PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)

od 11. rujna 2014.(*)

„Subvencije – Uvoz premazanog finog papira podrijetlom iz Kine – Metodologija – Izračun koristi – Očita pogreška u ocjeni – Specifičnost – Amortizacija dugotrajne imovine – Povlašteni fiskalni tretman – Kompenzacijske mjere – Šteta – Utvrđivanje profitne marže – Definicija dotičnog proizvoda – Industrija Zajednice – Uzročna veza“

U predmetu T‑444/11,

Gold East Paper (Jiangsu) Co. Ltd, sa sjedištem u Jiangsu (Kina),

Gold Huasheng Paper (Suzhou Industrial Park) Co. Ltd, sa sjedištem u Jiangsu,

koje zastupa V. Akritidis, Y. Melin i F. Crespo, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupa J.-P. Hix, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Berrisch, A. Polcyn, odvjetnici, i de N. Chesaites, barrister, potom B. O’Connor, solicitor, i de S. Gubel, odvjetnik,

tuženik(-ca),

koje podupire

Europska komisija, koju zastupaju J.-F. Brakeland, M. França i A. Stobiecka‑Kuik, u svojstvu agenata,

i

Cepifine AISBL, sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija),

Sappi Europe SA, sa sjedištem u Bruxellesu,

Burgo Group SpA, sa sjedištem u Altavilla Vicentina (Italija),

Lecta SA, sa sjedištem u Luxembourgu (Luksemburg),

koje zastupaju L. Ruessmann i W. Berg, odvjetnici,

intervenijenti,

povodom tužbe za poništenje Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 452/2011 od 6. svibnja 2011. o uvođenju konačne antisubvencijske pristojbe na uvoz premazanog finog papira podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 128, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 79., str. 179.), u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelje,

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: O. Czúcz, predsjednik, I. Labucka (izvjestitelj) i D. Gratsias, suci,

tajnik: S. Spyropoulos, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. studenoga 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

1        Članak 2. točka (d) Uredbe Vijeća (EZ) br. 597/2009 od 11. lipnja 2009. o zaštiti od subvencioniranog izvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (u daljnjem tekstu: temeljna uredba), propisuje da „ pojam ,šteta’ znači, ako nije drukčije navedeno, materijalna šteta industriji Zajednice, prijetnja materijalne štete industriji Zajednice ili materijalno zaostajanje u razvoju proizvodnje […]„.

2        Članak 4. temeljne uredbe pod nazivom „Subvencije protiv kojih se ne mogu uvesti kompenzacijske mjere“ navodi kako slijedi:

„1. Samo se na specifične subvencije mogu primijeniti kompenzacijske mjere, a kako je definirano stavcima 2., 3. i 4.

2. Kako bi se utvrdilo je li neka subvencija specifična za poduzeće ili proizvodnju ili grupu poduzeća ili proizvodnje (dalje u tekstu: određena poduzeća) u okviru nadležnosti tijela koje dodjeljuje subvenciju, primjenjuju se sljedeća načela:

(a)      ako tijelo nadležno za dodjelu subvencija, ili propisi prema kojemu tijelo za dodjelu subvencija djeluje, izričito ograničava pristup subvenciji određenim poduzećima, takva je subvencija specifična;

(b)      ako tijelo nadležno za dodjelu subvencija, ili propisi prema kojima tijelo za dodjelu subvencija djeluje, uspostavi objektivne kriterije ili uvjete za prihvatljivost i iznos subvencije, ne postoji specifičnost pod uvjetom da je prihvatljivost automatska i da se ti kriteriji i uvjeti strogo poštuju;  

(c)      ako, bez obzira na prividnu nespecifičnost koja proizlazi iz primjene načela utvrđenih točkama (a) i (b), postoje razlozi za vjerovanje da bi subvencija u stvarnosti mogla biti specifična, mogu se razmotriti i drugi čimbenici. Ti čimbenici su: samo ograničeni broj određenih poduzeća koristi program subvencija; prevladavajuće korištenje određenih poduzeća; dodjela nerazmjerno velikog iznosa subvencije određenim poduzećima; i način na koji je tijelo za dodjelu subvencije koristilo svoju slobodu u odlučivanju o dodjeli subvencije. U tom pogledu uzimaju se u obzir podaci o učestalosti odbijanja ili odobravanja zahtjeva za subvencijama i posebno razlozi takvih odluka.

U smislu točke (b) „objektivni kriteriji ili uvjeti” znači neutralni kriteriji ili uvjeti koji ne daju prednost određenim poduzećima pred drugima i koji su ekonomski po svojoj prirodi i horizontalni po primjeni, kao što su broj zaposlenih ili veličina poduzeća.

Kriteriji ili uvjeti moraju biti jasno utvrđeni zakonom, propisom ili drugim službenim dokumentom tako da ih se može provjeriti.

U primjeni točke (c) prvog podstavka vodi se računa o stupnju diversifikacije gospodarskih aktivnosti u okviru nadležnosti tijela za dodjelu subvencija kao i razdoblja tijekom kojeg je program subvencija u primjeni.

3. Specifična subvencija je ona koja je ograničena na određena poduzeća smještena unutar određenog zemljopisnog područja u okviru nadležnosti tijela za dodjelu subvencije. U smislu ove uredbe specifičnom se subvencijom ne smatra određivanje ili izmjena općenito primjenjivih poreznih stopa od strane za to nadležnih vladinih tijela na svim razinama.

4. Bez obzira na stavke 2. i 3. specifičnim se smatraju sljedeće subvencije:

(a)      subvencije zavisne o, de jure ili de facto, bilo isključivo ili kao jedan od nekoliko drugih uvjeta, realizaciji izvoza, uključujući uvjete iz oglednog popisa iz Priloga I;

(b)      subvencije zavisne o, bilo isključivo ili kao jedan od nekoliko drugih uvjeta, korištenju više domaće robe nego uvozne.

U smislu točke (a), subvencije se stvarno smatraju zavisnima od realizacije izvoza ako činjenice dokazuju da je dodjela subvencija, bez da je pravno zavisna od realizacije izvoza, stvarno vezana za stvarni ili predviđeni izvoz ili prihod od izvoza. Sama činjenica da se neka subvencija dodjeljuje izvoznim poduzećima ne smatra se, samo iz tog razloga, izvoznom subvencijom u smislu ove odredbe.

5. Svako utvrđivanje specifičnosti prema odredbama ovog članka treba jasno potkrijepiti na temelju pozitivnih dokaza.“

3        Članak 6. temeljne uredbe, pod nazivom „Izračun koristi za primatelja“, navodi kako slijedi:

„U odnosu na izračun koristi za primatelja, primjenjuju se sljedeća pravila:

(a)      dodjela temeljnog kapitala od strane vlade ne smatra se dodjelom koristi, osim ako se ulaganja može smatrati neusklađenim s uobičajenom praksom ulaganja, uključujući i dodjelu rizičnog kapitala privatnih ulagača na državnom području zemlje podrijetla i/ili izvoza;

(b)      zajam od strane vlade ne smatra se dodjelom koristi, osim ako postoji razlika između iznosa koji poduzeće primatelj zajma plaća na zajam vlade i iznosa koji bi poduzeće platilo za usporedivi komercijalni zajam kojeg bi poduzeće stvarno moglo dobiti na tržištu. U tom slučaju korist je razlika između dvaju iznosa;

(c)      kreditno jamstvo vlade ne smatra se dodjelom koristi, osim ako postoji razlika između iznosa kojeg poduzeće koje prima jamstvo vlade i iznos kojeg bi poduzeće platilo za usporedivi komercijalni zajam u slučaju da nema jamstva vlade. U tom slučaju korist je razlika između dvaju iznosa usklađena za razlike u naknadama;

(d)      prodaja roba ili usluga ili kupnja roba od strane vlade ne smatra se dodjelom koristi, osim ako se prodaje za manju naknadu od primjerene ili se kupuje za višu naknadu od primjerene. Primjerenost naknade utvrđuje se u odnosu na prevladavajuće uvjete na tržištu za dotični proizvod ili uslugu u zemlji prodaje ili kupovine, uključujući cijenu, kvalitetu, raspoloživost, utrživost, prijevoz i druge kupoprodajne uvjete.

Ako ne postoje prevladavajuće tržišne odredbe i uvjeti za dotični proizvod ili uslugu u zemlji prodaje ili kupovine, a koji se mogu koristiti kao odgovarajuća referentna vrijednost, primjenjuju se sljedeća pravila:

i.       prevladavajuće odredbe i pravila u dotičnoj zemlji se prilagođavaju na temelju stvarnih troškova, cijena i drugih čimbenika dostupnih za tu zemlju odgovarajućim iznosom koji odražava uobičajene tržišne odredbe i uvjete;

ii.      ako je primjenjivo, koriste se prevladavajuće odredbe i uvjeti na tržištu neke druge zemlje ili na svjetskom tržištu.“

4        Članak 7. stavak 3. temeljne uredbe, pod naslovom „Opće odredbe o izračunu“, navodi:

„Ako se subvencija može povezati s kupnjom ili budućom kupnjom dugotrajne imovine, iznos subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere izračunava se raspoređivanjem subvencije kroz razdoblje koje odražava uobičajenu amortizaciju dugotrajne imovine u dotičnoj proizvodnji.

Na taj način izračunani iznos, koji se odnosi na razdoblje ispitnog postupka, uključujući ona koji proizlazi iz dugotrajne imovine stečene prije tog razdoblja, raspodjeljuje se kako je opisano u stavku 2.

Ako se imovina ne amortizira, subvencija se vrednuje kao kredit bez kamata i tretira se sukladno članku 6. točki (b).“

5        Članak 8. temeljne uredbe, pod naslovom „Utvrđivanje štete“, propisuje:

„1. Utvrđivanje štete temelji se na pozitivnim dokazima i uključuje objektivno ispitivanje:

(a)      obujma subvencioniranog uvoza i učinka subvencioniranog uvoza na cijene istovjetnih proizvoda na tržištu Zajednice;

(b)      posljedica učinka tih uvoza na industriju Zajednice.

2. U pogledu obujma subvencioniranog uvoza, razmatra se je li došlo do značajnog rasta subvencioniranog uvoza, bilo u apsolutnom iznosu ili relativno u odnosu na proizvodnju ili potrošnju u Zajednici. U pogledu učinka subvencioniranog uvoza na cijene, razmatra se je li subvencionirani uvoz doveo do značajnog sniženja cijena u usporedbi s cijenom istovjetnog proizvoda industrije Zajednice, ili je li učinak uvoza općenito značajno sniženje cijena, ili sprečavanje rasta cijena do kojeg bi inače došlo. Niti jedan od ovih čimbenika pojedinačno niti više njih ne mora nužno predstavljati odlučujuću smjernicu.

3. Ako se nad uvozom proizvoda iz više od jedne zemlje istovremeno provodi ispitni postupak za kompenzacijsku pristojbu, učinak uvoza se kumulativno ocjenjuje samo ako se utvrdi da:

(a)      subvencije protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere utvrđene u odnosu na uvoz iz svake od zemalja iznosi više od potpore male vrijednosti, a kako je definirana člankom 14. stavkom 5., i da obujam uvoza iz svake od zemalja nije zanemariv;

(b)      kumulativna procjena učinaka uvoza primjerena je u svjetlu uvjeta konkurencije uvoznih proizvoda i uvjeta konkurencije između uvoznih proizvoda i istovjetnih proizvoda Zajednice.

4. Ispitivanje utjecaja subvencioniranog uvoza na dotičnu industriju Zajednice uključuje i procjenu svih relevantnih gospodarskih čimbenika i pokazatelja koji utječu na stanje proizvodnje, uključujući: činjenicu da je proizvodnja još uvijek u postupku oporavka od učinaka prethodnog subvencioniranja ili dampinga; veličinu iznosa subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere; stvarni ili mogući pad prodaje, dobiti, proizvodnje, tržišnog udjela, produktivnosti, povrata od ulaganja, iskorištenosti kapaciteta; čimbenike koju utječu na cijene u Zajednici; stvarne ili moguće negativne učinke tijekova novca, zaliha, zaposlenosti, plaća, rasta, sposobnosti povećanja kapitala ili ulaganja i, u slučaju poljoprivrede, je li došlo do većeg opterećenja programa državnih potpora. Ovaj popis nije sveobuhvatan, niti može jedan ili više ovih čimbenika nužno biti odlučujuća smjernica.

5. Potrebno je dokazati, iz svih relevantnih dokaza predstavljenih u odnosu na stavak 1., da je subvencionirani uvoz uzrok štete. To posebno podrazumijeva dokazivanje da su obujam i/ili razine cijena utvrđeni u skladu sa stavkom 2. odgovorni za utjecaj na industriju Zajednice, a kako je utvrđeno u stavku 4., i da taj utjecaj postoji u mjeri u kojoj može biti klasificiran kao materijalni.

6. Poznati čimbenici, osim subvencioniranog uvoza koji šteti industriji Zajednice u isto vrijeme, ispituju se kako bi se osiguralo da se štete koju uzrokuju drugi čimbenici ne pripisuje subvencioniranom uvozu u skladu sa stavkom 5. Čimbenici koji se mogu u tom smislu razmatrati uključuju obujam i cijene uvoza koji nije subvencioniran, smanjenu potražnju ili promjene u načinima potrošnje, restriktivne trgovinske prakse i konkurenciju između proizvođača treće zemlje i Zajednice, razvitak tehnologije i realizaciju izvoza i produktivnost industrije Zajednice.

7. Učinak subvencioniranog uvoza ocjenjuje se u odnosu na industriju Zajednice istovjetnih proizvoda kada raspoloživi podaci omogućuju zasebno utvrđivanje te proizvodnje na temelju kriterija kao što su proizvodni proces, dobit i prodaja proizvođača. Ako nije moguće zasebno utvrđivanje te proizvodnje učinci subvencioniranog uvoza ocjenjuju se ispitivanjem proizvoda najbliže grupe ili asortimana proizvoda uključujući istovjetni proizvod, za koji se mogu dobiti potrebni podaci.

8. Utvrđivanje prijetnje materijalne štete temelji se na činjenicama, a ne na običnom navodu, pretpostavci ili dalekoj mogućnosti. Promjena okolnosti koje bi mogle dovesti do situacije u kojoj bi subvencija predstavljala štetu mora biti jasno predviđena i neminovna.

Kod utvrđivanja prijetnje materijalne štete, potrebno je razmotriti, između ostalog, čimbenike kao što su:

(a)      priroda subvencije ili subvencija i njihovi vjerojatni učinci na trgovinu;

(b)      značajna stopa rasta subvencioniranog uvoza na tržištu Zajednice koji pokazuje vjerojatnost bitno povećanog uvoza;

(c)      dovoljno slobodno raspoložive kapacitete izvoznika ili očekivani bitan rast kapaciteta koji ukazuje na vjerojatnost značajno povećanog subvencioniranog izvoza u Zajednicu, uzimajući u obzir raspoloživost drugih izvoznih tržišta koja bi mogla apsorbirati dodatni izvoz;

(d)      ulazi li uvoz po cijenama koje bi u znatnoj mjeri snizile cijene ili spriječile rast cijena do kojega bi inače došlo, te bi vjerojatno povećale potražnju za daljnjim uvozom,

(e)      zalihe proizvoda u ispitnom postupku.

Niti jedan od ovih nabrojanih čimbenika ne može sam neminovno dati odlučujuće smjernice, ali ukupnost razmatranih čimbenika mora dovesti do zaključka da je neminovan daljnji subvencionirani uvoz i da će nastati materijalna šteta, ako se ne poduzmu zaštitne mjere.“

6        Članak 9. stavak 1. temeljne uredbe, pod naslovom „Definicija industrije Zajednice“, propisuje:

„ 1. Za potrebe ove Uredbe pojam ,proizvodnja Zajednice’ tumači se tako da se odnosi na proizvođače Zajednice u cjelini istovjetnih proizvoda ili na one od njih čija ukupna proizvodnja proizvoda predstavlja većinski dio ukupne proizvodnje Zajednice tih proizvoda, a kako je definirano člankom 10. stavkom 6., osim:

(a)      ako su proizvođači povezani s izvoznicima ili uvoznicima, ili su sami uvoznici navodno subvencioniranog proizvoda, pojam „industrija Zajednice” može se tumačiti tako da se odnosi na preostale proizvođače;

(b)      u iznimnim okolnostima područje Zajednice može se, za potrebe dotične proizvodnje, podijeliti na dva ili više konkurentna tržišta, a proizvođači unutar svakog tržišta mogu se promatrati kao zasebna proizvodnja ako:

i.       proizvođači unutar tog tržišta prodaju sveukupnu ili gotovo sveukupnu proizvodnju svojih dotičnih proizvoda na tom tržištu; i

ii.      potražnju na tom tržištu u značajnoj mjeri ne podmiruju proizvođači dotičnog proizvoda smješteni drugdje u Zajednici.

U ovim okolnostima može se utvrditi postojanje štete čak i ako većinski dio ukupne industrije Zajednice nije oštećen pod uvjetom da postoji koncentracija subvencioniranog uvoza na izolirano tržište i nadalje, po uvjetom da je subvencionirani uvoz uzrok štete proizvođačima ili gotovo cijeloj proizvodnji unutar tog tržišta.“

7        Članak 10. stavak 6. temeljne uredbe, pod nazivom „Pokretanje postupka“, propisuje:

„Ispitni postupak prema stavku 1. ne pokreće se ukoliko se ne utvrdi, na temelju ispitivanja stupnja potpore ili protivljenja zahtjevu proizvođača istovjetnog proizvoda proizvodnje Zajednice, da zahtjev nije podnesen od strane Zajednice ili u ime industrije Zajednice. Smatra se da je zahtjev podnijela Zajednica ili da je podnesen u ime industrije Zajednice ako ga podupiru oni proizvođači Zajednice čija ukupna proizvodnja čini više od 50 % ukupne proizvodnje istovjetnog proizvoda, kojeg proizvodi taj dio industrije Zajednice koji bilo podupire ili se protivi zahtjevu. Međutim, ispitni postupak se ne pokreće ako na proizvođače Zajednice koji podržavaju zahtjev otpada manje od 25 % ukupne proizvodnje istovjetnog proizvoda proizvedenog od strane industrije Zajednice.“

8        Članak 14. stavak 2. temeljne uredbe, pod naslovom „Prekid bez uvođenja mjera“, propisuje:

„Ako su zaštitne mjere nepotrebne, nakon provedenih konzultacija, i ako nije podnesen prigovor u okviru Savjetodavnog odbora, ispitni postupak ili postupak se prekida. U svim drugim slučajevima, Komisija odmah podnosi izvješće Vijeću o rezultatima provedenih konzultacija zajedno s prijedlogom za prekid postupka. Smatra se da je postupak prekinut ako, u roku od jednog mjeseca, Vijeće nije, kvalificiranom većinom, donijelo drukčiju odluku.“

9        Članak 15. stavak 9. temeljne uredbe, pod naslovom „Uvođenje konačnih pristojbi“, propisuje:

„Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere i nastalu štetu, i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Zajednice u skladu s člankom 31., Vijeće, postupajući na temelju prijedloga Komisije, a nakon konzultacija sa Savjetodavnim odborom, uvodi konačnu kompenzacijsku pristojbu.

Vijeće donosi prijedlog, osim ako ne odluči, običnom većinom, odbiti prijedlog, u roku od mjesec dana od podnošenja prijedloga Komisije.

Ako su na snazi privremene pristojbe, prijedlog o uvođenju končane mjere podnosi se u roku od najviše mjesec dana prije isteka tih pristojbi.

Ako se subvencija ili subvencije povuku ili se dokaže da subvencije više ne donose korist dotičnim izvoznicima, mjere se ne uvode.

