MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
EVGENIJA TANCHEVA
od 20. lipnja 2019. (1)
Predmet C‑192/18
Europska komisija
protiv
Republike Poljske
„Povreda obveza države članice – Učinkovita pravna zaštita u smislu drugog podstavka stavka 1. članka 19. UEU‑a – Neovisnost i nepristranost sudova – Nedopuštenost Komisijina prigovora utemeljenog na članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Članak 157. UFEU‑a – Članak 5. točka (a) i članak 9. stavak 1. točka (f) Direktive 2006/54/EZ – Uvođenje različite dobi za umirovljenje žena i muškaraca koji obavljaju dužnosti sudaca redovnih sudova, sudaca Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) i državnih odvjetnika – Snižavanje dobi za umirovljenje sudaca redovnih sudova uz istovremeno davanje diskrecijske ovlasti ministru pravosuđa da produlji aktivni mandat pojedinačnih sudaca”
I. Uvod
1. Komisija je u ovom predmetu, na temelju članka 258. UFEU‑a, pokrenula postupak zbog povrede protiv Republike Poljske zbog dvaju razloga. Kao prvo, Komisija tvrdi da je Poljska, time što je stavcima 1. do 3. članka 13. Ustawa o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych oraz niektórych innych ustaw z dnia 12 lipca 2017 r(2) (Zakon o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova i određenih drugih zakona) od 12. srpnja 2017. (u daljnjem tekstu: Revizijski zakon iz srpnja 2017.) u odnosu na suce redovnih sudova, državne odvjetnike i suce Sąd Najwyższy (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) uvela dob za umirovljenje od 60 godina za žene i 65 za muškarce, koja je prije iznosila 67 godina za oba spola, povrijedila obveze koje joj nameću članak 157. UFEU‑a te članak 5. točka (a) i članak 9. stavak 1. točka (f) Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada(3).
2. Kao drugo, Komisija tvrdi da Poljska nije ispunila obveze koje joj nameću drugi podstavak stavka 1. članka 19. UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima time što je člankom 13. stavkom 1. Revizijskog zakona iz srpnja 2017. snizila dob za umirovljenje sudaca redovnih sudova te člankom 1. stavkom 26. točkama (b) i (c) istog zakona istovremeno dala diskrecijsku ovlast ministru pravosuđa da produlji razdoblje aktivne službe pojedinačnih sudaca redovnih sudova.
3. Prvi Komisijin prigovor je nov, u smislu da se diskriminacija na temelju spola još nije pojavila u predmetima koje je Sud razmatrao u vezi s reformama pravilâ o umirovljenju poljskih sudaca koje su provedene 2017.(4) te koje su privukle mnoštvo međunarodnih kritika(5). Naime, kako sam razmatrao u svojem mišljenju u predmetu Komisija/Poljska (neovisnost Vrhovnog suda) (C‑619/18)(6), reforme iz 2017. predmet su Komisijinog obrazloženog prijedloga u pogledu vladavine prava u Poljskoj u smislu članka 7. stavka 1. UEU‑a(7).
4. Što se tiče drugog prigovora, u mjeri u kojoj se tiče mogućnosti Komisije da se u postupku zbog povrede pozove na članak 47. Povelje te sadržaja pravila o učinkovitoj pravnoj zaštiti predviđenog u drugom podstavku stavka 1. članka 19. UEU‑a, to sam pitanje detaljno razmatrao u svojem mišljenju od 11. travnja 2019. u predmetu Komisija/Poljska (neovisnost Vrhovnog suda) (C‑619/18)(8). Tamo sam zauzeo stajalište da Komisija prigovor u svojoj izravnoj tužbi utemeljenoj na članku 258. UFEU‑a ne može temeljiti na članku 47. Povelje ako država članica ne provodi pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje.
5. Moja analiza drugog prigovora stoga će prije svega biti usredotočena na utvrđivanje toga povrjeđuje li sporno pravilo drugi podstavak stavka 1. članka 19. UEU‑a, kojim je konkretizirano poštovanje vladavine prava u smislu članka 2. UEU‑a(9). Ujedno ću govoriti o izvorima prava na koje je moguće osloniti se u toj ocjeni, a koji su relevantni i za drugi podstavak stavka 1. članka 19. UEU‑a i za određivanje sadržaja prava na „zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud” u smislu članka 47. Povelje. Kako ću ilustrirati u dijelu VI. C u nastavku, zajednički izvori osiguravaju ustavnu vezu između tih dviju odredbi, zbog čega se sudska praksa u vezi s tim dvjema odredbama neizbježno preklapa(10).
6. Međutim, u tom ću istom odjeljku razmatrati razlike između članka 19. stavka 1. UEU‑a i članka 47. Povelje, a osobito razinu povrede drugog podstavka stavka 1. članka 19. UEU‑a koja mora postojati da bi je se istaknulo kao samostalnu, o Povelji neovisnu povredu prava Unije u pogledu nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
7. Drugi podstavak stavka 1. članka 19. UEU‑a glasi:
„Države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije.”
8. Stavci 1., 2. i 4. članka 157. UFEU‑a predviđaju:
„1. Svaka država članica osigurava primjenu načela o jednakim plaćama muškaraca i žena za jednak rad ili za rad jednake vrijednosti.
2. Za potrebe ovog članka pojam ‚plaća’ znači redovitu osnovnu ili minimalnu nadnicu ili plaću te svako drugo primanje u gotovini ili u naravi koju radnik prima neposredno ili posredno od svojeg poslodavca u vezi s zaposlenjem.
Jednakost plaće bez diskriminacije na temelju spola znači:
(a) da se plaća za jednak rad plaćen po učinku obračunava na temelju jednake mjerne jedinice;
(b) da je plaća za rad plaćen po vremenskoj jedinici jednaka za jednak posao.
[…]
4. Radi osiguranja u praksi potpune jednakosti između muškaraca i žena u radnom okruženju, načelo jednakog postupanja ne sprečava nijednu državu članicu da provodi ili donese mjere koje osiguravaju posebne prednosti kako bi se nedovoljno zastupljenom spolu olakšalo bavljenje stručnom djelatnošću ili spriječio odnosno nadoknadio nepovoljan položaj u njihovoj profesionalnoj karijeri.”
9. Članak 7. stavak 1. točka (a) Direktive 79/7/EEZ od 19. prosinca 1978. o postupnoj provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima socijalne sigurnosti(11) predviđa:
„1. Ova Direktiva ne dovodi u pitanje pravo država članica da iz njezinog područja primjene isključe:
(a) utvrđivanje dobi za odlazak u mirovinu s ciljem pružanja starosne mirovine i njezine moguće posljedice na druga davanja.”
10. Članak 3. Direktive 2006/54 naslovljen je „Pozitivno djelovanje” te predviđa:
„Države članice mogu nastaviti provoditi odnosno donijeti mjere u smislu članka 141. stavka 4. Ugovora s ciljem osiguravanja potpune i stvarne jednakosti muškaraca i žena u poslovnom životu.”
11. Članak 5. Direktive 2006/54 naslovljen je „Zabrana diskriminacije” te predviđa:
„Ne dovodeći u pitanje članak 4., zabranjuje se izravna ili neizravna diskriminacija na temelju spola u sustavima strukovnog socijalnog osiguranja, posebno s obzirom na:
(a) opseg tih sustava i uvjete pristupanja sustavima;
[…]”
12. Članak 9. stavak 1. točka (f) Direktive 2006/54 predviđa:
„1. Odredbe protivne načelu jednakog postupanja su one odredbe koje se posredno ili neposredno temelje na spolu i kojima se:
[…]
(f) utvrđuju različite dobne granice za stjecanje prava na mirovinu;”
B. Poljsko pravo
13. Komisijin prigovor odnosi se na Revizijski zakon iz srpnja 2017. Za ovaj su predmet relevantni članak 1. stavak 26. točke (b) i (c) te članak 13. stavci 1. do 3. tog zakona, koji se odnose na dolje navedena tri zakona.
1. Zakon o redovnim sudovima
14. U skladu s člankom 69. stavkom 1. Zakona o ustroju redovnih sudova od 27. srpnja 2001. (u daljnjem tekstu: Zakon o redovnim sudovima), redovna dob za umirovljenje(12) sudaca, kako žena tako i muškaraca, bila je 67 godina. Sudac je mogao odgoditi umirovljenje tako da ministru pravosuđa u tom pogledu podnese pisani zahtjev te mu predoči potvrdu o zdravstvenoj sposobnosti. Ta je odredba izmijenjena 16. studenoga 2016.(13) na način da je dob za umirovljenje bila snižena na 65 godina i za muškarce i za žene, a mogla se na kratko vrijeme produljiti tako da odnosni sudac ministru pravosuđa podnese pisani zahtjev i zdravstvenu potvrdu. Bilo je predviđeno da ta izmjena stupi na snagu 1. listopada 2017.
15. Međutim, člankom 13. Revizijskog zakona iz srpnja 2017. još su jednom izmijenjene odredbe o dobi za umirovljenje te je ta dob određena na 60 godina za žene i 65 godina za muškarce. U skladu s Revizijskim zakonom iz srpnja 2017., taj je članak stupio na snagu 1. listopada 2017.
