PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
24. listopada 2019.(*)
„Tužba za poništenje – Institucionalno pravo – Obveza da se CdT‑u dodijele usluge prevođenja potrebne za djelovanje EUIPO‑a – Otkaz sporazuma između CdT‑a i EUIPO‑a – Objava zahtjeva za prikupljanje ponuda za usluge prevođenja – Prigovor nedopuštenosti – Nepostojanje pravnog interesa – Djelomična obustava postupka – Djelomična nedopuštenost”
U predmetu T‑417/18,
Prevoditeljski centar za tijela Europske unije (CDT), koji zastupaju J. Rikkert i M. Garnier, u svojstvu agenata,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupaju N. Bambara i D. Hanf, u svojstvu agenata,
tuženika,
na prvom mjestu, povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje, kao prvo, dopisa EUIPO‑a od 26. travnja 2018. u dijelu u kojem on priopćava svoju namjeru da nakon 31. prosinca 2018. ne produlji sporazum koji je 2016. sklopljen s CdT‑om i koji se odnosi na usluge prevođenja potrebne za djelovanje EUIPO‑a, kao drugo, dopisa EUIPO‑a od 26. travnja 2018. u dijelu u kojem on obavještava CdT o svojoj namjeri da opreza radi poduzme mjere potrebne da se osigura kontinuitet usluga prevođenja nakon 31. prosinca 2018., a osobito objavom zahtjeva za prikupljanje ponuda, i, kao treće, odluke EUIPO‑a da u Službenom listu Europske unije objavi zahtjev za prikupljanje ponuda za usluge prevođenja pod brojem 2018/S 114 - 258472, na drugom mjestu, povodom zahtjeva da se EUIPO‑u zabrani potpisivanje ugovora na temelju tog zahtjeva za prikupljanje ponuda, te, na trećem mjestu, povodom zahtjeva da se nezakonitom proglasi objava zahtjeva za prikupljanje ponuda za usluge prevođenja putem agencije ili bilo kojeg drugog tijela ili ureda Europske unije čija osnivačka uredba predviđa da usluge prevođenja pruža CdT,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, J. Schwarcz (izvjestitelj) i C. Iliopoulos, suci,
tajnik: M. Marescaux, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 22. svibnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Prevoditeljski centar za tijela Europske unije (CdT) je agencija osnovana Uredbom Vijeća (EZ) br. 2965/94 od 28. studenoga 1994. (SL 1994., L 314, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 1., str. 7.). Ima zadaću pružati usluge prevođenja agencijama i uredima navedenima u članku 2. stavku 1. prvom podstavku predmetne uredbe te institucijama i tijelima Unije u skladu sa stavkom 3. navedenog članka.
2 Prema drugoj uvodnoj izjavi Uredbe br. 2965/94 osnivanje jedinstvenog specijaliziranog centra pruža praktično rješenje problema udovoljavanja prevoditeljskim potrebama brojnih tijela koja se nalaze u različitim dijelovima Unije.
3 Prema članku 2. stavku 1. prvom podstavku Uredbe br. 2965/94 CdT „pruža potrebne usluge prevođenja za djelovanje” Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (OHIM) koji je postao Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) u skladu s Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.).
4 Usto, u članku 2. stavku 1. drugom podstavku Uredbe br. 2965/94 predviđeno je da CdT te agencije i uredi spomenuti u prvom podstavku istog stavka, i dakle EUIPO, „zaključuju sporazume kojima se uređuju načini njihove suradnje”.
5 U izjavi br. 1, uz Uredbu br. 2965/94, Vijeće Europske unije naglašava da „pridaje najveću važnost osiguravanju pravilne primjene načela učinkovitosti i ostvarene kvalitete”.
6 Članak 148. Uredbe 2017/1001 određuje da „[u]sluge prevođenja koje su potrebne za djelovanje [EUIPO‑a] pruža [CdT]”. Taj članak odgovara bivšem članku 121. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena.
7 Dana 13. prosinca 2016. CdT i EUIPO sklopili su sporazum u smislu članka 2. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 2965/94 (u daljnjem tekstu: sporazum iz 2016.).
8 Sporazum iz 2016. zamijenio je prethodni sporazum sklopljen 30. studenoga 2015.
9 Članak 11. sporazuma iz 2016. predviđao je poseban postupak koji treba slijediti u slučaju nesuglasja koje nastane između CdT‑a i EUIPO‑a.
10 Članak 15. sporazuma iz 2016. predviđao je da on stupi na snagu 1. siječnja 2017. te da ističe 31. prosinca iste godine, te je propisivao da se taj sporazum prešutno obnavlja za razdoblje od dvanaest mjeseci, pod uvjetom da nije bio otkazan preporučenim dopisom jedne od strana dva mjeseca prije njegova isteka.
11 Dana 26. travnja 2018., EUIPO je CdT‑u uputio dopis (u daljnjem tekstu: dopis od 26. travnja 2018.) u kojem se ističe njegovo nezadovoljstvo s uslugama koje je CdT pružao i načinom na koji su mu se izdavali računi za njih. Osim toga, EUIPO je iznio svoju namjeru da otkaže sporazum iz 2016., a u slučaju da ne bi bilo moguće usuglasiti se oko novog sporazuma, da uspostavi sustav koji bi omogućio pružanje usluge prevođenja. Također u tom istom dopisu EUIPO je predložio CdT‑u da što prije organizira sastanak radi sklapanja novog sporazuma prije kraja 2018. Razmijenjeno je više dodatnih dopisa kako bi se utvrdio datum tog sastanka.
