MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ANTHONYJA COLLINSA
od 5. svibnja 2022.(1)
Predmet C‑700/20
The London Steam‑Ship Owners’ Mutual Insurance Association Limited
protiv
Kraljevine Španjolske
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, trgovačko vijeće, Ujedinjena Kraljevina))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članak 1. stavak 2. točka (d) – Članak 34. točke 1. i 3. – Priznavanje sudske odluke donesene u drugoj državi članici – Sudska odluka koja je nepomirljiva sa sudskom odlukom koja uključuje arbitražni pravorijek koji je u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje donesen u sporu između istih stranaka”
I. Uvod
1. Prije nešto manje od dva desetljeća, u studenome 2002., M/T Prestige (u daljnjem tekstu: brod Prestige), jednotrupni tanker za prijevoz nafte registriran na Bahamima, prepolovio se na dva dijela i potonuo uz obalu Galicije (Španjolska). U to je vrijeme prevozio 70 000 tona teškog loživog ulja, koje se izlilo i nanijelo znatnu štetu plažama, gradovima i selima na sjevernoj obali Španjolske i zapadnoj obali Francuske. Kako je objašnjeno u točkama 13. do 26. ovog mišljenja, potonuće broda Prestige izazvalo je dugotrajan spor između njegovih osiguravateljâ i Španjolske Države koji se vodio u okviru dvaju različitih postupaka u dvjema državama članicama. U vezi s njim donesene su dvije sudske odluke: ona koju je donijela Audiencia Provincial de La Coruña (Provincijski sud u A Coruñi, Španjolska) i ona koju je donio High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, trgovačko vijeće, Ujedinjena Kraljevina). Španjolska Država u konačnici je zatražila od sudova Engleske i Walesa da priznaju sudsku odluku koju je donijela Audiencia Provincial de La Coruña (Provincijski sud u A Coruñi). U zadnjim danima prijelaznog razdoblja nakon povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Europske unije, High Court of Justice (England & Wales) (Visoki sud, Engleska i Wales) uputio je zahtjev za prethodnu odluku tražeći od Suda da protumači članak 1. stavak 2. točku (d) i članak 34. točke 1. i 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(2).
II. Pravni okvir
A. Međunarodno pravo
2. Članak I. stavak 1. Konvencije o priznavanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, sklopljene u New Yorku 10. lipnja 1958.(3) (u daljnjem tekstu: Njujorška konvencija iz 1958.), propisuje:
„Ova se konvencija primjenjuje na priznanje i izvršenje arbitražnih odluka u sporovima između fizičkih ili pravnih osoba donesenih na području neke druge države, a ne one u kojoj se traži priznanje i izvršenje odluka. Ona se isto tako primjenjuje na arbitražne odluke koje se ne smatraju domaćim odlukama u državi u kojoj se traži njihovo priznanje ili izvršenje.” [neslužbeni prijevod]
3. Članak III. Njujorške konvencije iz 1958. predviđa:
„Svaka strana ugovornica priznaje arbitražnu odluku i dopušta izvršenje te odluke prema pravilima postupka koja vrijede na području na kojem se na odluku pozvalo, uz uvjete utvrđene u sljedećim člancima. Na priznanje i izvršenje arbitražnih odluka na koje se ova Konvencija primjenjuje ne nameću se značajno stroži uvjeti ili više naknade ili pristojbe u usporedbi s priznanjem i izvršenjem domaćih arbitražnih odluka.” [neslužbeni prijevod]
B. Pravo Europske unije
1. Uredba br. 44/2001
4. Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 predviđa da se ta uredba primjenjuje na građanske i trgovačke stvari bez obzira na prirodu suda. Na arbitražu se ne primjenjuje, kako je propisano njezinim člankom 1. stavkom 2. točkom (d).
5. Prema članku 32. Uredbe br. 44/2001, „[…] ‚sudska odluka’ znači bilo kakvu sudsku odluku koju donese sud neke države članice, bez obzira na to kako se ta sudska odluka naziva, uključujući presudu, nalog, odluku ili nalog za izvršenje te odluku o utvrđivanju troškova koju izdaje sudski službenik”.
6. Članak 33. Uredbe br. 44/2001 predviđa:
„1. Sudska odluka donesena u nekoj državi članici priznaje se u drugoj državi članici bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom.
2. Svaka zainteresirana stranka koja pokrene pitanje priznavanja sudske odluke kao glavni predmet spora može, u skladu s postupcima iz odjeljaka 2. i 3. ovog poglavlja, zatražiti priznavanje sudske odluke.
3. Ako je rezultat postupka pred sudom države članice ovisan o odluci o priznavanju koja se donosi kao odluka o prethodnom pitanju, taj sud ima nadležnost za odlučivanje o tome pitanju.”
7. U skladu s člankom 34. Uredbe br. 44/2001:
„Sudska odluka se ne priznaje:
1. ako bi takvo priznavanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se traži priznanje;
[…]
3. ako je nepomirljiva sa sudskom odlukom donesenom u sporu između istih stranaka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje;
4. ako je nepomirljiva s prethodno donesenom sudskom odlukom u drugoj državi članici ili u trećoj zemlji, a radi se o istom predmetu između istih stranaka, pod uvjetom da prethodno donesena sudska odluka ispunjava uvjete potrebne za njezino priznavanje u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje.”
8. Članak 71. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 predviđa da ta uredba ne utječe ni na koju konvenciju čije su stranke države članice, a koja, s obzirom na neko posebno pravno područje, uređuje nadležnost, priznavanje ili izvršenje sudskih odluka.
2. Uredba br. 1215/2012
9. Budući da se tekst članka 1. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 44/2001 nije promijenio od stupanja na snagu Briselske konvencije, uvodna izjava 12. Uredbe br. 1215/2012 čini se relevantnom u ocjenjivanju opsega iznimke predviđene u toj odredbi(4). Ta uvodna izjava glasi:
„Ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati na arbitražu. Ništa iz ove Uredbe ne bi trebalo sprečavati sudove država članica pred kojima je pokrenut postupak u stvari u pogledu koje su stranke sklopile arbitražni sporazum da upute stranke na arbitražu, da zastanu s postupkom ili obustave postupak, da ispitaju je li arbitražni ugovor ništav, neprovediv ili neizvršiv, u skladu s njihovim nacionalnim pravom.
Odluka suda države članice o tome je li arbitražni sporazum ništav, neprovediv ili neizvršiv ne bi trebala biti predmetom primjene pravila o priznavanju i izvršenju iz ove Uredbe, neovisno o tome je li sud odlučivao o tom pitanju kao o glavnom ili prethodnom pitanju.
S druge strane, ako sud države članice prilikom ostvarivanja nadležnosti prema ovoj Uredbi ili prema nacionalnom pravu utvrdi da je arbitražni ugovor ništav, neprovediv ili neizvršiv, to ne sprečava priznavanje odluke suda o glavnoj stvari ili, ovisno o slučaju, izvršenje u skladu s ovom Uredbom. Ovo ne dovodi u pitanje nadležnost sudova država članica da odlučuju o priznavanju i izvršenju arbitražnih odluka u skladu s [Njujorškom konvencijom iz 1958.], koja ima prednost pred ovom uredbom.
Ova se Uredba ne primjenjuje na tužbe ili sporedne postupke koji se odnose na, posebno, uspostavu arbitražnih sudova, ovlasti arbitara, provođenje arbitražnog postupka ili drugim aspektima [druge aspekte] tog postupka, ni na koju tužbu ili presudu u vezi poništenja, revizije, žalbe, priznavanja ili izvršenja arbitražne odluke.”
