Language of document : ECLI:EU:C:2020:491

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ‑BORDONE

od 25. lipnja 2020.(1)

Predmet C393/19

Okražna prokuratura – Haskovo,

Apelativna prokuratura – Plovdiv

protiv

OMa

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Apelativen sad – Plovdiv (Žalbeni sud u Plovdivu, Bugarska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo vlasništva – Nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa oduzimanje, u korist države, vozila upotrijebljenog za počinjenje kaznenog djela krijumčarenja – Vozilo u vlasništvu bona fide treće strane – Okvirna odluka 2005/212/PUP – Članak 2. stavak 1. – Direktiva 2014/42/EU – Članak 6.”






1.        Vozač kamiona za međunarodni prijevoz koji je vozio od Turske do Njemačke, nakon što je uhićen u Bugarskoj jer je u tom vozilu skrivao numizmatičko blago, optužen je i osuđen u potonjoj zemlji zbog kaznenog djela krijumčarenja. Nakon te osuđujuće presude, naloženo je oduzimanje, među ostalom imovinom, tegljača koji je bio u vlasništvu društva koje, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, „nije znal[o] niti moral[o] ni mogl[o] znati da će [njegov] zaposlenik počiniti kazneno djelo”.

2.        Taj sud postavlja pitanje o utjecaju dvaju članaka Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) na nacionalna pravila koja se primjenjuju na predmetni slučaj. Konkretno, dvoji o usklađenosti tih pravila:

–        S člankom 17. stavkom 1. Povelje, s obzirom na to da se bugarskim Nakazatelen kodeksom (Kazneni zakonik) nalaže oduzimanje prijevoznih sredstava upotrijebljenih za počinjenje kaznenog djela krijumčarenja iako su u vlasništvu bona fide treće strane.

–        S člankom 47. Povelje, s obzirom na to da se, u skladu s bugarskim postupovnim zakonodavstvom, bona fide treća strana, koja je vlasnik oduzete imovine, ne može očitovati pred sudom koji nalaže oduzimanje.

3.        U skladu s uputom Suda, analizirat ću samo prvo pitanje.

I.      Pravni okvir

A.      Pravo Unije

1.      Povelja

4.        U skladu s člankom 17. stavkom 1.:

„Svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.”

2.      Okvirna odluka 2005/212/PUP(2)

5.        Člankom 1. („Definicije”) utvrđuje se:

„Za potrebe ove Okvirne odluke:

[…]

–        ‚sredstva’ znači bilo koja imovina koja se koristila ili se namjerava koristiti, na bilo koji način, u cijelosti ili djelomično, kako bi se počinilo kazneno djelo ili kaznena djela,

–        ‚oduzimanje’ znači kazna ili mjera, koju je odredio sud nakon postupka u vezi s kaznenim djelom ili kaznenim djelima, a rezultira konačnim oduzimanjem imovine,

[…].”

6.        Člankom 2. („Oduzimanje”) propisuje se:

„1.      Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi mogla oduzeti, u cijelosti ili djelomično, sredstva i imovinsku korist od kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od više od jedne godine, ili imovinu u vrijednosti koja odgovara takvoj imovinskoj koristi.

2.      U odnosu na porezna kaznena djela, države članice mogu uz kazneni postupak koristiti i druge postupke kako bi počinitelju oduzele imovinsku korist od kaznenog djela.”

7.        Članak 4. („Pravna sredstva”) glasi:

„Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da zainteresirane stranke na koje utječu mjere na temelju članaka 2. i 3. imaju učinkovita pravna sredstva kako bi štitile svoja prava.”

3.      Direktiva 2014/42/EU(3)

8.        Člankom 2. („Definicije”) utvrđuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

3.      ‚predmeti’ znači bilo koja imovina koja se koristila ili se namjeravala koristiti, na bilo koji način, u cijelosti ili djelomično, kako bi se počinilo kazneno djelo ili kaznena djela;

4.      ‚oduzimanje’ znači konačno oduzimanje imovine koje je odredio sud u vezi s kaznenim djelom;

[…].”

9.        Članak 4. („Oduzimanje”) glasi:

„1.      Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi omogućile oduzimanje, u cijelosti ili djelomično, predmeta i imovinske koristi ili imovine čija vrijednost odgovara takvim predmetima ili imovinskoj koristi, podložno pravomoćnoj presudi za kazneno djelo, koja također može proizlaziti iz postupka u odsutnosti.

2.      U slučaju da oduzimanje na temelju stavka 1. nije moguće, barem ako je takva nemogućnost rezultat bolesti ili bijega osumnjičenika ili optuženika, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi omogućile oduzimanje predmeta i imovinske koristi u slučajevima kad su kazneni postupci pokrenuti u vezi s kaznenim djelom koje može neizravno ili izravno dovesti do gospodarske koristi, te bi takvi postupci bili mogli dovesti do kaznene presude da se osumnjičeniku ili optuženiku moglo suditi.”

10.      Člankom 5. („Prošireno oduzimanje”) propisuje se:

„1.      Države članice donose potrebne mjere kako bi omogućile oduzimanje, u cijelosti ili djelomično, imovine u posjedu osobe osuđene za kazneno djelo koje može neizravno ili izravno dovesti do gospodarske koristi, u slučaju da sud, na temelju okolnosti slučaja, uključujući posebne činjenice i dostupne dokaze, npr. da je vrijednost vlasništva u nerazmjeru sa zakonitim prihodom osuđenika, smatra da dotična imovina potječe od kaznenih radnji.