16. Članak 69. stavak 1. Zakona o redovnim sudovima, kako je izmijenjen Revizijskim zakonom iz srpnja 2017.(14), stupio je na snagu 1. listopada 2017. te predviđa:
„Sutkinja odlazi u mirovinu kada navrši 60 godina, a sudac kada navrši 65 godina, osim ako ona ili on, najkasnije šest mjeseci, a najranije dvanaest mjeseci prije navršetka te dobi, ministru pravosuđa podnese izjavu da želi nastaviti obavljati svoju dužnost i predoči potvrdu, izdanu u skladu s pravilima koja se odnose na kandidate za sudačku dužnost, o tome da zdravlje njoj ili njemu nije prepreka za obavljanje sudačkih dužnosti.”
17. Također, člankom 1. stavkom 26. točkama (b) i (c) Revizijskog zakona iz srpnja 2017. je članku 69. Zakona o redovnim sudovima dodan stavak 1.b te je izmijenjen tekst trećeg stavka članka 69. Članak 69. stavak 1.b predviđa:
„Ministar pravosuđa može, vodeći računa o razboritom korištenju osoblja redovnih sudova i potrebama povezanima s količinom posla koji tereti pojedine sudove, dati suglasnost da sudac nastavi obavljati svoju dužnost. Ako postupak u vezi s nastavkom mandata suca nije okončan prije nego što je on navršio dob iz stavka 1., sudac ostaje na svojoj dužnosti do okončanja tog postupka […]”
18. Članak 69. stavak 3. nakon izmjene predviđa:
„Ako ministar pravosuđa dâ suglasnost iz članka 69. stavka 1.b, sudac može nastaviti obavljati svoju dužnost do navršetka 70. godine. Taj se sudac može umiroviti, uz tri mjeseca najave, tako da ministru pravosuđa podnese izjavu kojom izražava tu namjeru. Najavni rok produljuje se za trajanje godišnjeg odmora koji nije iskorišten do isteka tog roka. Ministar pravosuđa može na zahtjev suca dati suglasnost da se sudac umirovi prije isteka najavnog roka.”
19. Što se tiče naknade sudaca, članak 91. Zakona o redovnim sudovima predviđa:
„1. Visina naknade sudaca koji rade na ekvivalentnim funkcijama razlikuje se ovisno o radnom stažu ili dužnostima koje obavljaju […]
2. Osnovna plaća sudaca izražava se u razredima, čija se visina određuje primjenom koeficijenata na osnovu za određivanje osnovne plaće iz stavka 1.c. Osnovni platni razredi za pojedine sudačke funkcije i koeficijenti na temelju kojih se određuje visina osnovne plaće sudaca u pojedinim razredima izloženi su u prilogu ovom Zakonu […]
7. Osim toga, naknada sudaca povećava se s iskustvom, za 5 % od šeste godine radnog staža i 1 % svake sljedeće godine, do najviše 20 % osnovne plaće.
[…]”
20. Članak 91.a stavak 2. Zakona o redovnim sudovima predviđa:
„2. Ako je sudac prije stupanja na danu sudačku dužnost obavljao neku drugu sudačku dužnost ili dužnost u državnom odvjetništvu ekvivalentnu predmetnoj dužnosti, on na svojoj novoj dužnosti ima pravo na plaću iz razreda koji ne smije biti niži od onoga u koji je pripadala plaća koju je primao na svojoj prethodnoj dužnosti.”
21. Članak 91.a stavak 3. Zakona o redovnim sudovima predviđa:
„3. Osnovna plaća suca ulazi u idući platni razred nakon što je on odnosnu sudačku dužnost obavljao pet godina.”
22. Stavci 1., 2., 4.a i 4.b članka 100. Zakona o redovnim sudovima, kako je izmijenjen člankom 13. Revizijskog zakona iz srpnja 2017., predviđaju:
„1. Sudac koji je umirovljen zbog promjena u sudskom sustavu ili promjena u granicama sudskih okruga ima pravo, do navršetka 60. godine ako je žena odnosno do navršetka 65. godine ako je muškarac, primati nagradu u iznosu naknade koju je primao na svojoj posljednjoj dužnosti.
2. Sudac koji se umirovio ili je umirovljen zbog dobi, bolesti ili nesposobnosti ima pravo na nagradu u iznosu od 75 % osnovne plaće i dodatka za radni staž koju je primao na svojoj posljednjoj dužnosti.
[…]
4.a U situaciji iz stavka 1., umirovljenom sucu po navršetku 60. godine ako je žena odnosno po navršetku 65. godine ako je muškarac isplaćuje se jednokratni iznos.
4.b Sudac koji se vratio na dužnost koju je prethodno obavljao ili dužnost ekvivalentnu onoj koju je prethodno obavljao u skladu s člankom 71.c stavkom 4. ili člankom 74. stavkom 1.a ima, u slučaju da se umirovi ili bude umirovljen, pravo na jednokratno plaćanje u iznosu razlike između iznosa plaćanja izračunatog na dan kada se umirovio ili je bio umirovljen i iznosa plaćanja koji je već primio. U situaciji iz stavka 1., sudac pravo na plaćanje stječe po navršetku 60. godine ako je žena odnosno po navršetku 65. godine ako je muškarac.”
2. Zakon o Vrhovnom sudu od 23. studenoga 2002.
23. U ovom je predmetu u pitanju Ustawa o Sądzie Najwyższym(15) (Zakon o Vrhovnom sudu, u daljnjem tekstu: Zakon o Vrhovnom sudu iz 2002.) od 23. studenoga 2002., kako je izmijenjen Revizijskim zakonom iz srpnja 2017.
24. Dob za umirovljenje sudaca Vrhovnog suda je do 3. travnja 2018. iznosila, u skladu sa Zakonom o Vrhovnom sudu iz 2002., 70 godina. Međutim, ona je tog datuma snižena na 65 godina(16).
25. Unatoč tim odredbama, članak 30. stavak 2. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. omogućuje sucima da zahtijevaju umirovljenje prije 70. godine. Dob od koje suci Vrhovnog suda mogu podnijeti zahtjev za umirovljenje u konačnici je promijenjena Revizijskim zakonom iz srpnja 2017., tako da je snižena na 60 godina za žene i 65 godina za muškarce. Verzija članka 30. stavka 2. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. koja se ranije primjenjivala predviđala je da se zahtjev za umirovljenje mogao podnijeti do 67. godine. Zakonom od 16. studenoga 2016. utvrđeno je da se to može učiniti do 65. godine, što vrijedi i za muškarce i za žene.
26. Stavci 4. i 5. članka 42. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002., koji se odnose na naknadu sudaca Vrhovnog suda, predviđaju:
„4. Sudac Vrhovnog suda može pripadati standardnom ili naprednom razredu. Napredni razred iznosi 115 % standardnog razreda.
5. Sudac Vrhovnog suda na početku službe prima osnovnu plaću standardnog razreda. Osnovna plaća tog suca nakon sedam godina službe povećava se na napredni razred […]”
27. Članak 43. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. predviđa:
„Osnovna plaća suca Vrhovnog suda povećava se s iskustvom, svake godine za 1 %, ali najviše do 20 % te plaće. Radni staž o kojem iznos povećanja ovisi uključuje i razdoblje službe ili radnog odnosa koje je prethodilo njegovu imenovanju na sudačku funkciju pri Vrhovnom sudu, kao i razdoblja obavljanja djelatnosti odvjetnika, pravnog savjetnika ili javnog bilježnika.”
28. Članak 50. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. predviđa:
„Umirovljeni sudac Vrhovnog suda ima pravo na nagradu u iznosu od 75 % osnovne plaće i dodatka za radni staž koju je primao na svojoj posljednjoj dužnosti. Uvjeti i iznosi te nagrade po potrebi se prilagođavaju promjenama u osnovnoj plaći aktivnih sudaca Vrhovnog suda.”
3. Ustawa z dnia 28 stycznia 2016 r. Prawo o prokuraturze (Zakon o državnom odvjetništvu od 28. siječnja 2016.)
29. Članak 127. stavak 1. Zakona o državnom odvjetništvu od 28. siječnja 2016.(17) (u daljnjem tekstu: Zakon o državnom odvjetništvu) među ostalim predviđa:
„Ako ovim Zakonom nije drukčije predviđeno, odredbe članaka 69. do 71., 73., 74., 76., članka 85. stavka 4., članaka 99. do 102. i članka 104. [Zakona o redovnim sudovima] primjenjuju se, mutatis mutandis, na državne odvjetnike.”
30. Posljedično, članak 69. Zakona o redovnim sudovima primjenjuje se na dob za umirovljenje državnih odvjetnika. Shodno tomu, redovna dob za umirovljenje državnih odvjetnika iznosila je 67 godina i za žene i za muškarce prije izmjena izvršenih Revizijskim zakonom iz srpnja 2017. Zakonom od 16. studenoga 2016. snižena je na 65 godina, i za žene i za muškarce. Bilo je predviđeno da ta izmjena stupi na snagu u listopadu 2017. Člankom 13. stavkom 2. Revizijskog zakona iz srpnja 2017. ponovno su izmijenjene odredbe o dobi za umirovljenje, tako da je ta dob utvrđena na 60 godina za žene i 65 godina za muškarce.
