Predmet T‑512/09 RENV

Rusal Armenal ZAO

protiv

Vijeća Europske unije

„Damping – Uvozi određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Armenije, Brazila i Kine – Konačna antidampinška pristojba – Tretman tržišnog gospodarstva – Članak 2. stavak 7. točka (b) i točka (c) druga alineja Uredbe (EZ) br. 384/96 – Kumulativna ocjena uvoza koji je predmet antidampinškog ispitnog postupka – Članak 3. stavak 4. točke (a) i (b) Uredbe br. 384/96 – Ponuda za preuzimanje obveze – Članak 8. stavak 3. Uredbe br. 384/96”

Sažetak – Presuda Općeg suda (četvrto prošireno vijeće) od 25. siječnja 2017.

1.      Pravo Europske unije – Tumačenje – Metode – Doslovno, sustavno i teleološko tumačenje

2.      Zajednička trgovinska politika – Zaštita od dampinga – Dampinška marža – Određivanje uobičajene vrijednosti – Uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva – Dodjeljivanje tretmana poduzetnika koji djeluje u uvjetima tržišnog gospodarstva – Pretpostavke – Jedinstven i transparentan sustav osnovnih računovodstvenih podataka koje revidiraju nezavisni revizori u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, a koji se koristi za sve potrebe – Usko tumačenje – Irelevantnost pristupanja WTO‑u treće države o kojoj je riječ

(Uredba Vijeća br. 384/96, čl. 2. st. 7. t. (c) alineja 2.)

3.      Zajednička trgovinska politika – Zaštita od dampinga – Dampinška marža – Određivanje uobičajene vrijednosti – Uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva – Dodjeljivanje tretmana poduzetnika koji djeluje u uvjetima tržišnog gospodarstva – Pretpostavke – Teret dokazivanja koji je na proizvođačima – Ocjena dokaza od strane institucija – Sudski nadzor – Granice

(Uredba Vijeća br. 384/96, čl. 2. st. 7. t. (c))

4.      Zajednička trgovinska politika – Zaštita od dampinga – Šteta – Kumulativna ocjena uvoza koji je predmet antidampinškog ispitnog postupka – Pretpostavke – Nezanemarivost uvoza iz svake od zemalja – Uzimanje u obzir praga od 1 % iz članka 5. stavka 7. Osnovne uredbe br. 384/96 – Dopuštenost

(Uredba Vijeća br. 384/96, čl. 3. st. 4. t. (a) i čl. 5. st. 7.)

5.      Pravo Europske unije – Načela – Jednako postupanje – Potreba poštovanja načela zakonitosti – Nemogućnost pozivanja na nezakonitost počinjenu u korist trećega

6.      Zajednička trgovinska politika – Zaštita od dampinga – Šteta – Kumulativna ocjena uvoza koji je predmet antidampinškog ispitnog postupka – Pretpostavke – Nezanemarivost uvoza iz svake od zemalja – Razdoblje koje treba uzeti u obzir

(Uredba Vijeća br. 384/96, čl. 3. st. 2., čl. 4. st. 1. t. (a) i čl. 6. st. 1.)

7.      Zajednička trgovinska politika – Zaštita od dampinga – Ispitni postupak – Uzimanje u obzir podataka o razdoblju nakon ispitnog postupka – Zabrana – Iznimka

(Uredba Vijeća br. 384/96, čl. 6. st. 1.)

8.      Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Uredba o uvođenju antidampinških pristojbi

(čl. 296. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 925/2009)

9.      Zajednička trgovinska politika – Zaštita od dampinga – Šteta – Kumulativna ocjena uvoza koji je predmet antidampinškog ispitnog postupka – Pretpostavke – Prikladnost kumulativne ocjene s obzirom na uvjete tržišnog natjecanja – Ocjena uvjeta tržišnog natjecanja – Uzimanje u obzir relevantnih kriterija za određivanje istovjetnog proizvoda – Dopuštenost

(Uredba Vijeća (EZ) br. 384/96, čl. 1. st. 4. i čl. 3. st. 4. t. (b))

10.    Sudski postupak – Dokaz – Dokaz u pisanom obliku – Dokazna vrijednost – Ocjena suda Unije – Mjerila

11.    Zajednička trgovinska politika – Zaštita od dampinga – Prijedlozi za preuzimanje obveza u području cijene – Prihvaćanje – Diskrecijska ovlast institucija – Uzimanje u obzir zahtjeva da se nad obvezama osigura odgovarajući nadzor – Dopuštenost – Sudski nadzor – Granice

(Uredba Vijeća br. 384/96, čl. 8. st. 3.)

12.    Zajednička trgovinska politika – Zaštita od dampinga – Antidampinški postupak – Pravo na dobru upravu – Doseg

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 41., Uredba Vijeća 384/96)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 56.)