2.      Za potrebe stavka 1. ovog članka, pojam ‚kazneno djelo’ uključuje najmanje sljedeće:

[…]

(b)      djela u vezi sa sudjelovanjem u zločinačkoj organizaciji, kako je navedeno u članku 2. Okvirne odluke 2008/841/PUP, barem u slučajevima u kojima je djelo dovelo do gospodarske koristi;

[…]

(e)      kazneno djelo koje je kažnjivo, u skladu s relevantnim instrumentom u članku 3. ili, u slučaju da instrument u pitanju ne sadrži prag sankcije, u skladu s relevantnim nacionalnim pravom, kaznom zatvora u najduljem trajanju od najmanje četiri godine.”

11.      U skladu s člankom 6. („Oduzimanje od treće strane”):

„1.      Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi omogućile oduzimanje imovinske koristi ili druge imovine čija vrijednost odgovara imovinskoj koristi koju je osumnjičenik odnosno optuženik neizravno ili izravno prenio trećim stranama, ili su je treće strane stekle od osumnjičenika odnosno optuženika, barem ako su te treće strane znale ili su morale znati da je namjera prijenosa ili stjecanja bila izbjegavanje oduzimanja, na temelju konkretnih činjenica i okolnosti, uključujući činjenicu da su prijenos ili stjecanje provedeni besplatno ili u zamjenu za iznos znatno niži od tržišne vrijednosti.

2.      Stavak 1. ne dovodi u pitanje prava bona fide trećih strana.”

4.      Bugarsko pravo. Nakazatelen kodeks(4)

12.      Člankom 53. stavkom 1. utvrđuje se:

„1.      Neovisno o kaznenoj odgovornosti, u korist države oduzimaju se:

(a)      stvari koje pripadaju okrivljeniku koje se namjeravaju koristiti ili su korištene kako bi se s namjerom počinilo kazneno djelo […];

(b)      stvari koje pripadaju okrivljeniku, a koje su bile predmet kaznenog djela počinjenog s namjerom, ako je to izrijekom predviđeno u posebnom dijelu ovog zakonika.

2.      U korist države također se oduzimaju:

(a)      stvari, predmeti ili sredstva za počinjenje kaznenog djela čije je posjedovanje zabranjeno i

(b)      koristi koje su izravno ili neizravno ostvarene kaznenim djelom, ako se ne moraju nadoknaditi ili vratiti. Ako su koristi koje su izravno ili neizravno ostvarene kaznenim djelom nestale ili su prodane, oduzima se iznos koji odgovara njihovoj vrijednosti.”

13.      Člankom 242. stavkom 8. nalaže se oduzimanje u korist države prijevoznog sredstva koje se koristilo za prijevoz krijumčarene robe, čak i ako nije u vlasništvu počinitelja, osim ako njegova vrijednost nedvojbeno ne odgovara težini kaznenog djela.

II.    Činjenice (iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku) i prethodno pitanje

14.      OM je radio za turskog međunarodnog prijevoznika robe kojem pripada kamion s prikolicom koji je OM vozio na putovanju predviđenom kroz nekoliko zemalja Unije.

15.      Početkom lipnja 2018. s OM‑om je u kontakt stupila nepoznata osoba i predložila mu da za naknadu u Njemačku prokrijumčari ukupno 2940 antičkih kovanica(5), s obzirom na to da je trebao ići na putovanje od turskog grada Istanbula do njemačkog grada Delmenhorsta.

16.      OM je pristao i, nakon što je primio kovanice, smjestio ih je u šupljinu koja je namijenjena za prtljagu, alat i drugi pribor i koja se serijski nalazi ispod vozačevog sjedala te ih je sakrio među drugim različitim predmetima.

17.      OM je ujutro 12. lipnja 2018. prešao turski granični prijelaz „Kapakule” i preko graničnog prijelaza „Kapitan Andreevo” stigao na područje Republike Bugarske. Na tom je mjestu kamion pregledan te je carinik otkrio kovanice.

18.      Antičke kovanice, tegljač, prikolica, ključ za paljenje i prometna dozvola zaplijenjeni su.

19.      Tijekom istrage direktor društva koje je vlasnik vozila zatražio je povrat tegljača i prikolice. Zahtjev je prvo odbilo državno odvjetništvo nadležno za slučaj, a zatim je, nakon podnošenja žalbe, odbijen rješenjem koje je Okržen sad – Haskovo (Okružni sud u Haskovu, Bugarska) donio 19. listopada 2018.

20.      Presudom tog suda od 22. ožujka 2019. OM osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od tri godine te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 20 000 bugarskih leva jer je u skladu s člankom 242. stavkom 1. točkom (e) NK‑a počinio teško kazneno djelo krijumčarenja numizmatičkog blaga, čija vrijednost ispunjava element kaznenog djela „u velikom opsegu”.

21.      Zaplijenjene kovanice oduzete su u skladu s člankom 242. stavkom 7. NK‑a u korist države. U skladu s člankom 242. stavkom 8. NK‑a oduzet je u korist države i tegljač u kojem su se prevozile kovanice. Prikolica, koja nije bila u izravnoj vezi s prijevozom, vraćena je njezinom vlasniku.

22.      OM pobijao je prvostupanjsku presudu pred Apelativen sadom – Plovdiv (Žalbeni sud u Plovdivu, Bugarska), u dijelu u kojem se odnosi na oduzimanje tegljača.