Iznos kompenzacijske pristojbe ne prelazi utvrđeni iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere, a manji je od ukupnog iznosa subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere ako je taj manji iznos dostatan za uklanjanje štete za industriju Zajednice.“

10      Članak 28. temeljne uredbe, pod naslovom „Nesuradnja“, navodi kako slijedi:

„1. U slučajevima u kojima zainteresirana stranka odbija pristup ili na neki drugi način ne pruža potrebne podatke u rokovima iz ove Uredbe, ili ako znatno ometa ispitni postupak, privremeni ili konačni nalazi, pozitivni ili negativni, mogu se donijeti na temelju raspoloživih podataka.

Ako se utvrdi da je zainteresirana stranka dostavila lažne ili obmanjujuće podatke, podaci se ne uzimaju u obzir, a mogu se koristiti raspoloživi podaci.

Zainteresiranim strankama trebaju biti stavljene na znanje posljedice nesuradnje.

2. Uskraćivanje odgovora u elektroničkom obliku ne smatra se nesuradnjom, pod uvjetom da zainteresirana stranka pokaže da bi dostavljanje odgovora u traženom obliku predstavljalo dodatno opterećenje ili neopravdani dodatni trošak.

3. Ako podaci koje dostavi zainteresirana stranka nisu idealni u svim pogledima, oni se ipak ne smiju zanemariti, pod uvjetom da nedostaci nisu takvi da uzrokuju nepotrebne teškoće u donošenju razumno točnog nalaza, kao i da su pravovaljano i odgovarajuće dostavljeni i da se mogu provjeriti, a da je stranka djelovala najbolje što je mogla.

4. Ako se dokazi ili podaci ne prihvate, o razlozima neprihvaćanja odmah se obavješćuje stranka koja ih je dostavila, te joj se daje mogućnost dostavljanja daljnjih obrazloženja u navedenim rokovima. Ako se obrazloženja smatraju nezadovoljavajućima, razlozi odbijanja tih dokaza ili podataka se objavljuju i daju kod objavljivanja nalaza.

5. Ako se razmatranja, uključujući ona o iznosu subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere, temelje na odredbama stavka 1., uključujući podatke dostavljene u zahtjevu, oni se, ako je primjereno i obzirom na rokove ispitnog postupka, provjeravaju usporedbom s raspoloživim podacima iz drugih neovisnih izvora, kao što su na primjer, cjenici, službene statistike o uvozu i carinskim povratima, kao i podaci primljeni od drugih zainteresiranih stranaka tijekom ispitnog postupka. Podaci mogu uključivati relevantne podatke vezane uz svjetsko tržište ili druga reprezentativna tržišta, ako je potrebno.

6. Ako zainteresirana stranka ne surađuje, ili surađuje samo djelomično tako da se time relevantni podaci uskraćuju, rezultati mogu biti manje povoljni za stranku nego da je surađivala.“

11      Svojom informacijom 98/C 394/04 (SL 1998, C 394, str. 6) Komisija je objavila smjernice koje se odnose na izračun iznosa subvencija u okviru antisubvencijskog ispitnog postupka (u daljnjem tekstu: smjernice).

12      Smjernice u poglavlju „F. Razdoblje ispitnog postupka za izračun subvencije: trošak naspram raspodjele“ osobito predviđaju:

„b) Zajednički nazivnik koji se koristi za raspodjelu iznosa subvencije

Jednom kada je utvrđen, iznos subvencije koji tereti razdoblje ispitivanja raspodjeljuje se prema zajedničkom nazivniku koji može biti opseg prodanih ili izvezenih dotičnih proizvoda u svrhu postizanja iznosa po jedinici.

[…]“

 Okolnosti spora

13      Tužitelji Gold East Paper (Jiangsu) Co. Ltd (u daljnjem tekstu: GE) i Gold Huasheng Paper (Suzhou Industrial Park) Co. Ltd (u daljnjem tekstu: GHS) jesu društva povezana s grupom Asia Pulp and Paper China (u daljnjem tekstu: grupa APP), koja u Kini proizvode fini premazani papir koji izvoze u Europsku uniju.

 Ispitni postupak

14      Fini premazani papir bio je predmet dvaju različitih ispitnih postupaka koji su vođeni paralelno. Prvo je antidampinški ispitni postupak doveo do usvajanja Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 452/2011 od 6. svibnja 2011. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe na uvoz premazanog finog papira podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 128, str. 1., u daljnjem tekstu: uredba kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 79., str. 162.). Drugo, antisubvencijski ispitni postupak doveo je do usvajanja Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 452/2011 od 6. svibnja 2011. o uvođenju konačne antisubvencijske pristojbe na uvoz premazanog finog papira podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 128, str. 18., u daljnjem tekstu: pobijana uredba) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 79., str. 179.).

15      Dana 17. travnja 2010. mišljenje Komisije o pokretanju antisubvencijskog postupka o uvozu premazanog finog papira podrijetlom iz Narodne Republike Kine objavljeno je u Službenom listu Europske unije (SL C 99, str. 30.).

16      Dana 8. srpnja 2010. tužitelji su dostavili odgovore na antisubvencijski upitnik koji im je uputila Komisija. Komisija je između 15. i 21. rujna 2010. u prostorijama tužitelja na licu mjesta provjerila navedene odgovore.

17      Dana 3. veljače 2011. Komisija je tužiteljima uputila dokument s detaljnim informacijama o bitnim činjenicama i razmatranjima zbog kojih predlažu Vijeću Europske unije uvođenje konačne kompenzacijske pristojbe na tužiteljev izvoz u Uniju.

18      Podneskom od 3. ožujka 2011. tužitelji su dostavili svoja očitovanja na konačni dokument o informacijama.

19      Dana 10. ožujka 2011. tužitelji su sudjelovali na sastanku s voditeljima postupka u prostorijama Komisije, uz prisutnost službenika za saslušanje.

20      Dana 16. ožujka 2011. Komisija je uputila dopis tužiteljima u kojem pojašnjava određene točke svojih nalaza.

21      Dana 25. ožujka 2011. Komisija je održala raspravu kojoj su nazočili tužitelji, uz prisutnost službenika za raspravu.

22      Dana 28. ožujka 2011. tužitelji su uputili dopis u kojem su saželi zahtjeve koje su iznijeli tijekom rasprave od 25. ožujka 2011. te odgovorili na očitovanje Komisije i pitanja koja je postavila tijekom rasprave.

23      Dana 29. ožujka 2011. tužitelji su uputili dopis službeniku za raspravu u kojem su saželi navode istaknute tijekom rasprave od 25. ožujka 2011., posebno u pogledu njihova prava na obranu.

 Pobijana uredba

24      Dana 6. svibnja 2011. Vijeće je donijelo pobijanu uredbu.

25      Članak 1. stavci 1. i 2. uvode konačnu kompenzacijsku pristojbu od 12 % na uvoz u Uniju premazanog finog papira od strane tužitelja.

 Postupak i zahtjevi stranaka

26      Tužitelji su 8. kolovoza 2011. podnijeli ovu tužbu Tajništvu Općeg suda.

27      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 10. studenog 2011. Komisija je u ovom predmetu zatražila intervenciju u potporu zaključaka Vijeća.

28      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 1. prosinca 2011., Cepifine AISBL, europsko udruženje proizvođača finog papira, Sappi Europe SA, Burgo Group SA i Lecta SA (dalje u tekstu, zajednički: privatni intervenijenti) zatražili su u ovom postupku intervenciju u potporu zaključaka Vijeća. U svojem očitovanju koje je dostavljeno 24. siječnja 2012., Vijeće nije istaknulo prigovore protiv te intervencije.

29      Rješenjem od 23. siječnja 2012. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda dopustio je intervenciju Komisije. Komisija je dostavila svoj podnesak u propisanom roku.

30      Tužitelji su 8. veljače 2012. zatražili povjerljivo postupanje s određenim elementima sadržanim u njihovim podnescima i prilozima u pogledu privatnih intervenijenata. Dostavili su verziju različitih postupovnih akata koja nije povjerljiva.

31      Rješenjem od 8. ožujka 2012. predsjednik trećeg vijeća dopustio je privatnim intervenijentima da na raspravi interveniraju u potporu zaključaka Vijeća. Istim rješenjem, predsjednik trećeg vijeća odlučio je naknadno donijeti, s jedne strane, odluku o tome hoće li tužiteljima biti dostavljen izvještaj za raspravu kako bi identificirali dijelove koje bi trebalo smatrati povjerljivima, i s druge strane, odluku o tome hoće li privatnim intervenijentima biti dostavljena privremena verzija koja nije povjerljiva kako bi mogli dostaviti svoja eventualna očitovanja o zahtjevu za povjerljivim postupanjem.

32      Opći sud (treće vijeće) je na temelju izvještaja suca izvjestitelja odlučio otvoriti usmeni dio postupka.

33      Opći sud je na raspravi od 12. studenog 2013. saslušao usmena izlaganja glavnih stranaka u sporu i intervenijenata te odgovore na pitanja koja im je postavio.

34      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na tužitelje;

–        naloži Vijeću snošenje troškova postupka.

35      Vijeće od Općeg suda traži da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

36      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

37      Privatni intervenijenti podržavaju zahtjeve Vijeća.

 Pravo

38      U potporu svojoj tužbi, tužitelji ističu, u biti, deset tužbenih razloga:

–        prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 15. stavka 1. temeljne uredbe;

–        drugi, na povredi članka 6. točke (d) i članka 28. temeljne uredbe, kao i članka 4. iste uredbe;

–        treći, na povredi članka 4. temeljne uredbe;

–        četvrti, na povredi članka 7. stavka 3. temeljne uredbe;

–        peti, na povredi članka 6. točke (b) temeljne uredbe;

–        šesti, na povredi članka 14. stavka 2. temeljne uredbe;

–        sedmi, na povredi članka 8. stavka 1. temeljne uredbe;

–        osmi, na povredi članka 2. točka (d) i članka 15. temeljne uredbe;

–        deveti, na povredi članka 8., članka 9. stavka 1. i članka 10 stavka 6. temeljne uredbe;

–        deseti, na povredi članka 8. stavaka 1. i 6. temeljne uredbe.

 Prvi tužbeni razlog, kojim se navodi povreda članka 15. stavka 1. temeljne uredbe

39      Iz naslova ovog tužbenog razloga proizlazi da se tužitelji pozivaju na povredu članka 15. stavka 1. temeljne uredbe. Treba, međutim, zaključiti da, u biti, oni jednako ističu povredu članka 7. stavaka 1. i 2. temeljne uredbe. Dakle, prema ustaljenoj sudskoj praksi, treba tumačiti tužbene razloge tužitelja prema njihoj biti više nego prema njihovoj kvalifikaciji (presuda Suda od 15. prosinca 1961., Fives Lille Cail i dr./Visoko tijelo, 19/60, 21/60, 2/61 i 3/61, Zb., str. 559.).

40      Stoga treba ispitati ne samo tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 15. stavka 1. temeljne uredbe, već i tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 7. stavaka 1. i 2. iste uredbe.

41      Opći sud ocjenjuje korisnim ispitati, prvo, tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 7. stavaka 1. i 2. temeljne uredbe u smislu da pobijana uredba sadrži upotrebu neodgovarajućeg nazivnika za izračun iznosa subvencije i, nadalje, tužbeni razlog zbog povrede članka 15. stavka 1. temeljne uredbe koji se odnosi na učinak metodologije koju institucije primjenjuju na postotak subvencije.

42      Tužitelji ističu, na prvom mjestu, da su članak 7., stavci 1. i 2. temeljne uredbe povrijeđeni zbog toga što je Vijeće koristilo neodgovarajući nazivnik.

43      Vijeće je pogrešno koristilo ukupni promet koji predstavlja cjelokupnu prodaju poduzeća kao nazivnik za izračun iznosa subvencije. Tužitelji tvrde da su ukupne subvencije koje su primili iskazane na pogrešan način kao postotak od ukupnog prometa, a ne kao rezultat izračuna subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere primljene po jedinici dotičnog proizvoda i slijedom toga pretvorene u postotak izvozne cijene CIF (cijena, osiguranje i vozarina) proizvoda prodanih u Uniji.

44      Potrebno je, u prvome redu, podsjetiti da članak 7. stavak 2. temeljne uredbe propisuje: „Ako subvencija nije odobrena upućivanjem na proizvedene, prerađene, izvezene ili transportirane količine, iznos subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere utvrđuje se odgovarajućom raspodjelom vrijednosti ukupne subvencije na razinu proizvodnje, prodaje ili izvoza dotičnog proizvoda tijekom razdoblja ispitnog postupka za subvenciju“.

45      Iz odredaba pod naslovom „(b) Zajednički nazivnik koji se koristi za raspodjelu iznosa subvencije“ koji se sam nalazi u poglavlju pod nazivom „F. Razdoblje ispitnog postupka za izračun subvencije: trošak naspram raspodjele“ smjernica proizlazi da „[j]ednom kada je utvrđen, iznos subvencije koji tereti razdoblje ispitivanja raspodjeljuje se prema zajedničkom nazivniku koji može biti opseg prodanih ili izvezenih dotičnih proizvoda u svrhu postizanja iznosa po jedinici“.

46      U pogledu prethodno iznesenog, treba ispitati prigovore tužitelja.

47      U uvodnoj izjavi br. 369. pobijane uredbe Vijeće je odbilo prigovor koji su tužitelji istaknuli navodeći kako slijedi:

„[Naglašava se,] osim za jedan program subvencija za koji je utvrđeno da se protiv njega mogu uvesti kompenzacijske mjere, da ni za jedan drugi program nije utvrđeno da zavisi o realizaciji izvoza te nije odobren s obzirom na proizvedene, prerađene, izvezene ili transportirane količine. Stoga se iznos subvencije dodjeljivao prema ukupnom prometu trgovačkih društava APP skupine u skladu s člankom 7. stavkom 2. Osnovne uredbe koji navodi: „Ako subvencija nije odobrena upućivanjem na proizvedene, prerađene, izvezene ili transportirane količine, iznos subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere utvrđuje se odgovarajućom raspodjelom vrijednosti ukupne subvencije na razinu proizvodnje, prodaje ili izvoza dotičnog proizvoda tijekom razdoblja ispitnog postupka za subvenciju”. Budući da ova subvencija nije povezana s proizvodnjom bilo kakvog konkretnog proizvoda ili izvozom, ukupni promet trgovačkog društva najprikladniji je nazivnik. U tom smislu treba naglasiti da je odgovarajući promet utvrđen na osnovi koja osigurava da on što bolje odrazi vrijednost prodaje proizvoda koje je prodavalo trgovačko društvo primatelj.“

48      Iz navedene uvodne izjave proizlazi da je Vijeće uzelo u obzir jedno od rješenja koja predviđa članak 7. stavak 2. temeljne uredbe, odnosno razinu prodaje dotičnog proizvoda, te je opravdalo razlog zbog kojeg je raspodjela iznosa subvencije na ukupni promet poduzeća, a ne na jedan proizvod bila najprikladnija u okolnostima slučaja.

49      Navodeći kako je bilo neprikladno raspodijeliti vrijednost subvencije na ukupni promet poduzeća, tužitelji stvarno ističu da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni.

50      Što se tiče navodne obveze izračuna iznosa subvencije po jedinici, temeljem članka 7. stavka 1. temeljne uredbe, treba istaknuti, kao što to pravilno čini Vijeće, da, prvo, niti jedna subvencija protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere nije odobrena za jedinicu. Drugo, niti jedna od subvencija nije bila ograničena na određeni proizvod. Treće, samo je jedna od subvencija, koja se odnosila na GHS, ovisila o razultatima izvoza, u ovom slučaju nagradom za održavanje rasta, uz maržu subvencije od 0,05 %.

51      Stoga treba zaključiti da izračun po jedinici nije bio prikladan u ovom slučaju, protivno navodima tužitelja.

52      Što se tiče tvrdnje tužitelja prema kojoj se ad valorem stopa pristojbe treba računati uz primjenu CIF vrijednosti izvoza dotičnih proizvoda kao nazivnika, treba istaknuti, u prvome redu, da su odnosne subvencije bile odobrene društvu kao cjelini i nisu usmjerene izvozu u Uniju, nadalje da su svi proizvodi koje društvo proizvodi bili jednako subvencionirani i, konačno, da tužitelji ne tvrde da su subvencije protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere ovisile o rezultatima izvoza ili bile ograničene na dotični proizvod.

53      Proizlazi da CIF vrijednost izvoza dotičnog proizvoda nije bila prikladan nazivnik u ovom slučaju, protivno tvrdnjama tužitelja.

54      Što se tiče korištenja ukupnog prihoda, tužitelji tvrde, prvo, kako se ne radi o prikladnom nazivniku, s obzirom na to da je taj prihod u načelu niži od CIF vrijednosti jer ne uključuje sve troškove vozarine i osiguranja koji su sadržani u vrijednosti CIF. Tužitelji dodaju i da je njihov prihod koji se odnosi na prodaju iz izvoza vrlo nizak [povjerljivo] (1).

55      Podneskom od 16. ožujka 2011. Komisija je obrazložila da nije koristila prihod koji se odnosi na prodaju iz izvoza tužitelja, kako je učinjeno u njihovim poslovnim knjigama već sav ukupan prihod tužitelja, uključujući prilagodbe ukupnog izvoznog prihoda „kako bi osigurali da ukupan promet reflektira ukupnu vrijednost prodaje dotičnog proizvoda (a ne iznos troškova rada po narudžbi)“.

56      Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

57      Tužitelji nadalje tvrde da je metodologija koju je primijenila Komisija dovela do umjetnog napuhavanja postotka subvencije, zato što je stvarni ukupni promet tužitelja [povjerljivo] niži od CIF vrijednosti izvezenih proizvoda. Prema tužiteljima, radi se o povredi članka 15. stavka 1. temeljne uredbe.

58      Prema članku 15. stavku 1. temeljne uredbe iznos kompenzacijske pristojbe ne prelazi utvrđeni iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere, a manji je od ukupnog iznosa subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere ako je taj manji iznos dostatan za uklanjanje štete za industriju Zajednice, što odgovara takozvanom pravilu „niže pristojbe“.

59      Tužitelji su tijekom ispitnog postupka predložili vlastitu metodologiju. Tijekom postupka pred Općim sudom ponovili su svoju argumentaciju u tom pogledu.

60      Iz uvodne izjave br. 369. pobijane uredbe proizlazi da se za „predloženu metodologiju smatra da nije reprezentativna jer miješa promet i proizvedene jedinice samo za dotični proizvod, a zanemaruje jedinice ostalih proizvedenih proizvoda“.

61      Treba zaključiti da, u ovom slučaju, tužitelji ne odgovaraju na argumente Vijeća. Prvo, treba u tom pogledu istaknuti da se tužitelji nisu osvrnuli na argument Vijeća prema kojem njihova metoda miješa podatke koji se odnose na promet i proizvedene jedinice. Drugo, oni ne osporavaju da njihova metoda miješa stvarne prodajne cijene (prodaja na unutarnjem tržištu) i [povjerljivo] (prodaja iz izvoza) kada se izračunava dio ukupnog prihoda koji se odnosi na dotični proizvod. Treće, nisu se osvrnuli na argument Vijeća prema kojem predložena metoda implicira, u stadiju svog petog koraka, alokaciju umjetno smanjenog iznosa subvencije za izvoznu prodaju dotičnog proizvoda [povjerljivo], ali na CIF cijenu koju to društvo fakturira za prodaju Uniji. Četvrto, nisu se osvrnuli na argument prema kojem subvencije trebaju biti raspodijeljene na ukupnu prodaju, a ne samo na prodaju dotičnog proizvoda, kako tužitelji tvrde, kako bi ih pravedno raspodijelili na svoje prodaje, s obzirom na to da subvencije nisu bile ograničene na dotični proizvod.

