MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ANTHONYJA COLLINSA
od 23. studenoga 2023.(1)
Predmet C‑221/22 P
Europska komisija
protiv
Deutsche Telekom AG
„Žalba – Tržišno natjecanje – Zlouporaba vladajućeg položaja – Presuda kojom je odluka djelomično poništena, a iznos novčane kazne smanjen – Obveza Komisije da plati kamate – Zatezne kamate – Članci 266. i 340. UFEU‑a – Članak 90. Delegirane uredbe (EU) br. 1268/2012”
I. Uvod
1. Institucija Unije donese odluku na temelju koje joj društvo privremeno plati određeni iznos novca. Sud potom tu odluku djelomično ili u cijelosti poništi. Društvo od institucije Unije zahtijeva povrat tog iznosa, zajedno s onim što naziva „zateznim kamatama” na iznos za koji je utvrđeno da je neopravdano plaćen, obračunanima za razdoblje od plaćanja tog iznosa do donošenja presude Suda. Obvezuje li pravo Unije instituciju Unije da udovolji tom zahtjevu? To je, ukratko, pitanje na koje Sud treba dati odgovor u predmetnom žalbenom postupku koji je Komisija pokrenula.
2. Za odgovor na to pitanje relevantan je prvi stavak članka 266. UFEU‑a. Uključuju li potrebne mjere koje institucija Unije mora poduzeti kako bi postupila u skladu s presudom Suda plaćanje „zateznih kamata” kakve se zahtijevaju u predmetnom sporu? Na to pitanje treba odgovoriti u kontekstu sudske prakse u kojoj izraz „zatezne kamate” označava različite pravne pojmove namijenjene širokom spektru ciljeva. Ta rasprava ponekad priziva poznati razgovor između Humptyja Dumptyja i Alice u romanu Lewisa Carrolla Iza ogledala (Through the Looking‑Glass)(2).
II. Činjenično stanje i postupak
A. Pozadina žalbe
3. Europska komisija donijela je 15. listopada 2014. Odluku C(2014) 7465 final u vezi s postupkom na temelju članka 102. UFEU‑a i članka 54. Sporazuma o EGP‑u (Predmet AT.39523 – Slovak Telekom) (u daljnjem tekstu: odluka iz 2014.). Odlukom iz 2014. zaključeno je da su društva Deutsche Telekom AG i Slovak Telekom a.s. povrijedila članak 102. UFEU‑a i članak 54. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP). Društvima Deutsche Telekom i Slovak Telekom izrečena je solidarna novčana kazna od 38 838 000 eura, a društvu Deutsche Telekom usto je izrečena zasebna novčana kazna od 31 070 000 eura.
4. Društvo Deutsche Telekom podnijelo je 24. prosinca 2014. tužbu za poništenje odluke iz 2014.
5. Društvo Deutsche Telekom platilo je 16. siječnja 2015. Komisiji privremeno 31 070 000 eura.
6. Opći je sud presudom od 13. prosinca 2018., Deutsche Telekom/Komisija (T‑827/14, EU:T:2018:930; u daljnjem tekstu: presuda iz 2018.), novčanu kaznu izrečenu isključivo društvu Deutsche Telekom smanjio za 12 039 019 eura. Komisija je 19. veljače 2019. taj iznos vratila društvu Deutsche Telekom.
7. Društvo Deutsche Telekom podnijelo je 21. ožujka 2019. žalbu protiv presude iz 2018.
8. Društvo Deutsche Telekom zatražilo je 12. ožujka 2019. od Komisije da mu plati zatezne kamate na 12 039 019 eura za razdoblje od 16. siječnja 2015. do 19. veljače 2019. Društvo Deutsche Telekom se u prilog tom zahtjevu pozvalo na presudu od 12. veljače 2019., Printeos/Komisija (T‑201/17, EU:T:2019:81).
9. Komisija je dopisom od 28. lipnja 2019. (u daljnjem tekstu: sporna odluka) odbila društvu Deutsche Telekom platiti zatezne kamate navevši da joj je presudom iz 2018. naloženo da vrati nominalni iznos smanjenja novčane kazne. Komisija je na temelju članka 90. Delegirane uredbe Komisije br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije (u daljnjem tekstu: Delegirana uredba br. 1268/2012)(3) platila nominalni iznos bez kamata jer je tijekom relevantnog razdoblja povrat od tog iznosa bio negativan. Komisija je dodala da je podnijela žalbu protiv presude od 12. veljače 2019., Printeos/Komisija (T‑201/17, EU:T:2019:81).
10. Sud je Komisijinu žalbu odbio presudom od 20. siječnja 2021., Komisija/Printeos (C‑301/19 P, EU:C:2021:39; u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Printeos).
11. Sud je presudom od 25. ožujka 2021., Deutsche Telekom/Komisija (C‑152/19 P, EU:C:2021:238), odbio žalbu društva Deutsche Telekom protiv presude iz 2018., čime je smanjenje izrečene novčane kazne postalo konačno.
B. Pobijana presuda
12. Društvo Deutsche Telekom podnijelo je 9. rujna 2019. Općem sudu tužbu za poništenje sporne odluke. Ujedno je zahtijevalo da se Komisiji naloži da mu nadoknadi štetu koju je pretrpjelo zato što nije moglo raspolagati neopravdano plaćenim iznosom. Podredno je zahtijevalo od Općeg suda da Komisiji naloži plaćanje zateznih kamata na neopravdano plaćeni iznos za razdoblje od privremenog plaćanja novčane kazne do povrata neopravdano plaćenog iznosa. Te su se zatezne kamate trebale obračunati po stopi koju je Europska središnja banka (u daljnjem tekstu: ESB) primjenjivala za svoje glavne operacije refinanciranja u relevantno vrijeme, uvećanoj za tri i pol postotna boda, ili, podredno, po stopi koju bi Opći sud smatrao primjerenom. Društvo Deutsche Telekom usto je zahtijevalo od Općeg suda da Komisiji naloži plaćanje zateznih kamata na dugovani iznos za razdoblje od donošenja presude Općeg suda u tom postupku do Komisijine isplate tog iznosa.
13. Opći sud je presudom od 19. siječnja 2022., Deutsche Telekom/Komisija (T‑610/19, EU:T:2022:15; u daljnjem tekstu: pobijana presuda), odbio zahtjev za naknadu štete štetu koju je pretrpjelo navodno nastale zbog nemogućnosti društva Deutsche Telekom da raspolaže iznosom koji je neopravdano platilo. To društvo nije dokazalo da je izgubilo ikakvu zaradu zbog nemogućnosti da taj iznos uloži u svoje poslovanje ili da ga je njegova nedostupnost navela da odustane od ikakvih konkretnih projekata.
14. Kada je riječ o zahtjevu za naknadu štete nastale zbog činjenice da Komisija na neopravdano plaćeni iznos nije platila zatezne kamate za razdoblje od njegova plaćanja do njegova povrata, Opći sud je zaključio da odluka iz 2014. čini dovoljno ozbiljnu povredu prvog stavka članka 266. UFEU‑a, zbog koje je društvo Deutsche Telekom pretrpjelo gubitak. Opći sud je utvrdio da je prvi stavak članka 266. UFEU‑a pravno pravilo koje dodjeljuje prava pojedincima. Poništenje akta Unije koje su sudovi Unije proglasili djeluje ex tunc te se njime akt retroaktivno uklanja. Ako se instituciji Unije neopravdano plati neki novčani iznos, postoji pravo na povrat tog iznosa kao i na zatezne kamate. Zatezne kamate služe kao paušalno obeštećenje za nemogućnost raspolaganja dugovanim novcem te kao poticaj dužniku da u najkraćem mogućem roku izvrši presudu. Shodno tomu, plaćanje zateznih kamata neizostavan je dio Komisijine obveze na temelju prvog stavka članka 266. UFEU‑a da povodom poništenja novčane kazne uspostavi prijašnje stanje. Obveza plaćanja zateznih kamata pruža paušalno obeštećenje za objektivno zakašnjenje koje proizlazi, kao prvo, iz trajanja postupka pred sudom Unije, kao drugo, iz prava društva koje je privremeno platilo novčanu kaznu koja je poslije ukinuta ili smanjena da ostvari povrat i, kao treće, iz retroaktivnog djelovanja odluka sudova Unije. Opći sud je prihvatio da obveza plaćanja „zateznih kamata” ne može potaknuti Komisiju da iznos koji je neopravdano primila vrati prije donošenja presude kojom je novčana kazna u cijelosti ili djelomično poništena.
15. Opći sud je odbio Komisijinu tvrdnju da ona na temelju članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012 mora vratiti samo „kamate” koje je u smislu te odredbe ostvarila na iznos koji je neopravdano primila(4). Obveza plaćanja „zateznih kamata” postoji neovisno o kamatama ostvarenima u skladu s člankom 90. stavkom 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012. Shodno tomu, Opći sud je utvrdio da ne mora odlučiti o prigovoru društva Deutsche Telekom u pogledu nezakonitosti članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012.