31. Što se tiče davanja za umirovljene državne odvjetnike, članak 127. stavak 1. Zakona o državnom odvjetništvu predviđa da se u tom pogledu primjenjuju i odredbe o sucima redovnih sudova, osobito odredbe članka 100. Zakona o redovnim sudovima.
32. Međutim, sama naknada utvrđuje se u skladu s pravilima članka 124. Zakona o državnom odvjetništvu. U tom je članku među ostalim predviđeno:
„1. Iznos naknade državnih odvjetnika koji obavljaju ekvivalentne dužnosti u državnom odvjetništvu razlikuje se ovisno o radnom stažu i dužnostima koje obavljaju. Osnovna plaća za okružne i regionalne državne odvjetnike jednaka je osnovnoj plaći sudaca u tim istim organizacijskim jedinicama redovnih sudova. Osnovna plaća pokrajinskih državnih odvjetnika jednaka je osnovnoj plaći sudaca žalbenih sudova.
Osnovna plaća državnih odvjetnika koji rade u Uredu vrhovnog državnog odvjetnika jednaka je osnovnoj plaći sudaca Vrhovnog suda. Dodaci za dužnost vrhovnog državnog odvjetnika i ostalih zamjenika glavnog državnog odvjetnika jednaki su dodacima za dužnost prvog predsjednika Vrhovnog suda odnosno predsjednika Vrhovnog suda.
2. Osnovna plaća državnih odvjetnika izražava se u razredima, čija se visina određuje primjenom koeficijenata na osnovu za određivanje osnovne plaće državnih odvjetnika.
[…]
4. Ako je državni odvjetnik prije stupanja na dužnost državnog odvjetnika obavljao drugu dužnost u državnom odvjetništvu ili sudstvu koja je ekvivalentna dužnosti u pitanju, on na svojoj novoj dužnosti ima pravo na plaću iz razreda koji ne smije biti niži od onoga u koji je pripadala plaća koju je primao na svojoj prethodnoj dužnosti.
5. Osnovna plaća državnog odvjetnika ulazi uidući platni razred nakon što je on odnosnu dužnost u državnom odvjetništvu obavljao pet godina.
[…]”
III. Predsudski postupak
33. Komisija je 28. srpnja 2017. Poljskoj poslala pismo opomene u kojem je osporavala sukladnost Revizijskog zakona iz srpnja 2017. s pravom Unije, osobito s člankom 157. UFEU‑a, Direktivom 2006/54 i povezanim odredbama članka 19. stavka 1. UEU‑a i članka 47. Povelje.
34. Poljska je na pismo opomene odgovorila dopisom od 31. kolovoza 2017. U njemu je osporila Komisijine argumente.
35. Komisija je 12. rujna 2017. Republici Poljskoj uputila obrazloženo mišljenje u kojem je, na temelju članka 258. UFEU‑a, navodila, kao prvo, da je Poljska povrijedila obveze koje joj nameću članak 157. UFEU‑a te članak 5. točka (a) i članak 9. stavak 1. točka (f) Direktive 2006/54 time što je stavcima 1. do 3. članka 13. Revizijskog zakona iz srpnja 2017. uvela različitu dob za umirovljenje žena i muškaraca koji obavljaju dužnosti sudaca redovnih sudova, sudaca Vrhovnog suda i državnih odvjetnika.
36. Kao drugo, Komisija je navodila da je Republika Poljska povrijedila obveze koje joj nameću drugi podstavak stavka 1. članka 19. UEU‑a i članak 47. Povelje time što je stavkom 1. članka 13. Revizijskog zakona iz srpnja 2017. o ustroju redovnih sudova snizila dob za umirovljenje sudaca redovnih sudova te člankom 1. stavkom 26. točkama (b) i (c) istog zakona ministru pravosuđa dala diskrecijsku ovlast da produlji aktivni mandat takvih sudaca.
37. Poljska je 12. listopada 2017. odgovorila na obrazloženo mišljenje, ponovivši svoje stajalište da je tvrdnja o navodnoj povredi obveza neutemeljena te zatraživši zatvaranje postupka.
38. Komisija je zbog razloga navedenih u nastavku (točka 39.) odlučila pokrenuti postupak pred Sudom.
IV. Postupak pred Sudom
39. Komisija je tužbom podnesenom Sudu 15. ožujka 2018. pokrenula predmetni postupak na temelju članka 258. UFEU‑a. Ona od Suda zahtijeva da:
– utvrdi da je Poljska povrijedila obveze koje joj nameću članak 157. UFEU‑a te članak 5. točka (a) i članak 9. stavak 1. točka (f) Direktive 2006/54 time što je u stavcima 1. do 3. članka 13. Revizijskog zakona iz srpnja 2017. uvela različitu dob za umirovljenje žena i muškaraca koji obavljaju dužnosti sudaca redovnih sudova, sudaca Vrhovnog suda i državnih odvjetnika;
– utvrdi da je Poljska povrijedila obveze koje joj nameću drugi podstavak stavka 1. članka 19. UEU‑a i članak 47. Povelje time što je stavkom 1. članka 13. navedenog zakona snizila dob za umirovljenje sudaca redovnih sudova te člankom 1. stavkom 26. točkama (b) i (c) istog zakona ministru pravosuđa dala diskrecijsku ovlast da produlji aktivni mandat takvih sudaca.
– naloži Poljskoj snošenje troškova.
40. Republika Poljska u svojem odgovoru na tužbu koji je podnijela 31. svibnja 2018. od Suda zahtijeva da:
– predmetnu tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
V. Argumenti stranaka
A. Dopuštenost tužbe
41. Poljska u svojem odgovoru na repliku tvrdi da je cijela tužba postala bespredmetna te poziva Komisiju da odmah povuče svoj prigovor.
42. Poljska navodi da su stavci 1. do 3. članka 13. Revizijskog zakona iz srpnja 2017., koje Komisija osporava te kojima je Poljska u odnosu na suce redovnih sudova, Vrhovnog suda i državne odvjetnike uvela dob za umirovljenje od 60 godina za žene i 65 za muškarce, izmijenjeni s Ustawa z dnia 12 kwietnia 2018 r. o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych, ustawy o Krajowej Radzie Sądownictwa oraz ustawy o Sądzie Najwyższym (Zakon o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova, Zakona o Državnom sudbenom vijeću i Zakona o Vrhovnom sudu) od 12. travnja 2018. (u daljnjem tekstu: Zakon od 12. travnja 2018.)(18). U skladu s člankom 1. stavkom 4. tog zakona, kojim je izmijenjen članak 69. stavak 1. Zakona o ustroju redovnih sudova, suci, neovisno o spolu, odlaze u mirovinu na svoj 65. rođendan. Ista dob vrijedi i za umirovljenje državnih odvjetnika jer se, u skladu s člankom 127. Ustawa prawo o prokuraturze (Zakon o državnom odvjetništvu) od 28. siječnja 2016.(19), odredbe koje se odnose na suce redovnih sudova primjenjuju mutatis mutandis na državne odvjetnike. Što se tiče sudaca Vrhovnog suda, dob za umirovljenje onih koji podnesu zahtjev za umirovljenje utvrđena je člankom 37. Ustawa o Sądzie Najwyższym (Zakon o Vrhovnom sudu) od 8. prosinca 2017.(20) te iznosi 65 godina i za muškarce i za žene.
43. Izmijenjene su i povezane odredbe članka 13. stavka 1. i članka 1. stavka 26. točaka (b) i (c) Revizijskog zakona iz srpnja 2017., kojima je snižena dob za umirovljenje sudaca redovnih sudova te je ministru pravosuđa dodijeljena diskrecijska ovlast da odlučuje o produljenju mandata sudaca redovnih sudova. Člankom 1. stavkom 4. Zakona od 12. travnja 2018. izmijenjen je članak 69. stavak 1.b Zakona o redovnim sudovima na način da je sada na Državnom sudbenom vijeću da odobri da se aktivni mandat suca redovnog suda nastavi i nakon dana kada je napunio 65 godina. Izmijenjeni su i kriteriji koje Državno sudbeno vijeće mora primijeniti. Državno sudbeno vijeće ustavna je institucija odgovorna za jamčenje neovisnosti sudaca i sudova. Posljedično, činjenica da je Državnom sudbenom vijeću prepušteno da odlučuje o produljenju aktivnog mandata suca ne može narušiti neovisnost sudaca.
44. Zastupnik Komisije na raspravi je istaknuo da Komisija ustraje sa svojom tužbom. Zakonske izmjene nisu riješile probleme istaknute u tužbi te postoji izričit i važan interes za donošenje odluke u sporu, neovisno o tome je li Poljska i u kojoj mjeri izmijenila svoje propise nakon što je Komisija izdala obrazloženo mišljenje.
B. Diskriminacija na temelju spola
1. Komisija
45. Komisija navodi da je Poljska postupila protivno članku 157. UFEU‑a te članku 5. točki (a) i članku 9. stavku 1. točki (f) Direktive 2006/54 time što je dob za umirovljenje Revizijskim zakonom iz srpnja 2017. snizila sa 67 godina na 65 godina za muškarce odnosno 60 godina za žene, čime je predvidjela različite dobi za umirovljenje sudaca na temelju spola(21).