62      Slijedom navedenog, treba zaključiti da tužitelji nisu uspjeli predočiti dovoljno dokaza kako bi osporili utemeljenost ocjene činjenica iz pobijane uredbe koje se odnose na nazivnik. Međutim, takav je dokaz nužan kako bi se utvrdilo da je Unija počinila očitu pogrešku u ocjeni koja bi opravdavala poništenje akta (vidjeti, po analogiji, presudu Općeg suda od 10. ožujka 2009. Aker Warnow Werft i Kvaerner/Komisija, T‑68/05, Zb., str. II‑355., točka 42., i navedena sudska praksa).

63      S obzirom da tužitelji nisu dokazali da je Vijeće pogriješilo u izračunu iznosa subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere, prigovor koji se odnosi na povredu članka 15. stavka 1. temeljne uredbe slijedom toga, treba odbiti.

64      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da ovi prigovori nisu osnovani i da prvi tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

 Drugi tužbeni razlog kojim se navodi povreda članka 6. točke (d) i članka 4. temeljne uredbe

65      Ovaj tužbeni razlog ima dva dijela.

66      Prvi se dio odnosi na povredu članka 6. točke (d) i članka 28. temeljne uredbe zbog toga što je Komisija koristila Taiwan kao referentnu vrijednost za uvrđivanje je li dodjela prava na korištenje zemljišta od strane Kine davala tužiteljima korist.

67      Drugi se dio odnosi na povredu članka 4. temeljne uredbe jer su institucije Unije trebale zaključiti da nema ni najmanjeg dokaza koji bi dokazali specifičnost stjecanja prava tužitelja koja se odnose na korištenje zemljišta.

 Prvi dio, koji se odnosi na korištenje Taiwana kao odgovarajuće referentne vrijednosti

68      Iz uvodnih izjava 260. do 262. pobijane uredbe proizlazi da je Komisija morala koristiti vanjsku referentnu vrijednost, primjenjujući članak 6. točku (d) podtočku ii) temeljne uredbe, s obzirom da u Kini ne postoji stvarno tržište zemljištem niti je bilo koja druga privatna referentna vrijednost bila dostupna kako bi se mogli utvrditi uvjeti koji normalno prevladaju na tržištu vezano uz prava korištenja odnosnog zemljišta.

69      U prvome redu, treba primijetiti da tužitelji ne osporavaju više u ovom slučaju korištenje vanjske referentne vrijednosti od strane EU institucija radi utvrđivanja daje li dodjela prava koja se odnose na korištenje zemljišta korist tužiteljima. U svojim očitovanjima o konačnom dokumentu s informacijama Komisije od 3. veljače 2011. (u daljnjem tekstu: konačni dokument s informacijama), kineska vlada i tužitelji i dalje smatraju da je postojalo tržište zemljištem u Kini i da su kineske cijene zemljišta u novim distriktima Zhenjiang i Suzhou (Kina) predstavljale odgovarajuću referentnu vrijednost. 

70      Pitanje koje se postavlja jest je li Komisija, zadržavajući Taiwan kao referentnu vrijednost, očito pogrešno odabrala.

71      Treba istaknuti da u području mjera zaštite trgovine europske institucije raspolažu širokom ovlasti ocjene iz razloga složenosti ekonomske, političke i pravne situacije koje trebaju ispitivati (presude Općeg suda od 5. lipnja 1996. NMB France i dr./Komisija, T‑162/94, Zb., str. II‑427., točka 72.; od 29. siječnja 1998., Sinochem/Vijeće, T‑97/95, Zb., str. II‑85., točka 51., i od 17. srpnja 1998., Thai Bicycle/Vijeće, T‑118/96, Zb., str. II‑2991., točka 32.).

72      Izbor države za referentnu vrijednost ulazi u okvir ovlasti ocjene kojom institucije raspolažu u analizi složenih ekonomskih situacija.

73      Provedba te ovlasti nije, ipak, izuzeta od sudskog nadzora. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sudac Unije, u okviru toga nadzora, provjerava poštovanje pravila postupka, materijalnu točnost činjenica na kojima se temelji izbor, izostanak očite pogreške u ocjeni činjenica ili zlouporabe ovlasti (presuda Suda od 7. svibnja 1987. NTN Toyo Bearing i dr./Vijeće, 240/84, Zb.,, str. 1809., točka 19.; vidjeti presudu Thai Bicycle/Vijeće, točka 71. supra, točka 33., i navedena sudska praksa).

74      Kada se radi posebno o izboru države za referentnu vrijednost, potrebno je provjeriti jesu li institucije Unije propustile uzeti u obzir bitne elemente u svrhu utvrđivanja odgovarajućeg karaktera odabrane države te jesu li dokazi u spisu bili ispitani sa svom potrebnom pozornošću.

75      U ovom slučaju, tužitelji ističu, na prvom mjestu, da institucije nisu koristile najbolju referentnu točku kojom su raspolagale, što je cijena zemljišta u indijskoj državi Maharashrtra, već cijenu kupnje zemljišta u punom vlasništvu na Taiwanu (vidjeti uvodne izjave br. 356. i 357. pobijane uredbe), koja je neprikladna što se tiče cijene prava na korištenje zemljišta u provinciji Jiangsu tijekom razdoblja od 1995. do 2000. godine, razdoblja tijekom kojega je BDP u provinciji Jiangsu bio jednak onomu u subsaharskoj Africi i Taiwan je bio otvoreno gospodarstvo.

76      Vijeće smatra da je činjenica da Taiwan ima otvoreno tržište, u ovom slučaju, manje važna u odnosu na mjeru kojom Komisija treba odabrati referenciju koja ogleda normalne uvjete tržišta i, kako je naznačeno u uvodnoj izjavi br. 356. pobijane uredbe, „jer je uobičajeno za netržišno gospodarstvo da zaostaje za tržišnim gospodarstvom koje dobro funkcionira u odnosu na BDP“.

77      Drugo, tužitelji ističu da Komisija nije jamčila usporedivost između provincije Jiangsu i Taiwana izabranog kao referentna vrijednost jer se na temelju aktualne situacije ocijenilo da su Taiwan i provincija Jiangsu bili slični, dok je država Maharshtra bila manje razvijena. Oni u tom pogledu ističu da Komisija nije ispitala argument tužitelja prema kojem primjerena referentna vrijednost koju bi tužitelji trebali platiti za pravo na korištenje zemljišta treba uzeti u obzir uvjete na tržištu u vrijeme kada im je dodijeljeno to pravo, a ne aktualne uvjete na tržištu, osobito one koji se odnose na infrastrukturu i gustoću urbane populacije. U potporu svojoj argumentaciji, tužitelji se pozivaju na izvješće prizivnog tijela WTO‑a od 18. svibnja 2011. u predmetu „Europske zajednice i određene države članice – mjere koje utječu na trgovinu velikim civilnim zrakoplovima“ (WT/DS316/AB/R) (u daljnjem tekstu: predmet EZ‑Airbus).

78      Vijeće navodi da su institucije Unije ocijenile dva kriterija na koja se pozivaju tužitelji kako bi predložili korištenje države Maharashtra kao referentnu vrijednost, zbog gustoće naseljenosti i BDP‑a, ali proizlazi da država Maharshtra nije usporediva s provincijom Jiangsu.

79      Vijeće ocjenjuje da je tvrdnja tužitelja prema kojoj Komisija nije uzela u obzir uvjete na tržištu u trenutku kada je subvencija bila dodijeljena tijekom ispitnog postupka lišena svakog temelja jer je Komisija koristila Taiwan kao vanjsku referentnu vrijednost. Vijeće ističe, u prvome redu, da se Komisija nije mogla osloniti samo na financijske podatke, nadalje, da BDP i gustoća naseljenosti nisu bili jedini odlučujući čimbenici, i, konačno, da su drugi čimbenici, kao što su udaljenost i nedostatak zajedničkih značajki između Indije i Kine, uzeti u obzir.

80      Uvodne izjave pobijane uredbe koje se odnose na Taiwan navode kako slijedi:

„(356) […] Komisija smatra Tajvan (19) prikladnom referentnom vrijednošću na temelju svih podataka u spisu, tj. i. razine gospodarskog razvoja i prevladavajuće gospodarske strukture u Tajvanu i relevantnim kineskim provincijama gdje proizvođači izvoznici koji surađuju imaju poslovni nastan, ii. prostorne blizine tih dviju kineskih provincija i Tajvana, iii. visokog stupnja infrastrukture kojeg imaju Tajvan i te dvije kineske provincije, iv. jakih gospodarskih veza i prekogranične trgovine između Tajvana i NRK‑a, v. slične gustoće naseljenosti u dotičnim kineskim provincijama i u Tajvanu, vi. sličnosti između vrste zemljišta i transakcija koje se koriste za izračun referentnih vrijednosti u Tajvanu i NRK‑u i vii. zajedničkih demografskih, jezičnih i kulturnih obilježja Tajvana i NRK‑a. Nadalje, provincije Jiangsu i Shandong smatraju se provincijama koje najviše proizvode u NRK‑u (20). Iako BDP po stanovniku u Tajvanu i dvjema kineskim provincijama nije jednak, BDP tih dviju kineskih provincija brzo je rastao u posljednjim godinama, tj. one dostižu Tajvan.

Uz to, posljednji podaci upućuju na to da i NRK i Tajvan imaju slične realne stope rasta BDP‑a.[…]. Međutim, važno je naglasiti da točna usporedba između BDP‑a netržišnoga gospodarstva (NRK) i BDP‑a dobro uspostavljenog tržišnoga gospodarstva (Tajvan) nije presudna jer je uobičajeno za netržišno gospodarstvo da zaostaje za tržišnim gospodarstvom koje dobro funkcionira u odnosu na BDP. Uz to, mnogi drugi čimbenici, npr. pravila planiranja, okolišna politika, mogu utjecati na ponudu i potražnju za industrijskim zemljištem. Pravo pitanje je kakvi bi bili „prevladavajući tržišni uvjeti” u odnosu na prava korištenja zemljišta u NRK‑u kada bi NRK bio tržišno gospodarstvo koje dobro funkcionira, a na temelju svih dokaza oni bi bili vrlo slični onima u Tajvanu.

(357) Na temelju svih gore navedenih podataka smatra se da je odabrana referentna vrijednost u skladu sa zahtjevima Prizivnog tijela u sporu SAD – Softwood Lumber IV. (stavak 103.) koje je zaključilo da se „odabrana referentna vrijednost mora svejedno odnositi na prevladavajuće tržišne uvjete u toj zemlji ili biti povezana s njima i mora odražavati cijenu, kvalitetu, dostupnost, utrživost, prijevoz i ostale uvjete kupnje ili prodaje, kako to zahtijeva članak 14. točka (d)”. Doista, svi uvjeti u Tajvanu odnose se na prevladavajuće tržišne uvjete u tim dvjema kineskim provincijama. Zemljište je dostupno u podjednako gusto naseljenim područjima, prostorna blizina područja osigurava da je kvaliteta zemljišta slična, a činjenice da i Tajvan i dvije kineske provincije dijele isti jezik i kulturu te da imaju izvozno usmjerena gospodarstva i važne proizvođačke sektore potvrđuju da su cijena, utrživost i ostali uvjeti kupnje ili prodaje zemljišta usko povezane.“

81      Treba primijetiti, u tom pogledu, da tužitelji ne osporavaju ni osnovanost ni točnost dodatnih čimbenika na koje su se pozivale institucije u uvodnoj izjavi 356. pobijane uredbe, kako bi utvrdile da je Taiwan odgovarajuća referentna vrijednost.

82      Uvodna izjava pobijane uredbe koja se odnosi na Indiju navodi kako slijedi:

„ (361) Kako je već opisano gore u uvodnoj izjavi 359., ne postoji tržište zemljišta u Kini koje dobro funkcionira. Stoga nije prikladno kao referentnu vrijednost koristiti današnje kineske cijene prava korištenja zemljišta. Proizvođači izvoznici temeljili su svoju tvrdnju da bi se cijene zemljišta u Maharaštri mogle koristiti kao referentna vrijednost na usporedbi indijske države Maharaštre u pogledu BDP‑a po stanovniku i gustoće naseljenosti u vrijeme kupnje prava korištenja zemljišta. Kako je objašnjeno gore, Komisija je mišljenja da BDP po stanovniku i gustoća naseljenosti ne mogu biti jedini odlučujući čimbenici prilikom odabira zemlje/regije za potrebe primjene vanjske referentne vrijednosti. U svakom slučaju, metodologija koju su predložili proizvođači izvoznici koji surađuju nije u skladu s njihovim tvrdnjama. U RIP‑u, Mumbai, glavni grad Maharaštre i daleko najrazvijenije područje države, imao je dohodak po stanovniku od 2 675 američkih dolara (128 000 rupija), što je zapravo manje od kineskog nacionalnog prosjeka od 3 529 američkih dolara (22), a pogotovo od BDP‑a po stanovniku u visoko razvijenim regijama Shandong i Jiangsu (5 255 i 6 550 američkih dolara). U pogledu gustoće naseljenosti, ona također sama po sebi nije presudni čimbenik, ali za informaciju, gustoća naseljenosti je 314/km2 u Maharaštri, 736/km2 u Jiangsu i 600/km2 u Shandongu, tj. nisu na istoj razini. Nadalje, drugi čimbenici, poput nedostatka prostorne blizine i zajedničkih značajki između Indije i Kine, dovode do zaključka da se Maharaštra kao referentna vrijednost ne odnosi na prevladavajuće tržišne uvjete u Kini niti je s njima povezana. Zbog razloga objašnjenih u uvodnoj izjavi 357. Komisija ostaje pri mišljenju da su cijene zemljišta u Tajvanu puno prikladnija vanjska referentna vrijednost.“

83      Iz prethodne uvodne izjave proizlazi da su institucije Unije poduzele detaljno ispitivanje alternativnih prijedloga Taiwanu kao državi referentne vrijednosti. Naime, institucije Unije ispitale su BDP kao i gustoću naseljenosti u Indiji, kao što su to predlagali tužitelji. Nadalje, institucije Unije na uvjerljiv su način izložile razloge zbog kojih Indija nije uzeta kao država referentne vrijednosti.

84      Međutim, treba podsjetiti na tu temu da su tužitelji istaknuli da Komisija nije ispitala njihov argument prema kojem je referentna vrijednost za cijenu koju su tužitelji trebali platiti za njihova prava na korištenje zemljišta trebala uzeti u obzir uvjete tržišta u trenutku kada im je odobravanja, a ne prema aktualnim uvjetima na tržištu. U potporu svojoj argumentaciji tužitelji se pozivaju na izvješće prizivnog tijela WTO‑a u predmetu EZ‑Airbus.

85      U prvome redu, argument tužitelja koji se odnosi na primjenu rješenja iz predmeta EZ‑Airbus u ovom slučaju ne može uspjeti. Treba primijetiti, kao što to pravilno čini Vijeće, da se taj predmet ne odnosi na izbor primjerene vanjske referentne vrijednosti za utvrđivanje iznosa dodijeljene koristi.

86      Drugo, potrebno je primijetiti da tužitelji ne tvrde da ih činjenica da Komisija nije ispitala njihov argument onemogućuje u iznošenju njihovog stava i time povređuje njihova prava obrane.

87      Treće, tvrdnja prema kojoj je Komisija trebala uzeti u obzir uvjete tržišta u referentnim zemljama u trenutku dodjele prava na korištenje zemljišta, u ovom slučaju u razdoblju od 1995. do 2000. godine, a ne aktualne uvjete, ne može se prihvatiti.

88      Treba zaključiti da tužitelji osporavaju, u biti, način na koji institucije Unije tumače pojmove „postojeći uvjeti“ iz članka 6. točke (d) temeljne uredbe.

89      Prema članku 6. točki (d) temeljne uredbe:

„[…]Primjerenost naknade utvrđuje se u odnosu na prevladavajuće uvjete na tržištu za dotični proizvod ili uslugu u zemlji prodaje ili kupovine, uključujući cijenu, kvalitetu, raspoloživost, utrživost, prijevoz i druge kupoprodajne uvjete.

Ako ne postoje prevladavajuće tržišne odredbe i uvjeti za dotični proizvod ili uslugu u zemlji prodaje ili kupovine, a koji se mogu koristiti kao odgovarajuća referentna vrijednost, primjenjuju se sljedeća pravila:

[…]

ii.      ako je primjenjivo, koriste se prevladavajuće odredbe i uvjeti na tržištu neke druge zemlje ili na svjetskom tržištu.“

90      Iz pojmova u ovom članku proizlazi da je Komisija imala obvezu uzeti u obzir uvjete na tržištu u državi referentne vrijednosti u trenutku dodjele prava na korištenje zemljišta više nego aktualne uvjete.

91      Slijedom navedenog, iz svega što prethodi proizlazi da prigovor koji se odnosi na povredu članka 6. točke (d) temeljne uredbe treba odbiti.

92      Kada se radi o navodnoj povredi članka 28. temeljne uredbe pod nazivom „Nesuradnja“, treba zaključiti da taj prigovor očito nije osnovan. U točki 45. tužbe tužitelji jednostavno navode da „izborom Taiwana u ispitnom postupku kao najbolje postojeće referentne vrijednosti, Komisija nije jamčila usporedivost […] povrjeđujući time članak 28. (primjena najboljih dostupnih podataka)“.

93      Treba podsjetiti da na temelju članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 44. stavka 1. Poslovnika Općeg suda tužba kojom se započinje postupak treba sadržavati sažeti prikaz tužbenih razloga. Ova naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se omogućilo tuženiku da pripremi svoj odgovor na tužbu i Općem sudu da odluči o tužbi, u ovom slučaju bez dodatnih informacija. Tužba bi trebala, prema tome, precizirati od čega se sastoje tužbeni razlozi na kojima je utemeljena, time da samo sažeta izjava ne odgovara zahtjevima Poslovnika (presude Općeg suda od 12. siječnja 1995, Viho/Komisija, T‑102/92, Zb., str. II‑17, točka 68.; od 14. svibnja 1998., Mo och Domsjö/Komisija, T‑352/94, Zb., str. II‑1989, točka 333., i od 12. listopada 2011., Association belge des consommateurs test‑achats/Komisija, T‑224/10, Zb., str. II‑7177, točka 71.). Kako tužitelji nisu ni na koji način precizirali svoj prigovor u odnosu na povredu članka 28. temeljne uredbe, taj prigovor treba proglasiti nedopuštenim.

94      Cjelovitosti radi, članak 28. temeljne uredbe ovlašćuje institucije da koriste raspoložive podatke a da ih ne obvezuje na to da koriste najbolje raspoložive podatke.

95      Stoga treba odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.

 Drugi dio, koji se odnosi na navodni izostanak dokaza specifičnosti

96      Tužitelji smatraju, u biti, da ne postoji niti jedan dokaz specifičnosti u njihovom stjecanju prava na korištenje zemljišta, čime su institucije počinile očitu pogrešku u ocjeni činjenica u postupku te su donoseći drukčiji zaključak povrijedile članak 4. temeljne uredbe.

