Predmet C-435/22 PPU
Kazneni postupak
protiv
HF
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht München)
Presuda Suda (veliko vijeće) od 28. listopada 2022.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 50. – Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma – Članak 54. – Načelo ne bis in idem – Sporazum o izručenju između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država – Izručenje državljanina treće države Sjedinjenim Američkim Državama na temelju bilateralnog ugovora koji je sklopila država članica – Državljanin koji je pravomoćno osuđen za ista djela te je u potpunosti izdržao svoju kaznu u drugoj državi članici”
1. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Protokol o uključivanju schengenske pravne stečevine – Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma – Načelo ne bis in idem – Područje primjene – Izvršenje zahtjeva za izručenje državljanina treće države – Uključenost – Zakonitost ili nezakonitost boravka dotičnog državljanina treće države – Nepostojanje utjecaja
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 50.; Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma, čl. 20. st. 1. i čl. 54.)
(t. 64., 65., 68.-86.)
2. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Protokol o uključivanju schengenske pravne stečevine – Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma – Načelo ne bis in idem – Izručenje državljanina treće države drugoj trećoj državi koje provodi država članica – Dotični državljanin koji je u drugoj državi članici pravomoćno osuđen za ista djela kao što su to ona iz zahtjeva za izručenje – Dotični državljanin koji je izdržao kaznu koja mu je izrečena – Zahtjev za izručenje na temelju bilateralnog ugovora o izručenju kojim se ograničava doseg načela ne bis in idem na presude donesene u državi članici kojoj je podnesen zahtjev – Nedopuštenost
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 50.; Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma, čl. 20. st. 1. i čl. 54.)
(t. 71.-78., 90.-94., 106., 108.-110., 114., 136. i izreka)
3. Međunarodni sporazumi – Međunarodni sporazumi u području kaznenog prava – Sporazum o izručenju između EU-a i SAD-a – Područje primjene – Zahtjev za izručenje podnesen na temelju bilateralnog ugovora o izručenju nakon stupanja na snagu navedenog sporazuma – Uključenost – Odredba navedenog sporazuma kojom se predviđa postojanje prepreka obvezi izručenja zbog ustavnopravnih načela države kojoj se podnosi zahtjev ili pravomoćnih sudskih odluka – Dotični sporazum i bilateralni ugovor na temelju kojih nije moguće riješiti pitanje – Odredba koja je samostalna i podredna pravna osnova za primjenu načela ne bis in idem
(Sporazum između EU-a i SAD-a od 25. lipnja 2003., čl. 16. st. 1. i čl. 17. st. 2.)
(t. 98.-104., 112.)
4. Međunarodni sporazumi – Sporazumi država članica – Sporazumi koji prethode Ugovoru o osnivanju Europske zajednice ili pristupanju određene države članice – Poštovanje s time povezanih prava i obveza – Doseg – Obveza otklanjanja mogućih neusklađenosti između prethodne konvencije i Ugovora – Neprimjena bilateralnog ugovora sklopljenog između države članice i treće zemlje nakon UEZ-a ili dana njezina pristupanja
(čl. 351. UFEU-a)
(t. 119.-122., 126., 127.)
5. Temeljna prava – Načelo ne bis in idem – Uvjeti primjene – Postojanje istog kaznenog djela – Kriterij za ocjenu – Materijalni identitet djela
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 50.)
(t. 128.-130., 133.)
6. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Protokol o uključivanju schengenske pravne stečevine – Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma – Načelo ne bis in idem – Uvjet za primjenu – Ista djela – Pojam – Materijalni identitet djela – Ocjena identiteta za koju su nadležna nacionalna tijela
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 50.; Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma, čl. 54.)
(t. 128.-130., 133.-135.)
Kratak prikaz
Srpski državljanin HF zadržan je u siječnju 2022. u pritvoru u Njemačkoj na temelju crvene tjeralice koju je objavila Međunarodna organizacija kriminalističke policije (Interpol) na zahtjev tijela Sjedinjenih Američkih Država. Ta tijela traže izručenje osobe HF radi kaznenog progona zbog kaznenih djela koja obuhvaćaju dogovaranje radi sudjelovanja u korumpiranim zločinačkim udruženjima s ciljem počinjenja bankovnih prijevara i prijevara pomoću telekomunikacijskih uređaja, počinjenih između rujna 2008. i prosinca 2013. HF je prilikom uhićenja izjavio da boravi u Sloveniji te je, među ostalim, predočio slovensku dozvolu boravka koja je istekla u studenome 2019.
Zainteresirana osoba je u pogledu kaznenih djela počinjenih do lipnja 2010. već bila osuđena u Sloveniji presudom koja je postala pravomoćna 2012. za ista djela kao što su to ona koja su navedena u zahtjevu za izručenje. Usto, ona je već u potpunosti izdržala svoju kaznu.
Stoga je Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka), pozvan odlučiti o zahtjevu za izručenje osobe HF, odlučio postaviti pitanje Sudu o tome nalaže li mu načelo ne bis in idem da odbije to izručenje za kaznena djela povodom kojih je već pravomoćno okončan sudski postupak u Sloveniji. Tim se načelom, koje je zajamčeno člankom 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma (u daljnjem tekstu: CISA)(1) i člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), zabranjuje, među ostalim, da se protiv osobe protiv koje je u državi članici sudski postupak već pravomoćno okončan vodi novi postupak u drugoj državi članici za isto kazneno djelo. U tom se kontekstu sud koji je uputio zahtjev također pita može li Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD-a(2) utjecati na primjenu načela ne bis in idem u glavnom postupku, s obzirom na to da se njime dopušta odbijanje izručenja zbog tog načela samo u slučaju osude u državi kojoj se podnosi zahtjev (u ovom slučaju Njemačkoj).
