PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(treće vijeće)
10. rujna 2014.(*)i
„Javna služba – Član privremenog osoblja – Neproduljenje ugovora o radu na određeno vrijeme – Osoblje agencije – Smanjenje radnih mjesta – Višegodišnji financijski okvir ERA‑e – Ukidanje dvaju radnih mjesta u sistematizaciji radnih mjesta – Poštovanje formalnih pretpostavki – Pravo na saslušanje – Unutarnje smjernice – Interes službe“
U predmetu F‑120/13,
povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a,
KE, bivša članica privremenog osoblja Europske agencije za željeznice, sa stalnom adresom u Bruxellesu (Belgija), koju zastupa S. A. Pappas, avocat,
tužiteljica,
protiv
Europske agencije za željeznice (ERA), koju zastupa G. Stärkle, u svojstvu agenta, uz asistenciju B. Wägenbaura, avocat,
tuženika,
SLUŽBENIČKI SUD
(treće vijeće),
u sastavu: S. Van Raepenbusch, predsjednik, E. Perillo i J. Svenningsen (izvjestitelj), suci,
tajnik: X. Lopez Bancalari, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 18. lipnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom koja je podnesena tajništvu Službeničkog suda 12. prosinca 2013. osoba KE zahtijeva poništenje odluke izvršnog direktora Europske agencije za željeznice (ERA, u daljnjem tekstu: ERA) od 22. ožujka 2013. kojom je potonji obavijestio tužiteljicu da njezin ugovor o radu kao člana privremenog osoblja istječe na datum koji je naveden u tom ugovoru, odnosno 30. rujna 2013.
Pravni okvir
Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Europske unije
2 U skladu s člankom 2. točkom (a) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije, u verziji koja se primjenjuje u ovom slučaju (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja), za potrebe navedenih Uvjeta zaposlenja, „privremeno osoblje“ znači „[o]soblje zaposleno radi popunjavanja radnog mjesta koje je uvršteno u popis radnih mjesta iz priloga dijelu proračuna koji se odnosi na svaku instituciju i koje su proračunska tijela odredila kao privremeno“.
3 U članku 8. stavku 1. Uvjeta zaposlenja propisano je:
„Privremeno osoblje na koje se primjenjuje članak 2. točka (a) može se zaposliti na određeno ili neodređeno vrijeme. Ugovori osoblja koje je zaposleno na određeno vrijeme samo se jednom mogu produžiti na određeno vrijeme. Svako je sljedeće produženje na neodređeno vrijeme.“
4 U članku 47. točki (b) podtočki (i), u poglavlju koje se odnosi na „[p]restanak radnog odnosa“, određeno je da, osim u slučaju smrti, radni odnos privremenog osoblja prestaje i „u slučaju ugovora na određeno vrijeme […] na datum naveden u ugovoru“.
Uredba br. 881/2004
5 U skladu s člankom 22. Uredbe (EZ) br. 881/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o osnivanju Europske agencije za željeznice (SL L 164, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 8., str. 74.), izmijenjene Uredbom br. 1335/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008., ERA je tijelo Europske unije koje ima status pravne osobe i zastupa je njezin izvršni direktor.
6 U članku 24. Uredbe br. 881/2004, naslovljenom „Osoblje“, određeno je:
„1. Pravilnik o osoblju za dužnosnike [Europske unije], [Uvjeti zaposlenja] i propisi koje su zajednički donijele institucije [Europske unije] radi primjene pravilnika o osoblju i uvjeta zaposlenja primjenjuju se na osoblje Agencije.
2. Ne dovodeći u pitanje članak 26., Agencija u odnosu na svoje osoblje izvršava ovlasti koje su dane tijelu za imenovanja i ugovornom tijelu na temelju gore navedenoga pravilnika o osoblju i uvjeta zaposlenja.
3. Ne dovodeći u pitanje članak 26. stavak 1., osoblje Agencije sastoji se od:
[…]
– drugih službenika, kako su utvrđeni u [uvjetima za zapošljavanje drugih službenika Europskih zajednica], za obavljanje provedbenih ili tajničkih zadataka.“
[…]“
Odluka Agencije od 2. listopada 2008.
7 Izvršni direktor ERA‑e 2. listopada 2008. donio je odluku 153/09.08 o politici produljenja ugovora članova privremenog osoblja ERA‑e (u daljnjem tekstu: odluka od 2. listopada 2008.). Uvodne izjave te odluke upućuju, među ostalim, na članak 8. stavak 1. Uvjeta zaposlenja, višegodišnji plan kadrovske politike koji je usvojio upravni odbor ERA‑e i članak 24. stavak 3. Uredbe br. 881/2004.
8 U članku 1. odluke od 2. listopada 2008. osobito je određeno da „[t]rajanje produljenja ugovora privremenih zaposlenika, kako su definirani u članku 24. stavku 3. Uredbe […] br. 881/2004, je […] za dugotrajna radna mjesta do dvije godine, u slučaju prvog produljenja [; u] slučaju drugog produljenja, ugovor postaje ugovor na neodređeno vrijeme“.
9 U skladu s člankom 2. odluke od 2. listopada 2008., „[a]ko ugovor može biti produljen, izvršni direktor obavijestit će zaposlenika o produljenju ili neproduljenju njegova ugovora, načelno, šest mjeseci prije isteka njegova ugovora“.
Smjernice o produljenju ugovora
10 Načelnik odjela „Uprava“ u ERA‑i 26. studenoga 2008. donio je smjernice o produljenju ugovora (u daljnjem tekstu: smjernice). U njima se podsjeća da će, na temelju odluke od 2. listopada 2008., članovi osoblja ERA‑e biti obaviješteni, načelno šest mjeseci prije isteka ugovora, o produljenju ili neproduljenju njihova ugovora o radu. Cilj je smjernica jasno opisati postupak koji se primjenjuje u tom području.
11 Tako je u smjernicama navedeno da će služba ljudskih potencijala odjela „Uprava“ (u daljnjem tekstu: služba „Ljudski potencijali“) posredstvom „obrasca br. 1“ obavijestiti načelnika dotičnog odjela najkasnije osam mjeseci prije isteka ugovora o radu zaposlenika u pitanju. Zatim će načelnik odjela upozoriti zaposlenika na datum isteka njegova ugovora o radu i ponuditi mu mogućnost da, u roku od pet radnih dana računajući od te obavijesti, razgovara s ocjenjivačem zaduženim za pripremu izvješća o ocjeni zaposlenikove karijere (u daljnjem tekstu: IOK).
12 Zatim će načelnik odjela sastaviti zabilješku za spis koja se odnosi na ocjenu razvoja radnog mjesta i s njime povezanih poslova, tako što će na „obrascu br. 2“ sastaviti mišljenje, koje se prije svega temelji na posljednjem raspoloživom izvješću o karijeri, o tome je li zaposlenik sposoban i dalje raditi na tom radnom mjestu.
13 Načelnik odjela na temelju tih informacija također će ispuniti prijedlog priložen zabilješki za službu „Ljudski potencijali“ (prilog „obrascu br. 1“) u vezi s produljenjem ili neproduljenjem ugovora. On zatim svoj prijedlog i popratnu zabilješku za spis mora podnijeti službi „Ljudski potencijali“ najkasnije sedam mjeseci prije isteka ugovora. Ta će služba moći dodati bilo kakvu napomenu u zabilješku za spis („obrazac br. 2“), posebice o proračunskim učincima prijedloga i njegovoj usklađenosti s postojećom praksom ERA‑e na području produljenja ugovora o radu.