97      Uvodne izjave pobijane uredbe, koje se odnose na specifičnost subvencije na području prava korištenja zemljišta, navode kako slijedi:

„(252) Od kineske vlade je zatražena dostava podataka o kriterijima prihvatljivosti za dobivanje subvencije i o korištenju subvencije, kako bi se odredila mjera u kojoj je pristup subvenciji ograničen na određena poduzeća te je li specifična u skladu s člankom 4. Osnovne uredbe. Kineska vlada nije dostavila takve podatke. Komisija je stoga, ne zaboravljajući zahtjeve članka 4. stavka 5. Osnovne uredbe da bilo koje utvrđivanje specifičnosti mora biti „jasno potkrijepljeno” na temelju pozitivnih dokaza, morala temeljiti svoje nalaze na dostupnim podacima u skladu s člankom 28. Osnovne uredbe. Naglašava se da članak 28. stavak 6. navodi da „ako zainteresirana stranka ne surađuje, ili surađuje samo djelomično tako da se time relevantni podaci uskraćuju, rezultati mogu biti manje povoljni za stranku nego da je surađivala.” Razmotrene činjenice uključivale su sljedeće:

(253) Dokaz o specifičnosti koji su podnijeli podnositelji pritužbe;

(254) Nalazi (vidjeti uvodne izjave 77. i 78.) da se specifične subvencije usmjeravaju u industriju proizvodnje papira kroz poseban sektorski plan, tj. Plan proizvodnje papira. U tom smislu naglašava se da članci 7. do 11. prethodno navedenog plana određuju posebna pravila o organizaciji industrije navodeći koje se vrste industrija proizvodnje papira uspostavljaju u raznim zemljopisnim regijama zemlje;

(255) Dokaz (vidjeti uvodnu izjavu 76.) da je industrija proizvodnje papira „poticana industrija” (Odluka br. 40);

(256) Nalazi (vidjeti uvodne izjave 260. do 262.) da nema tržišta zemljišta u Kini koje dobro funkcionira;

(257) Nalazi proizvođača izvoznika koji surađuju, što je potvrđeno u istovremenom antidampinškom ispitnom postupku, da im je zemljište dodijeljeno s obzirom na njihove projekte proizvodnje papira […];

(258) U svjetlu gore navedenog te u nedostatku bilo kakve suradnje kineske vlade dostupni dokazi ukazuju na to da subvencije odobrene trgovačkim društvima u industriji papira nisu općenito dostupne te su stoga specifične u smislu članka 4. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe. U svjetlu nesuradnje kineske vlade, ništa ne ukazuje na to da se prihvatljivost za dobivanje subvencija temelji na objektivnim kriterijima i uvjetima u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (b) Osnovne uredbe.

(259) Posljedično, ova se subvencija treba smatrati subvencijom protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere.“

98      U tom pogledu treba primijetiti da tužitelji ne osporavaju zaključke iz uvodnih izjava 252. do 259. pobijane uredbe koji su doveli institucije Unije do zaključka da su prava na korištenje zemljišta koja je dodijelila kineska vlada bila specifična.

99      Tužitelji su dali jednostavnu primjedbu da su prava na korištenje zemljišta „dostupna svim društvima u Kini bez razlike, dok prodaja tih prava ne cilja, po propisima ili praksi, na dodijeljivanje koristi nekom poduzeću, industriji ili skupini poduzeća ili industrija“ i da se „prava uvijek prodaju najvišem ponuditelju, a kada su ponude preniske ne provodi se prodaja“.

100    Te primjedbe nisu takve prirode da bi dovodile u pitanje zaključke institucija Unije.

101    Tužitelji ostaju pri tvrdnji da dokazi koje su dostavili Komisiji tijekom ispitnog postupka pokazuju da „u Kini postoji jedinstveni i unificirani sustav kojim se uređuje prodaja i kupovina prava na korištenje zemljišta na cijelom kineskom državnom području i da se sve prodaje realiziraju prema nediskriminirajućem postupcima poziva na dostavu ponuda, prodajom na držabama ili uvrštavanjem na popis“.

102    Nadalje, tužitelji smatraju da su pružili sve dokaze koji se odnose na kupnju i prodaju prava na korištenje zemljišta u Kini, odnosno na mehanizme kojima se uređuju prava na korištenje zemljišta i pravila koja se odnose utvrđivanje vrijednosti prodaje.

103    Ti argumenti, s obzirom da se tužitelji samo izjašnjavaju kroz dodatke, moraju biti proglašeni nedopuštenima primjenom članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika. Naime, u tom pogledu treba podsjetiti da, ako glavni dio tužbe može biti podržan i nadopunjen, u specifičnim točkama, upućivanjem na izvatke iz dokumenata koji su u prilogu, općenito upućivanje na druge dokumente, čak i ako su u prilogu tužbe, ne može nadoknaditi izostanak bitnih elemenata pravne argumentacije koji moraju biti navedeni u tužbi (rješenje Općeg suda od 21. svibnja 1999., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑154/98, Zb., str. II‑1703., točka 49.).

104    Tužitelji ističu da obrazlaganje Vijeća o specifičnosti subvencije ne zadovoljava važeće standarde ispitivanja i obrazloženja s obzirom na to da Komisija svoju ocjenu temelji na razlogu da kineska vlada nije dostavila podatke o kriterijima prihvatljivosti za dobivanje subvencije i za korištenje subvencije (vidjeti uvodnu izjavu 252. pobijane uredbe), međutim, bez prepoznavanja vrste podataka koja nije dostavljena.

105    Taj se argument ne može prihvatiti jer uvodna izjava 248. pobijane uredbe, koja ponavlja točku 226. konačnog dokumenta s podacima, opisuje dokaze koje je Komisija neuspješno pokušavala ishoditi od Kine.

106    Naime, iz navedene uvodne izjave proizlazi:

“U pritužbi je bila tvrdnja da je kineska vlada dodijelila prava korištenja zemljišta izvoznicima koji surađuju za manju naknadu od primjerene. Kao odgovor na to, kineska vlada je dostavila Zakon o upravljanju zemljištem i Odredbe o dodjeli prava na korištenje građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu kroz poziv na ponudu, dražbu i ponudu, br. 39, od 28. rujna 2007. Kineska vlada je odbila dostaviti bilo kakve podatke u pogledu stvarnih cijena prava korištenja zemljišta, mjerila za najniže cijene zemljišta za koja tvrde da postoje, način procjene mjerila za najnižu cijenu zemljišta, kao i metodologiju koja se koristi kada država izvlašćuje zemljište od bivših korisnika.“

107    Uvodna izjava 252. pobijane uredbe ima vrijednost zaključka u pogledu odredaba pobijane uredbe pod nazivom „Dodjela prava korištenja zemljišta“, na način da nema potrebe, slijedom toga, sadržavati opis vrste podataka koje kineska vlada nije dostavila.

108    Tužitelji tvrde da se u ispitnom postupku nije moglo dokazati da je situacija u novoj provinciji Zhenjiang i u industrijskom parku Suzhou bila drukčija od one izvan tih područja što se tiče dodjeljivanja i troškova prava koja se odnose na korištenje zemljišta.

109    Treba primijetiti, kao što to pravilno čini Vijeće, da su očitovanja o regionalnim specifičnostima bez značaja, s obzirom na to da institucije Unije nisu zaključile da je dodjela prava na korištenje zemljišta bila specifična za te regije.

110    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je drugi dio ovog tužbenog razloga potrebno odbiti.

111    Stoga je drugi tužbeni razlog potrebno u cijelosti odbiti kao neosnovan.

 Treći tužbeni razlog kojim se navodi povreda članka 4. temeljne uredbe

112    Vijeće je u uvodnoj izjavi 125. pobijane uredbe zaključilo:

„Program izuzeća dividenda između kvalificiranih rezidentnih poduzeća se odnosi na poduzeća rezidente u Kini koja imaju udjele u drugim poduzećima rezidentima u Kini. Prvo navedena imaju pravo na izuzeće od poreza na dohodak od određenih dividendi koje plaćaju drugo navedena poduzeća.“

113    Iz uvodne izjave 127. pobijane uredbe proizlazi da „[o]vaj program daje povlasticu svim trgovačkim društvima rezidentima koji imaju udjele u drugim trgovačkim društvima rezidentima u Kini“.

114    Prema uvodnoj izjavi 129. pobijane uredbe:

„Na prijavi poreza na dohodak proizvođača izvoznika koji surađuju postoji iznos koji je izuzet od poreza na dohodak. Ovaj iznos navodi se kao dividende, bonusi i drugi prihod od kapitalnih ulaganja prihvatljivih rezidenata i poduzeća u skladu s uvjetima u Dodatku 5. Povrata poreza na dohodak (Godišnja prijava poreznih povlastica). Dotična trgovačka društva nisu platila porez na dohodak na te iznose.“

115    Vijeće je smatralo, ponajprije, da je taj program bio specifičan u smislu članka 4. stavka 2. točke 2. temeljne uredbe „s obzirom na to da je samo zakonodavstvo, prema kojem postupa tijelo koje odobrava program, ograničilo pristup tom programu samo trgovačkim društvima rezidentima u Kini koja imaju prihod od dividenda od drugih poduzeća rezidenata u Kini, nasuprot onim poduzećima koja ulažu u strana poduzeća“ (vidjeti uvodnu izjavu 132. pobijane uredbe).

116    Drugo, u uvodnoj izjavi 133. pobijane uredbe Vijeće je zaključilo:

„Uz to, budući da su svi gornji porezni programi po poglavlju 4. Zakona NRK‑a o porezu na dohodak poduzeća rezervirani isključivo za važne industrije i projekte koje podržava ili potiče država kako je navedeno u članku 25., također, ovaj program je specifičan jer je rezerviran samo za određena poduzeća i industrije koje su klasificirane kao poticane, poput industrije premazanog papira. Doista, prema Komisijinom shvaćanju, Državno vijeće u svojoj Odluci br. 40 (članku 14.) i Katalogu o smjernicama za industrijsko restrukturiranje daje načela i klasifikaciju po kojima se poduzeće smatra poticanim. Nadalje, u tom slučaju nema objektivnih kriterija za ograničavanje prihvatljivosti niti uvjerljivih dokaza iz kojih se može zaključiti da je prihvatljivost automatska u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (b) Osnovne uredbe. Doista, iako su prikupljena neka administrativna pravila tijekom posjeta proizvođaču izvozniku, nedostatak suradnje kineske vlade ne omogućuje procjenu postojanja takvih objektivnih kriterija.“

117    U ovom slučaju, tužitelji tvrde, prvo, da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da je kineski porezni program u ovom slučaju bio specifičan jer je nadležno tijelo ograničilo dodjelu koristi samo na poduzeća koja su rezidentna u Kini i koja primaju dividendu od drugih poduzeća koja su rezidentna u Kini, naspram poduzeća koja ulažu u strana poduzeća.

118    Treba zaključiti da su tužitelji mišljenja da su institucije počinile očitu pogrešku u ocjeni u okviru primjene članka 4. stavka 2. točke (a) temeljne uredbe prema kojem „ako tijelo nadležno za dodjelu subvencija, ili propisi prema kojemu tijelo za dodjelu subvencija djeluje, izričito ograničava pristup subvenciji određenim poduzećima, takva je subvencija specifična“.

119    Prema tome, tužitelji ističu da porezni program dopušta izbjegavanje dvostrukog oporezivanja u Kini time da se dividende koje prima poduzeće rezidentno u Kini, ako ih isplaćuje drugo rezidentno poduzeće koje također podliježe poreznoj nadležnosti Kine, mogu odbiti od oporezivog prihoda. S druge strane, ako dividende potječu od stranih investicija koje ne potpadaju pod kinesku poreznu nadležnost, te se dividende ne mogu odbiti od oporezivih prihoda.

120    Informacije radi, treba podsjetiti da je Vijeće naznačilo, u uvodnoj izjavi 338. pobijane uredbe da „[u] pogledu tvrdnje da ovaj poticaj ima za cilj izbjegavanje dvostrukog oporezivanja, naglašava se da iako je SCM sporazum priznao da WTO članice nisu ograničene u mjerama za izbjegavanje dvostrukog oporezivanja (vidjeti SCM sporazum, Prilog I, bilješka 59.), ta odredba je „potvrđujuća obrana” i nisu dostavljeni konkretni dokazi za potkrepljenje tvrdnje da se npr. dividende od rezidentnih i nerezidentnih poduzeća tretiraju različito zbog pravnih obveza koje je NRK preuzeo odgovarajućim dvostranim sporazumima o dvostrukom oporezivanju s trećim zemljama“.

121    U ovom slučaju treba primijetiti, kao što to pravilno čini Vijeće, da tužitelji nisu dostavili, u okviru ove tužbe, ni jedan pisani dokaz ili komentar koji bi mogao poduprijeti njihov navod prema kojem „je cilj poreznog programa [u ovom slučaju] izbjeći dvostruko oporezivanje u Kini“.

122    Ovaj navod stoga se mora proglasiti nedopuštenim primjenjujući članak 44. stavak 1. točku (c) Poslovnika.

123    Opširnije, treba istaknuti članak 26. kineskog zakona o porezu na dohodak [(loi chinoise relative à l’impôt sur les bénéfices), u daljnjem tekstu: LRIB] koji ulazi u 4. poglavlje toga zakona koje se odnosi na povlašteni porezni tretman. Ako je, kao što to ističu tužitelji, porezni program u ovom slučaju stvarno usmjeren na „izbjegavanje dvostrukog oporezivanja“, ipak je zanimljivo primijetiti da članak 26. LRIB‑a nema nikakvu ulogu niti u jednom drugom poglavlju zakona.

124    Drugo, tužitelji tvrde da Vijeće nije dostavilo nikakvo obrazloženje što se tiče razloga zbog kojih je zaključilo da su svi programi koji proizlaze iz poglavlja 4. LRIB‑a bili rezervirani za industrije koje treba poticati. Oni također dodaju i da članak 26. LRIB ne isključuje stvarno bilo koju industriju od izuzeća u ovom slučaju i da članak 25. navedenog zakona nema nikakvo značenje za ovaj slučaj.

125    Vijeće uz potporu Komisije ističe da tužitelji nisu dostavili nikakvo objašnjenje u svojoj tužbi, u odnosu na razlog zbog kojega članak 26. LRIB‑a ne treba čitati u smislu članka 25. LRIB‑a, već jednostavno upućuju na objašnjenja koja je Komisija dala tijekom ispitnog postupka.

126    U tom pogledu, treba zaključiti da tužitelji ocjenjuju, u svojoj replici, da su institucije počinile povredu tumačenja članaka 25. i 26. LRIB‑a. Prema tužiteljima, činjenica da su ta dva članka u istom poglavlju, i to poglavlju 4., pod naslovom „Povlašteni porezni tretman“, ne znači da se ograničenja koja se primjenjuju na povlašteni tretman poreza na dohodak temeljem članka 25. LRIB‑a jednako primjenjuju na izuzeća predviđena člankom 26. navedenog zakona. Tijekom rasprave tužitelji su naveli da članak 25. LRIB‑a ne služi kao krovni članak navedenog poglavlja 4. te da se, slijedom toga, članci 25. i 26. trebaju čitati odvojeno. Protivno navodima Vijeća, tužitelji tvrde da se ne radi o novom argumentu, već o proširenju postojećeg argumenta.

127    Treba zaključiti da tužitelji samo upućuju na objašnjenja koja je Komisija dala tijekom ispitnog postupka i ne dostavljaju nikakav dokaz u potporu svojoj argumentaciji.

128    U svojoj replici tužitelji jednako ističu da uvodna izjava 133. pobijane uredbe sadrži objašnjenje članka 26. LRIB‑a koje se temelji samo na tvrdnji prema kojoj kineske vlasti nisu surađivale (posljednja rečenica uvodne izjave 133.).

129    U pogledu prethodnih navoda treba ispitati analizu veze između članka 25. i 26. LRIB‑a koju su provele institucije Unije, kako bi se utvrdilo jesu li one zadržale pogrešno objašnjenje članka 26. LRIB‑a koje potiče od navodnog nedostatka suradnje s kineskim vlastima.

130    Članak 25. LRIB‑a propisuje da se „povlašteni porez na dohodak odobrava važnim industrijama i projektima čiji razvoj podupire i potiče država“.

131    Članak 26. LRIB‑a glasi:

„Sljedeći dohodci su izuzeti od oporezivanja:

[…]

2)      Dividende, bonusi i drugi prihodi koji proizlaze iz kapitalnih ulaganja u prihvatljivim rezidentnim društvima.“

132    Iz točke 111. konačnog dokumenta s informacijama, potvrđene uvodnom izjavom 133. pobijane uredbe, da je Komisija izložila svoju analizu veze između članaka 25. i 26. LRIB‑a kako slijedi:

„Uz to, budući da su svi gornji porezni programi po poglavlju 4. Zakona NRK‑a o porezu na dohodak poduzeća rezervirani isključivo za važne industrije i projekte koje podržava ili potiče država, kako je navedeno u članku 25., također, ovaj je program specifičan jer je rezerviran samo za određena poduzeća i industrije koje su klasificirane kao poticane, poput industrije premazanog papira. Doista, prema Komisijinom shvaćanju, Državno vijeće u svojoj Odluci br. 40 (članku 14.) i Katalogu o smjernicama za industrijsko restrukturiranje daje načela i klasifikaciju po kojima se poduzeće smatra poticanim. Nadalje, u tom slučaju nema objektivnih kriterija za ograničavanje prihvatljivosti niti uvjerljivih dokaza iz kojih se može zaključiti da je prihvatljivost automatska u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (b) Osnovne uredbe. Doista, iako su prikupljena neka administrativna pravila tijekom posjeta proizvođaču izvozniku, nedostatak suradnje kineske vlade ne omogućuje procjenu postojanja takvih objektivnih kriterija.“

133    Iz točke 109. konačnog dokumenta s informacijama, potvrđene uvodnom izjavom 131. pobijane uredbe, o tome da kineska vlada nije priopćila podatke o objektivnim kriterijima prihvatljivosti:

„Od kineske vlade je zatražena dostava podataka o kriterijima prihvatljivosti za dobivanje te subvencije i o korištenju subvencije, kako bi se odredila mjera u kojoj je pristup subvenciji ograničen na određena poduzeća te je li specifična u skladu s člankom 4. Osnovne uredbe. Kineska vlada nije dostavila takve podatke. Komisija je stoga, ne zaboravljajući zahtjeve članka 4. stavka 5. Osnovne uredbe da bilo koje utvrđivanje specifičnosti mora biti „jasno potkrijepljeno” na temelju pozitivnih dokaza, morala temeljiti svoje nalaze na dostupnim podacima, u skladu s člankom 28. Osnovne uredbe.“

134    Očitovanja kineske vlade od 3. ožujka 2011. o konačnom dokumentu s informacijama potvrđena su uvodnom izjavom 339. pobijane uredbe:

„Također se tvrdilo da je program nevažan za poduzeća i industrije koje su određene kao poticane, nego se po definiciji primjenjuje na sva rezidentna trgovačka društva. Kineska vlada također je tvrdila da članak 2. stavak 2. SCM sporazuma predviđa da se određivanje opće primjenjivih poreznih stopa ne smatra specifičnom subvencijom. Tvrdilo se tako da su kriteriji prihvatljivosti za ovaj program objektivni i detaljno definirani i da je prihvatljivost automatska pa se stoga program ne može smatrati specifičnim u skladu s odredbama članka 2. stavka 1. točke (b) SCM sporazuma i članka 4. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe“.

135    U izostanku pozitivnog dokaza u potporu njihovim navodima iz njihovih očitovanja od 3. ožujka 2011., institucije su Unije dokinule, u uvodnoj izjavi 340. pobijane uredbe, pitanje koje se odnosi na specifični karakter sustava subvencija:

„Te je tvrdnje trebalo odbaciti. U tom smislu podsjeća se da su pravne odredbe koje propisuju ovaj program obuhvaćene Poglavljem 4. „Povlašteni porezni tretmani” Zakona o porezu na dohodak poduzeća koji predviđa posebne porezne poticaje za važne industrije i projekte koje podupire i potiče država. Kako je objašnjeno gore, po tim uvjetima su koristi iz ovog programa specifične po članku 4. stavku 2. točki (a) Osnovne uredbe. Ispitni postupak nije pronašao nikakve objektivne kriterije za ograničenje prihvatljivosti i uvjerljive dokaze iz kojih se može zaključiti da je prihvatljivost automatska. U odnosu na tvrdnju o odredbama članka 2. stavka 2. SCM sporazuma, naglašava se da se ovaj program ne odnosi na određivanje opće primjenjive porezne stope, nego na postojanje izuzeća od poreza na određenu vrstu prihoda koji ostvaruju određene vrste trgovačkih društava.“

136    Treba podsjetiti da je na tužiteljima da dostave dokaze o protivnom. Međutim, iz njihovih očitovanja o konačnom dokumentu s podacima proizlazi da tužitelji nisu bili u mogućnosti dostaviti dokaze koji bi doveli u pitanje vjerodostojnost ocjene činjenica iz pobijane uredbe.