C. Englesko pravo
10. Članak 66. Arbitration Acta 1996 (Zakon o arbitraži iz 1996.)(5), naslovljen „Izvršenje odluke”, propisuje:
„l. Pravorijek koji je sud donio na temelju arbitražnog sporazuma može se, uz dopuštenje suda, izvršiti na isti način kao ekvivalentna sudska odluka ili rješenje suda.
2. Kada je takvo dopuštenje dano, može se donijeti sudska odluka u smislu arbitražnog pravorijeka.
3. Dopuštenje za izvršenje arbitražnog pravorijeka ne daje se ako, odnosno u mjeri u kojoj, osoba protiv koje se njegovo izvršenje zahtijeva dokaže da sud koji ga je donio nije bio materijalno nadležan za njegovo donošenje. Pravo prigovora na izvršenje tog pravorijeka može se izgubiti.[…]”
11. Članak 73. Zakona o arbitraži iz 1996., naslovljen „Gubitak prava prigovora”, propisuje:
„1. Ako stranka arbitražnog postupka sudjeluje, ili nastavi sudjelovati, u postupku, a da, bilo odmah ili unutar roka koji dopušta arbitražni sporazum, sud ili neka odredba ovog dijela, ne prigovori –
(a) da sud nije materijalno nadležan,
(b) da je postupak nepravilno vođen,
(c) da arbitražni sporazum ili neka odredba ovog dijela nisu poštovani, ili
(d) da se dogodila neka druga nepravilnost koja utječe na sud ili postupak,
ona ne može taj prigovor kasnije istaknuti pred sudom, osim ako dokaže da, kada je sudjelovala ili nastavila sudjelovati u postupku, nije znala i, postupajući s razumnom pažnjom, nije mogla otkriti razloge za isticanje prigovora.
2. Ako arbitražni sud utvrdi da je materijalno nadležan, a stranka arbitražnog postupka koja je to utvrđenje mogla osporiti –
(a) bilo kojim dostupnim arbitražnim procesom žalbe ili revizije, ili
(b) pobijanjem arbitražnog pravorijeka,
to ne učini, ili to ne učini unutar roka propisanog arbitražnim sporazumom ili nekom odredbom ovog dijela, ona kasnije ne može prigovoriti na materijalnu nadležnost suda pozivajući se na razlog koji je bio predmet tog utvrđenja.”
D. Španjolsko pravo
12. Članak 117. Leya Orgánica 10/1995 del Código Penal (Organski zakon 10/1995 o Kaznenom zakoniku) od 23. studenoga 1995.(6) predviđa da „osiguravatelji koji su na sebe preuzeli rizik od financijskih potraživanja koja nastanu kao posljedica korištenja ili iskorištavanja bilo koje imovine, industrije, poduzeća ili djelatnosti, a osigurani rizik se obistini kao posljedica okolnosti predviđene ovim Zakonikom, građanskopravno odgovaraju do iznosa predviđenog zakonom ili sporazumom, ne dovodeći u pitanje njihovo pravo da od dotične osobe zahtijevaju povrat”.
III. Činjenično stanje spora, glavni postupak i prethodna pitanja
13. Kada je brod Prestige potonuo, njegovi vlasnici (u daljnjem tekstu: vlasnici broda Prestige) imali su osiguranje Protection & Indemnity (u daljnjem tekstu: osiguranje P&I) kod The London Steam‑Ship Owners’ Mutual Insurance Association Limited (u daljnjem tekstu: Klub)(7), na temelju ugovora o osiguranju sklopljenog potvrdom o učlanjenju od 20. veljače 2002. (u daljnjem tekstu: ugovor o osiguranju). Klub se tim ugovorom obvezao vlasnicima pružati pokriće P&I u pogledu, među ostalim, bilo kakvih potraživanja koja prema njima nastanu kao posljedica onečišćenja, do maksimalnog ukupnog iznosa od jedne milijarde američkih dolara (USD). Ugovor o osiguranju podlijegao je Pravilniku Kluba, to jest općim uvjetima police osiguranja koja je bila dio potvrde o učlanjenju. Članak 3. tog pravilnika, naslovljen „Pravo na povrat”, sadržavao je na sljedeći način sročenu klauzulu „pay to be paid”(8):
„3.1. Ako prema nekom članu nastanu potraživanja, troškovi ili izdaci koje mu osiguranje pokriva, on ima pravo na povrat iz sredstava Kluba predviđenih za taj razred, POD UVJETOM:
3.1.1. da je taj član platio čitav iznos tih potraživanja, troškova ili izdataka (iz sredstava koja mu apsolutno pripadaju, a ne pozajmljenih ili sličnih sredstava);
[…]”
14. Članak 43. Pravilnika Kluba, naslovljen „Nadležnost i mjerodavno pravo”, sadržavao je arbitražnu klauzulu prema kojoj se „ako bi između člana i Kluba nastala bilo kakva nesuglasica ili spor”, „o takvoj nesuglasici ili sporu” odlučivalo na arbitraži u Londonu (Ujedinjena Kraljevina) pred jednim arbitrom i to na temelju engleskog prava i Zakona o arbitraži iz 1996.
15. Krajem 2002. u Španjolskoj je pokrenut kazneni postupak protiv, među ostalim, kapetana, prvog časnika i glavnog inženjera broda Prestige.
16. Približno u lipnju 2010., nakon što je završila istražna faza kaznenog postupka, nekoliko je pravnih subjekata, uključujući Španjolsku Državu, protiv nekoliko tuženika, uključujući Klub kao osiguravatelja vlasnikâ broda Prestige od odgovornosti na temelju ugovora o osiguranju, podnijelo građanskopravne tužbe na temelju prava izravnog utuživanja u skladu s člankom 117. španjolskog Kaznenog zakonika. Klub nije sudjelovao u španjolskom postupku.
17. Klub je 16. siječnja 2012. pokrenuo arbitražni postupak u Londonu, u kojem je zahtijevao da se utvrdi da je, u skladu s arbitražnom klauzulom iz ugovora o osiguranju, Španjolska Država tužbu na temelju članka 117. španjolskog Kaznenog zakonika morala podnijeti u Londonu te da englesko pravo i/ili ugovor nisu predviđali odgovornost Kluba za takva potraživanja. Španjolska Država nije sudjelovala u arbitražnom postupku(9).
18. Arbitražni sud je arbitražnim pravorijekom od 13. veljače 2013. (u daljnjem tekstu: sporni arbitražni pravorijek) utvrdio da se, s obzirom na to da su odnosna potraživanja bila ugovorne naravi prema engleskim pravilima o sukobu zakona, na ugovor primjenjivalo englesko pravo. Španjolska Država se stoga bez pridržavanja arbitražne klauzule i klauzule „pay to be paid” nije mogla pozivati na ugovorna prava vlasnikâ broda Prestige. Osim toga, Španjolska Država trebala je pokrenuti arbitražni postupak u Londonu kako bi od Kluba ostvarila povrat. U arbitražnom je pravorijeku usto utvrđeno da Klub, s obzirom na to da vlasnici broda Prestige nisu prethodno platili osiguranu štetu, nije bio odgovoran prema Španjolskoj Državi u pogledu tih potraživanja. U svakom slučaju, odgovornost Kluba nije premašivala jednu milijardu američkih dolara.