23.      Apelativen sad – Plovdiv (Žalbeni sud u Plovdivu) pojašnjava da oduzimanje nije kazna i da ga na temelju članka 242. stavka 8. NK‑a nužno treba naložiti u odnosu na imovinu upotrijebljenu za počinjenje kaznenog djela krijumčarenja.

24.      Unatoč zakonskoj osnovi za tako naloženo oduzimanje, taj sud dvoji je li taj članak NK‑a, koji je donesen prije pristupanja Bugarske Europskoj uniji, u skladu s člankom 17. stavkom 1. Povelje.

25.      Konkretno, smatra da oduzimanje, u korist države, prijevoznog sredstva koje je upotrijebljeno kao predmet za počinjenje kaznenog djela krijumčarenja može, ako njegov vlasnik nije sudjelovao u krijumčarenju, narušiti ravnotežu između interesa vlasnika koji nije znao za počinjenje kaznenog djela i interesa države u oduzimanju predmeta kojim je počinjeno kazneno djelo.

26.      Osim toga, ističe da se nacionalnim zakonodavstvom ne predviđa da vlasnika prijevoznog sredstva treba saslušati u postupku koji dovodi do oduzimanja, zbog čega bi se mogla dovesti u pitanje njegova usklađenost s člankom 47. Povelje i pravom na djelotvornu sudsku zaštitu.

27.      U tim okolnostima Apelativen sad – Plovdiv (Žalbeni sud u Plovdivu) uputio je Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li članak 17. stavak 1. Povelje […] tumačiti na način da mu se zbog negativnog utjecaja na uravnoteženi odnos između općeg interesa i zahtjeva za zaštitu prava vlasništva protivi nacionalna odredba poput one iz članka 242. stavka 8. Nakazatelen kodeksa (Kazneni zakonik) (u daljnjem tekstu: NK) Republike Bugarske, prema kojoj će se prijevozno sredstvo upotrijebljeno za počinjenje teškog kaznenog djela krijumčarenja, koje je u vlasništvu treće osobe koja nije znala niti morala ni mogla znati da će njezin zaposlenik počiniti kazneno djelo, oduzeti u korist države?

2.      Treba li članak 47. Povelje […] tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba poput one iz članka 242. stavka 8. NK‑a, prema kojoj se prijevozno sredstvo koje je u vlasništvu osobe koja je različita od osobe počinitelja kaznenog djela može oduzeti, a da ne postoji izravan pristup vlasnika sudovima kako bi iznio svoje stajalište?”

III. Postupak pred Sudom

28.      Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 21. svibnja 2019.

29.      Pisana očitovanja podnijeli su Okražna prokuratura – Haskovo (Državno odvjetništvo u Haskovu, Bugarska), Državno odvjetništvo u Plovdivu, grčka vlada i Europska komisija.

IV.    Ocjena

A.      Dopuštenost

30.      Sud koji je uputio zahtjev pita Sud protivi li se članku 17. stavku 1. i članku 47. Povelje nacionalno pravilo (članak 242. stavak 8. NK‑a) koje omogućuje oduzimanje imovine upotrijebljene za počinjenje kaznenog djela krijumčarenja iako pripada trećoj strani koja nije sudjelovala u krijumčarenju.

31.      Budući da se Povelja odnosi na države članice „samo kada provode pravo Unije” (članak 51.), citat izdvojen iz jednog od njezinih članaka nije dovoljan da bi se na njemu temeljilo prethodno pitanje ako nema poveznice s drugim odredbama prava Unije.

32.      Međutim, točno je da se u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi uvodna izjava 33. Direktive 2014/42. Ta je direktiva povezana s činjenicama iz kojih proizlazi spor jer se njome: (a) utvrđuju minimalna pravila o oduzimanju predmeta za počinjenje kaznenog djela i (b) predviđaju pravna sredstva za zaštitu prava trećih strana.

33.      Stoga je dvojbeno može li se Direktiva 2014/42 primijeniti na ovaj predmet, s obzirom na kaznena djela predviđena u Konvenciji, okvirnim odlukama i direktivama koje se nalaze na njezinu taksativnom popisu iz članka 3. Osim ako se krijumčarenje kovanica, koje se ovdje kažnjava, može svrstati u neko od tih kaznenih djela (na primjer, kazneno djelo obuhvaćeno Okvirnom odlukom 2008/841/PUP)(6), opisana djela nisu obuhvaćena njezinim područjem primjene.

34.      U svakom slučaju, Sud može pružiti sudu koji je uputio zahtjev elemente tumačenja prava Unije koje potonji sud nije naveo u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku(7). To je nedavno učinio u odgovoru na drugi zahtjev za prethodnu odluku(8) u kojem ga je bugarski sud pitao o tumačenju Direktive 2014/42. Sud je u tom predmetu odlučio pružiti mu tumačenje Okvirne odluke 2005/212, s obzirom na to da Direktiva 2014/42 nije bila primjenjiva(9).

35.      Okvirna odluka 2005/212 djelomično je zamijenjena Direktivom 2014/42, ali ta izmjena nije utjecala na članke 2., 4. i 5. Okvirne odluke koji su i dalje na snazi(10). Kao što to navodi Komisija, zbog ograničenja područja primjene Direktive 2014/42 neke odredbe Okvirne odluke 2005/212 nisu zamijenjene tom direktivom.

36.      Stoga, u skladu s Okvirnom odlukom 2005/212 (članak 2. stavak 1.), „[s]vaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi mogla oduzeti, u cijelosti ili djelomično, sredstva i imovinsku korist od kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od više od jedne godine […]”.

