Predmeti T‑124/13 i T‑191/13
Talijanska Republika
i
Kraljevina Španjolska
protiv
Europske komisije
„Pravila o jeziku – Obavijest o otvorenim natječajima za zapošljavanje administratora i asistenata – Izbor drugog među trima jezicima – Jezik komunikacije s kandidatima na natječaju – Uredba br. 1 – Članak 1.d stavak 1., članak 27. i članak 28. točka (f) Pravilnika o osoblju – Načelo nediskriminacije – Proporcionalnost“
Sažetak – Presuda Općeg suda (osmo vijeće) od 24. rujna 2015.
1. Sudski postupak – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Sažeti prikaz iznesenih razloga – Apstraktno izlaganje – Nedopuštenost
(Statut Suda, čl. 21. st. 1., Poslovnik Općeg suda, čl. 44. st. 1. t. (c))
2. Tužba za poništenje – Nadležnost suda Unije – Doseg – Zabrana odlučivanja ultra petita – Obveza poštovanja granica spora koje su odredile stranke – Obveza odlučivanja samo na temelju argumenata koje su istaknule stranke – Nepostojanje
(čl. 263. UFEU‑a)
3. Europska unija – Pravila o jeziku – Uredba br. 1 – Područje primjene – Odnosi između institucija i njihova osoblja – Uključivanje u slučaju nepostojanja posebnih odredbi
(Uredba Vijeća br. 1)
4. Dužnosnici – Natječaj – Odvijanje otvorenog natječaja – Jezik komunikacije između Europskog ureda za odabir osoblja (EPSO) i kandidata – Ograničenje – Nedopuštenost
(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, Prilog III., čl. 1. st. 2.;Uredba Vijeća br. 1, čl. 2.)
5. Dužnosnici – Natječaj – Organizacija – Uvjeti za sudjelovanje i postupak – Diskrecijska ovlast tijela za imenovanje – Granice – Poštovanje pravila o jeziku utvrđenih Uredbom br. 1
(Pravilnik o osoblju, čl. 2., Uredba Vijeća br. 1, čl. 2.)
6. Tužba za poništenje – Razlozi – Nepostojanje obrazloženja ili njegova nedostatnost –Razlikovanje od očite pogreške u ocjeni
(čl. 263. st. 2. i čl. 296 UFEU‑a)
7. Dužnosnici – Natječaj – Odvijanje otvorenog natječaja – Jezik sudjelovanja na testiranjima –Ograničenje izbora drugog jezika – Diskriminacija na temelju jezika – Opravdanje utemeljeno na potrebi odabira ograničenog broja jezika za internu komunikaciju – Nedopuštenost
(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 1.d, čl. 28. t. (f) i Prilog III., čl. 1. st. 1 t. (f);Uredba Vijeća br. 1, čl. 1.)
8. Dužnosnici – Natječaj – Odvijanje otvorenog natječaja – Jezik sudjelovanja na testiranjima – Jednako postupanje – Sudski nadzor – Doseg
(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 1.d, čl. 28. t. (f) i Prilog III., čl. 1. st. 1. t. (f);Uredba Vijeća br. 1, čl. 1.)
9. Tužbe dužnosnikâ – Poništavajuća presuda – Učinci – Poništenje obavijesti o otvorenom natječaju – Legitimna očekivanja odabranih kandidata – Nedovođenje u pitanje rezultata natječaja
(Čl. 266 UFEU‑a; Pravilnik o osoblju, čl. 91.)
1. Na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda i članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika tužba mora naznačiti predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Neovisno o bilo kakvom terminološkom pitanju, ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da tuženiku omogući pripremu obrane, a Općem sudu provođenje sudskog nadzora. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje nužno je, da bi tužba bila dopuštena, da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz same tužbe. Točnije, iako treba priznati da obrazloženje tužbenih razloga nije povezano s terminologijom ni s redoslijedom Poslovnika te da iznošenje tih tužbenih razloga prema njihovoj biti, umjesto prema njihovoj pravnoj kvalifikaciji, može biti dovoljno, to je svejedno uvjetovano time da navedeni tužbeni razlozi dovoljno jasno proizlaze iz tužbe. Samo apstraktno navođenje tužbenih razloga ne odgovara zahtjevima Statuta Suda ni Poslovnika te izraz „sažeti prikaz tužbenih razloga“, koji se upotrebljava u tim tekstovima, znači da u tužbi treba biti pojašnjen sadržaj tužbenog razloga na kojem se temelji.
