PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)

11. prosinca 2013.(*)

„Arbitražna klauzula – Šesti okvirni program za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti koji doprinosi stvaranju europskog istraživačkog prostora i inovacijama (od 2002. do 2006.) – Ugovori Dicoems i Cocoon – Neusklađenost dijela prijavljenih troškova s odredbama ugovora – Raskid ugovorâ – Povrat dijela isplaćenih iznosa – Naknada štete – Protuzahtjev – Izvanugovorna odgovornost – Stjecanje bez osnove – Tužba za poništenje – Akt koji se ne može pobijati – Akt koji postoji jedino u okviru ugovora i ne može se izdvojiti – Opomena dužniku – Nedopuštenost“

U predmetu T‑116/11,

European medical association (EMA), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji zastupaju A. Franchi i L. Picciano, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju S. Delaude i F. Moro, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Gulla, odvjetnik,

tuženika,

povodom, s jedne strane, glavnog zahtjeva kojim se zahtijeva, kao prvo, povrat troškova nastalih radi izvršenja ugovora br. 507126 u vezi s projektom Cocoon i ugovora br. 507760 u vezi s projektom Dicoems, sklopljenih 7. odnosno 19. prosinca 2003. između Komisije i tužitelja; kao drugo, utvrđenje nezakonitosti odluke Komisije o raskidu navedenih ugovora; kao treće, poništenje odgovarajuće opomene dužniku i kao četvrto, isplatu naknade za pretrpljenu štetu, i, s druge strane, podredni zahtjev utemeljen na izvanugovornoj odgovornosti Komisije,

OPĆI SUD (drugo vijeće),

u sastavu: N. J. Forwood, predsjednik, F. Dehousse (izvjestitelj), i J. Schwarcz, suci,

tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 27. veljače 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

1.     Ugovorni okvir

1        Članak 166. stavak 1. UEZ‑a predviđa usvajanje višegodišnjeg okvirnog programa kojim su obuhvaćene sve europske aktivnosti u područjima istraživanja i tehnološkog razvoja.

2        U okviru Šestog okvirnog programa donesenog Odlukom Europskog parlamenta i Vijeća br. 1513/2002/EZ od 27. lipnja 2002. o Šestom okvirnom programu Europske zajednice za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti koji doprinosi stvaranju europskog istraživačkog prostora i inovacijama (od 2002. do 2006.) (SL L 232, str. 1.) [neslužbeni prijevod] Komisija Europskih zajednica, s jedne strane, i koordinatori i sudionici u projektima, među kojima i tužitelj, Association médicale européenne (EMA), s druge strane, sklopili su 7. odnosno 19. prosinca 2003. ugovor br. 507126 u vezi s projektom Cocoon (u daljnjem tekstu: ugovor Cocoon) i ugovor br. 507760 u vezi s projektom Dicoems (u daljnjem tekstu: ugovor Dicoems).

3        Sudjelovanje tužitelja i drugih subjekata odabranih za istraživačke projekte odvijalo se u okviru konzorcija uspostavljenih u skladu s odredbama ugovorâ Cocoon i Dicoems koje su, s jedne strane, sačinjavali koordinator, kojem su bile povjerene posebne zadaće administrativne i upravljačke prirode i, s druge strane, ostali sudionici u projektu.

4        Članak 5. ugovora Cocoon utvrđuje najviši europski financijski doprinos u iznosu od 6,7 milijuna eura. Ugovor, u ukupnom trajanju od 42 mjeseca, u svojemu članku 6. određuje da je projekt podijeljen na četiri razdoblja izvješćivanja. Iz te odredbe i iz obrazaca C priloženih tužbi proizlazi da je prvo razdoblje trajalo od 1. siječnja do 31. prosinca 2004., drugo razdoblje od 2. siječnja do 31. prosinca 2005., treće od 1. siječnja do 31. prosinca 2006. i četvrto od 1. siječnja do 30. lipnja 2007.

5        Članak 5. ugovora Dicoems utvrđuje najviši europski financijski doprinos u iznosu od 2 milijuna eura. Ugovor u ukupnom trajanju od 30 mjeseci podijeljen je na temelju članka 6. navedenog ugovora na tri razdoblja izvješćivanja. Iz te odredbe i iz obrazaca C priloženih tužbi proizlazi da je prvo razdoblje trajalo od 1. siječnja do 30. lipnja 2004., drugo od 1. srpnja 2004. do 30. lipnja 2005. i treće od 1. srpnja 2005. do 30. lipnja 2006.

6        U skladu s člankom 7. dvaju ugovora, konzorciji Komisiji za svako razdoblje izvješćivanja u određenom roku šalju izvješća o provedenoj aktivnosti, stanju projekata, korištenju resursa kao i „obrazac C­?Financial Statement“ koji ispunjava i dostavlja svaki ugovaratelj u vezi s troškovima koje snose u okviru izvršenja ugovorâ i za koje zahtijeva povrat. 

7        Za svaki od dvaju projekata predviđen je mehanizam za pretfinanciranje, a uvjeti za dodjelu financijskog doprinosa osobito su utvrđeni u članku 8. ugovora Cocoon i u članku 8. ugovora Dicoems. Na temelju članka 8. stavka 2. točke (d) ugovorâ o kojima je riječ, svako plaćanje izvršeno na kraju razdoblja izvješćivanja i kojemu je priloženo revizijsko uvjerenje smatrat će se konačnim ovisno o rezulatima svake pojedine revizije ili kontrole koja bi mogla biti provedena na temelju članka II.29 općih uvjeta iz Priloga II. navedenim ugovorima (u daljnjem tekstu: opći uvjeti).

8        U skladu s člankom 12. svakog od ugovora Cocoon i Dicoems, na njih se primjenjuje belgijsko pravo.

9        Člankom 13. navedenih ugovora predviđena je arbitražna klauzula na temelju koje je Opći sud isključivo nadležan odlučivati u sporovima između Komisije i ugovaratelja o valjanosti, primjeni ili tumačenju navedenih ugovora.

10      Opći uvjeti, koji su u skladu s člankom 14. svakog ugovora njegov sastavni dio, uključuju prvi dio koji se osobito odnosi na provedbu projekata o kojima je riječ, prestanku ugovora i odgovornosti (čl. II.2 do II.18), drugi dio koji se odnosi na financijske odredbe i kontrole, revizije, povrate i sankcije (čl. II.19 do II.31) i treći dio koji se odnosi na prava intelektualnog vlasništva (čl. II.32 do II.36).

11      Članak II.6 općih uvjeta određuje da je davanje podizvođačima moguće za manje usluge koje ne čine najvažniji dio projekta. Kako bi troškovi u vezi s ugovorom kojim su poslovi dodijeljeni podizvođaču bili prihvatljivi, moraju se ispuniti određeni uvjeti.

12      Člankom II.7 stavkom 1. općih uvjeta određeno je da se izvješća podnose Komisiji 45 dana od završetka relevantnih razdoblja. Člankom II.7 stavkom 2. određeno je da za svako razodblje izvješćivanja konzorcij dostavlja izvješća predviđena u ugovorima (osobito izvješća o aktivnosti i upravljanju), što među ostalim uključuje obrasce C financijskih izvješća koje ugovaratelji dostavljaju za svako razdoblje.

13      Člankom II.8 stavkom 3. Općih uvjeta predviđa se da se Komisija obvezuje ispitati dostavljena izvješća u roku od 45 dana od njihova primitka. Ako Komisija u tom roku ne pruži odgovor, to ne znači odobrenje. Komisija ta izvješća može odbiti čak i nakon roka za plaćanje utvrđenog ugovorom. Članak II.8 stavak 4. određuje da odobrenje izvješća ne znači izuzeće od revizija i kontrola koje se provode u skladu s Člankom II.29.

14      U članku II.16 općih uvjeta navode se situacije u kojima može doći do prestanka sudjelovanja ugovaratelja.

15      Članak II.16 stavak 1. općih uvjeta određuje da ako ugovaratelj povrijedi ugovorne obveze, Komisija nalaže konzorciju da pronađe odgovarajuće rješenje u roku koji ne smije biti dulji od 30 dana te, ako se u tom roku ne pronađe zadovoljavajuće rješenje, Komisija prekida sudjelovanje predmetnog ugovaratelja.

16      Članak II.16 stavak 2. Općih uvjeta određuje da Komisija može odmah prekinuti sudjelovanje ugovaratelja kada:

„(a)      ugovaratelj namjerno ili nepažnjom neispravno izvrši ugovor s Komisijom;

(b)       ugovaratelj povrijedi temeljna etička načela iz pravila o sudjelovanju [rules for participation].“

17      Člankom II.1 stavkom 11. Općih uvjeta definira pojam „neispravnosti“ kao „svako nepoštovanje odredbe prava Zajednice ili svako kršenje ugovorne obveze koje je posljedica radnje ili propusta ugovaratelja kojim se nanosi ili se može nanijeti šteta općem proračunu Europskih zajednica ili proračunima kojima upravljaju Europske zajednice uzrokovanjem neopravdanih troškova“.

18      Članak II.16 stavak 8. općih uvjeta predviđa da kada konzorcij nastavlja projekt, Komisija izdaje nalog za naplatu (recovery order) protiv ugovaratelja koji nije izvršio obvezu ili od njega zahtijeva da konzorciju u roku od 30 dana plati iznos koji duguje Komisiji, i pošalje mu kopiju uplate. Ako ugovaratelj ne izvrši obvezu, Komisija izdaje nalog za naplatu svih dugovanih iznosa. Neke odredbe ugovora (a osobito članci II.29, II.30 i II.31 o kontrolama, reviziji i povratima) nastavljaju se primjenjivati na ugovaratelja koji nije izvršio obvezu nakon prestanka njegova sudjelovanja i na ugovaratelje u slučaju prestanka ugovora.

19      Člankom II.19 stavkom 1. općih uvjeta utvrđuju se troškovi prihvatljivi za financiranje i određuje sljedeće:

„Troškovi nastali zbog provedbe projekta moraju ispunjavati sljedeće uvjete:

(a)      moraju biti stvarni, troškovno učinkoviti i nužni za provedbu projekta;

(b)      moraju biti utvrđeni u skladu s uobičajenim računovodstvenim načelima ugovaratelja;

(c)      moraju nastati tijekom trajanja projekta kako je definirano u članku 4. stavku 2. […];

(d)      moraju biti evidentirani u poslovnim knjigama ugovaratelja koji ih je pretrpio, najkasnije do dana sastavljanja revizijskog uvjerenja predviđenog člankom II.26. Računovodstveni postupci koji se koriste za evidenciju izdataka i primitaka moraju poštovati računovodstvena pravila države poslovnog nastana ugovaratelja kao i omogućiti izravnu usporedbu između izdataka i primitaka nastalih zbog provedbe projekta s cjelovitim završnim računom za ukupnu ugovarateljevu poslovnu aktivnost […]“.

20      U članku II.19 stavku 2. točkama (a) do (h) općih uvjeta spominje se osam kategorija neprihvatljivih troškova. U članku II.19 stavku 2. točki (i) dodaje se da su neprihvatljivi svi troškovi koji ne ispunjavaju uvjete utvrđene u stavku 1.

21      Člancima II.20 i II.21 općih uvjeta definiraju se dvije vrste troškova prihvatljivih na temelju članka II.19, to jest, kao prvo, izravni troškovi, koji se mogu izravno pripisati projektima i, kao drugo, neizravni troškovi, koji se ne mogu izravno pripisati projektima, ali ih se može utvrditi i opravdati računovodstvenim sustavom ugovaratelja kao da su nastali u vezi s izravnim troškovima.

22      Za potrebe prijave troškova nastalih radi provedbe projekata i izvršenja odgovarajućih ugovora, člankom II.22 općih uvjeta predviđena su tri modela prijave troškova (cost reporting models), među kojima je model dodatnih troškova (additional cost model) koji mogu koristiti nekomercijalni subjekti i neprofitna udruženja javnog ili privatnog prava ili međunarodne organizacije, koji nemaju računovodstveni sustav koji bi omogućio razlikovanje dijela troškova (izravnih i neizravnih) koje oni snose za provedbu projekata.

23      Člankom II.20 stavkom 2. općih uvjeta određeno je da ugovaratelji koji koriste model dodatnih troškova na temelju projekta mogu prijaviti samo troškove koji su dodatni u odnosu na njihove tekuće troškove. Njome se također određuje:

„Izravni troškovi osoblja ograničeni su na stvarne troškove osoblja koje je dodijeljeno projektu kad je ugovaratelj s tim osobljem sklopio:

ugovor na određeno vrijeme za rad na projektima RTD Zajednice;

ugovor na određeno vrijeme radi dovršetka doktorata;

ugovor koji u potpunosti ili djelomično ovisi o vanjskom financiranju koje se dodaje redovnom tekućem financiranju ugovaratelja. U tom slučaju od troškova koji se pripisuju ovom ugovoru moraju biti izuzeti svi troškovi obuhvaćeni redovnim tekućim financiranjem“.

24      Člankom II.26 općih uvjeta predviđeno je da revizijska uvjerenja sastavlja vanjski revizor. U toj se odredbi na kraju navodi da uvjerenje koje izdaju vanjski revizori ni na koji način ne umanjuje odgovornost ugovaratelja na temelju ugovora, ni prava dodijeljena Europskoj uniji člankom II.29 općih uvjeta.

25      Iz članka II.27 općih uvjeta proizlazi da predujmovi odobreni koordinatoru za račun konzorcija ostaju vlasništvo Unije.

26      Članak II.28 stavak 1. općih uvjeta određuje da se, ovisno o kontrolama i revizijama, iznos konačnog plaćanja ugovaratelju utvrđuje na osnovi izvješćâ iz članka II.7 koje je Komisija odobrila.

27      Članak II.29 općih uvjeta odnosi se na kontrole i revizije koje se mogu provoditi u pogledu ugovaratelja. Njime je određeno sljedeće:

„1. Komisija može u bilo kojem trenutku za vrijeme trajanja ugovora i do pet godina nakon završetka projekta, organizirati revizije koje provode znanstveni ili tehnički revizori ili vanjski revizori ili službe same Komisije, uključujući OLAF. Takve revizije mogu se odnositi na znanstvene, financijske, tehnološke ili druge vidove (uključujući računovodstvena načela i načela upravljanja) u vezi s pravilnom provedbom projekta i ugovora. Sve te revizije moraju se provesti u skladu s načelom tajnosti. Za iznose za koje je na temelju nalaza tih revizija utvrđeno da se eventualno duguju Komisiji može se zahtijevati povrat kao što je predviđeno člankom II.31.

[…]

2. Ugovaratelji moraju Komisiji staviti na raspolaganje sve podrobne podatke koje Komisija od njih može zahtijevati kako bi provjerila da se ugovorom pravilno upravlja i da se on pravilno provodi.

3. Ugovaratelji su dužni čuvati izvornik ili, u iznimnim dobro obrazloženim slučajevima, ovjerene preslike, svih dokumenata u vezi s ugovorom do pet godina nakon završetka projekta. Ti se dokumenti moraju staviti na raspolaganje Komisiji na zahtjev podnesen tijekom provedbe bilo kakve revizije predviđene ugovorom.

[…]“

28      Članak II.31 stavak 1. Općih uvjeta predviđa Komisijinu naplatu iznosâ koji su neopravdano isplaćeni ugovarateljima ili iznosâ kojih je povrat opravdan na temelju ugovora. Članak II.31 stavak 5. predviđa da, na temelju članka 256. UEZ‑a, Komisija može donijeti odluku koja je ovršna i kojom se utvrđuje iznos koji duguju osobe koje nisu države.

29      Članak II.32 općih uvjeta predviđa da je znanje („knowledge“), definirano u članku II.1 stavku 14. navedenih općih uvjeta kao rezultati projekata o kojima je riječ kao i s njima povezana prava, vlasništvo Komisijinih ugovaratelja koji su doprinijeli njegovu stjecanju.

2.     Belgijsko pravo

30      Članak 1134. belgijskog Građanskog zakonika propisuje da „zakonito sklopljeni ugovori imaju snagu zakona za one koji su ih sklopili“ (stavak prvi) te se „mogu opozvati samo uzajamnom suglasnošću ili zbog razloga dopuštenih zakonom“ (stavak drugi).

31      Članak 1134. stavak treći propisuje da se ugovori trebaju izvršavati u dobroj vjeri. Članak 1135. istoga zakonika propisuje da „ugovori obvezuju ne samo onime što je u njima navedeno, već i svim posljedicama koje pravičnost, običaji ili zakon pridaju obvezi prema njezinoj prirodi“ i stoga također izražava načelo izvršavanja ugovora u dobroj vjeri.

32      U slučaju spora o izvršavanju ugovora teret dokazivanja uređen je odredbama članka 1315. belgijskog Građanskog zakonika koji određuje da:

„Onaj koji zahtijeva izvršenje obveze, mora je dokazati.