16. Opći sud je zaključio da Komisijina obveza plaćanja zateznih kamata za razdoblje od privremenog plaćanja proizlazi iz njezine obveze na temelju prvog stavka članka 266. UFEU‑a da postupi u skladu s presudom iz 2018. Najviši iznos tražbine za povrat povezane s privremenim plaćanjem bio je određen ili odrediv na datum tog plaćanja s obzirom na objektivne čimbenike. Dugovane kamate su zatezne te nema govora o plaćanju kompenzacijskih kamata. Opći sud je potom utvrdio da neplaćanje zateznih kamata ispunjava uvjete iz drugog stavka članka 266. u vezi s drugim stavkom članka 340. UFEU‑a za pozivanje na izvanugovornu odgovornost Europske unije.
17. Opći sud je za određivanje stope zateznih kamata po analogiji primijenio članak 83. Delegirane uredbe br. 1268/2012, naslovljen „Zatezne kamate”. Komisiji je naloženo plaćanje 1 750 522,83 eura zateznih kamata, a taj je iznos izračunan upotrebom stope koju je ESB primjenjivao za svoje glavne operacije financiranja u relevantno vrijeme, uvećane za tri i pol postotna boda, to jest stope od 3,55 %, za razdoblje od 16. siječnja 2015. do 19. veljače 2019.
18. Naposljetku, Opći je sud dodao da dugovani iznos treba uvećati za zatezne kamate za razdoblje od objave presude do Komisijine isplate u cijelosti, obračunane po stopi koju je ESB primjenjivao za svoje glavne operacije financiranja u relevantno vrijeme, uvećanoj za tri i pol postotna boda.
C. Žalba
19. Komisija je predmetnu žalbu podnijela 28. ožujka 2022. Zatražila je da ju razmotri veliko vijeće kako bi Sud mogao preispitati pristup koji je upotrijebio u presudi u predmetu Printeos(5).
20. Komisija ističe dva žalbena razloga. Prvim žalbenim razlogom navodi da je Opći sud u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da članak 266. UFEU‑a Komisiji nalaže bezuvjetnu obvezu plaćanja zateznih kamata za razdoblje od privremenog plaćanja novčane kazne do povrata eventualno neopravdano plaćenog iznosa. Drugim žalbenim razlogom tvrdi je Opći sud u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši, primjenom članka 83. stavka 2. točke (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012 po analogiji, da je Komisija dužna platiti zatezne kamate po stopi koju je ESB primjenjivao za svoje glavne operacije refinanciranja u relevantno vrijeme, uvećanoj za tri i pol postotna boda.
21. Društvo Deutsche Telekom od Suda zahtijeva da žalbu odbije kao nedopuštenu te, u svakom slučaju, kao neosnovanu.
22. Stranke su na raspravi održanoj 12. srpnja 2023. iznijele usmena očitovanja i odgovorile na pitanja Suda.
III. Ocjena
A. Dopuštenost
23. Društvo Deutsche Telekom smatra da žalbu u cijelosti treba odbiti kao nedopuštenu jer se njome zapravo pobija presuda u predmetu Printeos, koja je pravomoćna. Opći je sud vjerno primijenio tu sudsku praksu te stoga nije mogao počiniti pogrešku koja se tiče prava. Prema njegovu mišljenju, argumenti na temelju kojih Komisija kritizira presudu u predmetu Printeos također su nedopušteni jer ih ona nije iznijela pred Općim sudom.
24. Društvo Deutsche Telekom dalje ističe da prvi žalbeni razlog nije dopušten zato što Komisija nije odredila niti jedan dio pobijane presude u kojem je utvrđeno da je njezina obveza plaćanja zateznih kamata kaznene prirodu. Dodjela zateznih kamata nije kazna, već paušalna naknada štete koja je društvu učinjena time što mu je onemogućeno raspolaganje vlastitim sredstvima. Društvo Deutsche Telekom usto ističe da prvi dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog nisu dopušteni jer se u okviru njih samo ponavljaju argumenti izneseni pred Općim sudom. Drugi, treći, četvrti, peti i šesti dio prvog žalbenog razloga nisu dopušteni jer se argumenti na kojima se temelje prvi put iznose u okviru predmetnog žalbenog postupka.
25. Komisija odgovara da je žalba usmjerena protiv pobijane presude, a ne protiv presude u predmetu Printeos. Neka razmatranja iz pobijane presude nisu prisutna u presudi u predmetu Printeos. Kada je riječ o prvom žalbenom razlogu, Komisija osporava utvrđenje da mora platiti zatezne kamate kako su određene u pobijanoj presudi. Komisija dalje tvrdi da, čak i ako u prvom dijelu prvog žalbenog razloga i drugom žalbenom razlogu samo ponavlja argumente koje je iznijela pred Općim sudom, ona to može učiniti u kontekstu osporavanja načina na koji je Opći sud protumačio i primijenio pravo Unije. Komisija u drugom, trećem, četvrtom, petom i šestom dijelu prvog žalbenog razloga razrađuje argumente koje je iznijela pred Općim sudom i osporava razna utvrđenja iz pobijane presude.
26. Prema članku 170. stavku 1. Poslovnika Suda, žalba ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom. U žalbenom je postupku moguće ponovno raspravljati o pravnim pitanjima o kojima je odlučeno u prvom stupnju kada žalitelj osporava način na koji je Opći sud protumačio ili primijenio pravo Unije(6). Ako žalitelj ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima koje je već iznio u prvom stupnju, žalbeni bi postupak bio lišen dijela svojeg smisla(7). Time bi se usto potkopalo ustaljeno pravilo da je nadležnost Suda u postupku povodom žalbe ograničena na ocjenu pravnog rješenja u vezi s razlozima o kojima se raspravljalo u prvom stupnju(8). Sud je u nekoliko navrata presudio da je žalitelj ovlašten podnijeti žalbu u kojoj će istaknuti žalbene razloge koji proizlaze iz same presude koju pobija i kojima je cilj osporavanje osnovanosti te presude u pogledu primjene prava(9). Način na koji je u pobijanoj presudi protumačena i primijenjena sudska praksa sudova Unije, uključujući presudu u predmetu Printeos, otvara pravna pitanja koja je moguće tako isticati. Stoga predlažem Sudu da odbije prigovore društva Deutsche Telekom na dopuštenost žalbe u cijelosti.
27. Prvim se žalbenim razlogom navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava naloživši Komisiji plaćanje zateznih kamata, jer pritom nije uzeo u obzir kaznenu prirodu tih kamata. Komisija smatra da Opći sud u svojoj pravnoj analizi nije uzeo u obzir relevantan čimbenik, a ne da je počinio pozitivnu pogrešku. Stoga nije iznenađujuće da Komisija nije navela točke pobijane presude u kojima je utvrđeno da zatezne kamate imaju kaznenu prirodu. Komisijin argument je očito pravne prirode. Stoga savjetujem Sudu da odbije prigovor društva Deutsche Telekom na dopuštenost prvog žalbenog razloga.
28. Smatram da su ta zapažanja dovoljna da se odgovori na prigovore kojima društvo Deutsche Telekom osporava i. dopuštenost prvog dijela prvog žalbenog razloga i drugog žalbenog razloga zbog činjenice da se u njima ponavljaju argumenti koji su izneseni pred Općim sudom i ii. dopuštenost drugog, trećeg, četvrtog, petog i šestog dijela prvog žalbenog razloga zbog činjenice da se u njima sadržani argumenti prvi put iznose u žalbenom postupku. Kako ne bi bilo dvojbi, smatram da se razni argumenti istaknuti u okviru drugog, trećeg, četvrtog, petog i šestog dijela prvog žalbenog razloga odnose na pravna pitanja koja proizlaze iz pobijane presude te koja Komisija može istaknuti pred Sudom.
29. S obzirom na navedeno, savjetujem Sudu da odbije prigovor društva Deutsche Telekom na dopuštenost žalbe te da je u cijelosti proglasi dopuštenom.
B. Meritum
1. Pogreške koje se tiču prava u utvrđivanju obveze plaćanja zateznih kamata za razdoblje od privremene naplate novčane kazne
– Argumenti stranaka
30. Prvi žalbeni razlog ima šest dijelova. U prvom se dijelu tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena pogreška koja se tiče prava jer je njome Komisiji naloženo plaćanje zateznih kamata na 12 039 019 eura za razdoblje od privremene naplate novčane kazne do objave presude iz 2018. Komisija je glavnicu koju je dugovala društvu Deutsche Telekom vratila povodom presude iz 2018. Iznos privremeno naplaćene novčane kazne polučio je negativnu kamatu u smislu članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012, o čijoj zakonitosti Opći sud nije odlučivao. Komisija taj gubitak nije prenijela na društvo Deutsche Telekom.
31. U drugom dijelu prvog žalbenog razloga Komisija ističe da pobijana presuda proturječi sudskoj praksi koja prethodi presudi u predmetu Printeos. Sudska praksa koja se odnosi na neopravdano naplaćene namete(10), vraćanje nezakonitih državnih potpora(11) i povrat antidampinških pristojbi(12) upućuje na to da Komisija, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u predmetnom žalbenom postupku, mora platiti kompenzacijske, a ne zatezne kamate kako bi izbjegla stjecanje bez osnove. Na to upućuje i sudska praksa koja se odnosi na povrat novčanih kazni izrečenih za povrede prava tržišnog natjecanja(13). Iako se u presudi u predmetu Guardian Europe(14) govori o „zateznim kamatama”, Komisija je odnosnu novčanu kaznu, zajedno s kamatama, vratila na temelju članka 90. Delegirane uredbe br. 1268/2012 tako da se pitanje zateznih kamata nije pojavilo. Presuda Suda u predmetu IPK International(15) odnosila se na plaćanje zateznih kamata za razdoblje od donošenja presude Općeg suda kojom je poništena odluka o ukidanju financijske potpore, čime je oživljena odluka o isplati te potpore. Nije se ticala plaćanja zateznih kamata za razdoblje od privremene naplate novčane kazne do donošenja presude kojom je odluka o izricanju te kazne u cijelosti ili djelomično poništena.
