PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
16. lipnja 2022.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Priznavanje stručnih kvalifikacija – Direktiva 2005/36/EZ – Članak 2. – Područje primjene – Članak 13. stavak 2. – Regulirane profesije – Uvjeti za ostvarivanje prava na pristup nazivu psihoterapeuta u jednoj državi članici na temelju diplome iz psihoterapije koju je izdalo sveučilište sa sjedištem u drugoj državi članici – Članci 45. i 49. UFEU‑a – Slobode kretanja i poslovnog nastana – Ocjena istovjetnosti predmetnog osposobljavanja – Članak 4. stavak 3. UEU‑a – Načelo lojalne suradnje među državama članicama – Dovođenje u pitanje, od strane države članice domaćina, stupnja znanja i kvalifikacija koji se može pretpostaviti na temelju diplome izdane u drugoj državi – Pretpostavke”
U predmetu C‑577/20,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Korkein hallinto‑oikeus (Vrhovni upravni sud, Finska), odlukom od 29. listopada 2020., koju je Sud zaprimio 4. studenoga 2020., u postupku koji je pokrenula osoba
A
uz sudjelovanje:
Sosiaali- ja terveysalan lupa- ja valvontavirasto,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, L. Bay Larsen (izvjestitelj), potpredsjednik Suda, I. Ziemele, P. G. Xuereb i A. Kumin, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: C. Strömholm, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 2. prosinca 2021.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu A, A. Palmujoki, asianajaja, i J. Pihlaja,
– za Sosiaali- ja terveysalan lupa- ja valvontavirasto, K. Heiskanen, M. Henriksson, i M. Mikkonen, u svojstvu agenata,
– za finsku vladu, M. Pere, u svojstvu agenta,
– za francusku vladu, A.-L. Desjonquères i N. Vincent, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,
– za norvešku vladu, K. S. Borge, u svojstvu agenta, uz asistenciju I. Meinicha i T. Sundea, advokater,
– za Europsku komisiju, L. Armati i T. Sevón, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 10. ožujka 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 13. stavka 2. Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL 2005., L 255, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125. i ispravak SL 2014., L 305, str. 115.), kako je izmijenjena Direktivom 2013/55/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013. (SL 2013., L 354, str. 132. i ispravak SL 2018., L 56, str. 66.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2005/36) i članaka 45. i 49. UFEU‑a.
2 Zahtjev je upućen u okviru postupka koji je pokrenula osoba A u vezi s odlukom Sosiaali- ja terveysalan lupa- ja valvontavisasto (Ured za izdavanje odobrenja i provođenje nadzora u socijalnim i zdravstvenim pitanjima, Finska) (u daljnjem tekstu: Valvira) kojom joj se odbija priznati pravo na korištenje profesionalnim nazivom psihoterapeuta u Finskoj.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 1., 3., 6., 11., 17. i 44. Direktive 2005/36 glase:
(1) Sukladno članku 3. stavku 1. točki (c) Ugovora, ukidanje prepreka slobodnome kretanju osoba i usluga između država članica jedan je od ciljeva Zajednice. To za državljane država članica posebno uključuje pravo na obavljanje određene profesije u svojstvu samozaposlene ili zaposlene osobe u državi članici različitoj od one u kojoj su stekle svoje stručne kvalifikacije. Osim toga, člankom 47. stavkom 1. Ugovora predviđa se donošenje direktiva o uzajamnome priznavanju diploma, svjedodžbi i drugih dokaza o formalnoj osposobljenosti.
[…]
(3) Ova Direktiva osobama koje su stekle stručne kvalifikacije u jednoj od država članica jamči pristup istoj profesiji i jednaka prava prilikom obavljanja te profesije u drugoj državi članici kao i državljanima te države članice, te budući da to jamstvo ne dovodi u pitanje obvezu stručnjaka migranta da zadovolji sve nediskriminirajuće uvjete obavljanja te profesije koje je utvrdila ta država članica, ako su oni objektivno opravdani i proporcionalni.
[…]
(6) Olakšavanje pružanja usluga mora se osigurati u kontekstu strogog poštovanja javnog zdravlja i sigurnosti te zaštite potrošača. Stoga treba predvidjeti posebne odredbe za regulirane profesije koje utječu na javno zdravlje i sigurnost, i koje pružaju prekogranične usluge na privremenoj ili povremenoj osnovi.
[…]
(11) Kod profesija obuhvaćenih općim sustavom priznavanja kvalifikacija, dalje u tekstu „opći sustav”, države članice trebaju zadržati pravo utvrđivanja minimalne razine kvalifikacije kako bi osigurale kvalitetu usluga koje se pružaju na njihovom državnom području.. Ipak, ako je državljanin države članice stekao sve ili dio kvalifikacija koje zahtijeva država članica domaćin u drugoj državi članici, sukladno člancima 10., 39. i 43. Ugovora, država članica domaćin ne smije od njega zahtijevati kvalifikacije koje ona najčešće predviđa samo u obliku diplome koja se dodjeljuje u nacionalnom sustavu obrazovanja. Dakle, treba odrediti da svaka država članica domaćin u kojoj je određena profesija regulirana mora uzeti u obzir kvalifikacije stečene u drugoj državi članici i ocijeniti odgovaraju li one kvalifikacijama koje sama zahtijeva. Međutim, opći sustav prepoznavanja kvalifikacija ne priječi državu članicu da zbog primjene pravila struke koja je opravdana općim javnim interesom obavljanje profesije na svome državnom području uvjetuje udovoljavanjem posebnih zahtjeva. Spomenuta se pravila primjerice odnose na regulaciju profesija, profesionalne standarde, uključujući profesionalnu etiku te nadzor i odgovornost. I na kraju, namjena ove Direktive nije uplitanje u legitimni interes država članica da spriječe da njihovi državljani izbjegnu provedbu nacionalnog prava koje se odnosi na profesije.