Obratno, onaj tko tvrdi da je oslobođen [obveze], mora dokazati plaćanje ili činjenicu na temelju koje je njegova obveza prestala.“

33      Članak 1341. belgijskog Građanskog zakonika, u pogledu dokazivanja, propisuje da „treba sastaviti javnobilježnički akt ili privatnu ispravu za sve ugovore čiji predmet prelazi iznos ili vrijednost od 375 eura, čak i u slučaju dobrovoljnih pologa“. Taj članak navodi da se „ne priznaje nikakav iskaz svjedoka kojim se poriče ili dopunjuje sadržaj akata, ni ono za što se tvrdi da je bilo izrečeno prije ili u vrijeme ili nakon sastavljanja, bilo da se radi o iznosu ili vrijednosti manjoj od 375 eura“. Tim je člankom nadalje propisano:

„Sve prethodno navedeno ne dovodi u pitanje propise zakonâ o trgovini.“

34      Članak 1347. navedenog zakonika propisuje:

„Gore navedena pravila ne primjenjuju se kada postoji uvjerljiv dokaz u pisanom obliku.

Tako nazivamo svaki akt u pisanom obliku koji potječe od osobe protiv koje je podnesen zahtjev, ili osobe koju ona zastupa, i kojim se činjenica za koju se tvrdi da postoji čini vjerojatnom.“ 

 Okolnosti spora

35      Tužitelj je neprofitno udruženje belgijskog prava sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija).

36      Navodi da je za iznos od 166.410,50 eura sudjelovao u projektu Dicoems i za iznos od 260.756,53 eura u projektu Cocoon, što iznosi ukupno 427.167,03 eura. Navodi da je primio iznos od 176.167,87 eura i da stoga još uvijek potražuje 250.999,16 eura na ime tih dvaju projekata.

37      Nakon stečaja koordinatora u okviru ugovora Dicoems tužitelj je imenovan na njegovo mjesto počevši od 19. siječnja 2007. U okviru ugovora Cocoon koordinator je izbrisan iz sudskog registra te je zamijenjen drugim.

38      Dopisom od 12. veljače 2009., Komisija je izvijestila tužitelja da je na temelju članka II.29 općih uvjeta u pogledu njega odlučila provesti reviziju radi provjere pravilne provedbe ugovorâ Dicoems i Cocoon s računovodstvenog i financijskog gledišta. Revizija je provedena 3. i 4. ožujka i 7. travnja 2009.

39      Dopisom od 19. svibnja 2009., Komisija je tužitelju dostavila nacrt revizijskog izvješća (u daljnjem tekstu: nacrt revizijskog izvješća), pozvavši ga da svoja očitovanja iznese u roku od 30 dana od dana primitka.

40      Dopisom od 18. lipnja 2009., tužitelj je od Komisije zahtijevao da mu rok za ulaganje gore navedenih očitovanja produlji za četiri mjeseca, pozivajući se među ostalim na preseljenje u 2004. i potrebu da potpuno pregleda relevantnu dokumentaciju kao i da pronađe korisne i/ili nedostajuće dokumente.

41      Dopisom od 23. lipnja 2009., Komisija je tužitelju produljila rok za dodatnih 30 dana kako bi mogao iznijeti svoja očitovanja, objasnivši pritom da je produljenje u trajanju od četiri mjeseca koje je tužitelj prethodno zatražio bilo nerazumno jer su, u skladu s člankom II.29 stavkom 3. općih uvjeta, ugovaratelji bili dužni čuvati izvornike (ili, u nekim slučajevima, ovjerene preslike) svih dokumenata u vezi s ugovorima do pet godina nakon završetka projekata i da, u skladu s istom odredbom, te dokumente treba staviti na raspolaganje Komisiji kada ona to zatraži u okviru eventualnog postupka revizije.

42      Komisija je također navela da, u skladu s odredbama članka II.19 stavka 1. točke (d) općih uvjeta, prihvatljive troškove koji su nastali za provedbu projekata treba evidentirati u poslovnim knjigama ugovaratelja najkasnije do sastavljanja revizijskog uvjerenja iz članka II.26 navedenih općih uvjeta. Komisija je stoga istaknula da je tužitelj zapravo morao imati svu dokumentaciju u vezi s nastalim troškovima već na dan provođenja revizije u njegovim prostorijama.

43      Dopisima elektroničke pošte od 3. i 6. srpnja 2009., tužitelj je naveo da su dokumenti u Italiji i da je za ugovor Cocoon potrebno odobrenje suda. Tužitelj je od Komisije zahtijevao primjerak ugovorâ Dicoems i Cocoon, uključujući detaljan opis odgovarajućih projekata i obveza ugovaratelja kao i primjerak prijava troškova koje su dostavili koordinatori projekata, objasnivši pritom da želi provjeriti da dokumentacija kojom raspolaže Komisija odgovara onoj koju je on dostavio.

44      Dopisom elektroničke pošte od 10. srpnja 2009., Komisija je tužitelju poslala primjerak svakog ugovora i njihove priloge kao i financijsku dokumentaciju primljenu za tužiteljev račun.

45      Dopisom od 19. kolovoza 2009., tužitelj je Komisiji uputio svoja očitovanja o revizijskom izvješću kao i dokumente.

46      Dana 30. rujna 2009., Komisija je izvijestila tužitelja da je revizija završena te mu je dostavila završno revizijsko izvješće (u daljnjem tekstu: završno revizijsko izvješće).

47      U završnom revizijskom izvješću Komisija je utvrdila da je tužitelj prilikom provedbe ugovorâ Dicoems i Cocoon povrijedio ugovorne odredbe i počinio ozbiljne nepravilnosti u smislu članka II.1 stavka 11 Općih uvjeta. Komisija je osobito istaknula nemogućnost sljedivosti troškova u tužiteljevom računovodstvu za koje je tužitelj zahtijevao povrat, nepostojanje izvornika (ili ovjerenih preslika, kada su oni dopušteni) dokumenata u vezi s provedbom ugovora, činjenicu da neki troškovi čiji je povrat tužitelj zahtijevao nisu bili stvarni i nisu bili u skladu s dokumentima u vezi s projektima kojima se opravdavaju, činjenicu da je tužitelj, potpisavši financijsku dokumentaciju dostavljenu Komisiji potvrdio okolnosti koje nisu u skladu sa stvarnošću u pogledu nastalih troškova i dokazima s tim u svezi i činjenicu da su ugovori s podugovarateljima bili sklopljeni kršenjem ugovornih odredbi. Komisija je stoga smatrala da od iznosa od 329.140,69 eura zahtijevanog na ime prihvatljivih troškova treba odbiti 315.739,99 eura te je zaključila da na temelju članka II.16 općih uvjeta treba prekinuti tužiteljevo sudjelovanje u projektima.

48      Dana 3. prosinca 2009. obavljen je razgovor između tužitelja i Komisije.

49      Dopisom elektroničke pošte od 11. siječnja 2010. Komisija je odgovorila na tužiteljeve argumente te ga je izvijestila da ga njegovo nepoznavanje financijskih i računovodstvenih odredbi koje uređuju projekte Dicoems i Cocoon ni u kojem slučaju ne može osloboditi odgovornosti u pogledu nepravilnosti koje je počinio.

50      Dopisom od 20. siječnja 2010., Komisija je izvijestila tužitelja o tome da na temelju članka II.16 stavka 2. općih uvjeta želi prekinuti njegovo sudjelovanje u projektima Dicoems i Cocoon i stoga zahtijevati povrat neopravdano primljenih iznosa u ukupnoj visini od 165.302,15 eura, to jest, iznos od 121.261,06 eura za projekt Cocoon i iznos od 44.041,09 eura za projekt Dicoems.

51      Dopisom od 24. veljače 2010., tužitelj je iznio svoja očitovanja na Komisijin dopis od 20. siječnja 2010.

52      Dopisom od 21. travnja 2010., Komisija je odgovorila na ta očitovanja.

53      Tužitelj je također, osobito dopisima od 24. veljače, 3. i 10. svibnja 2010., zahtijevao uvid u prepisku između Komisije i drugih članova konzorcija dviju projekata. Dana 1. srpnja 2010. održan je sastanak između predstavnika tužitelja i Komisije. Dana 9. srpnja 2010. tužitelj je ograničio popis dokumenata u koje je zahtijevao uvid. Zatraženi dokumenti dostavljeni mu su 5. kolovoza 2010.

54      Dopisom od 15. rujna 2010. tužitelj je Komisiji poslovao očitovanja na završno financijsko izvješće.

55      Dana 22. listopada 2010. Komisija je odgovorila na ta očitovanja zaključivši, nakon što je provela novu analizu troškova čiji je povrat zahtijevao tužitelj i razlogâ njihove neprihvatljivosti u smislu ugovornih odredbi, da izneseni dokazi i argumenti ne mogu osporiti zaključke donesene na završetku revizijskog postupka.

56      Dopisom od 4. studenoga 2010. tužitelj je zahtijevao novi rok za odgovor na dopis od 22. listopada.

57      Dopisom od 5. studenoga 2010. Komisija je tužitelju priopćila prestanak njegova sudjelovanja u projektima Cocoon i Dicoems na temelju članka II.16 stavka 2. općih uvjeta zbog razloga navedenih u dopisu od 20. siječnja 2010. Komisija je također navela da će, na temelju članka II.16 stavka 8. općih uvjeta, na temelju opomene dužniku izvršiti naplatu iznosa od 164.080,03 eura neopravdano isplaćenog tužitelju (to jest 121.098,51 eura u vezi s ugovorom Cocoon i 42.981,52 eura u vezi s ugovorom Dicoems).

58      Dana 1. prosinca 2010., tužitelj je Europskom ombudsmanu podnio pritužbu zbog nepravilnosti u Komisijinom djelovanju. Europski ombudsman je 1. veljače 2011. odbio tu pritužbu.

59      Dana 7. prosinca 2010., tužitelj je poslao svoja konačna očitovanja zahtijevajući osobito prekid naplate iznosa navedenog u dopisu od 5. studenoga 2010. u iščekivanju odluke Europskog ombudsmana.

60      Dana 13. prosinca 2010., Komisija je tužitelju uputila opomenu dužniku za iznos od 164.080,03 eura (u daljnjem tekstu: opomena dužniku), navodeći za svaki ugovor iznos koji se smatra prihvatljivim, već isplaćene iznose i iznos koji treba naplatiti.

 Postupak i zahtjevi stranaka

61      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. veljače 2011. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. Njegov zahtjev za suspenziju primjene Odluke Komsije od 5. studenoga 2010. o raskidu ugovorâ u vezi s projektima Cocoon i Dicoems i opomene dužniku, podnesen zasebnim aktom tajništvu Općeg suda 7. ožujka 2011., odbijen je rješenjem predsjednika Općeg suda od 18. studenoga 2011., EMA/Komisija (T‑116/11 R, neobjavljeno u Zborniku).

62      Na temelju izvješća suca izvjestitelja, Opći sud (drugo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak. U okviru mjera upravljanja postupkom propisanima člankom 64. njegova Poslovnika, Opći sud je odlučio pozvati stranke da odgovore na neka pitanja, što su stranke i učinile u za to dodijeljenom roku.

63      Na raspravi od 27. veljače 2013. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja im je postavio Opći sud.

64      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        tužbu proglasi dopuštenom i osnovanom;

–        primarno:

–        utvrdi i proglasi da je pravilno izvršio ugovorne obveze koje je imao na temelju ugovora Dicoems i Cocoon i da stoga ima pravo na povrat troškova koje je pretrpio radi provedbe tih ugovora, kao što proizlaze iz obrazaca C dostavljenih Komisiji, uključujući obrazac C u vezi s četvrtim razdobljem ugovora Cocoon;

–        utvrdi i proglasi nezakonitost Komisijine odluke o raskidu navedenih ugovora iz dopisa od 5. studenoga 2010.;

–        slijedom toga, proglasi da je Komisijin zahtjev za povrat iznosa u visini od 164.080,10 eura neosnovan i, posljedično, poništi opomenu dužniku izdavanjem odgovarajućeg knjižnog odobrenja ili da ga, u svakom slučaju, proglasi nezakonitim;

–        Komisiji naloži plaćanje preostalog iznosa u visini od 250.999,16 eura koji duguje na temelju obrazaca C koji su joj poslani;

–        Komisiji naloži da mu isplati pravičnu naknadu radi štete koju je on pretrpio zbog toga što Komisija nije provodila kontrole; 

–        podredno:

–        utvrdi Komisijinu odgovornost zbog stjecanja bez osnove i nezakonite radnje;

–        posljedično, Komisiji naloži naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio, a čiju visinu treba utvrditi u okviru ovog postupka;

–        u svakom slučaju, Komisiji naloži snošenje troškova.

65      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        tužbu odbaci kao nedopuštenu i neosnovanu;

–        odštetni zahtjev odbaci kao nedopušten i neosnovan;

–        tužitelju naloži snošenje troškova.

66      Komisija je u odgovoru na repliku istaknula protuzahtjev kojim zahtijeva da Opći sud potvrdi opomenu dužniku i tužiteljev prestanak sudjelovanja u ugovorima i, slijedom tuga, tužitelju naloži povrat iznosa u visini od 164.080,03 eura, uvećan za kamate u skladu s člankom II.31 stavkom 2. općih uvjeta.

 Pravo

1.     Uvodna očitovanja

67      Kao prvo, treba spomenuti da je tužitelj 20. srpnja 2011., osim replike, poslao dopis koji je umetnut u spis i o kojem se od Komisije zahtijevalo da se očituje u odgovoru na repliku. U tom dopisu od 20. srpnja 2011. tužitelj prigovora da Komisijin odgovor na tužbu sadržava brojna upućivanja na argumente i dokumente u vezi s postupkom privremene pravne zaštite, koji je zasebni postupak. To, po tužiteljevu mišljenju, stvara zabunu i dovodi do neizravnog povećanja broja stranica odgovora na tužbu, čime se prekoračuje broj stranica koji je utvrđen u uputama strankama.

68      Opći sud ističe da se ne radi o tužbenom razlogu kao takvom i da iz njega ne proizlazi nijedan argument u pogledu točaka tužbenog zahtjeva. Čak i ako pretpostavimo da je riječ o argumentu istaknutom u potporu ovoj tužbi, treba ga odbaciti kao bespredmetan.

69      Osim toga i u svakom slučaju treba istaknuti da je Komisija argumente iz postupka privremene pravne zaštite u glavnom postupku ponovila samostalno i neovisno o onima istaknutima u okviru privremene pravne zaštite te da oni nisu samo obična upućivanja. Njima se stoga nije moglo pridonijeti povećanju broja stranica koji je utvrđen u uputama strankam. Osim toga, ti su argumenti izneseni u punini i strukturirano. Konačno, dokumenti s tim u vezi jasno su navedeni u odgovoru na tužbu, bez ikakve mogućnosti zabune, te su iznova priloženi odgovoru na repliku.

70      Taj argument stoga treba u svakom slučaju odbiti.

71      Kao drugo, iz tužbe, a osobito iz četvrtog dijela tužbenog zahtjeva, proizlazi da tužitelj u biti zahtijeva poništenje opomene dužniku, kojom se od tužitelja zahtijeva povrat iznosa o kojem je riječ.

72      U tom pogledu treba podsjetiti da akti institucija koji su dio ugovornog okvira od kojeg su neodvojivi ne pripadaju, zbog same svoje prirode, u akte iz članka 288. UFEU‑a čije se poništenje može zahtijevati od suda Unije na temelju članka 263. UFEU‑a (vidjeti rješenje Općeg suda od 12. listopada 2011., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija, T‑353/10, još neobjavljeno u Zborniku, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

73      Međutim, u ovom slučaju, Komisija svojom opomenom dužniku, u kojoj se navodi njezin dopis od 5. studenoga 2010., od dužnika zahtijeva isplatu tražbine čijim se nositeljem smatra, koju sačinjavaju isplaćeni iznosi koji odgovaraju troškovima koje je smatrala neprihvatljivima na temelju ugovora o kojima je riječ i koje nije prihvatila. Komisija je time ostala u ugovornom okviru te se poziva na, među ostalim, odredbe članka II.29 stavka 1. u vezi s člankom II.31 općih uvjeta.

74      Stoga je opomena dužniku dio ugovornog okvira između Komisije i tužitelja utoliko što se odnosi na povrat tražbine koja se temelji na ugovornim odredbama i utoliko što ima za svrhu ostvarivanje pravâ koja Komisija izvodi iz odredbi navedenih ugovora između Komisije i tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 17. lipnja 2010., CEVA/Komisija, T‑428/07 i T‑455/07, Zb., str. II‑2431., t. 53.; rješenja Općeg suda od 31. kolovoza 2011., IEM/Komisija, T‑435/10, neobjavljena u Zborniku, t. 44., i Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija, t. 72. supra, t. 26.).