14 Služba „Ljudski potencijali“ prijedlog zajedno s dvama obrascima uputit će izvršnom direktoru radi odobrenja, koji će je potom obavijestiti o svojoj odluci tako što da će ispuniti „obrazac br. 1“. Služba „Ljudski potencijali“ nakon zaprimanja odluke izvršnog direktora i u slučaju da je u odluci predložen prestanak ugovora pripremit će dopis za potpis izvršnog direktora kojim će dotični član privremenog osoblja biti obaviješten o isteku svojeg ugovora o radu.
15 Naposljetku, u smjernicama je podrobno određeno da rokove treba računati samo od datuma od kojeg je dotična osoba primila obavijest ili najkasnije od kada se može smatrati da je ta osoba, kao pažljiv član osoblja, bila upoznata sa sadržajem dokumenata koji su joj bili proslijeđeni, bez obzira na to o kakvim je dokumentima riječ.
Proračunski dokumenti
16 Upravni odbor ERA‑e odlukom od 27. studenoga 2012. donio je proračun ERA‑e i kadrovski plan za 2013. U tom pogledu, u sistematizaciji radnih mjesta za 2013. navodi se da je ERA do 31. prosinca 2011. u funkcijskoj skupini asistenata (AST) imala deset članova privremenog osoblja u razredu AST 1, da se prema proračunu Unije dopušta samo sedam radnih mjesta u tom razredu i da je ERA odlučila taj broj smanjiti na četiri.
17 Iz višegodišnjeg plana o kadrovskoj politici, koji je upravni odbor ERA‑e donio 20. ožujka 2013. za razdoblje 2014.‑2016. („Multi‑annual Staff Policy Plan 2014‑2016 for the European Railway Agency“), proizlazi da su u funkcijskoj skupini AST na dan 31. prosinca 2012. bila 42 radna mjesta na kojima su bili zaposleni članovi privremenog osoblja, da je u toj funkcijskoj skupini u proračunu Unije koji je izglasan za proračunsku godinu 2013. navedeno 40 radnih mjesta, da je u prijedlogu proračuna Unije za proračunsku godinu 2014. navedeno 39 radnih mjesta te da se za 2015. i 2016. predviđa 37 odnosno 36 radnih mjesta.
Činjenice iz kojih proizlazi spor
18 Tužiteljica se zaposlila u ERA‑i, na radnom mjestu asistentice u razredu AST 3, na temelju ugovora o radu u trajanju od 4 godine za razdoblje od 1. rujna 2007. do 31. kolovoza 2011. Iz dopisa od 7. svibnja 2007. koji joj je uputio izvršni direktor ERA‑e u svojstvu osobe ovlaštene za sklapanje ugovora o radu (u daljnjem tekstu: OOSUR) razvidno je da joj je ugovor o radu ponuđen u skladu s člankom 2. točkom (a) i člancima 8. do 50. Uvjeta zaposlenja.
19 Taj je ugovor dodatkom koji su ERA i tužiteljica potpisali 5. svibnja 2011. produljen do 30. rujna 2013.
20 Na svoj zahtjev, tužiteljica je premještena iz službe „Financije“ u odjelu „Uprava“ u službu „Komunikacije“ pri „Uredu izvršnog direktora“ („Executive Director’s Office“) ERA‑e kako bi ondje obavljala, među ostalim, poslove komunikacije. Taj premještaj imao je učinak od 16. veljače 2012., zajedno eventualnim tužiteljičinim premještajem na drugo radno mjesto u službe uprave (Directorate) ERA‑e. U odluci o premještaju, koja datira od istog dana, bilo je navedeno da je premještaj u interesu službe i da bi načelnik tužiteljičina odjela, kao njezin novi neposredno nadređeni, trebao ažurirati opis tužiteljičina radnog mjesta navodeći funkcije i poslove za koje će od sada biti zadužena.
Postupak koji je doveo do donošenja pobijane odluke
21 Načelnik službe „Ljudski potencijali“ 22. veljače 2013. proslijedio je načelniku tužiteljičina odjela bilješku kojom je od njega, u skladu s odlukom od 2. listopada 2008., zatražio da mu dostavi svoje mišljenje tako što će najkasnije do 15. ožujka 2013. ispuniti priloženi obrazac pod naslovom „Zabilješka za spis“, kako bi mogao obavijestiti zainteresirane strane o produljenju ili neproduljenju tužiteljičina ugovora o radu koji istječe 30. rujna 2013.
22 Tijekom razgovora održanog 14. ožujka 2013. načelnik odjela usmeno je obavijestio tužiteljicu da ne namjerava zatražiti produljenje njezina ugovora o radu. Prema tužiteljičinim tvrdnjama, načelnik odjela objasnio joj je da je bila premještena na radno mjesto u službama uprave ERA‑e radi obavljanja poslova komunikacije, ali da se pokazalo da nema obrazovanje ni tehničke sposobnosti za napredovanje na tom radnom mjestu, koje je od sada pripojeno upravi ERA‑e. Tako se proračunski zahtjevi koji nameću ukidanje njezina radnog mjesta u ovom kontekstu nisu navodili kao opravdanje neproduljenja njezina ugovora o radu.
23 Tužiteljica je u svojem odgovoru na mjeru upravljanja postupkom objasnila da je u razgovoru, koji je trajao dvadesetak minuta, navela da je njezin načelnik odjela, nakon što je premještena u upravu ERA‑e, trebao prilagoditi opis njezina radnog mjesta, a što je propustio učiniti. Stoga je tužiteljica u gore navedenom odgovoru izjavila da „[o]na nije razumjela […] zašto joj se sada predbacuje da nema potrebne sposobnosti za radno mjesto u području komunikacija kad je njezino radno mjesto povezano s financijama i administracijom“. Tužiteljica je prigovorila svojem načelniku odjela jer je nije u dovoljnoj mjeri uključivao u financijska pitanja koja se tiču službi uprave ERA‑e.
24 ERA je tijekom rasprave obrazložila da je pitanje produljenja ugovora o radu u početku trebalo raspraviti na razgovoru zakazanom za 13. ožujka 2013., no da se on na kraju nije održao zbog tužiteljičina izostanka. Tužiteljica i načelnik odjela onda su se susreli tijekom jutra 14. ožujka 2013. radi razgovora o tom pitanju te su se dogovorili da će o tome ponovno raspravljati tijekom dana, što su i učinili navečer, u razgovoru koji je, prema Agenciji, trajao otprilike jedan sat.
25 Načelnik odjela istog tog 14. ožujka 2013. u zabilješci u spisu, podnesenoj službi „Ljudski potencijali“, u rubrici „Ocjena razvoja radnog mjesta i s njime povezanih poslova“, naveo je da je „radno mjesto na kojem je bila zaposlena članica osoblja bilo otvoreno kako bi se udovoljilo njezinoj želji za stjecanjem iskustva izvan financijskog sektora“. Također, pobliže je objašnjeno da je „[z]bog smanjenja broja radnih mjesta u [funkcijskoj skupini] AST, u okviru proračuna [Europske unije] za 2013. i u sljedećim godinama, te u općem interesu ERA‑e odlučeno da se neće produljiti ugovor o radu za to radno mjesto“. U rubrici „[m]išljenje o sposobnostima člana osoblja o nastavku rada na radnom mjestu“ naveo je da „[z]bog ukidanja radnog mjesta to nije [bilo] relevantno“.
26 Izvršni direktor ERA‑e dopisom od 22. ožujka 2013., koji je tužiteljica supotpisala 25. ožujka 2013., potvrdio je tužiteljici da će njezin ugovor o radu, „koji se počeo izvršavati [1. listopada 2007.], isteći 30. rujna 2013.“ (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). Tužiteljica je na svoj zahtjev, podnesen elektroničkom poštom 27. ožujka 2013., primila presliku zabilješke iz spisa koja je priložena prijedlogu o neproduljenju njezina ugovora o radu.