37.      Za razliku od kriterija Direktive 2014/42, kojim se ograničava njezino područje djelovanja, kako je ranije navedeno, Okvirna odluka 2005/212 može se primjenjivati na kaznena djela krijumčarenja počinjena u Bugarskoj jer se na temelju NK‑a kažnjavaju kaznom zatvora u trajanju od tri do deset godina.

38.      Ukratko, smatram da Okvirnu odluku 2005/212 treba protumačiti u ovom predmetu kako bi se otklonile dvojbe suda koji je uputio zahtjev(11). Isto tako, na temelju njezine primjenjivosti može se priznati postojanje određenog „stupnja [izravne] povezanosti koja nadilazi sličnost obuhvaćenih područja ili neizravnih učinaka jednog područja na drugo”(12) s pravilom sekundarnog prava i, stoga, pozivati na Povelju.

B.      Meritum

39.      Sud koji je uputio zahtjev navodi da društvo koje je vlasnik tegljača (kamiona) „nije znal[o] niti moral[o] ni mogl[o] znati da će [njegov] zaposlenik počiniti kazneno djelo”. Stoga je riječ o bona fide trećoj strani kojoj je oduzeta imovina, a da nije sudjelovala u počinjenju kaznenog djela. Samo je materijalni počinitelj kaznenog djela upotrijebio to prijevozno sredstvo kao predmet za počinjenje krijumčarenja numizmatičkog blaga.

40.      Kako bi se utvrdilo može li se vlasnik koji se nalazi u tim okolnostima pozvati u svoju korist na članak 17. stavak 1. Povelje treba najprije uzeti u obzir sadržaj Okvirne odluke 2005/212.

41.      U članku 1. četvrtoj alineji te okvirne odluke oduzimanje se definira kao „kazna ili mjera, koju je odredio sud nakon postupka u vezi s kaznenim djelom ili kaznenim djelima, a rezultira konačnim oduzimanjem imovine”.

42.      U toj se odredbi ne navodi vlasništvo nad imovinom koja je oduzeta. Njome se u načelu ne isključuje da imovina pripada trećoj strani koja nije počinitelj ni sudionik u kaznenom djelu.

43.      U nekim se odlomcima Okvirne odluke 2005/212 pojašnjava subjektivno područje oduzimanja:

–        Člankom 2. stavkom 2. predviđa se oduzimanje „počinitelju [poreznih kaznenih djela] […] imovinsk[e] korist[i] od kaznenog djela”.

–        U članku 3. stavku 1. upućuje se na „oduz[imanje] imovin[e] koja pripada osobi osuđenoj za kazneno djelo”.

–        U istom članku 3. stavku 3. upućuje se na oduzimanje „imovine […] koju je stekla najuža rodbina dotične osobe i imovine prebačene na pravnu osobu za koju dotična osoba provodi nadzor”, izravno ili neizravno.

–        Naposljetku, u uvodnoj izjavi 3. napominje se da „nacionalne odredbe kojima se uređuje zapljena i oduzimanje imovinske koristi od kaznenih djela moraju biti poboljšane i usklađene gdje je to potrebno, uzimajući u obzir prava trećih stranaka u dobroj vjeri”.

44.      Stoga je Okvirnom odlukom 2005/212 pružena dovoljna osnova za tvrdnju da u načelu treba oduzimati imovinu koja pripada počinitelju kaznenog djela, ali je njome istodobno priznata mogućnost da se oduzimanje proširi na imovinu trećih osoba.

45.      Te treće osobe mogu se naći u vrlo različitim situacijama. Bilo bi naivno ne priznati da u puno slučajeva materijalni počinitelji (sudionici, osumnjičenici ili optuženici) kaznenih djela nastoje imovinu prenijeti trećoj strani upravo s ciljem izbjegavanja oduzimanja svoje imovine(13).

46.      Stoga se može dogoditi da su treće osobe, iako nisu materijalni počinitelji kaznenog djela,

–        u određenoj mjeri sudjelovale u njemu ili njegovoj pripremi, na primjer, kao poticatelji, supočinitelji ili oni koji su ga pokušali zataškati;

–        vlasnici imovine koja je u nezakonitom posjedu, na primjer zabranjenog oružja, droge ili drugih elemenata koji su konkretno namijenjeni počinjenju kaznenih djela i koji se u njima koriste;

–        stekle imovinu, iako su znale za njezino nezakonito podrijetlo, upravo kako bi izbjegle njezino oduzimanje.

47.      U tim se slučajevima (i možda u nekim drugim sličnim slučajevima) ničim ne sprečava oduzimanje zaplijenjene imovine, neovisno o tomu što pripada osobama koje nisu materijalni počinitelj kaznenog djela.

48.      Situacija se mijenja kad je riječ o bona fide trećim stranama, čije uređenje treba posebno ispitati.

1.      Prava bona fide treće strane kad joj se oduzima imovina

49.      Zakonodavac Unije uzeo je u obzir (postupovnu i materijalnu) zaštitu prava bona fide treće strane, kao što je to vidljivo iz uvodne izjave 3. Okvirne odluke 2005/212 i kao što se predviđa Direktivom 2014/42.

50.      Ta zaštita odnosi se na (materijalno) pravo na vlasništvo, utvrđeno člankom 17. Povelje, i (postupovno) pravo na pokretanje postupka pred sudom radi obrane potonjeg prava, u skladu s člankom 47. Povelje. Razmotrit ću samo prvonavedeno pravo(14).

