PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)

28. siječnja 2015.(*)

„Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Europsko tržište vodikovog peroksida i perborata – Objava odluke kojom se utvrđuje povreda članka 81. UEZ‑a – Odbijanje zahtjeva za povjerljivo postupanje s informacijama koje se dostavljaju Komisiji na temelju njezine Obavijesti o suradnji – Obveza obrazlaganja – Povjerljivost – Profesionalna tajna – Legitimno očekivanje“

U predmetu T‑341/12,

Evonik Degussa GmbH, sa sjedištem u Essenu (Njemačka), koji zastupaju C. Steinle, M. Holm‑Hadulla i C. von Köckritz, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju C. Giolito, M. Kellerbauer i G. Meessen, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C (2012) 3534 final od 24. svibnja 2012. kojom se odbija zahtjev društva Evonik Degussa za povjerljivo postupanje podnesen na temelju članka 8. Odluke predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (predmet COMP/38.620 – Vodikov peroksid i perborat),

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: S. Papasavvas, predsjednik, N. J. Forwood (izvjestitelj) i E. Bieliūnas, suci,

tajnik: C. Heeren, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 9. travnja 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Komisija Europskih zajednica donijela je 3. svibnja 2006. Odluku C (2006) 1766 final o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u protiv društava Akzo Nobel NV, Akzo Nobel Chemicals Holding AB, Eka Chemicals AB, Degussa AG, Edison SpA, FMC Corporation, FMC Foret SA, Kemira OYJ, L’Air Liquide SA, Chemoxal SA, Snia SpA, Caffaro Srl, Solvay SA/NV, Solvay Solexis SpA, Total SA, Elf Aquitaine SA i Arkema SA (predmet COMP/38.620 – Vodikov peroksid i perborat) (u daljnjem tekstu: Odluka o VPP‑u).

2        Komisija je u Odluci o VPP‑u osobito utvrdila da je društvo Degussa AG, koje je postalo društvo Evonik Degussa GmbH, tužitelj, sudjelovalo u povredi članka 81. UEZ‑a na području Europskoga gospodarskog prostora (EGP) zajedno sa šesnaest drugih društava koja djeluju u sektoru vodikovog peroksida i perborata. Budući da je tužitelj bio prvo društvo koje je stupilo u kontakt s Komisijom u prosincu 2002. na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.; u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.) i da je pritom u potpunosti surađivao tako što je Komisiji dostavljao sve informacije koje je imao u pogledu povrede, dodijeljeno mu je potpuno oslobođenje od novčane kazne.

3        Prva verzija Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti objavljena je 2007. na internetskoj stranici Glavne uprave (GU) za tržišno natjecanje Komisije (u daljnjem tekstu: GU COMP).

4        U dopisu koji je tužitelju uputila 28. studenoga 2011., Komisija ga je obavijestila o svojoj namjeri da objavi novu detaljniju verziju Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti i kojom je obuhvaćen cijeli sadržaj navedene odluke, osim povjerljivih informacija. Pritom je Komisija od tužitelja tražila da u Odluci o VPP‑u označi informacije za koje je namjeravao tražiti povjerljivo postupanje.

5        Smatrajući da ta detaljnija verzija koja nije klasificirana oznakom tajnosti sadrži povjerljive informacije ili poslovne tajne, tužitelj je dopisom od 23. prosinca 2011. obavijestio Komisiju da se protivi predviđenoj objavi. U prilog tom protivljenju, tužitelj je konkretnije istaknuo da navedena verzija koja nije klasificirana oznakom tajnosti sadrži brojne informacije koje je on proslijedio Komisiji u okviru pokajničkog programa kao i imena više njegovih suradnika te informacije o njegovim poslovnim odnosima. Prema mišljenju tužitelja, predviđenom bi se objavom stoga osobito povrijedila načela zaštite legitimnih očekivanja i jednakog postupanja te bi se nanijela šteta istrazi Komisije.