27 Dana 2. travnja 2013. načelnik službe „Ljudski potencijali“ potpisao je dio obrasca koji se odnosi na tu službu precrtavši rubriku „Proračunske posljedice prijedloga, usklađenost s postojećom praksom tijela i ostale potrebne informacije“ i, posljedično, u toj rubrici nije napisao napomene.
28 Dana 7. svibnja 2013. tužiteljica je na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) podnijela žalbu protiv pobijane odluke. U prilog toj žalbi istaknula je da OOSUR nije poštovao postupak jer njezin načelnik odjela „nije [nju] [bio] obavijestio o pokretanju postupka o produljenju ni o mogućnosti razgovora“; da postoji očita pogreška u ocjeni u pogledu potrebe ukidanja radnog mjesta na kojem je tužiteljica bila zaposlena i općeg interesa Agencije da se njezin ugovor ne produlji; i da u pobijanoj odluci nije uzet u obzir tužiteljičin interes i, posebice, činjenica da će njezin ugovor o radu, u slučaju produljenja, postati ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Odluka o odbijanju žalbe
29 OOSUR je odlukom od 5. rujna 2013. odbio žalbu (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).
30 U tom pogledu, OOSUR je naveo da tužiteljicu, prije nego što u odgovoru iznese argumente, želi podsjetiti na okolnosti u kojima je pobijana odluka bila donesena. Također je naglasio da je tužiteljica, na svoj zahtjev, bila premještena zajedno s radnim mjestom na kojem je bila zaposlena s učinkom od 16. veljače 2012. te da je suglasno odlučeno da se njezine dužnosti promijene više u komunikacijska zaduženja kako bi joj se omogućilo napredovanje u karijeri u okviru ERA‑e. Međutim, zbog najavljene reforme i smanjenja proračunskih sredstava, osobito na razini osoblja, OOSUR je bio suočen s negativnim perspektivama i pritiskom da, na zahtjev Europske komisije, smanji broj osoblja ukidanjem triju radnih mjesta u funkcijskoj skupini AST.
31 U odluci o odbijanju žalbe navedeno je da se ovo smanjenje broja osoblja nastavilo pod kontrolom i pritiskom Komisije, koja je u svojem mišljenju od 6. ožujka 2013. o višegodišnjem planu kadrovske politike ERA‑e za razdoblje 2014.‑2016. ponovno zatražila od ERA‑e da slijedi opću politiku o smanjenju broja osoblja za 2 % godišnje u institucijama Unije. U tom je kontekstu uprava odlučila ukinuti dva radna mjesta u funkcijskoj skupini AST i odabrati ta dva radna mjesta od pet radnih mjesta na kojima su zaposleni članovi privremenog osoblja u funkcijskoj skupini AST čiji ugovori o radu istječu 2013. Kriterij kojim je vođen izbor sastojao se u odabiru radnih mjesta čije bi ukidanje imalo najmanji mogući učinak na funkcioniranje ERA‑e te je primjenom tog kriterija ERA izabrala radno mjesto u funkcijskoj skupini AST, u odjelu „Ljudski potencijali i potpore“, i radno mjesto u službi uprave, odnosno ono na kojem je zaposlena tužiteljica.
32 OOSUR u odluci o odbijanju žalbe jasno je naveo da je odlučio ukinuti radno mjesto na kojem je zaposlena tužiteljica i ne produljiti njezin ugovor o radu jer je njezin načelnik odjela bio uvjeren da razina tužiteljičina uspjeha u izvršavanju osnovnih poslova u području komunikacije u predvidljivoj budućnosti neće dosegnuti zahtijevanu razinu koja je svojstvena toj vrsti radnog mjesta. OOSUR je naveo da je to tužiteljici bilo usmeno obrazloženo tijekom razgovora 14. ožujka 2013. s njezinim neposredno nadređenim.
33 OOSUR je dodao da je zbog tih razloga smatrao da se tužiteljičin ugovor o radu ne može produljiti jer ne može biti financiran iz proračuna ERA‑e za 2014., da nije bilo moguće otvoriti nova radna mjesta u funkcijskoj skupini AST i da usto nijedno drugo radno mjesto u toj funkcijskoj skupini nije bilo slobodno niti će biti u skoroj budućnosti, tako da nije bilo moguće predložiti tužiteljičin premještaj u drugi odjel.
34 OOSUR je u odgovoru na argumente koje je tužiteljica navela u žalbi tvrdio da je neproduljenje tužiteljičina ugovora o radu bilo u skladu s odlukom od 2. listopada 2008. jer je tužiteljica bila valjano obaviještena o tome u roku od šest mjeseci koji su prethodili isteku njezina ugovora o radu. Što se tiče tužiteljičina dovođenja u pitanje istinitosti proračunskih zahtjeva koji se nalažu ERA‑i i prikladnosti ukidanja njezina radnog mjesta, prema tome kako su navedeni u zabilješci u spisu o produljenju njezina ugovora o radu, OOSUR je naveo da je pozivanje na smanjenje broja radnih mjesta u funkcijskoj skupini AST u općem proračunu Unije za 2013. i sljedećim proračunima bilo dovoljno za potrebe obrazlaganja takve zabilješke i da su podrobniji razlozi bili navedeni u dokumentima na koje se odnosi ta zabilješka.
35 Što se tiče uzimanja u obzir tužiteljičina interesa, OOSUR je podsjetio da interes službe ima prednost pred interesom zaposlenika te da, u svakom slučaju, interes člana osoblja ne može priječiti administrativno tijelo u provođenju racionalizacije svojih službi, ako to ocijeni nužnim. Naposljetku, OOSUR je podsjetio da je Službenički sud u točki 167. presude AI/Sud (F‑85/10, EU:F:2012:97) presudio da „administrativno tijelo ne bi trebalo imati obvezu predložiti novo produljenje ugovora o radu člana privremenog osoblja čiji su profesionalni doprinosi radu ocijenjeni nezadovoljavajućima“.
Zahtjevi stranaka
36 Tužiteljica od Službeničkog suda zahtijeva da poništi pobijanu odluku i naloži ERA‑i snošenje troškova.
37 ERA zahtijeva da se tužba odbije i naloži tužiteljici snošenje troškova.
Pravo
38 U prilog svojoj tužbi tužiteljica ističe tri tužbena razloga, koji se temelje na bitnoj povredi postupka, očitoj pogrešci u ocjeni i ERA‑inoj povredi dužne pažnje.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi postupka
Argumenti stranaka
39 Prvi tužbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova koji se odnose, prvi, na povredu prava na obranu i, drugi, na povredu formalnih pretpostavki, koji zajedno krše načelo jednakog postupanja.
40 U tom pogledu, oslanjajući se na presudu Lux/Europski revizorski sud (129/82 i 274/82, EU:C:1984:391, t. 20.), tužiteljica tvrdi da, iako unutarnje smjernice, poput odluke od 2. listopada 2008. i smjernica, nemaju karakter pravnih pravila koja je upravno tijelo u svim okolnostima dužno poštovati, ono ipak ne može odstupati od njih bez navođenja valjanih razloga. OOSUR u ovom slučaju nije poštovao to načelo jer se nije strogo pridržavao postupka koji si je sam odlučio nametnuti. To ne predstavlja samo povredu načela jednakog postupanja već i povredu prava na obranu.