51.      Iako se ne primjenjuju na ovaj predmet, odredbe Direktive 2014/42 koje se odnose na bona fide treće strane mogu se uzeti u obzir radi tumačenja Okvirne odluke 2005/212 jer obje imaju iste ciljeve koji se već navode u potonjoj odluci.

52.      U uvodnoj izjavi 33. Direktive 2014/42 priznaje se da ona „znatno utječe na prava osoba, ne samo osumnjičenika ili optuženika, već i trećih strana koje ne sudjeluju u postupku”. Te treće strane trebaju imati „pravo na saslušanje [kad] tvrde da su vlasnici dotične imovine ili […] tvrde da imaju vlasnička prava (stvarna prava, ius in re)”.

53.      U skladu s tom uvodnom izjavom, jedna odredba (članak 6.) Direktive 2014/42 posvećena je oduzimanju imovine trećim stranama, na temelju koje:

–        U stavku 1. upućuje se na imovinu „čija vrijednost odgovara imovinskoj koristi koju je osumnjičenik odnosno optuženik neizravno ili izravno prenio trećim stranama, ili su je treće strane stekle od osumnjičenika odnosno optuženika […]”(15).

Stavak 2. ne dovodi u pitanje „prava bona fide trećih strana”.

54.      Tim uređenjem zamjenjuje se članak 3. Okvirne odluke 2005/212. Iako potonji članak više nije na snazi, smatram da bi bilo pogrešno zaključiti da više ne postoji mogućnost oduzimanja imovine trećim stranama u kontekstu Okvirne odluke 2005/212.

55.      Suprotno tomu, smatram da postupanje s oduzimanjem imovine trećim stranama koje sadržava Direktiva 2014/42, iako se formalno razlikuje od uređenja sadržanog u Okvirnoj odluci 2005/212, može pomoći shvaćanju dosega potonje okvirne odluke(16).

56.      Posljedično, ničim se ne sprečava da se članak 2. stavak 1. Okvirne odluke 2005/212 tumači na način da omogućuje oduzimanje imovine trećim stranama, osim ako je riječ o bona fide trećim stranama.

57.      Na temelju te pretpostavke, profili prava na vlasništvo koje se jamči člankom 17. stavkom 1. Povelje preuzeti su u presudi od 21. svibnja 2019.(17) u kojoj Sud:

–        Priznaje da zaštita koja se tim člankom pruža nije apsolutna i dopušta oduzimanja vlasništva pod uvjetom da su opravdana razlozima u javnom interesu. U tu svrhu treba uzeti u obzir članak 52. stavak 1. Povelje(18).

–        Presuđuje da [t]umačenje članka 17. stavka 1. Povelje u vezi s njezinim člankom 52. stavkom 1. dovodi do zaključka, s jedne strane, da, kada se radi opravdanja za oduzimanje vlasništva poziva na razlog u javnom interesu, poštovanje načela proporcionalnosti predviđenog u članku 52. stavku 1. Povelje valja osigurati s obzirom na taj razlog i na ciljeve koje on obuhvaća”.

–        Tvrdi da „takvo tumačenje znači da se, ako ne postoji takav razlog u javnom interesu koji može opravdati oduzimanje vlasništva, ili, pod pretpostavkom da je takav razlog u javnom interesu dokazan, ali ne ispunjava uvjete iz druge rečenice stavka 1. članka 17. Povelje, ugrožava pravo vlasništva koje je priznato tom odredbom”(19).

58.      S obzirom na prethodno navedeno, smatram da u pravilu ne treba oduzeti imovinu, u vlasništvu bona fide trećih strana, koja se upotrijebila kao predmet za počinjenje kaznenog djela.

59.      Međutim, od tog bi se pravila moglo odstupiti zbog razloga u javnom interesu primjenom nacionalnog pravila kojim se nastoje postići legitimni ciljevi u općem interesu, koje je prikladno za njihovo ostvarenje i kojim se ne prekoračuje ono što je nužno za njihovo postizanje(20). Osim toga, nužno je da se oduzimanje vlasništva nadoknadi pravodobnim plaćanjem pravične naknade(21).

60.      Smatram da u svakom slučaju dodatno treba razmotriti pojam bona fide u ovom kontekstu. Priznajem da je riječ o prije svega kazuističkom području i da je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni je li bilo dobre vjere ili je ona prestala postojati (u ovom predmetu snažno potvrđuje da je bilo dobre vjere, kao što je to ranije navedeno)(22). Želim istaknuti da nije dovoljno da nema namjere: u određenim okolnostima nemar također može poništiti dobru vjeru.

61.      Teško se može smatrati da treća strana postupa u dobroj vjeri ako, na primjer, iako ne zna hoće li vozilo koje daje na korištenje drugoj osobi poslužiti za počinjenje konkretnog kaznenog djela krijumčarenja (ili trgovine drogom), vozilo ustupa premda bi lako mogla pretpostaviti da se preuzimatelj u pravilu bavi tim djelatnostima.

2.      Oduzimanje prijevoznih sredstava bona fide trećoj strani u nacionalnom pravu

62.      U načelu je na zakonodavstvu svake države da oduzimanje proširi na prijevozna sredstva (automobile, brodove i zrakoplove) upotrijebljena za počinjenje kaznenog djela(23). Sa stajališta Okvirne odluke 2005/2012 ne postoji razlog da se ta prijevozna sredstva ne uključe u predmete s kojima se počinilo ili pokušalo počiniti kazneno djelo.