[…]
(17) Opći se sustav u svrhu uzimanja u obzir svih slučajeva za koje još nisu utvrđene odredbe o priznavanju stručnih kvalifikacija treba proširiti i na slučajeve koji nisu obuhvaćeni posebnim sustavima, bilo zbog toga što profesija nije obuhvaćena niti jednim od tih sustava ili, ako je obuhvaćena, zato što podnositelj zahtjeva iz nekog posebnog i iznimnog razloga ne zadovoljava uvjete za primjenu sustava.
[…]
(44) Ovom se Direktivom ne dovode u pitanje mjere koje su nužne za osiguranje visokih standarda zaštite zdravlja i potrošača”.
4 Članak 1. te direktive, naslovljen „Svrha”, predviđa:
„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila za pristup i obavljanje profesije, na temelju kojih države članice koje pristup reguliranim profesijama i njihovo obavljanje na svom državnom području uvjetuju posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija (dalje u tekstu ‚država članica domaćin’) priznaju stručne kvalifikacije stečene u drugim državama članicama (dalje u tekstu ‚matična država članica’), koje nositelju omogućuju obavljanje iste profesije kao u matičnoj državi članici.
Ovom Direktivom također se utvrđuju propisi o djelomičnom pristupu reguliranoj profesiji i priznavanju stručnih pripravništava obavljenih u drugoj državi članici.”
5 Članak 2. stavak 1. prvi podstavak navedene direktive, navodi da se ona primjenjuje na sve državljane država članica koji žele obavljati reguliranu profesiju, uključujući i slobodne profesije, u državi članici različitoj od one u kojoj su stekli svoje stručne kvalifikacije, bilo u svojstvu samozaposlene ili zaposlene osobe.
6 Članak 3. stavak 1. te direktive, naslovljen „Definicije”, određuje:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
(a) ‚regulirana profesija’: profesionalna djelatnost ili skupina profesionalnih djelatnosti čiji je pristup, obavljanje ili jedan od načina obavljanja na temelju zakonskih ili drugih propisa, izravno ili neizravno uvjetovan posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija; posebno korištenje profesionalnog naziva koji je zakonskim ili drugim propisima ograničen na nositelje određenih stručnih kvalifikacija predstavlja jedan od načina obavljanja djelatnosti. Ako se prva rečenica ove definicije ne primjenjuje, profesija iz stavka 2. smatra se reguliranom profesijom;
(b) ‚stručne kvalifikacije’: kvalifikacije koje se potvrđuju dokazom o formalnoj osposobljenosti, potvrdom kompetencije iz članka 11. točke (a) (i) i/ili stručnim iskustvom;
(c) ‚dokaz o formalnoj osposobljenosti’: diplome, svjedodžbe i drugi dokazi koje je izdalo nadležno tijelo u državi članici na temelju zakonskih i drugih propisa te države članice i kojima se potvrđuje uspješno završeno stručno osposobljavanje koje je većim dijelom stečeno u Zajednici. Ako se prva rečenica ove definicije ne primjenjuje, dokaz o formalnoj formalnim kvalifikacijama osposobljenosti iz stavka 3. smatra se dokazom o formalnoj osposobljenosti;
(d) ‚nadležno tijelo’: svaka vlast ili tijelo koje je država članica izričito ovlastila za izdavanje odnosno primanje dokaza o osposobljenosti i drugih dokumenata i informacija kao i za primanje zahtjeva i donošenje odluka iz ove Direktive;
(e) ‚regulirano obrazovanje i osposobljavanje’: svako osposobljavanje koje je izričito usmjereno na obavljanje određene profesije i koje obuhvaća jedan ili više programa koji su, kada je to prikladno, nadopunjeni odgovarajućim stručnim osposobljavanjem odnosno vježbeničkom ili stručnom praksom.
Struktura i stupanj stručnog osposobljavanja odnosno vježbeničke ili stručne prakse određuje se zakonima i drugim propisima predmetne države članice ili ga nadzire ili odobrava za to određeno tijelo;
[…]”
7 Člankom 4. Direktive 2005/36, naslovljenim „Učinci priznavanja”, određuje se:
1. Priznavanjem stručnih kvalifikacija država članica domaćin omogućava korisnicima pristup profesiji za koju su osposobljeni u matičnoj državi članici kao i obavljanje te profesije pod jednakim uvjetima koji vrijede za njezine državljane.
2. Za potrebe ove Direktive, profesija koju podnositelj zahtjeva želi obavljati u državi članici domaćinu je profesija za koju je podnositelj osposobljen u matičnoj državi članici, pod uvjetom da su djelatnosti koje ona obuhvaća usporedive.
[…]”
8 Članak 13. navedene direktive, naslovljen „Uvjeti priznavanja”, glasi:
1. Ako se za pristup reguliranoj profesiji ili njezino obavljanje u državi članici domaćinu zahtijevaju posebne stručne kvalifikacije, nadležno tijelo te države članice je pod istim uvjetima koji se primjenjuju na njezine državljane dužno dozvoliti pristup toj profesiji i njezino obavljanje podnositeljima zahtjeva koji imaju potvrdu kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti iz članka 11. koji zahtijeva druga država članica za pristup toj profesiji i njezinom obavljanju na njezinom državnom području.