137    Tužitelji su u točki 2.3. svojeg očitovanja na konačni dokument s podacima, istaknuli sljedeće elemente:

„Ne postoji ni jedan […] ,konkretan i nepobitan dokaz’ veze između odnosnog programa oporezivanja i članka 25. prema kojem bi neoporezivanje dividendi koje distribuiraju rezidentna poduzeća bilo isključivo dodijeljeno programima poticanja. Baš suprotno, iz teksta prethodno navedenih odredaba zakona koji se odnosi na porez na dohodak proizlazi da se odnosni program primjenjuje na općeniti način i bez razlike u cijeloj Kini na temelju objektivnih kriterija, koji su porijeklo dividendi. Stoga je Komisija pogriješila okarakteriziravši ovaj program kao specifičan.“

138    U pogledu prethodno navedenog, očito je da tužitelji nisu uspjeli podnijeti dokaze dostatne kako bi se dovela u pitanje vjerodostojnost ocjene činjenica iz pobijane uredbe što se tiče veze između članaka 25. i 26. LRIB‑a. Stoga institucije Unije nisu počinile pogrešku u ocjeni u pogledu ocjene članka 4. temeljne uredbe te ovaj prigovor treba odbiti.

139    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da treći tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

 Četvrti tužbeni razlog kojim se navodi povreda članka 7. stavka 3. temeljne uredbe

140    Tužitelji tvrde da su, u pogledu njihovog tumačenja članka 7. stavka 3. temeljne uredbe, institucije Unije, u biti, počinile očitu pogrešku u ocjeni držeći da je uobičajeno trajanje amortizacije u dotičnoj industriji 15 godina, s obzirom na to da nisu koristile vrijeme amortizacije dugotrajne imovine navedeno u poslovnim knjigama tužitelja te nisu imale razloga tražiti druge izvore za utvrđivanje trajanja amortizacije pozivajući se na trajanje amortizacije koje je na snazi za industrije u Uniji.

141    U tom pogledu, tužitelji primjećuju da je ustaljena praksa Komisije izračunavanje trajanja amortizacije dugotrajne imovine u dotičnoj industriji na temelju trajanja amortizacije koje koriste odnosni izvoznici, ali bez referiranja na praksu drugih zainteresiranih osoba.

142    Također, tužitelji ističu da je normalno trajanje amortizacije dugotrajne imovine u dotičnoj industriji trebalo biti određeno na [povjerljivo] godina, prema aritmetičkom prosjeku, i na [povjerljivo] godina prema ponderiranom prosjeku. Tužitelji osporavaju određivanje prosjeka između trajanja amortizacije u Kini i trajanja amortizacije na snazi kod proizvođača u Uniji ili u industriji Unije.

143    Nadalje, tužitelji tvrde je u svom odgovoru na tužbu Vijeće dalo drukčije obrazloženje nego što ga je tijekom ispitnog postupka dala Komisija te je kao posljedica bilo teško utvrditi koja je referencija uzeta u obzir kako bi se izračunalo trajanje amortizacije.

144    Vijeće tvrdi da je, kako bi se izračunalo vrijeme amortizacije dugotrajne imovine primjenjivo u industriji papira, Komisija pribjegla aritmetičkom prosjeku trajanja amortizacije kako su je uputili proizvođači koji surađuju i proizvođači iz Unije, što je rezultiralo prosječnim trajanjem od 15 godina (vidjeti uvodnu izjavu 344. pobijane uredbe).

145    Vijeće ističe da su tužitelji samo ponovili argumente iznesene tijekom ispitnog postupka te da nisu upozorili na trajanje amortizacije od [povjerljivo] godina, već na raspon od [povjerljivo] godina do [povjerljivo] godina i da ne pokazuju ustaljenu praksu institucija Unije tijekom prethodnih razdoblja, koja, osim toga, ne stvara pravnu obvezu ocjenjivanja svih budućih slučajeva na isti način.

146    Treba podsjetiti da tužitelji osporavaju temelj izračuna trajanja amortizacije dugotrajne imovine, s jedne strane, i rezultat izračuna, s druge strane.

147    Prvo, što se tiče temelja izračuna trajanja amortizacije, treba podsjetiti da članak 7. stavak 3. temeljne uredbe propisuje:

„Ako se subvencija može povezati s kupnjom ili budućom kupnjom dugotrajne imovine, iznos subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere izračunava se raspoređivanjem subvencije kroz razdoblje koje odražava uobičajenu amortizaciju dugotrajne imovine u dotičnoj proizvodnji.“

148    Iz te odredbe proizlazi da se trajanje amortizacije dobara određuje u dotičnoj industriji, to jest industriji finog premazanog papira, koju mogu predstavljati samo tužitelji.

149    Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 344. pobijane uredbe:

„Vrijeme amortizacije koje je naveo APP određeno je za računovodstvene i financijske potrebe. Drugi proizvođači izvoznici koji surađuju i industrija Unije naveli su drukčija vremena amortizacije. Stoga je Komisija, u skladu sa svojom uobičajenom praksom, te u skladu s člankom 7. stavkom 3. Osnovne uredbe, upotrijebila razdoblje od 15 godina kao korisni vijek trajanja strojeva za potrebe svojeg izračuna, što dotična industrija smatra „uobičajenim” vremenom amortizacije“.

150    U tom pogledu, okolnost da su institucije uzele u obzir industriju Unije kao i proizvođače izvoznike koji su surađivali ne može se okvalificirati kao očita pogreška u ocjeni od strane institucija Unije.

151    Treba smatrati da su institucije Unije izračunavale normalno trajanje amortizacije samo na temelju računovodstvenih ili financijskih informacija tužitelja, što bi rezultiralo trajanjem dužim nego što je u stvarnosti, te bi kao posljedicu imalo smanjenje iznosa subvencije.

152    Što se tiče prakse donošenja odluka Komisije, na koju se tužitelji pozivaju u potporu svojoj arguemntaciji, treba istaknuti da ona ne služi pravnom okviru za određivanje normalnog trajanja amortizacije, s obzirom na to da Komisija raspolaže, u području mjera zaštite trgovine, širokom slobodom ocjene u provedbi, te nije vezana ranije provedenim ocjenama.

153    Međutim, treba istaknuti da Komisija mora poštovati opća načela prava, kojima pripada i jednakost postupanja, što znači da ona ne može u usporedivim situacijama postupati na različit način ili u različitim situacijama na istovjetan način, osim ako je takva razlika u postupanju objektivno opravdana (vidjeti, po analogiji, presudu Suda od 28. lipnja 1990., Hoche, C‑174/89, Zb., str. I‑2681., točka 25., i navedenu sudsku praksu).

154    Iz ispitivanja primjera koje su dostavili tužitelji proizlazi da je Komisija mogla izračunati normalno trajanje amortizacije na različite načine. U predmetu koji je prouzročio donošenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 1599/1999 od 12. srpnja 1999., kojom se uvodi konačna kompenzacijska pristojba i naplaćuje privremena pristojba na žice od nehrđajućeg čelika promjera od jednog ili više milimetara podrijetlom iz Indije iz završnog postupka koji se odnosi na uvoz žice od nehrđajućeg čelika promjera od jednog ili više milimetara podrijetlom iz Republike Koreje (SL L 189, str. 1.) Komisija je izračunala trajanje uobičajene amortizacije na temelju svih indijskih proizvođača izvoznika koji su surađivali (uvodna izjava 25.) U predmetu iz kojeg je proizašla Odluka Komisije br. 842/2002/EZUČ od 21. svibnja 2002. kojom se uvodi konačna kompenzacijska pristojba na uvoz određenih valjanih proizvoda od željeza ili nelegiranog čelika, širine 600 mm ili više, nepozlaćenih niti obloženih, u kolutima, jednostavno toplo valjani, podrijetlom, među ostalim, iz Indije i uz prihvaćanje angažmana (SL L 134, str. 18.), Komisija je izračunala trajanje prosječne amortizacije temeljem industrije odnosnih proizvoda (uvodna izjava 23.). Konačno, u predmetu koji je doveo do Uredbe Vijeća (EZ) br. 713/2005 od 10. svibnja 2005. kojom se uvodi konačna kompenzacijska pristojba za uvoz antibiotika širokog spektra podrijetlom iz Indije (SL L 121, str. 1.), trajanje prosječne amortizacije izračunato je temeljem sektora antibiotika (uvodna izjava 105.).

155    U Odluci Komisije 90/266/EEZ od 13. lipnja 1990. kojom se prihvaća nalog koji je dala tajlandska vlada u vezi s antisubvencijskim postupkom koji se odnosi na uvoz kugličnih ležajeva čiji vanjski promjer ne prelazi 30 milimetara, podrijetlom iz Tajlanda (SL L 152, str. 59.), na kojeg je primjera radi upozorilo Vijeće, Komisija je odbila trajanje amortizacije koje su naznačili tajlandski izvoznici te je radije odlučila pozvati se na trajanje amortizacije na koje su upozorili proizvođači iz Unije (uvodna izjava 43.).

156    Iz prethodno navedenog proizlazi, u stvarnosti, da se praksa Komisije sastojala od izračunavanja trajanja normalne amortizacije dobara na temelju više referencija, a ne samo na temelju elemenata koje su dostavili tužitelji. U tim okolnostima, institucije Unije nisu počinile očitu pogrešku u ocjeni uzimajući u obzir industriju Unije.

157    Drugo, što se tiče rezultata izračuna odnosnog trajanja amortizacije dobara, iz uvodne izjave 344. pobijane uredbe proizlazi da se trajanje normalne amortizacije određuje na 15 godina.

158    Dakle, treba zaključiti da tužitelji nisu dostavili nikakve dokaze u potporu svom argumentu prema kojem je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni u izračunavanju trajanja prosječne amortizacije dobara u ovom slučaju.

159    Naime, tužitelji samo navode da su institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni kada su odredile trajanje prosječne amortizacije od 15 godina.

160    U svakom slučaju, treba zaključiti, ponajprije, da taj argument počiva na pogrešnoj premisi s obzirom na to da je Komisija uzela u obzir druge proizvođače izvoznike koji su surađivali kao i industriju Unije prilikom izračuna trajanja amortizacije odnosnih dobara, a to su strojevi i oprema.

161    Nadalje, treba podsjetiti da je Komisija raspolagala širokom marginom prosudbe što se tiče utvrđivanja načina izračuna kako bi se odredilo trajanje normalne amortizacije od 15 godina, što u ovom slučaju odgovara aritmetičkom prosjeku.

162    Treba istaknuti da se aritmetički prosjek izračunava na temelju broja jedinica pomnoženih s trajanjem amortizacije, što se sve dijeli s ukupnim brojem jedinica.

163    Kao što to navodi Vijeće, za njihove strojeve i opremu tužitelji su naveli trajanje amortizacije od [povjerljivo] godina i od [povjerljivo] godina za GHS i od [povjerljivo] godina za GE.

164    Usporedbe radi, drugi proivođač izvoznik koji je surađivao u ispitnom postupku naveo je trajanje amortizacije od 10 i od 20 godina.

165    Vijeće jednako pravilno ističe da je industrija Unije navela trajanje amortizacije od 10 do 20 godina što se tiče strojeva.

166    Stoga iz prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni utvrđujući trajanje prosječne amortizacije od 15 godina, što je više od aritmetičkog prosjeka.

167    Konačno, argument tužitelja prema kojem prosječno trajanje prosječne amortizacije treba biti određeno na [povjerljivo] godina prema aritmetičkom prosjeku, i na [povjerljivo] godina, prema ponderiranom prosjeku, jest pogrešan.

168    Naime, trajanje amortizacije ne može doseći [povjerljivo] godina ili [povjerljivo] godina jer su, s jedne strane, institucije EU‑a uzele u obzir industriju Unije koja je, temeljem podataka prenesenih tijekom ispitnog postupka, navela trajanje prosječne amortizacije od 10 do 20 godina, i s druge strane, zbroj amortizacijskih razdoblja za strojeve i opremu koju su tužitelji proizveli manji je od trajanja razdbolja koji oni pokušavaju istaknuti, bilo da je izračunat temeljem aritmetičkog prosjeka ili ponderiranog prosjeka.

169    Slijedom navedenog, institucije nisu počinile očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da trajanje prosječne amortizacije treba biti 15 godina.

170    Stoga proizlazi da četvrti tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

 Peti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 6. točke (b) temeljne uredbe

171    Tužitelji tvrde da su institucije Unije povrijedile članak 6. točku (b) temeljne uredbe te počinile očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da su tužitelji ostvarili korist od povlaštenih zajmova s obzirom na to da su trebali usporediti kamatnu stopu koju primjenjuju državne banke s onom koju su tužitelji trebali dobiti na tržištu. S obzirom na navedeno, tužitelji smatraju da institucije Unije nisu ispitale jesu li oni bili korisnici kakvog državnog jamstva ili potpore pod povoljnijim ujvetima od onih na tržištu.

172    Tužitelji ističu da su im institucije Unije dale ocjenu BB, pomoću indeksa agencije za kreditni rejting Bloomberg, radije nego ocjenu A1 koju im je dodijelila agencija Moody's. U tom pogledu tužitelji tvrde da im činjenica da imaju izvrsnu solventnost omogućuje financiranje po povoljnim kamatnim stopama kod kineskih banaka.

173    Vijeće tvrdi da je većina velikih kineskih banaka u državnom vlasništvu i ne mogu slobodno određivati kamatnu stopu koju primjenjuju te zbog toga banke ne provode sistemske analize rizika i kamatna stopa koju izvoznici mogu ugovoriti na kineskom tržištu ne predstavlja valjanu referentnu stopu za izračunavanje iznosa subvencija koje se dodijeljuju proizvođačima izvoznicima putem povlaštenih zajmova.

174    Vijeće primjećuje da su institucije Unije ocijenile razumnim stvaranje primjerene referentne stope primjenjujući prilagođene kineske stope, ali nisu pribjegle toj metodi zbog nedostatka komunikacije o podacima koje se odnose na politiku zajmova kineskih banaka i modalitete davanja zajmova proizvođačima izvoznicima.

175    Vijeće je istaknulo da su institucije Unije primijenile indeks agencije Bloomberg koja je uzela u obzir kamatnu stopu koja je tužiteljima mogla biti dodijeljena bez povlaštenog tretmana, dok je agencija Moody's dala svoju ocjenu uzevši u obzir političku podršku javnih vlasti.

176    Na početku, treba podsjetiti da članak 6. točka (b) propisuje:

„U odnosu na izračun koristi za primatelja, primjenjuju se sljedeća pravila:

[…]

(b)      zajam od strane vlade ne smatra se dodjelom koristi, osim ako postoji razlika između iznosa koji poduzeće primatelj zajma plaća na zajam vlade i iznosa koji bi poduzeće platilo za usporedivi komercijalni zajam kojeg bi poduzeće stvarno moglo dobiti na tržištu. U tom slučaju korist je razlika između dvaju iznosa.

177    Člankom 28. stavkom 1. prvim podstavkom temeljne uredbe određeno je:

„U slučajevima u kojima zainteresirana stranka odbija pristup ili na neki drugi način ne pruža potrebne podatke u rokovima iz ove Uredbe, ili ako znatno ometa ispitni postupak, privremeni ili konačni nalazi, pozitivni ili negativni, mogu se donijeti na temelju raspoloživih podataka.“

178    U tom pogledu, treba zaključiti da je kineska vlada dostavila ograničene informacije o udjelima/vlasništvu u bankama u Kini, dok je financijsko tržište u Kini obilježeno državnim upletanjem jer je većina velikih banaka u državnom vlasništvu (vidjeti uvodnu izjavu 84. pobijane uredbe).

179    Naime, kineska vlada samo je uputila na godišnja izvješća kineskih banaka, koja nisu dovoljno detaljna za potrebe ispitnog postupka Komisije.

180    Treba podsjetiti, u tom pogledu, da slijedom zahtjeva Komisije kineska vlada nije dostavila nikakve podatke o strukturi nadzora koji državne vlasti provode nad bankama u Kini (banke za provedbu državne politike ili druge banke) i provedbe vladinih politika ili interesa u odnosu na industriju proizvodnje papira (vidjeti uvodnu izjavu 85. prvi i treći podstavak pobijane uredbe).

181    Jednako treba zaključiti da, slijedom zahtjeva Komisije, kineska vlada nije dostavila nikakvo objašnjenje ili opravdanje za zajmove koje su dale poslovne banke kada se radi o povlaštenim zajmovima ili drugim specifičnim zajmovima (vidjeti uvodnu izjavu 87. drugi podstavak pobijane uredbe).

182    Treba naznačiti da kineska vlada nije komunicirala nikakve podatke o kineskom bankarskom sustavu (vidjeti uvodnu izjavu 88. pobijane uredbe).

183    Nadalje, treba istaknuti da ni kineska vlada kao ni proizvođači izvoznici koji surađuju nisu dostavili podatke koji se odnose na politiku zajmova kineskih banaka kao ni o modalitetima dodjele zajmova proizvođačima izvoznicima (vidjeti uvodnu izjavu 99. pobijane uredbe).

184    Treba zaključiti da tužitelji ne osporavaju prethodne navode.

185    Tužitelji ne osporavaju činjenicu da kineske banke ne mogu ni slobodno određivati kamatnu stopu niti provode sistemske analize rizika na njihovom financijskom tržištu.

186    Naime, oni samo ističu da su institucije počinile očitu pogrešku u ocjeni jer nisu usporedile stopu koju primjenjuju banke u državnom vlasništvu s onom koju tužitelji mogu ostvariti na tržištu.

187    Dakle, iz prethodno navedenog proizlazi da je tijekom ispitnog postupka Komisija temeljila svoju ocjenu na dostupnim podacima, odnosno na godišnjim izvješćima kineskih banaka, istraživanju koje je Deutsche Bank provela 2006. o kineskom bankarskom sektoru te određenim podacima koje su proslijedili kineska vlada, kineske banke ili proizvođači izvoznici koji surađuju.

188    Također, treba zaključiti da institucije Unije nisu počinile očitu pogrešku u ocjeni što se tiče postojanja koristi u slučaju zajmova koje daju kineske banke, s obzirom na to da te banke nadzire država te provodi prerogative javnih ovlasti (vidjeti uvodnu izjavu 85. pobijane uredbe), kao i da kineska vlada ima posebna pravila koja uređuju način na koji se mijenjaju kamatne stope (vidjeti uvodu izjavu 87. temeljne uredbe).

189    Iz uvodne izjave 89. pobijane uredbe proizlazi:

„[K]omisija zaključuje da vladino uplitanje iskrivljuje financijsko tržište u Kini i za kamatne stopa koje naplaćuju nevladine banke i druge financijske institucije vjerojatno je da se usklađuju s vladinim stopama. Stoga se kamatne stope koje naplaćuju nevladine banke i druge financijske institucije ne mogu smatrati prikladnim poslovnim mjerilima prilikom utvrđivanja dodjeljuju li vladini zajmovi koristi.“

190    Nadalje, treba zaključiti da tužitelji nisu proizveli nikakav dokaz ili argument, već samo navode da zajmovi koje daju kineske banke ne predstavljaju korist.