46. Komisija ističe da, u skladu sa sudskom praksom Suda, ključno pitanje za ocjenu čini li neki aranžman sustav strukovnog socijalnog osiguranja te je li stoga obuhvaćen područjem primjene Direktive 2006/54, a ne Direktive 79/7, jest je li taj aranžman bitan dio radnog odnosa; to jest je li mirovina povezana s plaćom osobe u pitanju, zbog čega bi pripadala u područje primjene članka 157. UFEU‑a(22). Nedvojbeno je da se plaćanja koja se nakon umirovljenja izvršavaju na temelju aranžmana koji se razmatraju u ovom predmetu izvršavaju zbog radnog odnosa, a ne zbog političkih, socijalnih, etičkih ili proračunskih razloga, kakav je slučaj s mirovinskim sustavima na koje se primjenjuje Direktiva 79/7. Poljska se zato ne može pozivati ni na kakvu marginu prosudbe koju bi mogla imati neka država članica te koja je predviđena u članku 7. stavku 1. točki (a) Direktive 79/7 kako bi u okviru javnih sustava socijalne sigurnosti odredila različite dobi za umirovljenje muškaraca i žena.
47. Nemogućnost pozivanja na tu marginu prosudbe uvjetovana je trima zahtjevima iz sudske prakse: relevantne mjere moraju se odnositi na posebnu kategoriju radnika, iznosi koji se plaćaju nakon umirovljenja moraju biti izravno povezani s radnim stažem (pri čemu Komisija navodi da ta veza ne mora biti automatska ili matematička) i iznos plaćanja mora se izračunavati na temelju plaće koja se primala na posljednjoj dužnosti. Komisija smatra da su u kontekstu sporne mjere iz predmetnog slučaja ispunjena sva tri zahtjeva, a poljski su prigovori doista ograničeni na tvrdnju da plaćanja u okviru predmetnog mirovinskog aranžmana nisu izravno povezana s radnim stažem.
48. Točnije, Komisija tvrdi, među ostalim, da činjenica da je određivanje davanja koja će se isplaćivati povezano sa stažem na javnim dužnostima koje nisu sudačke sugerira, protivno tvrdnjama Poljske, da su mirovinska davanja doista povezana s radnim stažem. Postojanje gornjih granica u sustavu(23) ne umanjuje činjenicu da se posljednja plaća, na kojoj se davanja temelje, određuje prema razredu (koji je povezan s radnim stažem) i dodatku za iskustvo (koji je također povezan s radnim stažem). Radni staž temeljni je čimbenik pri određivanju kako razreda tako i dodatka za iskustvo.
49. Komisija stoga zaključuje da se radi o izravnoj diskriminaciji u suprotnosti s člankom 157. UFEU‑a i Direktivom 2006/54 te osobito upućuje na njezin članak 5. točku (a) i članak 7. stavak 2.
50. Komisija odbija tvrdnje Poljske da niža dob za umirovljenje žena u usporedbi s muškarcima čini mjeru pozitivne diskriminacije, kakvu dopuštaju članak 157. stavak 4. UFEU‑a i članak 3. Direktive 2006/54, jer mjere u pitanju ne pomažu ženama u njihovim karijerama niti im osiguravaju jednake mogućnosti napredovanja(24). Osim toga, ne postoji nikakva veza s odgojem djece jer se zakon primjenjuje na žene koje ih nemaju ili koje nisu prekinule svoju karijeru nakon što su ih dobile. I muškarci mogu skrbiti o djeci, ali na njih se ne primjenjuje dob za umirovljenje od 60 godina.
2. Republika Poljska
51. Poljska navodi da su mirovinski aranžmani u pitanju uređeni Direktivom 79/7, a ne Direktivom 2006/54, pri čemu članak 7. stavak 1. točka (a) Direktive 79/7 omogućuje državama članicama da iz područja primjene te direktive isključe utvrđivanje dobi za odlazak u mirovinu i starosnih mirovina. Poljska podredno navodi da mirovinski aranžmani u pitanju, čak i ako su obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2006/54, čine mjeru pozitivne diskriminacije koju dopuštaju članak 3. Direktive 2006/54 i članak 157. stavak 4. UFEU‑a.
52. Poljska tvrdi da drugi od gorenavedenih triju kriterija nije ispunjen te da je Komisija potpuno pogrešno razumjela sporni poljski sustav određivanja mirovinskih davanja. Radni staž ima samo sporednu ulogu pri njihovu određivanju.
53. Poljska navodi da potrebna veza s radnim stažem ne postoji jer se, među ostalim, gornja granica dodatka za radni staž u iznosu od 20 % osnovne plaće koji je u zakonodavstvu predviđen za državne odvjetnike i suce redovnih sudova primjenjuje neovisno o tome ima li sudac 20 ili 40 godina radnog staža. Glavni element na temelju kojeg se određuje naknada jest osnovna plaća. Poljska dodaje da se metodom izračunavanja mirovine ne daje prednost jednom spolu pred drugim, a činjenica da se pri određivanju davanja u obzir uzima i radni staž na javnim funkcijama koje nisu sudačke pokazuje da mirovinska davanja nisu izravno povezana s radnim stažem. Starosna mirovina može se povećati samo na temelju promjene u naknadi aktivnih sudaca, što pokazuje da radni staž nije relevantan. U pogledu osnovne plaće nije važan radni staž, nego platni razredi dane funkcije i koeficijenti. I napredovanje ima određenu ulogu.
54. Što se tiče pozitivnog djelovanja, Poljska tvrdi da su viši sudački položaji ženama manje dostupni zbog njihove odgovornosti u odgoju djece. Ranije umirovljenje oblik je kompenzacije za taj nepovoljan položaj. Velika većina žena u Poljskoj ima djecu te ih češće odgaja nego muškarci, na štetu svojih karijera.
55. Naposljetku, Poljska upućuje na prijelazne mjere koje su od 1. listopada 2017. do 30. travnja 2018. bile na snazi usporedno s Revizijskim zakonom iz srpnja 2017., a koje su sucima dopuštale da se umirove u istoj dobi, neovisno o spolu, to jest sa 67 godina. Te su mjere bile na snazi od trenutka stupanja na snagu odredbi koje Komisija osporava te su predviđale prijelazno uređenje prema kojem su suci koji su 1. listopada 2017. ili do 1. travnja 2018. (to jest šest mjeseci nakon 1. listopada 2017.) imali 60 godina (kada je riječ o ženama) odnosno 65 godina (kada je riječ o muškarcima) morali samo podnijeti izjavu da se žele umiroviti sa 67 godina i dostaviti potvrdu o zdravstvenoj sposobnosti da bi se primjenjivala ta dob za umirovljenje koja je ranije vrijedila. To nije moralo odobriti nijedno tijelo. Jedini zahtjev bio je taj da se navedeni dokumenti dostave do 1. travnja 2018.(25)
C. Navodna povreda članka 19. UEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje
1. Komisija
56. Komisija tvrdi da je država članica povrijedila svoje obveze na temelju članka 19. stavka 1. UEU‑a ako njezino zakonodavstvo sprječava sudove koji primjenjuju pravo Unije da sustavno osiguraju učinkovitu pravnu zaštitu(26). To je osobito važno za osiguravanje pravilnog funkcioniranja mehanizma iz članka 267. UFEU‑a(27). Iz članka 19. stavka 1. UEU‑a među ostalim proizlazi obveza neovisnosti, osobito kada se ta odredba tumači u vezi s člankom 47. Povelje(28). To vrijedi neovisno o modelu organizacije pravosuđa koji je država članica izabrala ostvarujući svoju nacionalnu postupovnu autonomiju u tom području.
57. Komisija prigovara snižavanju dobi za umirovljenje sudaca koje je popraćeno davanjem ministru pravosuđa diskrecijske ovlasti da je produlji. Ona pritom ne prigovara svim pravilima kojima se uspostavlja veza između sudske i izvršne vlasti.
58. Mogućnost podnošenja žalbi protiv presuda redovnih sudova ne jamči učinkovitu sudsku zaštitu ako neovisnost sudaca na svim razinama sudskog sustava nije zajamčena.
59. Kriteriji koje ministar koristi pri donošenju te odluke neodređeni su te u nacionalnom pravu ne postoji nikakav rok za njezino donošenje, što ministru daje preširoke ovlasti i stvarnu mogućnost da utječe na pojedinačne suce. To se protivi načelu nesmjenjivosti sudaca, koje je temeljni element njihove neovisnosti, a koja mora biti i osobna i funkcionalna te uključivati zaštitu od smjenjivanja i zadiranja od strane izvršne vlasti(29). To se ne može opravdati usklađivanjem dobi za umirovljenje sudaca s redovnom dobi za umirovljenje.
2. Poljska
60. Poljska navodi da je Komisijina tužba općenita, hipotetska, apstraktna te da povrjeđuje nadležnost Poljske da sama organizira svoj pravosudni sustav. Komisijino tumačenje članka 19. stavka 1. UEU‑a preširoko je. Nadalje, članak 47. Povelje primjenjiv je samo kada države članice provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. On u predmetnom slučaju nije primjenjiv zbog zabrane pozivanja na Povelju u svrhu proširenja nadležnosti Unije u skladu s člankom 6. stavkom 1. UEU‑a i člankom 51. Povelje. Članak 47. nije mjera apstraktnog nadzora.