2.      Budući da članak 2. stavak 7. točku (c) Osnovne uredbe br. 384/96 o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice, kojim se pojašnjavaju uvjeti koje treba poštovati za primjenu iznimke iz članka 2. stavka 7. točke (b) te uredbe, navedene uvjete treba tumačiti usko.

S obzirom na to da je Sud istaknuo posebnost pristupa Unije i nepostojanje odgovarajuće odredbe u Sporazumu o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT) o antidampingu, okolnost da je Republika Armenija članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO) irelevantna je za tumačenje uvjeta iz članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe.

S obzirom na cilj uvjeta iz članka 2. stavka 7. točke (c) te uredbe, upućivanje iz druge alineje te uredbe na „jedinstven i transparentan sustav osnovnih računovodstvenih podataka koje revidiraju nezavisni revizori u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, a koji se koristi za sve potrebe”, može se shvatiti samo kao da se time institucijama želi omogućiti da utvrde točnost računovodstvenih podataka predmetnog poduzetnika.

Tužitelj stoga u biti pogrešno tvrdi da bi se takav uvjet mogao ispuniti samo na temelju provedbe postupka provjere u skladu s međunarodnim revizijskim standardima, neovisno o zaključcima koji su u njemu izneseni u pogledu usklađenosti financijskih izvještaja predmetnog poduzetnika s međunarodnim računovodstvenim standardima.

Usto, usporedba unutar iste države, predviđena člankom 2. stavkom 5. Osnovne uredbe, moguća je samo u pogledu poduzetnika koji djeluje u tržišnom gospodarstvu i nije moguća u pogledu podnositelja zahtjeva za tretman tržišnog gospodarstva (MET) koji, po definiciji, djeluje u državi bez takvog gospodarstva. Stoga, u slučaju sumnje u istinitost troškova podnositelja zahtjeva za MET, navedeni zahtjev treba odbiti i uobičajenu vrijednost proizvoda utvrditi na temelju usporedbe s trećom zemljom tržišnoga gospodarstva, u skladu s člankom 2. stavkom 7. točkom (a) Osnovne uredbe.

(t. 57., 61., 63.‑65., 72.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 79.‑82.)

4.      Članak 3. stavak 4. točka (a) Osnovne uredbe br. 384/96 o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice tumačen je na način da omogućuje uzimanje u obzir uvoza iz određene države u okviru kumulacije samo ako taj uvoz dolazi od proizvođača izvoznika za kojeg je utvrđeno da vrši damping. Iz toga proizlazi da je cilj te odredbe izbjeći da se kumulativna ocjena učinaka uvoza provede na način da uključuje državu čiji uvoz predmetnog proizvođača izvoznika ne uzrokuje damping, bilo zbog toga što je dampinška marža niža od de minimis marže ili zbog toga što je obujam uvoza zanemariv.

Međutim, člankom 5. stavkom 7. Osnovne uredbe, u dijelu u kojem se njime pojašnjava da se „postupak ne pokreće protiv zemalja čiji uvoz predstavlja niži udio na tržištu od 1 %, osim ako na te zemlje zajedno otpada 3 % ili više potrošnje u Zajednici”, upravo se želi objasniti okolnosti u kojima je udio uvoza u potrošnji Unije prenizak da bi se za njega moglo smatrati da uzrokuje damping.

Stoga se dvije odredbe međusobno nadopunjuju, tako da Vijeće, time što je pri tumačenju uvjeta u pogledu nezanemarivosti uvoza iz članka 3. stavka 4. točke (a) Osnovne uredbe uzelo u obzir prag od 1 % naveden u članku 5. stavku 7. Osnovne uredbe, nije počinilo pogrešku koja se tiče prava.

(t. 103.‑105.)

5.      Poštovanje načela jednakog postupanja mora se pomiriti s poštovanjem načela zakonitosti, što podrazumijeva da se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist trećega.

(t. 110.)

6.      Ispitni postupak mora se voditi na temelju što je moguće novijih informacija kako bi se odredile antidampinške pristojbe koje su prikladne za zaštitu interesa industrije Unije protiv dampinga. Zahvaljujući ispitivanju kretanja za procjenu štete u okviru razmatranog razdoblja, Vijeće može utvrditi štetu koju je industrija Unije pretrpjela u razdoblju duljem od onog na koje se odnosi ispitni postupak o postojanju dampinga.

Time što je nezanemarivost uvoza proizvođača izvoznika, u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Osnovne uredbe br. 384/96 o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice, utvrdilo na temelju podataka koji se odnose samo na razdoblje ispitnog postupka, a ne na razmatrano razdoblje,Vijeće nije počinilo očitu pogrešku u ocjeni, s obzirom na to da bi uzimanje u obzir razmatranog razdoblja dovelo do iskrivljenog prikaza stvarnog obujma izvoza u Uniju jer bi se time uzelo u obzir razdoblje zatvaranja tvornice proizvođača izvoznika za koje se ne može smatrati da stvarno odražava njegovu proizvodnu i izvoznu djelatnost.

