PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)

25. siječnja 2017.(*)

„Damping – Uvozi određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Armenije, Brazila i Kine – Konačna antidampinška pristojba – Tretman tržišnog gospodarstva – Članak 2. stavak 7. točka (b) i točka (c) druga alineja Uredbe (EZ) br. 384/96 – Kumulativna ocjena uvoza koji je predmet antidampinškog ispitnog postupka – Članak 3. stavak 4. točke (a) i (b) Uredbe br. 384/96 – Ponuda za preuzimanje obveze – Članak 8. stavak 3. Uredbe br. 384/96”

U predmetu T‑512/09 RENV,

Rusal Armenal ZAO, sa sjedištem u Erevanu (Armenija), koji zastupaju B. Evtimov, E. Borovikov, avocats, i D. O’Keeffe, solicitor,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje su zastupali S. Boelaert i J.-P. Hix, u svojstvu agenata, a zatim J.-P. Hix, uz asistenciju B. O’Connor, solicitor, i S. Gubel, avocat,

tuženika,

kojeg podupiru

Europski parlament, koji zastupaju D. Warin i A. Auersperger Matić, u svojstvu agenata,

i

Europska komisija, koju zastupaju J.-F. Brakeland, M. França i A. Demeneix, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Uredbe Vijeća (EU) br. 925/2009 od 24. rujna 2009. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (SL 2009., L 262, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, svezak 82., poglavlje 11., str. 156.),

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),

u sastavu: M. Prek (izvjestitelj), predsjednik, I. Labucka, J. Schwarcz, V. Tomljenović i V. Kreuschitz, suci,

tajnik: C. Heeren, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 1. lipnja 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj je društvo Rusal Armenal ZAO, proizvođač i izvoznik aluminijskih proizvoda, osnovano u Armeniji 2000. godine. Republika Armenija je 5. veljače 2003. pristupila Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: WTO) (SL 1994., L 336, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 5.).

2        Komisija Europskih zajednica pokrenula je, nastavno na žalbu koju je 28. svibnja 2008. podnio Eurométaux, antidampinški postupak u vezi s uvozima određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (u daljnjem tekstu: NRK). Oglas o pokretanju tog postupka objavljen je u Službenom listu Europske unije od 12. srpnja 2008. (SL 2008., C 177, str. 13.).

3        Tužitelj je dopisima od 25. srpnja i 1. rujna 2008. osporio, među ostalim, svrstavanje Armenije među zemlje koje nemaju tržišno gospodarstvo na temelju članka 2. stavka 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1., u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) koja se tada primjenjivala. Tužitelj je nadalje u okviru analize koja se odnosi na sniženje cijene ili na sniženje referentne cijene utvrdio nedostatke vezane za svoje proizvode, pitanje o kojem je dostavio dodatne informacije u dopisu od dana 7. listopada 2008.

4        Tužitelj je osim toga zatražio da mu se prizna tretman tržišnog gospodarstva, ili podredno, da se na njega primjeni individualni pristup (u daljnjem tekstu: zahtjev za MET). Komisija je u tom pogledu dopisom od 19. prosinca 2008. dostavila tužitelju razmatranja na temelju kojih je zaključila da nisu ispunjeni uvjeti u vezi s financijskim izvještajima i troškovima proizvodnje iz članka 2. stavka 7. točke (c) druge i treće alineje Osnovne uredbe. Dopisom od 5. siječnja 2009. tužitelj je ponovo iznio svoje prigovore protiv primjenjivanja članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe na Armeniju i osporio ocjene Komisije o kriterijima za koje je ona zaključila da nisu ispunjeni. Dopisom od 13. ožujka 2009. tužitelj je dostavio Komisiji dodatne dokaze u vezi s njegovim zahtjevom SEM.

5        Komisija je 7. travnja 2009. usvojila Uredbu (EZ) br. 287/2009 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Armenije, Brazila i [NRK‑a] (SL 2009., L 94, str. 17., u daljnjem tekstu: Privremena uredba). Dopisom od 8. travnja 2009. Komisija je na temelju članka 14. stavka 2. i članka 20. stavka 1. Osnovne uredbe obavijestila tužitelja o Privremenoj uredbi kao i uvjetima za izračun dampinške marže i marže štete koje su na njega primjenjive.

6        Turska je određena kao analogna zemlja u svrhu izračuna uobičajene vrijednosti za proizvođače izvoznike kojima se ne bi dodijelio tretman tržišnog gospodarstva. Turski proizvođač istovjetnog proizvoda ispunio je upitnik koji je poslala Komisija (uvodne izjave 10., 12. i 52. Privremene uredbe).

7        Ispitni postupak u odnosu na damping i štetu je prema uvodnoj izjavi 13. Privremene uredbe obuhvatio razdoblje između 1. srpnja 2007. i 30. lipnja 2008. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka). Ispitivanje kretanja korištenih u procjeni štete obuhvatilo je razdoblje između 1. siječnja 2005. i 30. lipnja 2008. (u daljnjem tekstu: razmatrano razdoblje).

8        Prema uvodnoj izjavi 19. Privremene uredbe predmetni proizvod čine aluminijske folije debljine najmanje 0,008 mm i najviše 0,018 mm, bez podloge, daljnje neobrađenih osim valjanjem, u rolama širine najviše 650 mm i mase veće od 10 kg, podrijetlom iz Armenije, Brazila i NRK‑a, razvrstanih u oznaku KN ex 7607 11 19. Kada je riječ o istovjetnim proizvodima, uvodna izjava 20. Privremene uredbe propisuje da aluminijske folije koje proizvode i prodaju proizvođači Europske unije na njezinu području, aluminijske folije koje se proizvode i prodaju na unutarnjem tržištu Armenije, Brazila i NRK‑a, aluminijske folije uvezene u Uniju podrijetlom iz tih zemalja kao i one proizvedene i prodane u Turskoj imaju u biti ista osnovna fizička i tehnička svojstva i namijenjene su za istu osnovnu uporabu.

9        Kada je riječ o dodijeli tretmana tržišnog gospodarstva, Komisija je zaključila da se Armenija ne može smatrati tržišnim gospodarstvom jer je spomenuta u bilješci uz članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe. Komisija je osim toga navela da tužitelj ne zadovoljava uvjete koji se odnose na financijske izvještaje i troškove proizvodnje iz članka 2. stavka 7. točke (c) druge i treće alineje Osnovne uredbe. Komisija je u tom pogledu istaknula, prvo, da je financijski izvještaj tužitelja za financijsku godinu 2006. sadržavao negativnu ocjenu revizora, a tužitelj nije dostavio revidirani financijski izvještaj za financijsku godinu 2007., i drugo, da cijena plaćena Armenskoj državi za kupnju dionica društva koje upravlja starim proizvodnim pogonom odgovara otprilike trećini njihove nominalne vrijednosti, s tim da je tužitelj pri tome dobio nekretnine na besplatno korištenje (uvodne izjave 24. i 25. te 27. do 31. Privremene uredbe).

10      Kada je riječ o izračunu dampinške marže, Komisija je navela u prilogu svojem dopisu od 8. travnja 2009. (vidjeti točku 5. ove presude) da je tužitelj ispunio uvjete da se na njega primjeni individualni pristup. Usto, usporedba uobičajenih prosječnih ponderiranih vrijednosti svih vrsta predmetnih proizvoda izvezenih u Uniju i podrijetlom od turskog proizvođača koji je odgovorio na upitnik povezan s odgovarajućim ponderiranim prosječnim izvoznim cijenama tužitelja dovela je do određivanja dampinške marže u visini od 37 %. Te činjenice navedene su u uvodnim izjavama 42., 74. i 77. Privremene uredbe.

11      Komisija je usto smatrala da je kumulativna ocjena učinaka predmetnih uvoza moguća jer su ispunjeni uvjeti za takvu ocjenu predviđeni člankom 3. stavkom 4. Osnovne uredbe (uvodne izjave 91. do 94. Privremene uredbe).

12      Osim toga, prema mišljenju Komisije, analiza potrošnje u Uniji, obujma uvoza i cijena uvoza iz predmetnih zemalja te položaja industrije Unije pokazala je da je Unija pretrpjela znatnu štetu u smislu članka 3. stavka 5. Osnovne uredbe (uvodne izjave 88. do 90. i 95. do 118. Privremene uredbe). Usto, nakon analize učinaka dampinškog uvoza i učinaka drugih čimbenika, Komisija je zaključila da je šteta nastala zbog povećanja dampinškog uvoza iz trećih zemalja na koje se odnosio ispitni postupak (uvodne izjave 119. do 138. Privremene uredbe).

13      Budući da Komisija nije otkrila važne razloge za neuvođenje privremenih mjera, uvela je privremenu antidampinšku pristojbu u visini uklanjanja štete uzimajući u obzir neštetnu cijenu koju bi trebali dobiti proizvođači Unije. Tako je privremena antidampinška pristojba određena u iznosu od 20 % za proizvode koje je proizveo tužitelj (uvodne izjave 164. do 170. Privremene uredbe).

14      Komisija je dopisom od 15. srpnja 2009. na temelju članka 20. stavaka 2. do 4. Osnovne uredbe dostavila tužitelju konačni dokument s informacijama o bitnim činjenicama i razmatranjima na kojima se temelji prijedlog za određivanje konačne antidampinške pristojbe. Komisija je pozvala tužitelja da joj proslijedi komentare na konačni dokument s informacijama za 30. srpnja 2009.

15      Dopisom od 22. srpnja 2009. tužitelj se očitovao na konačni dokument s informacijama i predložio da preuzme obveze prema članku 8. stavku 1. Osnovne uredbe, pri čemu je također zatražio sastanak radi analize navedene obveze. Porukom elektroničke pošte od 27. srpnja 2009. Komisija je tužitelju poslala obrazac za preuzimanje obveze te je predložila da se organizira sastanak 29. srpnja, pri čemu je podsjetila da rok za konačno podnošenje ponude za preuzimanje obveze ističe 30. srpnja. Tužitelj je dopisom od 30. srpnja 2009. Komisiji podnio svoju ponudu za preuzimanje obveze.

16      Komisija je u dopisu od 7. kolovoza 2009. tužitelju navela razloge zbog kojih smatra da se preuzimanje obveze koje predlaže tužitelj ne može prihvatiti. Komisija je pozvala tužitelja da joj u tom pogledu podnese svoja očitovanja najkasnije do 12. kolovoza 2009., što je tužitelj i učinio porukom elektroničke pošte od 10. kolovoza 2009.

17      Vijeće Europske unije je 24. rujna 2009. usvojilo Uredbu (EZ) br. 925/2009, o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i [NRK‑a] (SL 2009., L 262, str. 1., u daljnjem tekstu: pobijana uredba) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 82., str. 156.). Osim toga, Komisija je svojom Odlukom 2009/736/EZ od 5. listopada 2009. o prihvaćanju ponuđenog preuzimanja obveze u vezi s antidampinškim postupkom koji se odnosi na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom, među ostalim, iz Brazila (SL 2009., L 262, str. 50.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 120., str. 285.) prihvatila preuzimanje obveza koje je predložio Companhia Brasileira de Aluminio (CBA), brazilski proizvođač izvoznik.

18      Kada je riječ o tužiteljevu zahtjevu za MET, Vijeće je u uvodnim izjavama 18. do 26. i 32. pobijane uredbe potvrdilo ocjene iz privremene uredbe o tretmanu Armenije u kojima je Komisija utvrdila da kriteriji u tužiteljevu slučaju nisu ispunjeni, isto kao i u slučaju dodjeljivanja mu individualnog pristupa (vidjeti točke 9. i 10. ove presude). U tim uvjetima, dampinška marža za tužitelja utvrđena je u iznosu od 33,4 % (točka 4.4. pobijane uredbe). Vijeće je nadalje u uvodnim izjavama 55. i 56. pobijane uredbe potvrdilo zaključke iz Privremene uredbe u vezi s kumulativnom ocjenom učinaka predmetnih uvoza (vidjeti gore navedenu točku 11.). Naposljetku, Vijeće je u uvodnim izjavama 44. do 48. i 59. do 109. pobijane uredbe također potvrdilo ocjene iz Privremene uredbe navedene u točkama 12. i 13. ove presude i utvrdilo razinu popravljanja štete nanesene uvozima proizvoda tužitelja u visini od 13,4 %.