75      Budući da je opomena dužniku neodvojiva od ugovornog okvira, četvrti dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva njezino poništenje ili utvrđenje njezine nezakonitosti stoga treba smatrati nedopuštenim. Argumente iznesene u potporu tom dijelu tužbenog zahtjeva stoga treba odbaciti kao one iznesene u potporu nedopuštenom dijelu tužbenog zahtjeva. Osim toga, čak i pod pretpostavkom da se dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva poništenje opomene dužniku može prekvalificirati na način da se njime zahtijeva povrat iznosâ o kojima je riječ na temelju sudske prakse Općeg suda (vidjeti rješenje Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija, t. 72. supra, t. 34. i 35. i navedenu sudsku praksu), treba utvrditi da, u svakom slučaju, tužbeni razlozi istaknuti protiv opomene dužniku odgovaraju onima istaknutima u potporu zahtjevu za povrat.

76      U okviru tužbe koja se temelji na člancima 268., 272. i 340. UFEU‑a tužitelj ističe pet tužbenih razloga. Prva četiri istaknuta su u potporu glavnom zahtjevu, a peti, koji se odnosi na Komisijinu odgovornost zbog stjecanja bez osnove i nezakonitog postupanja, u potporu podrednom zahtjevu.

2.     Glavni zahtjev koji se temelji na četiri prva tužbena razloga

77      Tužitelj ističe četiri tužbena razloga. Prvi se temelji na povredi članaka II.19, II.20, II.21 i II.25 općih uvjeta. Drugi tužbeni razlog temelji se na Komisijinoj povredi obveza nadzora, načela dobre vjere i načela lojalne suradnje u provedbi ugovora. Treći tužbeni razlog temelji se na Komisijinoj povredi načelâ dobre uprave i proporcionalnosti, a četvrti tužbeni razlog na povredi prava na obranu i na nepostojanju obrazloženja.

 Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka II.19, II.20, II.21 i II.25 općih uvjeta

78      Najprije treba odlučiti o tužiteljevom zahtjevu koji se odnosi na iznos u vezi s četvrtim razdobljem projekta Cocoon koji mu nije isplaćen i u pogledu kojeg nije bila provedena revizija. Tužitelj zatim, u biti, ističe prigovor koji se temelji na nemogućnosti izbora troškovnog modela, prigovor koji se odnosi na neprihvatljivost fakturiranih a još neplaćenih troškova, prigovor u vezi s neizravnim troškovima osoblja i naposljetku prigovor koji se temelji na proturječnosti završnog revizijskog izvješća, koje treba redom ispitati.

 Zahtjev za povrat u pogledu četvrtog razdoblja

79      Najprije treba istaknuti da je tužitelj u svoj zahtjev za povrat uključio iznos u visini od 98.030,42 eura za četvrto razdoblje projekta Cocoon. On tvrdi da iz završnog revizijskog izvješća proizlazi da je Komisija raspolagala pojedinostima u vezi s troškovima i da mu se ne može pripisati nikakvo kašnjenje u slanju dokumenata. Tužitelj u svojim odgovorima na mjere upravljanja postupkom dodaje da je petogodišnji rok propisan člankom II.29 općih uvjeta istekao i da nikakva revizija više nije moguća.

80      Opći sud utvrđuje da iznos koji odgovara četvrtom razdoblju, između 1. siječnja i 30. lipnja 2007., nije isplaćen tužitelju i da u pogledu njega nije provedena revizija. Naime, iz pitanja koje je u pisanom obliku postavio Opći sud proizlazi da Komisija u ovom trenutku ispituje financijske dokumente u vezi s tim razdobljem.

81      Treba podsjetiti da iako se ugovornim odredbama koje se primjenjuju u ovom slučaju samo po sebi ne zahtijeva provođenje revizije, iz članka 8. stavka 2. ugovorâ i članka II.28 stavka 1. općih uvjeta proizlazi da se iznos konačnog plaćanja ugovaratelju određuje na temelju izvješćâ propisanih člankom II.7 navedenih općih uvjeta koje je Komisija odobrila. Osim toga, iz članka II.8 stavka 3. općih uvjeta proizlazi da šutnja Komisije ne znači odobrenje izvješća o kojima je riječ.

82      U ovom slučaju treba istaknuti da, neovisno o pitanju komu se može pripisati kašnjenje u slanju dokumentacije u pogledu četvrtog razdoblja ugovora Cocoon, Komisija nije zauzela stajalište o prihvatljivosti iznosâ o kojima je riječ i nije odobrila izvješća u vezi s tim četvrtim razdobljem. Sama činjenica da iznosi o kojima je riječ nisu bili predmet kritika Komisije ne može biti dovoljna da se zaključi da ih je odobrila i da su iznosi s tim u vezi prihvatljivi.

83      Osim toga, zastara na koju se poziva tužitelj, navedena u članku II.29 općih uvjeta i u trajanju od pet godina od završetka projekta, nije relevantna jer se odnosi na mogućnost provođenja revizije ili kontrole, a ne na Komisijino odobrenje financijskih izvješća.

84      Naposljetku, tužitelj se ne poziva ni na jedan dokument ili dokaz u pogledu iznosa koji navodi i troškova u vezi s četvrtim razdobljem o kojemu je riječ.

85      Stoga tužiteljev zahtjev u pogledu iznosa od 98.030,42 eura koji odgovara četvrtom razdoblju ugovora Cocoon, koji Komisija nije odbila i čiji iznos i osnovanost nije opravdao ni sam tužitelj, treba odbaciti kao nedopušten.

 Prigovor koji se temelji na nemogućnosti izbora troškovnog modela

86      Tužitelj ističe da se kao neprofitno udruženje morao odlučiti za model dodatnih troškova. U ovom slučaju izabrao je taj model jer mu njegovo računovodstvo nije omogućavalo razdvajanje izravnih troškova, ali mu je omogućavalo utvrđivanje dodatnih troškova nastalih za projekt. Po njegovu mišljenju taj je sustav dakle bio „obvezni izbor“.

87      Treba istaknuti da je nesporno da se tužitelj odlučio za model dodatnih troškova u skladu s člankom II.22 stavkom 3. općih uvjeta.

88      Činjenica da je taj izbor bio neophodan s obzirom na njegov računovodstveni sustav samo predstavlja primjenu ugovornih odredbi koje je tužitelj prihvatio. Tužitelj se stoga ne može žaliti da je morao odabrati model dodatnih troškova.

89      Taj prigovor stoga treba odbiti.

 Prigovor u pogledu neprihvatljivosti fakturiranih a još neplaćenih troškova

90      Tužitelj tvrdi da troškovi osoblja u njegovim poslovnim knjigama odgovaraju već izvršenim uslugama koje potvrđuju računi koje su izdali savjetnici i radni nalozi te da je riječ o prihvatljivim troškovima, iako računi još nisu bili plaćeni. Zahtijevati stvarno plaćanje bilo bi suprotno članku II.19 stavku 2. općih uvjeta i značilo bi diskriminaciju na temelju važećih računovodstvenih pravila.

91      Treba navesti da je člankom II.19 stavkom 1. općih uvjeta, u biti, propisano da, kako bi bili prihvatljivi, troškovi moraju ispuniti nekoliko uvjeta. Troškovi, osobito, moraju nastati za vrijeme trajanja projekta osim u slučaju troškova povezanih s izradom završnog izvješća [članak II.19 stavak 1. točka (c)] i moraju biti evidentirani u poslovnim knjigama ugovaratelja kojemu su nastali najkasnije do dana sastavljanja revizijskog uvjerenja predviđenog člankom II.26. Računovodstveni postupci koji se koriste za evidenciju troškova i primitaka moraju poštovati računovodstvena pravila države poslovnog nastana ugovaratelja kao i omogućiti izravnu usporedbu između troškova i primitaka nastalih zbog provedbe projekta s cjelovitim završnim računom za svu ugovarateljevu poslovnu aktivnost [članak II.19, stavak 1. točka d.)].

92      U ovom slučaju iz završnog revizijskog izvješća proizlazi da neki troškovi nisu bili evidentirani u poslovnim knjigama koje je tužitelj dao na uvid za vrijeme revizije te da ih tužitelj, koji primjenjuje računovodstvo po platnom principu, nije imao. Taj je zaključak potvrđen s obzirom na poslovne knjige i financijska izvješća dostavljena 19. kolovoza 2009.

93      Opći sud ističe da je tužitelj u svojemu dopisu od 19. kolovoza 2009. upućenom Komisiji osporavao da je primijenio računovodstvo „po platnom principu“. Međutim, pred Općim sudom, i kao što je priznao na raspravi, tužitelj navodi da primjenjuje takvo računovodstvo „po platnom principu“, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave. Drugim riječima, njegovi primici i izdaci unose se u poslovne knjige u trenutku naplate robe i stvarnog plaćanja troškova.

94      Međutim, iz dokumenata predočenih 19. kolovoza 2009. proizlazi da se neki troškovi osoblja u obrascima C navode kao „još neplaćeni“.

95      Za te još neplaćene troškove stoga se ne može smatrati da ih je računovodstvo tužitelja evidentiralo u okviru svojega računovodstva po platnom principu.

96      Stoga je Komisija iz toga opravdano zaključila da tužitelj nije imao određene troškove te da oni nisu bili „evidentirani“ u njegovim poslovnim knjigama najkasnije do dana sastavljanja revizijskog uvjerenja, kao što se zahtijeva člankom II.19 stavkom 1. točkom (d) općih uvjeta.

97      Iz toga slijedi da tužitelj nije dokazao da su Komisijina utvrđenja u pogledu nepoštovanja računovodstvenih zahtjeva određenih ugovornim odredbama koje se primjenjuju u pogledu prihvatljivosti troškova, osobito člankom II.19 stavkom 1. općih uvjeta, bila neutemeljena.

98      Argumenti koje je tužitelj iznio ne potvrđuju takav zaključak.

99      Naime, da su se troškovi o kojima je riječ odnosili na stvarne, namjenske i ne pretjerane troškove. Međutim, tim se argumentom ne odgovara na Komisijin prigovor koji se odnosi na činjenicu da nisu evidentirani u poslovnim knjigama.

100    Osim toga, tužitelj tvrdi da bi zahtijevanje stvarnog plaćanja bilo protivno članku II.19 stavku 2. općih uvjeta. Treba podsjetiti da se u članku II.19 stavku 2. točkama (a) do (h) spominje osam kategorija neprihvatljivih troškova. U članku II.19 stavku 2. točki (i) dodaje se da su neprihvatljivi svi troškovi koji ne ispunjavaju uvjete utvrđene u stavku 1. Budući da je, u ovom slučaju, za troškove s pravom utvrđeno da ne ispunjavaju neke uvjete utvrđene člankom II.19 stavkom 1. općih uvjeta (gornja točka 97.), treba odbiti tužiteljev argument na temelju članka II.19 stavka 2. točke (i) općih uvjeta.

101    Konačno, tužitelj tvrdi da činjenica da se stvarno isplaćene troškove ne može smatrati prihvatljivima znači diskriminaciju zbog računovodstvenih pravila koja se primjenuju.

102    Međutim, i taj argument treba odbiti. Naime, Komisija je u ovom slučaju samo primijenila ugovorne odredbe o uvjetima za prihvatljivost troškova uzimajući u obzir računovodstvena pravila koja se primjenjuju na tužitelja, koja u ovom slučaju znače da se još uvijek neplaćene troškove ne može smatrati računovodstveno evidentiranima i stoga prihvatljvima. Uostalom, iz spisa, a osobito iz Komisijina dopisa od 22. listopada 2010., proizlazi da su predujmovi isplaćeni tužitelju mogli pokriti njegove troškove nastale zbog provedbe predmetnih projekata.

103    Nadalje, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti slično činjeničnom stanju presudu Suda od 8. rujna 2011., Rosado Santana, C‑177/10, još neobjavljena u Zborniku, t. 65.). Stoga, čak i pod pretpostavkom da se, kao što navodi tužitelj, na trgovačka društva za koja vrijede drukčija računovodstvena pravila primjenjuju ugovorne odredbe koje se razlikuju od onih koje se primjenjuju na tužitelja, takvo utvrđenje ne bi, samo po sebi, bilo suprotno načelu nediskriminacije.

104    Stoga taj prigovor treba odbiti.

 Prigovor u pogledu izravnih troškova osoblja

105    Tužitelj tvrdi da je predočio dokaz o postojanju ugovora o radu za osoblje zaposleno na projektima Cocoon i Dicoems, putem pisanih izjava o isvršenim uslugama i primljenim iznosima, računa koje su izdali savjetnici i izjava pod prisegom. Po njegovu mišljenju, troškove osoblja stoga je trebalo prihvatiti čak i bez pisanih ugovora, zato što belgijsko pravo dopušta mogućnost usmenih ugovora.

106    Treba istaknuti da nije sporno da belgijsko pravo dopušta mogućnost ugovora koji nisu u pisanom obliku. To je priznala i sama Komisija u reviziji (stranica 43. završnog revizijskog izvješća) kao i u dopisu od 22. listopada 2010. upućenom tužitelju.

107    Osim toga, članak II.20 stavak 2. općih uvjeta među ostalim propisuje da izravni troškovi osoblja moraju biti ograničeni na stvarne troškove osoblja zaposlenog na projektu kada je ugovaratelj s tim osobljem sklopio ugovor.

108    Stoga se tom odredom propisuje postojanje ugovora, ali ne i njihov pisani oblik.

109    Tužitelj je u ovom slučaju, u okviru kontradiktornog postupka, dopisom od 19. kolovoza 2009. Komisiji poslao dokumente u pogledu nekoliko osoba u okviru projekata Cocoon i Dicoems.

110    Najprije treba istaknuti da je, suprotno onome što tvrdi tužitelj, Komisija ispitala tako dostavljene dokumente te ih je u reviziji uzela u obzir. Naime, tužiteljeva očitovanja od 19. kolovoza 2009. izričito su spomenuta u završnom revizijskom izvješću. Iz stranica 2. i 42. navedenog izvješća osobito proizlazi da su ta očitovanja pažljivo ispitana i da su, kad je to bilo primjereno kao u slučaju izravnih troškova za putovanja i neizravnih troškova s tim u vezi, nalazi revizije bili ispitani i izmijenjeni, a prihvatljivi iznosi ponovno izračunani. Tako su u točki 12. završnog revizijskog izvješća sažeta očitovanja od 19. kolovoza 2009. (stranica 42. završnog revizijskog izvješća) i izloženi razlozi zbog kojih su podaci koji su u njima navedeni uzeti ili nisu uzeti u obzir, i to za oba ugovora i po kategoriji troškova.

111    Nadalje, treba ispitati je li, s obzirom na dokumente koje je tužitelj predočio, u okviru revizije trebalo utvrditi postojanje ugovora između njega i različitih osoba o kojima je riječ u ugovorima Cocoon i Dicoems i je li troškove osoblja s tim u vezi trebalo smatrati prihvatljivima, i to u okviru obaju ugovora o kojima je riječ.

112    U tom pogledu treba podsjetiti da je na tužitelju, koji mora dokazati pravnu i činjeničnu osnovanost svojega zahtjeva, da tvrdi i da, u slučaju osporavanja, dokaže da su troškovi povrat kojih zahtijeva prihvatljivi za financiranje od strane Unije s obzirom na primjenjiva pravila (presuda Općeg suda od 25. travnja 2012., Movimondo Onlus/Komisija, T‑329/05, t. 31.).

–       Troškovi osoblja koje se zahtijeva u okviru ugovora Cocoon

113    Tužitelj je 19. kolovoza 2009. u okviru ugovora Cocoon Komisiji poslao dokumente u pogledu devet osoba.

114    Kao prvo, za jednu od tih osoba (S. G.) putni troškovi, koji su jedini bitni, proglašeni su prihvatljivima, kao što je Komisija istaknula u odgovoru na pitanje u pisanom obliku Općeg suda, i o njima stoga nije riječ u ovom slučaju.

115    Kao drugo, za pet od tih osoba (J. M., M. D., H‑L. Y., I. A. i L. P.) predočeni su samo njihovi životopisi. Međutim, postojanje ugovora ne može se priznati samo na toj osnovi pa stoga nije dokazano da su nalazi revizije u pogledu tih osoba bili pogrešni.

116    Kao treće, za tužiteljevog predsjednika (V. C.) predočen je životopis kao i računi. Međutim, treba istaknuti da je za zahtijevane troškove također utvrđeno da su neprihvatljivi zato što ti troškovi nisu bili evidentirani u poslovnim knjigama najkasnije do trenutka izdavanja revizijskog uvjerenja u skladu s člankom II.19 stavkom 1. točkom (d) općih uvjeta. U obrascu C koji je tužitelj predočio navodi se naime da su iznosi navedeni kao „još neplaćeni“.