Potvrde kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti izdaje nadležno tijelo u državi članici, određeno u skladu sa zakonima i drugim propisima te države članice.
2. Pristup profesiji i njezino obavljanje, kako je opisano u stavku 1., odobrava se i podnositeljima zahtjeva koji su obavljali dotičnu profesiju godinu dana s punim radnim vremenom ili sa skraćenim radnim vremenom istovjetnog ukupnog trajanja tijekom prethodnih deset godina u drugoj državi članici koja tu profesiju ne regulira, i koji posjeduju jednu ili više potvrda kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti, a koje je izdala druga država članica koja ne regulira tu profesiju.
Potvrde kompetencije i dokaz o formalnoj osposobljenosti ispunjavaju sljedeće uvjete:
(a) izdaje ih nadležno tijelo u državi članici, određeno u skladu sa zakonima i drugim propisima te države članice;
(b) potvrđuju da je njihov nositelj pripremljen za obavljanje profesije o kojoj je riječ.
Međutim, jednogodišnje stručno iskustvo navedeno u prvom podstavku ne smije se zahtijevati ako dokaz o formalnoj osposobljenosti koju podnositelj posjeduje potvrđuje regulirano obrazovanje i osposobljavanje.
[…]”
Finsko pravo
Zakon o zdravstvenom osoblju
9 U skladu s člankom 2. prvim stavkom točkom 2. lakija terveydenhuollon ammattihenkilöistä (559/1994) (Zakon o zdravstvenom osoblju (559/1994), u daljnjem tekstu: Zakon o zdravstvenom osoblju), za potrebe tog zakona, pojam „zdravstveni djelatnik” označava osobu koja se na temelju tog zakona ima pravo koristiti profesionalnim nazivom zdravstvenog djelatnika (zdravstveni djelatnik sa zaštićenim profesionalnim nazivom) koji se uređuje uredbom vlade. U skladu s člankom 2. stavkom 2. istog zakona, ovlašteni zdravstveni djelatnik, odnosno nositelj odobrenja ili zaštićenog profesionalnog naziva, ima pravo obavljati predmetnu profesiju i koristiti se profesionalnim nazivom koji je s njome povezan. Profesiju zdravstvenog djelatnika sa zaštićenim profesionalnim nazivom mogu obavljati i druge osobe koje su završile odgovarajuće osposobljavanje te imaju dovoljno iskustva i stručne kompetencije.
10 Na temelju članka 3.a trećeg stavka Zakona o zdravstvenom osoblju, Valvira je u pogledu zdravstvenog osoblja nadležno tijelo u smislu Direktive 2005/36 i lakija ammattipätevyyden tunnustamisesta (1384/2015) (Zakon o priznavanju stručnih kvalifikacija (1384/2015), u daljnjem tekstu: Zakon o priznavanju stručnih kvalifikacija).
Uredba o zdravstvenom osoblju
11 U skladu s člankom 1. asetus terveydenhuollon ammattihenkilöistä (564/1994) (Uredba o zdravstvenom osoblju (564/1994), u daljnjem tekstu: Uredba o zdravstvenom osoblju), profesionalni naziv psihoterapeuta jedan je od zaštićenih profesionalnih naziva za zdravstveno osoblje u smislu članka 2. stavka 1. točke 2. Zakona o zdravstvenom osoblju.
12 U skladu s člankom 2.a prvim stavkom Uredbe o zdravstvenom osoblju, uvjet za korištenje zaštićenim profesionalnim nazivom psihoterapeuta jest taj da je dotična osoba završila osposobljavanje za psihoterapeuta koje provodi sveučilište sâmo ili pak surađujući s nekom drugom ustanovom za osposobljavanje.
Zakon o priznavanju stručnih kvalifikacija
13 U skladu s člankom 6. prvim stavkom Zakona o priznavanju stručnih kvalifikacija, priznavanje stručnih kvalifikacija temelji se na potvrdi kompetencije, pojedinačnom dokazu o formalnoj osposobljenosti ili na kombinaciji takvih isprava koje je izdalo nadležno tijelo u drugoj državi članici. Uvjet za priznavanje stručne kvalifikacije jest taj da osoba u svojoj matičnoj državi članici ima pravo obavljati profesiju za čije obavljanje podnosi zahtjev za izdavanje oduke o priznavanju stručne kvalifikacije.
14 Na temelju članka 6. drugog stavka Zakona o priznavanju stručnih kvalifikacija, priznavanje stručnih kvalifikacija odnosi se i na podnositelje zahtjeva koji su tijekom posljednjih deset godina svoju profesiju obavljali u punom radnom vremenu tijekom jedne godine ili u skraćenom radnom vremenu tijekom jednakog razdoblja u drugoj državi članici, u kojoj profesija o kojoj je riječ nije regulirana, te koji imaju jednu ili više potvrda kompetencije ili dokaza o stručnoj osposobljenosti. Te isprave moraju potvrđivati sposobnost vlasnika tih isprava za obavljanje profesije o kojoj je riječ. Međutim, jednogodišnje se radno iskustvo ne zahtijeva ako se dokazi o formalnoj osposobljenosti podnositelja zahtjeva odnose na regulirano stručno osposobljavanje.
Glavni postupak i prethodna pitanja
15 Osoba A., finski državljanin, zatražio je od Valvire da mu prizna pravo korištenja profesionalnim nazivom psihoterapeuta, zaštićenog finskim propisima, na temelju Postgraduate Diploma in Solution Focused Therapy (diploma o završenom poslijediplomskom studiju kojom se potvrđuje osposobljavanje za provođenje „terapije usmjerene na rješenja”, u daljnjem tekstu: predmetno osposobljavanje), koju je 27. studenoga 2017. izdao University of the West of England (Sveučilište Zapadne Engleske, Ujedinjena Kraljevina) (u daljnjem tekstu: UWE).