41 Tužiteljica također tvrdi da je služba „Ljudski potencijali“ tek 22. veljače 2013. zatražila mišljenje načelnika odjela o pitanju produljenja njezina ugovora o radu, dakle dvadesetak dana kasnije nego što je to predviđeno smjernicama, odnosno da taj postupak savjetovanja mora započeti najkasnije osam mjeseci prije isteka ugovora u pitanju. Tužiteljica jednako tako prigovara OOSUR‑u da je, protivno smjernicama, nije obavijestio o pokretanju postupka o produljenju ni o mogućnosti razgovora u roku od pet radnih dana nakon pokretanja navedenog postupka.
42 OOSUR je povrijedio tužiteljičino pravo na obranu i iznošenje njezinih argumenata o pitanju neproduljenja njezina ugovora o radu jer je nije obavijestio o mogućnosti razgovora s načelnikom odjela na kojem bi, prema potrebi, sudjelovao i njezin ocjenjivač, a koji je u ovom slučaju isti taj načelnik odjela.
43 Usto, u ovom je slučaju OOSUR također počinio „bitnu povredu postupka“ jer se prije donošenja pobijane odluke 22. ožujka 2013. nije posavjetovao sa službom „Ljudski potencijali“, prije nego što je potonja 2. travnja 2013. potpisala zabilješku u spisu. To predstavlja nepravilnost u pogledu smjernica jer OOSUR prilikom donošenja odluke o produljenju ili neproduljenju ugovora o radu mora uzeti u obzir posebice napomene službe „Ljudski potencijali“, kojih jasno nije bilo. Ta je povreda u ovom slučaju imala osobitu važnost jer se pobijana odluka u bitnome temeljila na proračunskim zahtjevima koji su nametali potrebu ukidanja radnih mjesta. Tužiteljica također tvrdi kako je, da se poštovao postupak, pobijana odluka mogla biti sadržajno drukčija.
44 ERA zahtijeva da se tužbeni razlog odbije tvrdeći, u bitnome, prvo, da je u ovom slučaju tužiteljica svakako bila obaviještena o odluci o neproduljenju svojeg ugovora o radu šest mjeseci prije isteka tog ugovora, što je u skladu s odlukom od 2. listopada 2008. Drugo, što se tiče smjernica, ona u bitnome tvrdi da su potonje namijenjene primjeni samo u slučajevima kada bi postojala mogućnost produljenja ugovora u pitanju, što ne bi bilo moguće kada dotično radno mjesto, kao u ovom predmetu, treba ukinuti zbog proračunskih razloga.
Ocjena Službeničkog suda
– Opća razmatranja
45 U okviru svojeg prvog tužbenog razloga tužiteljica prigovara, u bitnome, da je ERA povrijedila njezino pravo na saslušanje prije donošenja pobijane odluke i da nije poštovala postupak koji je sama propisala u cilju poštovanja tog prava.
46 S tog stajališta, valja najprije utvrditi da u Uvjetima zaposlenja, osobito članku 47., nije predviđen poseban postupak kojim bi se članu privremenog osoblja zaposlenom na određeno vrijeme omogućilo propisno saslušanje prije no što se u odnosu na njega donese odluka o neproduljenju ugovora o radu, a koja je, s obzirom na svoj sadržaj, takve naravi da nepovoljno utječe na profesionalne i osobne okolnosti zainteresirane osobe.
47 Međutim, u slučaju šutnje statutarnih tekstova, institucija ili agencija može propisati unutarnje postupke ili pravila koja omogućavaju saslušanje člana privremenog osoblja prije no što se odluči o njegovu ugovoru, osobito usvajanjem unutarnjih smjernica, ako takva praksa ne dovodi do derogacije određenog pravila Pravilnika ili Uvjeta zaposlenja (vidjeti u tom smislu presude Schneider/Komisija, T‑54/92, EU:T:1994:283, t. 19. i Petrilli/Komisija, F‑98/07, EU:F:2009:7, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
48 U tom pogledu, te unutarnje smjernice mogu, u području u kojem institucije ili agencije temeljem Pravilnika imaju široku diskrecijsku ovlast, imati oblik odluke koja se dostavlja cjelokupnom osoblju i čija je namjena svim dotičnim dužnosnicima i članovima osoblja jamčiti jednako postupanje. Kad institucija ili agencija donese takvu odluku, mora je kao takvu smatrati okvirnim pravilom postupanja kojim je administrativno tijelo vezano i od kojeg ne može odstupiti bez navođenja razloga kako ne bi došlo do povrede načela jednakog postupanja (vidjeti u tom smislu presude Louwage/Komisija, 148/73, EU:C:1974:7, t. 12.; Lux/Europski revizorski sud, EU:C:1984:391, t. 20. i Monaco/Parlament, T‑92/96, EU:T:1997:105, t. 46.; vidjeti u vezi s ocjenjivanjem osoblja presudu Bernard/Europol, F‑99/07 i F‑45/08, EU:F:2009:84, t. 79. i navedenu sudsku praksu).
49 U ovom slučaju smjernice koje detaljno određuju postupak koji se mora provoditi u slučajevima produljenja ugovora o radu članova privremenog osoblja ERA‑e predstavljaju unutarnju smjernicu u smislu gore navedene sudske prakse i valja također zaključiti da je ERA, propisujući da će osobe u pitanju načelno biti obaviještene šest mjeseci prije isteka svojeg ugovora o radu i detaljno određujući postupak koji njezine službe moraju provoditi te koji predviđa mogućnost da zainteresirane osobe iznesu svoje stajalište, donošenjem odluke od 2. listopada 2008. i unutarnjih smjernica u korist svojih članova osoblja uredila pravo na saslušanje o mogućnosti produljenja njihova ugovora o radu na određeno vrijeme.
50 U svakom slučaju, u članku 41. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, otkad je stupila na snagu 1. prosinca 2009. kao akt koji u smislu članka 6. UEU‑a ima istu pravnu snagu kao ugovori, izričito se navodi temeljno pravo svake osobe na „saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati“. U skladu s člankom 51. Povelje, navedeni članak 41. odnosi se neposredno na institucije, tijela, urede i agencije Unije, koji su ga stoga obvezni primjenjivati i poštovati u granicama navedenima u članku 52. Povelje.
51 Upravo u odnosu na sva ova razmatranja potrebno je ispitati prvi tužbeni razlog.
– Prvi dio, koji se temelji na povredi prava na obranu
52 Uvodno treba istaknuti da je tužiteljica, kao što je to posebno priznala na saslušanju, bila upoznata sa sadržajem odluke od 2. listopada 2008. i unutarnjim smjernicama na temelju kojih je pokrenut postupak produljenja njezina ugovora o radu, koji je produljen 5. svibnja 2011.
53 Što se tiče pitanja je li ERA u ovom slučaju u potpunosti poštovala smjernice koje posebno uređuju dijalog između ERA‑e i dotičnog člana osoblja o mogućnostima produljenja njegova ugovora o radu, iz dosjea i diskusija tijekom rasprave proizlazi da je tužiteljica na razgovoru 14. ožujka 2013. sa svojim načelnikom odjela bila upoznata s razlozima zbog kojih potonji ne namjerava predložiti izvršnom direktoru produljenje njezina ugovora o radu kao člana privremenog osoblja, odnosno, prema tužiteljičinim riječima, s neadekvatnošću njezina rada zahtjevima radnog mjesta na kojem je zaposlena (vidjeti u tom smislu presudu Bianchi/ETF, F‑38/06, EU:F:2007:117, t. 66.).