117    Stoga, a da nije potrebno odlučiti o pitanju je li ugovor postojao, treba smatrati da su iznosi koji su prijavljeni u pogledu te osobe opravdano proglašeni neprihvatljivima.

118    Kao četvrto, za druge dvije osobe (L. S. i F. M.) tužitelj je, osim životopisa, predočio izjave u kojima se navodi priroda pruženih usluga u okviru projekta Cocoon, predmetno razdoblje, satnica i broj odrađenih sati kao i računi ili odgovarajuće potvrde o isplaćenim nagradama. Osim toga, iz dokumenata spisa proizlazi da su neki tako fakturirani iznosi bili plaćeni osobama o kojima je riječ i evidentirani u poslovnim knjigama. Osim toga, provedba projekta nije sporna.

119    U kontekstu ovog slučaja, koji obilježava činjenica da se pisani oblik ugovora izričito ne zahtijeva ni ugovorom Cocoon ni belgijskim pravom, treba smatrati da takvi dokumenti u cjelini čine skup dokaza kojima se može dokazati postojanje ugovora u smislu članka II.20 općih uvjeta.

120    U tom pogledu, suprotno onome što tvrdi Komisija, tom odredbom nisu propisani posebni oblici. Tekstom te odredbe osobito se ne zahtijeva ugovor u pisanom obliku, kao što je Komisija priznala na raspravi.

121    Osim toga, člankom 1347. belgijskog Građanskog zakonika dopušten je dokaz u pisanom obliku koji potječe od osobe protiv koje je podnesen zahtjev i kojim se činjenica za koju se tvrdi da postoji čini vjerojatnom. Popratni dokumenti koje je tužitelj pružio predstavljaju takve uvjerljive dokaze u smislu članka navedenog zakonika koji, gledano u cjelini, čine vjerojatnim postojanje ugovora između tužitelja i dviju osoba o kojima je riječ.

122    Stoga utvrđenja u okviru revizije na temelju kojih se zaključilo da ne postoji ugovor između tužitelja i tih dviju osoba, unatoč dokumentima predočenima tijekom kontradiktornog postupka, pogrešna su.

123    Komisijini argumenti ne dovode u pitanje taj zaključak. Komisija naime tvrdi, u odgovoru na pitanja Općeg suda u pisanom obliku, da članak 1347. belgijskog Građanskog zakonika nije relevantan jer se ne radi o dokazivanju postojanja novčane obveze, nego o postojanju ugovora sklopljenog u oblicima koji se zahtijevaju člankom II.20 općih uvjeta.

124    Međutim, kao što je prethodno navedeno (u gornjoj točki 120.), članak II.20 općih uvjeta propisuje postojanje ugovora a da mu se ne navodi oblik.

125    Osim toga, članak 1347. belgijskog Građanskog zakonika nalazi se u Odjeljku II., koji se odnosi na dokazivanje svjedocima, koji je dio Poglavlja VI. naslovljenog „O dokazivanju obveza i isplate“, koji je i sam uključen u Glavu III. naslovljenu „Ugovori ili ugovorne obveze općenito“. Članak 1347. navedenog zakonika stoga je relevantan u ovom slučaju.

126    Komisija tvrdi da se članak 1347. belgijskog Građanskog zakonika ne primjenjuje jer se odnosi na pisane akte koji potječu od osobe protiv koje je podnesen zahtjev (dužnika). Po njezinu mišljenju, tužitelj je dužnik dok računi i izjave pod prisegom potječu od suradnika koji su navodni tužiteljevi vjerovnici, a ne od samog tužitelja.

127    Međutim, u ovom slučaju riječ je o utvrđivanju prihvatljivih troškova osoblja i dakle o dokazivanju postojanja ugovora koje je tužitelj sklopio sa svojim osobljem. Akti koje je tužitelj predočio stoga su relevantni za dokazivanje postojanja ugovora, kao što se zahtijeva člankom II.20 općih uvjeta.

128    Komisijine argumente iznesene u odgovorima na pitanja Općeg suda u pisanom obliku stoga treba odbiti.

129    Iz toga slijedi da je, s obzirom na dokumente predočene tijekom kontradiktornog postupka, postojanje ugovora u smislu članka II.20 općih uvjeta trebalo prihvatiti u slučaju L. S.-a i F. M.-a, suprotno nalazima revizije u tom pogledu.

130    Stoga treba ispitati jesu li troškovi osoblja u vezi s tim dvjema osobama bili neprihvatljivi zbog nekih drugih razloga osim nepostojanja ugovora.

131    Kao prvo, u slučaju L. S.-a u reviziji se navodi da prijavljeni i odbijeni troškovi iznose, u okviru prvog razdoblja (od 1. siječnja do 31. prosinca 2004.) 6000 eura (168 sati po satnici od 35,71 eura). Revizijom je također utvrđeno, osim nepostojanja ugovora, da su iznosi pravilno knjiženi, da postoje radni nalozi, ali da se troškovi ne podudaraju s iznosima i razdobljima navedenima na računima.

132    Iz dokumenata priloženih dopisu od 19. kolovoza 2009. i upućenih Komisiji proizlazi da je, u svojoj izjavi pod prisegom od 14. kolovoza 2009., L. S. potvrdio da je tužitelju pružao intelektualne usluge u okviru projekta Cocoon od 1. siječnja 2004. do „31. lipnja 2007.“, čija je svrha bila upravni nadzor i kontakti radi organizacije različitih sastanaka u vezi s projektom. Navedena je satnica od 50 eura kao i ukupni iznos njegove naknade u visini od 4500 eura fakturiran trima potvrdama o plaćanju nagrade od 1. siječnja i 27. prosinca 2006. i 25. lipnja 2007. Tužitelj navodi da su isplate u visini od 1500, 2000 i 1000 eura izvršene redom 2. siječnja 2006., 18. siječnja i 25. lipnja 2007.

133    Tužitelj je Komisiji također predočio L. S.-ove potvrde o isplaćenoj nagradi u kojima se navodi satnica od 30 eura, od 1. siječnja 2006. (1500 eura) i od 27. prosinca 2006. (2000 eura) u vezi s projektom Cocoon.

134    U radnom nalogu navodi se satnica od 30 eura i osobito spominju dvije potvrde o isplaćenoj nagradi od 1. siječnja i 27. prosinca 2006.

135    Osim toga, iznos od 3500 eura u obrascima C upućenima Komisiji 19. kolovoza 2009. za treće razdoblje navodi se kao plaćen. U svojem dopisu od 22. listopada 2010. Komisija je uostalom priznala da je iznos od 3500 eura plaćen i evidentiran u poslovnim knjigama.

136    S obzirom na prethodno navedeno, treba smatrati da je tužitelj u okviru kontradiktornog postupka na temelju kojeg je doneseno završno revizijsko izvješće predočio dokaze kojima je utvrđeno da se, kad je riječ o iznosu od 3500 eura, prijavljeni troškovi osoblja u pogledu L. S.-a podudaraju sa stvarno pruženim uslugama u vezi s projektom, plaćenima i evidentiranima u poslovnim knjigama za treće razdoblje. Tužitelj je također dokazao, do visine od 3500 eura, postojanje stvarnih troškova osoblja zaposlenih na projektu koje treba smatrati prihvatljivima u smislu članaka II.19 i II.20 općih uvjeta.

137    S obzirom na ovako iznesene okolnosti ovog slučaja (gore navedene točke 132. do 136.), argumenti Komisije o nepodudaranjima iznosâ i razdobljâ utvrđenih između dokumenata dostavljenih za vrijeme revizije i onih dostavljenih 19. kolovoza 2009., to jest prije završetka revizije 30. rujna 2009., nisu dostatni da bi se utvrdilo da iznos od 3500 eura nije bio prihvatljiv.

138    Opći sud naime ističe da je iznos od 3500 eura plaćen i evidentiran u poslovnim knjigama. Potvrđuju ga potvrde o plaćenoj nagradi od 1. siječnja 2006. za iznos od 1500 eura i od 27. prosinca 2006. za iznos od 2000 euros, koje su poslane Komisiji i u kojima se navodi satnica od 30 eura. Razlika u satnici navedenoj u izjavi pod prisegom i u potvrdama o plaćenoj nagradi posljedica je pogreške u sastavljanju izjave pod prisegom, kao što je tužitelj naveo u odgovoru na pitanje Općeg suda u pisanom obliku te se stoga doista primjenjuje satnica od 30 eura.

139    Okolnosti ovoga slučaja razlikuju se od onih o kojima je riječ u presudi Općeg suda od 2. listopada 2012., ELE.SI.A/Komisija (T‑312/10, neobjavljena u Zborniku, t. 113. i 114.), spomenutoj na raspravi. Naime, u tom predmetu tužitelj nije dokazao da su troškovi o kojima je riječ bili stvarni i prihvatljivi ni prilikom kontrole ni za vrijeme kontradiktornog postupka.

140    Iz toga slijedi da se, u slučaju L. S.-a, reviziju mora smatrati pogrešnom u dijelu u kojem spominje nepostojanje ugovora i u kojem se kao neprihvatljivi smatraju troškovi osoblja do visine od 3500 eura.

141    Kao drugo, u slučaju F. M.-a, u reviziji se navodi da prijavljeni i odbijeni troškovi za drugo razdoblje iznose 6540 eura (174 sati po satnici od 37,59 eura), a za treće razdoblje 1224 eura (27,20 sati po satnici od 50 eura). Revizijom je, osim nepostojanja ugovora, također utvrđeno da je u poslovnim knjigama evidentiran iznos od 6540 eura, da ne postoje radni nalozi kao i iznosi koji se ne podudaraju s računima (str. 22. završnog revizijskog izvješća).

142    Iz dokumenata priloženih dopisu od 19. kolovoza 2009. upućenih Komisiji proizlazi da F. M. u svojoj izjavi pod prisegom od 14. kolovoza 2009. potvrđuje da je od 1. siječnja 2004. do „31. lipnja 2006.“ tužitelju pružao intelektualne usluge u okviru projekta Cocoon čija je svrha bila nadziranje pravnih vidova projekta. Navedena je satnica od 37,50 eura kao i činjenica da su njegove usluge bile besplatne osim ako je rad trajao dulje od pet dana.

143    Također je priložena potvrda o plaćenoj nagradi s nadnevkom od 30. travnja 2006. koja za projekt Cocoon navodi fakturirani iznos od 4481,28 eura, što odgovara 119,5 sati po satnici od 37,50 eura za razdoblje od siječnja 2004. do prosinca 2005.

144    Različiti dokumenti navode da je iznos od 4481,28 eura, koji se pojavljuje u poslovnim knjigama, fakturiran i isplaćen za drugo razdoblje.

145    Opći sud, prije svega, utvrđuje da troškovi koji odgovaraju trećem razdoblju (1224 eura) nisu ni potkrijepljeni ni evidentirani u poslovnim knjigama prije izdavanja revizijskog uvjerenja, kao što je Komisija navela u odgovoru na pitanja Općeg suda u pisanom obliku.

146    Tužitelj ne iznosi nikakav dokaz da su troškovi u vezi s trećim razdobljem stvarno nastali ili da su evidentirani u poslovnim knjigama.

147    Stoga ti troškovi s pravom nisu proglašeni prihvatljivima.

148    Kad je riječ o troškovima koji odgovaraju drugom razdoblju, treba istaknuti da je iznos od 4481,28 eura plaćen i evidentiran u poslovnim knjigama. To potvrđuje potvrda o plaćenoj nagradi od 30. travnja 2006. upućena Komisiji. Nadalje, u svojemu dopisu od 22. listopada 2010., Komisija je priznala da je iznos od 4481,28 eura plaćen i evidentiran u poslovnim knjigama.

149    S obzirom na prethodno navedeno, treba smatrati da je tužitelj u okviru kontradiktornog postupka prije završetka revizije, predočio dokaze kojima se može utvrditi da se troškovi osoblja u visini od 4481,28 eura koje je prijavio u pogledu F. M.-a podudaraju sa stvarno izvršenim uslugama za drugo razdoblje u vezi s projektom, koje su plaćene i evidentirane u poslovnim knjigama. Tužitelj je tako, do visine od 4481,28 eura, dokazao postojanje stvarnih troškova osoblja zaposlenog na projektu Cocoon, koje treba smatrati prihvatljivima u smislu članaka II.19 i II.20 općih uvjeta.

150    S obzirom na prethodno navedene okolnosti slučaja (gore navedene točke 142. do 144.), argument Komisije o nepodudarnosti između zahtijevanih iznosa i iznosa navedenih na računima nije dostatan da bi se smatralo da iznos od 4481,28 eura nije bio prihvatljiv. U tom pogledu, kao što je prethodno navedeno (gore navedena točka 139.), ova se situacija razlikuje od one o kojoj je riječ u presudi ELE.SI.A/Komisija, spomenute na raspravi, jer tužitelj u tom predmetu nije dokazao da su troškovi o kojima je riječ bili stvarni i prihvatljivi ni prilikom kontrole ni tijekom kontradiktornog postupka.

151    Iz toga slijedi da se, u slučaju F. M.-a, reviziju mora smatrati pogrešnom u dijelu u kojem spominje nepostojanje ugovora i u kojem se kao neprihvatljivi smatraju troškovi osoblja do visine od 4481,28 eura.

–       Troškovi osoblja prijavljeni u okviru ugovora Dicoems

152    Tužitelj je u okviru ugovora Dicoems 19. kolovoza 2009. Komisiji poslao dokumente u vezi s devet osoba.

153    Kao prvo, tužitelj ističe da je za pet tih osoba (F. G., S. R., F. S., N. A. i M. R.) predočio ugovore o suradnji za izvršene usluge. Tužitelj tvrdi da je za te troškove za osoblje bilo pogrešno smatrano da su neprihvatljivi s obrazloženjem da su bili povezani s ugovorima o podizvođenju koje Komisija nije prethodno odobrila.

154    Nesporno je da su između tužitelja i ovih savjetnika postojali ugovori o suradnji za usluge izvršene u okviru ugovora Dicoems.

155    Međutim, treba istaknuti da su u reviziji troškovi u vezi s tim osobama bili neprihvatljivi zbog drugih razloga, a ne zbog nepostojanja ugovora. Tako se u završnom revizijskom izvješću navodi da troškovi nisu bili evidentirani u poslovnim knjigama. Osim toga, iz revizije također proizlazi da uvjeti da bi se te osobe smatralo internim savjetnicima nisu bili ispunjeni, da troškove koji su u vezi s njima stoga treba smatrati troškovima podizvođača i da uvjeti koji su određeni s tim u vezi nisu bili ispunjeni.

156    Opći sud utvrđuje da iz dokumenata koje je tužitelj predočio 19. kolovoza 2009. proizlazi da, u skladu s onim što je utvrđeno u okviru revizije, troškovi u vezi s tim osobama nisu bili evidentirani u poslovnim knjigama. Naime, iznosi o kojima je riječ se u obrascu C navode kao još neplaćeni (to be paid).

157    Zbog toga je samo to utvrđenje dostatno za zaključak da je u završnom revizijskom izvješću opravdano zaključeno da su troškovi u vezi s tim osobama neprihvatljivi zbog neevidentiranja u poslovnim knjigama.

158    Stoga treba smatrati da su ti troškovi neprihvatljivi a da nije potrebno ispitati tužiteljev argument o pogrešnosti nalaza revizije u pogledu podizvođenja.

159    Konačno, tužiteljev argument da je iznose o kojima je riječ kao prihvatljive potvrdio nezavisni revizor ne može osporiti taj zaključak.

160    Treba, naime, istaknuti da će se na temelju članka 8. stavka 2. točke (d) ugovora o kojima je riječ svako plaćanje izvršeno na kraju razdoblja izvješćivanja i kojemu je priloženo revizijsko uvjerenje smatrati konačnim ovisno o rezulatima svake revizije ili kontrole koja bi se mogla provesti na temelju članka II.29 općih uvjeta. Osim toga, na kraju članka II.26 navedeno je da uvjerenje koje izdaju vanjski revizori ni na koji način ne umanjuje odgovornost ugovaratelja na temelju ugovora, ni prava dodijeljena Europskoj uniji člankom II.29 općih uvjeta. U skladu s člankom II.29 stavkom 1. općih uvjeta, Komisija može provesti revizije u svakom trenutku za vrijeme trajanja ugovora do pet godina od završetka projekta. Te se revizije mogu odnositi na znanstvene, financijske, tehnološke i druge vidove, kao što su računovodstvena načela i načela upravljanja, koji se odnose na pravilnu provedbu projekta i ugovora. Iz toga slijedi da predočenje vanjskih revizijskih uvjerenja kojima se potvrđuje prihvatljivost svih dodatnih troškova koje je tužitelj prijavio Komisiji ne uskraćuje mogućnost da provede reviziju po čijem završetku ona može dovesti u pitanje prihvatljivost troškova koje je tužitelj prijavio (presuda Općeg suda od 17. listopada 2012., Fondation IDIAP/Komisija, T‑286/10, neobjavljena u Zborniku, t. 80. do 84.).