191    Treba smatrati da Komisija, na temelju dostupnih činjenica, nije počinila očitu pogrešku u ocjeni kada se pozvala na ocjenu BB rejtinga agencije Bloomberg, koja odgovara obvezama špekulativnog karaktera.

192    Naime, iz uvodne izjave 324. pobijane uredbe proizlazi da “podaci u tim dokumentima zapravo potvrđuju Komisijine nalaze da je izvoznikovo trenutačno financijsko stanje uspostavljeno u poremećenom tržištu pa se stoga kreditna sposobnost kineskih izvoznika ne bi mogla uzeti po nominalnoj vrijednosti“.

193    Potrebno je zaključiti da, u potporu svojem tužbenom razlogu, tužitelji ne pokušavaju dokazati da bi bez neporemećnog tržišta zadržali svoju aktualnu financijsku situaciju.

194    Stoga treba odbiti peti tužbeni razlog.

 Šesti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 14. stavka 2. temeljne uredbe

195    U okviru šestog tužbenog razloga tužitelji ističu, u biti, da uvođenje kompenzacijskih mjera nije bilo nužno s obzirom na to da su subvencije već bile kompenzirane odbijanjem njihovog zahtjeva u korist društvu koje djeluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva u okviru uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba. Prema tome, ispitni postupak trebao je biti prekinut sukladno članku 14. stavku 2. temeljne uredbe.

196    U tom pogledu, tužitelji ističu, s jedne strane, čak da protiv njih nije uvedena nijedna kompenzacijska pristojba, globalna bi razina pristojbi ostala ista, postizajući najvišu razinu marže štete, i s druge strane, prema članku 15. stavku 1. temeljne uredbe, odnosno na pravilo niže pristojbe, iznos pristojbe od 20 % uvedene temeljem uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba mora ostati isti, bile kompenzacijske pristojbe uvedene ili ne. Također, Komisija je imala obvezu predložiti Vijeću prekid antisubvencijskog ispitnog postupka.

197    Vijeće tvrdi da članak 14. stavak 2. temeljne uredbe ne obvezuje institucije da biraju između antidampinških i antisubvencijskih mjera te ne propisuje nikakvo pravilo što se tiče načina na koji se ta dva postupka mogu kombinirati na primjeren način, ako te mjere ne prelaze ukupan iznos utvrđenog dampinga i subvencija.

198    U tom pogledu, Vijeće ističe da tužitelji prepoznaju da nema rizika da bi paralelni antidampinški i antisubvencijski ispitni postupci nepošteno djelovali na njih.

199    Prvo, što se tiče navodne nedopuštenosti ovog tužbenog razloga na koju upućuje Vijeće, treba istaknuti da su tužitelji naveli, kako u predmetu tužbe tako i u zahtjevu za poništenje, da se ograničavaju na osporavanje zakonitosti konačne antusubvencijske pristojbe u dijelu koji se na njih odnosi.

200    U tim okolnostima, ovu tužbu treba tumačiti u smislu da se njome traži samo djelomično poništenje pobijane uredbe, u mjeri u kojoj nameće konačnu antisubvencijsku pristojbu tužiteljima.

201    U svjetlu prethodno navedenog treba ispitati šesti tužbeni razlog.

202    Iz uvodne izjave 6. pobijane uredbe proizlazi:

„Analize štete provedene u ovom antisubvencijskom i istovremenom antidampinškom postupku su jednake, budući da su definicija industrije Unije, reprezentativni proizvođači u Uniji i razdoblje ispitnog postupka isti u oba ispitna postupka. Zbog toga su komentari o aspektima štete izneseni u oba ova ispitna postupka uzeti u obzir u oba ispitna postupka.“

203    U tom pogledu treba navesti da se dva ispitna postupka odnose na isti proizvod, odnosno premazani fini papir podrijetlom iz Kine.

204    U okviru pobijane uredbe, Vijeće je uvelo antisubvencijske mjere (uvodna izjava 490. pobijane uredbe), za koje su u obzir uzete utvrđene subvencijske marže i iznos pristojbe potreban za uklanjanje štete koju su pretrpjeli proizvođači iz Unije (uvodna izjava 491. pobijane uredbe), radi pokrivanja troškova proizvodnje i ostvarivanja dobiti prije oporezivanja koju industrija ove vrste u sektoru može razumno ostvariti u uobičajenim uvjetima tržišnog natjecanja (uvodna izjava 492. pobijane uredbe).

205    Vijeće je smatralo da bi ciljna dobit trebala odražavati visoka prethodna ulaganja i rizike uključene u tu kapitalno intenzivnu industriju i da bi se profitna marža od 8 % prometa mogla smatrati primjerenim minimumom za koji bi proizvođači iz Unije mogli očekivati da će ostvariti u izostanku štetnog subvencioniranja (uvodna izjava 494. pobijane uredbe) i da bi na tom temelju bila izračunata neštetna cijena dotičnog proizvoda za proizvođače Unije. Neštetna cijena dobivena je zbrojem gore navedene profitne marže od 8 % i troška proizvodnje (uvodna izjava 495. pobijane uredbe).

206    Također, Vijeće je smatralo da treba uvesti konačnu kompenzacijsku pristojbu na uvoz dotičnog proizvoda podrijetlom iz NRK‑a na razini marže subvencije ili štete, ovisno koja je niža, u skladu s pravilom niže pristojbe. U ovom slučaju stopu pristojbe treba u skladu s time odrediti na razini utvrđenih marža subvencije, odnosno na 12 % sukladno članku 15. stavku 1. temeljne uredbe (uvodna izjava 498. pobijane uredbe).

207    Vijeće je jednako ocijenilo da se u pogledu ostalih programa subvencija, s obzirom na pravilo niže pristojbe u istodobnom antidampinškom ispitnom postupku te iznosa subvencioniranja utvrđenog u ovom ispitnom postupku, nije smatralo potrebnim dodatno ispitati jesu li i u kojoj mjeri iste subvencije kompenzirane dvaput kada se antidampinške i kompenzacijske pristojbe istodobno uvedu na isti uvezeni proizvod (uvodna izjava 500. pobijane uredbe).

208    U okviru uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba, Vijeće je smatralo da bi trošak ulaganja trebao posebno biti uzet u obzir te da bi ciljna dobit određena na potonjoj osnovi trebala odražavati visoka prethodna ulaganja i rizike uključene u tu kapitalno intenzivnu industriju u izostanku dampinškog i/ili subvencioniranog uvoza. Stoga se ciljna dobit od 8 % smatrala razinom koju bi industrija mogla dosegnuti u izostanku dampinškog uvoza (uvodna izjava 158. uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba).

209    Vijeće je zaključilo da konačna pristojba treba biti uvedena na uvoz […] na nižoj razini utvrđenoj u skladu s pravilom niže pristojbe, a u ovom slučaju stopu pristojbe treba na odgovarajući način odrediti na razini utvrđene štete (uvodna izjava 160. uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba).

210    Vijeće podsjeća da se, sukladno članku 9. stavku 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenog 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51., ispravak SL 2010, L 7, str. 22., u daljnjem tekstu: temeljna antidampinška uredba) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.) smatralo neophodnim utvrditi proizlaze li, i u kojoj mjeri, iznosi poticaja i dampinške marže iz iste situacije (uvodna izjava 161. uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba).

211    Vijeće smatra da je razina uklanjanja štete niža od konačne dampinške marže, ali viša od konačnih marža subvencije. Vijeće je stoga smatralo primjerenim uvesti konačnu kompenzacijsku pristojbu na razini utvrđenih konačnih marža subvencije, a potom uvesti konačnu antidampinšku pristojbu do odgovarajuće razine uklanjanja štete (uvodna izjava 164. uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba).

212    Tijekom ispitivanja na raspravi o razlozima zbog kojih su se institucije Unije odlučile usredotočiti prvo na subvenciju, a potom na damping, Vijeće je navelo da subvencije mogu biti čimbenik dampinga, no obratno od toga damping ne dovodi do subvencije.

213    Vijeće smatra da se sukladno članku 14. stavku 1. temeljne antidampinške uredbe antidampinška pristojba neće uvesti do mjere potrebne za usklađenje s pravilom najniže pristojbe (uvodna izjava 165. uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba).

214    Članak 2. uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba propisuje da je stopa pristojbe 20 %.

215    Članak 3. uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba propisuje da se ista u iznosu od 12 % neće naplatiti tužiteljima ako se odgovarajući iznos naplati sukladno pobijanoj uredbi.

216    Članak 4. uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba propisuje da je stopa antidampinške pristojbe 8 %.

217    Prvo, iz prethodno navedenog proizlazi da članak 14. stavak 2. temeljne uredbe ne obvezuje institucije da izaberu između antidampinških i antisubvencijskih mjera i ne propisuje nikakvo pravilo što se tiče načina prema kojima se ta dva tipa mjera mogu kombinirati na primjeren način, kao što to pravilno navodi Vijeće uz podršku Komisije. Međutim, mjere ne smiju prelaziti ukupni utvrđeni iznos dumpinga i subvencije ili maržu štete, temeljem članka 15. stavka 1. temeljne uredbe ili članka 9. stavka 4. temeljne antidampinške uredbe. Nadalje, nije na Komisiji da predlaže Vijeću prekid ispitnog postupka zbog toga što je uvođenje kompenzacijske pristojbe postalo nevažno jer je marža štete ostala nepromijenjena.

218    Drugo, budući da je ukupna marža utvrđena tužiteljima bila 12 %, za ukupnu dampinšku maržu od 43,5 % i da su kompenzacijska pristojba (12 %) i konačne antidampinške pristojbe (8 %) najviše određene na razinu zajedničke marže štete od 20 %, treba zaključiti da uvedene mjere ne prelaze razinu subvencija, dampinga ili utvrđene štete slijedom ispitnog postupka.

219    Treće, razlika između dampinške marže i subvencije (31,5 %) veća je od antidampinške pristojbe, pa se ne postavlja pitanje preklapanja kompenzacijske i antidampinške pristojbe, suprotno od onoga što tvrde tužitelji.

220    Stoga je šesti tužbeni razlog potrebno odbiti kao neosnovan.

 Sedmi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 8. stavka 1. temeljne uredbe

221    Sedmi tužbeni razlog sadrži dva dijela.

222    Prvi dio odnosi se na povredu članka 3. stavka 2. temeljne antidampinške uredbe i članka 8. stavka 1. temeljne uredbe jer je Komisija iz procjene štete bez objašnjenja isključila jednog od pet proizvođača iz Unije koji su surađivali u ispitnom postupku.

223    Drugi dio odnosi se na povredu članka 3. stavka 2. temeljne antidampinške uredbe i članka 8. stavka 1. temeljne uredbe jer se Komisija prilikom ocjene tzv. mikroekonomskih pokazatelja pozvala na podatke koje su joj dostavila četiri reprezentativna proizvođača, a ne na podatke koji se odnose na cijelokupnu industriju Unije.

224    Na početku, treba podsjetiti da, na temelju članka 8. stavka 1. temeljne uredbe: „[u]tvrđivanje štete temelji [se] na pozitivnim dokazima i uključuje objektivno ispitivanje, [s jedne strane] obujma subvencioniranog uvoza i učinka subvencioniranog uvoza na cijene istovjetnih proizvoda na tržištu Zajednice i [s druge strane] posljedica učinka tih uvoza na industriju Zajednice“.

225    Treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi u području zajedničke trgovinske politike, i posebno mjera trgovinske zaštite, institucije Unije raspolažu širokom ovlasti ocjene iz razloga složenosti ekonomske, političke i pravne situacije koje trebaju ispitati (vidjeti u tom smislu presude Suda od 4. listopada 1983. Fediol/Komisija, 191/82, Zb., str. 2913., točka 26.; od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, Zb., str. I‑7723., točka 40.; od 3. rujna 2009., Moser Baer India/Vijeće, C‑535/06 P, Zb. str. I‑7051., točka 85., i Općeg suda od 18. rujna 2012., Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, T‑156/11, još neobjavljena u Zborniku, točka 134.).

226    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, utvrđivanje štete pretpostavlja ocjenu složenih ekonomskih pitanja. Za obavljanje te zadaće, institucije raspolažu širokom ovlasti ocjene (presuda Suda od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, Zb., str. I‑2069., točka 86.; presude Općeg suda od 28. rujna 1995, Ferchimex/Vijeće, T‑164/94, Zb., str. II‑2681., točka 131., i od 14. ožujka 2007., Aluminium Silicon Mill Products/Vijeće, T‑107/04, Zb., str. II‑669., točka 43., i Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, točka 225. supra, točka 135.).

227    Sudac Unije treba ograničiti svoj nadzor nad provjerom poštovanja pravila postupka, materijalnu točnost činjenica na kojima se osporavani izbor temelji, nedostatak očite pogreške u ocjeni tih činjenica i izostanak zlouporabe ovlasti (presude Općeg suda Ferchimex/Conseil, točka 226. supra, točka 67.; od 28. listopada 1999., EFMA/Vijeće, T‑210/95, Zb., str. II‑3291., točka 57.; Aluminium Silicon Mill Products/Vijeće, točka 226. supra, točka 43., i Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, točka 225. supra, točka 136.).

228    Nadalje, na tužiteljima je da predoče dokaze koji bi omogućili Općem sudu da utvrdi da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni prilikom procjene štete (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 28. listopada 2004. Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, T‑35/01, Zb., str. II‑3663., točka 119., i od 4. listopada 2006., Moser Baer India/Vijeće, T‑300/03, Zb., str. II‑3911., točka 140. i navedena sudska praksa; presuda Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, točka 225. supra, točka 137.).

 Prvi dio, koji se odnosi na navodni izostanak opravdanja za izuzeće finskog proizvođača iz procjene štete

229    Prvo, tužitelji tvrde da je Komisija, iako nije proveden odabir uzorka, ograničila analizu više pokazatelja štete koji su kategorizirani kao mikroekonomski, time da su samo četiri žalitelja bila nadzirana i smatrana predstavnicima industrije Unije. Stoga Komisija nije opravdala izuzeće finskog proizvođača.

230    Tužitelji ističu da Komisija, s tim što pri ocjeni štete nije uzela u obzir jednog od proizvođača iz Unije s pozitivnim trendom i što je za reprezentativne proizvođače uzela samo četiri žalitelja, nije „objektivno ispitala“ činjenice koje su joj bile predočene u smislu koji opisuje žalbeno tijelo WTO‑a.

231    Vijeće tvrdi da Komisija nije zanemarila suradnju finskog proizvođača u pitanju zato što taj proizvođač, što se tiče indikatora mikroekonomske štete, nije nikada dostavio potrebne podatke i što su, što se tiče indikatora makroekonomske štete, podaci koji se odnose na navedenog proizvođača već bili obuhvaćeni podacima koje je dostavio Cepifine.

232    Vijeće je navelo da proizvodnja toga finskog prozivođača ne predstavlja više od 1,4 % proizvodnje industrije Unije, te da dostavljeni brojčani podaci, iako predstavljaju određeni pozitivan trend, nisu mogli proturječiti analizi štete u pogledu svih proizvođača Unije.

233    Vijeće ističe činjenicu da se odabir uzorka može provesti samo ako su poduzeća koja su odlučila surađivati tako brojna da nije moguće ispitati svako od njih pojedinačno. U svakom slučaju, poduzeća koja su surađivala bila su predstavnici industrije Unije.

234    U smislu svega prethodno navedenog, treba utvrditi je li točno da Komisija, kao što to tvrde tužitelji, nije stvarno provela ispitivanje procjene štete na temelju objektivnih dokaza jer je isključila finskog proizvođača iz industrije Unije koji je pokazivao pozitivan trend.

235    U tom pogledu, tužitelji su predočili dopis upućen 18. ožujka 2010., kojim je Komisija zatražila od navedenog finskog proizvođača da iznese svoja očitovanja, a na koji je isti odgovorio dopisom od 30. travnja 2010., a iz kojeg proizlazi da nije pretrpio nikakvu štetu. Temeljem toga tužitelji tvrde da Komisija nije mogla zanemariti bez razumnog obrazloženja suradnju s tim proizvođačem.

236    Treba podsjetiti da, u okviru antisubvencijskih predmeta, Vijeće i Komisija ovise o dobrovoljnoj suradnji stranaka koje im pružaju potrebne informacije u propisanim rokovima (vidjeti, po analogiji, presudu Općeg suda EFMA/Vijeće, točka 227. supra, točka 71.).

237    Kao što to navode tužitelji, u uvodnoj izjavi 13 pobijane uredbe spominje se da su „[o]dgovori na upitnike i ostali podnesci dobiveni [su] od dviju skupina kineskih proizvođača izvoznika, CEPIFINE, četiri proizvođača podnositelja pritužbe iz Unije i još jednog proizvođača iz Unije, 13 nepovezanih uvoznika i trgovaca, 5 korisnika i jednog udruženja iz tiskarske industrije“.

238    Međutim, iz uvodne izjave 53. pobijane uredbe proizlazi da su se samo četiri proizvođača Unije javila u rokovima određenim u obavijesti o pokretanju postupka.

239    Iz uvodne izjave 389. pobijane uredbe proizlazi da je „[u] ovom ispitnom postupku industrija Unije definirana na razini proizvođača iz Unije koji čine ukupnu proizvodnju u Uniji, bez obzira na to jesu li proizvođači podržali pritužbu ili surađivali u ispitnom postupku“.

240    Iz uvodne izjave 372. proizlazi da je „tijekom razdoblja ispitivanja, sličan proizvod proizvodilo [je] 14 poznatih i još nekoliko vrlo malih proizvođača iz Unije“ i da „podaci koje je dostavio Cepifine obuhvaćaju, prema procjeni, 98 % proizvodnje proizvođača iz Unije“.

241    U pogledu svega prethodno navedenog situacija navedenog finskog proizvođača uzeta je u obzir što se tiče makroekonomskih pokazatelja s obzirom na to da podaci koje je dostavio Cepifine predstavljaju 98 % proizvođača izvoznika Unije.

242    Međutim, što se tiče mikroekonomskih pokazatelja, koji se ne mogu ocjenjivati bez podataka dostavljenih od pojedinačnih poduzeća, treba zaključiti da finski proizvođač u pitanju nije odgovorio u roku određenom u obavijesti o pokretanju postupka.

243    Okolnost da finski proizvođač nije odgovorio stoga ne predstavlja propust u okviru konkretnog ispitivanja utemeljenog na objektivnim dokazima za procjenu štete.

244    Stoga je ovaj prigovor potrebno odbiti.

245    Usto, tužitelji ističu da institucije nisu zadovoljile obvezu obrazloženja iz članka 296. UFEU‑a i članka 41. Povelje o temeljnim pravima.

246     Vijeće smatra da tužitelji nisu podnijeli nikakav dokaz što se tiče izostanka obrazloženja u pobijanoj uredbi.

247    U pogledu djelotvornog ispitivanja u okviru prvog prigovora u prvom dijelu, treba zaključiti da nije došlo do povrede ni članka 296. UFEU‑a ni članka 41. Povelje o temeljnim pravima Europske unije.

248    Stoga je ovaj prigovor potrebno odbiti.

249    Slijedom navedenog, prvi dio ovog tužbenog razloga treba odbiti.

 Drugi dio, koji se odnosi na načine navodne ocjene mikroekonomskih pokazatelja štete utemeljene na četiri reprezentativna proizvođača Unije.

250    Prvo, tužitelji tvrde da je Vijeće definiralo industriju Unije kao da se sastoji od samo četrnaest članova Cepifinea, dok je u okviru ispitnog postupka Komisijina analiza bila ograničena na četiri reprezentativna prozvođača što se tiče određenih pokazatelja štete.