19. Klub je u ožujku 2013. na temelju članka 66. stavaka 1. i 2. Zakona o arbitraži iz 1996. od suda koji je uputio zahtjev zatražio da na području svoje nadležnosti izvrši sporni arbitražni pravorijek na isti način kao sudsku odluku ili rješenje te da donese sudsku odluku u smislu tog pravorijeka. Španjolska Država se usprotivila tom zahtjevu. Zatražila je da se sporni arbitražni pravorijek ukine i/ili proglasi bespredmetnim u skladu s člankom 67. i/ili člankom 72. Zakona o arbitraži iz 1996. Ti članci predviđaju da se engleski arbitražni pravorijek može osporavati pozivanjem na, među ostalim, materijalnu nenadležnost suda koji ga je donio i nemogućnost da se o odnosnom sporu odlučuje na arbitraži. Španjolska Država usto je tvrdila da sud koji je uputio zahtjev ne treba donijeti sudsku odluku u smislu tog pravorijeka.
20. Nakon sedmodnevnog suđenja tijekom kojeg su izneseni činjenični dokazi i izjava stručnjaka za španjolsko pravo, sud koji je uputio zahtjev donio je rješenje 22. listopada 2013. Odredio je da se zahtjevi Španjolske Države odbace, da se sporni arbitražni pravorijek izvrši u skladu s člankom 66. stavkom 1. Zakona o arbitraži iz 1996. te da se, u skladu s člankom 66. stavkom 2. tog zakona, protiv Španjolske Države donese sudska odluka u smislu tog pravorijeka. Istog je dana donio zasebnu formalnu presudu koja je predviđala da se, „[u] skladu s člankom 66. stavkom 2. Zakona o arbitraži iz 1996., protiv [Španjolske Države] donese sudska odluka u smislu arbitražnog pravorijeka”(10).
21. Španjolska Država protiv sudske odluke na temelju članka 66. podnijela je žalbu Court of Appealu (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel, Ujedinjena Kraljevina). Taj je sud presudom od 1. travnja 2015. odbio žalbu.
22. Audiencia Provincial de La Coruña (Provincijski sud u A Coruñi) je 13. studenoga 2013. donijela sudsku odluku u španjolskom postupku. Nije iznijela utvrđenja u pogledu građanskopravne odgovornosti vlasnikâ broda Prestige ili Kluba. Razne su stranke protiv te sudske odluke podnijele žalbu Tribunalu Supremu (Vrhovni sud, Španjolska). Taj je sud presudom od 14. siječnja 2016. utvrdio, među ostalim, da su kapetan i vlasnici broda Prestige odgovorni za građanskopravna potraživanja te da je Klub izravno odgovoran na temelju članka 117. španjolskog Kaznenog zakonika, do maksimalnog iznosa od jedne milijarde američkih dolara. Proslijedio je slučaj Audienciji Provincial de La Coruña (Provincijski sud u A Coruñi) kako bi ona odredila iznose za koje tuženici u španjolskom postupku odgovaraju. Taj je sud presudom od 15. studenoga 2017. (koja je ispravljena 11. siječnja 2018.) utvrdio da, zbog nesreće, kapetan i vlasnici broda Prestige te Klub moraju platiti više od 200 različitih stranaka (uključujući Španjolsku Državu) iznos veći od 1,6 milijarde eura, pri čemu se na Klub primjenjuje ograničenje od jedne milijarde američkih dolara. Protiv te presude više stranaka podnijelo je žalbu Tribunalu Supremu (Vrhovni sud), koji ju je, uz nekolicinu promjena, potvrdio presudom od 19. prosinca 2018. (koja je izmijenjena 21. siječnja 2019.).
23. Audiencia Provincial de La Coruña (Provincijski sud u A Coruñi) donijela je 1. ožujka 2019. rješenje o izvršenju u kojem su bili određeni iznosi koje su pojedini tužitelji, uključujući Španjolsku Državu, imali pravo utužiti od odnosnih tuženika, uključujući Klub (u daljnjem tekstu: španjolska sudska odluka).
24. Španjolska Država je 25. ožujka 2019. zatražila od High Courta of Justice (England & Wales) (Visoki sud, Engleska i Wales) da prizna španjolsku sudsku odluku u skladu s člankom 33. Uredbe br. 44/2001. Taj je sud rješenjem od 28. svibnja 2019. prihvatio taj zahtjev (u daljnjem tekstu: rješenje o priznanju)(11).
25. Klub je 26. lipnja 2019. podnio žalbu protiv rješenja o priznanju u skladu s člankom 43. Uredbe br. 44/2001. Isticao je dva razloga. Kao prvo, tvrdio je da, sukladno članku 34. točki 3. Uredbe br. 44/2001, španjolska sudska odluka nije pomirljiva sa sudskom odlukom na temelju članka 66., koju je Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (United Kingdom) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel) (Ujedinjena Kraljevina) potvrdio 1. travnja 2015. Kao drugo, pozivajući se na članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001, navodio je da se priznanje ili izvršenje španjolske sudske odluke očito protivi engleskom javnom poretku. Španjolska Država usprotivila se žalbi Kluba. Zatražila je od suda koji je uputio zahtjev da uputi šest prethodnih pitanja o tumačenju Uredbe br. 44/2001.
26. U tim je okolnostima, High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, trgovačko vijeće) 22. prosinca 2020. odlučio Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. S obzirom na narav pitanja koja nacionalni sud treba riješiti prilikom odlučivanja o tome treba li donijeti sudsku odluku u smislu pravorijeka u skladu s člankom 66. Zakona o arbitraži iz 1996., može li sudska odluka koju donese u skladu s tom odredbom predstavljati relevantnu ‚sudsku odluku’ donesenu u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001?
2. S obzirom na to da sudska odluka donesena u smislu pravorijeka, poput sudske odluke na temelju članka 66. Zakona o arbitraži iz 1996., nije obuhvaćena materijalnim područjem primjene Uredbe br. 44/2001 zbog iznimke koja se odnosi na arbitražu iz članka 1. stavka 2. točke (d), može li takva sudska odluka predstavljati relevantnu ‚sudsku odluku’ donesenu u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001?
3. Pod pretpostavkom da se članak 34. točka 3. Uredbe br. 44/2001 ne primjenjuje, ako bi priznanje i izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici bilo protivno nacionalnom javnom poretku zbog toga što bi se time povrijedilo načelo pravomoćnosti zbog prethodnog nacionalnog arbitražnog pravorijeka ili prethodne sudske odluke koju je u smislu pravorijeka donio sud države članice u kojoj se zahtijeva priznanje, je li dopušteno pozvati se na članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 kao osnovu za odbijanje priznavanja ili izvršenja ili su u članku 34. točkama 3. i 4. te uredbe taksativno navedene osnove u skladu s kojima res judicata i/ili nepomirljivost mogu spriječiti priznavanje i izvršenje sudske odluke u smislu te uredbe?”
IV. Postupak pred Sudom
27. Klub, njemačka, španjolska, francuska i poljska vlada, Ujedinjena Kraljevina, Švicarska Konfederacija i Komisija podnijeli su pisana očitovanja.
28. Na raspravi održanoj 31. siječnja 2022., Klub, španjolska, francuska i poljska vlada, Ujedinjena Kraljevina i Komisija iznijeli su usmena očitovanja i odgovorili na postavljena im pitanja.
29. Ujedinjena Kraljevina se 31. siječnja 2020. povukla iz Europske unije. U skladu s člankom 86. stavkom 2. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju(12), Sud ostaje nadležan za donošenje odluka o prethodnim pitanjima na temelju zahtjeva sudova Ujedinjene Kraljevine koji su mu upućeni prije isteka prijelaznog razdoblja, koje je, u skladu s člankom 126. tog sporazuma, isteklo 31. prosinca 2020. Osim toga, prema članku 89. stavku 1. tog sporazuma, presude Suda, bilo da su donesene prije ili nakon isteka prijelaznog razdoblja, u cijelosti su obvezujuće za Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini. Budući da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku upućen 22. prosinca 2020., Sud je nadležan o njemu odlučiti te će sud koji je uputio zahtjev biti vezan presudom koju Sud donese.