12 Dana 16. lipnja 2018., EUIPO je u Dodatku Službenom listu objavio poziv na nadmetanje za pružanje usluga prevođenja (2018/S 114‑258472) (u daljnjem tekstu: poziv na nadmetanje) koji je uključivao zahtjev za prikupljanje ponuda (u daljnjem tekstu: zahtjev za prikupljanje ponude).
13 U točki I.3. poziva na nadmetanje navedena je elektronička adresa na kojoj su bili dostupni dokumenti nadmetanja te je u njegovoj točki II.1.1. bio naveden broj AO/010/18.
14 Prema točki II.1.4. poziva na nadmetanje „cilj je [zahtjeva za prikupljanje ponuda] nabaviti usluge prevođenja u vezi sa žigovima Europske unije, registriranim dizajnom Zajednice te općim upravnim dokumentima”.
15 Prema točki II.2.6. i II.2.7. poziva na nadmetanje, procijenjena vrijednost nadmetanja bez poreza na dodanu vrijednost (TVA) iznosila je 40,8 milijuna eura, a njegovo početno trajanje bilo je 48 mjeseci.
16 Prema točki IV.2.2. poziva na nadmetanje, krajnji rok za primitak ponuda bio je određen za 23. srpnja 2018.
Postupak i zahtjevi stranaka
17 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 6. srpnja 2018. CdT je pokrenuo ovaj postupak.
18 U tužbi CdT od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi odluku EUIPO‑a od 26. travnja 2018. o otkazu sporazuma iz 2016.;
– poništi odluku EUIPO‑a od 26. travnja 2018. o „preuzimanju prava na poduzimanje svih prethodnih mjera potrebnih za osiguranje kontinuiteta prevoditeljskih usluga, osobito objavom zahtjeva za prikupljanje ponuda”;
– poništi odluku EUIPO‑a o objavi zahtjeva za prikupljanje ponuda;
– zabrani EUIPO‑u potpisivanje ugovora na temelju zahtjeva za prikupljanje ponuda;
– proglasi nezakonitom objavu zahtjeva za prikupljanje ponuda za usluge prevođenja agencije ili bilo kojeg drugog tijela ili ureda Unije u čijoj je osnivačkoj uredbi predviđeno da prevoditeljske usluge pruža CdT;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova.
19 CdT je 9. srpnja 2018. zasebnim aktom zavedenim u tajništvu Općeg suda podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu. Dana 17. srpnja 2018. EUIPO je podnio očitovanja o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu.
20 Rješenjem od 20. srpnja 2018., CdT/EUIPO (T‑417/18 R, neobjavljeno, EU:T:2018:502), predsjednik Općeg suda odbio je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.
21 EUIPO je aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 19. rujna 2018. istaknuo prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.
22 U prigovoru nedopuštenosti EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu u cijelosti kao nedopuštenu;
– naloži CdT‑u snošenje troškova ovog postupka i postupka privremene pravne zaštite.
23 Aktom podnesenim 5. studenoga 2018. CdT je iznio svoja očitovanja o prigovoru nedopuštenosti.
24 U svojim očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti CdT od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije prigovor nedopuštenosti;
– odbije sve EUIPO‑ove zahtjeve;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova;
– naloži poduzimanje svih ostalih potrebnih pravnih mjera.
25 Kao mjeru upravljanja postupkom predviđenom u članku 89. Poslovnika, Opći je sud (četvrto vijeće) 22. siječnja 2019., na prijedlog suca izvjestitelja, postavio strankama pitanje u pisanom obliku. Stranke su se odazvale tom zahtjevu u određenom roku.
26 Opći sud (četvrto vijeće) u skladu s člankom 130. stavkom 6. Poslovnika odlučio je otvoriti usmeni dio postupka koji je bio ograničen na pitanje dopuštenosti tužbe.
27 Na raspravi od 22. svibnja 2019. saslušana su izlaganja stranaka kao i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud. Na zahtjev Općeg suda tijekom rasprave, EUIPO je 23. svibnja 2019. dostavio novi sporazum s CdT‑om koji je potpisan 7. prosinca 2018. i usvojen za 2019. i 2020. (u daljnjem tekstu: sporazum iz 2018.). Usmeni dio postupka zatvoren je 3. lipnja 2019.
Pravo
28 U tužbi CdT tvrdi, u biti, da je EUIPO povrijedio članke 2. i 11. Uredbe br. 2965/94, članak 148. Uredbe 2017/1001 i članak 11. sporazuma iz 2016.
29 U prigovoru nedopuštenosti EUIPO zahtijeva u skladu s člankom 130. stavkom 1. Poslovnika da Opći sud odluči o nedopuštenosti i nenadležnosti bez ulaženja u raspravljanje o meritumu. Kao prvo, EUIPO smatra, s jedne strane, da akti koje CdT pobija, to jest dopis od 26. travnja 2018. i poziv na nadmetanje, ne mogu biti predmet tužbe za poništenje na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, stoga što se radi o pripremnim aktima koji nisu odluke i ne odnose se izravno na CdT. S druge strane, nedopuštenost tužbe proizlazi također iz nedostatnosti pravnih argumenata koje je CdT iznio. Kao drugo, glede nepostojanja nadležnosti Općeg suda, EUIPO tvrdi da je dopis od 26. travnja 2018., usvojen na temelju članka 15. sporazuma iz 2016. dio isključivo ugovornog okvira i nije jedan od pravnih akata Unije iz članka 288. UFEU‑a, čije se poništenje može zahtijevati na temelju članka 263. UFEU‑a.