251    Tužitelji ističu da se određeni indikatori štete, odnosno mikroekonomski indikatori, tiču ograničenog broja proizvođača, to jest četiriju žalitelja i finskog prozvođača, koji su jedini ispunili upitnik.

252    Prema tužiteljima, ta je metodologija stvorila pogrešnu sliku o šteti koja ne odgovara ni situaciji u podskupini proizvođača, ni situaciji četrnaestero članova Cepifinea. Naime, Komisija ne može provesti ocjenu štete koju je industrija pretrpjela što se tiče određenih indikatora, s jedne strane, i ograničiti se na ocjenu štete koju je pretrpjela samo jedna strana reprezentativnih proizvođača što se tiče ostalih indikatora, s druge strane.

253    Tužitelji smatraju da kriteriji koje je koristila Komisija za razvrstavanje indikatora štete na makroekonomske i mikroekonomske nisu logični. Nadalje, oni ističu da pobijana uredba ne pruža nikakvo obrazloženje ni objašnjenje u tom pogledu.

254    Vijeće tvrdi da je indsutrija Unije definirana kao skup svih proizvođača u Uniji koji predstavljaju ukupnu proizvodnju Unije, među kojima i četrnaest članova Cepifinea.

255    Vijeće ističe da članak 8. stavak 1. temeljne uredbe ne zabranjuje analizu različitih pokazatelja štete u pogledu različitih podskupina proizvođača Unije.

256    Vijeće smatra da analiza zadovoljava kriterije iz članka 8. stavka 1. temeljne uredbe što se tiče pokazatelja mikroekonomske štete kao i što se tiče pokazatelja makroekonomske štete.

257    Vijeće ocjenjuje da je razlika stvorena između makroekonomskih i mikroekonomskih kriterija štete logična i počiva na praktičnim zahtjevima, osobito dostupnosti podataka.

258    Treba istaknuti da u okviru ovog tužbenog razloga tužitelji ne osporavaju ni relevantnost ekonomskih čimbenika i pokazatelja kojima su se institucije koristile u procjeni štete koju je industrija Unije pretrpjela, ni analizu koju je Komisija provela, a rezultirala je uvodnim izjavama 389. i 390. pobijane uredbe.

259    Treba podsjetiti da tužitelji osporavaju klasifikaciju pokazatelja i metodologiju kojom se koristila Komisija.

260    Članak 8. stavak 4. temeljne uredbe predviđa:

„Ispitivanje utjecaja subvencioniranog uvoza na dotičnu industriju Zajednice uključuje i procjenu svih relevantnih gospodarskih čimbenika i pokazatelja koji utječu na stanje proizvodnje, uključujući: činjenicu da je proizvodnja još uvijek u postupku oporavka od učinaka prethodnog subvencioniranja ili dampinga; veličinu iznosa subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere; stvarni ili mogući pad prodaje, dobiti, proizvodnje, tržišnog udjela, produktivnosti, povrata od ulaganja, iskorištenosti kapaciteta; čimbenike koju utječu na cijene u Zajednici; stvarne ili moguće negativne učinke tijekova novca, zaliha, zaposlenosti, plaća, rasta, sposobnosti povećanja kapitala ili ulaganja i, u slučaju poljoprivrede, je li došlo do većeg opterećenja programa državnih potpora. Ovaj popis nije sveobuhvatan, niti može jedan ili više ovih čimbenika nužno biti odlučujuća smjernica.“

261    U odnosu na makroekonomske čimbenike, iz uvodne izjave 389. pobijane uredbe proizlazi da je „praksa Komisije ocijeniti makroekonomske čimbenike kako bi se odredila šteta koja je pretrpljena na razini industrije Unije kao cjeline […], industrija Unije definirana je na razini proizvođača iz Unije koji čine ukupnu proizvodnju u Uniji […], bez obzira na to jesu li proizvođači podržali pritužbu ili surađivali u ispitnom postupku“.

262    U tom pogledu, iz uvodne izjave 385. pobijane uredbe proizlazi da su “[m]akroekonomski elementi (proizvodnja, kapacitet, iskorištenost kapaciteta, obujam prodaje, tržišni udio, rast i visina subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere) ocijenjeni na razini cijele industrije Unije, na temelju podataka koje je dostavio Cepifine.

263    Što se tiče makroekonomskih čimbenika, iz uvodne izjave 390. proizlazi da su ti čimbenici „analizirani na razini reprezentativnih proizvođača iz Unije, bez obzira na to podržavaju li oni pritužbu ili ne.“

264    U tom pogledu, iz uvodne izjave 386. pobijane uredbe proizlazi da je „[a]naliza mikroekonomskih elemenata provedena na razini proizvođača iz Unije (prosječne cijene jedinice, zaposlenost, plaće, produktivnost, zalihe, profitabilnost, novčani tok, ulaganja, povrat ulaganja, sposobnost prikupljanja kapitala) na temelju njihovih podataka koji su bili na odgovarajući način provjereni“.

265    Treba napomenuti da u okviru antisubvencijskih predmeta Vijeće i Komisija ovise o dobrovoljnoj suradnji stranaka koje im pružaju potrebne informacije u propisanim rokovima (vidjeti točku 236. ove presude).

266    Iz prethodno navedenog proizlazi da je sukladno članku 8. stavku 4. temeljne uredbe Komisija provela analizu različitih kriterija u pogledu industrije Unije, što se tiče makroekonomskih pokazatelja, i u pogledu pojedinačnih poduzeća, što se tiče mikroekonomskih pokazatelja.

267    Naime, makroekonomski pokazatelji bili su ocijenjeni na temelju podataka koje je dostavio Cepifine, koji pokriva 98 % proizvodnje proizvođača Unije.

268    Nadalje, mikroekonomski pokazatelji, koji se temelje na dostupnosti podataka koje su dostavila pojedinačna poduzeća, ocijenjeni su na osnovi podataka koje su dostavila četiri reprezentativna proizvođača žalitelja, uz iznimku navedenog finskog proizvođača koji se nije očitovao u zadanim rokovima.

269    U okviru njihove ovlasti ocjene, iz temeljne uredbe ne proizlazi nikakva obveza koja bi nametala institucijama Unije klasifikaciju makroekonomskih i mikroekonomskih kriterija ili zabranu stvaranja podskupina proizvođača, ako je Komisija provela objektivno ispitivanje utemeljeno na objektivnim dokazima, kao što je u ovom slučaju i provela.

270    Stoga treba zaključiti da tužitelji nisu predočili, u potporu svojoj pritužbi, niti jedan dokaz kojim bi dokazali da razvrstavanje pokazatelja štete i metodologija kojom se koristila Komisija nisu omogućili provedbu ispitivanja utemeljenog na objektivnim dokazima.

271    Stoga taj prigovor treba odbiti.

272    Kao drugo, tužitelji ističu da je Komisija trebala prredvidjeti odabir uzorka.

273    Iz uvodne izjave 28. temeljne uredbe proizlazi da je „[b]itno predvidjeti odabir uzorka u slučajevima u kojima se radi o velikom broju stranaka ili transakcija, a kako bi se omogućio završetak ispitnog postupka u propisanim rokovima.“

274    Međutim, kao što navodi Vijeće, Komisija se u ovom slučaju nije morala uteći metodi odabira uzorka (vidjeti točku 233. gore).

275    Naime, na temelju margine prosudbe institucija Unije, kako je priznaje sudska praksa, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni zbog toga što su samo četiri reprezentativna proizvođača pridonijela ispitnom postupku.

276    Stoga prigovor treba odbiti.

277    Kao treće, treba zaključiti da se tužitelji samo pozivaju na činjenicu da pobijanoj uredbi nedostaje obrazloženje bez prilaganja bilo kakvog dokaza koji bi upućivao na navodnu povredu članka 296. UFEU‑a.

278    Stoga taj prigovor treba odbiti.

279    Stoga drugi dio tužbenog razloga treba odbiti.

280    Slijedom navedenog, sedmi tužbeni razlog u cijelosti je potrebno odbiti kao neosnovan.

 Osmi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 2. točke (d) i članka 15. temeljne uredbe

281    Kao prvo, tužitelji upozoravaju Opći sud na to kako „su tek vrlo kasno tijekom ispitnog postupka saznali za metodologiju koju je Komisija primijenila za izračun ciljne dobiti od 8 %“.

282    Ako je riječ o argumentu, tužitelji nisu uspjeli dokazati da im je to navodno kašnjenje nanijelo štetu u korisnom izražavanju njihovih stajališta i dovelo u pitanje njihovo pravo na obranu.

283    Stoga, i zbog toga što se tužitelji, u biti, pozivaju samo na povredu svojih prava na obranu, treba odbiti taj prigovor.

284    Kao drugo, tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila članak 2. točku (d) i članak 15. temeljne uredbe jer je primijenila ciljnu dobit u visini od 8 %.

285    Treba podsjetiti da članak 2. točka (d) temeljne uredbe podrazumijeva da „šteta”, ako nije drukčije navedeno, znači materijalna šteta industriji Zajednice, prijetnja materijalne štete industriji Zajednice ili materijalno zaostajanje u razvoju proizvodnje Zajednice“.

286    Članak 15. stavak 1. temeljne uredbe propisuje da „iznos kompenzacijske pristojbe ne prelazi utvrđeni iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere, a manji je od ukupnog iznosa subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere ako je taj manji iznos dostatan za uklanjanje štete za industriju [Unije]“.

287    Iz teksta navedenog članka proizlazi da ciljna dobit koju je Vijeće primijenilo radi izračunavanja indikativne cijene koja bi uklonila štetu u ovom slučaju treba biti ograničena na profitnu maržu koju bi proizvođači Unije mogli razumno očekivati u normalnim uvjetima tržišnog natjecanja u izostanku subvencioniranog uvoza (uvodna izjava 494. pobijane uredbe). Ne bi bilo u skladu s člankom 2. točkom (d) i člankom 15. stavkom 1. temeljne uredbe određivanje profitne marže koja se ne bi mogla očekivati u izostanku subvencija (vidjeti, po analogiji, presudu EFMA/Vijeće, točka 227. supra, točka 60.).

288    Tužitelji ističu da je indikativna dobit izračunata na temelju onoga što se smatralo primjerenim povratom (uloženog) kapitala za industriju papira u Uniji više nego na osnovi marže koju se stvarno može postići kada izostane subvencionirani uvoz, koji se mora ograničiti na ciljnu dobit koju industrija Unije može razumno računati u normalnim uvjetima tržišnog natjecanja.

289    Nije upitno je li ciljna marža od 8 % dostatna za pokrivanje investicija i nastalih rizika, već je li takva ciljna dobit ostvariva kada nema subvencioniranog uvoza. Ovaj argument treba shvatiti tako kao da se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni prilikom izračunavanja ciljne dobiti.

290    Vijeće tvrdi da postoji veza između primjerenog povrata kapitala u pojedinoj industriji i dobiti koja se može ostvariti u uvjetima normalnog, a ne lažnog tržišta, u industrijskim sektorima jakog intenziteta kapitala koji zahtijevaju visoka početna ulaganja, do kojih ne dolazi ako se ne može računati na dovoljan povrat.

291    Stoga, kao što proizlazi iz ustaljene sudske prakse, kada se radi o ocjeni složene ekonomske situacije, Vijeće ima široku ovlast ocjene u utvrđivanju primjerene ciljne dobiti. Sudac Unije mora ograničiti nadzor nad provjerom poštovanja pravila postupka, materijalnu točnost činjenica na kojima se osporavani izbor temelji, nepostojanje očite pogreške u ocjeni tih činjenica i izostanak zlouporabe ovlasti (presude EFMA/Vijeće, točka 227., supra, točka 57., i Ferchimex/Vijeće, točka 226. supra, točka 67.).

292    U pogledu prethodno navedenog, treba ispitati je li Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni prilikom izračuna ciljne dobiti.

293    Treba istaknuti da je na tužiteljima predočavanje dokaza koji bi omogućili Općem sudu utvrđivanje je li Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni u smislu sudske prakse (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, točka 228. supra, točka 119., i Moser Baer India/Vijeće, točka 228. supra, točka 140., i navedena sudska praksa; presudu Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, točka 225. supra, točka 137.).

294    Iz uvodne izjave 494. pobijane uredbe proizlazi:

„Ciljna dobit kako je predložio podnositelj pritužbe i naknadni zahtjev podnositelja pritužbe razmotreni su na temelju odgovora na upitnik i posjeta radi provjere kod reprezentativnih proizvođača iz Unije. Smatralo se da bi ciljna dobit trebala odražavati visoka prethodna ulaganja i rizike uključene u tu kapitalno intenzivnu industriju u nedostatku dampinškog ili subvencioniranog uvoza. Također je uzet u obzir i trošak ulaganja u strojeve. Smatralo se da bi se profitna marža od 8 % prometa mogla smatrati primjerenim minimumom za koji bi proizvođači iz Unije mogli očekivati da će ostvariti u izostanku štetnog subvencioniranja.“

295    Treba zaključiti da tužitelji prigovaraju samo zbog činjenice da je prilikom izračunavanja profitne marže Komisija uzela u obzir razmatranja koja se odnose na pokrivanje troškova ulaganja i uključene rizike.

296    Treba istaknuti da institucije, kada na osnovi temeljne uredbe primjenjuju marginu prosudbe, nemaju obvezu detaljno i unaprijed obrazlagati kriterije koje namjeravaju primijeniti u svakoj situaciji, čak i u slučaju kada stvaraju nove načelne mogućnosti (presuda Thai Bicycle/Vijeće, točka 71. supra, točka 68.; vidjeti, u tom smislu i po analogiji, presude Suda od 5. listopada 1988., Brother Industries/Vijeće, 250/85, Zb., str. 5683., točke 28. i 29., i Nakajima/Vijeće, točka 226. supra, točka 118.).

297    U ovom slučaju treba istaknuti da je Komisija uzela u obzir više kriterija kao što su odgovori na upitnik, trošak ulaganja, uključeni rizici, okolnost da je industrija kapitalno intenzivna i isključenje izvozne prodaje društva koje je dio proizvođača izvoznika koji je surađivao.

298    Stoga, kao što navodi Vijeće, tužitelji „ne tvrde da […] je bilo koji od tih čimbenika bio pogrešan ili nepouzdan“.

299    Treba istaknuti da tužitelji ne osporavaju tvrdnju Vijeća prema kojoj „postoje čvrsti dokazi o vezi između primjerenog povrata kapitala u pojedinoj industriji i dobiti koja se može ostvariti u uvjetima normalnog, a ne lažnog tržišta“.

300    Međutim, oni ističu da cilj uvođenja antisubvencijske pristojbe nije vraćanje cijene na normalnu i stvarnu razinu, nego vraćanje cijene na razinu koju bi bila postigla bez subvencioniranog uvoza.

301    Niti jedan dokaz ne dovodi do zaključka da je Komisija slijedila cilj uvođenja kompenzacijskih pristojbi kako bi vratila cijenu na normalnu i stvarnu razinu.

302    Tužitelji ističu da je u točki 356. antisubvencijske pritužbe Cepifine naveo kako bi europski proizvođači u sklopu organizacije mogli ostvariti dobit od 5 % da nije bilo subvencioniranog uvoza.

303     Iz te pritužbe ne proizlazi ni da je Komisija uvela kompenzacijske pristojbe s ciljem vraćanja cijene na normalnu i stvarnu razinu.

304    U okviru svoje ovlasti ocjene, institucije su Unije smatrale da se iznos profitne marže, u visini od 8 %, mogao postići da nije bilo subvencioniranog uvoza.

305    Stoga treba smatrati da je Komisija jasno utvrdila da se ciljna dobit od 8 % smatrala razinom koju je industrija mogla postići da nije bilo subvencioniranog uvoza (vidjeti točku 294. ove presude).

306    U svakom slučaju, treba zaključiti da tužitelji samo upućuju na dokaze iz upravnog spisa predmeta i ne dostavljaju nikakav dokaz koji bi pokazao određenu očitu pogrešku u ocjeni od strane institucija Unije zbog uvođenja kompenzacijskih pristojbi isključivo u cilju vraćanja cijena na normalnu i stvarnu razinu.

307    Stoga taj prigovor treba odbiti.

308    Kao treće, u potporu svojoj argumentaciji, tužitelji ističu da je tijekom 2005. godine, prije razdoblja ispitnog postupka, prosječna profitna marža iznosila 2 %, dok je marža za izračun ciljne dobiti iznosila 2,88 % u 2009., odnosno tijekom razdoblja ispitnog postupka.

309    Vijeće ističe da se institucije Unije nisu mogle osloniti na profit koji je industrija Unije ostvarila tijekom razmatranog razdoblja jer je dotični sektor bilježio iznimne gubitke koji se mogu pripisati strukturnim problemima. Iz spisa proizlazi da tužitelji nisu osporavali ta razmatranja.

310    Uvodna izjava 416. pobijane uredbe navodi:

„Četiri reprezentativna proizvođača iz Unije pretrpjela su gubitke između 2006. i 2008., a financijska situacija postala je pozitivna tek u 2009. kad se svjetska cijena papirne mase tj. glavne sirovine iznimno smanjila kao posljedica ekonomskog pada. Pad cijene papirne mase (20 %) smatrao se neuobičajeno velikim padom koji je izravno pridonio poboljšanju financijske situacije u [razdoblju ispitnog postupka]. Treba naglasiti da su se od [razdoblja ispitnog postupka] cijene papirne mase vratile na svoje razine prije [razdbolja ispitnog postupka].“

311    Uvodna izjava 457. pobijane uredbe navodi:

„Međutim, ispitni postupak je pokazao da je industrija Unije ostvarila gubitke tijekom razmatranog razdoblja, posebno u 2008., unatoč restrukturiranju proizvođača jer, kako je prikazano gore u uvodnim izjavama 435. do 444., industrija Unije još uvijek nije mogla povećati svoje cijene na razine iznad troškova. Stanje je uglavnom prouzročio pritisak na cijene zbog subvencioniranog uvoza koji je snizio cijene industrije Unije.“

312    Iz uvodne izjave 444. pobijane uredbe proizlazi da je „bilo zaključeno da je val jeftinog subvencioniranog uvoza iz NRK‑a imao krajnje negativan utjecaj na gospodarsko stanje industrije Unije.“

313    U pogledu prethodno navedenog, treba smatrati da iznos prosječne profitne marže žalitelja tijekom 2005. godine, na koju upozoravaju tužitelji, sam po sebi nije dovoljan kako bi se utvrdilo da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni prilikom utvrđivanja profitne marže uz izostanak subvencioniranog uvoza prije razdoblja ispitnog postupka (vidjeti u tom smislu presudu EFMA/Vijeće, točka 227. supra, točka 89.).

314    Stoga taj prigovor treba odbiti.

315    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da osmi tužbeni razlog treba odbiti.

 Deveti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 8., članka 9. stavka 1. i članka 10. temeljne uredbe

316    U prvome redu, treba istaknuti da tužitelji ne osporavaju da premazani fini papir koji koriste strojevi za tisak iz arka nije zamjenjiv svitcima koji se koriste za tisak iz role.

317    Treba jednako istaknuti da tužitelji ne osporavaju da svitci koje koriste strojevi za tisak iz role nisu zamjenjivi svitcima koje koriste strojevi za tisak iz arka.

318    Tužitelji ne osporavaju ni to da se svitci koje koriste strojevi za tisak iz role mogu koristiti za strojeve za tisak iz arka koji koriste CutStar tehnologiju.

319    Tužitelji osporavaju definiciju dotičnog proizvoda jer su institucije isključile svitke koje koriste strojevi za tisak iz role zaključivši da oni nisu zamjenjivi svitcima za rezanje.

320    Vijeće tvrdi da svitci za strojeve za tisak iz role trebaju biti isključeni iz definicije dotičnog proizvoda, s obzirom na to da različite vrste papira imaju različite fizičke karakteristike.