63.      Sud koji je uputio zahtjev smatra da se članak 242. stavak 8. NK‑a primjenjuje na ovaj slučaj tako da tegljač treba oduzeti, u korist države, iako je u vlasništvu bona fide treće strane.

64.      Taj sud podsjeća da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u presudi iz 2015.(24) presudio da se oduzimanjem naloženim u Bugarskoj u skladu s tom odredbom povrijedio članak 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, čiji je sadržaj sličan sadržaju članka 17. stavka 1. Povelje (pravo na vlasništvo).

65.      Državno odvjetništvo u Plovdivu, koje se u svojim očitovanjima poziva na istu presudu, upućuje, u potporu svojoj argumentaciji o valjanosti oduzimanja, na drugu kasniju presudu ESLJP‑a(25) koja se odnosi na oduzimanje provedeno u Bugarskoj na temelju članka 233. stavka 6. (ranije stavak 3.) Zakona za mitnitsite (Carinski zakon)(26), čiji je sadržaj, tvrdi, u području carina sličan sadržaju članka 242. stavka 8. NK‑a(27).

66.      Zapravo je relevantnost obiju presuda, kako bi (u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje) Sud dao odgovor na prvo prethodno pitanje, ograničena:

–        Što se tiče presude Atanasov, točno je da ESLJP nije presudio da se primjenom članka 233. stavka 3. Carinskog zakona povrijedilo pravo vlasništva jer je zadiranje u to pravo smatrao opravdanim, s obzirom na to da je V. A. Atanasov počinio carinski prekršaj(28).

–        Što se tiče presude Ünsped, čije su okolnosti slične okolnostima ovog predmeta (oduzimanje kamiona u kojem se prevozila droga, na temelju članka 242. stavka 8. NK‑a, a da vlasnik kamiona nije sudjelovao u počinjenju kaznenog djela), ESLJP, nakon što je analizirao opća načela koja se odnose na zaštitu prava vlasništva, svoju pažnju primarno usmjerava na postupovne aspekte(29).

67.      U skladu s presudom Ünsped, nacionalna tijela u tom su predmetu trebala ispitati stupanj nepažnje ili brižnosti vlasnika u odnosu na oduzetu imovinu ili barem odnos između manifestiranog ponašanja i kaznenog djela(30). Budući da to nisu napravila i da osobito vlasniku nisu omogućila da pobija oduzimanje svoje imovine, što je rezultat kaznenog postupka, povrijedilo se pravo zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1(31).

68.      Iako je o postupovnim aspektima ovog prethodnog postupka riječ u drugom prethodnom pitanju, raspravu o prvom pitanju treba usmjeriti na to je li oduzimanje prijevoznih sredstava upotrijebljenih za krijumčarenje, ako su u vlasništvu bona fide treće osobe, dovoljno i proporcionalno opravdano.

69.      U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku nema upućivanja na to eventualno opravdanje te mađarska vlada nije intervenirala u prethodni postupak kako bi ga branila. Međutim, na to su opravdanje uputili bugarski državni odvjetnici koji su u navedenom postupku podnijeli očitovanja. Osim toga, istaknuli su druge argumente u potporu tezi koju su zagovarali u kaznenom postupku pred prvostupanjskim i žalbeni sudom.

70.      Među tim argumentima (koje je, konkretno, iznijelo Državno odvjetništvo u Plovdivu), na prvi mi se pogled čini da treba odbiti argument koji zagovara valjanost oduzimanja jer je članak 242. stavak 8. NK‑a dovoljno pristupačno, precizno i predvidivo pravilo kojim se nastoji postići cilj u općem interesu. Sud koji je uputio zahtjev upravo postavlja pitanje o usklađenosti te zakonske odredbe, kako je on tumači, s pravom Unije.

71.      Isto tako, neprihvatljivo je tvrditi, u obranu primijenjenog pravila, da se njime ispunjavaju međunarodne obveze Bugarske i da je oduzimanje oblik stjecanja (i povezanog gubitka) vlasništva ex lege, izvan Unijine nadležnosti.

72.      U tom ću pogledu samo podsjetiti da je Okvirna odluka 2005/212 donesena u okviru Unijinih nadležnosti i da je poštovanje prava na vlasništvo dio članka 17. Povelje, primjenjivog na države na ranije opisan način. Međunarodnim obvezama na koje se upućuje ne nalaže se oduzimanje imovine bona fide trećim stranama.

73.      Što se tiče tvrdnje da se bugarskim zakonom o obvezama i ugovorima dopušta da društvo koje je vlasnik vozila tuži vozača zbog štete nastale oduzimanjem (stoga nije u pravom smislu riječi lišen svojih prava jer može pokrenuti postupak za odgovarajuću naknadu štete protiv osuđenika), dovoljno je uputiti na ono što je Sud naveo u presudi Komisija/Mađarska (Plodouživanja na poljoprivrednim zemljištima) u odnosu na slično rasuđivanje(32).

74.      Što se ponovno tiče opravdanosti mjere, oduzimanjem se zbog njegove prirode nastoji spriječiti da počinitelj kaznenog djela ostvari financijsku korist tako da mu se oduzmu sva imovina i predmeti pribavljeni kaznenim djelom te učinci kaznenog djela. Te opravdanosti, povezane s borbom protiv kriminaliteta, u načelu nema ako zaplijenjena imovina pripada bona fide trećoj strani.