161    Stoga tužitelj nije dokazao da se za troškove osoblja u vezi s tim savjetnicima pogrešno smatralo da su neprihvatljivi.

162    Kao drugo, za tužiteljeva predsjednika (V. C.), iz revizije proizlazi da su prijavljeni troškovi smatrani neprihvatljivima zato što ugovor nije postojao i zato što troškovi nisu bili evidentirani u poslovnim knjigama najkasnije do trenutka izdavanja revizijskog uvjerenja u skladu s člankom II.19 stavkom 1. točkom (d) općih uvjeta.

163    Opći sud prije svega utvrđuje da tužiteljev argument prema kojemu se ne može zahtijevati ugovor o radu između njega i njegova predsjednika, jer bi to značilo da je predsjednik potpisao ugovor sa samim sobom, treba odbiti. Naime, u ovom slučaju dovoljno je utvrditi da je tužiteljev predsjednik djelovao kao pravni subjekt koji je od njega odvojen, kao što je Komisija naglasila i kao što potvrđuju potvrde o isplaćenoj nagradi upućene tužitelju.

164    Nadalje, Opći sud ističe da iz dokumenata koje je tužitelj 19. kolovoza 2009. uputio Komisiji proizlazi da se, uz iznimku iznosa od 3250 eura u vezi s prvim razdobljem ugovora Dicoems, svi iznosi o kojima je riječ u obrascu C navode kao „još neplaćeni“.

165    Stoga su ti iznosi, koji nisu bili evidentirani u poslovnim knjigama najkasnije do trenutka izdavanja revizijskog uvjerenja, opravdano smatrani neprihvatljivima (gore navedene točke 90. do 104.). Dokumenti koje je tužitelj u tom pogledu predočio ne potvrđuju da su ta utvrđenja bila pogrešna.

166    S druge strane, kad je riječ o iznosu od 3250 eura, treba utvrditi da se u dokumentu o troškovima koji se odnose na V. C.-a on navodi kao plaćen kao i u obrascu C u vezi s prvim razdobljem poslanima Komisiji tijekom kontradiktornog postupka 19. kolovoza 2009.

167    Osim toga, taj iznos odgovara onome koji je fakturiran potvrdom o isplaćenoj nagradi od 16. ožujka 2004., u kojoj se u predmetu navodi „Savjetovanje za projekt Dicoems“. U toj potvrdi o isplaćenoj nagradi također se navodi broj odrađenih sati po mjesecu (12 sati u siječnju 2004., 12 sati u veljači 2004. i 12,1 sat u ožujku 2004.) i satnica (90 eura).

168    Nadalje, u prezentacijskom prospektu navodi se da V. C.-ove nagrade uključuju vrijeme posvećeno pripremi i sudjelovanju na sastancima i predstavljanju projekta povodom različitih konferencija.

169    Također treba istaknuti da se u okviru revizije za taj iznos smatralo da je evidentiran u poslovnim knjigama za prvo razdoblje ugovora Dicoems (od 1. siječnja do 30. lipnja 2004.) i da se podudara s predočenim računom (redak 1. tablice na stranici 23. završnog revizijskog izvješća). Usto, treba smatrati da su ti troškovi evidentirani u poslovnim knjigama za prvo razdoblje i stoga najkasnije do trenutka izdavanja revizijskog uvjerenja od 2. kolovoza 2004. (vidjeti Prilog 3. završnom revizijskom izvješću, str. 65.), u skladu s člankom II.19 stavkom 1. točkom (d) općih uvjeta.

170    Stoga treba smatrati da, unatoč nepostojanju pisanog ugovora, takvi dokumenti gledani u cjelini, predstavljaju skup dokaza kojima se, s jedne strane, može dokazati postojanje ugovornog odnosa između tužitelja i njegova predsjednika i, s druge strane, utvrditi da se troškovi osoblja u visini od 3250 eura u pogledu V. C.-a podudaraju s uslugama namijenjenima projektu Dicoems izvršenima za prvo razdoblje, plaćenima i evidentiranima u poslovnim knjigama. Tužitelj je tako dokazao, do visine od 3250 eura, postojanje stvarnih troškova osoblja zaposlenih na projektu Dicoems, koje je trebalo smatrati prihvatljivima u smislu članaka II.19 i II.20 općih uvjeta.

171    S obzirom na okolnosti slučaja, reviziju stoga treba smatrati pogrešnom u dijelu u kojem spominje nepostojanje ugovora i u kojem se kao neprihvatljivi smatraju troškovi osoblja u pogledu V. C.-a do visine od 3250 eura.

172    Kao treće, za jednu drugu osobu (E. C.), u završnom revizijskom izvješću navodi se da su troškovi osoblja neprihvatljivi. Osim nepostojanja ugovora u smislu članka II.20 stavka 2. općih uvjeta, u završnom revizijskom izvješću također se navodi da uvjeti utvrđeni u okviru ugovora o internom savjetovanju (in‑house) u smislu članka 6.1.1 Vodiča o financijskim pitanjima u vezi s neizravnim aktivnostima Šestog okvirnog programa nisu ispunjeni. U izvješću se dodaje da troškove u vezi s E. C.-om treba smatrati podizvođačkim troškovima te da ne ispunjavaju uvjete utvrđene člankom II.6 općih uvjeta.

173    Međutim, tužitelj nije dokazao da su nalazi revizije u tom pogledu bili pogrešni. On, naime, ni na koji način ne osporava da uvjeti utvrđeni u okviru internog ugovora o savjetovanju nisu ispunjeni, ni da troškove u vezi s E. C.-om treba smatrati podizvođačkim troškovima iako ne ispunjavaju uvjete utvrđene u članku II.6 općih uvjeta.

174    Stoga treba odbiti tužiteljev zahtjev u pogledu E. C.-a a da pritom nije potrebno ispitati pitanje postojanja ugovora u smislu članka II.20.2 općih uvjeta.

175    Kao četvrto, u slučaju druge osobe (J. G.), osim nepostojanja ugovora, u reviziji se spominju drugi razlozi za neprihvatljivost. Osobito je istaknuto da nema naznaka o eventualno nastalim troškovima te da potonji nisu evidentirani u tužiteljevim poslovnim knjigama prije izdavanja revizijskog uvjerenja iz članka II.19 stavka 1. točke (d) općih uvjeta. Osim toga, u reviziji se navodi neusklađenost zahtjeva za povrat podnesenog u okviru projekta Dicoems s činjenicom da se J. G. pojavljivao kao stalni član osoblja projekta Cocoon.

176    Tužitelj nije osporio nalaze revizije u tom pogledu i, osobito, neusklađenost zahtjeva za povrat s činjenicom da se ta osoba pojavljivala kao stalni član osoblja projekta Cocoon. Tužitelj stoga nije dokazao da su nalazi revizije pogrešni.

177    Iz toga slijedi da njegov zahtjev za povrat u pogledu troškova osoblja treba odbiti bez obzira na pitanje postojanja ugovora.

178    Konačno, kao peto, u slučaju L. S.-a, u reviziji se spominje da prijavljeni i odbijeni troškovi u vezi s tom osobom iznose 4000 eura (127 sati po satnici od 31,50 eura) i, za drugo razdoblje, 3500 eura (116 sati po satnici od 30,17 eura). Jedini razlog neprihvatljivosti naveden u reviziji je nepostojanje ugovora u smislu članka II.20, stavka 2. općih uvjeta.

179    Iz dokumenata upuećnih Komisiji i priloženih dopisu od 19. kolovoza 2009. proizlazi da je L. S. u izjavi pod prisegom od 14. kolovoza 2009. potvrdio da je tužitelju pružao intelektualne usluge u okviru projekta Dicoems od 1. siječnja 2004 do 30. lipnja 2006., a čija je svrha bila upravni nadzor i kontakti radi organizacije sastanaka u vezi s projektom. Navedena je satnica u visini od 50 eura po satu. Za ukupni iznos njegove naknade od 7500 eura također je navedeno da je razdijeljen na temelju priloženih potvrda o isplaćenoj nagradi.

180    Tužitelj je također priložio potvrde o priloženoj nagradi za L. S.-a, u kojima se navodi satnica od 30 eura, od 2. siječnja 2004. (1500 eura), od 1. ožujka 2004. (520 eura), od 1. lipnja 2004. (2000 eura) i od 30. lipnja 2004. (3480 eura) za ukupni iznos od 7500 eura.

181    Također je priložen radni nalog u kojem se navodi satnica od 30 eura, kao i dokument u kojem je navedeno da su fakturirani iznosi plaćeni. U tom se dokumentu u obliku tablice pojašnjava da se prve tri potvrde o plaćenim nagradama odnose na prvo razdoblje, a da se potvrda od 30. lipnja 2004. odnosi na drugo razdoblje, pri čemu je ukupni iznos 7500 eura.

182    Nadalje, iz obrazaca C predočenih 19. kolovoza 2009. proizlazi da su iznosi od 4000 eura za prvo razdoblje i 3500 eura za drugo razdoblje, dakle ukupno 7500 eura, bili plaćeni, što se podudara s ukupno fakturiranim iznosom.

183    Osim toga, nije osporavano da je projekt proveden.

184    S obzirom na prethodno navedeno, treba smatrati da je tužitelj u okviru kontradiktornog postupka prije završetka revizije predočio dokaze kojima se može utvrditi postojanje ugovora u smislu članka II.20 općih uvjeta. Činjenica da je u izjavi pod prisegom satnica navedena u iznosu od 50 eura, dok je u potvrdama o isplaćenoj nagradi iznosila 30 eura, posljedica pogreške, kao što je tužitelj naveo u odgovoru na pitanje Općeg suda u pisanom obliku, nije dovoljna da bi se doveo u pitanje taj zaključak.

185    Kad je riječ o iznosima o kojima je riječ, treba istaknuti da se ukupni iznos podudara s potvrdama o isplaćenom iznosu i s obrascima C te da je evidentiran u poslovnim knjigama.

186    Međutim, iz radnog naloga koji je tužitelj predočio proizlazi da se potvrda o isplaćenom iznosu od 1500 eura od 2. siječnja 2004., koja se odnosi na prvo razdoblje projekta Dicoems, podudara sa satnicom odrađenom u prosincu, ali se ne navodi o kojoj je godini riječ. Međutim, može se raditi samo o prosincu 2003. jer je prvo razdoblje projekta Dicoems bilo od 1. siječnja do 30. lipnja 2004. Člankom II.19 stavkom 1. točkom (c) općih uvjeta propisano je da su troškovi prihvatljivi ako su nastali za vrijeme trajanja projekta. Stoga iznos od 1500 eura koji odgovara satnici odrađenoj u 2003., dakle prije početka projekta Dicoems, nije prihvatljiv.

187    Iz toga slijedi da je tužitelj dokazao da se troškovi osoblja u vezi s L. S.-om, do visine od 6000 eura, podudaraju sa stvarno izvršenim uslugama namijenjenima projektu, plaćenima i pravilno evidentiranima u poslovnim knjigama te da stoga predstavljaju stvarne troškove osoblja koje treba smatrati prihvatljvima u smislu članka II.19 i II.20 općih uvjeta.

188    S obzirom na okolnosti slučaja, reviziju stoga treba smatrati pogrešnom u dijelu u kojem spominje nepostojanje ugovora i u kojem se kao neprihvatljivi smatraju troškovi osoblja u pogledu L. S.-a do visine od 6000 eura.

189    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tužiteljeve argumente da je troškove osoblja trebalo smatrati prihvatljivima kad je riječ o, u okviru ugovora Cocoon, iznosima od 3500 eura u pogledu L. S.-a i 4481,28 eura u pogledu F. M.-a kao i, u okviru ugovora Dicoems, o iznosima od 3250 eura u pogledu V. C.-a i 6000 eura u pogledu L. S.-a.

190    Stoga njegov zahtjev treba prihvatiti u pogledu izravnih troškova osoblja do visine od 7981,28 eura za ugovor Cocoon i 9250 eura za ugovor Dicoems, to jest ukupan iznos od 17.231,28 eura. U preostalom dijelu zahtjev treba odbiti.

 Prigovor u pogledu neizravnih troškova

191    Tužitelj tvrdi da je činjenica da je za najveći dio izravnih troškova smatrano da su neprihvatljivi pogrešno dovela do razmjernog smanjenja prihvatljivih neizravnih troškova.

192    U tom pogledu treba podsjetiti da je člankom II.22 stavkom 1. trećom alinejom općih uvjeta propisano da se, u okviru modela dodatnih troškova, neizravni troškovi procjenjuju u visini od 20 % dodatnih izravnih troškova umanjenih za troškove podizvođenja.

193    Kao što je prethodno utvrđeno (gore navedene točke 189. i 190.), završno revizijsko izvješće treba smatrati pogrešnim u pogledu izračuna izravnih troškova osoblja do visine od 7981,28 eura za ugovor Cocoon i 9250 eura za ugovor Dicoems.

194    Iz toga proizlazi da se izravni troškovi moraju ponovno izračunati kako bi se u odgovarajućem omjeru uzelo u obzir povećanje prihvatljivih izravnih troškova, uz iznimku troškova podizvođenja.

 Prigovor koji se temelji na proturječnosti završnog revizijskog izvješća

195    Tužitelj tvrdi da je završno revizijsko izvješće proturječno te da ne navodi jasno na temelju čega se neke iznose smatralo prihvatljivima. Po njegovu mišljenju, iako se za neke ugovore o radu smatralo da su nevaljani ili nepostojeći, za neke troškove osoblja smatralo se da su prihvatljivi.

196    Opći sud ističe da iz završnog revizijskog izvješća proizlazi da su neki troškovi priznati kao prihvatljivi jer su bili evidentirani u poslovnim knjigama i dostatno potkrijepljeni. Na primjer, u točki 5.3.3 završnog revizijskog izvješća (stranica 28. navedenog izvješća) navodi se da se iznos od 250 eura prijavljen za drugo razdoblje ugovora Cocoon podudara s troškovima nastalima za izdavanje revizijskog uvjerenja u vezi s drugim razdobljem, da je taj iznos plaćen i evidentiran u poslovnim knjigama. Taj je iznos stoga prihvatljiv, za razliku od iznosa koji odgovara troškovima nastalima za izdavanje revizijskog uvjerenja za drugo razdoblje koji nije evidentiran u poslovnim knjigama. Isto vrijedi i za ugovor Dicoems.

197    Jednako tako, u točki 5.4.3 završnog revizijskog izvješća (stranica 31. navedenog izvješća) objašnjava se zašto su neki izravni troškovi u vezi s projektom, propisno potkrijepljeni i pravilno evidentirani u tužiteljevim poslovnim knjigama, u okviru projekta Cocoon priznati kao prihvatljivi iako nisu bili prijavljeni.

198    Treba utvrditi da se u reviziji navode razlozi zbog kojih su neki troškovi smatrani prihvatljivima. Tužitelj nije uvjerljivim dokazima pokazao po čemu bi to utvrđenje proturječilo činjenici da su drugi troškovi kvalificirani kao neprihvatljivi. Tužiteljeva usmena očitovanja u tom pogledu ne pobijaju taj zaključak.

199    Iz toga slijedi da prigovor o proturječnosti završnog revizijskog izvješća treba odbiti.

 Zaključak o prvom tužbenom razlogu

200    Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi tužbeni razlog treba prihvatiti u dijelu u kojem se odnosi na izravne troškove osoblja koje treba smatrati prihvatljivima do visine od 17.231,28 eura i u kojem se odnosi na neizravne troškove s tim u vezi, koji proizlaze iz primjene ugovorâ. U preostalom dijelu treba ga odbiti.

 Drugi tužbeni razlog koji se temelji na činjenici da je Komisija povrijedila svoje obveze nadzora, načela dobre vjere i načela lojalne suradnje u provedbi ugovora

201    Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila dužnost pažnje te u tom pogledu navodi neke ugovorne odredbe. Tužitelj tvrdi da pretpostavke za trenutačni raskid ugovora nisu bile ispunjene. Tužitelj osim toga tvrdi da su povrijeđena načela dobre vjere i lojalne suradnje iz belgijskog građanskog prava. Tužitelj također zahtijeva isplatu pravične naknade štete za štetu koju je pretrpio zato što Komisija nije provodila kontrole.

202    Tužitelj se, kao prvo, poziva na nekoliko odredaba općih uvjeta i tvrdi da je Komisija povrijedila dužnost pažnje tijekom provedbene faze projekata Cocoon i Dicoems.