19      Što se tiče preuzimanja obveze koje je ponudio tužitelj, Vijeće je u uvodnoj izjavi 114. pobijane uredbe navelo da se to preuzimanje ne može prihvatiti zbog razloga koji se u biti odnose na rizik unakrsne kompenzacije zbog strukture grupacije kojoj tužitelj pripada i zbog naravi poslovnih odnosa između tužitelja i njegovih kupaca u Uniji koji proizlaze iz te strukture. U skladu s uvodnom izjavom 115. pobijane uredbe, to preuzimanje obveze također je odbijeno na temelju utvrđenja u pogledu financijskih izvještaja tužitelja koja su navedena u uvodnim izjavama 21. i 22. iste uredbe.

20      U tim uvjetima Vijeće je na temelju članka 1. stavka 2. pobijane uredbe odredilo konačnu antidampinšku pristojbu u visini od 13,4 % na uvoze proizvoda tužitelja.

 Postupak pred Općim sudom i Sudom

21      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. prosinca 2009., tužitelj je tražio poništenje pobijane uredbe.

22      Komisiji je na njezin zahtjev odobrena intervencija u potporu zahtjevu Vijeća.

23      Tužitelj je od Općeg suda zahtijevao da:

–        poništi pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na njega,

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

24      Vijeće i Komisija od Općeg suda zahtijevali su da:

–        odbije tužbu,

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

25      Tužitelj je u prilog svojoj tužbi istaknuo pet tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na prigovoru nezakonitosti protiv članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe, koji je, među ostalim, protivan članku 2.7. Sporazuma o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT) (SL 1994., L 336, str. 103.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 112., u daljnjem tekstu: Sporazum o antidampingu), koji se nalazi u Prilogu I.A Sporazumu o osnivanju WTO‑a, drugi na povredi članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe, treći na povredi članka 3. stavka 4. Osnovne uredbe i nepostojanju obrazloženja, četvrti na povredi načela jednakog postupanja i očitoj pogrešci u ocjeni te peti na povredi načela dobre uprave.

26      Opći sud prihvatio je svojom presudom od 5. studenoga 2013., Rusal Armenal/Vijeće (T‑512/09, EU:T:2013:571), prvi tužbeni razlog te je slijedom toga poništio pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

27      Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 16. siječnja 2014. Komisija je podnijela žalbu kojom od Suda zahtijeva da ukine presudu od 5. studenoga 2013., Rusal Armenal/Vijeće (T‑512/09, EU:T:2013:571).

28      Europskom parlamentu na njegov je zahtjev u tom smislu odobrena intervencija u potporu zahtjevu Komisije.

29      Komisija je u prilog svojoj žalbi istaknula tri žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na tome da je Opći sud odlučio ultra petita, drugi na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da se člankom 2. stavkom 7. Osnovne uredbe žele izvršiti posebne obveze preuzete u okviru WTO‑a te treći na povredi općeg načela institucionalne ravnoteže.

30      Sud je svojom presudom od 16. srpnja 2015., Komisija/Rusal Armenal (C‑21/14 P, u daljnjem tekstu: presuda o žalbi, EU:C:2015:494), prihvatio drugi žalbeni razlog i ukinuo presudu od 5. studenoga 2013., Rusal Armenal/Vijeće (T‑512/09, EU:T:2013:571).

31      Sud je najprije podsjetio da se u prilog tužbi za poništenje akta sekundarnog prava Unije ili prigovoru utemeljenom na nezakonitosti takvog akta na odredbe međunarodnog sporazuma kojega je Unija stranka može pozvati samo pod uvjetom da, s jedne strane, to nije protivno naravi i strukturi tog sporazuma i, s druge strane, da su te odredbe sadržajno bezuvjetne i dovoljno precizne i da se na takve odredbe pred sudom Unije kao na kriterij za ocjenu zakonitosti akta Unije može pozvati samo ako su ta dva uvjeta kumulativno ispunjena. Sud je također istaknuo da, uzimajući u obzir njihovu narav i sadržaj, Sporazumi WTO‑a u načelu ne pripadaju među norme s obzirom na koje se može nadzirati zakonitost akata institucija Unije (presuda o žalbi, točke 37. i 38.).

32      Sud je ipak prihvatio da u dvjema iznimnim situacijama, koje proizlaze iz volje zakonodavca Unije da sam ograniči manevarski prostor u primjeni pravila WTO‑a, sudovi Unije trebaju, kada je to potrebno, nadzirati zakonitost akta Unije i akata donesenih radi njegove primjene s obzirom na pravila Sporazuma WTO‑a, odnosno, s jedne strane, u slučaju kada Unija namjerava izvršiti konkretnu obvezu preuzetu Sporazumima i, s druge strane, u slučaju kada akt prava Unije o kojem je riječ izričito upućuje na točno određene odredbe tih sporazuma (presuda o žalbi, točke 40. i 41.).

33      Sud je potom utvrdio da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe uvodi poseban režim kojim se utvrđuju detaljna pravila za izračun uobičajene vrijednosti za uvoz iz zemalja WTO‑a bez tržišnoga gospodarstva, uključujući Armeniju, i da predstavlja izraz volje zakonodavca Unije da u tom području usvoji pristup svojstven pravnom poretku Unije (presuda o žalbi, točke 47. i 48.). Budući da Sporazum o antidampingu ne sadržava posebna pravila o uvozu iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva koje su članice WTO‑a, ne može se uspostaviti suodnos između, s jedne strane, pravila sadržanih u članku 2. stavku 7. Osnovne uredbe o uvozu iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva koje su članice WTO‑a i, s druge strane, pravila definiranih u članku 2. Sporazuma o antidampingu. Sud je iz toga zaključio da se navedena odredba Osnovne uredbe ne može smatrati mjerom čija je svrha osigurati u pravnom poretku Unije izvršavanje određene obveze preuzete u okviru WTO‑a (presuda o žalbi, točke 49. do 53.).

34      Sud je na temelju članka 61. Statuta Suda Europske unije ukinuo presudu od 5. studenoga 2013., Rusal Armenal/Vijeće (T‑512/09, EU:T:2013:571), i konačno odlučio o prvom tužbenom razlogu koji je istaknuo tužitelj na način da ga je odbio (presuda o žalbi, točke 57. do 60.). Vratio je predmet Općem sudu kako bi on odlučio o drugom i petom tužbenom razlogu.

35      Nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje, predmet je dodijeljen četvrtom proširenom vijeću Općeg suda.

36      Stranke nisu iskoristile mogućnost podnošenja pisanih očitovanja koja je predviđena člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda.

37      Opći sud (četvrto prošireno vijeće) odlučio je na temelju prijedloga suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.

38      Na raspravi održanoj 1. lipnja 2016. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud. Stranke su tom prilikom bile pozvane podnijeti svoja očitovanja o mogućim utjecajima presude o žalbi na drugi, treći, četvrti i peti tužbeni razlog, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.

 Pravo

39      Nakon presude o žalbi, ostaju još četiri tužbena razloga, koji se temelje na povredi članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe (drugi tužbeni razlog), povredi članka 3. stavka 4. Osnovne uredbe (treći tužbeni razlog), povredi načela jednakog postupanja i očitoj pogrešci u ocjeni (četvrti tužbeni razlog) te povredi načela dobre uprave (peti tužbeni razlog).

 Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe

40      U okviru svojeg drugog tužbenog razloga, tužitelj ističe da je ocjena institucija u pogledu njegova zahtjeva za MET zahvaćena očitim pogreškama. Ovaj tužbeni razlog sastoji se od dva dijela. Prvim dijelom tužitelj osporava osnovanost utvrđenja koje se odnosi na nepoštovanje članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje Osnovne uredbe. Drugim dijelom tužitelj osporava osnovanost utvrđenja koje se odnosi na nepoštovanje članka 2. stavka 7. točke (c) treće alineje Osnovne uredbe.

41      Vijeće, koje podupire Komisija, zahtijeva odbijanje ovog tužbenog razloga.

42      Na temelju članka 2. stavka 7. točke (c) druge i treće alineje Osnovne uredbe „zahtjev iz [odredbe točke] (b) mora […] sadržavati dostatne dokaze da proizvođač posluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva, to jest ako: […] poduzeća imaju jedinstven i transparentan sustav osnovnih računovodstvenih podataka koje revidiraju nezavisni revizori u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, a koji se koristi za sve potrebe [druga alineja], […] troškovi proizvodnje i financijska situacija poduzeća nisu pod utjecajem značajnih poremećaja iz prethodnog sustava bez tržišnoga gospodarstva, posebno u odnosu na amortizaciju imovine, ostale otpise, trgovinu razmjene i plaćanja kompenzacijom dugovanja, [treća alineja]” [neslužbeni prijevod].

43      Budući da su, s jedne strane, uvjeti navedeni u članku 2. stavku 7. točki (c) Osnovne uredbe kumulativni (presuda od 18. ožujka 2009., Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće, T‑299/05, EU:T:2009:72, t. 76.) i da, s druge strane, tužitelj dvama dijelovima svojeg tužbenog razloga osporava osnovanost utvrđenja koja se odnose na drugu i treću alineju navedenog članka 2. stavka 7. točke (c), valja istaknuti da je odbijanje jednog od navedenih dijelova dovoljno za odbijanje tužbenog razloga u cijelosti.

44      U predmetnim je okolnostima najprije potrebno ispitati prvi dio tužbenog razloga.

45      Valja podsjetiti da je Vijeće u uvodnim izjavama 21. i 22. pobijane uredbe smatralo da elementi koje je istaknuo tužitelj ne odgovaraju uvjetima navedenima u drugoj alineji članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe te je potvrdilo analizu iz Privremene uredbe.

46      Uvodna izjava 22. pobijane uredbe glasi kako slijedi: „[… t]rgovačko društvo mora imati transparentan sustav financijskih izvještaja u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima[; p]ropusti koje su uočili revizori za financijske godine 2006. i 2007. jasno su pokazali da njihovi financijski izvještaji nisu sastavljeni u skladu s MRS‑om [međunarodnim računovodstvenim standardima] te, stoga, trgovačko društvo ne može dokazati ispunjavanje drugog kriterija za primjenu MET‑a[; k]riteriji za primjenu MET‑a zapravo ukazuju na međunarodne standarde, a članstvo u WTO‑u to ne mijenja[; š]toviše, samo članstvo u WTO‑u ne jamči prevladavanje tržišnih uvjeta u gospodarskoj aktivnosti trgovačkog društva”.

47      Komisija je u uvodnoj izjavi 27. Privremene uredbe istaknula da je financijski izvještaj tužitelja za 2006. sadržavao negativnu ocjenu revizora i da tužitelj nije dostavio revidirani financijski izvještaj za 2007.

48      Komisija je u uvodnim izjavama 28. i 29. te iste uredbe odbila argumentaciju tužitelja koja se temeljila na, kao prvo, usklađivanju s postupkom revizije za 2006., drugo, obvezi prosljeđivanja financijskih izvještaja za 2007. revidiranih u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima i, treće, irelevantnosti izdavanja negativnog mišljenja revizora jer je revizija bila provedena u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima. S jedne strane, Komisija je podsjetila da joj financijski izvještaji za 2007. nisu bili proslijeđeni, unatoč zahtjevima u tom smislu. S druge strane, Komisija je istaknula da članak 2. stavak 7. točka (b) Osnovne uredbe, koji se odnosi na dodjelu tretmana tržišnog gospodarstva (u daljnjem tekstu: MET), predstavlja odredbu o odstupanju koju treba usko tumačiti te je iz toga zaključila da financijske izvještaje ne treba samo revidirati u skladu s međunarodnim standardima, nego ih treba i sastaviti u skladu s njima.

49      Argumentacija koju je tužitelj podnio protiv te analize može se podijeliti na dva prigovora. Prvi, glavni prigovor, temelji se na pogrešci koja se tiče prava počinjenoj u tumačenju članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje Osnovne uredbe koji se odnosi na primjenu pogrešnog pravnog kriterija. U drugom, podrednom prigovoru, tužitelj ističe da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni prilikom primjene kriterija kojemu je dalo prednost.