16 Predmetno osposobljavanje organizirao je UWE u Finskoj na finskom jeziku, u partnerstvu s Helsingin Psykoterapiainstituutti Oy, finskim dioničkim društvom koje obavlja svoje djelatnosti u Finskoj.
17 Tijekom 2017., Valviru su kontaktirali bivši polaznici tog programa osposobljavanja koji su joj iznijeli svoju zabrinutost u pogledu brojnih nedostataka u stvarnom sadržaju i načinu izvođenja navedenog osposobljavanja u praksi, s obzirom na predviđene ciljeve. Sama Valvira kontaktirala je druge osobe koje su sudjelovale u programu i koje su joj opisale slična iskustava.
18 Budući da je imala dvojbe o istovjetnosti predmetnog osposobljavanja, s obzirom na zahtjeve finskih propisa, koji se odnose na pristup psihoterapeutskoj profesiji i njezino obavljanje, Valvira je odlukom od 29. lipnja 2018. odbila zahtjev osobe A jer joj potonja nije pružila dostatne informacije o sadržaju tog osposobljavanja. Valvira je odlukom od 10. rujna 2018. odbila žalbu osobe A na odluku od 29. lipnja 2018.
19 Helsingin hallinto‑oikeus (Upravni sud u Helsinkiju, Finska) odbio je presudom od 25. travnja 2019. tužbu koju je osoba A podnijela protiv Valvirine odluke od 10. rujna 2018. Taj je sud presudio da treba smatrati da je predmetno osposobljavanje izvedeno u Ujedinjenoj Kraljevini, neovisno o tome što je, u praksi, organizirano u Finskoj i na finskom jeziku. Međutim, opći sustav prepoznavanja dokaza o osposobljenosti, predviđen Direktivom 2005/36, ne obvezuje na prihvaćanje zahtjeva osobe A, s obzirom na to da ona nije obavljala profesiju psihoterapeuta ni u Ujedinjenoj Kraljevini, u kojoj profesija i osposobljavanje za psihoterapeuta nisu regulirani, ni u drugoj državi članici koja ima sličan sustav.
20 Ocijenivši utvrđenim to da predmetno osposobljavanje pati od znatnih nedostataka i razlikuje se od osposobljavanja psihoterapeuta u Finskoj, Helsingin hallinto‑oikeus (Upravni sud u Helsinkiju) smatrao je da je Valvira pravilno odlučila da osoba A nije dokazala da su njezina znanja i kvalifikacije istovjetne onima koje bi stekla osoba koja je završila osposobljavanje za psihoterapeuta u Finskoj. Ni temeljne slobode zajamčene UFEU‑om ne dovode do nezakonitosti Valvirine odluke o odbijanju.
21 U svojoj žalbi protiv te presude, koju je podnio sudu koji je uputio zahtjev, Korkeinu hallinto‑oikeus (Vrhovni upravni sud, Finska) osoba A tvrdi da se predmetno osposobljavanje treba smatrati osposobljavanjem izvedenim u Finskoj i da je UWE, kao nadležno tijelo, potvrdio da je to osposobljavanje u skladu sa zahtjevima koje Uredba o zdravstvenom osoblju postavlja u odnosu na osposobljavanje psihoterapeuta u Finskoj. Stoga treba priznati da joj predmetno osposobljavanje daje pravo na traženi profesionalni naziv psihoterapeuta.
22 Međutim, ako se ne bi moglo smatrati da je predmetno osposobljavanje izvedeno u Finskoj, njegovu istovjetnost s osposobljavanjem psihoterapeuta organiziranim u Finskoj treba ocjenjivati na temelju isprava koje se odnose na studij i kvalitetu predmetnog programa osposobljavanja, koje su podnijele osoba A i organizatori osposobljavanja. Valvira nije provela takvu ocjenu, nego se oslonila na anonimna pisma, mišljenje zatraženo od sveučilišta koje je konkurent UWE‑u i intervjue koje je sama vodila. Međutim, načelo lojalnosti, predviđeno pravom Unije, podrazumijeva to da Valvira ne dovodi u pitanje sadržaj isprava koje je izdalo UWE kao nadležno tijelo druge države članice.
23 Valvira pak smatra da osposobljavanje za psihoterapeuta izvedeno u drugoj državi članici treba biti usporedivo s osposobljavanjima koja se trenutno izvode na finskim sveučilištima. Međutim, prema mišljenju tog tijela, predmetno osposobljavanje u mnogim aspektima ne ispunjava materijalne i kvalitativne uvjete koje osposobljavanja u području psihoterapije moraju ispunjavati u Finskoj i, posljedično, ne može biti temelj prava da se u toj državi koristi profesionalnim nazivom psihoterapeuta. Valvira dodaje da ona, načelno, priznaje vjerodostojnost potvrda koje su izdala sveučilišta i druge obrazovne institucije drugih država članica kao i informacija koje oni pružaju o sadržaju i načinu izvođenja ponuđenih osposobljavanja u praksi te ih ispituje samo u mjeri u kojoj je to potrebno za utvrđivanje postoje li razlike između finskog osposobljavanja i odgovarajućeg osposobljavanja u drugoj državi članici.
24 Sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da je u drugom predmetu već presudio da se za predmetno osposobljavanje ne može smatrati da je izvedeno u Finskoj, u smislu Zakona o zdravstvenom osoblju. Profesija psihoterapeuta u Finskoj regulirana je profesija u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) Direktive 2005/36 jer se pravo korištenja predmetnim profesionalnim nazivom dodjeljuje samo osobama koje imaju stručne kvalifikacije koje se zahtijevaju primjenjivim finskim propisima.