Pravilnost podnošenja EUIPO‑ova prigovora nedopuštenosti
30 U uvodnom dijelu svojih očitovanja o prigovoru nedopuštenosti koji je EUIPO podnio, CdT navodi da Općem sudu prepušta odluku glede formalne dopuštenosti navedenog prigovora.
31 U tom pogledu, pod pretpostavkom da takvim navodom CdT namjerava osporiti pravilnost prigovora nedopuštenosti, valja istaknuti da on ne iznosi nikakav argument u potporu takvoj nepravilnosti.
Nadležnost Općeg suda za odlučivanje o ovoj tužbi
32 EUIPO smatra da sporazum iz 2016. ne sadržava nikakvu arbitražnu klauzulu kojom se sudu Unije dodjeljuje nadležnost za odlučivanje u slučaju spora o tom sporazumu, i to iako je unošenje takve klauzule bilo moguće na temelju članka 118. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 145. stavak 2. Uredbe br. 2017/1001), koji je bio primjenjiv na dan sklapanja sporazuma iz 2016. EUIPO naglašava da ta klauzula predstavlja konkretnu primjenu opće odredbe predviđene u članku 272. UFEU‑a. EUIPO smatra da se u tim okolnostima sud Unije ne može smatrati nadležnim za poništenje akata isključivo ugovorne naravi. EUIPO se u tom pogledu oslanja na presudu od 27. rujna 2012., Applied Microengineering/Komisija (T‑387/09, EU:T:2012:501, t. 37.).
33 CdT smatra da je tužba dopuštena u dijelu u kojem se odnosi na dopis od 26. travnja 2018., stoga što njegov odnos s EUIPO‑om nije dio isključivo ugovornog okvira, nego se radi, naprotiv, o međuinstitucionalnom odnosu uređenom na temelju uredbi br. 2965/94 i 2017/1001. Sporazumom iz 2016. nastoje se samo konkretno provesti načela predviđena u tim uredbama.
34 U tom pogledu valja utvrditi, spada li ova tužba, kao što to EUIPO tvrdi, u isključivo ugovorni okvir za koji Opći sud ne bi bio nadležan.
35 Naime, iako na temelju članka 263. UFEU‑a sudovi Unije nadziru samo zakonitost akata koje su donijele institucije s obvezujućim pravnim učincima prema trećima, pri čemu se znatno mijenja njihova pravna situacija (presuda od 17. lipnja 2010., CEVA/Komisija, T‑428/07 i T‑455/07, EU:T:2010:240, t. 51.), ta se nadležnost odnosi samo na akte iz članka 288. UFEU‑a koje te institucije trebaju donijeti pod uvjetima predviđenima Ugovorom, pri čemu upotrebljavaju svoje javne ovlasti (vidjeti u tom smislu rješenje od 10. svibnja 2004., Musée Grévin/Komisija, T‑314/03 i T‑378/03, EU:T:2004:139, t. 62., 63. i 81., i rješenje od 26. veljače 2007., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑205/05, neobjavljeno, EU:T:2007:59, t. 39.). Suprotno tomu, akti institucija koji su dio strogo ugovornog okvira od kojeg su neodvojivi ne pripadaju, zbog same svoje prirode, u akte iz članka 288. UFEU‑a čije se poništenje može zahtijevati na temelju članka 263. UFEU‑a (rješenje od 10. svibnja 2004., Musée Grévin/Komisija, T‑314/03 i T‑378/03, EU:T:2004:139, t. 64., i presuda od 17. lipnja 2010., CEVA/Komisija, T‑428/07 i T‑455/07, EU:T:2010:240, t. 52.).
36 U ovom je slučaju sporazum iz 2016. bio sklopljen na temelju članka 2. stavka 1. Uredbe br. 2965/94, kao što je to EUIPO priznao na raspravi. Taj sporazum, koji izričito upućuje na navedenu uredbu, obuhvaćen je tom odredbom kao i odredbom iz članka 148. Uredbe 2017/1001.
37 Na temelju tih dviju potonjih odredaba, CdT pruža potrebne usluge prevođenja potrebne za djelovanje EUIPO‑a u okviru sporazuma kojim se uređuju načini njihove suradnje.
38 Valja još istaknuti da se Uredbom br. 2965/94 pravi razlika između „sporazuma”, u skladu s njezinim člankom 2. stavcima 1. i 2. koje CdT sklapa s agencijama, uredima, tijelima ili institucijama iz navedene odredbe, a kojima su se uređuju načini njihove suradnje, i samo ugovornih odnosa čija su provedbena pravila uređena zasebnom odredbom Uredbe br. 2965/94, to jest člankom 18. stavkom 1. navedene uredbe. U skladu s tom potonjom odredbom samo je predviđeno da ugovornu odgovornost CdT‑a uređuje pravo koje se primjenjuje na predmetni ugovor i da je Sud Europske unije nadležan za odlučivanje na temelju svake arbitražne klauzule sadržane u ugovoru koji je zaključio CdT. Valja istaknuti da su u navedenoj odredbi spomenuti ugovori koje je CdT zaključio, dok se članak 2. Uredbe br. 2965/94 odnosi na sporazume koje je CdT sklopio.