V. Pravna ocjena
A. Uvodne napomene
30. Uvodno iznosim dva zapažanja.
31. Kao prvo, neke su stranke na raspravi dovodile u pitanje elemente koje je sud koji je uputio zahtjev već riješio. Među njima su utvrđenja da zahtjeve Španjolske Države protiv Kluba na temelju članka 117. španjolskog Kaznenog zakonika treba sukladno engleskom pravu kvalificirati kao zahtjeve za izvršenje obveza u skladu s tom odredbom, a ne kao samostalna prava izvedena iz španjolskih propisa; da je te obveze utemeljene na engleskom pravu moguće izvršiti samo na način kako je to za njih predviđeno, to jest putem arbitraže i podložno klauzuli „pay to be paid”; te da je o tim zahtjevima moguće odlučiti u arbitraži.
32. U postupku iz članka 267. UFEU‑a, koji se zasniva na jasnom razgraničenju funkcija nacionalnih sudova i Suda, nacionalni je sud jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice iz glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo(13). Nije na Sudu da se izjasni o tumačenju nacionalnih odredaba niti da odluči je li način na koji ih tumači sud koji je uputio zahtjev pravilan(14). Iz toga slijedi da Sud, kada izvršava nadležnost koja mu je dodijeljena, ne može razmatrati argumente opisane u prethodnoj točki ovog mišljenja.
33. Kao drugo, francuska vlada ističe da španjolska sudska odluka i sudska odluka na temelju članka 66. nisu nepomirljive. Činjenica da je sud jedne države članice nadležan ne znači, ni općenito ni u konkretnom kontekstu tužbe za naknadu štete, da se redovni ili arbitražni sud neke druge države članice ne može proglasiti nadležnim i obratno. Ta vlada navodi da Klub nije smatrao potrebnim sudjelovati u španjolskom postupku te da se, u skladu sa španjolskim ili međunarodnim pravom, sud ne mora po službenoj dužnosti proglasiti nenadležnim zbog postojanja arbitražne klauzule. Španjolski se sud proglasio nadležnim za spor očito zbog činjenice da njegova nadležnost nije osporena zbog postojanja takve klauzule. Činjenica da je u sudskoj odluci na temelju članka 66. sud pred kojim je Klub pokrenuo postupak proglašen nadležnim zbog postojanja arbitražne klauzule u ugovoru o osiguranju ne čini tu sudsku odluku nepomirljivom sa španjolskom sudskom odlukom.
34. Francuska vlada usto ističe da činjenica da je arbitražni sud klauzulu „pay to be paid”, s obzirom na izostanak prethodne isplate, proglasio izvršivom protiv trećih strana koje su pretrpjele štetu koju je uzrokovao osiguranik ne sprječava nacionalni sud da ne primijeni tu klauzulu, tim više kada se – kao što je to slučaj u ovom predmetu – zainteresirana strana pred tim sudom nije pozvala na tu klauzulu ni na izostanak prethodne uplate. Stranka ne može tvrditi da je sudska odluka donesena u jednoj državi članici nepomirljiva sa sudskom odlukom donesenom u drugoj državi članici zbog činjenice da se ta stranka nije pojavila pred sudom koji je donio tu drugu sudsku odluku, čije se priznanje zahtijeva u državi članici u kojoj je donesena prva sudska odluka.
35. Argumenti francuske vlade su pogrešni zbog sljedećih dvaju razloga.
36. Kao prvo, kao što je to Ujedinjena Kraljevina primijetila na raspravi te kako sama francuska vlada ističe u svojim pisanim očitovanjima, prethodna pitanja upućena u ovom predmetu temelje se na pretpostavci da španjolska sudska odluka i sudska odluka na temelju članka 66. nisu pomirljive. Štoviše, kao što je to Ujedinjena Kraljevina također primijetila na raspravi, iz presude suda koji je uputio zahtjev od 18. prosinca 2020., u kojoj su određena prethodna pitanja koja će se uputiti, proizlazi da je taj sud odbio izričit poziv Španjolske Države da Sudu postavi pitanje o nepomirljivosti. Dovoljno je podsjetiti na to da je isključivo na sudu koji je uputio zahtjev da odredi i oblikuje prethodna pitanja koja se odnose na tumačenje prava Unije i koja su potrebna za rješenje glavnog postupka(15). Iako sud koji je uputio zahtjev može od stranaka postupka koji se pred njim vodi zatražiti da predlože na koji način treba sročiti prethodno pitanje, isključivo on donosi konačnu odluku o obliku i sadržaju pitanja(16). Iz sudske prakse također proizlazi da, iako je sud koji je uputio zahtjev izričito naveo u svojoj odluci kojom upućuje zahtjev za prethodnu odluku da nije smatrao potrebnim postaviti pitanje ili ako je prešutno odbio postaviti Sudu pitanje koje je postavila jedna od stranaka, Sud ne može odgovoriti na to pitanje niti ga uzeti u obzir u okviru zahtjeva za prethodnu odluku(17). S obzirom na navedeno, argumenti francuske vlade koji se odnose na nepomirljivost očito su nedopušteni.
37. Kao drugo, ti su argumenti u svakom slučaju irelevantni. Sud je u presudi Hoffmann utvrdio da pomirljivost dviju sudskih odluka treba odrediti s obzirom na to imaju li one pravne posljedice koje se međusobno isključuju(18). Dakle, nepomirljivost se određuje s obzirom na učinke koje sudske odluke proizvode; ona nema veze ni s pravnim razlozima na kojima se odnosne sudske odluke temelje niti s postupovnim koracima koji su doveli do njihova donošenja(19). Protivno tvrdnjama francuske vlade, nepomirljivost sudskih odluka ne ovisi ni o postupanju stranaka. Sudske odluke o kojima je riječ u ovom predmetu imaju dijametralno suprotne pravne posljedice, barem u odnosu na Klub: dok je Klub u španjolskoj sudskoj odluci proglašen odgovornim, u sudskoj odluci na temelju članka 66. nije proglašen odgovornim s obzirom na postojanje klauzule „pay to be paid”.
B. Prva dva pitanja
38. Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem želi doznati može li sudska odluka donesena u smislu arbitražnog pravorijeka u skladu s člankom 66. stavkom 2. Zakona o arbitraži iz 1996. činiti relevantnu „sudsku odluku” donesenu u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001. Svojim drugim pitanjem taj sud pita znači li činjenica da takva sudska odluka nije obuhvaćena materijalnim područjem primjene Uredbe br. 44/2001 s obzirom na članak 1. stavak 2. točku (d) te uredbe da ona ne može činiti relevantnu „sudsku odluku” u smislu članka 34. točke 3. te uredbe.