203    Treba istaknuti da je člankom II.3 stavkom 4. točkom (a) općih uvjeta propisano da Komisija nadzire znanstvenu, tehnološku i financijsku provedbu projekta.

204    Nijednim od tužiteljevih argumenata se, međutim, ne dokazuje da je Komisija u ovom slučaju povrijedila jednu od svojih ugovornih obveza nadzora.

205    Članak II.8 općih uvjeta naime određuje da Komisija izvješća koja zaprimi mora ocijeniti u roku od 45 dana od njihova primitka. Međutim, kad je riječ o izvješćima o upravljanju, a osobito o financijskim dokumentima propisanima člankom II.7 stavkom 2. točkom (b), članak II.8 stavak 3. propisuje da to što Komisija nije odgovorila u tom roku ne znači da su ti dokumenti odobreni i ne sprečava Komisiju da ih odbije, uključujući nakon roka za plaćanje. U ovom slučaju, to što ona nije intervenirala u provedbenoj fazi projekata nije suprotno toj ugovornoj odredbi.

206    Jednako tako, iz članka II.28 stavka 8. općih uvjeta proizlazi da Komisija može suspendirati plaćanja ako financijska izvješća nisu prihvatljiva ili u slučaju nepravilnosti, ali ne nalaže Komisiji nikakvu obvezu u tom pogledu.

207    Stoga tužiteljeva tvrdnja da je Komisija trebala brže intervenirati i od njega zahtijevati da ispravi računovodstvene nepravilnosti prije završetka projekata i provedbe revizije ne temelji se ni na jednoj ugovornoj odredbi koja se u ovom slučaju primjenjuje.

208    Osim toga, kao što to ističe Komisija, činjenica da je provela postupak računovodstvene i financijske revizije, koji je omogućio da se utvrde nepravilnosti o kojima je riječ u ovom slučaju, potvrđuje da je poštovala svoju obvezu nadzora primijenivši članak II.29 općih uvjeta kojim je propisano da može provesti revizije u svakom trenutku i do pet godina nakon završetka projekta.

209    Konačno, tužiteljeva tvrdnja da je Komisija trebala pokazati veću pažnju zato što je znala za stečaj koordinatora projekta Dicoems i prijevare ne pobija taj zaključak te je, štoviše, treba odbiti zato što nema nikakve veze s nepravilnostima koje je počinio tužitelj.

210    Iz toga slijedi da prigovor u pogledu povrede ugovornih odredaba zbog nedostatka pažnje treba odbiti.

211    Kao drugo, tužitelj tvrdi da pretpostavke za trenutačni raskid iz članka II.16 stavka 2. općih uvjeta u ovom slučaju nisu bile ispunjene. Komisija je, po njegovu mišljenju, prije raskida ugovora trebala pokrenuti kontradiktorni postupak propisan člankom II.16 stavkom 1. općih uvjeta. Ovako je povrijedila ugovorne odredbe kao i načelo dobre vjere u vezi s ugovorom i načelo lojalne suradnje.

212    Treba podsjetiti da je člankom II.16 stavkom 2. općih uvjeta propisano da Komisija može trenutačno prekinuti sudjelovanje ugovoratelja ako je namjerno ili nepažnjom počinio nepravilnosti u provedbi ugovora [članak II.16 stavak 2. točka (a)] ili ako je povrijedio pravila postupanja utvrđena u pravilima o sudjelovanju [članak II.16 stavak 2. točka b)].

213    Izraz „nepravilnost“ definiran je u članku II.1 stavku 11. općih uvjeta na način da znači „svako nepoštovanje odredbe prava Zajednice ili svako kršenje ugovorne obveze koje je posljedica radnje ili propusta ugovaratelja kojim se nanosi ili se može nanijeti šteta općem proračunu Europskih zajednica ili proračunima kojima upravljaju Europske zajednice uzrokovanjem neopravdanih troškova“.

214    U ovom slučaju, kao što je prethodno utvrđeno u okviru prvog tužbenog razloga, tužitelj je počinio nepravilnosti koje su otkrivene u završnom revizijskom izvješću, te je utvrđeno da te nepravilnosti odgovoraju definiciji iz članka II.1 stavka 11. općih uvjeta.

215    Naime, revizijom je, među ostalim, u tužiteljevim poslovnim knjigama utvrđena nemogućnost sljedivosti nekih troškova čiji je povrat on zahtijevao, nepostojanje izvornika (ili ovjerenih preslika, kada su oni dopušteni) dokumenata u vezi s provedbom ugovora, zatim činjenica da neki troškovi povrat kojih je tužitelj zahtijevao nisu bili stvarni i nisu bili u skladu s dokaznim dokumentima u vezi s projektima, potom činjenica da je tužitelj potpisavši financijsku dokumentaciju dostavljenu Komisiji potvrdio okolnosti koje nisu bile u skladu sa stvarnošću u pogledu nastalih troškova i dokazima s tim u svezi i konačno činjenica da su ugovori s podugovarateljima bili sklopljeni kršenjem ugovornih odredbi (t. 1.4, str. 10. i 11. završnog revizijskog izvješća).

216    Osim toga, te tužiteljeve povrede njegovih ugovornih obveza, a osobito članka II.19 i sljedećih članaka općih uvjeta, imaju utjecaj na proračun Unije jer se europski doprinos proračunu projekata Cocoon i Dicoems temelji na prihvatljivosti troškova koje je tužitelj prijavio te na poštovanju njegovih ugovornih obveza.

217    Nadalje, kao što to naglašava Komisija, članak II.16 stavak 2. ne znači nužno da mora postojati tužiteljeva namjera za počinjenje prijevare kako bi se trenutačno raskinuo ugovor.

218    Nadalje, suprotno onome što tužitelj tvrdi u replici, činjenica da su se nepravilnosti o kojima je riječ mogle utvrditi tek nakon provedene revizije ne znači da su te nepravilnosti bile nebitne. U svakom slučaju, definicija nepravilnosti koja proizlazi iz članka II.1 stavka 11. općih uvjeta ne sadržava nikakav stupanj težine (presuda ELE.SI.A/Komisija, t. 139. supra, t. 107.). Stoga ni po čemu nije proturječno smatrati da su na temelju članka II.16 stavka 2. općih uvjeta nepravilnosti koje su počinjene u ovom slučaju opravdavale trenutačni raskid ugovora u pogledu tužitelja.

219    Stoga su pretpostavke iz članka II.16 stavka 2. općih uvjeta u ovom slučaju bile ispunjene. Činjenica da neke iznose odbijene revizijom treba smatrati prihvatljivima (gore navedena točka 200.) ne pobija taj zaključak.

220    Stoga Komisija, time što je prekinula tužiteljevo sudjelovanje a da nije pokrenula kontradiktorni postupak propisan člankom II.16 stavkom 1. općih uvjeta, nije povrijedila primjenjive ugovorne odredbe.

221    Kao treće, tužitelj tvrdi da je povrijeđeno načelo dobre vjere i lojalne suradnje.

222    Treba podsjetiti da je člankom 1134. stavkom trećim belgijskog Građanskog zakonika propisano da se ugovori trebaju izvršavati u dobroj vjeri, a člankom 1135. istog zakonika da „ugovori obvezuju ne samo onime što je u njima navedeno, već i svim posljedicama koje pravičnost, običaji ili zakon pridaju obvezi prema njezinoj prirodi“.

223    Međutim, s jedne strane, činjenica da Komisija nije imala komentare ili kritike tužiteljevih financijskih izvješća ne utječe na obveze koje on ima na temelju ugovora (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 16. svibnja 2001., Toditec/Komisija, T‑68/99, Zb., str. II‑1443., t. 98.).

224    S druge strane, kao što to naglašava Komisija, iako s tužiteljem nije vodila dijalog radi ispravka financijskih i računovodstvenih nepravilnosti i iako koordinatoru svakog projekta ili tužitelju nije skrenula pozornost prije revizije, to se objašnjava činjenicom da je postupak financijske i računovodstvene revizije bio neophodan za utvrđivanje nepravilnosti o kojima je riječ.

225    Iz nalazâ završnog revizijskog izvješća u tom pogledu, a osobito iz utvrđenih računovodstvenih nepravilnosti (nemogućnost sljedivosti tužiteljevih prijavljenih troškova, nepodudarnost između prijavljenih troškova i predočene dokumentacije, neprihvatljivost nekih troškova koji su pogrešno prijavljeni kao prihvatljivi), proizlazi da se samo pažljivim ispitivanjem putem računovodstvenih i financijskih revizija moglo utvrditi nepravilnosti o kojima je riječ.

226    Tužiteljevi argumenti izneseni u replici, o tome da je Komisija znala za stečaj koordinatora projekta Dicoems, protiv kojega su vođene istrage, i o postojanju prijevara, tako da je Komisija morala pokazati veću pažnju, ne pobijaju taj zaključak tim više što, kao što je navedeno u gornjoj točki 209., te činjenice nemaju nikakvu vezu s nepravilnostima koje je tužitelj počinio o kojima je riječ u ovom slučaju. Jednako tako, suprotno onome što tužitelj tvrdi, Komisijina dužnost pažnje ne postaje bespredmetna, iako su kontrole izvršene na završetku programa jer upravo takve kontrole Komisiji omogućuju provjeru jesu li ugovaratelji ispunili ugovorne obveze.

227    Iz toga slijedi da prigovor koji se temelji na povredi načela dobre vjere i lojalne suradnje treba odbiti.

228    Kao četvrto, tužitelj tvrdi da mu je izostanak Komisijine kontrole uzrokovao štetu jer su iznosi smatrani neprihvatljivima iako su se nepravilnosti mogle ispraviti prije završetka da ih se na vrijeme osporilo. Tužitelj zahtijeva pravičnu naknadu štete usluge pružene u okviru šestog okvirnog programa. Tužitelj se podredno poziva na stjecanje bez osnove.

229    Upitan na raspravi, tužitelj je naveo da je svojim zahtjevom ostao u okviru ugovora i da je argument o stjecanju bez osnove bio dio petog tužbenog razloga (točke 281. do 290. u nastavku), što je uneseno u zapisnik s rasprave.

230    Treba podsjetiti da, u vezi s ugovornom odgovornosti, članak 1142. belgijskog Građanskog zakonika, koji je uvršten u Glavu III. Knjige III., pod naslovom „Ugovori ili ugovorne obveze općenito“, određuje da „[s]vaka obveza koja se sastoji od činjenja ili nečinjenja u slučaju dužnikova neispunjenja ima za posljedicu obvezu naknade štete“.

231    Osim toga, u skladu s člankom 1147. belgijskog Građanskog zakonika, „[d]užniku se, ako je to potrebno, nalažu isplate naknade štete bilo zbog neispunjenja obveze bilo zbog zakašnjenja u ispunjenju uvijek kad ne može opravdati da je zbog neispunjenja došlo zbog vanjskog događaja koji mu se ne može pripisati te da s njegove strane nije bilo nikakve zle vjere“.

232    Iz toga proizlazi da se moraju ispuniti tri pretpostavke kako bi došlo do naknade štete koja potječe iz ugovora, to jest neizvršenje ugovora, šteta i uzročna veza između neizvršenja i štete.

233    U ovom slučaju je dovoljno istaknuti, kao što je prethodno utvrđeno, da Komisija nije povrijedila ni svoju dužnost pažnje kako je predviđena ugovornim odredbama o kojima je riječ, ni načelo dobre vjere u provedbi ugovora ili načelo lojalne suradnje, kako se na njega pozvao tužitelj (gore navedene točke 201. do 227.).

234    Prva od pretpostavki stoga nije ispunjena.

235    Osim toga, tužitelj tvrdi da su projekti dovršeni i da je pružio usluge za koje su nastali troškovi. Taj argument treba međutim odbiti.

236    Naime, utoliko što se tužitelj poziva na ugovornu odgovornost, treba podsjetiti da nije dovoljno dokazati da je projekt završen kako bi se opravdala dodjela specifičnog poticaja. Primatelj pomoći mora usto pružiti dokaz da je pretrpio troškove prijavljene u skladu s uvjetima utvrđenima za dodjelu predmetne pomoći, pri čemu se samo propisno opravdane troškove može smatrati prihvatljivima. Njegova obveza poštovanja utvrđenih financijskih uvjeta je i jedna od njegovih glavnih obveza i zbog toga uvjetuje dodjelu financijske pomoći Unije (presude Općeg suda od 22. svibnja 2007., Komisija/IIC, T‑500/04, Zb., str. II‑1443., t. 94., i od 17. listopada 2012., Komisija/EU Research Projects, T‑220/10, neobjavljena u Zborniku, t. 29.).

237    U ovom slučaju, kao što je prethodno utvrđeno, tužitelj nije poštovao sve svoje financijske i računovodstvene obveze (gore navedena točka 200.).

238    Zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovora stoga treba odbiti.

239    Utoliko što se tužitelj poziva na stjecanje bez osnove, treba uputiti na obrazloženje dano u okviru prvog dijela petog tužbenog razloga (točke 281. do 290. u nastavku).

240    Konačno, kad je riječ o iznesenim argumentima za poništenje opomene dužniku, treba ih odbaciti kao one koji su izneseni u potporu nedopuštenom dijelu tužbenog zahtjeva (gore navedena točka 75.).

241    S obzirom na sve prethodno navedeno, drugi tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

  Treći tužbeni razlog koji se temelji na činjenici da je Komisija povrijedila načela dobre uprave i proporcionalnosti

242    Tužitelj navodi dva prigovora u potporu tom tužbenom razlogu, jedan koji se temelji na povredi načela dobre uprave i drugi koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti.

243    Tužitelj je naveo da je taj tužbeni razlog iznesen u potporu trećem i četvrtom dijelu tužbenog zahtjeva. Utoliko što se taj tužbeni razlog odnosi na poništenje opomene dužniku, treba ga odbaciti kao onaj koji je iznesen u potporu nedopuštenom dijelu tužbenog zahtjeva (gore navedena točka 75.). Stoga će se njega ispitati u nastavku u dijelu u kojem je iznesen u prilog trećem dijelu tužbenog zahtjeva kojim se želi osporiti odluka o raskidu ugovorâ o kojima je riječ i četvrtom dijelu tužbenog zahtjeva, u dijelu u kojem se njime želi osporiti Komisijin zahtjev za povrat. 

–       Prigovor koji se temelji na povredi načela dobre uprave

244    Tužitelj se poziva na Komisijinu obvezu da pažljivo, nepristrano i temeljito ispita relevantne elemente. Tužitelj, kao prvo, prigovara tomu što Komisija nije provodila kontrolu tijekom provedbene faze ugovora. Tužitelj u tom pogledu ističe Komisijin prešutni prihvat provedbene faze ugovora unatoč njegovim zahtjevima za intervenciju Komisijinih dužnosnika kad je koordinator jednog od dvaju spornih projekata počinio određene nepravilnosti te unatoč njegovim dopisima Komisiji. Jednako tako, tužitelj naglašava da se nakon stečaja koordinatora projekta Dicoems taj projekt izvodio 18 mjeseci bez ikakvog koordinatora. Kao drugo, tužitelj prigovara tomu da nisu održani sastanci prije završnog revizijskog izvješća. Kao treće, tužitelj se poziva na to da nisu uzeti u obzir dokumenti predočeni 19. kolvoza 2009.

245    Treba podsjetiti da za institucije Unije u pogledu javnosti vrijede obveze koje proizlaze iz općeg načela dobre uprave isključivo kada izvršavaju svoje upravne ovlasti. S druge strane, kada je odnos između Komisije i tužitelja očito ugovorne prirode, potonji Komisiji može prigovarati samo zbog povreda ugovornih odredbi ili povreda prava koje se primjenjuje na ugovor (presuda Općeg suda od 3. lipnja 2009., Komisija/Burie Onderzoek en advies, T‑179/06, neobjavljena u Zborniku, t. 118., i rješenje Općeg suda od 8. veljače 2010., Alisei/Komisija, T‑481/08, Zb., str. II‑117., t. 95. i 96.).

246    Ugovorna priroda ovog spora u ovom slučaju je nesporna te je priznaje i sam tužitelj.

247    Njegove argumente da Komisija u okviru provedbe ugovora o kojima je riječ ima posebne zadaće i ovlasti treba odbiti.

248    Tužitelj se u tom pogledu poziva na Odluku br. 1513/2002. U njezinu članku 6.1 tom je odlukom propisano da „[K]omisija uz pomoć nezavisnih kvalificiranih stručnjaka trajno i sustavno nadzire provedbu Šestog okvirnog programa i njegovih posebnih programa“ [neslužbeni prijevod]. U Prilogu III. točkom 2. također je propisano da će „[K]omisija […] istraživačke aktivnosti provoditi na način kojim se jamči zaštita financijskih interesa Zajednice, učinkovitim kontrolama i, u slučaju utvrđenih nepravilnosti, odvraćajućim i proporcionalnim sankcijama“.