32. Komisija prihvaća da je prvi stavak članka 266. UFEU‑a obvezuje da vrati privremeno naplaćenu novčanu kaznu te da plati eventualne kamate predviđene člankom 90. stavkom 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012 kako bi spriječila Unijino stjecanje bez osnove. U pobijanoj se presudi zatezne kamate, koje imaju kaznenu prirodu, miješaju s kompenzacijskim kamatama. Ako bi Komisija u sadašnjoj gospodarskoj klimi morala plaćati zatezne kamate na privremeno naplaćene novčane kazne, stjecanje bez osnove ostvarila bi društva koja su platila te kazne.
33. U trećem dijelu prvog žalbenog razloga Komisija navodi da u pobijanoj presudi nije uzet u obzir članak 90. stavak 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012. Kako bi odbio primjenu te odredbe, Opći sud ju je morao proglasiti protivnom članku 266. UFEU‑a. Presuda Općeg suda čini članak 90. stavak 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012 bespredmetnim jer iznos kamate kojim bi njegova primjena rezultirala u praksi nikada ne bi premašio iznos ostvaren primjenom zateznih kamata.
34. Prema četvrtom dijelu prvog žalbenog razloga činjenično stanje predmetnog slučaja ne ispunjava uvjete za pozivanje na izvanugovornu odgovornost Europske unije. Budući da je privremeno plaćanje novčane kazne bilo zakonito, Komisija nije bila dužna platiti zatezne kamate u trenutku kad je primila taj iznos. Stoga nije mogla počiniti dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila. Budući da je trajanje sudskog postupka dovelo do određenog kašnjenja, a taj je čimbenik izvan Komisijine kontrole, ona ne može biti odgovorna za ikakvu dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila. Komisija dalje tvrdi da društvo Deutsche Telekom nije dokazalo da je pretrpjelo gubitak ekvivalentan kamatama obračunanima po stopi koju je ESB primjenjivao za svoje glavne operacije refinanciranja u relevantno vrijeme, uvećanoj za tri i pol postotna boda.
35. Komisija u petom dijelu prvog žalbenog razloga ističe da je Opći sud u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da Komisija zbog ex tunc djelovanja presude iz 2018. mora platiti zatezne kamate za razdoblje od privremene naplate novčane kazne. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Komisijine odluke uživaju presumpciju zakonitosti dok ih se ne proglasi nezakonitima(16). Budući da sporovi pokrenuti pred sudovima Unije nemaju suspenzivan učinak, odluka iz 2014. bila je izvršiva dok je Opći sud nije poništio. Obveza povrata novčane kazne stoga nije mogla nastati prije donošenja presude iz 2018. Osim toga, prije te presude iznosi koje je Komisija eventualno dugovala društvu Deutsche Telekom nisu bili ni određeni ni odredivi s obzirom na objektivne čimbenike. Činjenica da se mogao odrediti najviši iznos eventualno dugovanih iznosa nije relevantna.
36. Protivno tvrdnji društva Deutsche Telekom, ako društvo ne pruži bankovno jamstvo u skladu s člankom 78. i sljedećim člancima Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (u daljnjem tekstu: Financijska uredba)(17), Komisija mora izvršiti odluku privremenom naplatom novčane kazne. Ako to ne učini, izlaže se opasnosti od toga da ni nakon iscrpljivanja svih pravnih sredstava ne može naplatiti novčanu kaznu, primjerice, u slučaju da se nad društvom u međuvremenu proglasi stečaj, te da posljedično ne zaštiti Unijine financijske interese.
37. Komisija ističe da društva mogu pružiti bankovno jamstvo i zadržati dugovane iznose dok spor traje ili privremeno platiti novčanu kaznu. U potonjem slučaju, društvo dobiva kamate predviđene člankom 90. stavkom 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012, čije plaćanje služi kao odgovarajuće obeštećenje za nemogućnost raspolaganja neopravdano plaćenim novcem i eventualno smanjenje njegove vrijednosti. Društvo koje smatra da je zbog neopravdanog plaćanja pretrpjelo dodatnu štetu može podnijeti tužbu za naknadu štete u skladu s člankom 340. UFEU‑a.
38. Komisija tvrdi da pobijana presuda dovodi do apsurdnih ishoda. Kao prvo, sudovi Unije prilikom izvršavanja svoje neograničene ovlasti određivanja visine novčane kazne Komisijinu ocjenu zamjenjuju vlastitom. Budući da nije moguće unaprijed znati hoće li sudovi Unije izvršiti tu ovlast niti, ako će je izvršiti, u kojoj će visini odrediti novčanu kaznu, od Komisije se ne može zahtijevati plaćanje zateznih kamata za razdoblja koja prethode izvršenju te ovlasti. Kao drugo, ako Komisija donese novu odluku kojom izrekne jednaku novčanu kaznu nakon što su sudovi Unije prvotnu odluku poništili zbog pogrešnog izračuna novčane kazne, obveza Komisije da plati zatezne kamate podrazumijeva smanjenje te novčane kazne. Kao treće, slučajevi u kojima Opći sud i Sud donesu različite zaključke u pogledu zakonitosti novčanih kazni stvara znatnu nesigurnost u pogledu određivanja njihove visine(18). Ta razmatranja pokazuju da prije donošenja konačne presude nije moguće odrediti koji će iznos Komisija možda morati vratiti društvu koje je privremeno platilo novčanu kaznu.
39. Komisija u šestom dijelu prvog žalbenog razloga ističe da bi odvraćajući učinak novčane kazne bio smanjen ako bi ona morala platiti zatezne kamate za razdoblje od privremene naplate te kazne. Komisija prilikom određivanja novčane kazne ne može predvidjeti ni trajanje ni ishod spora. Primjena načela koje proizlazi iz presude u predmetu Printeos i pobijane presude stoga može imati neproporcionalne i nepoželjne posljedice, kao što to pokazuje slučaj Intel(19).
40. Društvo Deutsche Telekom zahtijeva od Suda da odbije prvi žalbeni razlog.
41. Kad je riječ o prvom dijelu prvog žalbenog razloga, društvo Deutsche Telekom ističe da obveza institucije Unije da plati zatezne kamate ne ovisi o postojanju kašnjenja u namirenju postojećeg duga. Komisija je odbila platiti bilo kakve kamate kad je vratila dio novčane kazne koji je poništen.
42. Društvo Deutsche Telekom smatra da se sudska praksa istaknuta u prilog drugom dijelu prvog žalbenog razloga odnosi na situacije koje se razlikuju od onih o kojima je riječ u predmetnom slučaju te da stoga nema proturječja između te sudske prakse i presude u predmetu Printeos. Sudska praksa ne podupire Komisijino stajalište da ta institucija ne mora platiti kamate ako od iznosa privremeno naplaćene novčane kazne ne ostvari nikakve kamate.
43. Treći dio prvog žalbenog razloga treba odbiti zato što članak 90. stavak 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012 ne utječe na obvezu plaćanja zateznih kamata na temelju prvog stavka članka 266. UFEU‑a. Društvo Deutsche Telekom smatra da Komisija mora platiti zatezne kamate ili kamate u smislu članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012, koje god su veće. U slučaju da Sud tu odredbu protumači na način da ona isključuje obvezu plaćanja kamata na temelju prvog stavka članka 266. UFEU‑a, društvo Deutsche Telekom poziva se na prigovor nezakonitosti koji je istaknulo u prvom stupnju.
44. Društvo Deutsche Telekom na četvrti dio prvog žalbenog razloga odgovara ističući da je neplaćanje kamata činilo dovoljno ozbiljnu povredu prvog stavka članka 266. UFEU‑a te da mu je nanijelo štetu. Društvo Deutsche Telekom je stoga moralo podnijeti tužbu za naknadu štete na temelju drugog stavka članka 266. i članka 340. UFEU‑a ako je željelo dobiti naknadu za tu štetu.
45. Peti dio prvog žalbenog razloga treba odbiti zato što Komisija, iako njezine odluke uživaju presumpciju valjanosti te su izvršive, ne mora privremeno naplatiti novčane kazne. Zahtjev iz Financijske uredbe da Komisija naplati svoja potraživanja ne vrijedi za novčane kazne. Osim toga, društva ne bi trebala jedina snositi rizike parničenja u području prava tržišnog natjecanja. Iz ocjene razloga na kojima se temelji tužba za poništenje odluke kojom je izrečena novčana kazna moguće je odrediti najviši iznos koji bi Komisija bila dužna platiti. Shodno tomu, u pobijanoj je presudi pravilno utvrđeno da Komisija zbog ex tunc učinaka djelomičnog poništenja mora platiti zatezne kamate na taj neopravdano plaćeni iznos za razdoblje od privremene naplate novčane kazne.