39. Budući da su ta dva pitanja usko povezana, zajedno ću ih razmotriti.
40. Za početak bih odbacio prijedlog Ujedinjene Kraljevine da Sud ne odgovori na prva dva pitanja zato što se ona „u bitnome odnose na sukob oko toga rješava li se spor arbitražom potpuno ili ne” te zato što, posljedično, njihov predmet spada pod iznimku iz članka 1. stavka 2. točke (d). Kao prvo, tim se dvama pitanjima traži tumačenje članka 1. stavka 2. točke (d), članka 32. i članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001. Dok se to tumačenje ne iznese, nije moguće reći je li spor između stranaka potpuno riješen arbitražom. Shodno tomu, prigovor Ujedinjene Kraljevine u tom pogledu primjer je pripreme ražnja dok je zec još u šumi. Kao drugo, u predmetu Owens Bank(20), prva dva od triju pitanja upućenih Sudu odnosila su se na primjenu Briselske konvencije na postupak u državama ugovornicama povezan s priznavanjem i izvršenjem sudskih odluka donesenih u državama koje nisu ugovornice, dok se trećim pitanjem htjelo odrediti načela prava Zajednice koja su se primjenjivala na lis pendens. Sud je na prva dva pitanja niječno odgovorio, zbog čega je odgovor na treće pitanje smatrao nepotrebnim. Iz toga proizlazi, protivno tvrdnjama Ujedinjene Kraljevine, da Sud nije odbio odgovoriti na pitanja koja su mu upućena u predmetu Owens Bank zato što nisu bila obuhvaćena područjem primjene Briselske konvencije.
41. Razlozi za isključenje arbitraže iz područja primjene Uredbe br. 44/2001 i opseg tog isključenja predviđeni su u pripremnim aktima za odredbu Briselske konvencije koja je prethodila članku 1. stavku 2. točke (d) Uredbe br. 44/2001(21), to jest za članak 1. stavak 2. točku 4. te konvencije, u takozvanom „Izvješću iz Heidelberga”(22), u određenim mišljenjima nezavisnih odvjetnika te u nekoliko presuda Suda.
42. Iz Jenardova izvješća(23) te Evrigenisova i Kerameusova izvješća(24) vidljivo je da je arbitraža iz područja Briselske konvencije isključena zbog postojanja mnogih višestranih međunarodnih sporazuma o arbitraži. U Schlosserovu izvješću(25) posebno se upućuje na Njujoršku konvenciju iz 1958., čije su stranke bile sve tadašnje države članice, osim Irske i Luksemburga. Slično tomu, u Izvješću iz Heidelberga(26) se navodi da se, povijesno gledano, isključenje može objasniti odnosom između „Briselskog režima” i Njujorške konvencije iz 1958. U tom se izvješću ističe da je, „[k]ada se 1960-ih pregovaralo o [Briselskoj] konvenciji, postojao širok konsenzus da je priznavanje arbitražnih sporazuma i pravorijeka učinkovito funkcioniralo u okviru Njujorške konvencije iz 1958. te da arbitražu stoga ne treba urediti europskim aktom”, kao i da je, „[p]ored toga, [Vijeće Europe] tada radilo na usporednom aktu o arbitraži, koji u konačnici nije donesen”(27). Činjenicu da je iznimka za arbitražu u Briselsku konvenciju uključena radi usklađenja s međunarodnim sporazumima koji su već postojali u tom području, osobito s Njujorškom konvencijom iz 1958., potvrdili su Sud u presudi Rich(28), nezavisni odvjetnik P. Léger u svojem mišljenju u predmetu Uden(29) i nezavisna odvjetnica J. Kokott u svojem mišljenju u predmetu Allianz i Generali Assicurazioni Generali(30).
43. Dakle, Briselskom konvencijom i aktom koji ju je naslijedio, Uredbom br. 44/2001, nije se htjelo utjecati na primjenu Njujorške konvencije iz 1958. u državama članicama(31). Osobito, ni jedan od tih akata ne odnosi se na postupke priznavanja i izvršenja arbitražnih pravorijeka, koji su uređeni nacionalnim i međunarodnim pravom primjenjivim u državi članici u kojoj se zahtijeva takvo priznavanje i izvršenje.
44. Kako Komisija pravilno ističe, Njujorška konvencija iz 1958. nije relevantna u postupku u kojem je upućen ovaj zahtjev za prethodnu odluku, zato što se taj postupak ne odnosi, kako zahtijeva članak I. stavak 1. te konvencije, na priznanje i izvršenje arbitražnog pravorijeka u državi različitoj od one u kojoj je taj pravorijek donesen. Osim toga, španjolska sudska odluka definitivno je obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 44/2001 te njezino priznanje i izvršenje u drugoj državi članici stoga podliježe odredbama te uredbe.
45. Iako tekst članka 1. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 44/2001 (i odredbe koja mu je prethodila, članka 1. stavka 2. točke 4. Briselske konvencije) ne nudi jasan odgovor u kojoj mjeri je arbitraža isključena iz područja primjene te uredbe, ustaljeno se smatra da je to isključenje „sveobuhvatno”(32) te da ga treba široko tumačiti.
46. Iz Jenardova izvješća(33) proizlazi da isključenje arbitraže nije ograničeno na postupke pred arbitrom, već uključuje sudske postupke koji se odnose na arbitražu. U Schlosserovu izvješću navedeno je da se Briselska konvencija ne odnosi na sudske postupke koji su sporedni arbitražnom postupku(34) kao ni na sudske odluke kojima se rješava pitanje valjanosti arbitražnog sporazuma te se, prema potrebi, strankama nalaže da obustave arbitražni postupak(35). U tom se izvješću usto navodi da Briselska konvencija nije primjenjiva na postupke i odluke povezane sa zahtjevima za opoziv, izmjenu, priznavanje i izvršenje arbitražnih pravorijeka kao ni na „odluke suda koje uključuju arbitražni pravorijek – što je uobičajena metoda priznavanja u pravu Ujedinjene Kraljevine”(36). Slično tomu, u Evrigenisovu i Kerameusovu izvješću(37) navodi se da Briselska konvencija ne obuhvaća postupke u kojima arbitraža izravno čini glavno pitanje, primjerice, predmete u kojima sud ima ključnu ulogu u uspostavi arbitražnog tijela te sudska poništenja ili priznanja valjanosti odnosno manjkavosti arbitražnog pravorijeka.
47. U skladu s navedenim, Sud je u presudi Rich, koja se odnosila na imenovanje arbitra od strane nacionalnog suda, utvrdio da su „ugovorne stranke htjele u potpunosti isključiti arbitražu, uključujući postupke pokrenute pred nacionalnim sudovima”(38). Dalje je utvrdio da je, kako bi se odredilo je li spor obuhvaćen područjem primjene Briselske konvencije, nužno voditi se isključivo predmetom tog spora. Stoga, ako spor zbog svojeg predmeta ne spada u područje primjene Briselske konvencije, postojanje prethodnog pitanja koje sud mora riješiti kako bi odlučio o sporu ne može, o kakvom god da je pitanju riječ, opravdati primjenu te konvencije(39). Sud je u presudi Van Uden, koja se odnosila na zahtjev za privremenu mjeru u vezi s plaćanjem dugova nastalih na temelju obveza u ugovoru koji je sadržavao arbitražnu klauzulu, utvrdio da privremene mjere načelno nisu sporedne arbitražnom postupku, već se određuju usporedno tom postupku kao mjere potpore, da se ne odnose na arbitražu kao takvu, nego na zaštitu širokog spektra prava te da njihovo mjesto u području primjene Briselske konvencije stoga treba odrediti ne s obzirom na njihovu narav, već s obzirom na narav prava koja se njima štite. Sud je stoga zaključio da će se Briselska konvencija primjenjivati kada se predmet zahtjeva za privremene mjere odnosi na pitanje koje je obuhvaćeno materijalnim područjem primjene te konvencije(40). Naposljetku, od Suda se u predmetu Gazprom(41) tražilo da odluči protivi li se Uredbi br. 44/2001 to da država članica prizna i izvrši, ili odbije priznati i izvršiti, arbitražni pravorijek kojim je arbitražni sud u drugoj državi članici zabranio stranci podnošenje određenih zahtjeva sudu prve države članice. Sud je na to pitanje niječno odgovorio, ističući da Uredba br. 44/2001 ne uređuje priznavanje i izvršenje, u jednoj državi članici, arbitražnog pravorijeka donesenog u drugoj državi članici.