249    Jednako tako, tužitelj u svojem odgovoru na pitanje Općeg suda u pisanom obliku navodi Komisijinu ovlast provođenja revizija, njezinu ovlast naplate spornih iznosa putem opomene dužniku. Tužitelj tako tvrdi da postoje ovlasti koje spadaju u Komisijine upravne nadležnosti.

250    Međutim, elementi na koje se tužitelj poziva ni na koji način ne umanjuju ugovornu prirodu ovog spora i činjenicu da je Komisija u ovom slučaju postupala na temelju ugovora o kojima je riječ a da nije izvršavala javne ovlasti koje su joj dodijeljene kada djeluje u svom svojstvu upravnog tijela (vidjeti također u tom smislu rješenje Suda od 31. ožujka 2011., Mauerhofer/Komisija, C‑433/10 P, neobjavljeno u Zborniku, t. 83., i rješenje Općeg suda od 10. travnja 2008., Imelios/Komisija, T‑97/07, neobjavljeno u Zborniku, t. 28.).

251    Stoga tužitelj Komisiji može prigovarati samo za povrede ugovornih odredbi ili povrede prava koje se primjenjuje na ugovor.

252    Tužitelj se, u ovom slučaju, u potporu svom prigovoru koji se temelji na povredi načela dobre uprave, poziva na povrede obveza u pogledu neprovođenja kontrole tijekom provedbene faze ugovora i neodržavanja sastanaka prije donošenja završnog revizijskog izjvešća. Međutim, čak i pod pretpostavkom da ih se dokaže, takve povrede obveza ne bi utjecale na tužiteljeve obveze na temelju ugovora o kojima je riječ i na raskid navedenih ugovora u ovom slučaju (vidjeti u tom smislu i slično činjeničnom stanju presudu Općeg suda od 13. lipnja 2012., Insula/Komisija, T‑246/09, neobjavljena u Zborniku, t. 274.).

253    Stoga te argumente treba smatrati bespredmetnima u ovome kontekstu.

254    Osim toga i u svakom slučaju, u dijelu u kojem se tužitelj poziva na povredu načela dobre uprave kako bi se raskid ugovora o kojima je riječ proglasio nezakonitim (treći dio tužbenog zahtjeva), treba podsjetiti, kao što je prethodno utvrđeno, da je taj raskid bio u skladu s važećim ugovornim odredbama kao i s načelima dobre vjere i lojalne suradnje (gore navedene točke 211. do 227.). Tužiteljevi argumenti istaknuti u potporu ovom prigovoru ne mogu pobiti ta utvrđenja.

255    Usto, argument koji se temelji na tvrdnji da nisu uzeti u obzir dokumenti predočeni 19. kolovoza 2009. također treba odbiti. S jedne strane, Komisija je te dokumente, naime, uzela u obzir (gore navedena točka 110.). S druge strane, tužitelj nije dokazao po čemu bi navodne Komisijine povrede obveze u tom pogledu trebale imati posljedice drukčije od onih koje su već utvrđene u okviru prvog tužbenog razloga (gore navedena točka 200.).

256    Naposljetku, u dijelu u kojem se tužitelj poziva na povredu načela dobre uprave kako bi se Komisijin zahtjev za povrat proglasio neosnovanim (četvrti dio tužbenog zahtjeva), treba istaknuti da tužitelj nije dokazao po čemu bi navodne Komisijine povrede obveze u tom pogledu trebale imati posljedice drukčije od onih koje su već utvrđene u okviru prvog tužbenog razloga (gore navedena točka 200.).

257    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da prigovor koji se temelji na povredi načela dobre uprave treba odbiti.

–       Prigovor koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

258    Tužitelj tvrdi da se mjerama koje je Komisija poduzela, a osobito odlukom o trenutnom raskidu ugovora, krši načelo proporcionalnosti s obzirom na to da su nepravilnosti bile samo računovodstvene prirode.

259    Treba podsjetiti da načelo proporcionalnosti, propisano člankom 5. UEU‑a, ima za svrhu sve načine djelovanja Unije, bilo ugovorne bilo izvanugovorne (vidjeti u tom smislu i, slično činjeničnom stanju, presudu Općeg suda od 25. svibnja 2004., Distilleria Palma/Komisija, T‑154/01, Zb., str. II‑1493., t. 44.). To načelo zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje željenog cilja (vidjeti, slično činjeničnom stanju, presudu Suda od 17. svibnja 1984., Denkavit Nederland, 15/83, Zb., str. 2171., t. 25., i presudu Općeg suda od 12. listopada 1999., Conserve Italia/Komisija, T‑216/96, Zb., str. II‑3139., t. 101.).

260    U ovom slučaju, iz završnog revizijskog izvješća proizlazi da su nepravilnosti za koje se tužitelj tereti bile brojne i raznovrsne. U završnom revizijskom izvješću osobito je utvrđena nemogućnost sljedivosti u poslovnim knjigama troškova za koje je tužitelj zahtijevao povrat kao i nepostojanje izvornika (ili ovjerenih preslika, kada su oni dopušteni) dokumenata u vezi s provedbom ugovora. U navedenom izvješću također je utvrđeno da neki troškovi za koje je zahtijevan povrat nisu bili stvarni i nisu bili u skladu s dokaznim dokumentima u vezi s projektima. Također je navedeno da je, potpisavši financijsku dokumentaciju dostavljenu Komisiji, tužitelj potvrdio okolnosti koje nisu bile u skladu sa stvarnošću u pogledu nastalih troškova i dokazima s tim u svezi. Tim je izvješćem također utvrđeno da su ugovori s podugovarateljima bili sklopljeni kršenjem ugovornih odredbi.

261    Za te se nalaze završnog revizijskog izvješća u okviru prvog tužbenog razloga smatralo da su pogrešni kad je riječ o dijelu izravnih troškova osoblja koje je trebalo smatrati prihvatljivima do visine od 17.231,28 eura i kad je riječ o neizravnim troškovima s tim u vezi, koji proizlaze iz primjene ugovorâ (gore navedena točka 200.).

262    Međutim, svejedno ostaje činjenica da su nalazi završnog revizijskog izvješća u preostalom dijelu utemeljeni.

263    Treba podsjetiti da Komisijina obveza osiguravanja zdravog financijskog upravljanja sredstvima Unije, u skladu s člankom 317. UFEU‑a, i potreba borbe protiv prijevara u vezi s financiranjem Unije pridaju temeljnu važnost obvezama u vezi s financijskim uvjetima (vidjeti, slično činjeničnom stanju, presudu Općeg suda od 17. lipnja 2010., CEVA/Komisija, T‑428/07 i T‑455/07, Zb., str. II‑2431., t. 126. I navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju, tužiteljeva dužnost da poštuje svoje obveze, među ostalim u pogledu sljedivosti troškova i predočavanja dokaznih dokumenata u pogledu nastalih troškova, zbog toga je jedna od njegovih ključnih obveza koja ima za svrhu omogućiti Komisiji da na raspolaganju ima podatke potrebne radi provjere jesu li doprinosi o kojima je riječ upotrijebljeni u skladu s ugovornim odredbama.

264    Iz toga proizlazi da je Komisija opravdano smatrala da je tužitelj u provedbi ugovora Dicoems i Cocoon počinio teške nepravilnosti koje mogu nanijeti štetu financijskim interesima Unije u smislu članka II.1 stavka 11. općih uvjeta.

265    Iz toga slijedi da se mjerama koje je Komisija poduzela, a osobito odlukom o trenutnom raskidu ugovora na temelju članka II.16 stavka 2. općih uvjeta, koja je nadalje posljedica primjene relevantnih ugovornih odredbi kao što je prethodno navedeno (gore navedene točke 211. do 220.), ne krši načelo proporcionalnosti.

266    Taj prigovor stoga treba odbiti.

267    Stoga treći tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

 Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na obranu i nepostojanju obrazloženja

268    Tužitelj tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu te, u replici, navodi nepostojanje obrazloženja. U odgovoru na pitanje u pisanom obliku tužitelj navodi da je taj tužbeni razlog iznesen u potporu trećem i četvrtom dijelu tužbenog zahtjeva. U mjeri u kojoj se taj tužbeni razlog odnosi na poništenje opomene dužniku treba ga odbaciti kao onaj koji je iznesen u potporu nedopuštenom dijelu tužbenog zahtjeva (gore navedena točka 75.).

–       Prigovor koji se temelji na povredi poštovanja prava na obranu

269    Tužitelj tvrdi, kao prvo, da tijekom revizije ili nakon donošenja nacrta revizijskog izvješća nije mogao učinkovito izložiti svoje stajalište i, kao drugo, da su sastanci od 3. prosinca 2009. i 1. srpnja 2010. o završnom revizijskom izvješću bili održani bez nazočnosti dužnosnika koji su proveli reviziju.

270    Prije svega treba istaknuti da tužitelj ne tvrdi da je povrijeđena ijedna konkretna odredba ugovora o kojima je riječ, ni ikoja pravna odredba koja se primjenjuje na navedene ugovore.

271    Nadalje, čak i pod pretpostavkom da se može smatrati da pravo koje se primjenjuje na ugovor podrazumijeva postojanje Komisijinih ugovornih obveza u tom pogledu, tužitelj nije dokazao po čemu bi posljedice bile drukčije od onih koje su već ranije utvrđene (gore navedena točka 200.).

272    Konačno, u svakom slučaju, iz okolnosti ovog predmeta proizlazi da taj prigovor nije osnovan. Naime, iz prethodno navedenih (gore navedene točke 38. do 46.) dokumenata u spisu proizlazi da je tužitelj nakon sastavljanja nacrta revizijskog izvješća mogao učinkovito iznijeti svoje stajalište, a osobito dopisom od 19. kolovoza 2009. koji je, suprotno onome što tužitelj tvrdi, Komisija uzela u obzir u završnom revizijskom izvješću (gore navedena točka 110.). Samo okolnost da njegovi zahtjevi nisu u potpunosti prihvaćeni ne znači da Komisija nije ispitala te dokumente. Osim toga, nakon završnog revizijskog izvješća pojačana je prepiska između Komisije i tužitelja (gore navedene točke 48. do 59.).

273    Stoga taj prigovor treba odbiti.

–       Prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

274    Tužitelj u replici tvrdi da Komisija nije obrazložila neuzimanje u obzir dodatnih dokumenata te nije navela razlog zbog kojega su se iznosi koje je Komisija uzela u obzir razlikovali od onih iz njegovih poslovnih knjiga.

275    Treba istaknuti, a da pritom nije potrebno odlučiti o dopuštenosti tog prigovora iznesenog u replici, da Komisija tu obvezu ima na temelju članka 296. UFEU‑a. Ta se obveza međutim odnosi samo na jednostrane načine djelovanja te institucije. Ta se obveza ne primjenjuje na Komisiju na temelju ugovora između te institucije i tužitelja. Posljedično, ta obveza, ovisno o slučaju, može dovesti samo do izvanugovorne odgovornosti Zajednice (vidjeti u tom smislu presudu Distilleria Palma/Komisija, t. 259. supra, t. 46.). Međutim, ni iz tužbe, ni iz tužiteljevih odgovora na pitanja Općeg suda ne proizlazi da je on namjeravao pokrenuti pitanje izvanugovorne odgovornosti Unije u tom pogledu.

276    Osim toga i u svakom slučaju, tužitelj nije dokazao po čemu bi posljedice takve povrede bile drukčije od onih koje su već utvrđene u okviru prvog tužbenog razloga (gore navedena točka 200.).

277    Taj prigovor i, stoga, prvi tužbeni razlog u cijelosti, treba odbiti.

 Zaključak o glavnom zahtjevu

278    S obzirom na sve prethodno navedeno, glavni zahtjev treba djelomično prihvatiti. Tako se utvrđuje da prihvatljivi troškovi na teret Komisije, u smislu spornih ugovora, također uključuju izravne troškove osoblja do visine od 17.231,28 eura kao i neizravne troškove s tim u vezi, koji proizlaze iz primjene ugovora.

279    Glavni zahtjev u preostalom dijelu treba odbiti a da nije potrebno odrediti dodatno vještačenje koje je tužitelj predložio na raspravi.

3.     Podredni zahtjev koji se temelji na petom tužbenom razlogu

280    Tužitelj ističe peti tužbeni razlog, koji je iznesen u potporu njegovu podrednom zahtjevu da se Komisiji naloži da mu isplati naknadu navodno pretrpljene štete. Tim se tužbenim razlogom želi utvrditi Komisijina odgovornost zbog, s jedne strane, stjecanja bez osnove i, s druge strane, nezakonite radnje.

 Prvi dio koji se temelji na stjecanju bez osnove

281    Tužitelj u okviru prvog dijela ovog tužbenog razloga tvrdi da je Komisija imala korist od znanstvenih rezultata projekata o kojima je riječ i, s obzirom na raskid ugovora, tužitelj tvrdi da je ostvarila stjecanje bez osnove.

282    Treba podsjetiti da tužba koja se temelji na stjecanju bez osnove, kako je propisana u većini nacionalnih pravnih sustava, ne sadržava uvjet nezakonitosti ili krivnje u postupanju tuženika. S druge strane, kako bi ta tužba bila prihvaćena, bitno je da je stjecanje izvršeno bez ikakve valjane pravne osnove. Taj uvjet nije ispunjen osobito kad stjecanje proizlazi iz ugovornih obveza [presuda Suda od 16. prosinca 2008., Masdar (UK)/Komisija, C‑47/07 P, Zb., str. I‑9761., t. 45. i 46.].

283    U ovom slučaju, kao što naglašava Komisija, navodna korist koju je stekla temelji se na ugovornim odnosima između stranaka.

284    Iz toga proizlazi da se eventualno Komisijino stjecanje bez osnove ili tužiteljevo osiromašenje ne može kvalificirati kao bez osnove s obzirom na to da potječu iz postojećeg ugovornog okvira.

285    Osim toga, činjenica da su ugovori o kojima je riječ raskinuti Komisijinim dopisom od 5. studenoga 2010., kao što naglašava tužitelj, ne mijenja taj zaključak.

286    Naime, predmet ovog prigovora zapravo je zahtjev za naknadu štete koji potječe iz ugovora, unatoč tome raskidu. Nadalje, iz ugovora o kojima je riječ proizlazi da se neke ugovorne odredbe i dalje primjenjuju na sudionika čak i nakon raskida ugovorâ, a osobito članci II.29, II.30 i II.31 o reviziji, naknadi štete i naplati neopravdano isplaćenih iznosa.

287    Konačno i u svakom slučaju, tužitelj ne može tvrditi da se Komisija obogatila zbog ovih ugovora.

288    Naime, u skladu s člankom II.27 općih uvjeta, na temelju financijske uredbe, predujmovi odobreni koordinatoru za račun konzorcija ostaju vlasništvo Unije.

289    Usto, iz samog teksta članka II.32 općih uvjeta, u vezi s člankom II.1, stavkom 14. istih općih uvjeta, proizlazi da su rezultati projekata o kojima je riječ kao i s njima povezana prava isključivo vlasništvo Komisijinih ugovaratelja koji su pridonijeli njegovu stjecanju (vidjeti također u tom smislu presudu Insula/Komisija, t. 252. supra, t. 264.).

290    Prvi dio petog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

 Drugi dio koji se temelji na odgovornosti za Komisijino nezakonito postupanje

291    Tužitelj tvrdi da je u okviru drugog projekta koji je financirala Unija, Komisija posredstvom načelnika odjela Izvršne agencije za istraživanje (REA) 16. travnja 2010., to jest neposredno nakon računovodstvenih kontrola, uputila dopis koordinatoru tog drugog projekta, u kojem mu je poslala upozorenje o tužiteljevoj operativnoj sposobnosti i preporučila da mu isplati tek dio predfinanciranja. Tužitelj tvrdi da taj dopis znači nezakonito postupanje Komisije, kojoj REA odgovara, te da je prouzročio gospodarsku i neimovinsku štetu.

292    Treba podsjetiti da se Uredbom Vijeća (EZ) br. 58/2003 od 19. prosinca 2002. o utvrđivanju statusa izvršnih agencija kojima se povjeravaju određene zadaće u vezi s upravljanjem programima Zajednice (SL 2003., L 11, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 83.) Komisiji dodjeljuje ovlast osnivanja izvršnih agencija i povjeravanja im zadaća koje se odnose na upravljanje jednim ili više programa Zajednice. Iako Komisija i dalje izvršava zadaće koje u provođenju političkih odluka u djelo zahtijevaju diskrecijske ovlasti, agenciji se može povjeriti upravljanje fazama projekta, usvajanje instrumenata izvršenja proračuna te obavljanje aktivnosti potrebnih za provođenje programa Zajednice na temelju ovlasti koje je Komisija delegirala, a posebno aktivnosti povezanih s dodjelom ugovora i bespovratnih sredstava (članak 6. stavci 1. i 2. Uredbe br. 58/2003).