25 Na profesiju psihoterapeuta primjenjuje se opći sustav prepoznavanja dokaza o osposobljenosti predviđen, među ostalim, člancima 10. do 14. te direktive. Budući da u Ujedinjenoj Kraljevini profesija i osposobljavanje za psihoterapeuta nisu regulirani, na situaciju u kojoj se nalazi osoba A primjenjiv je članak 13. stavak 2. navedene direktive.
26 Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, s obzirom na to da osoba A ne ispunjava uvjet iz te odredbe, prema kojem je ona morala obavljati profesiju psihoterapeuta u drugoj državi članici u kojoj ta profesija nije regulirana, ona ne može tražiti pravo pristupa toj profesiji u Finskoj.
27 Taj se sud pita treba li, neovisno o odredbama Direktive 2005/36, ispitati situaciju osobe A i s obzirom na temeljne slobode zajamčene člancima 45. i 49. UFEU‑a, kao i s obzirom na s njima povezanu sudsku praksu Suda. U slučaju potvrdnog odgovora, taj se sud pita može li se nadležno tijelo države članice domaćina – kako bi osiguralo da diploma izdana u drugoj državi članici potvrđuje da njezin nositelj posjeduje znanja i kvalifikacije koji su, ako ne identični, onda barem istovjetni (jednakovrijedni) kao i znanja i kvalifikacije poput onih potvrđenih nacionalnom diplomom – osloniti i na druge informacije koje je pribavilo o načinima izvođenja predmetnog osposobljavanja ili se mora držati informacija koje je u tom pogledu pružilo sveučilište druge države članice, poput UWE‑a.
28 U tim je okolnostima Korkein hallinto‑oikeus (Vrhovni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li temeljne slobode koje su zajamčene UFEU‑om i Direktivom 2005/36 tumačiti na način da nadležno tijelo države članice domaćina treba ocijeniti pravo podnositelja zahtjeva na obavljanje regulirane profesije na temelju članaka 45. i 49. UFEU‑a i s njima povezane sudske prakse (osobito presude od 7. svibnja 1991., Vlassopoulou, C‑340/89, EU:C:1991:193, i presude od 6. listopada 2015., Brouillard, C‑298/14, EU:C:2015:652), iako članak 13. stavak 2. Direktive 2005/36/EZ usklađuje uvjete za obavljanje regulirane profesije pod kojima država članica domaćin mora odobriti obavljanje profesije podnositelju zahtjeva koji ima dokaz o formalnoj osposobljenosti iz države u kojoj profesija nije regulirana, ali koji ne ispunjava zahtjev u pogledu obavljanja te iste profesije koji se utvrđuje u toj odredbi [navedene] direktive?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: protivi li se pravu Unije, uzimajući u obzir obrazloženje presude od 6. listopada 2015., Brouillard (C‑298/14, EU:C:2015:652, t. 55.) o isključivim kriterijima ocjenjivanja istovjetnosti diploma, okolnost da nadležno tijelo države članice domaćina, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, svoju ocjenu istovjetnosti osposobljavanja temelji i na informacijama o točnom sadržaju i konkretnom načinu izvođenja tog osposobljavanja, dobivenih od osoba koje nisu organizatori navedenog osposobljavanja ili tijela druge države članice?”
Uvodna napomena
29 Treba istaknuti da su se relevantne činjenice iz glavnog predmeta dogodile dok se pravo Unije još uvijek primjenjivalo u Ujedinjenoj Kraljevini. Prema tome, članci 45. i 49. UFEU‑a te Direktiva 2005/36 mogu se primijeniti u ovom predmetu.
Prvo pitanje
30 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. stavak 2. Direktive 2005/36, kao i članke 45. i 49. UFEU‑a, tumačiti na način da zahtjev za pristup reguliranoj profesiji i ovlaštenje za njezino obavljanje u državi članici domaćinu – koji je na temelju tog članka 13. stavka 2. podnijela osoba koja je, s jedne strane, nositelj dokaza o formalnoj osposobljenosti za tu profesiju, izdanog u državi članici u kojoj ta profesija nije regulirana, i koja, s druge strane, ne zadovoljava zahtjev obavljanja te iste profesije u minimalnom trajanju koji predviđa navedeni članak 13. stavak 2. – nadležno tijelo države članice domaćina treba ocijeniti s obzirom na članke 45. i 49. UFEU‑a.
31 Uvodno valja istaknuti da iako je u ovom predmetu točno da je osoba A završila obrazovanje koje je UWE organizirao u Finskoj na finskom jeziku, u partnerstvu s Helsingin Psykoterapiainstituutti, diplomu u psihoterapiji joj je na kraju tog osposobljavanja ipak izdalo UWE, koje ima sjedište u Ujedinjenoj Kraljevini.
32 Prema članku 2. stavku 1. Direktive 2005/36, ona se primjenjuje na sve državljane država članica koji žele obavljati reguliranu profesiju, uključujući i slobodne profesije, u državi članici različitoj od one u kojoj su stekli svoje stručne kvalifikacije, bilo u svojstvu samozaposlene ili zaposlene osobe.
33 Usto, na temelju članka 3. stavka 1. točaka (b) do (d) navedene direktive, „stručne kvalifikacije” su, među ostalim, kvalifikacije koje se potvrđuju dokazom o formalnoj osposobljenosti, poput, osobito, diplome koju je izdalo nadležno tijelo države članice i kojom se potvrđuje uspješno završeno stručno osposobljavanje koje je većim dijelom stečeno u Europskoj uniji.