48. Prema mojemu mišljenju, iz navedenog proizlazi da je sudska odluka donesena u smislu arbitražnog pravorijeka, kao što je sudska odluka na temelju članka 66. stavka 2. Zakona o arbitraži iz 1996., zahvaćena isključenjem arbitraže predviđenim u članku 1. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 44/2001. Osim toga, čini se da se sud koji je uputio zahtjev i sve stranke postupka pred Sudom slažu s tim tumačenjem.
49. Kao što to Klub, Ujedinjena Kraljevina i Komisija pravilno ističu, isključenje arbitraže iz materijalnog područja primjene Uredbe br. 44/2001 djeluje na način da, osobito, onemogućuje primjenu te uredbe za izvršenje arbitražnog pravorijeka u drugoj državi članici tako da ga se prvo pretvori u sudsku odluku te se potom od sudova druge države članice zahtijeva da tu sudsku odluku izvrše u skladu s poglavljem III. te uredbe(42).
50. Međutim, ovdje nije riječ o takvom scenariju. U predmetnom se slučaju ne nastoji u drugoj državi članici ishoditi priznanje ili izvršenje engleske sudske odluke donesene na temelju članka 66. Zakona o arbitraži iz 1996. Umjesto toga, predmetni se slučaj odnosi na učinak takve sudske odluke u okolnostima u kojima ona nije usklađena sa sudskom odlukom iz druge države članice čije se priznanje zahtijeva u Engleskoj i Walesu.
51. Postavlja se pitanje odgovara li taj scenarij onomu na koji se odnosi članak 34. točka 3. Uredbe br. 44/2001.
52. Kao i Klub, Ujedinjena Kraljevina i Komisija, smatram da sudska odluka donesena na temelju članka 66. Zakona o arbitraži iz 1996. definitivno čini „sudsku odluku” u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 zbog sljedećih triju razloga.
53. Kao prvo, pojam „sudska odluka” vrlo je široko definiran u članku 32. Uredbe br. 44/2001(43). Ta se definicija primjenjuje na sve odredbe te uredbe u kojima je taj pojam prisutan(44), uključujući članak 34. točku 3.
54. Kao drugo, Sud je u točki 17. presude Solo Kleinmotoren presudio da, kako bi činila „sudsku odluku” za potrebe Briselske konvencije, „odluka mora potjecati od sudskog tijela države ugovornice koje je samostalno odlučilo o pitanjima oko kojih se stranke spore”(45).
55. Sudska odluka donesena na temelju članka 66. stavka 2. Zakona o arbitraži iz 1996. u potpunosti ispunjava te uvjete. Iz načina na koji je u odluci kojom je upućen zahtjev opisan postupak prema kojem engleski sudovi donose sudsku odluku kako bi proveli arbitražni pravorijek u skladu s člankom 66. Zakona o arbitraži iz 1996. proizlazi da se u tom postupku arbitražni pravorijek ne potvrđuje automatski kao i da njegova potvrda nije puka formalnost. Sud saslušava argumente i sudski prosuđuje niz meritornih pitanja, kao što su: nadležnost arbitra, je li u interesu pravde donijeti sudsku odluku u smislu pravorijeka (pri čemu vodi računa o praktičnosti i korisnosti donošenja takve odluke), pitanja javnog poretka i interesi trećih strana. Kako bi prosudio ta pitanja, sud može naložiti da se istraže i utvrde razni činjenični i pravni elementi(46). Iz toga proizlazi da, kako je navedeno u odluci kojom je upućen zahtjev, sud koji razmatra zahtjev na temelju članka 66. može odlučivati o važnim meritornim elementima oko kojih se stranke spore, iako se ne preklapaju s pitanjima ili elementima o kojima je odlučio arbitražni sud te koji su obuhvaćeni arbitražnim pravorijekom.
56. Usto se čini, kako Ujedinjena Kraljevina i Komisija pravilno ističu u svojim pisanim očitovanjima, da temelj za donošenje sudske odluke u smislu arbitražnog pravorijeka nije arbitražni pravorijek niti sporazum između stranaka da svoj spor riješe na arbitraži, već je to nadležnost koju engleski sud ima u tom pogledu, koja obuhvaća rješavanje meritornih pitanja oko kojih se stranke spore. Protivno tvrdnjama njemačke i francuske vlade, engleski sud nije u istom položaju kao sud koji potvrđuje nagodbu koju su stranke sklopile, kao što je bio slučaj u predmetu Solo Kleinmotoren, u kojem je Sud utvrdio da „[s]udske nagodbe u bitnome imaju ugovornu narav u smislu da njihovi uvjeti prije svega ovise o volji stranaka”(47). Kako Komisija pravilno ističe u svojim pisanim očitovanjima, arbitražni pravorijek ne čini izraz sporazuma između stranaka o pitanjima koja su njime obuhvaćena, već razrješenje spora oko tih pitanja.
57. Kao treće, slažem se s Klubom i Ujedinjenom Kraljevinom u dijelu u kojem u svojim pisanim očitovanjima navode da činjenica da u sudskoj odluci donesenoj na temelju članka 66. Zakona o arbitraži iz 1996. nisu riješena sva pitanja koja je razmatrao arbitražni sud ne znači da ta sudska odluka ne može biti „sudska odluka” u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001(48). Osobito, ne postoji obveza da sud riješi sve meritorne elemente spora kako bi donio sudsku odluku koja odgovara smislu odredbe. Primjerice, Sud je u presudi Gambazzi utvrdio da je za kvalifikaciju odnosnih odluka kao „sudskih odluka” bilo dovoljno da ih je „donio sud te da […] su bile ili mogle biti predmet preispitivanja u različitim kontradiktornim postupcima u državi u kojoj su donesene”(49). U tom je predmetu za sudsku odluku koja je donesena u odsutnosti tuženika nakon što je on isključen iz postupka zato što nije poštovao sudski nalog utvrđeno da čini „sudsku odluku”, unatoč tomu što sud nije razmatrao meritum tužiteljevih navoda, već je samo ispitivao jesu li bili ispunjeni uvjeti za donošenje presude u odsutnosti tuženika.
58. Točno je da se u točki 17. presude Solo Kleinmotoren(50) govori o „the” issues between the parties. Međutim, iz točke 21. te presude, u kojoj se govori o „a matter at issue” between the parties te iz verzije točke 17. na jeziku na kojem je postupak vođen, a to je njemački, proizlazi da se uporabom određenog člana u engleskoj verziji nije htjelo ništa posebno poručiti(51).
59. Također, slažem se s Klubom, njemačkom vladom(52), Ujedinjenom Kraljevinom i Komisijom da se članak 34. točka 3. Uredbe br. 44/2001 primjenjuje na svaku nepomirljivu sudsku odluku donesenu u sporu između istih stranaka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje, neovisno o tome je li njezin predmet obuhvaćen materijalnim područjem primjene Uredbe br. 44/2001. Drugim riječima, isključenje arbitraže u članku 1. stavku 2. točki (d) te uredbe ne primjenjuje se na način da takve sudske odluke isključuje iz područja primjene članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001.
60. Članak 1. stavak 2. Uredbe br. 44/2001 ne određuje spada li sudska odluka u smislu članka 34. točke 3. te uredbe u područje primjene te uredbe, zbog jednostavnog razloga da su te odredbe usvojene za različite svrhe te da imaju različite ciljeve.