61. Suci u Poljskoj uživaju ustavnu zaštitu dobi za umirovljenje utvrđenu zakonom. Načelo nesmjenjivosti sudaca nije povrijeđeno jer ministar odlučuje samo o produljenju dobi za umirovljenje. Ovlast ministra ograničena je člankom 69. stavkom 1.b Zakona o redovnim sudovima. Ta odredba obvezuje ministra da odluku donese vodeći računa o razboritom korištenju osoblja i potrebama povezanima s količinom posla koji tereti pojedine sudove. Poljsko pravo suce štiti među ostalim i tako što predviđa da suci i nakon umirovljenja zadržavaju sudački status te što osigurava tajnost rasprava.
62. Problemi koje je Komisija istaknula u pogledu kušnje sudaca da odlučuju u korist ministra pravosuđa ili izvršne vlasti općenito mogu se istaknuti i u pogledu propisa koji su već dugo vremena na snazi, a koji predsjednika Republike ovlašćuju da odlučuje o napredovanju sudaca. Tvrdnja o podložnosti poljskih sudaca utjecaju uvredljiva je jer postoje mnoge situacije u kojima je sudstvo povezano s izvršnom vlasti. Poljska ističe da se mandati sudaca Suda obnavljaju svakih šest godina. Ako to ne ugrožava njihovu neovisnost, tada to ne čine ni mjere koje Komisija osporava. Ne smije se dopustiti postojanje različitih standarda za Sud i sudove država članica.
63. Komisija nije provela cjelovitu analizu poljskog sudskog sustava i svih njegovih zaštitnih mehanizama, što je potrebno prije nego što se može navoditi postojanje „sustavne” povrede neovisnosti sudstva. Komisija je proučila samo jedan njegov element.
VI. Analiza
A. Dopuštenost
64. Kao prvo, smatram da Komisijina tužba nije bespredmetna. Upućujem na sudsku praksu prema kojoj se na pitanje je li država članica povrijedila svoje obveze na temelju članka 258. UFEU‑a mora odgovoriti uzimajući u obzir stanje u toj državi članici kakvo je bilo u trenutku isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju(30), koji je u predmetnom slučaju nastupio 12. listopada 2017. Poljska je na taj datum odgovorila da neće poduzeti nikakve mjere (vidjeti točku 37. ovog mišljenja). Zakonske izmjene na koje se Poljska poziva u prilog tvrdnji da su navodne povrede njezinih obveza iz prava Unije u svakom slučaju ispravljene odnose se na Zakon od 12. travnja 2018. (vidjeti točke 42. i 43. ovog mišljenja).
65. U kontekstu prvog prigovora, prijelazne mjere (vidjeti točku 55. ovog mišljenja) koje su bile snazi na ključni datum 12. listopada 2017. predviđaju izuzeće samo za mali broj sudaca za kratko razdoblje. Nadalje, postojanje prijelaznih mjera bitno je da bi se utvrdilo jesu li načela nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca povrijeđena, o čemu će se raspravljati u dijelu VI. C u nastavku.
66. U svakom slučaju, kao u predmetu Komisija/Poljska (neovisnost Vrhovnog suda) (C‑619/18), presuda Suda u ovom predmetu od interesa je za države članice, pojedince i Uniju. Ova presuda, kao i ona koja se treba donijeti u predmetu C‑619/18, pojačat će poštovanje vladavine prava u pravnom sustavu Unije te će pružiti smjernice o tome što je potrebno za njezinu zaštitu. Ujedno će pojasniti granicu između javnih sustava socijalne sigurnosti koji su uređeni Direktivom 79/7 i strukovnih mirovinskih sustava koji su uređeni Direktivom 2006/54.
67. Komisijin drugi prigovor stoga je dopušten, osim u dijelu u kojem se Komisija poziva na članak 47. Povelje.
68. U tom pogledu, i kao drugo, upućujem na točke 52. do 60. i 65. do 67. svojeg mišljenja od 11. travnja 2019. u predmetu Komisija/Poljska (neovisnost Vrhovnog suda) (C‑619/18)(31). Komisija Sudu nije dostavila informacije potrebne za dokazivanje povrede članka 47. Povelje jer nedostaju elementi o tome na koji je način Poljska provodila pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje kada je usvojila Revizijski zakon iz srpnja 2017.
69. Ta zapažanja dopunjavam navodom da obveza Komisije na temelju članka 17. stavka 1. UEU‑a da „nadzire primjenu prava Unije” nipošto ne ovlašćuje Komisiju da „[na bilo koji način proširi] nadležnosti Unije kako su utvrđene u Ugovorima”, što je zabranjeno drugim podstavkom stavka 1. članka 6. UEU‑a. Kao u predmetu C‑619/18, Komisija svoje argumente u pogledu članka 47. Povelje nije pokušala povezati s odredbom poljskog prava čija je svrha provedba odredbe prava Unije(32) niti tvrditi da je situacija na koju se njezin prigovor odnosi na drugi način „uređena” pravom Unije(33).
70. S obzirom na to, zaključujem da bi prihvaćanje Komisijinih tvrdnji da članak 47. Povelje može sam po sebi izravno utjecati na značenje prava na učinkovitu pravnu zaštitu u smislu članka 19. UEU‑a činilo neopravdano zadiranje u nadležnost Poljske u pogledu organizacije i vođenja pravosuđa. Kako je nezavisni odvjetnik H. Saugmandsgaard Øe istaknuo u predmetu Komisija/Mađarska (prava plodouživanja na poljoprivrednom zemljištu)(34), na Sudu je, kao najvišem tumaču prava Unije, da osigura poštovanje temeljnih prava u područjima koja su u nadležnosti Unije. Za razliku od Europskog suda za ljudska prava, Sud nema posebnu ovlast sankcioniranja svih povreda temeljnih prava koje počine države članice(35).
71. Međutim, kako ću objasniti u dijelu VI. C u nastavku, to ni na koji način ne dovodi u pitanje pozivanje na zajedničke izvore prava pri utvrđivanju je li načelo nesmjenjivosti, neovisnosti i nepristranosti sudaca povrijeđeno u danom slučaju, bez obzira na to temelji li se zahtjev u pitanju na drugom podstavku stavka 1. članka 19. UEU‑a, u kojem su konkretizirane temeljne vrijednosti izražene u članku 2. UEU‑a, ili se radi o situaciji u kojoj država članica provodi pravo Unije, što izaziva primjenu zaštite koju pružaju članak 47. Povelje i pravo na „zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud”.
72. Ograničenja svojstvena Povelji, u smislu da se ista na države članice primjenjuje samo kada one provode pravo Unije (članak 51. stavak 2. Povelje), nije moguće tumačiti toliko široko da umanjuju Komisijinu dužnost zaštite temeljnih vrijednosti Unije koje su izražene u članku 2. UEU‑a(36) te koje čine dio zajedničke europske ustavne baštine. Izravnim tužbama koje se temelje na prigovorima poput Komisijinih u ovom predmetu ne proširuje se nadležnost Unije u suprotnosti s drugim podstavkom stavka 1. članka 6. UEU‑a i člankom 51. stavkom 2. Povelje.
73. Kao treće, činjenica da je Revizijski zakon iz srpnja 2017. uključen u Komisijin obrazloženi prijedlog u pogledu vladavine prava u Poljskoj u smislu članka 7. stavka 1. Ugovora o Europskoj uniji(37) ni na koji način ne sprječava Komisiju da podnese izravnu tužbu na temelju članka 258. UFEU‑a. Upućujem na svoje mišljenje u predmetu Komisija/Poljska (neovisnost Vrhovnog suda) (C‑619/18),(38) u kojem objašnjavam zašto se, u skladu s pravom Unije, odnosna dva postupka međusobno ne isključuju(39).
B. Prvi prigovor
74. Smatram da je Komisija prvi prigovor istaknula prije svega zbog previše normativnog načina na koji je Poljska protumačila zahtjeve iz sudske prakse Suda koji moraju biti ispunjeni da bi se za mirovinski sustav smatralo da se temelji na razlozima socijalne politike te da je stoga obuhvaćen područjem primjene Direktive 79/7 kao mjera koja se odnosi na socijalnu sigurnost, a ne da se temelji na „plaći” u smislu članka 157. UFEU‑a te da podliježe zabranama iz tog članka i direktivama kojima je uređeno pitanje jednakosti plaća, odnosno Direktivi 2006/54 u predmetnom slučaju.
75. Konkretnije, Poljska je previše normativno protumačila zahtjev prema kojem mirovinski sustav nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 79/7 ako su davanja koja se u okviru tog sustava isplaćuju „izravno povezana” s radnim stažem.
76. Argumentima Poljske nedostaje bilo kakva analiza granice između direktiva 2006/54 i 79/7, kakva je uspostavljena u sudskoj praksi Suda s obzirom na pojam „plaća” iz članka 157. UFEU‑a. Poljska nije govorila ni o širim načelima koja određuju tu granicu te koja su odvojena od triju čimbenika relevantnih samo za strukovne sustave socijalne sigurnosti, to jest: (i) odnose li se ti sustavi na posebnu kategoriju radnika; (ii) jesu li iznosi koji se isplaćuju nakon umirovljenja izravno povezani s radnim stažem; i (iii) izračunavaju li se davanja na temelju naknade koja se primala na posljednjoj dužnosti.