Iz navedenog proizlazi da je, osim u slučaju tužbenih razloga koji se tiču javnog poretka, koje sud Unije mora istaknuti po službenoj dužnosti, na tužitelju da u tužbi iznese tužbene razloge koje navodi u prilog svojoj tužbi. Za to nije dovoljna apstraktno navođenje naziva tužbenog razloga. Također je potrebno naznačiti od čega se sastoji navedeni tužbeni razlog, drugim riječima, potrebno je pojasniti njegovu povezanost sa zahtjevima iz tužbe i objasniti na koji način, ako se pokaže osnovanim, treba navesti suca da prihvati navedene zahtjeve.
(t. 33., 34.)
2. U okviru spora između stranaka, sud Unije, iako mora odlučiti samo o zahtjevu stranaka, ne može biti vezan samo argumentima koje one navode u prilog svojim zahtjevima jer bi u protivnom mogao biti prisiljen svoju odluku temeljiti na pogrešnim pravnim razmatranjima. Konkretno, u sporu između stranaka koji se tiče tumačenja i primjene odredbe prava Unije, na sudu Unije je da primijeni pravna pravila relevantna za rješavanje spora na činjenice koje su mu predstavile stranke. Naime, na temelju načela iura novit curia, utvrđivanje smisla zakona nije obuhvaćeno područjem primjene načela slobodne dispozicije stranaka u sporu.
Iz navedenoga proizlazi da dopuštenost tužbenog razloga ne ovisi o korištenju posebne terminologije. Dovoljno je da bit tužbenog razloga dovoljno jasno proizlazi iz teksta tužbe. Osim toga, dopuštenost tužbenog razloga ne ovisi ni o navođenju konkretnih pravnih pravila ili načela. Naime, na sudu Unije je da utvrdi relevantne odredbe i da ih primijeni na činjenice koje su mu iznijele stranke, čak i ako te stranke nisu uputile na predmetne odredbe ili ako su čak navele drukčije odredbe. Iz navedenoga također proizlazi da se sud, iako je tužitelj istaknuo dopušteni tužbeni razlog, tijekom ispitivanja tog tužbenog razloga ne može ograničiti samo na argumente koje je iznijela navedena stranka, nego treba provesti potpunu analizu tog tužbenog razloga, uzimajući u obzir sva primjenjiva pravna pravila i načela, upravo zato da svoju odluku ne bi temeljio na pogrešnim pravnim razmatranjima.
(t. 35.‑37.)
3. U nedostatku posebnih odredbi propisa koje bi se primjenjivale na dužnosnike i članove osoblja te u nedostatku takvih odredbi u poslovnicima dotičnih institucija ne postoji tekst na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da su odnosi između tih institucija te njihovih dužnosnika i članova osoblja u potpunosti isključeni iz područja primjene Uredbe br. 1 o određivanju jezika koji se koriste u Europskoj ekonomskoj zajednici. Prema mišljenju Suda, to a fortiori vrijedi i za odnose između institucija i kandidata na vanjskom natječaju koji, u načelu, nisu ni dužnosnici ni članovi osoblja.
(t. 56.)