46. Iako društvo Deutsche Telekom odvraćajući učinak novčanih kazni za povredu pravila tržišnog natjecanja priznaje kao legitiman cilj, ono, kada je riječ o šestom dijelu prvog žalbenog razloga, ponavlja da Komisija nema obvezu privremeno naplatiti novčane kazne. Obveza plaćanja zateznih kamata za razdoblje od privremene naplate novčane kazne posljedica je Komisijine odluke da novčanu kaznu naplati prije iscrpljivanja svih pravnih sredstava, Ako bi Komisija naplatu novčane kazne odgodila do tada, ta bi kazna zadržala svoj odvraćajući učinak jer bi dotično društvo moralo držati dovoljne financijske rezerve tijekom trajanja postupka koji je pokrenulo. Naposljetku, posljedice koje načela utvrđena u pobijanoj presudi imaju za slučaj Intel nisu relevantne.
– Pravna analiza
47. Prvi stavak članka 266. UFEU‑a obvezuje instituciju Unije čiji je akt proglašen ništavim da poduzme sve potrebne mjere kako bi postupila u skladu s odnosnom presudom. U pogledu te odredbe moram iznijeti tri zapažanja. Prvo je to da obveza poduzimanja takvih mjera ovisi o postojanju presude. Postojanje presude važno je razlikovati od njezinih učinaka. Presuda kojom je akt poništen u pravnom i činjeničnom smislu postoji od trenutka njezina donošenja. Presuda od tog trenutka uzrokuje nestanak tog akta iz Unijina pravnog poretka s učinkom od datuma na koji je on stupio na snagu(20). Očito je da postupanje u skladu s presudom nije moguće prije njezina donošenja. Osim toga, institucija Unije ne može znati koje mjere usklađenja mora poduzeti prije nego što zna s čim se mora uskladiti. Odluka iz 2014. bila je zakonita u trenutku njezina donošenja. Ubrzo nakon toga društvo Deutsche Telekom je u skladu s tom odlukom Komisiji privremeno platilo cijelu novčanu kaznu. Donošenje presude iz 2018. je pokazalo da je društvo Deutsche Telekom neopravdano platilo dio te kazne, čiji se iznos prije toga nije mogao procijeniti.
48. Ako je postojanje presude preduvjet obveze poduzimanja mjera potrebnih kako bi se postupilo u skladu s tom presudom, Komisija prije donošenja presude iz 2018. nije mogla postupiti u suprotnosti s prvim stavkom članka 266. UFEU‑a. Utvrđenje u točki 111. pobijane presude da je Komisija povrijedila prvi stavak članka 266. UFEU‑a prije donošenja presude iz 2018., zbog čega mora društvu Deutsche Telekom platiti zatezne kamate, stoga je pravno i logički neosnovano.
49. Moje drugo zapažanje jest da u prvom stavku članka 266. UFEU‑a mjere potrebne za postupanje u skladu s presudom nisu definirane pa ih prvo treba utvrditi predmetna institucija, a, u slučaju spora, sudovi Unije(21). Ta se obveza može ispuniti na razne načine, uključujući donošenje novog akta, nedonošenje akta ili, kao u predmetnom slučaju, plaćanje ili povrat novca(22). Ako je akt prije njegova potpunog ili djelomičnog poništenja izvršen, makar privremeno, potrebne mjere u smislu prvog stavka članka 266. UFEU‑a uključujuću obvezu da se u što većoj mogućoj mjeri uspostavi stanje koje je postojalo prije donošenja poništenog akta(23). Logično, takve mjere moraju uključivati obvezu Komisije da osigura da osoba koja je neopravdano izvršila plaćanje dobije povrat jednake novčane vrijednosti. Ta obveza postoji neovisno o eventualnim potraživanjima naknade štete, što je izričito predviđeno drugim stavkom članka 266. UFEU‑a. Osim toga, obveza na temelju prvog stavka članka 266. UFEU‑a razlikuje se od eventualne obveze plaćanja onoga što je institucija Unije stekla bez osnove raspolažući neopravdano plaćenim iznosom. Stoga se slažem s tvrdnjom društva Deutsche Telekom da obveza punog povrata ne ovisi o primjeni mehanizma iz članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012, koji je uostalom, prema svemu sudeći, predviđen kako bi se uzelo u obzir eventualno stjecanje bez osnove od strane institucija Unije(24).
50. Moje treće zapažanje jest da prvi stavak članka 266. UFEU‑a nalaže institucijama Unije jasnu obvezu da u potpunosti provedu presude sudova Unije. Nije mu cilj sankcionirati te institucije. Prvi stavak članka 266. UFEU‑a ne pruža pravnu osnovu za mjere koje bi od institucije Unije zahtijevale plaćanje kamata po pretjeranim ili kaznenim stopama. Tom zapažanju u prilog ide drugi stavak članka 266. UFEU‑a, jer ta odredba izričito ovlašćuje društva da se pozivaju na izvanugovornu odgovornost Europske unije, neovisno o tome koliko se institucija Unije pridržavala njegova prvog stavka. Shodno tomu, u Ugovorima se pravi jasna razlika između prava da se od institucija Unije zahtijeva poduzimanje mjera potrebnih za postupanje u skladu s presudom sudova Unije i prava na naknadu štete uzrokovane nezakonitim postupanjem tih institucija(25).
51. Opći sud odbio je zahtjev društva Deutsche Telekom za naknadu štete koju je ono navodno pretrpjelo zato što nije moglo raspolagati novcem koji je privremeno platilo. Protiv tog utvrđenja nije podnesena protužalba. Zbog tog razloga kao i zbog razloga navedenih u točkama 47. i 48. ovog mišljenja, a s obzirom na to da Komisija prije donošenja presude iz 2018. nije povrijedila prvi stavak članka 266. UFEU‑a, pitanje naknade štete na temelju drugog stavka članka 266. u vezi s drugim stavkom članka 340. UFEU‑a nije potrebno razmatrati.
52. Ostaje pitanje može li Komisija na temelju prvog stavka članka 266. UFEU‑a biti dužna platiti zatezne kamate na neopravdano plaćeni iznos za razdoblje od tog plaćanja do donošenja presude kojom je uklonjeno pravno opravdanje koje je bilo osnova tog plaćanja.
53. Zatezne kamate ne spominju se u Ugovorima. Taj je pojam prisutan u članku 83. Delegirane uredbe br. 1268/2012, pri čemu se u engleskoj verziji te uredbe za njega koristi izraz „default interest”, u francuskoj verziji izraz „Intérêts moratoires”, u španjolskoj verziji izraz „Intereses moratorios”, u portugalskoj verziji izraz „Juros de mora”, a u talijanskoj verziji izraz „Interessi di mora”. Izrazi iz navedenih romanskih verzija dolaze od latinske riječi mora, koja znači „kašnjenje”. U rimskom pravu mora debitoris se primjenjivala ako dužnik u predviđenom roku ne bi ispunio jasno utvrđenu obvezu: drugim riječima, služila je kao poticaj za pravodobno ispunjavanje obveza te stoga kao sankcija za neispunjenje novčane tražbine čiji je iznos bio odrediv u trenutku postavljanja te tražbine.
54. Članak 83. Delegirane uredbe br. 1268/2012 odražava te korijene. U njegovu je stavku 1. propisano da se „[…] na svaki iznos potraživanja koji nije bio plaćen u roku iz članka 80. stavka 3. točke (b) obračunavaju […] kamate u skladu sa stavcima 2. i 3. ovog članka”. Prema članku 80. stavku 3. Delegirane uredbe br. 1268/2012, obaviješću o terećenju dužnika se obavješćuje da je Unija utvrdila iznos potraživanja te da se, ako je dug plaćen prije isteka predviđenog roka, ne obračunavaju zatezne kamate. Dužnika se obaviješću o terećenju dalje obavješćuje da se, ako povrat nije obavljen prije isteka predviđenog roka, na dug obračunavaju kamate po stopi iz članka 83. Delegirane uredbe br. 1268/2012, a to je stopa koju ESB primjenjuje za svoje glavne operacije refinanciranja, uvećana za tri i pol postotna boda. Iz toga proizlazi da se zatezne kamate plaćaju ako je institucija Unije dužniku odredila rok za plaćanje dugovanog iznosa, a dužnik ne izvrši plaćanje u tom roku. Zatezne kamate se ne obračunavaju ako se iznos naveden u obavijesti o terećenju plati prije isteka tog roka.
55. Te su odredbe dosljedne tumačenju izraza „zatezne kamate” prema kojem se takve kamate obračunavaju ako dužnik povrijedi obvezu pravodobnog plaćanja. Budući da Komisija nije povrijedila obvezu da neopravdano plaćeni iznos vrati društvu Deutsche Telekom, ne čini se da je plaćanje takvih kamata mjera koja je potrebna za postupanje u skladu s presudom sudova Unije u smislu prvog stavka članka 266. UFEU‑a.