61. Što se tiče svrhe i ciljeva članka 1. stavka 2. Uredbe br. 44/2001, „sudska odluka” u smislu članka 32. te uredbe koja spada u područje primjene te uredbe podliježe uzajamnom priznavanju te stoga može „putovati”. Da upotrijebim opis koji Klub iznosi: „Članak 1. odnosi se na primjenu uredbe na postupak, koja u slučaju zahtjeva za izvršenje u smislu poglavlja III. ovisi o predmetu sudske odluke čije se priznavanje zahtijeva (u predmetnom je slučaju to španjolska sudska odluka)”, a „[n]akon što se utvrdi da je uredba primjenjiva na taj postupak, članak 1. više nema nikakvu ulogu”.
62. Kao što to Klub, njemačka vlada, Ujedinjena Kraljevina i Komisija ističu, članak 34. točka 3. Uredbe br. 44/2001 ima drukčiju svrhu i ciljeve: zaštititi integritet unutarnjeg pravnog poretka države članice i osigurati da nametanje toj državi članici obveze da prizna stranu sudsku odluku koja nije usklađena s odlukom njezinih sudova ne naruši vladavinu prava u toj državi. To je u Jenardovu izvješću navedeno kao temeljno načelo Briselske konvencije(53). Sud se na to načelo pozivao u okviru svoje argumentacije u presudi Solo Kleinmotoren(54). Dakle, zahtjev da vladavina prava u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje ne bude narušena određuje način na koji treba tumačiti članak 34. točku 3. Uredbe br. 44/2001(55).
63. Budući da je isključenje određenih pitanja iz materijalnog područja primjene Uredbe br. 44/2001 dovelo do rizika od nepomirljivih odluka, morala su se usvojiti pravila za uređenje tih okolnosti. Taj se rizik u području arbitraže izričito uvažava u mišljenju nezavisnog odvjetnika M. Darmona u predmetu Rich i mišljenju nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Allianz i Generali Assicurazioni Generali(56). Za mnoga se važna pitanja, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Uredbe br. 44/2001, smatra da nisu obuhvaćena područjem primjene te uredbe, uključujući status ili pravnu sposobnost fizičkih osoba, oporuke i nasljeđivanje, stečaj, nesolventnost i socijalnu sigurnost. Stoga se slažem s Klubom, njemačkom vladom, Ujedinjenom Kraljevinom i Komisijom da bi vladavina prava i unutarnji pravni poredak država članica bili ozbiljno narušeni ako bi njihovi sudovi morali ignorirati sudske odluke o svim tim pitanjima koje su unutar područja svoje nadležnosti donijeli sudovi te iste države članice te koje su možebitno postale pravomoćne, kako bi dali prednost – potencijalno kasnijoj – sudskoj odluci donesenoj u drugoj državi članici koja se odnosi na isto pitanje. Budući da nema jasnih odredbi koje sugeriraju suprotno, razumno je zaključiti da zakonodavac Unije nije imao namjeru usvojiti odredbe koje bi toliko narušavale vladavinu prava u državama članicama.
64. I iz presude Suda u predmetu Hoffmann(57) proizlazi da sudskoj odluci donesenoj u državi u kojoj se zahtijeva priznanje strane sudske odluke treba dati prednost, čak i ako predmet prve presude nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 44/2001. U predmetu Hoffmann, suprugu je njemačkom sudskom odlukom naloženo da plaća alimentaciju svojoj supruzi, od koje je bio rastavljen u Njemačkoj. On je nakon toga od nizozemskog suda ishodio rješenje o razvodu, koje nije priznato u Njemačkoj. U vrijeme nastanka činjeničnog stanja u tom predmetu, status fizičkih osoba bio je isključen iz područja primjene Briselske konvencije, dok je plaćanje alimentacije supružniku bilo njime obuhvaćeno. Sudu je u kontekstu postupka izvršenja njemačke sudske odluke u Nizozemskoj postavljeno pitanje treba li odbiti izvršenje u skladu s člankom 27. stavkom 3. Briselske konvencije(58) zbog toga što je ta sudska odluka bila nepomirljiva s nizozemskim rješenjem o razvodu. Sud je utvrdio da nizozemski sud treba odbiti izvršenje njemačke sudske odluke. Među ostalim je istaknuo da „odnosne sudske odluke imaju pravne posljedice koje se međusobno isključuju” te da bi se „[s]trana sudska odluka, koja nužno pretpostavlja postojanje bračnog odnosa, morala izvršiti iako je taj odnos okončan sudskom odlukom koja je u sporu između istih stranaka donesena u državi u kojoj se zahtijeva izvršenje”(59).
65. Slažem se s Komisijom da stajalište koje je Sud usvojio u presudi Hoffmann(60) zadovoljava zahtjeve sustava nadležnosti koji je uspostavljen Uredbom br. 44/2001 jer omogućuje da sudske odluke budu valjane u državama u kojima su donesene. Njemačka sudska odluka i nizozemsko rješenje o razvodu nisu mogli usporedno postojati u istom pravnom sustavu. Da je Briselska konvencija dopuštala takvo stanje stvari, vladavina prava u Nizozemskoj bila bi ugrožena(61). Budući da, za potrebe ove analize, nema razloga međusobno razlikovati pojedine iznimke predviđene u članku 1. stavku 2. Uredbe br. 44/2001, nije relevantno da se presuda Hoffmann ne odnosi na članak 1. stavak 2. točku (d).
66. Naposljetku, uvjerljiv mi je i argument Kluba, Ujedinjene Kraljevine i Komisije da tumačenje članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 prema kojem odluke nacionalnih sudova kojima se provode arbitražni pravorijeci, kao što je sudska odluka na temelju članka 66. stavka 2. o kojoj je riječ u ovom predmetu, nisu obuhvaćene područjem primjene te odredbe dovodi do barem dviju anomalija.
67. Kao prvo, prema članku 34. točki 4. Uredbe br. 44/2001, sudska odluka koja je prethodno donesena u trećoj državi te koja po definiciji nije obuhvaćena područjem primjene te uredbe, mogla bi onemogućiti priznanje nepomirljive sudske odluke koja je kasnije donesena u državi članici različitoj od one u kojoj se zahtijeva priznanje. S druge strane, nepomirljiva sudska odluka donesena u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje, a za čiji se predmet smatra da nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 44/2001, ne bi imala taj učinak. Primjerice, sudska odluka koju je donio sud u Boliviji, trećoj državi, mogla bi onemogućiti da se sudska odluka koju je donio sud u Irskoj, državi članici, prizna u Francuskoj, drugoj državi članici, dok sudska odluka koju je donio francuski sud ne bi mogla spriječiti da se irska sudska odluka prizna u Francuskoj.