321    Vijeće ističe da različite vrste papira nisu zamjenjive i da su institucije Unije definirale dotične proizvode kao papir za strojeve koji koriste arke, kada se radi o arcima papira ili rolama koje se koriste za stroj CutStar.

322    Također, treba ispitati, radi određivanja zamjenjivosti proizvoda, mogu li se svitci za strojeve za tisak iz role koristiti i za strojeve za tisak iz arka opremljene CutStar tehnologijom i mogu li se svitci za strojeve za tisak iz arka koristiti za strojeve za tisak iz role.

323    Iz uvodne izjave 19. pobijane uredbe proizlazi da tužitelji ističu da „svitci za tisak iz role i oni uključeni u opseg trenutačnog ispitnog postupka (svitci za rezanje i listovi) imaju jednaka osnovna tehnička i fizička svojstva te da se međusobno ne razlikuju“.

324    U tom pogledu, tužitelji tvrde da su u prilogu tužbe dostavili „odlučujuće dokaze iz kojih proizlazi da strojevi za tisak opremljeni sustavom CutStar mogu koristiti obje vrste svitaka“.

325    U skladu s uvodnom izjavom 17. pobijane uredbe:

„[premazani fini papir] je papir i karton visoke kvalitete koji se općenito koristi za tisak materijala za čitanje poput časopisa, kataloga, godišnjih izvješća ili godišnjaka. Dotični proizvod uključuje i listove i svitke pogodne za korištenje u strojevima za tisak iz arka (konfiguracija „CutStar”). Svitci pogodni za korištenje u strojevima za tisak iz arka (svitci za rezanje) izrađeni su tako da ih prije tiska treba izrezati u dijelove, zbog čega se smatra da mogu zamijeniti listove i izravno im konkurirati.“

326    Uvodna izjava 18. pobijane uredbe navodi da se svitci za strojeve za tisak iz role, izuzev dotičnih proizvoda, “obično umeću izravno u strojeve za tisak, bez prethodnog rezanja u dijelove“.

327    Dakle, treba zaključiti da tužitelji samo tvrde da su institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni u definiciji dotičnog proizvoda a da nisu dostavile bilo kakav dokaz u potporu svojoj argumentaciji.

328    Naime, tužitelji ne prilažu nikakav dokaz kojim bi dokazali da se fini premazani papir u svitcima može koristiti za strojeve za tisak iz role, bilo zbog fizičkih ili tehničkih karakteristika, kao što je otpornost na trganje, ili zbog zamjenjivosti s ekonomskog stajališta.

329    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, definicija dotičnog proizvoda u okviru antisubvencijskog ispitnog postupka ima za cilj pomoći utvrđivanju popisa proizvoda koji, u ovom slučaju, čine predmet uvođenja kompenzacijskih pristojbi. U tu svrhu institucije Unije mogu uzeti u obzir više čimbenika, kao što su, osobito, fizička, tehnička i kemijska svojstva proizvoda, njihova upotreba, zamjenjivost, percepcija kod potrošača, distribucijski kanali, postupak izrade, troškovi proizvodnje i kvaliteta (vidjeti, po analogiji, presude Općeg suda od 13. rujna 2010., Whirlpool Europe/Vijeće, T‑314/06, Zb., str. II‑5005., točka 138.; od 17. prosinca 2010., EWRIA i dr./Komisija, T‑369/08, Zb., str. II‑6283., točka 82., i od 10. listopada 2012., Gem‑Year i Jinn‑Well Auto‑Parts (Zhejiang)/Vijeće, T‑172/09, točka 59.).

330    U skladu s uvodnom izjavom 20. pobijane uredbe:

„[…]ispitni postupak potvrdio je da uistinu postoje razlike u tehničkim i fizičkim svojstvima poput vlažnosti i krutosti između papira koji se koristi za tisak iz role i papira koji se koristi za tisak iz arka. Ispitni je postupak potvrdio i da su tehnička svojstva navedena gore u uvodnoj izjavi 18. jedinstvena za svitke prigodne za korištenje u strojevima za tisak iz role. Zbog tih razlika papir koji se koristi u tisku iz role i papir koji se koristi u tisku iz arka nisu pogodni za istu vrstu tiskarskog stroja te zbog toga nisu međusobno zamjenjivi. Naglašava se da su se sve stranke suglasile da su te dvije vrste papira razlikuju prema površinskoj i vlačnoj čvrstoći.“

331    Dakle, iz uvodne izjave 35. pobijane uredbe proizlazi da „uvodne izjave 18. i 20. gore određuju dodatne kriterije koje dotični proizvođač izvoznik nije osporio“.

332    Treba istaknuti da određivanje sličnih proizvoda nije bilo osporavano.

333    Slijedom navedenog, odredbe temeljne uredbe koje se odnose na definiciju dotičnog proizvoda nisu povrijeđene pa stoga ovaj prigovor treba odbiti.

334    Što se tiče definicije industrije Unije i sposobnosti za vođenje antisubvencijskog postupka, tužitelji ističu da je pogrešna definicija dotičnog proizvoda korištena u cilju definiranja da industrija Unije proizvodi sličan proizvod i da bi se procijenila šteta koju je ta industrija pretrpjela.

335    U skladu s uvodnom izjavom 374. pobijane uredbe:

„Kako je navedeno gore u uvodnoj izjavi 19., jedna je zainteresirana stranka tvrdila da je [premazani fini papir] koji se koristi za tisak iz role trebao biti uključen u opseg trenutačnog ispitnog postupka. Na temelju toga ista je stranka tvrdila da podnositelj pritužbe, industrija Unije, ne bi imala pravni temelj u trenutačnom postupku. Međutim, na temelju zaključaka navedenih gore u uvodnim izjavama 22. i 25., tj. da su [premazani fini papir] koji se koristi za tisak iz role i [premazani fini papir] koji se koristi za tisak iz arka dva različita proizvoda, tu je tvrdnju trebalo odbaciti.“

336    Kao što to navodi Vijeće, tužbeni razlog ne treba ispitivati ako definicija proizvoda nije bila pogrešna.

337    Međutim, iz prethodno navedenog proizlazi da institucije Unije nisu počinile očitu pogrešku u ocjeni u definiciji dotičnog proizvoda.

338    Stoga pretpostavka za taj tužbeni razlog nije ispunjena.

339    Osim toga, potrebno je zaključiti da tužitelji samo tvrde da su institucije počinile povredu članka 9. stavka 1., članka 10. i članka 6. stavka 4. temeljne uredbe, ali nisu dostavili dokaze u potporu svojoj argumentaciji.

340    Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

341    Što se tiče povrede članka 296. UFEU, tužitelji ističu da institucije Unije nisu ispunile svoju obvezu obrazloženja pobijane uredbe jer je šutnja tih institucija o zamjenjivosti dvaju dotičnih proizvoda, koji se koriste za strojeve koji koriste CutStar opremu, onemogućila tužiteljima da djelotvorno pred Općim sudom zastupaju svoje argumente tužbe prema kojima sustav CutStar čini svitke za strojeve koji tiskaju iz role i svitke za rezanje međusobno zamjenjivim i osporavaju važnu odluku koja je imala značajan utjecaj na sposobnost postupanja i procjenu štete kao i na rezultat ispitnog postupka.

342    U vezi s osnovanošću tog tužbenog razloga, valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obrazloženje nekog akta mora odgovarati njegovoj naravi i da mora na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (presuda Suda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947., t. 147.).

343    U tom smislu, valja uzeti u obzir da obveza obrazlaganja predviđena člankom 253. UEZ‑a predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja koja čini dio materijalne zakonitosti spornog akta (presuda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine protiv Komisije, C‑521/09 P, još neobjavljena u Zborniku, točka 146. i navedena sudska praksa).

344    U slučaju obrazloženja, pogotovo pojedinačnih odluka, obveza obrazloženja istih ima za cilj, osim omogućavanja sudskog nadzora, također pružiti zainteresiranim osobama dovoljnu količinu informacija kako bi mogle ustanoviti sadrži li odluka eventualno neku pogrešku koja bi dopustila da joj se osporava valjanost (presuda Elf Aquitaine protiv Komisije, gore navedena, točke 342. i 148. kao i navedena sudska praksa).

345    Treba zaključiti da pritužba koja se temelji na okolnosti prema kojoj pobijana uredba nije obrazložena ili nije dostatno obrazložena zbog eventualne šutnje institucija Unije o zamjenjivosti dotičnih proizvoda nije osnovana.

346    Naime, institucije Unije ispitale su okolnosti prema kojima fini premazani papir u arcima ili svitcima za strojeve za tisak na arke i svitci za strojeve za tisak na role čine različite skupine i nisu zamjenjivi (uvodna izjava 20. pobijane uredbe), kako zbog fizičkih i tehničkih karakteristika (uvodna izjava 20. kojom se potvrđuje uvodna izjava 18. pobijane uredbe), osobito što se tiče otpornosti na trganje kao i krutosti kao najvažnije razlikovne kriterije (uvodne izjave 18., 35. i 40. pobijane uredbe), tako i ekonomskog gledišta (uvodna izjava 22. pobijane uredbe).

347    Prema tome, institucije Unije nisu povrijedile članak 296. UFEU‑a u mjeri u kojoj tužitelji mogu jasno prepoznati dokaze uzete u obzir u pobijanoj uredbi na temelju kojih je odlučeno o nemogućnosti zamjene svitaka za rezanje za strojeve na arke i svitaka za strojeve na role.

348    Stoga prigovor treba odbiti.

349    Slijedom toga, iz prethodno navedenog proizlazi da deveti tužbeni razlog treba odbiti.

 Deseti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 8. stavaka 1. i 6. temeljne uredbe

350    Prvo, tužitelji ističu da je prema načelu nepripisivanja, pobijana uredba nevaljana zbog nedostatka obrazloženja jer institucije Unije nisu pružile bitna objašnjenja niti dostatno obrazloženje što se tiče činjenice da neštetna cijena ne prelazi ono što je nužno za otklanjanje štete koju uzrokuje subvencionirani uvoz.

351    Međutim, treba istaknuti da su institucije Unije jasno obrazložile rezultate testa nepripisivanja s obzirom na to da su provele procjenu utjecaja drugih čimbenika na subvencionirani uvoz, kao što je razvoj potrošnje na tržištu Unije (uvodne izjave 445. do 448. pobijane uredbe), cijene sirovina (uvodne izjave 449. do 451. pobijane uredbe), realizaciju izvoza reprezentativnih proizvođača Unije (uvodne izjave 452. i 453. pobijane uredbe), uvoz iz ostalih trećih zemalja (uvodne izjave 454. do 456. pobijane uredbe), kao i prekomjerni stručni kapacitet (uvodne izjave 457. i 458. pobijane uredbe).

352    Prema tome, treba zaključiti da su institucije Unije jasno obrazložile činjenicu da se drugi čimbenici ne mogu smatrati odgovornima za štetu koju su prouzročili subvencionirani uvoz i/ili damping i što je, slijedom toga, neštetna cijena utvrđena na način da ne prelazi ono što je nužno za otklanjanje štete koju je prouzročio taj uvoz.

353    Tužitelji također navode da institucije Unije nisu osigurale da šteta koja se može pripisati drugim čimbenicima različitim od dampinga ili subvencija ne bude uzeta u obzir prilikom utvrđivanja visine pristojbe koja je uvedena za borbu protiv tog uvoza, iako je na navedenim institucijama bio teret dokaza da su provele analizu nepripisivanja.

354    Treba zaključiti da tužitelji samo napominju da je visina uvedene pristojbe 20 % i da je neštetna cijena na temelju koje je izračunata ta stopa dobivena dodavanjem profitne marže od 8 % troškovima proizvodnje.

355    Kao što to navodi Vijeće, tužitelji ne osporavaju u načelu pristup koji su institucije Unije usvojile što se tiče ciljne dobiti i ne osporavaju da bi ciljna dobit trebala biti određena prema razini koju bi industrija Unije mogla postići kad ne bi bilo subvencioniranog uvoza.

356    U tom pogledu, treba podsjetiti da tužitelji ne osporavaju pouzdanost tih elemenata.

357    Stoga treba istaknuti da tužitelji ne osporavaju visinu uvedenih pristojbi, već samo upozoravaju na izračun marže uklanjanja štete kako se navodi u uvodnoj izjavi 499. pobijane uredbe.

358    U svakom slučaju treba istaknuti da su institucije Unije, sukladno članku 8. stavku 6. temeljne uredbe, ispitale utjecaj drugih poznatih čimbenika koji su mogli prouzročiti štetu industrijama Unije te su zaključile da ni jedan od njih nije bio takve naravi da bi mogao prekinuti uzročnu vezu koja je utvrđena između dampinških uvoza iz Kine i štete koju trpi indsutrija Unije (uvodne izjave 445. i 458. pobijane uredbe). Također, institucije Unije zadovoljile su nužne uvjete za poduzimanje odnosnih mjera.

359    Stoga prigovor treba odbiti.

360    Drugo, tužitelji tvrde da su institucije Unije jednostavno odbile sve razloge za štetu koji su im bili podneseni tijekom ispitnog postupka i ostale osim subvencioniranog uvoza.

361    U tom pogledu, tužitelji samo navode kao primjer da se pretrpljena šteta ne može u cijelosti pripisati uvozu iz Kine, s obzirom na to da se uz gubitak dijela tržišta od 5 % tijekom razdoblja ispitnog postupka uvoz iz Kine nije povećao više od 3 %, što znači da je drugi konkurent stekao dio tržišta u iznosu od 2 % koji je izgubila industrija Unije. Prema tome, tužitelji nisu jedini odgovorni za gubitak dijela tržišta i štetu koja je zbog toga nastala.

362    Kada je riječ o argumentu tužitelja, treba podsjetiti da prema sudskoj praksi Vijeće i Komisija imaju obvezu ispitati potječe li šteta na koju se pozivaju stvarno od subvencioniranog uvoza uz isključenje svih šteta koje potječu od drugih čimbenika (vidjeti, po analogiji, presudu Suda od 11. lipnja 1992., Extramet Industrie/Vijeće, C‑358/89, Zb., str. I‑3813., točka 16., i presudu Općeg suda od 25. listopada 2011., CHEMK i KF/Conseil, T‑190/08, Zb., str. II‑7359., točka 188.).

363    Također treba podsjetiti da pitanje jesu li šteti koju je pretrpjela industrja Unije pridonijeli i drugi čimbenici osim subvencioniranog uvoza pretpostavlja ocjenu složenih ekonomskih pitanja za koju institucije Unije raspolažu širokom ovlasti ocjene, što znači da sudac Unije ima samo ograničeni nadzor nad tom ocjenom (vidjeti, po analogiji, presudu CHEMK i KF/Vijeće, točka 363. supra, točka 189.).

364    Nadalje, na tužiteljima je da dostave dokaze koji će Općem sudu omogućiti utvrđivanje da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni prilikom procjene štete [vidjeti presude Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, točka 228. supra, točka 119.; Moser Baer India/Vijeće, točka 228. supra, točka 140., i navedena sudska praksa, i Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, točka 225. supra, točka 137.].

365    Iz navedene sudske prakse može se zaključiti da procjena štete uzima u obzir sve uvjete utvrđivanja navedene štete, uključujući uzročnu vezu.

366    Međutim, tužitelji se ograničavaju samo na navode koji imaju značaj primjera.

367    Stoga treba zaključiti da tužitelji nisu dostavili nikakve dokaze u potporu svojih argumenata koji bi pokazali da su institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni prilikom utvrđivanja uzročne veze.

368    Štoviše, kao što ističe i Vijeće, treba zaključiti da tužitelji ne osporavaju zaključke iz uvodnih izjava 454. i 455. pobijane uredbe prema kojima uvoz iz ostalih trećih zemalja nije znatnije pridonio šteti koju je pretrpjela industrija Unije.

369    Treće, što se tiče pogoršanja izvoznih rezultata industrije Unije, tužitelji osporavaju tvrdnje institucija Unije prema kojima to pogoršanje nije glavni uzrok štete koju su pretrpjeli proizvođači i, slijedom toga, ne prekida uzročnu vezu.

370    Kao što to ističe Vijeće, izvozni rezultati industrije Unije ublažili su štetne učinke subvencijskog uvoza.

371    Naime, uvodna izjava 452. pobijane uredbe osobito navodi:

„S obzirom na to da izvoz ima važnu ulogu u očuvanju visoke iskorištenosti kapaciteta kako bi se pokrili visoki fiksni troškovi ulaganja u strojeve, smatralo se da je unatoč pogoršanju realizacije izvoza ukupno imao pozitivan učinak. U skladu s tim, smatra se da, čak i ako je smanjenje izvoznih aktivnosti moglo doprinijeti ukupnom pogoršanju stanja industrije Unije, one su s druge strane ipak ublažile gubitke pretrpljene na tržištu Unije i stoga kao takve nisu mogle prekinuti uzročno‑posljedičnu vezu utvrđenu između subvencioniranog uvoza iz NRK‑a i štete koju je pretrpjela industrija Unije.“

372    U tom pogledu, treba zaključiti da tužitelji nisu dostaviti dovoljno dokaza pomoću kojih bi mogli dokazati da su institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni prilikom utvrđivanja uzročne veze.

373    Uzimajući u obzir cjelokupna prethodna razmatranja, treba u cijelosti odbiti deseti tužbeni razlog.

374    Slijedom navedenog, tužbu treba u cijelosti odbiti.

 Troškovi

375    Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Tužitelji nisu uspjeli u postupku i stoga, osim vlastitih, snose i troškove Vijeća, Cepifinea, Sappi Europe, Burgo Group i Lecte, sukladno njihovim zahtjevima.

376    Komisija snosi vlastite troškove, sukladno članku 87. stavku 4. prvom podstavku Poslovnika.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Gold East Paper (Jiangsu) Co. Ltd i Gold Huasheng Paper (Suzhou Industrial Park) Co. Ltd snose, osim vlastitih troškova, i troškove kojima su bili izloženi Vijeće Europske unije, Cepifine AISBL, Sappi Europe SA, Burgo Group SpA i Lecta SA.

3.      Europska komisija snosi vlastite troškove.

Czúcz Labucka Gratsias

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. rujna 2014.

Potpisi

Sadržaj

Pravni okvir2

Okolnosti spora10

Ispitni postupak10

Pobijana uredba11

Postupak i zahtjevi stranaka11

Pravo12

Prvi tužbeni razlog kojim se navodi povreda članka 15. stavka 1. temeljne uredbe13

Drugi tužbeni razlog kojim se navodi povreda članka 6. točke (d) i članka 4. temeljne uredbe17

Prvi dio, koji se odnosi na korištenje Taiwana kao odgovarajuće referentne vrijednosti17

Drugi dio, koji se odnosi na navodni izostanak dokaza specifičnosti22

Treći tužbeni razlog kojim se navodi povreda članka 4. temeljne uredbe25

Četvrti tužbeni razlog kojim se navodi povreda članka 7. stavka 3. temeljne uredbe30

Peti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 6. točke (b) temeljne uredbe33

Šesti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 14. stavka 2. temeljne uredbe36

Sedmi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 8. stavka 1. temeljne uredbe39

Prvi dio, koji se odnosi na navodni izostanak opravdanja za izuzeće finskog proizvođača iz procjene štete41

Drugi dio, koji se odnosi na načine navodne ocjene mikroekonomskih pokazatelja štete utemeljene na četiri reprezentativna proizvođača Unije.43

Osmi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 2. točke (d) i članka 15. temeljne uredbe46

Deveti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 8., članka 9., stavka 1. i članka 10. temeljne uredbe49

Deseti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 8. stavaka 1. i 6. temeljne uredbe53

Troškovi56

* Jezik postupka: engleski

1 – Povjerljivi podaci uklonjeni.