77. Primjerice, predmet Dimossia Epicheirissi Ilektrismou/Evrenopoulos odnosio se na zahtjev za mirovinu za nadživjelog bračnog druga u okviru privatnog mirovinskog sustava podnesen protiv grčkog državnog tijela za elektroenergetiku, gdje je tužitelj tvrdio da mu odnosna mirovina nije priznata zbog njegova (muškog) spola. Razmatrajući je li se na odnosni sustav primjenjivala odredba koja je prethodila članku 157. UFEU‑a (to jest članak 119. UEEZ‑a) ili Direktiva 79/7, Sud je ponovio važno krovno načelo da je „jedini mogući presudni kriterij to isplaćuje li se mirovina radniku na temelju radnog odnosa između njega i njegova bivšeg poslodavca”(40).
78. Ranije u predmetu Beune, koji se odnosio na pitanje diskriminacije na temelju spola u pogledu iznosa davanja koja su se plaćala u okviru javnih strukovnih mirovinskih sustava, nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs radni je odnos opisao kao „istinski presudan čimbenik”, ističući da „presude Suda […] o odnosu između socijalne sigurnosti i članka 119. [UEEZ‑a] […], nastoje pojasniti razliku između općih sustava socijalne sigurnosti i onih koji djeluju u okviru radnog odnosa”(41).
79. Ključnu ulogu radnog odnosa naglasila je i nezavisna odvjetnica J. Kokott u predmetu Hlozek(42). U sporu koji se ticao diskriminacije na temelju spola i toga je li dodatak za premošćivanje činio „plaću” u smislu članka 157. UFEU‑a, nezavisna je odvjetnica zaključila da je status tog dodatka ovisio „isključivo o kriteriju zaposlenja”, što se može zaključiti iz te iste odredbe(43). Nezavisnoj je odvjetnici relevantno bilo samo pitanje je li isplata dodatka bila „povezana sa zaposlenjem”(44), dalje ističući da je radni staž načelno nevažan za značenje pojma „plaća”; koji se mora široko tumačiti(45). To pokazuje da je zahtjev u pogledu „radnog staža” specifičan za sporove o davanjima koja se isplaćuju u okviru strukovnih mirovinskih sustava(46), što je pak argument protiv suviše normativnog tumačenja izraza „izravno povezan”.
80. Stoga Sud pod okriljem gore navedenog pravnog načela odlučuje jesu li pitanja socijalne politike, organizacije države, etike ili čak proračunska pitanja presudno utjecala ili možebitno presudno utjecala na uspostavu određenog mirovinskog sustava u nacionalnom zakonodavstvu, u kojem slučaju taj sustav pripada u područje primjene Direktive 79/7. Tri gore opisana načela (točka 76.) vodič su na temelju kojeg se utvrđuje kada se Direktiva 79/7 ne primjenjuje na određeni mirovinski sustav, ali se ona, istovremeno, ne mogu promatrati u vakuumu odvojenom od šireg skupa relevantnih pravnih načela. Potonja uključuju, dodao bih, važnost koju u pravnom poretku Unije ima primarno pravilo koje zabranjuje nejednako postupanje u pogledu plaće(47).
81. Stoga ne mogu zaključiti da je ijedno od triju načela koja strukovni mirovinski sustav isključuju iz područja primjene Direktive 79/7 apsolutno, u smislu da ih se mora tumačiti na način da čak i malo odstupanje od jednog od njih iziskuje zaključak da dani mirovinski sustav pripada u materijalno područje primjene Direktive 79/7 te, konkretnije, u opseg diskrecijske ovlasti država članica na temelju članka 7. stavka 1. točke (a) te direktive da odrede različite dobi za umirovljenje žena odnosno muškaraca(48).
82. Poljska nije objasnila na koji se način mirovinski sustav iz predmetnog slučaja razlikuje od onih koji su se razmatrali u presudama u kojima se zahtjev da mirovinska davanja budu „izravno povezana” s radnim stažem smatrao ispunjenim. U tom pogledu mislim na presude u predmetima kao što su Beune(49), Podesta(50), Griesmar(51), Niemi(52), Schönheit(53) i Komisija/Grčka(54). Sud je u svim tim presudama utvrdio da su davanja koja su se plaćala u okviru odnosnih strukovnih mirovinskih sustava činila „plaću” u smislu odredbi prava Unije koje su bile relevantne u pojedinim tim predmetima, vodeći se kriterijem izravne povezanosti s radnim stažem i time odnosi li se mirovinski sustav u pitanju na posebnu kategoriju radnika te izračunavaju li se davanja s obzirom na posljednju plaću; pri čemu potonja dva čimbenika nisu relevantna u ovom predmetu(55).
83. Sve me to dovodi do zaključka da strukovna mirovinska davanja neće spadati u područje primjene Direktive 79/7 već ako se u značajnoj mjeri temelje na radnom stažu. U tom smislu Sud je u presudi Komisija/Grčka utvrdio da činjenica da su se mirovinska davanja o kojima se radilo u tom predmetu gdjekad razlikovala ovisno o težini obavljanog posla ili težini okolnosti u kojoj se posao obavljao nije bila dovoljna da oslabi primjenjivost pravila prema kojem su davanja koja se plaćaju izravno ovisna o radnom stažu(56).
84. Tako je u izrazu „izravno povezan” naglasak na riječi „povezan”, a ne na riječi „izravno”. Potonja riječ ne nameće zahtjev da se davanje mora temeljiti automatski ili isključivo na radnom stažu, uz isključenje ostalih čimbenika, koje Poljska navodi (a koji su sažeti u točki 53. ovog mišljenja). Među njima je uzimanje u obzir, pri određivanju osnovne plaće, gornjih granica (kao što je gornja granica dodatka za radni staž), činjeničnih elemenata koji moraju postojati da bi se plaća mogla nakon umirovljenja povećati, napredovanja, koeficijenata i platnih razreda. Osnovna plaća se pritom ujedno uvelike određuje s obzirom na radni staž (vidjeti točke 86. do 89. ovog mišljenja). Stoga nijedan od tih čimbenika ne može prekinuti jasnu vezu između radnog staža i davanja koja se isplaćuju.
85. Nadalje, prihvaćam Komisijin argument da uzimanje u obzir nesudačkih javnih funkcija pri izračunavanju radnog staža ne pobija nego podupire zaključak da su davanja koja se plaćaju u okviru mirovinskog sustava iz predmetnog slučaja izravno povezana s radnim stažem (vidjeti točku 48. ovog mišljenja). Činjenica da se u metodi izračunavanja mirovinskih davanja ne spominje da jedan spol ima prednost pred drugim ne uklanja diskriminaciju muškaraca, koja je posljedica činjenice da je dob za njihovo umirovljenje viša nego što je ženama.
86. Slažem se i s time što je Komisija povezala predmetna davanja i radni staž (vidjeti točke 46. i 48. ovog mišljenja). Upućujem, primjerice, na stavak 1. članka 91. Zakona o redovnim sudovima, prema kojem visina naknade sudaca ovisi o radnom stažu, te na stavak 7. tog članka, prema kojem se naknada uvećava za dodatak za iskustvo (točka 19. ovog mišljenja). U skladu s člankom 91.a stavkom 3. Zakona o redovnim sudovima, na osnovnu plaću utječe i radni staž (točka 21. ovog mišljenja). Takve zakonske odredbe nije moguće zanemariti isticanjem dodatnih čimbenika poput gornjih granica i koeficijenata (vidjeti čimbenike spomenute u točki 84. ovog mišljenja), niti oni brišu zakonsku stvarnost da se isplaćena mirovinska davanja temelje na posljednjoj plaći, koja uvelike ovisi o radnom stažu.
87. Konkretnije, članak 91.a stavak 3. Zakona o redovnim sudovima (točka 20. ovog mišljenja) predviđa da osnovna plaća suca ulazi u idući platni razred nakon što je on odnosnu sudačku dužnost obavljao pet godina. Time je uspostavljena važna veza s radnim stažem jer, u skladu s člankom 100. stavkom 1. (točka 22. ovog mišljenja), mirovinska davanja koja će se plaćati određuje posljednja dužnost koju je sudac obavljao. Međutim, ta dužnost ulazi u određeni platni razred, koji je povezan s radnim stažem. Nadalje, dodatna mirovinska davanja navedena u članku 100. (vidjeti točku 22. ovog mišljenja) ne prekidaju vezu između radnog staža, platnog razreda i posljednje dužnosti koju je sudac obavljao.
88. Veza između platnog razreda i radnog staža na Vrhovnom sudu uspostavljena je u stavcima 4. i 5. članka 42. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. (točka 26. ovog mišljenja), pri čemu je u stavku 5. tog članka predviđeno da se osnovna plaća određuje s obzirom na godinu početka rada te da se povećava nakon sedam godina, dok je u članku 50. navedeno da se mirovinska davanja određuju na temelju osnovne plaće i dodatka za radni staž (točka 28. ovog mišljenja). U članku 43. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. predviđena je isplata dodatka za iskustvo koji se djelomično određuje s obzirom na radni staž (točka 27. ovog mišljenja).