56. U pravnim sustavima država članica ne postoji opće načelo prema kojem se zatezne kamate obračunavaju od trenutka nastanka štete(26). Zahtijevaju li propisi država članica plaćanje zateznih kamata u okolnostima u kojima je sudskom odlukom za neki iznos utvrđeno da je djelomično ili u cijelosti neopravdano plaćen nacionalnoj upravi? Koliko shvaćam, to se pitanje, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u predmetnom slučaju, ne javlja u njemačkom, irskom, austrijskom i finskom pravu jer se novčane kazne za povrede prava tržišnog natjecanja ne primjenjuju dok nisu iscrpljena sva pravna sredstva. Čini se da jedanaest država članica(27) obvezuju upravu da plati, od datuma naplate, kamate na novčane iznose koji su zakonito naplaćeni, ali su kasnije proglašeni neopravdano plaćenima. Tom se obvezom želi nadoknaditi šteta nastala zbog nemogućnosti raspolaganja odnosnim sredstvima i/ili spriječiti stjecanje bez osnove. Čini se da ona nije povezana s kašnjenjem u povratu(28). Shodno tomu, takve kamate nisu zatezne kamate u uobičajenom smislu tog izraza. Čini se da četiri države članice predviđaju obvezu plaćanja zateznih kamata u slučaju da tijelo javne vlasti kasni u vraćanju neopravdano plaćenih iznosa(29).
57. Sada ću promotriti sudsku praksu Suda o ovoj problematici.
58. U ranoj se sudskoj praksi pravila razlika između kamata povezanih s kašnjenjem u namirenju duga, kasnije nazvanih zateznim kamatama, čije je plaćanje zahtijevalo da dužnik bude obaviješten o datumu dospijeća duga, i kompenzacijskih kamata na ime štete uzrokovane nezakonitim činom, čije plaćanje nije zahtijevalo takvo obavješćivanje(30). U kasnijoj je sudskoj praksi potvrđeno da se zatezne kamate plaćaju samo u slučaju kašnjenja u ispunjenju obveze plaćanja ili vraćanja novčanih iznosa(31). Shodno tomu, zatezne kamate su se obračunavale od donošenja presude kojom se utvrđuje dug institucije Unije(32). Prvostupanjski sud je utvrdio da su kamate koje je Komisija primjenjivala kada bi vraćala novac za koji je kasnije utvrđeno da je neopravdano plaćen imale drukčiju svrhu od zateznih kamata u smislu da su prvonavedene kamate služile sprečavanju stjecanja bez osnove od strane Zajednice, dok se potonjima htjelo ograničiti eventualno kašnjenje u povratu tih iznosa(33).
59. Presudom u predmetu Corus formalno se odstupilo od te sudske prakse, ali, kako se navodi, ne i sadržajno. Komisija je odbila platiti bilo kakve kamate na iznos koji je zbog poništenja novčane kazne izrečene za povredu prava tržišnog natjecanja vratila društvu Corus(34). To je društvo Prvostupanjskom sudu podnijelo tužbu za naknadu štete zahtijevajući, među ostalim, kamate radi nadoknade gubitaka koje je pretrpjelo zato što nije moglo raspolagati novcem koji je prethodno platilo Komisiji(35). Smatrajući da je riječ o potraživanju „zateznih kamata”, Prvostupanjski sud ga je prihvatio navodeći potrebu da se nadoknadi gubitak vrijednosti novca te izbjegne Unijino stjecanje bez osnove(36). Prvostupanjski sud je društvu Corus dodijelio iznos ekvivalentan kamatama koje bi se, prema Komisijinoj procjeni, nakupile na iznos neopravdano plaćene novčane kazne u razdoblju od privremene naplate te kazne do njezina povrata(37). Dakle, upotreba izraza „zatezne kamate” prikrila je činjenicu da je Prvostupanjski sud dodijelio kamate pozivajući se na pojmove povrata u prijašnje stanje i stjecanja bez osnove, koji mogu biti relevantni za mjere koje se poduzimaju kako bi se postupilo u skladu s presudom sudova Unije. Prvostupanjski je sud, povodom jednog drugog zahtjeva, dodijelio iznos koji je zapravo odgovarao zateznim kamatama za razdoblje od datuma na koji je Komisija vratila glavnicu novčane kazne do donošenja presude u predmetu Corus(38).
60. Predmet IPK International proizašao je iz uspješnog pobijanja Komisijine odluke da se ukine financijska pomoć koju je ta institucija prvotno odobrila društvu IPK. Komisija je s obzirom na poništenje te odluke tužitelju platila i iznose koje joj je on vratio i iznose koje mu nije dodijelila, zajedno s kompenzacijskim kamatama(39). Društvo IPK potom je podnijelo tužbu za poništenje Komisijine odluke o neplaćanju zateznih kamata. Opći sud je zaključio da je, „neovisno o njihovu nazivu”, kamate trebalo izračunati kao da je riječ o zateznim kamatama, to jest upotrebom stope koju je ESB primjenjivao za svoje glavne operacije refinanciranja u relevantno vrijeme, uvećane za dva postotna boda(40). Opći sud je naložio Komisiji da plati zatezne kamate za razdoblje od donošenja presude kojom je poništeno odbijanje plaćanja tih kamata(41). Kao u presudi u predmetu Corus, Opći sud je prilikom dodjeljivanja kamata pravio razliku između kamata koje nije imenovao i zateznih kamata u značenju koje se tom pojmu do tada pripisivalo u sudskoj praksi Suda.
61. Komisija je podnijela žalbu protiv presude Općeg suda. Nezavisni odvjetnik Y. Bot u svojem je mišljenju pravio razliku između kompenzacijskih kamata i zateznih kamata u kontekstu tužbi za naknadu štete te je prihvatio da obveza plaćanja zateznih kamata ne može nastati prije donošenja presude kojom je uspostavljena obveza naknade štete. Taj pristup nije primijenio na zahtjeve za povrat neopravdano plaćenog novca(42). On je time presudu Corus(43) protumačio na način da je Prvostupanjski sud naložio plaćanje zateznih kamata, a taj je sud zapravo, kako je objašnjeno u točki 59. ovog mišljenja te objektivno gledano, naložio plaćanje kamata namijenjenih povratu u prijašnje stanje i izbjegavanju stjecanja bez osnove. U dijelu naslovljenom „Spoznaje koje se temelje na sudskoj praksi”, nezavisni odvjetnik Y. Bot je utvrdio da kompenzacijske kamate i zatezne kamate „s funkcionalne točke gledišta [imaju] istu ulogu – naknadu gubitka koji je pretrpio vjerovnik jer nije mogao raspolagati svojom tražbinom”(44). Dodao je da „kompenzacijske kamate […] neutraliziraju protek vremena do sudske procjene iznosa štete, neovisno o bilo kakvom zakašnjenju koje je pripisivo dužniku, dok zatezne kamate paušalno obeštećuju posljedice zakašnjenja plaćanja novčane tražbine tako što vjerovniku omogućuju da primi otprilike onoliko koliko bi dobio da je ta sredstva uložio”(45). Nezavisni odvjetnik Y. Bot je naveo da pravo na zatezne kamate proizlazi iz prvog stavka članka 266. UFEU‑a(46). Unatoč tomu, on je iz sudske prakse zaključio da bi u slučaju poništenja glavna briga sudova Unije „morala biti da […] u najužem mogućem opsegu primijeni načelo restitutio in integrum, što podrazumijeva povratak na status quo ante tako da osigura da se svaka osoba vrati u prvotnu situaciju, bez gubitaka i koristi”(47). To zadnje zapažanje utemeljuje obveze iz prvog stavka članka 266. UFEU‑a na pojmu povrata u prijašnje stanje, a ne na potrebi žurnog ispunjavanja financijskih obveza. Nezavisni odvjetnik Y. Bot čak je i kritizirao tu presudu zato što se u njoj pravila razlika između kompenzacijskih kamata i zateznih kamata(48).
62. Sud je u presudi u predmetu IPK International(49) zauzeo konkretnije stajalište. Utvrdio je da „plaćanje zateznih kamata predstavlja mjeru izvršenja poništavajuće presude […] u tome što je njegov cilj paušalno obeštetiti nemogućnost ostvarenja tražbine i potaknuti dužnika da u najkraćem mogućem roku izvrši poništavajuću presudu”(50). Smatrao je da je shodno tomu Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da Komisija mora platiti kompenzacijske kamate kad je za postupanje u skladu s presudom u smislu prvog stavka članka 266. UFEU‑a potrebno dodijeliti zatezne kamate(51).
63. Koliko mi je poznato, presuda u predmetu IPK International bila je prvi slučaj u kojem je Sud utvrdio da zatezne kamate služe kao paušalno obeštećenje za nemogućnost raspolaganja dugovanim novcem. To utvrđenje nije potkrijepljeno nikakvim relevantnim izvorom niti je na bilo koji način objašnjeno. Čini se da ono proizlazi iz točke 77. mišljenja nezavisnog odvjetnika Y. Bota, gdje se također ne upućuje na nikakav relevantan izvor niti se pruža ikakvo opravdanje za to utvrđenje. Iako je Sud dodao da je cilj zateznih kamata i to da se dužnika potakne da u najkraćem mogućem roku izvrši poništavajuću presudu, on je po prvi put presudio da se kamate mogu dodijeliti za razdoblje koje prethodi donošenju presude koju se ima izvršiti. Nije jasno na koji se način legitiman cilj da se potakne izvršenje financijskih potraživanja može ostvariti nametanjem obveze plaćanja zateznih kamata za razdoblje koje prethodi donošenju presude, u suprotnosti s obvezom plaćanja zateznih kamata za razdoblje od donošenja presude(52). Kao što je to navedeno u točkama 48. i 49. ovog mišljenja, ništa u članku 266. UFEU‑a ne ide u prilog tom zaključku.