4. Obavijest o otvorenom natječaju koja predviđa da su kandidati dužni komunicirati s Europskim uredom za odabir osoblja (EPSO) na jeziku koji su izabrali među njemačkim, engleskim i francuskim, povrjeđuje Uredba br. 1. povređuje članak 2. Uredbe br. 1 o određivanju jezika koji se koriste u Europskoj ekonomskoj zajednici pa ga valja poništiti. Naime, prijava je nesumnjivo tekst koji osoba koja podliježe zakonodavstvu države članice, odnosno kandidat, upućuje institucijama koje su osnovale EPSO. Stoga, na temelju članka 2. Uredbe br. 1, ta osoba (kandidat) ima pravo odabrati jezik tog teksta među svim službenim jezicima nabrojanima u članku 1. iste uredbe. Obaviješću o natječaju u kojoj se izbor ograničava na njemački, engleski i francuski jezik povrjeđuju se te odredbe. Isto vrijedi i za druge obavijesti koje bi kandidat mogao uputiti EPSO‑u u vezi s objavljenim natječajem.
Osim toga, obavijesti koje EPSO šalje svakom kandidatu koji mu je podnio prijavu predstavljaju odgovore, u smislu članka 2. Uredbe br. 1, na prijave i ostale moguće tekstove koje mu je uputio predmetni kandidat. Stoga, na temelju potonje odredbe, ti se dogovori trebaju sastaviti na jeziku koji je predmetni kandidat odabrao među svim službenim jezicima za sastavljanje tih tekstova. Pitanje poštuje li EPSO obvezu tim je važnije u slučaju kada se u obavijesti o natječaju predviđa odabir na temelju kvalifikacija koji se provodi na temelju izjava kandidata u prijavi. Stoga je važno da se te izjave sastavljaju na jeziku koji je odabrao svaki kandidat, po potrebi na njegovom materinskom jeziku, a ne na jeziku na kojem se neki od njih ne izražavaju najbolje, iako imaju zadovoljavajuće poznavanje tog jezika.
(t. 60.‑63.)
5. Točno je da na temelju načela funkcionalne autonomije institucija Unije u pogledu izbora njihovih dužnosnika i članova osoblja, propisanog u članku 2. Pravilnika o osoblju, te institucije tako imaju široku diskrecijsku ovlast i autonomiju u pogledu stvaranja radnog mjesta dužnosnika ili člana osoblja, u pogledu izbora dužnosnika ili člana osoblja radi popunjavanja stvorenog radnog mjesta i u pogledu prirode radnog odnosa koji ih povezuje s članom osoblja. Međutim, ta ih autonomija ne oslobađa od obveze poštovanja primjenjivih odredbi prava Unije, uključujući odredbe članka 2. Uredbe br. 1 o određivanju jezika koji se koriste u Europskoj ekonomskoj zajednici.
Osim toga, potreba usklađivanja s obvezama koje proizlaze iz Uredbe br. 1 institucije Unije ne sprječava institucije Unije da u izvršavanju svoje funkcionalne autonomije odrede svoje jezične potrebe. Članak 2. Uredbe br. 1 ne protivi se odredbi u obavijesti o natječaju, kojom se od kandidata na natječaju zahtijevaju posebna poznavanja jezika. Njime se samo predviđa da, čak i tom slučaju, autor obavijesti o natječaju, u ovom slučaju EPSO, treba sa svakim kandidatom komunicirati na službenom jeziku koji je odabrao taj kandidat, a ne na jeziku odabranom u okviru ograničene skupine jezika, čak i ako se od svakog kandidata zahtijeva poznavanje barem jednog od tih jezika kako bi mogao sudjelovati u natječaju. U tom pogledu, člankom 2. Uredbe br. 1 ne predviđaju se iznimke od obveze koja se njime propisuje, ni zbog razloga povezanih s interesom službe ni zbog drugih razloga.
(t. 67.‑69., 104.)
6. Vidjeti tekst odluke.
(t. 81., 82.)
7. Ograničenje izbora drugog jezika za kandidate na natječaju na ograničeni broj jezika, pri čemu su isključeni ostali službeni jezici, predstavlja diskriminaciju na temelju jezika. Naime, očito je da su takvom odredbom određeni mogući kandidati (oni koji imaju zadovoljavajuće poznavanje najmanje jednog od određenih jezika) stavljeni u povoljniji položaj jer mogu sudjelovati u natječaju i tako se zaposliti kao dužnosnici ili članovi osoblja Unije, dok su drugi kandidati, koji nemaju takvo poznavanje, isključeni.