89. Što se tiče državnih odvjetnika, izravna veza s radnim stažem uspostavljena je člankom 127. stavkom 1. Zakona o državnom odvjetništvu (točka 31. ovog mišljenja), kao i nekim konkretnijim odredbama koje mirovinska davanja povezuju s radnim stažem. U tom pogledu upućujem, primjerice, na članak 124. stavak 1. Zakona o državnom odvjetništvu (točka 32. ovog mišljenja), koji predviđa da je radni staž čimbenik koji se uzima u obzir pri određivanju naknade. Može se uputiti i na stavke 4. i 5. članka 124. (točke 31. i 32. ovog mišljenja), prema kojima pri određivanju plaće treba uzeti u obzir prethodne dužnosti te u kojima je radni staž povezan s platnim razredom.
90. Što se tiče tvrdnji Poljske o pozitivnoj diskriminaciji, dovoljno je istaknuti da je u sudskoj praksi Suda utvrđeno da je svrha mjera pozitivne diskriminacije „ženama dati posebnu prednost s ciljem poboljšanja njihove mogućnosti da se na radnom tržištu natječu te da ostvaruju karijeru ravnopravno s muškarcima”(57). Budući da se umirovljene sutkinje više ne natječu na radnom tržištu niti ostvaruju karijeru, mjere koje Komisija osporava ni u kojem pogledu ne mogu biti mjere pozitivne diskriminacije u smislu članka 3. Direktive 2006/54 i članka 157. stavka 4. UFEU‑a. Nadalje, treba biti oprezan kada se pravila koja održavaju tradicionalne podjele uloga klasificiraju kao mjere koje promiču jednakost(58). „Naknada” u smislu članka 157. stavka 4. UFEU‑a ne može se upotrijebiti za održavanje takvih podjela, makar ono bilo nenamjerno.
91. Kako je Komisija navela (točka 50. ovog mišljenja), sporna mjera nije dovoljno razrađena. Nije dostupna muškarcima koji su zbog odgajanja djece propustili karijerne prilike niti uzima u obzir žene koje djecu nikada nisu odgajale.
92. Zbog navedenih razloga, Komisijin prvi prigovor treba smatrati osnovanim.
C. Drugi prigovor
1. Relevantna pravna pravila i njihovi izvori
93. Sud je u presudi Associação Sindical dos Juízes Portugueses(59) utvrdio da drugi podstavak stavka 1. članka 19. UEU‑a štiti članove sudova od smjene s dužnosti. On pruža jamstva bitna za neovisnost sudaca(60). Nesmjenjivost i neovisnost usko su povezane jer bitna sloboda od vanjskih utjecaja zahtijeva određena jamstva dostatna za zaštitu osobe koja je zadužena za odlučivanje, kao što je jamstvo da neće biti smijenjena s dužnosti(61).
94. Sud je u presudi Associação Sindical dos Juízes Portugueses i drugim presudama utvrdio da je jamstvo neovisnosti svojstveno zadaći odlučivanja(62). Pojam neovisnosti, kako je zaštićen drugim podstavkom stavka 1. članka 19. UEU‑a, osobito znači da predmetno tijelo svoje sudske funkcije izvršava posve samostalno, a da se pritom ni u kojem pogledu ne nalazi u hijerarhijskom ili podređenom odnosu i da ne prima naloge ili upute ikoje vrste te da je tako zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njegovih članova i utjecati na njihove odluke(63).
95. Komisijin prigovor u pogledu sudaca redovnih sudova pripada u materijalno područje primjene drugog podstavka stavka 1. članka 19. UEU‑a, u kojem je konkretizirana vladavina prava kao temeljna vrijednost Unije u skladu s člankom 2. UEU‑a. Redovni sudovi mogu odlučivati o pitanjima tumačenja i primjene prava Unije i upućivati zahtjeve za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a. Članak 19. stavak 1. UEU‑a stoga se na njih primjenjuje(64). Kako je Sud nedavno ponovio, „svaka država članica mora osigurati da tijela koja su u svojstvu ‚suda’, u smislu koji određuje pravo Unije, dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije udovoljavaju zahtjevima učinkovite udske zaštite”(65).
96. Tomu bih dodao da su opća načela još uvijek izvor temeljnih prava(66), neovisno o usvajanju Povelje. Naime, članak 6. stavak 3. UEU‑a predviđa da temeljna prava „čine opća načela prava Unije”. Kako je u jednom komentaru istaknuto, „istodobno postojanje raznih izvora temeljnih prava osigurava cilj ‚pružanja visoke razine zaštite prava pojedinaca’”(67). Stoga, u skladu s člankom 6. stavkom 3. UEU‑a, EKLJP(68) i ustavne tradicije zajedničke državama članicama(69) određuju sadržaj jamstva vladavine prava iz članka 2. i drugog podstavka stavka 1. članka 19. UEU‑a te poštovanje nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca koje mu je svojstveno.
97. Dakle, između članka 47. Povelje i članka 19. stavka 1. UEU‑a postoji ustavna veza s obzirom na to da su ti isti izvori relevantni za određivanje sadržaja prava na „zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud” u smislu članka 47. Povelje. Drugi podstavak stavka 1. članka 19. UEU‑a i članak 47. Povelje dalje povezuje njihov odnos s općim pravnim načelima. Mora ih se tumačiti u skladu s tim načelima, zbog čega se sudska praksa koja se odnosi na te dvije odredbe neizbježno preklapa(70).
98. Ipak, svjestan sam proturječnosti koja proizlazi iz članka 6. stavka 1. UEU‑a, u smislu da je Povelja u njemu zapravo priznata kao izvor temeljnih prava zajamčenih pravnim poretkom Unije, dok je u drugom podstavku te odredbe istovremeno predviđeno da „[o]dredbama Povelje ni na koji se način ne proširuju nadležnosti Unije kako su utvrđene u Ugovorima”(71).
99. Stoga smatram da treba biti razborit prilikom izravnog pozivanja na članak 47. Povelje u svrhu razjašnjavanja zaštite u pogledu vladavine prava predviđene člankom 2. UEU‑a te nesmjenjivosti sudaca i prava na neovisan i nepristran sud koje proizlazi iz drugog podstavka stavka 1. članka 19. UEU‑a, barem u situacijama u kojima država članica ne provodi pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, unatoč preklapanju između tih dviju odredaba koje nužno proizlazi iz zajedničkih izvora.
100. Naime, samu Povelju često se smatra izvorom temeljnih prava(72), što nije iznenađujuće s obzirom na status koji joj je priznat člankom 6. stavkom 1. UEU‑a. Međutim, iako Povelja čini primarno pravo Unije, pozivanje na nju kao (izravan) izvor temeljnih prava dolazi do svojih granica kada u igru ulaze članak 51. stavak 2. Povelje i drugi podstavak stavka 1. članka 6. UEU‑a, kao što je slučaj u predmetnom postupku, jer Poljska ne provodi pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. Izravno pozivanje na članak 47. Povelje rezultiralo bi, protivno drugom podstavku stavka 1. članka 6. UEU‑a i članku 51. stavku 2. Povelje, proširenjem Komisijine nadležnosti.
101. Međutim, izvori temeljnih prava predviđeni člankom 6. UEU‑a inače su relevantni, neovisno o tome je li navodna povreda neovisnosti i nepristranosti nastala u kontekstu strukturnog nedostatka koji treba riješiti u okviru članka 19. stavka 1. UEU‑a ili u kontekstu u kojem država članica provodi pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje(73), u kojem slučaju članak 47. Povelje postaje izravno relevantan.
2. Primjena na predmetni slučaj
102. Komisija navodi da se snižavanje dobi za umirovljenje sudaca na 60 godina za žene odnosno na 65 godina za muškarce te istovremeno davanje ministru pravosuđa diskrecijske ovlasti da produlji dob za umirovljenje sudaca zahvaćenih Revizijskim zakonom iz srpnja 2017. protivi učinkovitoj pravnoj zaštiti zajamčenoj drugim podstavkom stavka 1. članka 19. UEU‑a, iako je ta ovlast ograničena člankom 69. stavkom 1.b Zakona o redovnim sudovima. Ta odredba obvezuje ministra da odluku donese vodeći računa o razboritom korištenju osoblja redovnih sudova i potrebama povezanima s količinom posla koji tereti pojedine sudove (točke 17. i 61. ovog mišljenja). Poljsko pravo suce štiti među ostalim i tako što predviđa da suci i nakon umirovljenja zadržavaju sudački status te što osigurava tajnost rasprava (točka 61. ovog mišljenja). Komisija taj prigovor ističe unatoč gore opisanom prijelaznom uređenju (točka 55. ovog mišljenja).
103. Došao sam do zaključka da se Revizijski zakon iz srpnja 2017. zbog sljedećih razloga protivi jamstvu nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca, koje proizlazi iz drugog podstavka stavka 1. članka 19. UEU‑a. Tako smatram zbog važnosti potrebe za pobijanjem mjera koje dovode u pitanje institucionalnu ili operativnu neovisnost sudaca(74).