39 Naposljetku, iako je u dopisu od 26. travnja 2018. EUIPO priopćio svoju namjeru da sporazum iz 2016. ne produlji za sljedeću godinu na temelju članka 15. tog sporazuma (vidjeti točku 10. ove presude), mora se utvrditi da takva okolnost ne mijenja ništa glede obveze EUIPO‑a da poštuje odredbe uredbi br. 2965/94 i 2017/1001, tako da se okolnosti ovog slučaja ne mogu smatrati isključivo ugovornima. U tom pogledu valja istaknuti da je na raspravi EUIPO priznao, u biti, da iz uredbi br. 2965/94 i 2017/1001 proizlazi obveza za EUIPO i CdT da sklope sporazum o načinima svoje suradnje. Tako, EUIPO smatra, u biti, da bi on samo u iznimnim i hitnim situacijama mogao sam osigurati uslugu prevođenja dok Europska komisija ne riješi bilo kakav spor s CdT‑om.
40 U tim okolnostima za ovaj se spor ne može smatrati da je dio isključivo ugovornog okvira. Slijedom toga, Opći sud jest nadležan za odlučivanje o ovoj tužbi.
Dopuštenost tužbe usmjerene protiv dopisa od 26. travnja 2018. u dijelu u kojem se priopćava EUIPO‑ova namjera da sporazum iz 2016. ne produlji nakon 31. prosinca 2018.
41 EUIPO tvrdi da dopis od 26. travnja 2018. nije akt koji ima pravni učinak u smislu članka 263. četvrtog i petog stavka UFEU‑a. Navodna „nezakonitost” tog dopisa zapravo bi oduzela smisao članku 15. sporazuma iz 2016. EUIPO naglašava da CdT nije istaknuo prigovor nezakonitosti tog istog članka u odnosu na članak 148. Uredbe 2017/1001. Štoviše, dopis od 26. travnja 2018. jest samo pripremni akt. EUIPO smatra da pod pretpostavkom da se dopis od 26. travnja 2018. smatra aktom koji ima pravni učinak i da se okvalificira kao odluka koja se odnosi na CdT, njegovi bi učinci bili budući i neizvjesni.
42 CdT tvrdi da dopis od 26. travnja 2018., čiji je tekst jasan i nedvosmislen, nije samo pripremni akt, nego konačna obavijest o prekidu odnosa između dviju strana. Stoga, se ta odluka izravno odnosi na obje strane te je ona akt koji se može pobijati na temelju članka 263. UFEU‑a. CdT smatra da učinci dopisa od 26. travnja 2018. uopće nisu budući i neizvjesni, jer je EUIPO utvrdio dan otkaza sporazuma iz 2016. Međutim, potpisivanje novog sporazuma je hipotetsko i neizvjesno. Naime, neproduljenje sporazuma iz 2016. i objava zahtjeva za prikupljanje ponuda skup je podudarnih indicija koje dokazuju volju EUIPO‑a da otkaže taj isti sporazum kako bi okončao svoju suradnju s CdT‑om i tako od 1. siječnja 2019. proveo ugovore o pružanju usluga prevođenja. Osim toga, okončanjem suradnje s CdT‑om EUIPO je zloupotrijebio članak 15. sporazuma iz 2016. postupajući suprotno uredbama 2965/94 i 2017/1001.
43 U tom pogledu, kao što je već navedeno, akti ili odluke koji mogu biti predmet tužbe za poništenje u smislu članka 263. UFEU‑a su one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju (presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9., i od 16. srpnja 1998., Regione Toscana/Komisija, T‑81/97, EU:T:1998:180, t. 21.).
44 Konkretno, kada je riječ o aktima ili odlukama koji se donose u nekoliko stadija, osobito nakon završetka unutarnjeg postupka, akti koji se mogu pobijati načelno su samo one mjere koje konačno određuju stajalište institucije na kraju tog postupka, uz iznimku međumjera čiji je cilj priprema konačne odluke (presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 10., i od 10. srpnja 1990., Automec/Komisija, T‑64/89, EU:T:1990:42, t. 42.).
45 Osim toga, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, tužba za poništenje koju je podnijela fizička ili pravna osoba dopuštena je samo pod pretpostavkom da potonja ima interes da pobijani akt bude poništen. Takav interes pretpostavlja da poništenje tog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist stranci koja ju je podnijela (presude od 17. rujna 2009., Komisija/Koninklijke FrieslandCampina, C‑519/07 P, EU:C:2009:556, t. 63. i od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 55.).
46 Tužiteljev pravni interes mora postojati i biti stvaran. Ne smije se odnositi na buduću ili hipotetsku situaciju (presuda od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 56.).
47 Taj interes u odnosu na predmet tužbe mora postojati u trenutku njezina podnošenja, inače će tužba biti nedopuštena, i mora nastaviti postojati sve do donošenja sudske odluke, inače će postupak biti obustavljen (presuda od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 57., i rješenje od 23. svibnja 2019., Fujifilm Recording Media/EUIPO – iTernity (d:ternity), T‑609/18, neobjavljeno, EU:T:2019:366, t. 25.).
48 U ovom slučaju valja analizirati, jesu li tužbom protiv dopisa od 26. travnja 2018. u dijelu u kojem se priopćava EUIPO‑va namjera da ne produlji sporazum iz 2016. ispunjene pretpostavke za dopuštenost.
49 U tom pogledu valja istaknuti da su u odgovoru na pisana pitanja koja je Opći sud postavio strankama 22. siječnja 2019. CdT i EUIPO osobito istaknuli činjenicu da je nakon pregovora došlo do sporazuma za 2019. i 2020., to jest sporazuma iz 2018.