54 Što se tiče razloga koje je načelnik odjela u početku naveo kao temelj svojeg prijedloga podnesenog OOSUR‑u, iako je potonji u konačnici u pobijanoj odluci i odluci o odbijanju žalbe naveo dodatne razloge, tužiteljica je priznala da je o tome 14. ožujka 2013. razgovarala sa svojim načelnikom odjela te da je stoga imala priliku osporavati njegovo mišljenje o kvaliteti njezina rada i vjerojatnosti da u budućnosti napreduje kako bi mogla zadovoljiti ERA‑ine potrebe. Tužiteljica je stoga stvarno imala mogućnost iznijeti svojem nadređenom svoje stajalište prije nego što je OOSUR na prijedlog potonjeg donio pobijanu odluku.
55 U okviru provedbe smjernica, ERA mora osigurati da dotični član osoblja bude jasno obaviješten o svrsi razgovora sa svojim nadređenima kako bi mogao na koristan način iznijeti svoje stajalište prije donošenja odluke koja bi na njega mogla nepovoljno utjecati u pogledu isteka njegova ugovora o radu. Tako, iako se smjernicama ne nameće pisani oblik komunikacije predviđene između nadređenog i dotičnog člana osoblja i premda informacija o predmetu razgovora može biti usmena ili proizlaziti iz konteksta u kojem je razgovor protekao, poziv dotične osobe pisanim putem može se pokazati prikladnijim.
56 Tužiteljica u pogledu toga tvrdi da nakon završetka razgovora od 14. ožujka 2013., koji se održao tek kasno navečer i to isključivo na njezin poticaj, nije bila obaviještena o tome da je pokrenut postupak u vezi s produljenjem njezina ugovora o radu.
57 U tom pogledu, valja podsjetiti da je tužiteljica navela da je u vrijeme gore navedenog razgovora bila upoznata s odlukom od 2. listopada 2008. i smjernicama utoliko što je njezin ugovor o radu na temelju tih smjernica već bio produljen 5. svibnja 2011. U tim okolnostima malo je vjerojatno da na kraju razgovora od 14. ožujka 2013. nije shvatila da je pokrenut postupak u vezi s produljenjem njezina ugovora o radu. Osim toga, okolnost da se razgovor održao kasno ne može dovesti u pitanje činjenicu da je tužiteljica doista imala priliku korisno predstaviti svoja stajališta načelniku odjela, osobito razinu svojeg poslovnog umijeća u pogledu poslova povezanih s njezinim radnim mjestom, prije nego što načelnik odjela obavijesti izvršnog direktora o svojem prijedlogu u vezi s produljenjem njezina ugovora o radu.
58 Tužiteljica je dobro znala kako je imala, da je to htjela, priliku, izričito predviđenu smjernicama, nakon razgovora 14. ožujka 2013. ponovno zatražiti razgovor sa svojim načelnikom odjela u svojstvu ocjenjivača i eventualno s njegovim nadređenim. Iako nije sporno da je načelnik odjela bio na godišnjem odmoru od 15. ožujka 2013., tužiteljicu ništa nije sprečavalo da, nakon saznanja o stajalištu potonjeg o tome što će uslijediti s njezinim ugovorom o radu, ponovno brani svoje interese tako da OOSUR‑u, koji je donio spornu odluku, iznese pisana ili usmena opažanja kako bi ga uvjerila da ne prihvati prijedlog načelnika odjela.
59 U tom pogledu valja dodati da je između tužiteljičina razgovora s njezinim načelnikom odjela i donošenja pobijane odluke prošlo osam dana. Tužiteljica je tijekom tog razdoblja još imala priliku dopuniti svoje stajalište pisanim putem (vidjeti po analogiji presude Sopropé, C‑349/07, EU:C:2008:746, t. 49. do 52. i Kamino International Logistics, C‑129/13, EU:C:2014:2041, t. 33.).
60 Nadalje, sadržaj tužiteljičine žalbe potvrđuje njezino dobro razumijevanje pobijane odluke, unatoč tome što su razlozi koji opravdavaju njezino donošenje šturo obrazloženi, što potvrđuje da je bila valjano obaviještena o razlozima zbog kojih je njezin načelnik odjela donio odluku da neće zatražiti produljenje njezina ugovora o radu (vidjeti u tom smislu presudu Solberg/EMCDDA, F‑124/12, EU:F:2013:157, t. 34.).
61 Iz svega navedenog proizlazi da ERA nije povrijedila tužiteljičino pravo na saslušanje prije donošenja pobijane odluke, to više što se potonja ne odnosi na raskid ugovora o radu na određeno vrijeme, već na neobvezno produljenje takvog ugovora (vidjeti u vezi s opsegom prava na saslušanje u odnosu na narav akta kojim se nanosi šteta presudu Bui Van/Komisija, T‑491/08 P, EU:T:2010:191, t. 75. do 77.).
62 U svakom slučaju, prema sudskoj praksi, čak i da je postojala povreda prava na obranu, usto je potrebno, kako bi se tužbeni razlog mogao prihvatiti, da je taj postupak bez te nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod (presuda Wunenburger/Komisija, T‑246/04 i T‑71/05, EU:T:2007:34, t. 149. i navedena sudska praksa).
63 U tom pogledu, Službenički sud dodatno ističe da je tužiteljica u žalbi navela dodatne argumente na koje je OOSUR odgovorio potvrđujući pobijanu odluku iz razloga koji su uglavnom povezani s proračunskim zahtjevima. Stoga, čak i da je tužiteljica doista iskoristila mogućnost koja joj je ponuđena da zatraži temeljitiji razgovor sa svojim nadređenim i da je tako imala mogućnost iznijeti iste te argumente prije donošenja odluke, ishod postupka ne bi bio drukčiji.
64 Uzimajući u obzir sve navedeno, stoga valja odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga.
– Drugi dio, koji se temelji na povredi formalnih pretpostavki koja uključuje povredu načela jednakog postupanja
65 Najprije valja zaključiti da je svrha rokova propisanih smjernicama postići glavni cilj, kako je određeno u odluci od 2. listopada 2008., odnosno da se osigura ERA‑ino postupanje s dužnom pažnjom kako bi član privremenog osoblja čiji ugovor o radu istječe šest mjeseci prije isteka bio obaviješten o tome hoće li se taj ugovor produljiti ili ne i da stoga odluka o tome bude pravodobno donesena kako dotična osoba ne bi bila zatečena te da, prema potrebi, može poduzeti potrebne korake u potrazi za poslom i organizirati moguće preseljenje iz mjesta rada u državu članicu koja nije država sjedišta ERA‑e.
66 Usto, iz naslova rubrika koje načelnik odjela mora ispuniti proizlazi da je svrha postupka propisanog smjernicama prije svega pribaviti njegovo mišljenje o tome evoluiraju li poslovi povezani s radnim mjestom u pitanju i zaslužuje li član privremenog osoblja, s obzirom na način na koji je prethodno izvršavao poslove, što je predmet ranijeg izvješća o ocjeni, ostati na tom radnom mjestu, a što opravdava produljenje njegova ugovora o radu. Kao što to pravilno ističe ERA, informacije prikupljene u tom postupku služe tomu da se odredi može li ili mora li zaposlenik čiji ugovor o radu istječe ostati zaposlen na tom radnom mjestu, međutim, to nužno pretpostavlja uvrštenje tog radnog mjesta u ERA‑inu sistematizaciju radnih mjesta sukladno proračunu.
67 Također valja podsjetiti da prema sudskoj praksi, u slučaju da se propuste okvirni rokovi propisani smjernicama, postoji mogućnost da je takva nepravilnost mogla utjecati na sadržaj pobijane odluke (presuda Wunenburger/Komisija, EU:T:2007:34, t. 149. i navedena sudska praksa).