64. Sud u presudi u predmetu Wortmann nije prihvatio tvrdnju da nacionalna tijela, nakon što sudovi Unije ponište uredbu, moraju platiti zatezne kamate na antidampinške pristojbe koje su neopravdano naplatila na temelju te uredbe(53). Umjesto toga, utvrdio je da „iznos tih istih pristojbi koji je dotičnom društvu vratilo nadležno nacionalno tijelo treba uvećati za pripadajuće kamate”(54). Nezavisni odvjetnik M. Campos Sánchez‑Bordona usto je naveo da presudu u predmetu IPK International treba promatrati s obzirom na posebnosti tog spora te da se stoga ne može smatrati da je Sud njome htio odstupiti od svoje sudske prakse koja se odnosi na definiciju zateznih kamata(55). Nakon toga je utvrdio da činjenica da je u sudskoj praksi uspostavljeno načelo prava Unije u skladu s kojim se iznosi koji su neopravdano naplaćeni, u suprotnosti s tim pravom, moraju vratiti s kamatama za razdoblje od neopravdanog plaćanja ne znači da se za to razdoblje duguju zatezne kamate(56).
65. U pobijanoj se presudi upućuje i na presudu Suda u predmetu Guardian Europe. U studenome 2014. prihvaćena je tužba društva Guardian Europe za smanjenje novčane kazne koju mu je Komisija izrekla 2007.(57) Komisija je u prosincu 2014. vratila dio novčane kazne koji je poništen te je na to platila kamate u iznosu od 988 620 eura u skladu s člankom 90. stavkom 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012(58). Društvo Guardian Europe potom je pokrenulo postupak protiv Europske unije zahtijevajući naknadu štete koja mu je navodno uzrokovana trajanjem sudskog postupka. Njegova tužba za naknadu štete proglašena je dopuštenom jer se njome nije pobijala odluka iz 2014., koja je postala pravomoćna(59). Opći sud je dodijelio naknadu neimovinske štete u iznosu od 654 523,43 eura, koja je uvećana za „kompenzacijske kamate” obračunane za razdoblje do donošenja njegove presude po stopi jednakoj godišnjoj stopi inflacije u državi članici u kojoj društvo Guardian Europe ima poslovni nastan. Taj je sud na navedeni iznos dodijelio i zatezne kamate za razdoblje od donošenja te presude do primitka plaćanja(60).
66. Europska unija je u žalbenom postupku tvrdila da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava odbivši njezin prigovor da tužba nije bila dopuštena. Iako je prihvatio utvrđenje Općeg suda u tom pogledu(61), čini se da je Sud pogrešno pročitao presudu Općeg suda kvalificiravši iznos od 988 620 eura kao „zatezne kamate”(62), a zapravo je bila riječ o „kamatama” koje je Komisija platila u smislu članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012(63). Sud je u konačnici zaključio da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava dodijelivši naknadu štete društvu Guardian Europe te je odbio tužbu za naknadu štete(64).
67. Čini se da presuda u predmetu Printeos, na koju se pobijana presuda oslanja, predstavlja posljednju značajnu promjenu u sudskoj praksi. Komisija je društvu Printeos izrekla novčanu kaznu za povredu pravila tržišnog natjecanja, koju je to društvo privremeno platilo(65). Nakon što je ta odluka poništena, Komisija je vratila puni iznos novčane kazne bez kamata zato što je fond u koji je uložila iznos te kazne(66) ostvario negativan povrat(67). Društvo Printeos je na temelju drugog stavka članka 266. u vezi s drugim stavkom članka 340. UFEU‑a podnijelo tužbu za naknadu štete(68). Ono je na raspravi navodilo da njegov zahtjev za plaćanje kompenzacijskih kamata treba shvatiti kao potraživanje zateznih kamata. Unatoč kasnijoj napomeni tog društva da ne želi ostati pri prvom stavku članka 266. UFEU‑a kao glavnoj pravnoj osnovi svojeg zahtjeva za naknadu štete(69), Opći sud se u analizi ipak vodio tom odredbom(70). Pozivajući se na presudu Suda i mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu IPK International(71), Opći je sud zaključio da prvi stavak članka 266. UFEU‑a obvezuje Komisiju da vrati glavnicu novčane kazne zajedno sa zateznim kamatama kao paušalnim obeštećenjem za nemogućnost raspolaganja iznosom glavnice u razdoblju od privremene naplate novčane kazne do povrata glavnice(72).
68. U presudi u predmetu Printeos je utvrđeno da, u skladu s načelom iura novit curia, Opći sud ima pravo tražene kamate kvalificirati kao zatezne, a ne kao kompenzacijske kako je tužitelj prvotno zahtijevao(73). Što se tiče merituma, Sud je zatezne kamate razlikovao od kompenzacijskih kamata. Zateznim kamatama je cilj pružiti paušalno obeštećenje za nemogućnost raspolaganja dugovanim novcem i potaknuti dužnika da u najkraćem mogućem roku podmiri tu tražbinu(74), dok je cilj kompenzacijskih kamata neutralizirati protek vremena do sudske procjene iznosa štete, neovisno o bilo kakvom zakašnjenju koje je skrivio dužnik(75). Sud je shodno tomu utvrdio da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava naloživši Komisiji plaćanje zateznih kamata(76). Budući da se taj slučaj odnosio na povrat fiksnog iznosa, to jest iznosa novčane kazne izrečene društvu Printeos koja je poništena, pitanje kompenzacijskih kamata nije bilo relevantno(77).
69. U pogledu presude u predmetu Printeos moram iznijeti sljedeća četiri zapažanja.
70. Kao prvo, konceptualizacija kompenzacijskih kamata u toj presudi s obzirom na drugi stavak članka 266. u vezi s drugim stavkom članka 340. UFEU‑a prema kojoj su one samo naknada za gubitak vrijednosti novca do kojeg dolazi zbog proteka vremena je preuska. Dodjelu naknade štete nastale zbog neopravdanog plaćanja mogu opravdati razni razlozi, uključujući propuštanje konkretne poslovne prilike zbog nemogućnosti raspolaganja tim sredstvima, što je argument koji društvo Deutsche Telekom nije uspjelo dokazati u činjeničnom kontekstu predmetnog slučaja(78).
71. Kao drugo, Sud se pozvao na presudu IPK International(79) u prilog stajalištu da je zateznim kamatama cilj pružiti paušalno obeštećenje za nemogućnost raspolaganja dugovanim novcem. Kao što je to navedeno u točki 63. ovog mišljenja, čini se da ta ideja potječe iz mišljenja nezavisnog odvjetnika Y. Bota u tom predmetu(80), u kojem ona nije potkrijepljena nikakvim relevantnim izvorom niti je na bilo koji način objašnjena. Neki su komentatori kritizirali tu sudsku praksu tvrdeći da briše razliku između zateznih kamata i kompenzacijskih kamata time što mijenja definiciju prvonavedenih(81). U sličnom smislu, također se navodilo da ta sudska praksa miješa zatezne kamate s kompenzacijskim kamatama(82). Dok zatezne kamate potiču žurno namirenje duga te se obračunavaju za razdoblje od donošenja presude kojom je određen iznos naknade štete do isplate tog iznosa, kompenzacijske kamate uzimaju u obzir razdoblje koje je prethodilo donošenju presude jer je njihova svrha nadoknađivanje štete nastale zbog nemogućnosti raspolaganja dugovanim novcem(83). Smatram da ta zapažanja uvjerljivo objašnjavaju zašto zatezne kamate treba razlikovati od kompenzacijskih kamata, a to razlikovanje u sudskoj praksi koja je predmet tih kritika uopće ne postoji.
72. Kao treće, Sud je na kritiku da obveza plaćanja zateznih kamata ne potiče izvršenje presude jer se te kamate obračunavaju za razdoblje od privremenog plaćanja novčane kazne odgovorio da je taj poticaj samo jedan od dvaju ciljeva plaćanja zateznih kamata, pri čemu je drugi paušalno obeštećenje za nemogućnost raspolaganja dugovanim novcem(84). Kao što je rečeno, taj odgovor jednostavno miješa pojmove kompenzacijskih kamata i zateznih kamata, a da to ne potkrepljuje nikakvim relevantnim izvorom niti na bilo koji način objašnjava(85). Cilj kompenzacijskih kamata je naknada štete. Cilj zateznih kamata je osigurati žurno podmirenje dospjelih dugova. Razliku koja postoji između tih pojmova nije moguće izbrisati pukom željom da ona nestane.
73. Kao četvrto, Sud je dodao da obveza plaćanja zateznih kamata za razdoblje od privremenog plaćanja novčane kazne čini „poticaj za dotičnu instituciju da pokaže posebnu pažnju prilikom donošenja takvih odluka”(86). Taj odgovor zanemaruje kritiku da obveza plaćanja zateznih kamata za razdoblje koje prethodi donošenju presude ne može potaknuti izvršenje te presude u najkraćem mogućem roku, a to je bitno obilježje zateznih kamata. Sud ističe da bi opasnost od obveze plaćanja zateznih kamata trebala navesti Komisiju da bude posebno pažljiva prilikom izricanja novčanih kazni kako bi ne bi postupala nezakonito. Institucije Unije, uključujući Sud, imaju opću obvezu ne kršiti propise. Ugovori kao odgovarajuće pravne lijekove za takva kršenja predviđaju povrat u prijašnje stanje, prema prvom stavku članka 266. UFEU‑a, i naknadu eventualne štete, prema drugom stavku članka 266. u vezi s drugim stavkom članka 340. UFEU‑a.