104. Kao prvo, sigurnost mandata temeljno je načelo međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava, kao što je Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP), čije su države članice stranke(75). Takvi su instrumenti odavno ustaljeni kao izvori sadržaja općih načela Unijina pravnog poretka(76).
105. Stoga nije nevažno da je Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava nedavno izrazio stajalište da, u skladu s člankom 14. stavkom 1. MPGPP‑a, „jamstva povezana sa sigurnošću mandata [sudaca] čine zahtjeve neovisnosti sudstva” te da se „Paktu protive sve situacije u kojima izvršna vlast može kontrolirati ili usmjeravati sudstvo”(77). Odbor je naglasio važnost „jamstava koja suce štite od proizvoljnog smjenjivanja”(78).
106. Dakle, snižavanje dobi za umirovljenje mora biti popraćeno jamstvima(79) kako bi se onemogućilo de facto smjenjivanje suca(80). Naime, Sud je nedavno utvrdio da slučajevi opoziva sudaca moraju biti „propisani izričitim zakonskim odredbama”(81).
107. Poljska je na raspravi priznala da je barem 26 sudaca odbijeno produljenje mandata do 70. godine(82) u skladu s Revizijskim zakonom iz srpnja 2017. S obzirom na odgovore koje je zastupnik Poljske dao na raspravi, možda se radi čak i o 112 sudaca, ovisno o utjecaju prijelaznih mjera (vidjeti točku 55. ovog mišljenja).
108. Čini se da je to imalo za posljedicu to da su se odnosne sutkinje umirovile 7 godina prije dobi za umirovljenje koja je zakonom bila predviđena prije nego što je Revizijski zakon iz srpnja 2017. stupio na snagu, to jest 67 godina, dok su odnosni suci u mirovinu otišli 2 godine prije te zakonske dobi za umirovljenje. Ministar pritom uopće nije morao obrazložiti odbijanje produljenja mandata, a njegove odluke nisu podvrgnute sudskom nadzoru. Osim toga, sve je to smješteno u kontekst u kojem je, kako je zastupnik Poljske priznao na raspravi, do početka ovog stoljeća Državno sudbeno vijeće odlučivalo o produljenju mandata nakon zakonske dobi za umirovljenje. Od 2002. takve je zahtjeve zaprimao ministar pravosuđa, ali oni su se odobravali po predočenju potvrde o zdravstvenoj sposobnosti za rad. Od 2017. ministar pravosuđa u tom pogledu ima spornu diskrecijsku ovlast.
109. S obzirom na sve navedeno, zakonska obveza ministra da razborito koristi sredstva redovnih sudova i u obzir uzima potrebe povezane s količinom posla te čimbenici poput tajnosti rasprava sudaca i poljska ustavna jamstva u pogledu dobi za umirovljenje, koja su s vremena na vrijeme predviđena i u zakonodavstvu, suce zahvaćene Revizijskim zakonom iz srpnja 2017. ne štite dovoljno od de facto smjenjivanja(83), osobito kada do toga dolazi u kontekstu sveobuhvatne reforme sudstva kakvu je pokrenula poljska vlada(84).
110. Nadalje, za prijenos ovlasti odlučivanja o produljenju mandata s Državnog sudbenog vijeća na ministra nije pružen nijedan važan ili uvjerljiv strateški razlog niti je adekvatno objašnjeno zašto je smjenjivanje suca s malom količinom posla, umjesto njegova prebacivanja na drugi redovni sud, bilo jedino moguće rješenje.
111. Što se tiče zahtjeva neovisnosti, uređenje iz predmetnog slučaja, poput uređenja koje sam razmatrao u predmetu Komisija/Poljska (neovisnost Vrhovnog suda) (C‑619/18)(85), predviđa istovremeni prijenos ovlasti odlučivanja o produljenju aktivnog mandata suca na izvršnu vlast – u predmetnom slučaju ni manje ni više nego na ministra pravosuđa(86) – i zakonodavno snižavanje dobi za umirovljenje sudaca. Taj se paket protivi objektivnom elementu nepristranosti koji je zaštićen u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava(87). Nadalje, Sud je utvrdio da neovisnost i nepristranost „pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja dužnosti kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i opoziv njegovih članova, koja omogućuju da se kod osoba otkloni bilo kakva legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na navedeno tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese”(88).
112. U ovom predmetu nije u pitanju pretpostavka da poljski suci nisu stručni ili da će njihove odluke nužno biti pristrane dok ministar pravosuđa ne donese odluku o produljenju njihovih aktivnih mandata, nego se postavlja pitanje hoće li javnost za sporno uređenje legitimno smatrati da tijekom tog osjetljivog razdoblja, koje može dosta dugo trajati s obzirom na to da nije predviđen nikakav rok u kojem ministar pravosuđa mora donijeti odluku, utječe na nepristranost postupaka u kojima sudjeluje izvršna vlast(89). Takva legitimna bojazan javnosti od pristranosti pojačana je i zbog nepostojanja jamstava poput transparentnosti i sudskog nadzora(90).
113. Što se tiče prijelaznog uređenja (vidjeti točku 55. ovog mišljenja), dovoljno je reći da se ono ne odnosi na sve suce zahvaćene Revizijskim zakonom iz srpnja 2017., nego samo na nekolicinu, to jest na one koji su u vrijeme stupanja na snagu Revizijskog zakona iz srpnja 2017. imali 60 godina (žene) ili 65 godina (muškarci) ili one koji su tu dob navršili između 1. listopada 2017. i 1. travnja 2018. Kako je zaključio posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda o neovisnosti sudaca i odvjetnika povodom misije u Poljskoj(91), potrebno je izmijeniti „novi režim umirovljenja sudaca redovnih sudova tako da se primjenjuje samo na suce koji su na svoju funkciju imenovani nakon stupanja zakona na snagu”(92) te istovremeno ministru pravosuđa oduzeti diskrecijsku ovlast odlučivanja o produljenju mandata sudaca(93).
114. Međutim, za kraj bih želio naglasiti da je pri određivanju područja primjene drugog podstavka stavka 1. članka 19. UEU‑a u pitanju, na ustavnoj razini, mjera u kojoj je Sud nadležan preuzeti ulogu nacionalnih ustavnih sudova i Europskog suda za ljudska prava(94) prilikom odlučivanja o povredama temeljnih prava. Poštovanje raspodjele ovlasti između Unije i država članica u Unijinu je pravnom poretku koji se temelji na vladavini prava jednako važno kao zaštita temeljnih prava(95).
115. Dakle, materijalno područje primjene drugog podstavka stavka 1. članka 19. UEU‑a ograničeno je, u kontekstu nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca, na ispravljanje problema povezanih sa strukturnim slabostima u danoj državi članici; o kakvima se radi u predmetnom slučaju s obzirom na to da zakoni koje Komisija osporava utječu na sve razine sudstva. Najprikladnije ih je nazvati sustavnim ili općim nedostacima(96) koji „povrjeđuju bit sadržaja”(97) nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca.
116. Međutim, pojedinačne ili izolirane slučajeve povreda nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca treba razmatrati u svjetlu članka 47. Povelje te samo u kontekstima u kojima države članice provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. Načelno, strukturna slabost koja ujedno uključuje provedbu prava Unije od strane države članice mora se razmotriti u svjetlu obiju odredbi.
117. U svakom slučaju, Komisijin drugi prigovor treba smatrati osnovanim zbog gore navedenih razloga.
VII. Troškovi
118. U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
119. Prema mojemu prijedlogu, iako Komisijine prigovore treba odbaciti kao nedopuštene u dijelu u kojem se temelje na članku 47. Povelje, oba se Komisijina prigovora moraju prihvatiti u dijelu u kojem se temelje na drugom podstavku stavka 1. članka 19. UEU‑a i članku 157. UFEU‑a u vezi s člankom 5. točkom (a) i člankom 9. stavkom 1. točkom (f) Direktive 2006/54. Budući da je Komisija podnijela zahtjev u pogledu troškova te da Republika Poljska nije uspjela u postupku, Republici Poljskoj treba naložiti snošenje vlastitih i Komisijinih troškova.
VIII. Zaključak
120. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud:
1. utvrdi da je Republika Poljska povrijedila obveze koje joj nameću članak 157. UFEU‑a te članak 5. točka (a) i članak 9. stavak 1. točka (f) Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada time što je stavcima 1. do 3. članka 13. Ustawa o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova i određenih drugih zakona) od 12. srpnja 2017. u odnosu na suce redovnih sudova, Vrhovnog suda i državne odvjetnike uvela različitu dob za umirovljenje za žene i muškarce;
2. utvrdi da je Republika Poljska povrijedila obveze koje joj nameću drugi podstavak stavka 1. članka 19. UEU‑a time što je stavkom 1. članka 13. navedenog zakona snizila dob za umirovljenje sudaca redovnih sudova i ministru pravosuđa člankom 1. stavkom 26. točkama (b) i (c) istog zakona dala diskrecijsku ovlast da produlji aktivni mandat takvih sudaca;
3. odbije ostatak tužbe;
4. naloži Republici Poljskoj snošenje vlastitih troškova i troškova Europske komisije.