6        Dopisom od 15. ožujka 2012. Komisija je obavijestila tužitelja da pristaje ukloniti iz nove verzije koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a namijenjena je za objavu, sve informacije pomoću kojih bi se izravno ili neizravno mogao utvrditi izvor informacija dostavljenih na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. kao i imena tužiteljevih suradnika. Suprotno tomu, Komisija je smatrala neopravdanim proglasiti povjerljivima ostale informacije za koje je tužitelj tražio povjerljivo postupanje.

7        Korištenjem mogućnosti iz Odluke predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2001. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (SL L 275, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 295.; u daljnjem tekstu: Odluka o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave), tužitelj se obratio službeniku za usmene rasprave kako bi on iz verzije koja nije klasificirana oznakom tajnosti namijenjene za objavu isključio sve informacije koje je tužitelj dostavio na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002.

 Pobijana odluka

8        Odlukom C (2012) 3534 final od 24. svibnja 2012. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) službenik za usmene rasprave odbio je u ime Komisije zahtjeve za povjerljivo postupanje koje je podnio tužitelj i, prema tome, odobrio objavu informacija koje je tužitelj dostavio Komisiji kako bi ostvario pogodnosti iz njezina pokajničkog programa.

9        U pobijanoj odluci službenik za usmene rasprave najprije je naglasio ograničenja svojih ovlasti na temelju kojih može samo ispitati treba li određenu informaciju smatrati povjerljivom, a ne može ispraviti navodnu povredu legitimnih očekivanja koja je tužitelj imao u odnosu na Komisiju.

10      Nadalje je istaknuo da se tužitelj protivio objavi nove detaljnije verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti samo zato što je sadržavala informacije dostavljene na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. te da bi dostava takvih informacija trećim osobama njemu mogla naštetiti u okviru tužbi za naknadu štete koje bi bile podnesene pred nacionalnim sudovima. Međutim, prema mišljenju službenika za usmene rasprave, Komisija raspolaže širokom marginom prosudbe pri odlučivanju hoće li objaviti više od samo bitnih elemenata iz sadržaja svojih odluka. Usto, upućivanja na dokumente iz upravnog spisa sama po sebi ne predstavljaju poslovne tajne ili druge povjerljive informacije.

11      Prema mišljenju službenika za usmene rasprave, tužitelj nije dokazao da bi mu objava informacija koje je dostavio Komisiji kako bi ostvario pogodnosti iz njezina pokajničkog programa mogla nanijeti ozbiljnu štetu. Interes poduzetnika kojemu je Komisija izrekla novčanu kaznu za povredu prava tržišnog natjecanja da se detalji o protupravnom ponašanju koje mu se stavlja na teret ne otkrivaju javnosti ni u kojem slučaju ne zaslužuje nikakvu posebnu zaštitu. Službenik za usmene rasprave podsjetio je, u tom pogledu, da su tužbe za naknadu štete sastavni dio politike Europske unije u području tržišnog natjecanja i da stoga tužitelj ne može izraziti legitiman interes da ga se zaštiti od rizika da bude predmet takvih tužbi zbog njegova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu opisanog u Odluci o VPP‑u.

12      Službenik za usmene rasprave također je smatrao da nije nadležan odgovarati na argumente tužitelja da bi se otkrivanjem trećim osobama informacija koje je dostavio Komisiji u okviru pokajničkog programa naštetilo navedenom programu jer takvo pitanje prelazi granice njegovih ovlasti. Podsjetio je, u tom pogledu, da je u skladu sa sudskom praksom na samoj Komisiji da ocijeni koliko je činjeničnoga i povijesnoga konteksta kojim je obuhvaćeno inkriminirano ponašanje potrebno obznaniti javnosti ako ne sadrži povjerljive informacije.