293    Osim toga, člankom 4. stavkom 2. Uredbe br. 58/2003 propisano je da izvršna agencija ima pravnu osobnost. Iz članka 21. navedene uredbe proizlazi da se ugovorna odgovornost izvršne agencije uređuje pravom koje se primjenjuje na dotični ugovor te da, u slučaju izvanugovorne odgovornosti, ta agencija u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima svih država članica nadoknađuje štetu koju je uzrokovala sama agencija ili njezini službenici tijekom obavljanja svojih dužnosti. Sud Europske unije nadležan je u sporovima vezanim uz zahtjeve za nadoknadu takve štete. Osim toga, u skladu s člankom 22. navedene uredbe, svaki akt izvršne agencije koji prouzroči štetu trećoj strani može osoba koje se to izravno ili pojedinačno tiče ili pak država članica uputiti Komisiji na preispitivanje zakonitosti. Upravni postupci upućuju se Komisiji protiv čije odluke se može podnijeti tužba za poništenje Sudu.

294    Komisija je osnovala REA‑u na temelju Uredbe br. 58/2003, Odlukom 2008/46/EZ od 14. prosinca 2007. o osnivanju „Izvršne agencije za istraživanje“ za upravljanje određenim područjima posebnih programa Zajednice „Ljudi“, „Kapaciteti“ i „Suradnja“ u području istraživanja (SL 2008., L 11, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 8., str. 260.).

295    Člankom 1. Odluke 2008/46 propisano je da se statut REA‑e uređuje Uredbom br. 58/2003.

296    Iz toga proizlazi da REA ima pravnu osobnost. Jednako tako, iz Odluke 2008/46 u vezi s člankom 21. Uredbe br. 58/2003 proizlazi da, u slučaju izvanugovorne odgovornosti, REA nadoknađuje štetu koju je uzrokovala ona sama ili njezini službenici tijekom obavljanja svojih dužnosti.

297    Osim toga, iz Odluke 2008/46 proizlazi da su REA‑ine zadaće osobito upravljanje fazama u trajanju posebnih projekata u kontekstu provedbe određenih područja programa „Ljudi“, „Kapaciteti“ i „Suradnja“, upravljanje programom rada koji je usvojila Komisija i potrebne provjere u tu svrhu. Toj je agenciji također povjereno usvajanje instrumenata za izvršavanje proračuna za prihode i rashode i provođenje operacija koje su potrebne za upravljanje programima o kojima je riječ, a posebno onima povezanima s dodjelom bespovratnih sredstava i sklapanjem ugovora (članak 4. stavak 1. Odluke 2008/46).

298    Tužitelj u ovom slučaju tvrdi da je dopis koji je načelnik odjela REA‑e uputio koordinatoru drugog projekta osnova za odgovornost Komisije.

299    Treba međutim utvrditi da je taj dopis od 16. travnja 2010. napisan na memorandumu REA‑e i da ga je potpisao načelnik odjela REA‑e, koja ima pravnu osobnost. Usto, nije osporeno da taj dopis ulazi u nadležnost REA‑e koja obavlja zadaće izvršavanja propračuna, a posebno one povezane s dodjelom bespovratnih sredstava i sklapanjem ugovora. Konačno, u slučaju izvanugovorne odgovornosti REA nadoknađuje štetu koju je uzrokovala ona sama ili njezini službenici tijekom obavljanja svojih dužnosti (gore navedena točka 296.).

300    Iz prethodno navedenog proizlazi da se, suprotno onome što tvrdi tužitelj, za taj dopis ne može smatrati da ga je poslala Komisija niti joj se može pripisati (vidjeti u tom smislu i slično činjeničnom stanju rješenje Suda od 10. studenoga 2011., Agapiou Joséphidès/Komisija i EACEA, C‑626/10 P, neobjavljeno u Zborniku, t. 27. do 30. i 52. do 55., i presudu Općeg suda od 8. listopada 2008., Sogelma/AER, T‑411/06, Zb., str. II‑2771., t. 50. do 57.).

301    Takav zaključak nije pobijen tužiteljevom nepotkrijepljenom tvrdnjom da su činjenice iznesene u tom dopisu „očito“ naveli Komisijini dužnosnici. Naime, iako je Komisija REA‑u izvijestila o rezultatima revizije, za dopis od 16. travnja 2010. isključivo je odgovorna REA.

302    Stoga dopis o kojemu je riječ, koji se može pripisati REA‑i, ne može biti osnova za Komisijinu odgovornost, pa je drugi dio ovog tužbenog razloga, koji je usmjeren protiv Komisije, nedopušten.

303    U svakom slučaju, čak i kad bi se dopis o kojem je riječ mogao pripisati Komisiji, treba podsjetiti da uspostava izvanugovorne odgovornosti Unije i implementacija prava na popravljanje pretrpljene štete, na temelju članka 340. stavka drugog UFEU‑a, ovisi o ispunjenju skupa uvjeta koji se tiču nezakonitosti ponašanja koja se pripisuje instituciji, stvarnog postojanja štete i postojanja uzročne veze između tog ponašanja i štete na koju se poziva (vidjeti osobito, slično činjeničnom stanju, presude od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, Zb., str. 3057., t. 16., i od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, Zb., str. I‑6513., t. 106.). Budući da ta tri uvjeta moraju biti kumulativno ispunjena, činjenica da jedan od njih nije ispunjen dovoljna je za odbijanje tužbe za naknadu štete (vidjeti presudu Suda od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, Zb., str. I‑2259., t. 41.).

304    U ovom slučaju dovoljno je istaknuti da tužitelj nije dokazao da je slanje dopisa od 16. travnja 2010. predstavljalo nezakonito postupanje. Naime, autor navedenog dopisa navodi da su njegove sumnje u tužiteljevu operativnu sposobnost u provedbi zadaće koje su mu povjerene u okviru projekta nedavno potvrđene nakon računovodstvene revizije koju je provela Komisija. U tom kontekstu, on koordinatoru predlaže da tužitelju isplati samo dio predfinanciranja, dok se ostatak može isplatiti tek nakon što tužitelj počne obavljati svoje aktivnosti na zadovoljavajući način, kako je predviđeno u opisu zadaća. Osim toga, autor dopisa zadržava sebi pravo da u svakom trenutku u tužiteljevim prostorijama izvrši kontrolu kako bi se uvjerio da su troškovi koje je imao utvrdivi i prihvatljivi.

305    Tim svojim činom autor dopisa ostaje u okviru svojih zadaća upravljanja proračunom, a tužitelj nije dokazao da je povrijedio pravno pravilo ili počinio ikakvu nepravilnost. Nadalje, suprotno onome što tvrdi tužitelj, ne čini se da je sadržaj tog dopisa klevetnički jer je, unatoč činjenici da se za jedan dio troškova pogrešno smatralo da su neprihvatljivi, u završnom revizijskom izvješću pravilno zaključeno da postoje nepravilnosti koje opravdaju raskid ugovora Cocoon i Dicoems.

306    Iz toga slijedi da je drugi dio ovog tužbenog razloga u svakom slučaju neosnovan. 

307    Peti tužbeni razlog stoga treba odbiti a da nije potrebno odlučiti o tužiteljevom zahtjevu da Komisija predoči dokumente na temelju kojih se može procijeniti šteta koju je tužitelj navodno pretrpio zbog slanja tog dopisa.

 Zaključak o podrednom zahtjevu

308    S obzirom na prethodno navedeno, podredni zahtjev treba odbiti.

4.     Komisijin protuzahtjev

309    Komisija tvrdi da su se raskidom ugovorâ Dicoems i Cocoon te izdavanjem opomene dužniku u potpunosti poštovale primjenjive ugovorne odredbe. U odgovoru na repliku Komisija, kao prvo, iznosi protuzahtjev da se tužitelju naloži da joj isplati iznos od 164.080,03 eura naveden u opomeni dužniku, uvećan za zatezne kamate kao što je propisano člankom II.31 stavkom 2. općih uvjeta. Kao drugo, Komisija zahtijeva da se potvrdi tužiteljev prestanak sudjelovanja u projektima Dicoems i Cocoon naveden u dopisu od 5. studenoga 2010.

310    Treba podsjetiti da, Opći sud, pred kojim je pokrenut spor u okviru arbitražne klauzule, mora riješiti spor na temelju nacionalnog materijalnog prava primjenjivog na ugovor (presuda Suda od 18. prosinca 1986., Komisija/Zoubek, 426/85, Zb., str. 4057., t. 4.), to jest, u ovom slučaju, belgijskog prava koje na temelju članka 12. obaju ugovora uređuje ugovore o kojima je riječ.

311    S druge strane, sukladno općepriznatom pravnom načelu prema kojem svaki sud primjenjuje svoja vlastita postupovna pravila, sudska nadležnost kao i dopuštenost tužbenih zahtjeva bilo da su ih podnijeli tužitelj ili tuženik procjenjuju se samo na temelju prava Unije (vidjeti u tom smislu presude Suda Komisija/Zoubek, t. 310. supra, t. 10., i Općeg suda od 13. lipnja 2012., Insula/Komisija, T‑110/10, neobjavljena u Zborniku, t. 29. i 30.).

312    U ovom slučaju, Komisijin protuzahtjev istaknut je u okviru odgovora na repliku.

313    Međutim, treba podsjetiti da je sukladno članku 48. Poslovnika tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge.

314    Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da, iako članak 48. stavak 2. Poslovnika, u određenim okolnostima dopušta iznošenje novih razloga tijekom postupka, ta se odredba ni u kojem slučaju ne može tumačiti tako da se njome jednoj stranci dopušta da tijekom postupka izmijeni sam predmet spora (vidjeti u tom smislu i slično činjeničnom stanju presudu Suda od 14. listopada 1987., Komisija/Danska, 278/85, Zb., str. 4069., t. 37. i 38., i presudu Općeg suda od 18. rujna 1992., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑28/90, Zb., str. II‑2285., t. 43.).

315    Članak 48. Poslovnika u tom pogledu ne pravi razliku bilo da se radi o tužitelju ili tuženiku.

316    Usto, Sud je već na temelju odredbe svojega Poslovnika kojom se zabranjuje iznošenje novih razloga tijekom postupka imao priliku smatrati nedopuštenima prigovor nedopuštenosti ili razlog koji je po prvi put iznesen u odgovoru na repliku i koji se ne temelji na pravnim i činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka (presude Suda od 5. studenoga 2002., Komisija/Belgija, C‑471/98, Zb., str. I‑9681., t. 42. i 43., i od 14. travnja 2005., Komisija/Luksemburg, C‑519/03, Zb., str. I‑3067., t. 22. i 23.).

317    U ovom slučaju, protuzahtjev iznesen u odgovoru na repliku je nov u odnosu na Komisijin zahtjev iz odgovora na tužbu. Tim se protuzahtjevom, kao prvo, zahtijeva da se tužitelju naloži da Komisiji isplati iznos od 164.080,03 eura naveden u opomeni dužniku, uvećan za zatezne kamate i, kao drugo, da se potvrdi tužiteljev prestanak sudjelovanja u projektima Dicoems i Cocoon.

318    Iako je kraj tužiteljeva sudjelovanja u ugovorima ipso facto potvrđen ishodom ove tužbe, zahtjev za povrat uvećan za zatezne kamate u stadiju odgovora na repliku predstavlja dodatni zahtjev u odnosu na onaj iznesen u odgovoru na tužbu. Osim toga, kao što je Komisija pojasnila na raspravi, tim se protuzahtjevom odgovoru na tužbu dodaje zahtjev kojim se želi ishoditi izvršni naslov.

319    Stoga se protuzahtjev, utoliko što uključuje zahtjev za povrat uvećan za zatezne kamate, može smatrati novim zahtjevom kojim se predmet zahtjeva iz odgovora na tužbu mijenja na način da ga se proširuje.

320    Komisija je na upit Općeg suda navela da u sustavu pravnih sredstava Unije nadležnost za odlučivanje o glavnoj tužbi u glavnom postupku uključuje nadležnost za odlučivanje o svakom protuzahtjevu podnesenom tijekom istog postupka koji proizlazi iz istog akta ili iste činjenice koje su predmet tužbe (rješenje Suda od 27. svibnja 2004., Komisija/IAMA Consulting, C‑517/03, neobjavljeno u Zborniku, t. 17.). Međutim, ovdje nije riječ o nadležnosti Općeg suda za odlučivanje o Komisijinom protuzahtjevu. Tim se argumentom ne pobija zaključak da je protuzahtjev u ovom slučaju novi zahtjev kojim se proširuje predmet zahtjeva iz odgovora na tužbu.

321    Osim toga, suprotno onome što tvrdi Komisija, načela poštovanja kontradiktornosti i prava na obranu podrazumijevaju da je takav zahtjev iznesen u odgovoru na tužbu čak i kada se, kao u ovom slučaju, protuzahtjevom ponavlja zahtjev za povrat sadržan u opomeni dužniku.

322    Takav zahtjev treba dakle smatrati zakašnjelim i stoga nedopuštenim u smislu članka 48. Poslovnika.

323    Konačno, treba dodati da takva zakašnjelost ne sprečava Komisiju da na temelju članka 299. UFEU‑a, prema kojemu su akti kojima se nameće novčana obveza, osim ako se ona nameće državama, izvršivi, naplati iznose o kojima je riječ. Naime, kao što je uostalom propisano člankom II.31 stavkom 5. općih uvjeta, Komisija na temelju članka 79. stavka 2. podstavka 1. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.) još uvijek može donijeti odluku koja je izvršiva u smislu te odredbe (vidjeti u tom smislu i slično činjeničnom stanju presudu od 13. lipnja 2012., Insula/Komisija, T‑246/09, t. 252. supra, t. 95. do 99.), pri čemu potvrdu o izvršnosti zatim daje nadležno nacionalno tijelo.

324    Iz toga slijedi da je Komisijin protuzahtjev nedopušten.

 Troškovi

325    U skladu s člankom 87. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, kao u ovom slučaju, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove.

326    U okolnostima ovog slučaja, treba odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove, uključujući one koji se odnose na postupak privremene pravne zaštite u predmetu T‑116/11 R.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Prihvaća se tužba Association médicale européenne (EMA) u dijelu u kojem se odnosi na povrat izravnih troškova osoblja u vezi s ugovorima Cocoon i Dicoems u iznosu od 17.231,28 eura, kao i neizravnih troškova s tim u vezi koji proizlaze iz primjene navedenih ugovora.

2.      Odbija se tužba EMA‑e u preostalom dijelu.

3.      Odbija se protuzahtjev Europske komisije.

4.      Svaka stranka snosi vlastite troškove, uključujući one koji se odnose na postupak privremene pravne zaštite u predmetu T‑116/11 R.

Forwood Dehousse Schwarcz

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. prosinca 2013.

Potpisi

Sadržaj

Pravni okvir

1. Ugovorni okvir

2. Belgijsko pravo

Okolnosti spora

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

1. Uvodna očitovanja

2. Glavni zahtjev koji se temelji na četiri prva tužbena razloga

Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka II.19, II.20, II.21 i II.25 općih uvjeta

Zahtjev za povrat u pogledu četvrtog razdoblja

Prigovor koji se temelji na nemogućnosti izbora troškovnog modela

Prigovor u pogledu neprihvatljivosti fakturiranih a još neplaćenih troškova

Prigovor u pogledu izravnih troškova osoblja

– Troškovi osoblja koje se zahtijeva u okviru ugovora Cocoon

– Troškovi osoblja prijavljeni u okviru ugovora Dicoems

Prigovor u pogledu neizravnih troškova

Prigovor koji se temelji na proturječnosti završnog revizijskog izvješća

Zaključak o prvom tužbenom razlogu

Drugi tužbeni razlog koji se temelji na činjenici da je Komisija povrijedila svoje obveze nadzora, načela dobre vjere i načela lojalne suradnje u provedbi ugovora

Treći tužbeni razlog koji se temelji na činjenici da je Komisija povrijedila načela dobre uprave i proporcionalnosti

– Prigovor koji se temelji na povredi načela dobre uprave

– Prigovor koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na obranu i nepostojanju obrazloženja

– Prigovor koji se temelji na povredi poštovanja prava na obranu

– Prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

Zaključak o glavnom zahtjevu

3. Podredni zahtjev koji se temelji na petom tužbenom razlogu

Prvi dio koji se temelji na stjecanju bez osnove

Drugi dio koji se temelji na odgovornosti za Komisijino nezakonito postupanje

Zaključak o podrednom zahtjevu

4. Komisijin protuzahtjev

Troškovi

* Jezik postupka: talijanski