74. Iz sudske prakse Suda nakon presude u predmetu Printeos se čini da takozvane „zatezne kamate”, obračunane za razdoblje od neopravdanog plaćanja do njegova povrata, istodobno služe (a) paušalnom obeštećenju za nemogućnost raspolaganja dugovanim novcem; (b) poticanju izvršenja presude; te (c) poticanju institucija Unije na posebno pažljivo postupanja prilikom donošenja odluka. U ovom se mišljenju ističe da „zatezne kamate” nisu ni kamate namijenjene povratu u prijašnje stanje čije plaćanje zahtijeva prvi stavak članka 266. UFEU‑a ni kompenzacijske kamate čije je plaćanje moguće na temelju drugog stavka članka 266. UFEU‑a(87). Ugovori ne pružaju pravnu osnovu za obvezu plaćanja kamata kakve su prema svemu sudeći konceptualizirane u presudi u predmetu Printeos. Ako se ne odnose na razdoblje nakon donošenja presude, takve „zatezne kamate” usto ne mogu potaknuti izvršenje presude prije nego je ta presuda donesena, što je štoviše uvjet za primjenu prvog stavka članka 266. UFEU‑a. Tvrdnjom da takve „zatezne kamate” potiču poštovanje propisa uvodi se ne samo neobična ideja izvršavanja nekakve stegovne funkcije Suda kako bi se institucije Unije podsjetilo na njihove dužnosti, nego i kazneni element za koji u prvom stavku članka 266. UFEU‑a nema nikakve pravne osnove. Naposljetku, Ugovori ne predviđaju obvezu plaćanja kamata zbog odustajanja. Postojanje obveze plaćanja kamata mora se utvrditi s obzirom na, ovisno o okolnostima, jednu ili više od četiriju pravnih obveza na koje se stranka može u tu svrhu pozivati: obveza povrata u prijašnje stanje, obveza naknade štete, obveza vraćanja onoga što je stečeno bez osnove i obveza žurnog plaćanja takvih iznosa.
75. Sud je u nedavnoj presudi u predmetu Gräfendorfer utvrdio da svaka osoba kojoj je nacionalno tijelo nametnulo plaćanje pristojbe, carine, poreza ili drugog davanja protivno pravu Unije ima, na temelju tog prava, pravo da joj predmetna država članica vrati odgovarajući novčani iznos te usto plati kamate radi kompenzacije nedostupnosti tog iznosa(88). Iz te presude proizlazi da se šteta nastala zbog nedostupnosti neopravdano plaćenih iznosa može popraviti s obzirom na obvezu povrata u prijašnje stanje i/ili obvezu naknade. Ništa u toj presudi ne upućuje na to pravo Unije zahtijeva od nacionalnih tijela da plate zatezne kamate na iznos koji je plaćen protivno pravu Unije i izračunan s obzirom na datum njegova plaćanja.. Čini se da zbog pristupa koji je Sud upotrijebio u presudi u predmetu Gräfendorfer imamo vrlo neobičnu situaciju u kojoj institucija Unije za koju je utvrđeno da je neopravdano primila neki novčani iznos mora platiti zatezne kamate za razdoblje od primitka tog iznosa do njegova povrata, dok nacionalno tijelo koje u sličnim okolnostima primi takav iznos mora samo kompenzirati njegovu nedostupnost. Ta razlika u postupanju nije objašnjena te nije jasno kako je se može opravdati.
76. Legitimne razlike u mišljenjima u pogledu tumačenja i primjene prava Unije uobičajene su u žalbenim postupcima pred Sudom(89). Obvezivanje Komisije da plati zatezne kamate iako nije zakasnila u izvršenju presude čini se posebno neprikladnim kad spor pred sudovima Unije vrlo može dugo trajati, što je izvan Komisijine kontrole(90). Radi cjelovitosti bih dodao da, protivno tvrdnji društva Deutsche Telekom, pozitivno pravo ne dopušta Komisiji da odgodi naplatu novčane kazne do završetka eventualnog spora pred sudovima Unije(91). U skladu s člankom 78. stavkom 2. Financijske uredbe, vlastita sredstva koja su Komisiji stavljena na raspolaganje te svaki iznos potraživanja „mora se” utvrditi u nalogu za povrat. Članak 90. stavak 1. Delegirane uredbe br. 1268/2012 dalje predviđa da dužnik, ako se Sudu podnese tužba protiv Komisijine odluke kojom je izrečena novčana kazna, mora privremeno platiti dotični iznos ili pružiti bankovno jamstvo. Ništa u tim odredbama ne ovlašćuje Komisiju da naplatu novčane kazne odgodi do završetka spora.
77. Ukratko, ako se utvrdi da je društvo instituciji Unije izvršilo neopravdano plaćanje, iznos koji ta institucija mora vratiti tom društvu mora se izračunati uzimajući u obzir sljedeća četiri zahtjeva:
– mora se osigurati da iznos novca koji će društvo dobiti ima potpuno jednaku vrijednost kao iznos koji je platilo (restitutio in integrum), u skladu s prvim stavkom članka 266. UFEU‑a;
– društvu se mora nadoknaditi šteta koju je pretrpjelo zato što nije moglo raspolagati dotičnim iznosom, prema drugom stavku članka 266. u vezi s drugim stavkom članka 340. UFEU‑a;
– institucija Unije mora vratiti ono što je eventualno stekla bez osnove, u skladu s člankom 90. stavkom 4. Delegirane uredbe br.1268/2012;
– kad se ti iznosi utvrde, mora ih vratiti bez odgode kako ne bi povrijedila obveze koje ima na temelju prvog stavka članka 266. UFEU‑a.
78. S obzirom na te zaključke razmotrit ću prvi žalbeni razlog.
– Ocjena žalbe
79. Svrha zateznih kamata jest potaknuti dužnika da žurno izvrši presudu sudova Unije. Komisija je u veljači 2019. izvršila presudu iz 2018. tako što je vratila dio novčane kazne koji je poništen. Iz toga proizlazi da su jedine kamate koje Komisija eventualno mora platiti one za razdoblje između tih dvaju događaja. U pobijanoj je presudi je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u dijelu u kojem je njome predvidio obvezu plaćanja zateznih kamata za razdoblje koje je prethodilo donošenju presude iz 2018. Taj zaključak ne dovodi u pitanje Komisijinu obvezu poštovanja načela restitutio in integrum, koje zahtijeva da se nadoknadi gubitak vrijednosti novca(92), pravo društva Deutsche Telekom na naknadu štete koju je možda pretrpjelo zbog privremene naplate novčane kazne (koje je ostvarilo) niti bilo koji argument utemeljen na Komisijinu stjecanju bez osnove. Stoga savjetujem Sudu da prvi dio prvog žalbenog razloga proglasi osnovanim.
80. Kada je riječ o tvrdnji da se pobijana presuda protivi sudskoj praksi koja je prethodila presudi u predmetu Printeos, ističem da se u ranoj sudskoj praksi jasno pravila razlika između zateznih kamata i kompenzacijskih kamata. Presudom u predmetu Corus započet je proces u kojem se pojam „zatezne kamate” u početku koristio za nešto što nije činilo zatezne kamate, da bi se presudom IPK International praktički potpuno izbrisalo razlikovanje između zateznih kamata i kompenzacijskih kamata. Može se dodati, kao što to Komisija pravilno primjećuje, da presuda Suda u predmetu Guardian Europe ne ide u prilog stajalištu da Komisija mora platiti zatezne kamate zato što je u tom predmetu platila kamate u smislu članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012, za što je Sud nije kritizirao. Stoga savjetujem Sudu da drugi dio prvog žalbenog razloga proglasi osnovanim.
81. Komisija ističe da se u pobijanoj presudi trebao razmotriti prigovor nezakonitosti koji je društvo Deutsche Telekom istaknulo u pogledu članka 90. stavka 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012 jer je ta odredba relevantna za okolnosti predmetnog slučaja(93). Članak 90. stavak 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012 ne utječe na obveze koje prvi stavak članka 266. UFEU‑a nameće Komisiji jer ta odredba nema cilj osigurati poštovanje navedene odredbe Ugovora te to ni ne može postići. Stoga savjetujem Sudu da odbije treći dio prvog žalbenog razloga.
82. Zbog razloga navedenih u točkama 47. do 50. i 69. do 74. ovog mišljenja, Komisija primitkom privremenog plaćanja novčane kazne nije počinila povredu prava, ni dovoljno ozbiljnu ni bilo kakvu drugu, koju se moglo utvrditi prije donošenja presude iz 2018. Ona stoga nije dužna društvu Deutsche Telekom platiti zatezne kamate za razdoblje koje je prethodilo toj presudi. Na temelju same te činjenice, bez potrebe za razmatranjem ostalih Komisijinih argumenata, savjetujem Sudu da četvrti dio prvog žalbenog razloga proglasi osnovanim.