Svojom presudom, donesenom u okviru hitnog prethodnog postupka, Sud, zasjedajući u velikom vijeću, presuđuje da se članku 54. CISA-e, u vezi s člankom 50. Povelje, protivi to da tijela države članice izruče državljanina treće države u drugu treću državu ako je taj državljanin pravomoćno osuđen u drugoj državi članici za ista djela kao što su to ona koja su navedena u zahtjevu za izručenje te je on izdržao kaznu koja mu je ondje izrečena. Nebitna je u tom pogledu činjenica da se zahtjev za izručenje temelji na bilateralnom ugovoru o izručenju kojim se doseg načela ne bis in idem ograničava na presude donesene u državi članici kojoj je podnesen zahtjev za izručenje.
Ocjena Suda
Kao prvo, što se tiče pitanja uključuje li pojam „osoba” iz članka 54. CISA-e državljanina treće zemlje, Sud najprije ističe da se tim člankom jamči zaštita načela ne bis in idem kad je država članica protiv osobe pravomoćno okončala sudski postupak. Tako se tekstom te odredbe ne utvrđuje uvjet koji se odnosi na posjedovanje državljanstva države članice. Nadalje, kontekst tog članka podupire takvo tumačenje. Naime, ni člankom 50. Povelje(3), s obzirom na koji treba tumačiti članak 54. CISA-e, ne uspostavlja se veza sa svojstvom građanina Unije. Naposljetku, zadanim ciljevima te odredbe, odnosno, među ostalim, jamstvom pravne sigurnosti na način da se poštuju odluke javnih tijela koje su postale pravomoćne kao i pravičnošću, potvrđuje se tumačenje prema kojem primjena te odredbe nije ograničena samo na državljane države članice. Sud u tom pogledu također naglašava da iz članka 54. CISA‑e nipošto ne proizlazi da je pogodnost temeljnog prava koje je njome predviđeno podložno, kad je riječ o državljanima trećih država, poštovanju uvjeta koji se odnose na zakonitost njihova boravka ili postojanju pogodnosti prava na slobodno kretanje unutar schengenskog područja. U predmetu poput onoga u glavnom postupku treba smatrati da je dotična osoba, dakle, obuhvaćena područjem primjene članka 54. CISA-e, neovisno o zakonitosti svojeg boravka.
Kao drugo, Sud utvrđuje da se Sporazum o izručenju između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država (u daljnjem tekstu: Sporazum između EU-a i SAD-a)(4), koji je mjerodavan za postojeće odnose između država članica i te treće zemlje u području izručenja, primjenjuje na glavni postupak, s obzirom na to da je zahtjev za izručenje podnesen na temelju Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD-a nakon stupanja na snagu tog Sporazuma između EU-a i SAD-a. Iako je doduše točno da se potonjim sporazumom ne predviđa izričito da država članica primjenom načela ne bis in idem može odbiti izručenje koje je zatražio SAD, njegov članak 17. stavak 2.(5), kojim se u načelu dopušta da država članica zabrani izručenje osoba protiv kojih je već pravomoćno okončan sudski postupak za isto kazneno djelo kao što je to ono iz zahtjeva za izručenje, predstavlja samostalnu i podrednu pravnu osnovu za primjenu tog načela ako se na temelju primjenjivog bilateralnog ugovora ne može riješiti to pitanje. Doista, na prvi se pogled Ugovorom o izručenju između Njemačke i SAD-a uređuje pitanje istaknuto u glavnom postupku, s obzirom na to da se njime ne predviđa mogućnost odbijanja izručenja ako su protiv tražene osobe nadležna tijela države koja nije država kojoj je podnesen zahtjev za izručenje pravomoćno okončala sudski postupak za kazneno djelo iz zahtjeva za izručenje(6). Sud u tom pogledu ipak navodi da je, kao što to nalaže načelo nadređenosti, na sudu koji je uputio zahtjev da u glavnom postupku osigura puni učinak članka 54. CISA-a i članka 50. Povelje tako da po službenoj dužnosti izuzme iz primjene svaku odredbu Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD-a koja nije spojiva s načelom ne bis in idem, zajamčenim tim člancima. Ako se odredbe Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD-a o primjeni načela ne bis in idem izuzmu iz primjene jer su protivne pravu Unije, tim se ugovorom više ne omogućuje rješavanje pitanja izručenja koje se pojavilo u glavnom postupku, tako da se primjena tog načela može temeljiti na samostalnoj i podrednoj pravnoj osnovi članka 17. stavka 2. Sporazuma između EU-a i SAD-a.
Naposljetku, iako sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da se članak 351. prvi stavak UFEU-a(7)a priori ne primjenjuje na glavni postupak, s obzirom na datum sklapanja Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD-a, on se pita treba li tu odredbu tumačiti široko, na način da se odnosi i na sporazume koje je sklopila država članica nakon 1. siječnja 1958. ili dana njezina pristupanja, ali prije datuma na koji je Unija postala nadležna u području na koje se odnose te konvencije. U tom pogledu Sud pojašnjava, podsjećajući osobito na to da iznimke treba tumačiti usko kako opća pravila ne bi bila lišena svoje biti, da tu odredbu o odstupanju treba tumačiti na način da se odnosi samo na konvencije sklopljene prije 1. siječnja 1958. odnosno, za države pristupnice, prije dana njihova pristupanja, tako da ona nije primjenjiva na Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD-a.