34 Iz toga slijedi da, s obzirom na to da je dokaz o formalnoj osposobljenosti o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se potvrđuje stručno osposobljavanje stečeno u Uniji, izdalo nadležno tijelo države članice različite od one u kojoj osoba A namjerava obavljati reguliranu profesiju, situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku može ući u područje primjene Direktive 2005/36.
35 Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku, a osobito iz prvog pitanja, proizlazi da osoba A ne ispunjava zahtjev iz članka 13. stavka 2. Direktive 2005/36 da je obavljala profesiju na koju se poziva u minimalnom trajanju koje ta odredba predviđa. U tim okolnostima, ne samo da se osoba A ne može pozivati na tu odredbu, ni, štoviše, na opći sustav prepoznavanja dokaza o osposobljenosti, predviđen člancima 10. do 14. Direktive 2005/36, nego se ne može pozivati ni na drugi sustav prepoznavanja dokaza o osposobljenosti uveden tom direktivom.
36 Stoga, valja utvrditi treba li situaciju poput one u kojoj se nalazi osoba A ocijeniti s obzirom na članke 45. ili 49. UFEU‑a.
37 U tom pogledu, najprije valja podsjetiti na to da je Sud presudio da se slobodno kretanje osoba ne bi moglo u potpunosti ostvariti ako bi države članice mogle uskratiti pogodnost sloboda zajamčenih člancima 45. i 49. UFEU‑a onim svojim državljanima koji su se koristili pogodnostima predviđenima pravom Unije i zahvaljujući tomu stekli profesionalne kvalifikacije u državi članici različitoj od one čije državljanstvo imaju. To se razmatranje primjenjuje i kad je državljanin jedne države članice u drugoj državi članici stekao sveučilišnu kvalifikaciju koju namjerava upotrijebiti u državi članici čije državljanstvo posjeduje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2015., Brouillard, C‑298/14, EU:C:2015:652, t. 27.).
38 Budući da se zainteresirana osoba, u predmetu u kojem je donesena presuda od 6. listopada 2015., Brouillard (C‑298/14, EU:C:2015:652), pozvala, u državi članici čiji je državljanin, na sveučilišnu diplomu koju je stekla u drugoj državi članici, Sud je u točki 29. te presude smatrao da joj se ne smije uskratiti pogodnost odredaba UFEU‑a o slobodnom kretanju osoba, te da u tom pogledu nije relevantna okolnost da je ta diploma stečena nakon okončanja dopisnog osposobljavanja.
39 Isto vrijedi za osobu poput osobe A, koja se u državi članici čiji je državljanin poziva na sveučilišnu diplomu koju je stekla u drugoj državi članici, iako je to osposobljavanje izvedeno u prvoj državi članici u partnerstvu s tijelom nadležnim za izdavanje takve diplome druge države članice.
40 Kao drugo, valja podsjetiti na to da tijela države članice – kad odlučuju o zahtjevu za izdavanje odobrenja za obavljanje profesionalne djelatnosti koji je podnio državljanin Unije, a pristup kojoj, prema nacionalnom pravu, ovisi o posjedovanju određene diplome ili stručne kvalifikacije ili o razdoblju stručne prakse – moraju uzeti u obzir sve diplome, potvrde i druge dokaze kao i relevantno iskustvo zainteresirane osobe, uspoređujući, s jedne strane, kompetencije potvrđene tim dokazima i iskustvom i, s druge strane, znanje i kvalifikacije koje zahtijeva nacionalno zakonodavstvo (presuda od 8. srpnja 2021., Lietuvos Respublikos sveikatos apsaugos ministerija, C‑166/20, EU:C:2021:554, t. 34. i navedena sudska praksa).
41 Budući da je ta sudska praksa samo sudski odraz načela svojstvenog temeljnim slobodama zajamčenima UFEU‑om, to načelo ne može izgubiti dio svoje pravne snage zbog činjenice da su donesene direktive o međusobnom priznavanju diploma (presuda od 8. srpnja 2021., Lietuvos Respublikos sveikatos apsaugos ministerija, C‑166/20, EU:C:2021:554, t. 35 i navedena sudska praksa).
42 Naime, direktive koje uređuju uzajamno priznavanje diploma, a posebno Direktiva 2005/36, nemaju za cilj i ne smiju imati za učinak otežavanje priznavanja takvih diploma, svjedodžbi i drugih isprava u situacijama koje njima nisu obuhvaćene (presuda od 3. ožujka 2022., Sosiaali- ja terveysalan lupa- ja valvontavirasto (Osnovna liječnička izobrazba), C‑634/20, EU:C:2022:149, t. 37. i navedena sudska praksa).
43 Međutim, u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj, kao što to proizlazi iz točke 35. ove presude, zainteresirana osoba ne ispunjava uvjete nijednog od sustava prepoznavanja dokaza o osposobljenosti ustanovljenih Direktivom 2005/36, predmetna država članica domaćin mora poštovati svoje obveze u području priznavanja stručnih kvalifikacija, kako su navedene u točki 40. ove presude, koje se primjenjuju na situacije obuhvaćene člankom 45. UFEU‑a i člankom 49. UFEU‑a (vidjeti, po analogiji, presudu od 8. srpnja 2021., Lietuvos Respublikos sveikatos apsaugos ministerija, C‑166/20, EU:C:2021:554, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
44 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 13. stavak 2. Direktive 2005/36 i članke 45. i 49. UFEU‑a treba tumačiti na način da zahtjev za pristup reguliranoj profesiji i odobrenje za njezino obavljanje u državi članici domaćinu, koji je na temelju tog članka 13. stavka 2. podnijela osoba koja je, s jedne strane, nositelj dokaza o formalnoj osposobljenosti za tu profesiju, izdanog u državi članici u kojoj ta profesija nije regulirana, i koja, s druge strane, ne zadovoljava zahtjev obavljanja te iste profesije u minimalnom trajanju koje predviđa navedeni članak 13. stavak 2., nadležno tijelo države članice domaćina treba ocijeniti s obzirom na članke 45. i 49. UFEU‑a.