U tom pogledu, iako se člankom 28. točkom (f) Pravilnika o osoblju pojašnjava da se zadovoljavajuće poznavanje nekog drugog jezika zahtijeva na razini potrebnoj za obavljanje poslova koje će kandidat trebati izvršavati, u njoj se ne navode kriteriji koji se mogu uzeti u obzir pri ograničavanju izbora tog jezika među službenim jezicima navedenima u članku 1. Uredbe br. 1. o određivanju jezika koji se koriste u Europskoj ekonomskoj zajednici. Jednako tako, iako se na temelju članka 1. stavka 1. točke (f) Priloga III. Pravilniku o osoblju u obavijesti o natječaju mogu navesti razina poznavanja jezika potrebna s obzirom na posebnu narav određenog slobodnog radnog mjesta iz te odredbe ne proizlazi opće odobrenje za odstupanje od zahtjeva iz članka 1. Uredbe br. 1.
Prema tome, budući da se člankom 1.d Pravilnika o osoblju ne zabranjuje samo diskriminacija na temelju državljanstva, nego i brojni drugi oblici diskriminacije, uključujući diskriminaciju na temelju jezika, samo na temelju cilja, koji je sastoji u izboru kandidata sposobnih da odmah počnu raditi, može opravdati diskriminacija na temelju jezika. Suprotno tome, takvom se mjerom ne može pojednostavniti zapošljavanje dužnosnika koji su najkvalificiraniji s obzirom na svoje kompetencije, učinkovitost i integritet jer su te kvalitete, očito, neovisne o kandidatovu poznavanju jezika.
U takvim okolnostima, nije dovoljno braniti načelo ograničavanja izbora drugog jezika kandidata na natječaju upućivanjem na veliki broj jezika koji su u članku 1. Uredbe br. 1 priznati kao službeni i radni jezici Unije te na potrebu koja iz toga proizlazi da se kao jezik za unutarnju komunikaciju ili jezik sporazumijevanja odabere ograničeni broj jezika, odnosno samo jedan jezik. Potrebno je i objektivno opravdati odabir jednog ili više određenih jezika, pri čemu su isključeni svi drugi jezici. Naime, ograničenje izbora drugog jezika kandidata na natječaju na ograničeni broj službenih jezika ne može se smatrati objektivno opravdanim i proporcionalnim kad su među tim jezicima, osim jezika čije je poznavanje poželjno, odnosno nužno, i drugi jezici koji ne daju nikakvu posebnu prednost. Ako se, kao alternativa jedinom jeziku čije poznavanje daje prednost novozaposlenom dužnosniku, priznaju drugi jezici čije poznavanje ne daje nikakvu prednost, nema valjanog razloga da se ne priznaju i svi ostali službeni jezici.
U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da članovi određene institucije u vijećanju koriste isključivo jedan ili određene jezike, iz toga se, bez dodatnih objašnjenja, ne može pretpostaviti da novozaposleni dužnosnik koji ne vlada nijednim od tih jezika nije sposoban odmah početi učinkovito raditi u dotičnoj instituciji.
(t. 87., 88., 93., 94., 103., 117., 135., 146.)
8. Bez sumnje je točno da u područjima koja su obuhvaćena izvršavanjem diskrecijske ovlasti dotična institucija ne poštuje načelo nediskriminacije kada je njezino razlikovanje proizvoljno ili očito neprimjereno u odnosu na cilj propisa. Međutim, navedeno ne isključuje u potpunosti mogućnost da sud Unije nadzire eventualne posebne zahtjeve u pogledu poznavanja jezika kandidata na natječaju za zapošljavanje dužnosnika ili članova osoblja Unije. Naprotiv, na sudu Unije je da provjeri jesu li takvi zahtjevi objektivno opravdani i proporcionalni stvarnim potrebama službe ili su, s druge strane, proizvoljni ili očito neprimjereni u odnosu na očekivani cilj.
(t. 105., 106.)
9. Vidjeti tekst odluke.
(t. 151.)