 Prigovor koji se temelji na primjeni pogrešnog pravnog kriterija

50      Prema mišljenju tužitelja, članak 2. stavak 7. točku (c) Osnovne uredbe treba tumačiti tako da se uzme u obzir članstvo Republike Armenije u WTO‑u i da se ne prouzroči nerazuman teret dokazivanja. Tužitelj smatra da je Vijeće primijenilo pogrešan pravni kriterij time što je široko tumačilo zahtjev za „nezavisnu reviziju u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima” iz članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje Osnovne uredbe. Učinak toga bio je da mu je bilo naloženo da svoje financijske izvještaje sastavi strogo poštujući sve međunarodne računovodstvene standarde, da ti izvještaji budu bez ikakva nedostatka i pridržaja i da budu potvrđeni revizorskim izvještajem bez pridržaja. Takvim se zahtjevom prekoračuje tekst članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje, kojim se upućuje isključivo na to da računovodstveni podaci moraju biti jasni, da ih moraju revidirati nezavisni revizori u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima i da se moraju koristiti za sve potrebe.

51      Tako je Vijeće pogrešno tvrdilo da je tumačenje upućivanja na „nezavisnu reviziju u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima”, kao da upućuje samo na provedbu revizije u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, koja je protivna logici članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe.

52      Ponajprije, tužitelj napominje da provedba revizije ne podrazumijeva samo poštovanje međunarodnih revizijskih standarda, nego i ispitivanje računovodstvenih podataka u skladu s međunarodnim standardima financijskog izvješćivanja (International Financial Reporting Standards). Iz toga u biti tužitelj zaključuje da svoje računovodstvene podatke nije dužan sastaviti u skladu s međunarodnim standardima financijskog izvješćivanja jer je dovoljno provesti reviziju. Tužitelj u tom pogledu ističe da se revizorski izvještaj sastavljen za 2007. (u daljnjem tekstu: revizorski izvještaj za 2007.) odnosi na predstavljanje financijske uspješnosti i novčanih tokova upućivanjem na međunarodne standarde financijskog izvješćivanja. Nadalje, tužitelj ističe da revizori, ako utvrde velike nepravilnosti, ne mogu izdati potvrdu. Naposljetku, smatra da nije logično da se s njime postupa isto kao i s poduzetnikom koji nije proveo reviziju svojih financijskih izvještaja ili ju je proveo samo na temelju lokalnih standarda koji se ne priznaju.

53      Tužitelj u biti dodaje da bi, u slučaju da mu se dodijelio MET, institucije u svakom slučaju imale pravo prilagoditi svoje troškove primjenom članka 2. stavka 5. Osnovne uredbe.

54      Vijeće zahtijeva da se taj prigovor odbije.

55      Radi se o značenju koje treba pripisati zahtjevu iz članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe, prema kojem poduzeće treba imati „jedinstven i transparentan sustav osnovnih računovodstvenih podataka koje revidiraju nezavisni revizori u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, a koji se koristi za sve potrebe”.

56      Što se tiče, kao prvo, pravila za ispitivanje tog prigovora, primjenom ustaljene sudske prakse, radi tumačenja odredbe prava Unije, valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (vidjeti presudu od 7. lipnja 2005., VEMW i dr., C‑17/03, EU:C:2005:362, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

57      Osim toga, u dijelu u kojem se radi o tumačenju jednog od uvjeta za dodjelu MET‑a iz članka 2. stavka 7. točke (b) Osnovne uredbe, također valja uzeti u obzir činjenicu da je metoda utvrđivanja uobičajene vrijednosti proizvoda iz te odredbe iznimka od posebne metode koja je u tu svrhu predviđena člankom 2. stavkom 7. točkom (a) navedene uredbe jer se potonja metoda u načelu primjenjuje na uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva. Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se svako odstupanje ili iznimka od općeg pravila mora usko tumačiti (vidjeti presudu od 10. listopada 2012., Gem‑Year i Jinn‑Well Auto‑Parts (Zhejiang)/Vijeće, T‑172/09, neobjavljena, EU:T:2012:532, t. 118. i navedenu sudsku praksu). Budući da se u članku 2. stavku 7. točki (c) Osnovne uredbe precizno navode uvjeti koje je potrebno poštovati da bi se ta iznimka mogla primijeniti, navedene uvjete treba tumačiti usko.

58      Najprije valja istaknuti da tužitelj protiv tog načela uskog tumačenja ističe da bi se pri tumačenju uvjeta za dodjelu MET‑a, naprotiv, trebalo uzeti u obzir članstvo Republike Armenije u WTO‑u.

59      Točno je da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se odredbe prava Unije trebaju u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti s obzirom na međunarodno pravo, osobito kada takve odredbe imaju za cilj upravo provođenje međunarodnog sporazuma koji je Unija sklopila (vidjeti presudu od 15. ožujka 2012., SCF Consorzio Fonografici, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

60      Međutim, valja istaknuti da se jedna od ključnih pretpostavki presude o žalbi temelji na posebnosti članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe jer proizlazi iz izbora zakonodavca Unije da propiše posebna pravila o uvozu iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva koje su članice WTO‑a, dok Sporazum o antidampingu ne sadržava posebna pravila o uvozu iz takvih zemalja (vidjeti točku 33. ove presude).

61      Valja utvrditi da je, s obzirom na to da je Sud istaknuo posebnost pristupa Unije i nepostojanje odgovarajuće odredbe u Sporazumu o antidampingu, okolnost da je Republika Armenija članica WTO‑a irelevantna za tumačenje uvjeta iz članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe.

62      Kao drugo, što se tiče tumačenja članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje Osnovne uredbe, valja podsjetiti da se člankom 2. stavkom 7. točkom (b) te iste uredbe iznimno omogućuje da se uobičajena vrijednost proizvoda poduzetnika iz zemlje bez tržišnoga gospodarstva utvrdi u skladu s pravilima koja se primjenjuju na poduzetnike iz zemalja s takvim gospodarstvom.

63      Cilj uvjeta iz članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe jest podnositelju zahtjeva za MET staviti na teret određen broj obveza, čime se institucijama omogućuje da provjere da djeluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva. U tom pogledu valja utvrditi da je osobito važno da računovodstveni podaci koje upotrebljava poduzetnik odražavaju stvarne troškove njegove proizvodnje jer će se upravo na temelju njih odrediti uobičajena vrijednost njegova proizvoda.

64      S obzirom na taj cilj, upućivanje iz druge alineje članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe na „jedinstven i transparentan sustav osnovnih računovodstvenih podataka koje revidiraju nezavisni revizori u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, a koji se koristi za sve potrebe”, može se shvatiti samo kao da se time institucijama želi omogućiti da utvrde točnost računovodstvenih podataka predmetnog poduzetnika.

65      Tužitelj stoga u biti pogrešno tvrdi da bi se takav uvjet mogao ispuniti samo na temelju provedbe postupka provjere u skladu s međunarodnim revizijskim standardima, neovisno o zaključcima koji su u njemu izneseni u pogledu usklađenosti financijskih izvještaja predmetnog poduzetnika s međunarodnim računovodstvenim standardima. S jedne bi strane takav pristup bio protivan svrsi članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje Osnovne uredbe jer bi mogao dovesti do dodjele MET‑a poduzetniku čiji računovodstveni podaci nisu dovoljno pouzdani. S druge strane, takav bi pristup također bio protivan načelu uskog tumačenja članka 2. stavka 7. točaka (b) i (c) Osnovne uredbe, koje je navedeno u točki 57. ove presude.

66      Iz toga proizlazi da se pravni kriterij koji je Vijeće bilo dužno primijeniti sastojao od provjere može li se na temelju dokaza koje je tužitelj podnio na temelju članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje Osnovne uredbe utvrditi točnost njegovih računovodstvenih podataka. Stoga je Vijeće moralo uzeti u obzir zaključke provjera provedenih u pogledu usklađenosti računovodstvenih podataka s međunarodnim računovodstvenim standardima.

67      Stoga Vijeće, time što je u uvodnoj izjavi 22. pobijane uredbe istaknulo da su „[p]ropusti koje su uočili revizori za financijske godine 2006. i 2007. jasno […] pokazali da njihovi financijski izvještaji nisu sastavljeni u skladu s MRS‑om te, stoga, trgovačko društvo ne može dokazati ispunjavanje drugog kriterija za primjenu MET‑a”, nije počinilo pogrešku koja se tiče prava koju navodi tužitelj.

68      Taj se zaključak ne može pobiti tužiteljevim upućivanjem na članak 2. stavak 5. Osnovne uredbe. Tim se člankom institucijama omogućuje da, u pogledu poduzetnika koji posluje u zemlji tržišnoga gospodarstva, čiji troškovi povezani s proizvodnjom i prodajom proizvoda koji je predmet ispitnog postupka nisu razumno navedeni u njegovim evidencijama, te troškove prilagode i utvrde na temelju troškova drugih proizvođača ili izvoznika iz iste države ili, ako te informacije nisu dostupne ili se ne mogu upotrijebiti, na nekoj drugoj razumnoj osnovi, uključujući informacije iz drugih reprezentativnih tržišta.

69      Čini se da tužitelj u biti tvrdi da moguće pogreške u njegovim računovodstvenim podacima ne predstavljaju prepreku za priznanje MET‑a jer bi se tada našao u situaciji koja je jednaka situaciji poduzetnika iz zemlje tržišnoga gospodarstva na kojeg se primijenio članak 2. stavak 5. Osnovne uredbe.

70      Takva argumentacija nije uvjerljiva.

71      S jedne je strane u izravnoj suprotnosti s načelom uskog tumačenja uvjeta za dodjelu MET‑a, koje je precizno utvrđeno u sudskoj praksi navedenoj u točki 57. ove presude.

72      S druge strane, valja istaknuti da se članak 2. stavak 5. Osnovne uredbe ponajprije temelji na načelu prilagodbe ili utvrđivanja troškova predmetnog poduzetnika na temelju usporedbe s troškovima drugih proizvođača ili izvoznika iz iste države. Međutim, valja utvrditi da je usporedba unutar iste države moguća samo u pogledu poduzetnika koji djeluje u tržišnom gospodarstvu i da nije moguća u pogledu podnositelja zahtjeva za MET koji, po definiciji, djeluje u državi bez takvog gospodarstva. Stoga, u slučaju sumnje u istinitost troškova podnositelja zahtjeva za MET, navedeni zahtjev treba odbiti i uobičajenu vrijednost proizvoda utvrditi na temelju usporedbe s trećom zemljom tržišnoga gospodarstva, u skladu s člankom 2. stavkom 7. točkom (a) Osnovne uredbe.

73      Stoga valja odbiti prvi prigovor.

 Prigovor koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni

74      Podredno, tužitelj tvrdi da je uvodna izjava 22. pobijane uredbe zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni jer je Vijeće precijenilo utjecaje pridržaja povezanog s revizorskim izvještajem o financijskim izvještajima za 2007., koji je ostao pozitivan.

75      Kao prvo, tužitelj tvrdi da upućivanje na „usklađenost” s međunarodnim standardima ne isključuje prisutnost određenih pridržaja koji ne utječu na točnost većine revidiranih financijskih izvještaja.

76      Kao drugo, podsjeća da je financijske izvještaje za financijsku godinu 2007. podnio 12. i 13. ožujka 2009., odnosno dan nakon što su ih proslijedili neovisni revizori i tri tjedna prije donošenja Privremene uredbe. Izuzev pridržaja u pogledu vrijednosti zaliha na dan 31. prosinca 2006., revizori su izdali pozitivno mišljenje, čime je potvrđena usklađenost s međunarodnim standardima, uključujući računovodstvene standarde.