Drugo pitanje
45 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije, a osobito članke 45. i 49. UFEU‑a, tumačiti na način da im se protivi to da nadležno tijelo države članice domaćina, kojem je podnesen zahtjev za odobrenje obavljanja regulirane profesije u toj državi članici, temelji svoju ocjenu istovjetnosti osposobljavanja na koju se podnositelj poziva s obzirom na odgovarajuća osposobljavanja u navedenoj državi članici i informacijama o točnom sadržaju i konkretnom načinu izvođenja tog osposobljavanja dobivenim od osoba koje nisu organizatori navedenog osposobljavanja ili od tijela druge države članice.
46 Valja podsjetiti na to da, u situaciji poput one iz glavnog postupka, u kojoj zainteresirana osoba ne ispunjava uvjete nijednog od sustava prepoznavanja dokaza o osposobljenosti, ustanovljenih Direktivom 2005/36, ali na koju se primjenjuje članak 45. ili članak 49. UFEU‑a, predmetna država članica domaćin mora poštovati svoje obveze u području priznavanja stručnih kvalifikacija, kako su navedene u točki 40. ove presude (vidjeti, po analogiji, presudu od 3. ožujka 2022., Sosiaali- ja terveysalan lupa- ja valvontavirasto (Osnovna liječnička izobrazba), C‑634/20, EU:C:2022:149, t. 41.).
47 Postupak usporednog ispitivanja, naveden u točki 40. ove presude, treba tijelima države članice domaćina omogućiti da se objektivno provjere potvrđuje li strana diploma znanja i kvalifikacije svojeg nositelja koje su, ako ne iste, onda barem istovjetne (jednakovrijedne) onima koje potvrđuje nacionalna diploma. Ta se ocjena istovjetnosti strane diplome treba izvršiti isključivo uzimajući u obzir stupanj znanja i kvalifikacija za koji se na temelju te diplome može pretpostaviti da ga ta osoba posjeduje, vodeći računa o prirodi i trajanju studija i praktičnog osposobljavanja te osobe (presuda od 3. ožujka 2022., Sosiaali- ja terveysalan lupa- ja valvontavirasto (Osnovna liječnička izobrazba), C‑634/20, EU:C:2022:149, t. 42. i navedena sudska praksa).
48 U tom pogledu valja istaknuti da taj postupak usporednog ispitivanja pretpostavlja uzajamno povjerenje među državama članicama što se tiče dokaza o stručnim kvalifikacijama koje je izdala svaka država članica. Stoga je tijelo države članice domaćina u načelu obvezno smatrati istinitom ispravu poput, među ostalim, diplome koju je izdalo tijelo druge države članice.
49 Međutim, ako nadležno tijelo države članice izrazi ozbiljne dvojbe, koje nadilaze puke sumnje, o vjerodostojnosti ili istinitosti isprave, tijelo ili institucija koja je izdala ispravu dužna je, na zahtjev prvog tijela, preispitati osnovanost dotične isprave te je, po potrebi, povući (presuda od 19. lipnja 2003., Tennah‑Durez, C‑110/01, EU:C:2003:357, t. 80.).
50 Stoga, kada nadležno tijelo države članice uputi tijelu koje je izdalo ispravu konkretne dokaze, koji čine podudarajući skup indicija, a upućuju na to da diploma na koju se poziva podnositelj zahtjeva ne odražava stupanj znanja i kvalifikacija za koji se na njezinu temelju može pretpostaviti da ga je njezin nositelj stekao, u skladu sa sustavom navedenim u točki 47. ove presude, tijelo koje je izdalo ispravu dužno je, u skladu s načelom lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a, preispitati osnovanosti izdavanja navedene diplome s obzirom na te elemente, te je po potrebi povući.
51 Među tim konkretnim dokazima mogu, ovisno o slučaju, među ostalim biti informacije koje su dostavile osobe koje nisu organizatori predmetnog osposobljavanja ili tijela druge države članice koja djeluju u okviru svojih nadležnosti.
52 Tijelo države članice domaćina, koje je, kao što to proizlazi iz točke 48. ove presude, u načelu dužno smatrati istinitom ispravu poput diplome koju je izdalo tijelo druge države članice, načelno ne može dovoditi u pitanje stupanj znanja i kvalifikacija za koji se na njezinu temelju može pretpostaviti da ga je njezin nositelj stekao, kada je tijelo koje je izdalo ispravu preispitalo osnovanost njezina izdavanja, s obzirom na elemente navedene u točki 50. ove presude, ali je nije povuklo (vidjeti, po analogiji, presudu od 19. lipnja 2003.,Tennah‑Durez, C‑110/01, EU:C:2003:357, t. 79.). Samo iznimno nadležno tijelo države članice domaćina osnovano može dovesti u pitanje stupanj znanja i kvalifikacija za koji se na temelju te diplome može pretpostaviti da ga je nositelj diplome stekao.