68 Međutim, što se u tom pogledu tiče, prvo, okolnosti da je postupak produljenja njezina ugovora o radu pokrenut tek 22. veljače 2013., odnosno dvadesetak dana kasnije u odnosu na vremenski okvir propisan smjernicama, tužiteljica nije dokazala na koji je način to zakašnjenje utjecalo na sadržaj pobijane odluke.
69 Drugo, što se tiče činjenice da je mišljenje službe „Ljudski potencijali“ zatraženo tek nakon donošenja odluke, iz smjernica proizlazi da svrha savjetovanja s tom službom nije ocjena zasluga dotičnog člana osoblja ni mogućnosti, sa stajališta ERA‑e, produljenja ugovora o radu zainteresirane stranke. Ustvari, u smjernicama je navedeno da će služba „Ljudski potencijali“ „moći“ pridodati bilo kakvu napomenu u zabilješku u spisu, posebno o proračunskom učinku prijedloga načelnika odjela ili usklađenosti tog prijedloga s postojećom ERA‑inom praksom u području produljenja ugovora o radu. Stoga je služba „Ljudski potencijali“ u slučaju poput ovoga mogla ne staviti napomenu uz prijedlog odluke koja, točnije, nije mogla imati nikakve proračunske posljedice u stavku „troškovi“ ERA‑ina proračuna u sljedećoj godini te je osim toga bila usklađena s ukidanjem radnog mjesta od proračunskog tijela. Osim toga, da je služba „Ljudski potencijali“ prije donošenja odluke ispunila dio obrasca koji se odnosi na nju, ništa ne upućuje na to da bi imala napomenu koju bi htjela izraziti.
70 U tom pogledu, u situaciji poput one u ovom predmetu, u kojoj će se radno mjesto u pitanju ukinuti, proračunski učinci prijedloga o neproduljenju ugovora o radu člana privremenog osoblja zaposlenog na tom radnom mjestu, predviđeni na strani rashoda operativnog proračuna ERA‑e, doista su neutralni, kao što to tvrdi ERA, s obzirom na to da ta odluka samo potvrđuje da se sredstva koja su ukinuta za sljedeću proračunsku godinu neće iskoristiti. Prema tome, eventualno obraćanje službi „Ljudski potencijali“, čak i da je do njega došlo u okvirnim rokovima iz navedenih smjernica, nije moglo imati posljedice na sadržaj, a stoga ni na zakonitost pobijane odluke.
71 Treće, što se tiče argumenta koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja od izvršnog direktora, treba ga odbiti zbog toga što je, prvo, OOSUR obrazložio razloge, u ovom slučaju proračunske i one povezane s ukidanjem radnog mjesta, zbog kojih se nije strogo držao postupka i okvirnih rokova propisanih smjernicama i zato što je, s druge strane, ugovor o radu člana privremenog osoblja koji se nalazi u situaciji usporedivoj s tužiteljičinom istekao predviđenog datuma.
72 Iz navedenog proizlazi da njegov drugi dio i, posljedično, prvi tužbeni razlog treba odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni
Argumenti stranaka
73 Prije svega, tužiteljica tvrdi da je OOSUR počinio očitu pogrešku u ocjeni time što je potvrdio da je radno mjesto na kojem je bila zaposlena otvoreno kako bi joj se omogućilo stjecanje iskustva izvan financijskog područja jer je svrha tužiteljičina premještaja, do kojeg je došlo na njezin zahtjev, također i prije svega bila da se odjelu u kojem je bila posljednje premještena omogući korištenje tužiteljičinim znanjima iz financijskog područja. Tužiteljica tako osporava to da je ukidanje njezina radnog mjesta bilo odluka koja je imala najmanji operativni učinak na ERA‑ino djelovanje.
74 Tužiteljica također osporava da je ERA morala ukinuti njezino radno mjesto kako bi ispunila ciljeve postavljene proračunskim i financijskim planovima. U tom pogledu, podsjećajući da je ERA u svojem proračunu za 2013. predvidjela otvaranje dvaju radnih mjesta administratora, tužiteljica kritizira činjenicu da je napor za ukidanje triju radnih mjesta teretio samo ona u funkcijskoj skupini AST. Nadalje, napominje da je Komisija u svojem mišljenju o višegodišnjem planu o kadrovskoj politici za razdoblje 2014.‑2016. sa sigurnošću potvrdila 2-postotno smanjenje broja zaposlenih, ali je također kritizirala smanjenje postotka popunjenosti radnih mjesta koja su predviđena kadrovskim planom jer je u ERA‑i od 144 popunjeno samo 139 radnih mjesta. S obzirom na to da je ERA od 2010. imala između četiri i šest nepopunjenih radnih mjesta, OOSUR je mogao ukinuti jedno od njih umjesto tužiteljičina radnog mjesta. Naposljetku, tužiteljica tvrdi da se ukidanje radnog mjesta zbog proračunskih zahtjeva odnosilo na radna mjesta u razredima AST 1 i AST 2. Posljedično, s obzirom na to da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu u razredu AST 3, a od 6. rujna 2013. čak u razredu AST 4, ukidanje se nije trebalo odnositi na njezino radno mjesto.
75 Osim toga, ona tvrdi da izvršni direktor nije mogao na vlastitu inicijativu izmijeniti ERA‑inu sistematizaciju radnih mjesta kojom je određen broj radnih mjesta odobrenih za funkcijsku grupu i razred za svaku proračunsku godinu. Naime, samo upravno vijeće ERA‑e ima tu nadležnost.
76 ERA zahtijeva da se tužbeni razlog odbije kao neosnovan.
Ocjena Službeničkog suda
77 Valja podsjetiti da je odluka o produljenju ili neproduljenju ugovora o radu člana privremenog osoblja koji je sklopljen na određeno vrijeme predmet široke diskrecijske ovlasti kojom u ovom području raspolaže OOSUR, tako da se nadzor sudova Unije u pogledu nadzora zakonitosti takve odluke mora ograničiti, nezavisno o nadzoru nad poštovanjem obveze obrazlaganja, na provjeru nepostojanja očite pogreške pri uzimanju u obzir interesa službe ili OOSUR‑ove zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu Bianchi/ETF, EU:F:2007:117, t. 92. i 93. i navedenu sudsku praksu).
78 U tom pogledu, pogreška se može smatrati očitom samo kada se može lako uočiti i otkriti na temelju kriterija kojima je zakonodavac namjeravao upravnom tijelu uvjetovati izvršenje njegove diskrecijske ovlasti. Tvrdnja da je upravno tijelo počinilo očitu pogrešku u ocjeni činjenica kako bi se opravdalo poništenje odluke donesene na temelju te ocjene pretpostavlja, dakle, da su dokazi koje tužitelj mora predočiti dostatni kako bi se pokazala nevjerodostojnost ocjene administrativnog tijela. Drugim riječima, tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci mora se odbiti ako se, unatoč dokazima koje predoči tužitelj, ocjena u pitanju i dalje može smatrati obrazloženom i usklađenom (vidjeti presudu AI/Sud, EU:F:2012:97, t. 153. i navedenu sudsku praksu).