77      Kao treće, tužitelj u biti tvrdi da revizori u revizorskom izvještaju za 2007. nisu mogli izdati mišljenje bez pridržaja jer se financijski izvještaji za financijsku godinu 2007. izrađuju u odnosu na zaključivanje financijske godine 2006., za koju je izdano negativno mišljenje. Navodi da uvjetno mišljenje koje je uslijedilo nakon negativnog mišljenja predstavlja priznanje da je postignut ozbiljan napredak u predaji financijskih izvještaja te da znači da na njih pridržaj većinom nije utjecao i da su u skladu s međunarodnim standardima. Tužitelj u tom pogledu podsjeća da se uvjetno mišljenje može izdati samo ako pridržaj nije tako značajan da bi doveo u pitanje načelo pozitivnog mišljenja i ako se ne odnosi na velik broj elemenata u financijskim izvještajima. Stoga je Vijeće očito pogrešno smatralo da je pridržaj u pogledu vrednovanja zaliha imao utjecaj na troškove tijekom razdoblja ispitnog postupka, utjecaj koji bi, osim toga, bio dovoljno značajan da bi se financijski izvještaji smatrali neusklađenima s međunarodnim standardima.

78      Kao četvrto, tužitelj prigovara institucijama da nisu uzele u obzir zatvaranje njegove tvornice koje je trajalo gotovo tri godine između 2004. i 2006. radi zamjene ili modernizacije opreme, što je utjecalo na njegov financijski izvještaj za financijsku godinu 2006. Tužitelj tvrdi da se trudio i da je otada uspio kvantificirati i ispraviti propuste utvrđene za tu financijsku godinu, što objašnjava kašnjenje u predaji revizorskog izvještaja za 2007. Navodi da ne bi bilo razumno od njega tražiti da ispravi sve pogreške koje se odnose na financijsku godinu 2006. U replici ističe da su nepravilnosti koje se odnose na procjenu i izvješćivanje o inventaru već bile ispravljene u revizorskom izvještaju za 2007. i da se pridržaji nisu mogli ponoviti u revizorskom izvještaju za 2008.

79      Opći sud najprije ističe da se ovaj prigovor odnosi na primjenu članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje Osnovne uredbe na okolnosti ovog slučaja i da u opsegu provedenog nadzora treba uzeti u obzir široku diskrecijsku ovlast koja se institucijama priznaje u području mjera trgovinske zaštite zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih situacija koje moraju ispitivati (vidjeti presudu od 18. ožujka 2009., Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće, T‑299/05, EU:T:2009:72, t. 79. i navedenu sudsku praksu).

80      Iz toga proizlazi da nadzor takve prosudbe institucija koji provodi sud Unije treba biti ograničen na provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalne točnosti činjenica na osnovi kojih je proveden sporan izbor, odsutnosti očite pogreške u ocjeni tih činjenica i odsutnosti zloporabe ovlasti (vidjeti presudu od 18. ožujka 2009., Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće, T‑299/05, EU:T:2009:72, t. 80. i navedena sudska praksa).

81      Međutim, valja podsjetiti da, iako u područjima u kojima je nužno provoditi složene gospodarske ocjene Komisija ima marginu prosudbe u gospodarskom dijelu, to ne znači da je sudac Unije dužan uzdržati se od nadzora nad tumačenjem ekonomskih podataka koje provode institucije. Naime, sud Unije ne samo da mora provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost, nego i nadzirati predstavljaju li ti elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir pri ocjeni složene situacije te mogu li oni poduprijeti zaključke koji su iz njih izvedeni (presuda od 29. siječnja 2014., Hubei Xinyegang Steel/Vijeće, T‑528/09, EU:T:2014:35, t. 53.).

82      Naposljetku valja istaknuti da je teret dokazivanja na proizvođaču izvozniku koji želi da mu se dodijeli MET. Naime, u članku 2. stavku 7. točki (c) Osnovne uredbe predviđeno je da zahtjev „mora […] sadržavati dostatne dokaze”. Stoga su institucije Unije dužne dokazati da proizvođač izvoznik ne ispunjava uvjete predviđene za dodjelu navedenog tretmana. Naprotiv, na institucijama je Unije da ocijene jesu li elementi koje je podnio proizvođač izvoznik dovoljni kao dokaz da su uvjeti iz članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe ispunjeni, a na sudu Unije da provjeri je li ta ocjena zahvaćena očitom pogreškom (vidjeti presudu od 18. ožujka 2009., Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće, T‑299/05, EU:T:2009:72, t. 83. i navedena sudska praksa).

83      S obzirom na prethodno navedeno, ovaj prigovor podrazumijeva da je potrebno provjeriti je li Vijeće, bez očite pogreške u ocjeni, u biti utvrdilo da na temelju propusta koje su uočili revizori nije moguće utvrditi točnost financijskih izvještaja tužitelja.

84      Kao prvo, valja istaknuti da je razdoblje ispitnog postupka trajalo od 1. srpnja 2007. do 30. lipnja 2008. i da je tužitelj mogao predati revizorski izvještaj samo za jedan dio tog razdoblja, odnosno za 2007.

85      Kao drugo, iz spisa proizlazi da je revizorski izvještaj za 2007. uključivao pridržaj opravdan sljedećim obrazloženjem: „[d]ruštvo je utvrdilo određen broj razlika između financijskih izvještaja u pogledu fizičkog inventara i računovodstvenih evidencija na dan 31. prosinca 2006., ali nije moglo na zadovoljavajući način riješiti te razlike na taj dan[; n]ismo se mogli uvjeriti u te količine inventara drugim postupcima provjere[; s]toga nismo mogli utvrditi je li potrebno prilagoditi inventar na dan 31. prosinca 2006. kao i troškove prodaje te neto gubitke za financijske godine koje su zaključene 31. prosinca 2006. i 2007.”. To je dovelo do formulacije sljedećeg pridržaja u pozitivnom mišljenju koje su dali revizori: „[i]zuzev učinaka takvih prilagodbi na postojeće i odgovarajuće brojke, prilagodbi koje bi se, po potrebi, mogle smatrati potrebnima da je bilo moguće prikupiti dovoljno uvjerljivih i primjerenih informacija opisanih u elementima na kojima se temelji uvjetno mišljenje, smatramo da financijski izvještaji u svim svojim važnim aspektima vjerno prikazuju financijsku situaciju društva na dan 31. prosinca 2007., kao i njegove financijske rezultate i novčane tokove za financijsku godinu zaključenu na taj dan, u skladu s međunarodnim standardima financijskog izvješćivanja”.

86      Pridržaj se tako odnosio na tri elementa: inventar zaliha na dan 31. prosinca 2006., troškove prodaje i neto gubitke za 2006. i 2007.

87      Kao treće, točno je da je tužitelj pravilno primijetio da iz odjeljka (m) navedenog revizorskog izvještaja proizlazi da su tijekom financijske godine 2007. uloženi napori kako bi se ispravile pogreške utvrđene u revizorskom izvještaju za 2006. Međutim, odjeljak (m) revizorskog izvještaja ne može se tumačiti neovisno o pridržaju koji su izdali revizori. Iz toga proizlazi da, iako je tužitelj ponovno procijenio određene pogrešne podatke iz 2006. (uključujući vrijednost opreme i zalihe), i dalje nije sigurno da su ti ispravci pouzdani.

88      U tom pogledu valja utvrditi da tužitelj u svojim pismenima sam priznaje da ponovna procjena koju je proveo nije potpuna jer u replici tvrdi da bi „[i]spravljanje tijekom antidampinškog ispitnog postupka apsolutno svake pogreške zapisa koja se nalazi u financijskim izvještajima za financijsku godinu zaključenu na dan 31. prosinca 2006. i koju su istaknuli revizori, za [njegovu] upravu tako predstavljalo nerazuman teret”.

89      Kao četvrto, iz prethodno navedenog proizlazi da institucije na temelju elemenata koje je pružio tužitelj, na kojemu je, na temelju sudske prakse navedene u točki 82. ove presude, teret dokazivanja u pogledu ispunjavanja uvjeta predviđenih člankom 2. stavkom 7. točkom (c) Osnovne uredbe, nisu mogle utvrditi istinitost financijskih izvještaja tužitelja u pogledu triju elemenata: inventara zaliha na dan 31. prosinca 2006., troškova prodaje i neto gubitaka za 2006. i 2007.

90      Međutim, s jedne strane, ne može se valjano poreći da se ti elementi odnose na tužiteljeve troškove koji mogu utjecati na utvrđivanje uobičajene vrijednosti njegova proizvoda.

91      S druge strane, iz toga nužno proizlazi da institucije na temelju računovodstvenih podataka tužitelja nisu mogle utvrditi navedenu uobičajenu vrijednost na temelju metode predviđene u članku 2. stavku 7. točki (b) Osnovne uredbe.

92      Stoga, Vijeće nije počinilo navodnu očitu pogrešku u ocjeni time što je smatralo da tužitelj nije dokazao da su uvjeti iz članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje Osnovne uredbe ispunjeni.

93      S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti drugi prigovor, a slijedom toga i prvi dio tužbenog razloga u cijelosti. Zbog razloga navedenih u točki 43. ove presude, taj je zaključak dovoljan da se ovaj tužbeni razlog odbije, a da pritom nije potrebno ispitati njegov drugi dio.

 Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 3. stavka 4. Osnovne uredbe i nepostojanju obrazloženja 

94      Tužitelj tim tužbenim razlogom prigovara Vijeću da je povrijedilo članak 3. stavak 4. Osnovne uredbe time što je kumuliralo uvoz iz Armenije s uvozom iz Brazila i NRK‑a.

95      Vijeće, koje podupire Komisija, zahtijeva odbijanje ovog tužbenog razloga.

96      U skladu s člankom 3. stavkom 4. Osnovne uredbe, „[a]ko se nad uvozom proizvoda iz više od jedne zemlje istodobno provodi antidampinški ispitni postupak, učinak takvih uvoza kumulativno se ocjenjuje jedino ako je utvrđeno da je: (a) dampinška marža utvrđena u odnosu na uvoze iz svake od zemalja pojedinačno viša od de minimis marže definirane u članku 9. stavku 3. i da obujam uvoza iz svake od zemalja nije zanemariv; i (b) kumulativna procjena učinaka uvoza primjerena s obzirom na uvjete tržišnog natjecanja između uvoznih proizvoda i uvjete tržišnog natjecanja između uvoznih proizvoda i istovjetnih proizvoda Zajednice” [neslužbeni prijevod].

97      Vijeće je u uvodnim izjavama 55. do 57. pobijane uredbe argumentaciju tužitelja koja se temeljila na tome da se uvoz iz Armenije ne bi trebao kumulirati s uvozom iz Brazila i NRK‑a odbilo na sljedeći način:

„(55)       Nakon privremene objave armenski proizvođač izvoznik tvrdio je da se armenski uvoz ne bi trebao kumulirati za potrebe analize štete s obzirom na mali obujam uvoza, mali tržišni udio i zanemariva kretanja uvoza, kao i navodno značajnu razliku u kvaliteti između proizvoda koji se izvozi iz Armenije i proizvoda koji se izvoze iz Brazila i NRK‑a.

(56)            Navedena tvrdnja nije mogla biti prihvaćena zato što je utvrđeno da su ispunjeni svi uvjeti za kumulaciju kako je određeno člankom 3. stavkom 4. Osnovne uredbe:

–        kako je privremeno utvrđeno i kako je potvrđeno u uvodnim izjavama 38. i 39., dampinška marža koja je utvrđena za Armeniju iznad je praga de minimis kako je određeno u članku 9. stavku 3. Osnovne uredbe,

–        obujam uvoza iz Armenije nije zanemariv u smislu članka 5. stavka 7. Osnovne uredbe, odnosno njegov tržišni udio dosegao je 5,26 % kako je navedeno u uvodnoj izjavi 96. (tablica 4.) Privremene uredbe[; t]akođer je utvrđeno da se uvoz iz Armenije značajno povećao od 2006. do kraja [razdoblja ispitnog postupka] unatoč ponovnom uvozu iz NRK‑a i značajnom uvozu iz Brazila tijekom razmatranog razdoblja,

–        u pogledu uvjeta tržišnog natjecanja između uvezenih proizvoda iz odnosnih zemalja i, posebno, u pogledu argumenata o značajnoj razlici u kvaliteti između uvezenih proizvoda kako je određeno u uvodnoj izjavi 52., utvrđeno je da proizvodi iz Armenije imaju jednaka osnovna fizička i tehnička svojstva te iste osnovne primjene bez obzira na njihovu kvalitetu[; t]akođer se napominje da je ovaj proizvođač izvoznik izrazio svoju namjeru da prebaci proizvodnju na još kvalitetniju konvertersku foliju, što ukazuje da je argument o navodno lošoj kvaliteti proizvoda možda pretjeran.