53 Stoga, ako okolnosti predmeta, koje su se, kao što je to slučaj u glavnom postupku, zbile na državnom području države članice domaćina, jasno upućuju na neistinitost navedene diplome, od te se države članice ne može tražiti da ih zanemari (vidjeti, po analogiji, presudu od 27. rujna 1989., van de Bijl, 130/88, EU:C:1989:349, t. 25. i 26.).
54 Naime, državi članici domaćinu ne može se uskratiti pravo da poduzme mjere namijenjene sprečavanju toga da se zainteresirane osobe koriste slobodama kretanja osoba koje su zajamčene UFEU‑om kako bi izbjegla zahtjeve u području stručnog osposobljavanja koje vrijede za nositelje nacionalne diplome (vidjeti, po analogiji, presudu od 27. rujna 1989., van de Bijl, 130/88, EU:C:1989:349, t. 26.).
55 Konkretnije, presuđeno je da zaštita javnog zdravlja predstavlja važan razlog u općem interesu kojim se može opravdati nacionalna mjera kojom se ograničavaju navedene slobode kretanja, pod uvjetom da je prikladna za postizanje željenog cilja i da ne prekoračuje ono što je nužno za tu svrhu (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2017., Malta Dental Technologists Association i John Salomone Reynaud, C‑125/16, EU:C:2017:707, t. 58. i 59.).
56 U tom kontekstu valja pojasniti da je neistinitost diplome očita, među ostalim, kada je jasno da se stvarni sadržaj izvedenog osposobljavanja znatno razlikuje od sadržaja osposobljavanja koji proizlazi iz dotične diplome.
57 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članke 45. i 49. UFEU‑a, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, treba tumačiti na način da je nadležno tijelo države članice domaćina, kojem je podnesen zahtjev za odobrenje obavljanja regulirane profesije u toj državi članici, obvezno smatrati istinitom diplomu koju je izdalo tijelo druge države članice i načelno ne može dovoditi u pitanje stupanj znanja i kvalifikacija za koji se na temelju te diplome može pretpostaviti da ga je taj podnositelj zahtjeva stekao. Samo ako ima ozbiljne dvojbe, koje se temelje na konkretnim dokazima, koji čine podudarajući skup indicija, a upućuju na to da diploma na koju se poziva taj podnositelj zahtjeva ne odražava stupanj znanja i kvalifikacija za koji se na temelju te diplome može pretpostaviti da ga je on stekao, smije to tijelo tražiti od tijela koje je izdalo ispravu da preispita osnovanost izdavanja te diplome s obzirom na te elemente, pri čemu potonje tijelo u slučaju potrebe ispravu mora povući. Među tim konkretnim dokazima mogu, ovisno o slučaju, među ostalim biti informacije koje su dostavile osobe koje nisu organizatori predmetnog osposobljavanja ili tijela druge države članice koja djeluju u okviru svojih nadležnosti. Kada je tijelo koje je izdalo ispravu preispitalo osnovanost njezina izdavanja s obzirom na navedene elemente, ali je nije povuklo, tada tijelo države članice domaćina samo iznimno smije dovesti u pitanje osnovanost izdavanja navedene diplome, i to ako okolnosti slučaja jasno upućuju na neistinitost odnosne diplome.
Troškovi
58 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
1. Članak 13. stavak 2. Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija, kako je izmijenjena Direktivom 2013/55/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013. i članke 45. i 49. UFEU‑a treba tumačiti na način da zahtjev za pristup reguliranoj profesiji i odobrenje za njezino obavljanje u državi članici domaćinu, koji je na temelju tog članka 13. stavka 2. podnijela osoba koja je, s jedne strane, nositelj dokaza o formalnoj osposobljenosti za tu profesiju, izdanog u državi članici u kojoj ta profesija nije regulirana, i koja, s druge strane, ne zadovoljava zahtjev obavljanja te iste profesije u minimalnom trajanju koje predviđa navedeni članak 13. stavak 2., nadležno tijelo države članice domaćina treba ocijeniti s obzirom na članke 45. i 49. UFEU‑a.
2. Članke 45. i 49. UFEU‑a, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, treba tumačiti na način da je nadležno tijelo države članice domaćina, kojem je podnesen zahtjev za odobrenje obavljanja regulirane profesije u toj državi članici, obvezno smatrati istinitom diplomu koju je izdalo tijelo druge države članice i načelno ne može dovoditi u pitanje stupanj znanja i kvalifikacija za koji se na temelju te diplome može pretpostaviti da ga je taj podnositelj zahtjeva stekao. Samo ako ima ozbiljne dvojbe, koje se temelje na konkretnim dokazima, koji čine podudarajući skup indicija, a upućuju na to da diploma na koju se poziva taj podnositelj zahtjeva ne odražava stupanj znanja i kvalifikacija za koji se na temelju te diplome može pretpostaviti da ga je on stekao, smije to tijelo tražiti od tijela koje je izdalo ispravu da preispita osnovanost izdavanja te diplome s obzirom na te elemente, pri čemu potonje tijelo u slučaju potrebe ispravu mora povući. Među tim konkretnim dokazima mogu, ovisno o slučaju, među ostalim, biti informacije koje su dostavile osobe koje nisu organizatori predmetnog osposobljavanja ili tijela druge države članice koja djeluju u okviru svojih nadležnosti. Kada je tijelo koje je izdalo ispravu preispitalo osnovanost njezina izdavanja s obzirom na navedene elemente, ali je nije povuklo, tada tijelo države članice domaćina samo iznimno smije dovesti u pitanje osnovanost izdavanja navedene diplome, i to ako okolnosti slučaja jasno upućuju na neistinitost odnosne diplome.
Potpisi