50 U tim se okolnostima, a da čak i nije nužno ocijeniti je li dopis od 26. travnja 2018. sadržavao konačnu odluku i nije li se, kao što to EUIPO tvrdi, radilo o pripremnom aktu koji ima neizvjesne učinke i koji se nije izravno odnosio na CdT, valja upitati nastavlja li tužiteljev pravni interes postojati nakon potpisivanja novog sporazuma iz 2018. (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 57.).
51 Prije svega se mora utvrditi, kao što to proizlazi iz uvodnog dopisa sporazuma iz 2018., koji je 6. prosinca 2018. uputio izvršni direktor EUIPO‑a direktorici CdT‑a, da je potpisivanje sporazuma iz 2018. ishod napora za suradnjom koje su te dvije agencije uložile.
52 Potom, iz članka 15. sporazuma iz 2018. proizlazi da se on, kao što su to stranke naglasile u odgovoru na pitanja koja je Opći sud postavio na raspravi, odnosi zapravo na razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2020. Prema istom tom članku, šest mjeseci prije tog potonjeg datuma stranke moraju započeti pregovore radi sklapanja novog sporazuma.
53 Naposljetku, iz tumačenja sporazuma iz 2018. također proizlazi da je predviđena i uređena suradnja između EUIPO‑a i CdT‑a koja se odnosi na usluge prevođenja koje mora izvršiti ovaj potonji. Sporazum iz 2018. uključuje detaljne elemente koji se odnose, među ostalim, na postupke koje treba slijediti prilikom obavljanja prijevoda, ili pak tehničke priloge koji se odnose na rokove, cijene, usluge nazvane višejezične i drugo.
54 U tim okolnostima i neovisno o pitanju, je li dopis od 26. travnja 2018. bio akt koji se može pobijati i je li sadržavao konačnu odluku o otkazu sporazuma iz 2016., mora se utvrditi da nakon dopisa od 26. travnja 2018. nije bilo razdoblja tijekom kojeg odnos između CdT‑a i EUIPO‑a ne bi bio uređen sporazumom potpisanom od strane obiju agencija. Naime, sporazum iz 2016. važio je do 31. prosinca 2018., a novi sporazum iz 2018. stupio je na snagu točno na 1. siječnja 2019. (vidjeti točku 52. ove presude). Prema tome, čak i pod pretpostavkom da je CdT prvotno imao pravni interes protiv navodne odluke sadržane u dopisu od 26. travnja 2018., mora se utvrditi da je taj interes izgubio zbog sklapanja novog sporazuma iz 2018. U svakom slučaju nije moguće znati, kako bi poništenje odluke, koja bi navodno bila sadržana u dopisu od 26. travnja 2018., poboljšala položaj CdT‑a. Konkretno, CdT ne može tvrditi da ima interes da Opći sud donese isključivo deklaratornu presudu kojom se podsjeća na obvezu suradnje između EUIPO‑a i CdT‑a. Isto tako i suprotno navodima CdT‑a, koji su osim toga nepotkrijepljeni, ne može se zaključiti da je dopis od 26. travnja 2018. doveo do ugrožavanja samog njegova postojanja.
55 U tim okolnostima valja zaključiti da interes CdT‑a da ishodi poništenje odluke EUIPO‑a o otkazu sporazuma iz 2016., koja je navodno sadržana u dopisu od 28. travnja 2018., u svakom slučaju nije nastavio postojati nakon sklapanja sporazuma iz 2018.
Dopuštenost tužbe usmjerene protiv dopisa od 26. travnja 2018. u dijelu u kojem se CdT obavještava o namjeri EUIPO‑a da opreza radi poduzme mjere potrebne da se nakon 31. prosinca 2018. osigura kontinuitet usluga prevođenja
56 EUIPO tvrdi u biti da se u dopisu od 26. travnja 2018. samo zauzelo privremeno stajalište, tako da se ne radi o aktu kojim se nanosi šteta. EUIPO smatra da alternativni putevi za objavu poziva na nadmetanje ostaju otvoreni.
57 CdT tvrdi da je dopis od 26. travnja 2018. proizveo pravne učinke spram njega. Odluka EUIPO‑a da se ovlasti za jednostrano poduzimanje potrebnih mjera jest nezakonita jer krši uredbe br. 2965/94 i 2017/1001 kao i članak 11. sporazuma iz 2016. Zamjenskom bi se mjerom, koja se sastoji od internaliziranja usluga prevođenja u EUIPO‑u, opravdalo stvaranje znatnog broja mjesta unutar njega, te bi lišilo smisla sve odredbe kojima je predviđeno da CdT ima ulogu jedinstvenog specijaliziranog centra za udovoljavanje prevoditeljskim potrebama EUIPO‑a. CdT smatra da je EUIPO dva puta okončao njihov odnos, to jest prvi put zbog dopisa 26. travnja 2018. i drugi put time što je vodio postupak za prikupljanje ponuda. Kršeći načela izraženih u uredbama br. 2965/94 i 2017/1001, EUIPO je dopisom od 26. travnja 2018. pokrenuo postupak koji sadržava više naknadnih odluka koje su dovele do pokretanja postupka za prikupljanje ponuda.
58 U tom pogledu CdT ne može tvrditi da je dopis od 26. travnja 2018. proizveo obvezujuće pravne učinke koji utječu na njegove interese mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju, jer je naveo da si je EUIPO „pridržao pravo” da opreza radi i zbog mogućnosti da se pregovori ne završe prije kraja 2018. poduzme mjere potrebne da se osigura kontinuitet usluga prevođenja nakon 31. prosinca 2018.