(57)            Stoga su zahtjevi armenskog proizvođača izvoznika u tom pogledu odbačeni.”

98      Osim toga, uvodna izjava 52. pobijane uredbe, koja se odnosi na pobijanje argumenata koje je podnio brazilski proizvođač izvoznik, a na koju se upućuje u uvodnoj izjavi 56. trećoj alineji, glasi kako slijedi: „[u] pogledu prve tvrdnje, odnosno razlike u standardima kvalitete, ispitni je postupak pokazao da je, unatoč razlikama, na tržištu aluminijske folije najvažnija cijena te da razlike u kvaliteti imaju manju ulogu prilikom odabira dobavljača[; o]dnosni uvoznici koji surađuju i korisnici potvrdili su navedene nalaze[; s]toga se tijekom sadašnjeg ispitnog postupka nije mogla potvrditi neutemeljena tvrdnja brazilskog proizvođača izvoznika, odnosno da je tržište aluminijske folije podijeljeno u nekoliko segmenata prema razlikama u kvaliteti proizvoda, te je morala biti odbačena”.

99      Opći sud smatra da se argumentacija koju je tužitelj podnio u okviru ovog tužbenog razloga može podijeliti u dva dijela s obzirom na osporavanje ocjene uvjeta iz, s jedne strane, članka 3. stavka 4. točke (a) Osnovne uredbe o nezanemarivosti uvoza koji se kumulira i, s druge strane, članka 3. stavka 4. točke (b) Osnovne uredbe o ispitivanju uvjeta tržišnog natjecanja. U okviru tog drugog dijela ispitat će se, među ostalim, tužiteljevo osporavanje nedovoljne obrazloženosti pobijane uredbe u pogledu primjene navedenog članka 3. stavka 4. točke (b).

 Prvi dio, koji se odnosi na uvjet u pogledu nezanemarivosti uvoza koji se kumulira

100    Tužitelj u biti ističe pet prigovora koji se odnose na ocjenu nezanemarivosti uvoza koji se kumulira, koju je provelo Vijeće.

101    Prvi prigovor odnosi se na tumačenje uvjeta prema kojemu obujam uvoza iz svake države navedene u članku 3. stavku 4. točki (a) Osnovne uredbe ne smije biti zanemariv. Tužitelj prigovara Vijeću da je za ocjenu zanemarivosti uvoza u smislu članka 3. stavka 4. točke (a) Osnovne uredbe pogrešno uzelo u obzir kriterij tržišnog udjela od 1 % iz članka 5. stavka 7. te iste uredbe. S jedne strane, tužitelj primjećuje da se u članku 3. stavku 4. Osnovne uredbe ničim ne upućuje na članak 5. stavak 7. te iste uredbe. S druge strane u biti tvrdi da niska razina uvoza nema isti učinak u tim dvjema odredbama. Dok u slučaju članka 5. stavka 7. Osnovne uredbe dovodi do prekida postupka, to ne bi nužno bio slučaj na temelju njezina članka 3. stavka 4. točke (a). Osim toga, tužitelj navodi da se, u pogledu tumačenja Osnovne uredbe, Vijeće ne može pozvati ni na kakvo uživanje margine prosudbe.

102    Najprije valja istaknuti da Vijeće u uvodnoj izjavi 56. drugoj alineji pobijane uredbe, u svrhu kvalifikacije uvoza tužitelja kao „nezanemarivog”, nije provelo posebnu ocjenu opsega navedenog uvoza, nego se oslonilo na zajedničko tumačenje, s jedne strane, članka 3. stavka 4. točke (a) Osnovne uredbe i, s druge strane, članka 5. stavka 7. te iste uredbe.

103    Iz sudske prakse proizlazi da se članak 3. stavak 4. točka (a) Osnovne uredbe tumačio na način da omogućuje uzimanje u obzir uvoza iz određene države u okviru kumulacije samo ako taj uvoz dolazi od proizvođača izvoznika za kojeg je utvrđeno da vrši damping (presuda od 28. listopada 2004., Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, T‑35/01, EU:T:2004:317, t. 161.). Iz toga proizlazi da je cilj te odredbe izbjeći da se kumulativna ocjena učinaka uvoza provede na način da uključuje državu čiji uvoz predmetnog proizvođača izvoznika ne uzrokuje damping, bilo zbog toga što je dampinška marža niža od de minimis marže ili zbog toga što je obujam uvoza zanemariv.

104    Međutim, valja utvrditi da se člankom 5. stavkom 7. Osnovne uredbe, u dijelu u kojem se njime pojašnjava da se „postupak ne pokreće protiv zemalja čiji uvoz predstavlja niži udio na tržištu od 1 %, osim ako na te zemlje zajedno otpada 3 % ili više potrošnje u Zajednici” [neslužbeni prijevod], upravo žele objasniti okolnosti u kojima je udio uvoza u potrošnji Unije prenizak da bi se za njega moglo smatrati da uzrokuje damping.

105    Stoga se dvije odredbe međusobno nadopunjuju, tako da Vijeće, time što je pri tumačenju uvjeta u pogledu nezanemarivosti uvoza iz članka 3. stavka 4. točke (a) Osnovne uredbe uzelo u obzir prag od 1 % naveden u članku 5. stavku 7. Osnovne uredbe, nije počinilo pogrešku koja se tiče prava koju navodi tužitelj.

106    Stoga prvi prigovor treba odbiti.

107    Drugi prigovor temelji se na usporedbi s kvalifikacijom uvoza iz Rusije koju je provelo Vijeće. Vijeću se prigovara da je smatralo da uvoz iz Armenije znatno utječe na tržište, dok se uvoz iz Rusije, iako je veći, smatrao ograničenim i bez negativnog učinka na položaj industrije Unije.

108    Valja utvrditi da tužitelj taj prigovor nije pravno odredio.

109    Ako bi se ovaj prigovor istaknuo s ciljem dokazivanja da su institucije pogrešno smatrale da je uvoz tužitelja nezanemariv na temelju članka 3. stavka 4. točke (a) Osnovne uredbe, trebalo bi ga odmah odbiti jer je u točkama 103. do 105. ove presude utvrđeno da tumačenje izraza „nezanemariv” s obzirom na članak 5. stavak 7. Osnovne uredbe ni u kojem pogledu nije pogrešno.

110    Ako se ovaj prigovor treba shvatiti na način da se njime u biti navodi povreda načela jednakog postupanja na štetu tužitelja, ni on se ne može prihvatiti. Dovoljno je podsjetiti da se poštovanje načela jednakog postupanja mora pomiriti s poštovanjem načela zakonitosti, što podrazumijeva da se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist trećega, a da pritom nije ni potrebno ispitati jesu li ruski i armenski uvoz u usporedivim položajima (vidjeti presudu od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija, T‑461/07, EU:T:2011:181, t. 219. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, ako je Vijeće pogrešno kvalificiralo ruski uvoz kao ograničeni, takva pogreška ne bi utjecala na osnovanost kvalifikacije armenskog uvoza kao „nezanemarivog”.

111    Stoga drugi prigovor treba također odbiti.

112    Treći, četvrti i peti prigovor odnose se na izbor razdoblja koje se uzelo u obzir za ocjenu toga je li uvoz tužitelja zanemariv.

113    Trećim prigovorom Vijeću se prigovara da je obujam uvoza tužitelja utvrdilo samo na temelju razdoblja ispitnog postupka (srpanj 2007. do lipnja 2008.) umjesto na temelju razmatranog razdoblja (siječanj 2005. do lipnja 2008.). U biti se tvrdi da samo razdoblje ispitnog postupka nije reprezentativno u pogledu tužitelja jer se u tom razdoblju ne uzimaju u obzir učinci potpunog prekida njegovih djelatnosti između 2004. i 2006. Stoga ono ne odražava nepostojanje armenskog uvoza do kraja 2006., zbog čega je u biti prikaz uvoza iskrivljen. Uzimanje u obzir obujma izvoza tijekom razmatranog razdoblja bilo bi dovoljno za dokazivanje zanemarivosti njegova uvoza. Dodaje da samo uzimanje u obzir uvoza tijekom razdoblja ispitnog postupka nije dovoljno da bi se utvrdila šteta u smislu članka 3. stavka 2. Osnovne uredbe. Tužitelj u biti također tvrdi da je analiza Vijeća proturječna jer se Vijeće, iako pri izračunu prosječnog uvoza nije uzelo u obzir učinke zatvaranja tužiteljeve tvornice, pozvalo na povećanje uvoza zbog navedenog razdoblja prekida djelatnosti.

114    U pobijanoj se uredbi u uvodnoj izjavi 3. pravi razlika između, s jedne strane, razdoblja ispitnog postupka u vezi s dampingom i štetom (od 1. srpnja 2007. do 30. lipnja 2008.) i, s druge strane, razmatranog razdoblja koje se odnosi na ispitivanje kretanja za procjenu štete (od 1. siječnja 2005. do 30. lipnja 2008.).

115    U uvodnoj izjavi 56. drugoj alineji pobijane uredbe Vijeće je, radi utvrđenja da uvoz iz Armenije nije zanemariv, uzelo u obzir obujam tog uvoza tijekom razdoblja ispitnog postupka (odnosno 5,26 %). Vijeće je također utvrdilo da se uvoz iz Armenije značajno povećao od 2006. do kraja razdoblja ispitnog postupka unatoč ponovnom uvozu iz NRK‑a i značajnom uvozu iz Brazila tijekom razmatranog razdoblja.

116    Stoga, kako bi potkrijepilo svoj zaključak u pogledu nezanemarivosti uvoza, Vijeće se oslonilo, s jedne strane, na obujam uvoza tužitelja tijekom razdoblja ispitnog postupka i, s druge strane, na kretanje uvoza na široj vremenskoj osnovi, odnosno na osnovi razmatranog razdoblja.

117    Budući da iz točaka 104. do 105. ove presude proizlazi da je utvrđenje iz uvodne izjave 56. druge alineje pobijane uredbe o postojanju tržišnog udjela od 5,26 % samo po sebi dovoljno za dokazivanje nezanemarivosti uvoza tužitelja, Opći sud smatra da je dovoljno provjeriti je li Vijeće bez očite pogreške u ocjeni navedeni tržišni udio utvrdilo isključivo na temelju podataka o razdoblju ispitnog postupka od 1. srpnja 2007. do 30. lipnja 2008.

118    Na temelju članka 6. stavka 1. Osnovne uredbe, „[n]akon pokretanja postupka, Komisija, djelujući u suradnji s državama članicama, započinje ispitni postupak na razini Zajednice[; i]spitni postupak ujedno pokriva i damping i štetu, a oboje se ispituje istodobno[; z]a potrebe reprezentativnog nalaza, odabire se ispitno razdoblje, a koje kad se radi o dampingu uobičajeno pokriva ispitno razdoblje ne kraće od šest mjeseci neposredno prije pokretanja ispitnog postupka” [neslužbeni prijevod].

119    Iz sudske prakse proizlazi da se ispitni postupak mora voditi na temelju što je moguće novijih informacija kako bi se odredile antidampinške pristojbe koje su prikladne za zaštitu interesa industrije Unije protiv dampinga (presude od 3. listopada 2000., Industrie des poudres sphériques/Vijeće, C‑458/98 P, EU:C:2000:531, t. 92., i od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 66.).

120    Iz sudske prakse također proizlazi da, zahvaljujući ispitivanju kretanja za procjenu štete u okviru razmatranog razdoblja, Vijeće može utvrditi štetu koju je industrija Unije pretrpjela u razdoblju duljem od onog na koje se odnosi ispitni postupak o postojanju dampinga (vidjeti u tom smislu presudu od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 87.).

121    Tužitelj smatra da se nezanemarivost njegova uvoza trebala ocijeniti u okviru tog duljeg razdoblja.

122    U tom je pogledu dovoljno istaknuti da Vijeće pravilno odgovara da bi to dovelo do iskrivljenog prikaza stvarnog obujma izvoza u Uniju jer bi se time uzelo u obzir razdoblje zatvaranja tužiteljeve tvornice za koje se ne može smatrati da stvarno odražava njegovu proizvodnu i izvoznu djelatnost.