79 U ovom slučaju, zbog toga što pobijana odluka ne navodi izričito razloge na temelju kojih je OOSUR odlučio da neće produljiti tužiteljičin ugovor o radu, valja podsjetiti da se, uzimajući u obzir razvojni karakter predsudskog postupka, pri ispitivanju zakonitosti inicijalnog akta kojim se nanosi šteta treba uzeti u obzir obrazloženje navedeno u odluci o odbijanju žalbe jer se za to obrazloženje smatra da dopunjuje navedeni akt (presuda Mocová/Komisija, F‑41/11, EU:F:2012:82, t. 21.) i da OOSUR može, kad je riječ o odluci o neproduljenju ugovora o radu člana privremenog osoblja, u stadiju žalbe izmijeniti ili zamijeniti obrazloženje takve odluke, kao što je to učinio u ovom slučaju (vidjeti presudu Mocová/Komisija, T‑347/12 P, EU:T:2014:268, t. 33. do 46.).
80 Neovisno o tome, u pogledu proračunskih razloga koje je navela ERA, Službenički sud najprije zaključuje da je, kao što to proizlazi iz mišljenja od 6. ožujka 2013. koje je Komisija uputila ERA‑i i priloženog tužbi, ERA morala ukinuti radna mjesta kako bi dosegnula „cilj od 2 %“ i da tužiteljica, čija je argumentacija ograničena na dvojbu o istinitosti tog cilja, osporavajući narav i opseg proračunskih zahtjeva nametnutih ERA‑i na tom području, ne dokazuje nikakve ERA‑ine očite pogreške u ocjeni navedenih zahtjeva za ukidanje radnih mjesta.
81 Osim toga, valja podsjetiti da su organizacija i funkcioniranje službi u isključivoj nadležnosti institucije i da je za organizaciju službe isključivo odgovoran nadređeno tijelo, kao što je to u ovom slučaju izvršni direktor ERA‑e. Odgovornost je isključivo tog tijela procijeniti potrebe službe i, shodno tome, rasporediti osoblje koje mu stoji na raspolaganju (presude Labeyrie/Komisija, 16/67, EU:C:1968:37, t. 445.; Geist/Komisija, 61/76, EU:C:1977:127, t. 38.; Pitrone/Komisija, T‑46/89, EU:T:1990:62, t. 60. i Cesaratto/Parlament, T‑108/96, EU:T:1997:115, t. 48.).
82 Institucije i agencije Unije imaju također slobodu strukturiranja svojih upravnih odjela, pri čemu uzimaju u obzir sve čimbenike, poput naravi i opsega poslova koji su im dodijeljeni te proračunskih mogućnosti (presude Bellardi‑Ricci i dr./Komisija, 178/80, EU:C:1981:310, t. 19.; Scheuer/Komisija, T‑108/89, EU:T:1990:45, t. 41.; Sebastiani/Parlament, T‑163/89, EU:T:1991:49, t. 33. i Lacruz Bassols/Sud, T‑109/92, EU:T:1994:16, t. 88.). U interesu postizanja veće učinkovitosti organizacije posla, ali i radi odgovora na proračunske zahtjeve za ukidanje radnih mjesta koje nameću politička tijela Unije, ta sloboda znači ukidanje radnih mjesta i mijenjanje dodijeljenih poslova kao i moć preraspodjele poslova koje je prethodno obavljao zaposlenik čije je radno mjesto ukinuto a da to ukidanje nije nužno uvjetovano time da sve poslove obavlja znatno manji broj osoba nego prije reorganizacije. Osim toga, ukidanje radnog mjesta ne znači nužno da su se ukinuli poslovi tog radnog mjesta (presuda Cesaratto/Parlament, EU:T:1997:115, t. 49. do 51.).
83 Posljedično, ERA nije prekoračila granice diskrecijske ovlasti kojom raspolaže na tom području time što je odlučila da će zbog proračunskih zahtjeva ukinuti dva radna mjesta asistenata umjesto radnih mjesta administratora, pri čemu je, među pet radnih mjesta asistenata na kojima su zaposleni članovi privremenog osoblja čiji ugovori o radu istječu tijekom 2013., ono mjesto na kojem je zaposlena tužiteljica odabrala i zadržala kao jedno od onih čije ukidanje ima najmanji operativni učinak (vidjeti u tom smislu presudu Karatzoglou/EAR, T‑471/04, EU:T:2008:540, t. 59.).
84 Što se tiče navodne nenadležnosti izvršnog direktora za izmjenu ERA‑ine sistematizacije, koja se, uostalom, nije spominjala u predsudskom postupku, tužiteljica ne navodi na koji je način izvršni direktor ERA‑e pri donošenju pobijane odluke počinio očitu pogrešku u ocjeni.
85 Naposljetku, što se tiče odluke o premještaju od 16. veljače 2012. priložene tužbi, iz nje jasno proizlazi da je donesena u interesu službe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, interes službe jednako tako uključuje uzimanje u obzir osobnih želja dotičnih osoba jer su interes službe i osobne okolnosti člana osoblja neodvojivo povezani (vidjeti u tom smislu presudu Ridolfi/Komisija, F‑3/09, EU:F:2009:162, t. 47.). ERA je u odluci o odbijanju žalbe doista navela da je odluka o premještaju donesena na tužiteljičin zahtjev, vjerojatno radi jednostavnosti i da bi naglasila da je tužiteljica zbog tog premještaja koji je zatražila bila raspoređena na radno mjesto koje treba ukinuti.
86 Međutim, tužiteljica nije objasnila niti zašto navođenje da je sama zatražila preraspodjelu na radno mjesto koje je sada ukinuto u odluci o odbijanju žalbe predstavlja očitu pogrešku u ocjeni niti zašto bi takva pogreška povezana s odlukom o preraspodjeli od 16. veljače 2012., čija zakonitost u ovom slučaju nije osporavana, prouzročila pogreške u pobijanoj odluci i odluke o odbijanju žalbe čiji su predmeti bili različiti, odnosno neproduljenje njezina ugovora o radu kao člana privremenog osoblja.
87 U svakom slučaju, iz odluke o odbijanju žalbe proizlazi da je OOSUR odluku o neproduljenju pretežito obrazložio razlozima proračunske naravi te se samo podredno osvrnuo na kvalitetu tužiteljičina rada. Stoga, čak i da je tužiteljica u okviru radnog mjesta u „Uredu izvršnog direktora“ obavljala poslove financijske i upravne podrške, za koje tvrdi da njima bolje vlada i koji su kao takvi i dalje navedeni u opisu radnog mjesta, koji načelnik odjela još nije ažurirao u poslove komunikacije, to ne bi utjecalo na mogućnost da OOSUR odluči, kao što je to učinio, ukinuti radno mjesto na kojem je tužiteljica bila zaposlena jer to ukidanje ima najblaži operativni učinak na funkcioniranje ERA‑e.
88 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na ERA‑inoj povredi dužne pažnje
Argumenti stranaka
89 U svrhu dokazivanja postojanja povrede dužne pažnje koju je OOSUR počinio prema tužiteljici i priznajući da je interes službe iznad interesa dužnosnika, potonja tvrdi da se njezin interes morao uzeti u obzir barem u trenutku odlučivanja o neproduljenju njezina ugovora o radu. Također spominje svoje neugodno iznenađenje jer odluka o odbijanju njezine žalbe sadrži pozivanje na presudu AI/Sud (EU:F:2012:97), s obzirom na to da OOSUR‑u nije dala razloge za nezadovoljstvo, što potvrđuje činjenica da je u rujnu 2013. unaprijeđena. Time što je odlučio da neće produljiti njezin ugovor o radu samo na temelju činjenice da joj se radno mjesto ukida a da pritom nije proučio njezine zasluge kao člana privremenog osoblja i ispitao mogućnost njezina premještaja na drugo radno mjesto, OOSUR je povrijedio dužnu pažnju jer nije uzeo u obzir tužiteljičine interese.