83. U petom se dijelu prvog žalbenog razloga navodi da ex tunc učinci presude iz 2018. ne uključuju obvezu Komisije da plati zatezne kamate za razdoblje od privremene naplate novčane kazne. U skladu s člankom 299. UFEU‑a, odluke kojima Komisija društvima nameće novčanu obvezu trenutno su izvršive. Komisija zbog ex tunc učinaka smanjenja novčane kazne presudom iz 2018. mora društvu Deutsche Telekom vratiti iznos koji je ta institucija, kako je utvrđeno, nezakonito naplatila od tog društva. Komisija na temelju članka prvog stavka 266. UFEU‑a za potrebe tog povrata mora uzeti u obzir gubitak vrijednosti novca do kojeg je eventualno došlo zbog proteka vremena od privremene naplate do donošenja presude iz 2018. Ta obveza ne znači da Komisija mora društvu Deutsche Telekom platiti zatezne kamate za razdoblje od privremene naplate do donošenja presude iz 2018. Stoga savjetujem Sudu da prihvati peti dio prvog žalbenog razloga.
84. Iz sudske prakse proizlazi da Komisija može kazne koje izriče za povrede Unijina prava tržišnog natjecanja oblikovati tako da one imaju odvraćajući učinak(94). Takva Komisijina praksa ne može utjecati na njezinu eventualnu obvezu plaćanja zateznih kamata u slučajevima u kojima ta institucija presudu ne izvrši na vrijeme. Stoga savjetujem Sudu da odbije šesti dio prvog žalbenog razloga.
85. Savjetujem Sudu da prihvati prvi, drugi, četvrti i peti dio prvog žalbenog razloga, a da ostatak tog žalbenog razloga odbije.
2. Pogreška koja se tiče prava prilikom određivanja stope zateznih kamata
– Argumenti stranaka
86. Komisija iznosi četiri argumenta u prilog svojem drugom žalbenom razlogu, kojim navodi da je Opći sud u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši, primjenom članka 83. stavka 2. točke (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012 po analogiji, da se zatezne kamate moraju izračunati po stopi koju je ESB primjenjivao za svoje glavne operacije refinanciranja u relevantno vrijeme, uvećanoj za tri i pol postotna boda.
87. Kao prvo, članak 83. stavak 2. točka (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012 odnosi se na plaćanje zateznih kamata u slučaju kašnjenja u plaćanju duga Komisiji na temelju obavijesti o terećenju koja mora sadržavati određene informacije. Zatezne kamate se ne obračunavaju do dospijeća obveze plaćanja glavnice.
88. Kao drugo, spominjanje zateznih kamata u presudi Suda u predmetu Guardian Europe(95) bilo je pogrešno jer se taj predmet odnosio na plaćanje „kamata” obračunanih u skladu s člankom 90. Delegirane uredbe br. 1268/2012, a Sud je taj obračun proglasio valjanim.
89. Kao treće, u pobijanoj je presudi pogrešno protumačena presuda u predmetu Printeos, u kojoj je Sud na zahtjev društva Printeos priznao kamate po stopi koju je ESB primjenjivao za svoje glavne operacije refinanciranja u relevantno vrijeme, uvećanoj za dva postotna boda. Ni Opći sud ni Sud nisu priznali zatezne kamate po stopi predviđenoj člankom 83. stavkom 2. točkom (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012 za razdoblje od privremene naplate novčane kazne.
90. Kao četvrto, Opći sud je u točki 135. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava usporedivši situaciju u kojoj bi društvo Deutsche Telekom bilo da nije platilo novčanu kaznu i situaciju u kojoj je Komisija bila nakon donošenja presude iz 2018. Te situacije nisu usporedive. Dok je društvo Deutsche Telekom moralo platiti novčanu kaznu na temelju odluke iz 2014., koja je uživala presumpciju valjanosti dok nije djelomično poništena presudom iz 2018., Komisija prije donošenja te presude nije bila dužna vratiti dio privremeno naplaćene novčane kazne.
91. Za slučaj da Sud odbije te argumente, Komisija ističe da zatezne kamate treba obračunati po stopi koju je ESB primjenjivao za svoje glavne operacije refinanciranja u relevantno vrijeme, uvećanoj za tri i pol postotna boda, u skladu s člankom 83. stavkom 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012, koji se primjenjuje kad dužnik do relevantnog roka ne pruži bankovno jamstvo. Podredno i tomu, Komisija od Suda traži da odredi primjerenu kamatnu stopu, koja treba biti niža od stope zateznih kamata, s obzirom na to da su potonje kamate kaznene prirode.
92. Društvo Deutsche Telekom smatra da drugi dio žalbenog razloga treba odbiti jer je u presudi u predmetu Printeos nedvomisleno utvrđeno da je Komisija morala platiti zatezne kamate po stopi koju je ESB primjenjivao za svoje glavne operacije refinanciranja u relevantno vrijeme, uvećanoj za tri i pol postotna boda, u skladu s člankom 83. stavkom 2. točkom (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012. Opći sud prilikom donošenja pobijane presude nije raspolagao marginom prosudbe. U presudi Suda u predmetu Guardian Europe govori se o „zateznim kamatama”, a ne o „kamatama” u smislu članka 90. Delegirane uredbe br. 1268/2012.
93. Društvo Deutsche Telekom usto ističe da stopa zateznih kamata predviđena člankom 83. stavkom 4. Delegirane uredbe br. 1268/2012 nije primjenjiva po analogiji jer nepružanje bankovnog jamstva nije usporedivo s obvezom plaćanja zateznih kamata na neopravdano plaćeni iznos. To je zato što društvo koje umjesto privremenog plaćanja novčane kazne pruži bankovno jamstvo snosi značajne povezane troškove koje mu Komisija neće vratiti čak i ako sudovi Unije kasnije ponište ili smanje novčanu kaznu.
– Ocjena
94. Ako Sud prihvati prvi žalbeni razlog, smatram da i drugi žalbeni razlog mora proglasiti osnovanim zato što zatezne kamate u predmetnom slučaju nisu primjenjive zbog razloga iznesenih u točkama 47. do 50. i 69. do 74. ovog mišljenja. U svakom slučaju, iako se u članku 83. stavku 2. točki (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012 govori o stopi zateznih kamata, ta je odredba predviđena za okolnosti kakve u predmetnom slučaju ne postoje. Iz članka 83. stavka 1. u vezi s člankom 80. stavkom 3. točkama (b) i (c) Delegirane uredbe br. 1268/2012 proizlazi da se zatezne kamate plaćaju samo u slučaju isteka roka koji Komisija odredi za plaćanje duga. To po analogiji nije primjenjivo na obračun kamata na iznos koji je plaćen prije nego što su sudovi Unije presudom utvrdili postojanje i stvaran iznos duga. Shodno tomu, stopa zateznih kamata predviđena člankom 83. stavkom 2. točkom (b) Delegirane uredbe br. 1268/2012 nije relevantna za stopu kamata naplativih na takav iznos.
95. Savjetujem Sudu da prihvati drugi žalbeni razlog te da, shodno tomu, ukine pobijanu presudu.
IV. Postupak pred Općim sudom
96. U skladu s drugom rečenicom prvog stavka članka 61. Statuta Suda Europske unije, ako ukine odluku Općeg suda, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.
97. S obzirom na razmatranja u točkama 79. do 85., 94. i 95. ovog mišljenja, predlažem da Sud odbije tužbu iz prvostupanjskog postupka za poništenje sporne odluke i naknadu štete u obliku zateznih kamata na iznos novčane kazne koji je poništen, obračunanih za razdoblje od privremene naplate te kazne.
V. Troškovi
98. U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.
99. Prema članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, koji se na žalbene postupke primjenjuje na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
100. U skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika Suda, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.
101. Pitanja koja Komisija otvara u predmetnom žalbenom postupku aktualna su u nekoliko postupaka koji su tijeku pred Općim sudom(96) i Sudom(97) te će presuda koju Sud donese u predmetnom žalbenom postupku vjerojatno biti relevantna za ishod tih postupaka. Stoga je sreća da je društvo Deutsche Telekom preuzelo ulogu legitimusa contradictora, koju su njegovi zastupnici uspješno odradili. S obzirom na to, smatram da bi bilo neproporcionalno tom društvu naložiti plaćanje svih troškova u predmetnom slučaju, koji bi se lako mogao pokazati testnim. Budući da su pitanja koja je potrebno riješiti u tim satelitskim postupcima nepotrebno složena zbog postojećeg pravnog okvira, smatram da je društvo Deutsche Telekom razumno postupilo pokrenuvši postupak za poništenje sporne odluke kao i da je Komisija razumno postupila podnijevši Sudu žalbu protiv presude Općeg suda kojom je ta tužba prihvaćena. Shodno tomu, savjetujem Sudu da svakoj stranci naloži snošenje vlastitih troškova cijelog postupka.
VI. Zaključak
102. S obzirom na navedeno, savjetujem Sudu da:
1. Ukine presudu Općeg suda Europske unije od 19. siječnja 2022., Deutsche Telekom/Komisija (T‑610/19, EU:T:2022:15);
2. Odbije tužbu u predmetu T‑610/19, Deutsche Telekom/Komisija;
3. Naloži društvu Deutsche Telekom i Europskoj komisiji snošenje vlastitih troškova u predmetu T‑610/19, Deutsche Telekom/Komisija i predmetu C‑221/22P, Komisija/Deutsche Telekom.