123    Stoga, Vijeće nije počinilo očitu pogrešku u ocjeni koju navodi tužitelj time što je nezanemarivost uvoza tužitelja utvrdilo na temelju podataka koji se odnose samo na razdoblje ispitnog postupka, a ne na razmatrano razdoblje.

124    Taj zaključak nije pobijen argumentacijom tužitelja iz replike koja se temelji na obvezi institucija da provedu objektivno ispitivanje na temelju članka 3. stavka 2. Osnovne uredbe. Dovoljno je istaknuti da je neuzimanje u obzir razdoblja koje ne odražava uobičajenu djelatnost tužitelja u skladu sa smislom prikupljanja što je moguće novijih podataka, a stoga i u skladu s logikom objektivnog ispitivanja na koje se upućuje u članku 3. stavku 2. Osnovne uredbe, te pritom nije potrebno ispitati dopuštenost tog argumenta kojeg osporava Vijeće.

125    Stoga valja odbiti treći prigovor.

126    Tužitelj u okviru svojeg četvrtog prigovora ističe da je njegov uvoz bio analiziran za razdoblje od 18 mjeseci, dok je uvoz drugih država izvoznica analiziran za razdoblje od 42 mjeseca, što znači da se prema njemu postupalo diskriminirajuće.

127    Međutim, valja utvrditi da takav prigovor nije činjenično osnovan. Iz uvodne izjave 93. druge alineje Privremene uredbe, na koju se upućuje u uvodnoj izjavi 58. pobijane uredbe, proizlazi da je obujam uvoza iz Armenije te Brazila i NRK‑a utvrđen na istoj vremenskoj osnovi, odnosno na osnovi razdoblja ispitnog postupka.

128    Svojim petim prigovorom tužitelj prigovara Vijeću da nije uzelo u obzir obujam uvoza nakon razdoblja ispitnog postupka. Tužitelj podsjeća da se prodaja koju je u Uniji ostvario 2008. počela znatno smanjivati, što se nastavilo nakon završetka razdoblja ispitnog postupka. Tvrdi da se uzimanjem u obzir obujma uvoza nakon razdoblja ispitnog postupka želi osigurati uzimanje u obzir što je moguće novijih podataka i da do smanjenja obujma uvoza, s obzirom na to da je počelo dva mjeseca prije pokretanja upravnog postupka, nije moglo doći zbog navedenog pokretanja postupka.

129    Kao što je Opći sud već imao prilike istaknuti, cilj razdoblja ispitnog postupka i zabrane uzimanja u obzir elemenata nakon tog razdoblja jest osigurati reprezentativnost i pouzdanost rezultata ispitnog postupka, kao i osigurati da na elemente na kojima se temelji utvrđenje dampinga i štete ne utječe kasnije ponašanje zainteresiranih proizvođača nakon pokretanja antidampinškog postupka te da stoga konačna pristojba određena na kraju tog postupka bude prikladna za otklanjanje štete koja nastaje dampingom (vidjeti presudu od 17. prosinca 2008., HEG i Graphite India/Vijeće, T‑462/04, EU:T:2008:586, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

130    Osim toga, time što se u njemu upotrebljava izraz „uobičajeno”, člankom 6. stavkom 1. Osnovne uredbe dopuštaju se iznimke od zabrane uzimanja u obzir informacija koje se odnose na razdoblje nakon razdoblja ispitnog postupka. Što se tiče okolnosti koje su povoljne za poduzetnike na koje se odnosi ispitni postupak, odlučeno je da institucije Unije ne mogu biti dužne uzeti u obzir elemente koji se odnose na razdoblje nakon razdoblja ispitnog postupka, osim ako ti elementi ne otkrivaju nove činjenice zbog kojih je predviđeno uvođenje antidampinške pristojbe očito neprikladno. Ako, naprotiv, elementi koji se odnose na razdoblje nakon razdoblja ispitnog postupka, zbog toga što odražavaju trenutačno ponašanje predmetnih poduzetnika, opravdavaju uvođenje ili povećanje antidampinške pristojbe, na temelju prethodno navedenog valja utvrditi da institucije imaju pravo, čak i obvezu, uzeti ih u obzir (vidjeti presudu od 17. prosinca 2008., HEG i Graphite India/Vijeće, T‑462/04, EU:T:2008:586, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

131    U svojim komentarima o privremenoj objavi tužitelj je istaknuo statistički graf o uvozu koji je izradio Statistički ured Europske unije (Eurostat), iz kojeg proizlazi da se njegov uvoz smanjio između ožujka i travnja 2008. te se zatim stabilizirao do kraja promatranog razdoblja, odnosno siječnja 2009.

132    Točno je da iz tog dokumenta proizlazi da je do smanjenja uvoza došlo uglavnom između travnja i svibnja 2008., ne samo prije nego što je Komisija pokrenula antidampinški postupak (12. srpnja 2008.), nego i prije same pritužbe industrije Unije (28. svibnja 2008.), što bi moglo značiti da do navedenog smanjenja nije došlo zbog antidampinškog ispitnog postupka.

133    Međutim, valja istaknuti da se sudskom praksom navedenom u točki 130. ove presude, što se tiče okolnosti koje su povoljne za poduzetnike na koje se odnosi ispitni postupak, uzimanje u obzir elemenata koji se odnose na razdoblje nakon razdoblja ispitnog postupka predviđa samo u slučaju da je predviđeno uvođenje antidampinške pristojbe zbog njih očito neprikladno.

134    Međutim, valja utvrditi da je smanjenje uvoza prije pokretanja postupka vrlo relativno jer se navedeno smanjenje zapravo dogodilo gotovo istodobno kad i pritužba industrije Unije, te da se stoga ne može isključiti da između ta dva događaja postoji uzročna veza. Osim toga, postojanje tog postupka moglo je utjecati na ponašanje tužitelja potaknuvši ga da do završetka antidampinškog postupka zadrži relativno nisku razinu uvoza. Opravdanje koje se temelji na mogućem ponašanju tužitelja zbog pokretanja antidampinškog ispitnog postupka stoga nije očito irelevantno.

135    Prema tome, Vijeće nije počinilo očitu pogrešku time što je implicitno odbilo uzeti u obzir obujam uvoza nakon razdoblja ispitnog postupka.

136    Stoga valja odbiti peti prigovor i prvi dio tužbenog razloga u cijelosti.

 Drugi dio, koji se odnosi na ocjenu uvjeta tržišnog natjecanja

137    Argumentacija iz ovog dijela tužbenog razloga može se podijeliti u tri prigovora ovisno o tome kritizira li tužitelj, kao prvo, obrazloženje pobijane uredbe u pogledu primjene članka 3. stavka 4. točke (b) Osnovne uredbe, kao drugo, primjenu irelevantnih kriterija i, kao treće, očitu pogrešku u ocjeni prilikom primjene te odredbe na okolnosti ovog slučaja.

138    Što se tiče prvog prigovora, tužitelj kritizira obrazloženje pobijane uredbe u pogledu pobijanja dokaznih elemenata koje je istaknuo s ciljem dokazivanja da se zbog loše kvalitete svojeg proizvoda nalazi u drukčijim uvjetima tržišnog natjecanja od uvjeta u kojima se nalaze, s jedne strane, uvoznici iz Brazila i NRK‑a te, s druge strane, proizvođači Unije. U tom pogledu tužitelj navodi da je Vijeće samo istaknulo svoju namjeru da prebaci proizvodnju na još kvalitetniju konvertersku foliju.

139    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije Unije koja je donijela sporni akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere radi zaštite njihovih prava, a Sudu Unije da provodi svoj nadzor (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Hangzhou Duralamp Electronics/Vijeće, T‑459/07, neobjavljena, EU:T:2013:369, t. 86. i navedenu sudsku praksu).

140    U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične ili pravne elemente jer se zahtjevi obrazloženosti moraju ocjenjivati ne samo u odnosu na tekst akta, nego i u odnosu na njegov kontekst te ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje područje. Dovoljno je da Vijeće izloži činjenice i pravna stajališta koja imaju suštinsku važnost u strukturi uredbe (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Hangzhou Duralamp Electronics/Vijeće, T‑459/07, neobjavljena, EU:T:2013:369, t. 87. i navedenu sudsku praksu).

141    Konkretnije, institucije nisu obvezne zauzeti stajalište o svim argumentima koje su im istaknule zainteresirane osobe, dovoljno je da izlože činjenice i pravna stajališta koja imaju suštinsku važnost u strukturi odluke (vidjeti presudu od 16. prosinca 2015., VTZ i dr./Vijeće, T‑108/13, neobjavljena, EU:T:2015:980, t. 157. i navedenu sudsku praksu).

142    Kao prvo, valja istaknuti da zajedničko tumačenje uvodne izjave 52. i uvodne izjave 56. treće alineje pobijane uredbe jasno i nedvosmisleno pokazuje obrazloženje Vijeća u pogledu poštovanja uvjeta iz članka 3. stavka 4. točke (b) Osnovne uredbe. Iz toga u biti proizlaze tri elementa: najprije, važnost cijene u tržišnom natjecanju na tržištu aluminijskih folija i mala uloga razlika u kvaliteti (uvodna izjava 52.); nadalje, utvrđenje da proizvodi tužitelja imaju jednaka osnovna fizička i tehnička svojstva te iste osnovne primjene bez obzira na njihovu kvalitetu (uvodna izjava 56. treća alineja), i naposljetku, izražena namjera tužitelja da prebaci proizvodnju na još kvalitetniju konvertersku foliju, što ukazuje da je argument o navodno lošoj kvaliteti proizvoda možda pretjeran (uvodna izjava 56. treća alineja). Stoga je taj aspekt obrazloženja pobijane uredbe u skladu sa zahtjevima koji su izričito navedeni u točki 139. ove presude.

143    Kao drugo i posljedično, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 140. i 141. ove presude, valja smatrati da su ti razlozi, navedeni u uvodnoj izjavi 52. i uvodnoj izjavi 56. trećoj alineji pobijane uredbe, koji se odnose na poštovanje uvjeta iz članka 3. stavka 4. točke (b) Osnovne uredbe, dovoljni za ispunjavanje zahtjeva iz članka 296. UFEU‑a u pogledu tog aspekta njegova obrazloženja, a da Vijeće pritom nije bilo dužno izričito zauzeti stajalište o različitim dokaznim elementima koje je tužitelj istaknuo tijekom upravnog postupka.

144    Stoga prvi prigovor treba odbiti.

145    U okviru drugog prigovora tužitelj tvrdi da je pobijana uredba zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni jer je njegova argumentacija u pogledu uvjeta tržišnog natjecanja bila odbijena na temelju irelevantnog razloga. Utvrđenje iz uvodne izjave 56. treće alineje pobijane uredbe, koje se temelji na tomu da proizvodi iz Armenije imaju jednaka osnovna fizička i tehnička svojstva te iste osnovne primjene bez obzira na njihovu kvalitetu, relevantno je samo u pogledu određivanja istovjetnih i predmetnih proizvoda na temelju članka 1. stavka 4. Osnovne uredbe, a ne radi ocjene uvjeta tržišnog natjecanja na temelju članka 3. stavka 4. točke (b) te iste uredbe.

146    Valja podsjetiti da je Vijeće u uvodnoj izjavi 56. pobijane uredbe utvrdilo „da proizvodi iz Armenije imaju jednaka osnovna fizička i tehnička svojstva te iste osnovne primjene bez obzira na njihovu kvalitetu”. Tužitelj smatra da se tu radi o kriterijima koji su relevantni u okviru članka 1. stavka 4. Osnovne uredbe koji se odnosi na određivanje istovjetnog proizvoda, ali ne i u okviru članka 3. stavka 4. točke (b) te uredbe.

147    Tako ovim prigovorom tužitelj prigovara Vijeću da je pri ocjeni uvjeta tržišnog natjecanja na temelju članka 3. stavka 4. točke (b) Osnovne uredbe primijenilo irelevantne kriterije. Stoga se radi o tome da je Vijeće možda počinilo pogrešku koja se tiče prava, a ne o, kao što navodi tužitelj, postojanju očite pogreške u ocjeni.