90 ERA od Službeničkog suda zahtijeva da se ovaj tužbeni razlog odbije, osporavajući pritom to da nije ispitala mogućnost tužiteljičina premještanja na drugo radno mjesto, s obzirom na to da je, naprotiv, izvršni direktor ispitao takvu mogućnost, ali je utvrdio da u bližoj budućnosti neće biti otvorena radna mjesta u funkcijskoj skupini AST kao i nemogućnost da se tužiteljica preraspodijeli na njezino prethodno radno mjesto. Time je izvršni direktor prekoračio obveze koje proizlaze iz presude AI/Sud (EU:F:2012:97). U svakom slučaju, tužiteljica nije dokazala koje su funkcije u okviru ERA‑e bile dostupne kako bi njezin ugovor mogao biti produljen, u ovom slučaju na neodređeno vrijeme.
Ocjena Službeničkog suda
91 Treba naglasiti, iako je u članku 8. Uvjeta o zaposlenju predviđena mogućnost produljenja ugovora o radu članu privremenog osoblja, da se ne radi o pravu, već o jednostavnoj mogućnosti koju ocjenjuje nadležno tijelo. Ustvari, u skladu s gore navedenom već ustaljenom sudskom praksom, institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti pri organizaciji svojih službi u pogledu poslova koji su im povjereni i u svrhu toga pri zapošljavanju osoblja koje im je na raspolaganju za te poslove, pod uvjetom da se to zapošljavanje provodi u interesu službe (presude Nebe/Komisija, 176/82, EU:C:1983:214, t. 18.; Lux/Europski revizorski sud, 69/83, EU:C:1984:225, t. 17. i Potamianos/Komisija, T‑160/04, EU:T:2008:438, t. 30.).
92 Usto, za razliku od odredaba koje se odnose na dužnosnike, za člana privremenog osoblja koji je zaposlen na određeno vrijeme i čiji ugovor istječe ne postoji pravo prvenstva na temelju kojeg bi nakon isteka ugovora bio zaposlen na bilo kojem radnom mjestu u istoj funkcijskoj grupi koje se otvorilo ili bi bilo otvoreno u instituciji ili agenciji koja ga je zaposlila (vidjeti u tom smislu presudu ETF/Michel, T‑108/11 P, EU:T:2013:625, t. 88.).
93 Nadležno tijelo ipak mora na osnovi dužne pažnje pri ocjeni interesa službe, kada donosi odluku o produljenju ili neproduljenju ugovora o radu člana privremenog osoblja na određeno vrijeme, uzeti u obzir sve čimbenike koji mogu utjecati na njegovu odluku, a osobito interes dotičnog člana osoblja. Neovisno o tome, uzimanje u obzir osobnog interesa potonjeg ne smije priječiti nadležno tijelo da ne produlji ugovor o radu na određeno vrijeme unatoč protivljenju tog člana osoblja, ako je neproduljenje u interesu službe (presuda Klug/EMEA, F‑35/07, EU:F:2008:150, t. 79.). Osim toga, u slučaju agencije valja uzeti u obzir poseban kontekst u kojem agencije Unije općenito djeluju, koji osobito karakterizira činjenica da imaju ograničen broj osoblja i posebne operativne zahtjeve (vidjeti u tom smislu presudu ETF/Schuerings, T‑107/11 P, EU:T:2013:624, t. 97. i 100.).
94 U ovom slučaju u pobijanoj odluci nisu formalno navedeni razlozi na temelju kojih je ona bila donesena. Stoga iz odluke o odbijanju žalbe proizlazi da je OOSUR razmotrio tužiteljičin interes za produljenje njezina ugovora o radu, u ovom slučaju na neodređeno vrijeme. S tog stajališta, pojasnio je da nije imao mogućnost premjestiti tužiteljicu na neko drugo slobodno radno mjesto ili ono koje će postati slobodno u bližoj budućnosti.
95 Posljedično, i još više u kontekstu općih političkih zahtjeva kojima se institucijama i agencijama Unije nalaže da svake godine postupno smanjuju broj osoblja, ne može se izvršnom direktoru pripisati da je povrijedio načelo dužne pažnje jer zbog ukidanja radnih mjesta u svojem proračunu, među kojima je i radno mjesto na kojem do tada bila zaposlena dotična osoba, nije produljio tužiteljičino zaposlenje na neodređeno vrijeme.
96 U svakom slučaju, to vrijedi još više ako dotični član osoblja nije bio osobito uspješan u izvršavanju posljednje dodijeljenih poslova. Ustvari, na temelju sudske prakse na koju se OOSUR, premda usputno, poziva u odluci o odbijanju žalbe proizlazi da osobni interes zaposlenika čiji je rad ocijenjen nezadovoljavajućim nije moguće uzeti u obzir u tolikoj mjeri da bi se nadležnom tijelu zabranilo da ne produlji ugovor o radu na određeno vrijeme unatoč protivljenju tog zaposlenika, ako je neproduljenje u interesu službe (presude Klug/EMEA, EU:F:2008:150, t. 79.; AI/Sud, EU:F:2012:97, t. 167. i 168. i Solberg/EMCDDA, EU:F:2013:157, t.45.).
97 U ovom slučaju, iako se ocjene navedene u tužiteljičinu IOK‑u za 2012. ne mogu uzeti u obzir jer je on bio sastavljen nakon donošenja pobijane odluke, iz dokumenata koje je ERA dostavila proizlazi da tužiteljičin rad nije bio osobito uspješan, čak da nije obavljala poslove koje je njezin nadređeni očekivao od nje. Posljedično, kao što je to tvrdila ERA, okolnost da tužiteljičin rad nije zadovoljavao, uz razlog naveden u točki 83. ove presude, predstavlja dodatan razlog što je radno mjesto na kojem je bila zaposlena bilo jedno od dvaju koje je trebalo ukinuti radi ispunjenja proračunskih zahtjeva te je time neproduljenje njezina ugovora bilo utemeljeno.
98 Iz prethodno navedenog proizlazi da treći tužbeni razlog treba odbiti.
99 S obzirom na to da se tri tužiteljičina tužbena razloga ne mogu uvažiti, tužbu valja odbiti.
Troškovi
100 Sukladno odredbama članka 87. stavka 1. Poslovnika, ako nije drukčije propisano drugim odredbama Poglavlja 8. Odjeljka 2. navedenog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Međutim, na temelju članka 88. istog Poslovnika, stranci, čak i onoj koja je uspjela u postupku, može se naložiti da djelomično ili u potpunosti snosi troškove postupka, ako se to čini opravdanim na temelju njezina ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka, a posebno ako je drugoj stranci prouzročila troškove koji su ocijenjeni nepotrebnima ili nastalima zloupotrebom prava.
101 Iz obrazloženja ove presude proizlazi da tužiteljica nije uspjela u postupku. Usto, ERA je u svojem zahtjevu izričito zatražila da se tužiteljici naloži snošenje troškova. Međutim, okolnosti slučaja opravdavaju primjenu odredaba članka 88. Poslovnika zato što je ERA trebala voditi postupak u vezi s produljenjem ugovora o tužiteljičinu radu na pažljiviji i transparentniji način. Stoga valja odlučiti da ERA snosi vlastite troškove i da joj se nalaže snošenje polovice tužiteljičinih troškova.
Slijedom navedenoga,
SLUŽBENIČKI SUD
(treće vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Europska agencija za željeznice snosi vlastite troškove i nalaže joj se snošenje polovice troškova osobe KE.
3. Osoba KE snosi polovicu svojih troškova.
Van Raepenbusch | Perillo | Svenningsen |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. rujna 2014.
W. Hakenberg | | S. Van Raepenbusch |