75.      Prema mišljenju Državnog odvjetništva u Haskovu, ukidanjem te posljedice iz zakona poticalo bi se organizirane kriminalne skupine na upotrebu tuđih prijevoznih sredstava za počinjenje kaznenog djela krijumčarenja. Odgovor na tu (legitimnu) zabrinutost treba pronaći u istraživanju poveznica između vlasnikâ tih prijevoznih sredstava i počiniteljâ kaznenog djela, uključujući postroživanjem kriterija za ocjenu dobre vjere tih vlasnika(33).

76.      Ako bi se nacionalnim zakonom odlučilo u potpunosti naložiti oduzimanje upotrijebljenih prijevoznih sredstava, kad su njihovi vlasnici zapravo djelovali u dobroj vjeri (ili su čak oni sami pretrpjeli oduzimanje svojeg vozila: zamislite slučaj osobe kojoj su ukrali automobil kako bi ga kasnije upotrijebili za počinjenje kaznenog djela krijumčarenja), njime bi se primjenjivao neprikladan pravni instrument za izvlaštenje te imovine.

77.      Kako bi se oduzimanje pretvorilo u prisilno oduzimanje vlasništva, u tim okolnostima, potreban je dovoljan razlog koji bi to opravdao i, konačno, aktivacija jamstva za naknadu štete iz članka 17. stavka 1. druge rečenice Povelje.

V.      Zaključak

78.      S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na prvo prethodno pitanje Apelativen sada – Plovdiv (Žalbeni sud u Plovdivu, Bugarska) odgovori kako slijedi:

„Članak 2. stavak 1. Okvirne odluke Vijeća 2005/212/PUP od 24. veljače 2005. o oduzimanju imovinske koristi, sredstava i imovine pribavljene kaznenim djelom, u vezi s člankom 17. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da mu se protivi odredba koja omogućuje oduzimanje, u korist države, prijevoznog sredstva upotrijebljenog za počinjenje teškog kaznenog djela krijumčarenja ako je to prijevozno sredstvo u vlasništvu bona fide treće strane, koja nije znala niti morala ni mogla znati da će se ono upotrijebiti za počinjenje kaznenog djela.”


1      Izvorni jezik: španjolski


2      Okvirna odluka Vijeća od 24. veljače 2005. o oduzimanju imovinske koristi, sredstava i imovine pribavljene kaznenim djelom (SL 2005., L 68, str. 49.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 87.)


3      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji (SL 2014., L 127, str. 39. i ispravak SL 2014., L 138, str. 114.)


4      Kazneni zakonik (u daljnjem tekstu: NK)


5      Apelativna prokuratura – Plovdiv (Žalbeno državno odvjetništvo u Plovdivu, Bugarska) u svojim očitovanjima govori o „brončanim kovanicama iz antičkog grada Amisosa koje potječu iz II. i I. stoljeća pr. Kr.”. U skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, arheološko‑numizmatičkim vještačenjem dokazalo se da su kovanice prave i da predstavljaju arheološke predmete. U izvješću se navodi i da je riječ o nalazu koji od iznimne povijesne važnosti.


6      Okvirna odluka Vijeća od 24. listopada 2008. o borbi protiv organiziranog kriminala (SL 2008., L 300, str. 42.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 135.)


7      „U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. Slijedom toga, čak i ako je sud koji je uputio zahtjev formalno ograničio svoja pitanja na tumačenje određenih odredaba prava Unije, ta okolnost ne sprečava Sud da mu pruži sve elemente tumačenja prava Unije koji mogu biti korisni za rješavanje predmeta koji se pred njim vodi, bez obzira na to je li se taj sud u tekstu svojeg pitanja na njih pozvao. U tom pogledu, na Sudu je da iz svih podataka koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, izvede one elemente prava koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet glavnog postupka.” Presuda od 18. rujna 2019., VIPA (C‑222/18, EU:C:2019:751, t. 50. i navedena sudska praksa)


8      Presuda od 19. ožujka 2020., Agro In 2001 (C‑234/18, EU:C:2020:221, t. 46. do 50.)


9      Ibidem, t. 47.: „[…] radnje […], kako su opisane u zahtjevu za prethodnu odluku, ne predstavljaju kazneno djelo obuhvaćeno pravnim instrumentima taksativno navedenima u članku 3. Direktive 2014/42, tako da predmet nacionalnog postupka […] nije obuhvaćen materijalnim područjem primjene navedene direktive”.


10      Ibidem, t. 48.


11      Sud je strankama i državama intervenijentima u prethodnom postupku postavio pitanje kako bi se očitovale u tom pogledu.


12      Presuda od 6. ožujka 2014., Siragusa (C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 24.)


13      Vidjeti uvodnu izjavu 24. Direktive 2014/42.


14      Vidjeti točku 3. ovog mišljenja.


15      „[…] barem ako su te treće strane znale ili su morale znati da je namjera prijenosa ili stjecanja bila izbjegavanje oduzimanja, na temelju konkretnih činjenica i okolnosti”. Zahtijeva se trostruki test: i. osumnjičenik ili optuženik moraju ispunjavati uvjete za nalaganje oduzimanja; ii. osumnjičenik ili optuženik morao je imovinu prenijeti trećoj strani i iii. treća strana je znala ili je morala znati da je svrha prijenosa bila izbjegavanje oduzimanja (D. Nitu, „Extended and third party confiscation in the European Union”, u F. Rossi (ur.), Improving confiscation procedures in the European Union, Jovene Editore, Napulj, 2019., str. 78.).