148    U točki 103. ove presude navedeno je da je Opći sud članak 3. stavak 4. točku (a) Osnovne uredbe tumačio na način da se kumulativna ocjena učinaka uvoza ne može provesti na način da uključuje državu čiji uvoz predmetnog proizvođača izvoznika ne uzrokuje damping, bilo zbog toga što je dampinška marža niža od de minimis marže ili zbog toga što je obujam uvoza zanemariv.

149    Valja utvrditi da je u okviru tumačenja članka 3. stavka 4. točke (b) Osnovne uredbe potrebno primijeniti isti pristup. Tako upućivanje na primjerenost kumulativne ocjene „učinaka uvoza [...] s obzirom na uvjete tržišnog natjecanja između uvoznih proizvoda” treba shvatiti kao da se njime želi izbjeći kumulacija učinaka uvoza proizvoda koji međusobno nisu dovoljno konkurentni da bi prouzročili štetu jednaku onoj koju je pretrpjela industrija Unije. Isto tako, navođenje primjerenosti kumulativne ocjene „uvjeta tržišnog natjecanja između uvoznih proizvoda i istovjetnih proizvoda Zajednice” treba shvatiti kao da se njime želi izbjeći da uvoz, koji nije dovoljno konkurentan u odnosu na proizvod industrije Unije i koji stoga ne može prouzročiti štetu toj industriji, bude predmet kumulativne ocjene s drugim uvozom.

150    Vijeće stoga nije počinilo pogrešku koja se tiče prava time što je primijenilo kriterije jednake onima koji su relevantni za određivanje istovjetnog proizvoda na temelju članka 1. stavka 4. Osnovne uredbe jer se njima u biti osigurava dovoljna konkurentnost između predmetnog proizvoda i istovjetnog proizvoda.

151    Naime, u članku 1. stavku 4. Osnovne uredbe istovjetni proizvod definiran je kao „proizvod koji je identičan, to jest proizvod sličan u svim pogledima proizvodu koji se razmatra ili, ako nema takvog proizvoda, drugi proizvod koji, iako nije sličan u svim pogledima, ima obilježja vrlo slična obilježjima proizvoda koji se razmatra”. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je cilj definicije predmetnog proizvoda u okviru antidampinškog ispitnog postupka olakšati sastavljanje popisa proizvoda za koje će se, po potrebi, uvesti antidampinške pristojbe. Institucije u tu svrhu mogu uzeti u obzir više čimbenika, kao što su fizička, tehnička i kemijska svojstva proizvoda, njihova upotreba, međuzamjenjivost, percepcija koju o njima imaju potrošači, prodajni kanali, postupak proizvodnje, troškovi proizvodnje i kvaliteta (presuda od 10. listopada 2012., Gem‑Year i Jinn‑Well Auto‑Parts (Zhejiang)/Vijeće, T‑172/09, neobjavljena, EU:T:2012:532, t. 59. i navedena sudska praksa).

152    Iz prethodno navedenog proizlazi da Vijeće, time što je uzelo u obzir okolnost „da proizvodi iz Armenije imaju jednaka osnovna fizička i tehnička svojstva te iste osnovne primjene bez obzira na njihovu kvalitetu”, nije počinilo pogrešku koja se tiče prava koju navodi tužitelj.

153    Stoga drugi prigovor treba odbiti.

154    U okviru trećeg prigovora tužitelj tvrdi da Vijeće pri ocjeni uvjeta tržišnog natjecanja kao i dokaznih elemenata koje je istaknuo s ciljem dokazivanja loše kvalitete svojih proizvoda, nije u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir navedenu lošu kvalitetu.

155    U okviru ispitivanja ovog prigovora valja uzeti u obzir, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 79. ove presude, široku diskrecijsku ovlast koja se institucijama priznaje u području mjera trgovinske zaštite zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih situacija koje moraju ispitivati.

156    Stoga je tužitelj bio dužan dokazati da su se uvezeni proizvodi zbog svoje loše kvalitete nalazili u situaciji tržišnog natjecanja toliko drukčijoj od situacije drugih uvezenih proizvoda i predmetnog proizvoda da je izbor Vijeća da primijeni članak 3. stavak 4. točku (b) Osnovne uredbe očito pogrešan.

157    Kao što je to već navedeno u točki 142. ove presude, Vijeće je u biti uzelo u obzir tri elementa na temelju kojih je zaključilo da je uvjet iz članka 3. stavka 4. točke (b) Osnovne uredbe ispunjen: prevagu cijene u tržišnom natjecanju na tržištu aluminijskih folija i malu ulogu razlika u kvaliteti; utvrđenje da proizvodi tužitelja imaju jednaka osnovna fizička i tehnička svojstva te iste osnovne primjene bez obzira na njihovu kvalitetu, i izraženu namjeru tužitelja da prebaci proizvodnju na još kvalitetniju konvertersku foliju.

158    Kao prvo, valja utvrditi da dokazni elementi koje je istaknuo tužitelj ne dovode u pitanje sve elemente koje je Vijeće uzelo u obzir. Tako se njima ne pobija postojanje namjere tužitelja da poboljša kvalitetu svojih proizvoda, koju, osim toga, tužitelj ne osporava u svojim pismenima.

159    U tom se pogledu može utvrditi da je Opći sud već imao prilike u okviru određivanja istovjetnog proizvoda uzeti u obzir ne samo zamjenjivost na razini potražnje, nego i zamjenjivost na razini ponude, s gledišta mogućnosti prelaska s proizvodnje proizvoda određene kvalitete na proizvodnju proizvoda drukčije kvalitete (vidjeti u tom smislu presudu od 10. listopada 2012., Gem‑Year i Jinn‑Well Auto‑Parts (Zhejiang)/Vijeće, T‑172/09, neobjavljenu, EU:T:2012:532, t. 75.). Iz razloga navedenih u točkama 149. do 151. ove presude, obrazloženje navedeno u okviru analize predmetnog proizvoda na temelju članka 1. stavka 4. Osnovne uredbe jednako je relevantno u pogledu određivanja uvjeta tržišnog natjecanja, u smislu članka 3. stavka 4. točke (b) te iste uredbe.

160    Iz toga nužno proizlazi da mogućnost prelaska na kvalitetniju proizvodnju, koju tužitelj ne osporava, znatno smanjuje doseg njegove argumentacije koja se temelji na utjecaju navodno loše kvalitete njegovih proizvoda na uvjete tržišnog natjecanja.

161    Kao drugo, i u svakom slučaju, također valja istaknuti da Vijeće pravilno ističe slabu dokaznu vrijednost dokaznih elemenata koje je istaknuo tužitelj.

162    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u pravu Unije prednost ima načelo slobodnog izvođenja dokaza, a jedini relevantan kriterij za ocjenu podnesenih dokaza njihova je vjerodostojnost. Stoga, kako bi se ocijenila dokazna snaga nekog dokaznog elementa, prvo treba provjeriti vjerodostojnost podataka koje ona sadrži. Također treba uzeti u obzir, među ostalim, tko je izdao ispravu, okolnosti njezina nastanka i tko je njezin adresat te razmotriti doima li se ona u sadržajnom smislu smislenom i vjerodostojnom (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 29. lipnja 2012., GDF Suez/Komisija, T‑370/09, EU:T:2012:333, t. 161. i navedenu sudsku praksu).

163    Kao prvo, što se tiče dopisa društava Timos, DLR, RONCORNI, SPHERE France, FRIO COMSET i Cogepack, najprije valja utvrditi da su ti dopisi bili sastavljeni na zahtjev tužitelja nakon pokretanja postupka, nadalje, da je njihov tekst većinom sličan, ako ne i identičan, i naposljetku, da sva ta društva zahtijevaju prekid antidampinškog postupka koji je pokrenut protiv tužitelja. U tim se okolnostima ne može smatrati da se navedenim dopisima želi pružiti objektivna ocjena kvalitete tužiteljevih proizvoda. Stoga se stavku tih dopisa koji se odnosi na navodno lošu kvalitetu tužiteljevih proizvoda može priznati samo ograničena dokazna snaga.

164    Kao drugo, što se tiče dopisa društva Achenbach, očito je da je i on bio sastavljen na zahtjev tužitelja nakon pokretanja postupka. U njemu se u biti ističe da je pri stavljanju u pogon novih strojeva koje je navedeno društvo isporučilo tužitelju došlo do određenih poteškoća koje su utjecale na troškove proizvodnje aluminijskih folija. Takav dopis stoga nema stvarnu dokaznu snagu što se tiče dokazivanja navodno loše kvalitete proizvodnje tužitelja.

165    Tako je, kao treće, jedini element koji stvarno potvrđuje lošu kvalitetu serije tužiteljevih proizvoda reklamacijsko pismo društva LENZING kojim je to društvo prekinulo svoju nabavu kod tužitelja. Međutim, tu se radi o sporu u pogledu relativno malog iznosa (3 176 eura) koji se ne može razumno smatrati reprezentativnim za svu proizvodnju tužitelja ili njezin velik dio.

166    S obzirom na sve te elemente, valja zaključiti da tužitelj nije mogao dokazati da je primjena članka 3. stavka 4. točke (b) Osnovne uredbe na njegov uvoz očito pogrešna.

167    Treći prigovor stoga treba odbiti, a slijedom toga i treći žalbeni razlog u cijelosti.

 Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na tomu da je pri odbijanju tužiteljeve ponude za preuzimanje obveze počinjena povreda načela jednakog postupanja i očite pogreške u ocjeni

168    Tužitelj smatra da je njegova ponuda za preuzimanje obveze bila odbijena protivno načelu jednakog postupanja i na temelju očito pogrešnog obrazloženja.

169    Vijeće, koje podupire Komisija, zahtijeva odbijanje ovog tužbenog razloga.

170    U skladu s člankom 8. stavkom 1. Osnovne uredbe: „[p]od uvjetom da je u prethodnom pozitivnom ispitivanju utvrđeno postojanje dampinga i štete, Komisija može prihvatiti dobrovoljne i zadovoljavajuće ponude za preuzimanje obveze koje podnese izvoznik za reviziju cijena ili prestanak izvoza po dampinškim cijenama, ako je, nakon savjetovanja o tom pitanju sa Savjetodavnim odborom, uvjerena da se štetni učinci dampinga time uklanjaju” [neslužbeni prijevod].

171    U skladu s člankom 8. stavkom 3. te iste uredbe, „[p]onuđena preuzimanja obveze ne moraju se prihvatiti ako se prihvaćanje smatra nepraktičnim, kao na primjer, ako je broj stvarnih ili potencijalnih izvoznika prevelik, ili iz drugih razloga, uključujući razloge opće politike[; d]otičnom izvozniku mogu se obrazložiti razlozi odbijanja ponude za preuzimanje obveze, te im se daje prilika da o tome iznesu svoje primjedbe[; r]azlozi odbijanja navode se u konačnoj odluci” [neslužbeni prijevod].

172    Uvodne izjave 113. do 115. pobijane uredbe glase kako slijedi:

„(113)      Tijekom ispitnog postupka jedini proizvođač izvoznik koji surađuje u Armeniji te jedini proizvođač izvoznik koji surađuje u Brazilu ponudili su preuzimanje obveze u vezi cijene u skladu s člankom 8. stavkom 1. Osnovne uredbe.

(114)            Obje su ponude ispitane. Ponuda brazilskog izvoznika uklanja štetni učinak dampinga i u dovoljnoj mjeri ograničavaju rizik izbjegavanja mjera. U pogledu ponude armenskog izvoznika, s obzirom na složenu strukturu grupacije trgovačkog društva i njezine prodajne kanale, postoji visok rizik unakrsne kompenzacije prodajom istog proizvoda istim kupcima ali iz različitih izvora, kao i prodaje različitih proizvoda istim kupcima iz različitih prodajnih trgovačkih društava u istoj grupaciji. Armenski izvoznik dostavio je značajno revidiranu ponudu za preuzimanje obveze nakon roka određenog u članku 8. stavku 2. Osnovne uredbe. Napominje se da je, osim činjenice da je dostavljena nakon roka, revidirana ponuda nije mogla biti prihvaćena zbog sljedećih razloga: iako je trgovačko društvo ponudilo da vrši prodaju izravno prvom nezavisnom kupcu u EU‑u, odnosno bez uključivanja dva svoja povezana trgovačka društva u prodajni kanal, ispitni je postupak pokazao da trgovačko društvo prodaje ostale proizvode istim kupcima u EU‑u. Štoviše, trgovačko je društvo najavilo da planira proizvesti i prodavati novu vrstu proizvoda, odnosno AKF [aluminijske konverterske folije], u EU‑u. Budući da je moguće da se navedena nova vrsta proizvoda prodaje istim kupcima u EU‑u, čak i revidirana ponuda ne može ograničiti rizik unakrsne kompenzacije na prihvatljivu mjeru.