68. Kao drugo, strani arbitražni pravorijek bio bi u nadređenom položaju u pravnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva priznanje u usporedbi s nacionalnim arbitražnim pravorijekom koji su izvršili sudovi te države članice. Ako država članica prizna strani arbitražni pravorijek u skladu s Njujorškom konvencijom iz 1958., ne može se kasnije pozivati na Uredbu br. 44/2001 kako bi izvršila sudsku odluku države članice koja proturječi tom stranom arbitražnom pravorijeku. Nacionalni arbitražni pravorijek koji je izvršen sudskom odlukom u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje bio bi u lošijem položaju jer ne bi imao status arbitražnog pravorijeka u smislu Njujorške konvencije iz 1958.(62) niti bi uživao zaštitu na temelju članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001. U predmetnom slučaju, ako sudska odluka na temelju članka 66. ne bi onemogućavala izvršenje španjolske sudske odluke u Engleskoj, sporni bi arbitražni pravorijek izgubio pravne učinke u državi u kojoj je bilo sjedište arbitraže, ali bi ga se ipak moglo izvršiti u drugoj državi članici umjesto španjolske sudske odluke. Uzmimo primjer koji je Komisija dala u svojim pisanim očitovanjima. Ako bi francuski sudovi smatrali da im Njujorška konvencija iz 1958. nalaže da priznaju sporni arbitražni pravorijek, Uredba br. 44/2001 ne bi spriječila izvršenje spornog arbitražnog pravorijeka u Francuskoj te francuski sudovi ne bi bili obvezni priznati španjolsku sudsku odluku u mjeri u kojoj je ona nepomirljiva sa spornim arbitražnim pravorijekom.
69. Zaključno, slažem se s Klubom, Ujedinjenom Kraljevinom i Komisijom da sudska odluka donesena na temelju članka 66. stavka 2. Zakona o arbitraži iz 1996. može činiti „sudsku odluku donesenu […] u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje” u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001, neovisno o tome nalazi li se izvan materijalnog područja primjene te uredbe.
70. Stoga predlažem da Sud na prvo i drugo pitanje odgovori na način da sudska odluka donesena u smislu arbitražnog pravorijeka u skladu s člankom 66. stavkom 2. Zakona o arbitraži iz 1996. može činiti relevantnu „sudsku odluku” donesenu u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001, čak i ako takva sudska odluka nije obuhvaćena područjem primjene te uredbe s obzirom na njezin članak 1. stavak 2. točku (d).
C. Treće pitanje
71. Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem pita može li, za slučaj da Sud utvrdi da članak 34. točka 3. Uredbe br. 44/2001 nije primjenjiv, na temelju članka 34. točke 1. te uredbe odbiti priznati ili izvršiti sudsku odluku druge države članice zbog postojanja prethodno donesenog nacionalnog arbitražnog pravorijeka ili sudske odluke koju je u smislu tog pravorijeka donio sud države članice u kojoj se priznanje zahtijeva. Osobito, sud koji je uputio zahtjev pita može li se, u takvim okolnostima, pozvati na članak 34. točku 1. ili su u članku 34. točkama 3. i 4. taksativno navedene osnove u skladu s kojima res judicata i/ili nepomirljivost mogu spriječiti priznavanje i izvršenje sudske odluke.
72. S obzirom na odgovor na prva dva pitanja koji sam Sudu predložio, a koji rješava dvojbe izražene u glavnom postupku te omogućuje sudu koji je uputio zahtjev da razriješi sukob između sudske odluke na temelju članka 66. i španjolske sudske odluke smatram da na treće pitanje nije potrebno odgovoriti. Međutim, radi cjelovitosti te s obzirom na mogućnost da Sud zauzme drukčije stajalište u pogledu predloženog odgovora na prva dva pitanja, na treće ću se pitanje ipak kratko osvrnuti.
73. U skladu sa sudskom praksom Suda, članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti restriktivno jer je on zapreka ostvarenju jednog od temeljnih ciljeva te uredbe. Stoga je samo iznimno moguće pozivati se na njega(63). Iako države članice načelno mogu, na temelju iznimke iz članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001, slobodno odrediti sadržaj pojma javnog poretka, granice tog pojma određuje ta odredba(64). Stoga, premda zadaća Suda nije definiranje sadržaja pojma javnog poretka države članice, on ipak mora kontrolirati granice u okviru kojih sudac države članice može primijeniti taj pojam radi odbijanja priznanja sudske odluke iz druge države članice(65).
74. Iz sudske prakse Suda usto proizlazi da je pozivanje na pojam javnog poretka moguće samo kada bi priznanje ili izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici činilo očitu povredu pravnog poretka u državi članici u kojoj se traži priznanje, jer bi ona zadirala u neko temeljno načelo. Da bi se osiguralo poštovanje zabrane preispitivanja merituma sudske odluke donesene u nekoj drugoj državi članici, povreda bi morala značiti očitu povredu pravnog pravila za koje se u pravnom poretku države u kojoj se traži priznanje smatra da ima ključan značaj ili prava koje je priznato kao temeljno pravo u tom pravnom poretku(66). Sud je u presudi Hoffmann(67) utvrdio da pozivanje na pojam javnog poretka, koje je moguće samo u iznimnim slučajevima, u svakom slučaju nije dopušteno kada je u pitanju usklađenost strane sudske odluke s nacionalnom sudskom odlukom. Taj problem treba riješiti na temelju članka 27. stavka 3. Briselske konvencije(68).
75. Valja uputiti i na Jenardovo izvješće(69), u kojem je navedeno da se, prema postojećim konvencijama, „za slučaj u kojem je strana sudska odluka nepomirljiva sa sudskom odlukom nacionalnih sudova smatra da je povezan s javnim poretkom […] odnosno da podliježe posebnim propisima”. U tom je izvješću navedeno da bi „postojala opasnost od preširokog tumačenja pojma javnog poretka ako bi se takav slučaj smatralo povezanim s javnim poretkom”.
76. Osim toga, kao što je to nezavisni odvjetnik N. Wahl istaknuo u svojem mišljenju u predmetu Salzgitter Mannesmann Handel, članak 34. točke 2., 3. i 4. Uredbe br. 44/2001 čini lex specialis u odnosu na članak 34. točku 1., koji je opće naravi. Stoga je članak 34. točka 1. neprimjenjiv kada su pitanja javnog poretka uređena drugim izuzećima iz tog članka(70).
77. Shodno tomu, slažem se s navodom francuske vlade da je zakonodavac Unije htio člankom 34. točkama 3. i 4. Uredbe br. 44/2001 iscrpno urediti pitanje res judicata i/ili nepomirljivosti i tako onemogućiti pozivanje na pojam javnog poretka u tom kontekstu. Iz toga proizlazi da Sud ne treba članku 34. točki 1. Uredbe br. 44/2001 dati široko tumačenje koje bi ograničilo djelotvornost točaka 3. i 4. tog članka ili omogućilo zaobilaženje uvjeta predviđenih u tim točkama.
78. Stoga, za slučaj da Sud utvrdi da članak 34. točka 3. Uredbe br. 44/2001 nije primjenjiv na okolnosti ovog zahtjeva za prethodnu odluku, predlažem da on utvrdi da se sud koji je uputio zahtjev ne može pozivati na članak 34. točku 1. uredbe kako bi odbio priznati ili izvršiti sudsku odluku druge države članice zbog postojanja prethodno donesenog nacionalnog arbitražnog pravorijeka ili sudske odluke koju je u smislu tog pravorijeka donio sud države članice u kojoj se priznanje zahtijeva te da su u članku 34. točkama 3. i 4. Uredbe br. 44/2001 taksativno navedene osnove u skladu s kojima res judicata i/ili nepomirljivost mogu spriječiti priznavanje i izvršenje sudske odluke.
VI. Zaključak
79. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je uputio High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Queen’s Bench, trgovačko vijeće, Ujedinjena Kraljevina) odgovori na sljedeći način:
Sudska odluka donesena u smislu arbitražnog pravorijeka u skladu s člankom 66. stavkom 2. Zakona o arbitraži iz 1996. može činiti relevantnu „sudsku odluku” donesenu u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje u smislu članka 34. točke 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, čak i ako takva sudska odluka nije obuhvaćena područjem primjene te uredbe s obzirom na njezin članak 1. stavak 2. točku (d).