16      U uvodnoj izjavi 25. Direktive 2014/42 navodi se da „[d]ržave članice mogu definirati oduzimanje trećoj strani kao dodatak ili alternativu izravnom oduzimanju, prema potrebi u skladu s nacionalnim pravom”.


17      Presuda od 21. svibnja 2019, Komisija/Mađarska (Plodouživanja na poljoprivrednim zemljištima) (C‑235/17, EU:C:2019:432)


18      Ibidem, t. 87. i 88.


19      Ibidem, t. 89.


20      Ibidem, t. 94.: „[O]pravdavajući razlozi koje država članica može navesti moraju biti poduprti prikladnim dokazima ili analizom prikladnosti i proporcionalnosti mjere ograničavanja koju je ta država članica donijela, kao i preciznim dokazima koji omogućuju potvrđivanje njezine argumentacije”.


21      Ibidem, t. 126.: „[…] u nacionalnom zakonodavstvu kojim se oduzima vlasništvo mora [se] jasno i precizno predvidjeti da to oduzimanje daje pravo na naknadu štete i uvjete za nju”.


22      Točke 1. i 39. ovog mišljenja


23      U nekim zemljama, oduzimanje se nalaže samo ako je vozilo upotrijebljeno kao predmet za počinjenje kaznenog djela koje samo po sebi zahtijeva prijevoz određene robe (na primjer, droge skrivene u njegovoj unutrašnjosti) na način da je navedeno vozilo nužan čimbenik u dinamici zločina.


24      Presuda od 13. listopada 2015., Ünsped Paket Servisi San. VE TİC. A. Ș. protiv Bugarske (CE:ECHR:2015:1013JUD000350308; u daljnjem tekstu: presuda Ünsped)


25      Činjenično stanje sastojalo se od uvoza vozila pri čemu se nisu poštovale carinske predostrožnosti, što je uzrokovalo oduzimanje jer se vozilo smatralo predmetom krijumčarenja.


26      Carinski zakon, DV br. 15 od 6. veljače 1998. Na temelju tog članka, „roba koja je predmet krijumčarenja oduzet će se bez obzira na vlasničke odnose. Ako nedostaje ili je otuđena, naložit će se naknada njezine vrijednosti koja odgovara njezinoj carinskoj vrijednosti pri uvozu ili njezinoj vrijednosti pri izvozu”.


27      Presuda od 7. prosinca 2017., Atanasov protiv Bugarske (CE:ECHR:2017:1207JUD000604608; u daljnjem tekstu: presuda Atanasov)


28      Ibidem, t. 38. do 49. U tom slučaju pojašnjava da su bugarska carinska tijela imala razloge za zaključivanje da tužitelj vozilo nije podvrgnuo carinskom nadzoru te da ga je nezakonito uvezao na bugarsko državno područje, zbog čega im se ne može prigovoriti što su ga kvalificirala kao predmet krijumčarenja. Osim toga, procjenjuje tužiteljeve profesionalne okolnosti kako bi potkrijepio da je morao poznavati upravne postupke i posljedice njihova nepoštovanja.


29      ESLJP odvaguje pravilnu ravnotežu između zadiranja i ostvarenja cilja koji se nastoji postići te, iako smatra da je taj cilj legitiman, tvrdi da se nije poštovalo načelo proporcionalnosti jer vlasniku na temelju bugarskog zakonodavstva nije pružena prilika da djelotvorno pobija oduzimanje imovine u njegovu vlasništvu.


30      Presuda Ünsped, t. 45.: „Nor did [the national courts] examine the conduct of the confiscated lorry’s owner or the relationship between the conduct of the latter and the offence. There is no evidence before this Court suggesting that the owner could or should have known of an offence being committed and the owner was clearly not given an opportunity to put its case”.


31      Ibidem, t. 38.: iako članak 1. Protokola ne sadržava postupovni zahtjev, u sudskoj praksi utvrđeno je da je nužno da osobe pogođene mjerama koje utječu na njihovo vlasništvo imaju razumnu mogućnost pred nadležnim tijelima braniti svoj pravni položaj.


32      Presuda od 21. svibnja 2019. (C‑235/17, EU:C:2019:432, t. 127. i 128.). „[U]pućivanja na opća pravila građanskog prava […] ne ispunjavaju zahtjeve koji proizlaze iz članka 17. stavka 1. Povelje. Osim toga, čak i da zakon državi članici, s obzirom na tu odredbu, omogućuje da na pojedince prenese obvezu u vezi s naknadom štete zbog oduzimanja vlasništva do kojih je došlo isključivo zbog države, mora se utvrditi da bi takvo upućivanje […] na nositelje prava […] stavljalo teret da u postupcima koji mogu biti dugotrajni i skupi moraju zahtijevati plaćanje eventualnih naknada štete […]. Takva pravila građanskog prava ne omogućuju da se lako ili dovoljno precizno ili predvidljivo utvrdi hoće li se naknade štete stvarno moći dobiti po završetku tih postupaka, niti da se, ovisno o slučaju, sazna kakva će biti njihova priroda ili visina”.


33      To se može učiniti, na primjer, u slučaju prijevoznih sredstava koja su zbog svojih značajki osobito prikladna za počinjenje kaznenog djela krijumčarenja, poput plovila sa značajkama koje im omogućuju da izbjegnu pomorski carinski nadzor. Za te slučajeve nije dovoljno uvesti pretpostavku (iuris tantum) da osoba koja ustupa to plovilo trećoj strani ne djeluje u dobroj vjeri, čime bi se prebacio teret dokazivanja.