59 Naime, kao što je to EUIPO priznao na raspravi, nikakva konkretna odluka nije s tim u vezi donesena do dana slanja dopisa od 26. travnja 2018. Taj dopis koristi formulaciju koja je neizvjesna glede mjera koje si je EUIPO pridržao pravo donijeti opreza radi. Osim toga, iz odgovora EUIPO‑a na pitanja Općeg suda proizlazi da se zbog usvajanja novog sporazuma iz 2018. uspostava posebnih mjera radi toga da se osiguraju usluge prevođenja za kojima EUIPO ima potrebu uslijed nepostojanja kontinuiteta usluga prevođenja koje CdT pruža, nije pokazala nužnom.
60 Naposljetku, pod pretpostavkom da EUIPO‑vu objavu poziva na nadmetanje, uključujući poziv za prikupljanje ponuda, CdT tumači kao posebne mjere donesene da se osiguraju usluge prevođenja za kojima je EUIPO imao potrebu, valja uputiti na analizu u nastavku.
Dopuštenost tužbe usmjerene protiv odluke EUIPO‑a o pokretanju postupka za prikupljanje ponuda
61 EUIPO ističe da poziv na nadmetanje ne mijenja na bitan način pravnu situaciju CdT‑a, tako da on ne može biti predmet tužbe za poništenje na osnovi članka 263. UFEU‑a. EUIPO smatra da interes CdT‑a u tom pogledu nije stečen i da ne postoji.
62 CdT tvrdi da njegova tužba nije usmjerena protiv poziva na nadmetanje, nego protiv odluke o pokretanju postupka za prikupljanje ponuda koja je donesena kršenjem uredbi br. 2965/94 i 2017/1001. Njegov je pravni interes neposredan i poseban, stoga što je u tim uredbama on izričito spomenut kao isključivi pružatelj usluga prevođenja za EUIPO. Veza koja postoji između tih dviju agencija također je objašnjena u točkama 38., 39. i 50. rješenja od 20. srpnja 2018., CdT/EUIPO (T‑417/18 R, neobjavljeno, EU:T:2018:502). Osim toga, CdT smatra da je odluka o objavi zahtjeva za prikupljanje ponuda nanijela tešku štetu njegovu ugledu, osobito s obzirom na to da su druge agencije Unije, koje su njegovi klijenti, bile svjesne mjerodavnog regulatornog okvira.
63 Naposljetku, CdT tvrdi da je stekao pravni interes i da on postoji, jer je u trenutku objave zahtjeva za prikupljanje ponuda EUIPO počinio tešku povredu uredbi br. 2965/94 i 2017/1001. Čak i ako je EUIPO jasno namjeravao promijeniti pružatelja, njegova tvrdnja da samo prati „kretanja na tržištu” potvrđuje njegovu zlu vjeru. Izravan i neposredan interes CdT‑a dokazan je time što ako se ne poništi zahtjev za prikupljanje ponuda, isti ne bi bio više održiv od 1. siječnja 2019. te bi postojanje CdT‑a bilo ugroženo u slučaju da EUIPO potpiše ugovore koji bi proizašli iz zahtjeva za prikupljanje ponuda. CdT zahtijeva da se ponovno uspostavi pravni isti položaj svake od stranaka poput onog u kojem se nalazila prije objave navodno nezakonitog zahtjeva za prikupljanje ponuda.
64 Prije svega valja podsjetiti da kao općenito pravilo, nije moguće da odluka o objavi poziva na nadmetanje bude odluka koja može biti predmet tužbe za poništenje ili akt koji ima negativan utjecaj u smislu članka 263. UFEU‑a, jer takvi pozivi na nadmetanje samo daju zainteresiranim osobama mogućnost sudjelovanja u postupku i podnošenja ponude (vidjeti u tom smislu presude od 8. listopada 2008., Sogelma/AER, T‑411/06, EU:T:2008:419, t. 86., i od 29. listopada 2015., Direct Way i Direct Way Worldwide/Parlament, T‑126/13, EU:T:2015:819, t. 27.).
65 U ovom slučaju i konkretnije, valja ocijeniti je li CdT‑u dopušteno pobijati odluku o pokretanju postupka za prikupljanje ponuda, koju je EUIPO donio navodno kršeći uredbe br. 2965/94 i 2017/1001, jer CdT navodi, s jedne strane, da je on u tim uredbama spomenut kao „isključivi” pružatelj usluga prevođenja za EUIPO, te, s druge strane, da on kao specijalizirana agencija Unije, a ne kao ponuditelj, zahtijeva poništenje poziva na nadmetanje.
66 U tom pogledu valja utvrditi, pri čemu nije potrebno izjasniti se o navodnoj ekskluzivnosti odnosa između CdT‑a i EUIPO‑a glede usluga prevođenja potrebnih za njegovo funkcioniranje, da iz objave poziva na nadmetanje, uključujući zahtjev za prikupljanje ponuda, ne proizlazi, da je bilo isključeno da istovremeno s postupkom za prikupljanje ponuda pristupi pregovorima kako su predviđeni u dopisu do 26. travnja 2018. između EUIPO‑a i CdT‑a. Osim toga, kao što to EUIPO tvrdi u odgovoru na pitanje Općeg suda na raspravi, postupak za prikupljanje ponuda nije još bio okončan na dan sklapanja sporazuma iz 2018.