(115)            Odlukom 2009/736[…] Komisija je prihvatila ponudu za preuzimanje obveze u vezi cijene od trgovačkog društva [CBA]. Vijeće potvrđuje da ponuda za preuzimanje obveze uklanja štetni učinak dampinga i ograničava u dostatnoj mjeri rizik izbjegavanja mjera. Ponuda trgovačkog društva Rusal Armenal odbacuje se zbog razloga određenih u uvodnoj izjavi 114. i zbog problema utvrđenih u njegovim financijskim izvještajima, kako je objašnjeno u uvodnim izjavama 21. i 22.”

173    U okviru tog tužbenog razloga tužitelj osporava zakonitost onoga što on smatra četirima razlozima za odbijanje njegove ponude za preuzimanje obveze, a to su navodna nepravodobnost podnošenja njegove ponude za preuzimanje obveze, kvalifikacija navedene ponude kao „značajno revidirane”, „visok rizik unakrsne kompenzacije” koji bi podrazumijevalo njezino prihvaćanje i propusti u njegovim financijskim izvještajima.

174    Međutim, valja utvrditi da tumačenje uvodnih izjava 114. i 115. pobijane uredbe pokazuje prisutnost samo dvaju razloga za odbijanje ponude za preuzimanje obveze koju je podnio tužitelj, s jedne strane, utvrđenje da revidirana verzija ponude nije dovoljno ograničila visok rizik „unakrsne kompenzacije prodajom istog proizvoda istim kupcima ali iz različitih izvora, kao i prodaje različitih proizvoda istim kupcima iz različitih prodajnih trgovačkih društava u istoj grupaciji” (uvodna izjava 114.), s druge strane, propusti u financijskim izvještajima tužitelja (uvodna izjava 115.). Naime, iz uvodne izjave 114. pobijane uredbe ne proizlazi da druga dva elementa koje je naveo tužitelj predstavljaju razloge na koje se Vijeće oslonilo za odbijanje navedene ponude.

175    Što se tiče zakonitosti razloga u pogledu propusta u financijskim izvještajima tužitelja, navedenog u uvodnoj izjavi 115. pobijane uredbe, valja navesti da ga je Komisija tužitelju detaljnije pojasnila u dopisu od 7. kolovoza 2009. u kojem je u biti istaknuto da nadzor nad poštovanjem preuzimanja obveze uključuje mogućnost provjere financijskih izvještaja tužitelja i da propusti utvrđeni u vođenju financijskih izvještaja tužitelja prilikom ispitivanja njegova zahtjeva za MET dovode u pitanje mogućnost takve provjere.

176    Kao što je Opći sud imao prilike istaknuti, iz članka 8. stavka 3. Osnovne uredbe proizlazi da institucije Unije pri procjeni ponude za preuzimanje obveze mogu uzeti u obzir različite činjenične okolnosti (presuda od 10. ožujka 2009., Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće, T‑249/06, EU:T:2009:62, t. 224.). Osim toga, institucije Unije ni na temelju jedne odredbe Osnovne uredbe nisu obvezne prihvatiti prijedloge za preuzimanje obveze u području cijene koje podnesu gospodarski subjekti na koje se odnosi ispitni postupak prije uvođenja antidampinških pristojbi. Naprotiv, iz navedene uredbe proizlazi da institucije utvrđuju prihvatljivost takvih preuzimanja obveza u okviru svoje diskrecijske ovlasti (vidjeti presudu od 10. ožujka 2009., Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće, T‑249/06, EU:T:2009:62, t. 225. i navedenu sudsku praksu).

177    Iz toga logično proizlazi da Opći sud može provoditi samo ograničeni nadzor nad osnovanosti odbijanja ponude za preuzimanje obveze. U tom se pogledu može istaknuti da široka diskrecijska ovlast koju imaju institucije ne proizlazi samo iz složenosti gospodarskih, političkih i pravnih situacija koje su obuhvaćene mjerama trgovinske zaštite. Zakonodavac je također odlučio institucijama ostaviti slobodu pri odlučivanju o korisnosti prihvaćanja ponude za preuzimanje obveze.

178    Kao prvo, valja istaknuti da je zahtjev da se nad obvezama osigura odgovarajući nadzor razmatranje koje su institucije valjano mogle uzeti u obzir pri ispitivanju tužiteljeve ponude za preuzimanje obveze.

179    Kao drugo i posljedično, valja provjeriti je li pobijana uredba, u dijelu u kojem je u njoj utvrđeno da su propusti istaknuti u financijskim izvještajima tužitelja doveli u pitanje nadzor nad poštovanjem obveza tužitelja, zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni.

180    Kao što je već navedeno u točki 89. ove presude, iz uvodne izjave 22. pobijane uredbe, na koju se upućuje u uvodnoj izjavi 115. te iste uredbe, proizlazi da su institucije raspolagale samo revizorskim izvještajima za 2006. i 2007., u kojima su istaknuti propusti u pogledu triju elemenata: inventara zaliha na dan 31. prosinca 2006., troškova prodaje i neto gubitaka za 2006. i 2007.

181    Međutim, s jedne strane, valja utvrditi da takvi propusti, osim toga što utječu na izračun uobičajene vrijednosti tužiteljevih proizvoda, mogu pobuditi legitimnu sumnju u pogledu pouzdanosti financijskih izvještaja tužitelja.

182    Taj zaključak nije pobijen okolnošću, koju je istaknuo tužitelj, da mu je odobren individualni tretman jer članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe ne uključuje nikakav uvjet u pogledu financijskih izvještaja predmetnog poduzetnika. Takva okolnost stoga nije relevantna.

183    S druge strane, Vijeće u svojim pismenima pravilno ističe da je zbog rizika unakrsne kompenzacije, koji je tužitelj preuzimanjem obveze trebao otkloniti, nadzor Komisije nad računovodstvenim evidencijama i evidencijama o kupnji, proizvodnji i zalihama tužitelja bio još važniji. Naime, da je tužiteljev prijedlog za preuzimanje obveze bio prihvaćen, na Komisiji bi bilo da osigura da tužitelj, izravno ili posredstvom društva iz grupacije kojoj pripada, nijednom od svojih klijenata u Uniji ne prodaje drugi proizvod po nižoj cijeni, što bi za učinak imalo poništenje ili ograničavanje učinka povećanja cijene tužiteljeva proizvoda na koji se odnosi njegova obveza. Valja utvrditi da je mogućnost osiguranja takve provjere uvjetovana pouzdanošću tužiteljevih evidencija.

184    S obzirom na prethodno navedeno, ne čini se da je uvodna izjava 115. pobijane uredbe zahvaćena ikakvom očitom pogreškom u ocjeni. Budući da se tom uvodnom izjavom u dovoljnoj mjeri može opravdati to da su institucije odbile prihvatiti tužiteljevu ponudu za preuzimanje obveze, nije potrebno ispitati kritike usmjerene protiv uvodne izjave 114. te iste uredbe.

185    Stoga valja odbiti četvrti tužbeni razlog.

 Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela dobre uprave

186    U okviru petog tužbenog razloga tužitelj upućuje na članak objavljen u tjedniku Sunday Times Ujedinjene Kraljevine 12. listopada 2008. u kojem se ističe da, s jedne strane, između njegova vlasnika, osobe D., i bivšeg člana Komisije odgovornog za Glavnu upravu (GU) za trgovinu postoje društveni kontakti te da je, s druge strane, protiv njega pokrenut antidampinški ispitni postupak. U biti tužitelj smatra da iz tog članka kao i iz drugih članaka koji su uslijedili proizlaze optužbe za protekcionizam koje su ponovljene u parlamentarnom pitanju. Također navodi da je glavni direktor Glavne uprave za trgovinu u dopisu od 16. listopada 2008., koji je objavljen 19. listopada 2008., naveo da bi se, ako se u pogledu tužitelja utvrdi damping, vjerojatno nametnule pristojbe i da bi tužitelj, „koji nipošto ne bi uživao povlašteni tretman”, u konačnici morao plaćati carinu na svoj izvoz.

187    Tužitelj u biti prigovara Komisiji da se javno oslonila na postupak koji se vodio protiv njega kako bi se obranila od optužbi za protekcionizam iznesenih protiv nje. Također smatra da je osoblje Komisije dopis od 16. listopada 2008. vjerojatno shvatilo kao poticaj na provedbu ispitnog postupka radi dobivanja nepovoljnog rezultata za tužitelja kako bi se dokazala njezina neovisnost. To predstavlja povredu načela „dobre uprave”, koja može dovesti do poništenja pobijane uredbe.

188    Vijeće, koje podupire Komisija, zahtijeva odbijanje ovog tužbenog razloga.

189    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su Komisija i Vijeće dužni poštovati temeljna prava Unije tijekom upravnog postupka u području obrane od dampinških uvoza iz zemalja koje nisu članice Unije, što obuhvaća i pravo na dobru upravu sadržano u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (vidjeti presudu od 12. prosinca 2014., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑643/11, EU:T:2014:1076, t. 45. i navedenu sudsku praksu). Prema ustaljenoj sudskoj praksi u pogledu načela dobre uprave, u slučajevima u kojima institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti, poštovanje prava koje jamči pravni poredak Unije u upravnim postupcima od temeljne je važnosti. Među tim jamstvima nalazi se osobito obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja (presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, EU:C:1991:438, t. 14., i od 10. listopada 2012., Ningbo Yonghong Fasteners/Vijeće, T‑150/09, neobjavljena, EU:T:2012:529, t. 77.).

190    U ovom slučaju valja utvrditi da je Komisija samo podsjetila na elemente javne naravi, a da pritom nije povrijedila svoju obvezu nepristranosti.

191    Kao prvo, u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da je Komisija uputila na elemente istaknute u članku tjednika Sunday Times, s jedne strane, valja istaknuti da je postojanje ispitnog postupka pokrenutog protiv uvoza određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Armenije bilo javne naravi jer je navedeni članak objavljen nakon objave obavijesti o pokretanju postupka u Službenom listu Europske unije 12. srpnja 2008. S druge strane, što se tiče okolnosti da je osoba D. vlasnik društva koje je predmet navedenog ispitnog postupka, dovoljno je istaknuti da se to lako moglo zaključiti iz elemenata općepoznate naravi. Naime, može se razumno smatrati da su okolnost da je tužitelj jedini proizvođač aluminija u Armeniji i činjenica da je osoba D. njegov vlasnik javno dostupni elementi.

192    Kao drugo, što se tiče sadržaja dopisa od 16. listopada 2008., valja utvrditi da se u njemu samo podsjeća na logiku Osnovne uredbe, odnosno na to da se za dampinški uvoz koji uzrokuje štetu industriji Unije mogu uvesti antidampinške pristojbe.

193    Stoga se ne može utvrditi nikakva povreda načela dobre uprave.

194    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti peti tužbeni razlog te stoga i tužbu u cijelosti.

 Troškovi

195    U skladu s člankom 219. Poslovnika, u odlukama Općeg suda donesenima nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, Opći sud odlučuje o troškovima postupka pred Općim sudom i žalbenog postupka pred Sudom. Budući da je Sud u presudi o žalbi odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno, na Općem sudu je da u ovoj presudi odluči i o troškovima nastalima u okviru žalbenog postupka.

196    Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, istom valja naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Vijeća, sukladno njegovu zahtjevu.

197    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Parlament i Komisija stoga će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Rusal Armenal ZAO snosit će vlastite troškove i troškove Vijeća Europske unije u postupcima pred Općim sudom i Sudom.

3.      Europski parlament i Europska komisija snosit će vlastite troškove.

Prek Labucka Schwarcz

Tomljenović       Kreuschitz

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 25. siječnja 2017.

Potpisi

* Jezik postupka: engleski.