Neuzimanje u obzir razdoblja koje ne odražava uobičajenu djelatnost tužitelja je u skladu sa smislom prikupljanja što je moguće novijih podataka, a stoga i u skladu s logikom objektivnog ispitivanja na koje se upućuje u članku 3. stavku 2. Osnovne uredbe.

(t. 119., 120., 122.‑124.)

7.      Cilj razdoblja ispitnog postupka i zabrane uzimanja u obzir elemenata nakon tog razdoblja jest osigurati reprezentativnost i pouzdanost rezultata ispitnog postupka, kao i osigurati da na elemente na kojima se temelji utvrđenje dampinga i štete ne utječe kasnije ponašanje zainteresiranih proizvođača nakon pokretanja antidampinškog postupka te da stoga konačna pristojba određena na kraju tog postupka bude prikladna za otklanjanje štete koja nastaje dampingom.

Osim toga, time što se u njemu upotrebljava izraz „uobičajeno”, člankom 6. stavkom 1. Osnovne uredbe o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice dopuštaju se iznimke od zabrane uzimanja u obzir informacija koje se odnose na razdoblje nakon razdoblja ispitnog postupka. Što se tiče okolnosti koje su povoljne za poduzetnike na koje se odnosi ispitni postupak, odlučeno je da institucije Unije ne mogu biti dužne uzeti u obzir elemente koji se odnose na razdoblje nakon razdoblja ispitnog postupka, osim ako ti elementi ne otkrivaju nove činjenice zbog kojih je predviđeno uvođenje antidampinške pristojbe očito neprikladno. Ako, naprotiv, elementi koji se odnose na razdoblje nakon razdoblja ispitnog postupka, zbog toga što odražavaju trenutačno ponašanje predmetnih poduzetnika, opravdavaju uvođenje ili povećanje antidampinške pristojbe, na temelju prethodno navedenog valja utvrditi da institucije imaju pravo, čak i obvezu, uzeti ih u obzir.

(t. 129., 130.)

8.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 139.‑143.)

9.      U okviru tumačenja članka 3. stavka 4. točke (b) Osnovne uredbe br. 384/96 o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice, upućivanje na primjerenost kumulativne ocjene „učinaka uvoza […] s obzirom na uvjete tržišnog natjecanja između uvoznih proizvoda” treba shvatiti kao da se njime želi izbjeći kumulacija učinaka uvoza proizvoda koji međusobno nisu dovoljno konkurentni da bi prouzročili štetu jednaku onoj koju je pretrpjela industrija Unije. Isto tako, navođenje primjerenosti kumulativne ocjene „uvjeta tržišnog natjecanja između uvoznih proizvoda i istovjetnih proizvoda Zajednice” treba shvatiti kao da se njime želi izbjeći da uvoz, koji nije dovoljno konkurentan u odnosu na proizvod industrije Unije i koji stoga ne može prouzročiti štetu toj industriji, bude predmet kumulativne ocjene s drugim uvozom.

Vijeće stoga nije počinilo pogrešku koja se tiče prava time što je primijenilo kriterije jednake onima koji su relevantni za određivanje istovjetnog proizvoda na temelju članka 1. stavka 4. Osnovne uredbe jer se njima u biti osigurava dovoljna konkurentnost između predmetnog proizvoda i istovjetnog proizvoda.

(t. 149., 150.)

10.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 162.)

11.    Iz članka 8. stavka 3. Osnovne uredbe br. 384/96 o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice proizlazi da institucije Unije pri procjeni ponude za preuzimanje obveze mogu uzeti u obzir različite činjenične okolnosti. Osim toga, institucije Unije ni na temelju jedne odredbe Osnovne uredbe nisu obvezne prihvatiti prijedloge za preuzimanje obveze u području cijene koje podnesu gospodarski subjekti na koje se odnosi ispitni postupak prije uvođenja antidampinških pristojbi. Naprotiv, iz navedene uredbe proizlazi da institucije utvrđuju prihvatljivost takvih preuzimanja obveza u okviru svoje diskrecijske ovlasti.

Iz toga logično proizlazi da Opći sud može provoditi samo ograničeni nadzor nad osnovanosti odbijanja ponude za preuzimanje obveze. U tom se pogledu može istaknuti da široka diskrecijska ovlast koju imaju institucije ne proizlazi samo iz složenosti gospodarskih, političkih i pravnih situacija koje su obuhvaćene mjerama trgovinske zaštite. Zakonodavac je također odlučio institucijama ostaviti slobodu pri odlučivanju o korisnosti prihvaćanja ponude za preuzimanje obveze.

Zahtjev da se nad obvezama osigura odgovarajući nadzor razmatranje je koje su institucije valjano mogle uzeti u obzir pri ispitivanju tužiteljeve ponude za preuzimanje obveze.

(t. 176.‑178.)

12.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 189.‑193.)