67 U tim okolnostima, pri čemu nije na Općem suda da se izjasni o objašnjenju EUIPO‑a, prema kojem mu je navedeni poziv na nadmetanje trebao omogućiti da pribavi konkretnije informacije glede cijena za predmetne usluge na tržištu, kako bi s CdT‑om pregovarao uz poznavanje predmeta, valja istaknuti da se tužiteljev pravni interes ne smije odnositi na buduću i hipotetsku situaciju (presuda od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 56.), to jest onu koja proizlazi iz moguće dodjele predmetnog ugovora o nabavi konkretnom ponuditelju. U ovom slučaju sama okolnost da CdT zahtijeva kao specijalizirana agencija Unije, a ne kao ponuditelj, poništenje zahtjeva za prikupljanje ponuda uopće ne mijenja tu analizu, jer CdT i dalje mora dokazati da je ispunjavao pretpostavke koje se zahtijevaju člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a.
68 Štoviše, EUIPO s pravom navodi da ga objava poziva na nadmetanje, uključujući zahtjev za prikupljanje ponuda, nije obvezivala da dodijeli predmetni ugovor o nabavi.
69 Naime, valja utvrditi da iz zahtjeva za prikupljanje ponuda proizlazi da EUIPO nije bio vezan njime na dan njegove objave. Izričito je bilo navedeno da su se ugovorne obveze EUIPO‑a primjenjivale samo od potpisivanja ugovora s odabranim ponuditeljem. Također je bilo predviđeno da je do navedenog potpisivanja EUIPO mogao ili odustati od objavljene nabave ili okončati postupak za prikupljanje ponuda. Osim toga, EUIPO je na raspravi potvrdio da nije izvjesno da će ugovor biti potpisan nakon zahtjeva za prikupljanje ponuda. Naime, to je prema stajalištu EUIPO‑a ovisilo o učincima povezanima s provedbom novog sporazuma iz 2018. i preobrazbama koje će iz njega proizaći.
70 U tim okolnostima činjenica da su EUIPO i CdT potpisali novi sporazum za 2019. i 2020., iako je CdT znao za postojanje postupka za prikupljanje ponuda, samo potvrđuje da objava poziva na nadmetanje, koji sadržava zahtjev za prikupljanje ponuda, nije negativno utjecala na njega jer ne postoji nikakav dokaz ili brojčano izražena procjena koji bi omogućili da se konkretno ocijeni utjecaj navedene objave na ugled CdT‑a. CdT se također ne može koristi svojom tvrdnjom da se EUIPO „nije udostojio poništiti postupak za prikupljanje ponuda koji je pokrenuo”. Tako valja odbiti navod da on nije bio više održiv nakon 1. siječnja 2019.
71 Glede navoda CdT‑a, koji je iznesen u odgovoru na pisana pitanja Općeg suda i kojim se uspoređuje, s jedne strane, smanjeni broj spisa žigova EU‑a koje mu je EUIPO poslao na prijevod tijekom razdoblja od listopada 2018. do siječnja 2019., te, s druge strane, statistika koju je EUIPO objavio i koja pokazuje povećanje broja prijava za registraciju žigova EU‑a podnesenih tijekom tog istog razdoblja, valja utvrditi da taj navod u svakom slučaju nema učinka na pitanje dopuštenosti. Osim toga, on nije popraćen nikakvim brojčanim podacima i ne tiče se razdoblja na koje se odnosi novi sporazum koji se primjenjuje od 1. siječnja 2019.
72 Naposljetku i nasuprot navodima CdT‑a, zahtjev za prikupljanje ponuda ne može se percipirati kao da znači da od 1. siječnja 2019. CdT ne bi više bio održiv i da bi „bilo koji sporazum koji bi izvanredno bio sklopljen bio tada u biti lišen smisla jer bi usluge prevođenja tada pružali ponuditelji koje je EUIPO odabrao”. U tom pogledu valja istaknuti da je na raspravi CdT potvrdio da zahvaljujući potpisivanju sporazuma iz 2018. njegov položaj „nije više bio toliko katastrofalan”. Sklapanje sporazuma iz 2018. i njegov sadržaj stoga opovrgavaju navode CdT‑a.
73 U tim okolnostima CdT nije dokazao da bi na njega utjecala navodna odluka EUIPO‑a o jednostranom otkazu odnosa koji je postojao između stranaka i objavi zahtjeva za prikupljanje ponuda.
Dopuštenost zahtjeva CdT‑a da se EUIPO‑u zabrani sklapanje ugovora na temelju zahtjeva za prikupljanje ponuda
74 EUIPO tvrdi da CdT ne iznosi nikakav tužbeni razlog u prilog svojem zahtjevu da mu se zabrani potpisivanje ugovora koji bi mogli biti sklopljeni nakon odluke o dodjeli ugovora o nabavi ponuditelju koji se možda odabere na temelju postupka po objavi poziva na nadmetanje, uključujući zahtjev za prikupljanje ponuda.
75 CdT tvrdi da jest iznio tužbene razloge u potporu tužbi. Naime, on je naveo da su odluke o jednostranom otkazivanju odnosa koji je postojao između stranaka i objavi zahtjeva za prikupljanje ponuda bile donesene kršenjem uredbi br. 2965/94 i 2017/1001. Prema tome, sve naknadne odluke, uključujući odluku o dodjeli ugovora o nabavi i sklapanju istih na tom temelju, također bi bile nezakonite i bez pravne osnove. Bespredmetan je argument prema kojem bi zabranom EUIPO‑u da potpiše buduće ugovore koji proisteknu iz zahtjeva za prikupljanje ponuda Opći sud naložio obvezu „nečinjenja”. Naime, to bi bio samo logičan nastavak poništenja zahtjeva za prikupljanje ponuda.
76 U tom pogledu valja podsjetiti da je u okviru tužbe za poništenje zasnovane na članku 263. UFEU‑a, nadležnost suda Unije ograničena na nadzor zakonitosti pobijanog akta i da na temelju ustaljene sudske prakse, Opći sud ne može u izvršavanju svojih ovlasti izdavati naloge instituciji Unije (presude od 8. srpnja 1999., DSM/Komisija, C‑5/93 P, EU:C:1999:364, t. 36., i od 24. veljače 2000., ADT Projekt/Komisija, T‑145/98, EU:T:2000:54, t. 83.). U slučaju poništenja pobijanog akta na dotičnoj je instituciji da na temelju članka 266. UFEU‑a poduzme potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi o poništenju (presuda od 27. siječnja 1998., Ladbroke Racing/Komisija, T‑67/94, EU:T:1998:7, t. 200., i presuda od 10. rujna 2008., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑465/04, neobjavljena, EU:T:2008:324, t. 35.). Ta se ista sudska praksa može primijeniti po analogiji na agencije i urede Unije.
77 U ovom slučaju Opći sud ističe, s jedne strane, a kao što je zaključeno u točki 73. ove presude, da CdT nije dokazao da ima interes koji postoji i koji je stvaran kako bi pobijao odluku EUIPO‑a o objavi poziva na nadmetanje koji sadržava zahtjev za prikupljanje ponuda. S druge strane, već je utvrđeno da EUIPO nije bio obvezan dodijeliti predmetni ugovor o nabavi i, prema tome, da se nije podrazumijevalo da bi sklopio ugovor s ponuditeljem ili pak da bi bio poznat mogući obujam dodijeljenih prijevoda.
78 Naposljetku i u svakom slučaju, glede hipotetskih preklapanja sa sporazumom iz 2018., koja bi mogla postojati nakon moguće buduće dodjele ugovora ponuditelju za potrebe postupka za prikupljanje ponuda, ona nisu obuhvaćena ovim prigovorom nedopuštenosti.
79 Prema tome, zahtjev CdT‑a da se EUIPO‑u zabrani sklapanje ugovora na temelju zahtjeva za prikupljanje ponuda nije dopušten.
Dopuštenost zahtjeva CdT‑a da se nezakonitom proglasi objava zahtjeva za prikupljanje ponuda za usluge prevođenja agencije ili bilo kojeg drugog tijela ili ureda Unije čijom je osnivačkom uredbom predviđeno da usluge prevođenja pruža CdT
80 EUIPO tvrdi da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da u okviru nadzora zakonitosti na temelju članka 263. UFEU‑a Opći sud nije nadležan za donošenje deklaratornih presuda. Osim toga, ne postoji pravno sredstvo na temelju kojeg bi sud Unije donio presudu o „proglašenju” da je objava poziva na nadmetanje nezakonita.
81 CdT navodi da od Općeg suda ne zahtijeva da nezakonitima proglasi sve objave poziva na nadmetanje, nego samo objavu zahtjeva za prikupljanje ponuda za usluge prevođenja u slučaju agencija ili ureda Unije čija osnivačka uredba predviđa da usluge prevođenja pruža CdT.
82 Valja utvrditi da se ovaj zahtjev CdT‑a mora protumačiti na način da ide za ishođenjem deklaratorne presude, ili za tim da Opći sud izda naloge EUIPO‑u ili drugim agencijama i uredima Unije, a što je suprotno sudskoj praksi navedenoj u točki 76. ove presude.
83 Prema tome, ovaj se zahtjev CdT‑a mora odbaciti kao nedopušten.
84 S obzirom na sve prethodno navedeno, nije potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu za poništenje odluke o otkazu sporazuma iz 2016. U preostalom dijelu tužba je nedopuštena.
Troškovi
85 Na temelju članka 135. stavka 2. Poslovnika, Opći sud može jednoj stranci, čak i ako je uspjela u postupku, naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti, ako se to čini opravdanim na temelju njezina ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka, a posebno ako je drugoj stranci prouzročila troškove koje Opći sud smatra nepotrebnima ili nastalima zloupotrebom prava.
86 U ovom slučaju stavkoji je EUIPO zauzeo prilikom pregovora s CdT‑om u vezi s njihovom uzajamnom suradnjom na području usluga prevođenja, stavio je CdT u položaj neizvjesnosti koji ga je naveo na podnošenje ove tužbe, jer mu nije bio zajamčen nastavak suradnje s EUIPO‑om od 1. siječnja 2019. U tim okolnostima, Opći sud nalaže EUIPO‑u da, osim vlastitih troškova, snosi polovicu troškova CdT‑a, uključujući troškove povezane s postupkom privremene pravne zaštite u predmetu T‑417/18 R.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Obustavlja se postupak za poništenje odluke o otkazu sporazuma sklopljenog 13. prosinca 2016. između Prevoditeljskog centra za tijela Europske unije (CdT) i Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO).
2. Tužba se odbacuje u preostalom dijelu.
3. EUIPO‑u se nalaže snošenje vlastitih troškova kao i polovice troškova CdT‑a, uključujući one povezane s postupkom privremene pravne zaštite u predmetu T‑417/18 R.
Kanninen | Schwarcz | Iliopoulos |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 24. listopada 2019.
Potpisi