13      Naposljetku, službenik za usmene rasprave naveo je da, s obzirom na to da su ovlasti koje su mu povjerene na temelju članka 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave ograničene na ocjenjivanje pitanja koliko su informacije obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne ili treba li s njima postupati povjerljivo zbog drugog razloga, on nije bio nadležan odlučivati o argumentu tužitelja prema kojem bi objava informacija koje je dostavio na temelju pokajničkog programa dovela do neopravdane razlike u postupanju u odnosu na druge sudionike u povredi koja je sankcionirana u Odluci o VPP‑u i time povrijedila načelo jednakog postupanja.

 Postupak i zahtjevi stranaka

14      Tužbom koju je tajništvo Općeg suda zaprimilo 2. kolovoza 2012. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

15      Rješenjem od 16. studenoga 2012., Evonik Degussa/Komisija (T‑341/12 R), predsjednik Općeg suda odlučio je, s jedne strane, suspendirati izvršenje pobijane odluke i, s druge strane, zahtijevati od Komisije da se suzdrži od objavljivanja detaljnije verzije Odluke o VPP‑u, u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja, od one koja je od 2007. objavljena na internetskoj stranici GU COMP‑a.

16      S obzirom na izmjenu sastava vijeća Općeg suda, sudac izvjestitelj je postao član trećeg vijeća, kojemu je stoga dodijeljen ovaj predmet.

17      Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (treće vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak te je, u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 64. Poslovnika Općeg suda, tražio od Komisije da podnese jedan dokument. Komisija je traženi dokument podnijela u određenom roku.

18      Na raspravi održanoj 9. travnja 2014. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

19      Tužitelj je na dan rasprave podnio presliku dopisa Komisije od 11. veljače 2014. o arbitražnom postupku koji je u tijeku u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što je predsjednik trećeg vijeća od Komisije tražio da u roku od tjedan dana od rasprave dostavi svoja očitovanja o tom novom podnesku, Komisija je potvrdila, u dopisu koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 15. travnja 2014., da se protivi uzimanju u obzir tog podneska u ovom postupku jer je prekasno podnesen.

20      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

21      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

22      Tužitelj u bitnome ističe pet tužbenih razloga u prilog svojoj tužbi. Prvi se temelji na povredi članka 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave, prava na dobru upravu i prava na saslušanje, drugi na nedostatnosti obrazloženja, treći na povredi profesionalne tajne zaštićene člankom 339. UFEU‑a i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), kao i na povjerljivosti informacija koje Komisija namjerava objaviti, četvrti na povredi načela legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti i jednakog postupanja te peti na povredi načela svrhe iz članka 28. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) kao i na povredi točke 48. Obavijesti Komisije o pravilima uvida u spis Komisije u predmetima koji se vode prema člancima [101.] i [102. UFEU‑a], člancima 53., 54. i 57. Sporazuma o EGP‑u i Uredbi Vijeća (EZ) br. 139/2004 (SL 2005., C 325, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 49.; u daljnjem tekstu: Obavijest o uvidu u spis).

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave, prava na dobru upravu i prava na saslušanje

23      Taj se tužbeni razlog u biti sastoji od dva dijela. U prvom dijelu tužitelj prigovara službeniku za usmene rasprave da nije ispitao meritum argumenata koji se temelje na povredi načela legitimnih očekivanja i jednakog postupanja koje mu je iznio kao ni argument da bi objava koju je predvidjela Komisija povrijedila načelo iz članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 prema kojemu se informacije sakupljene na temelju članaka 17. do 22. navedene uredbe smiju koristiti samo u svrhu zbog koje su prikupljene. Time što je ograničio svoje ispitivanje samo na pitanje jesu li informacije čijoj se objavi protivio tužitelj bile povjerljive, službenik za usmene rasprave neopravdano je ograničio opseg svoje kontrole koju može izvršavati na temelju članka 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave. 

24      U drugom dijelu tužitelj tvrdi da je službenik za usmene rasprave, time što se suzdržavao od odlučivanja o određenim argumentima koje je tužitelj istaknuo, donio pobijanu odluku kojom je povrijedio njegovo pravo na dobru upravu koje je zajamčeno člankom 41. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Taj bi propust također predstavljao povredu prava tužitelja na primjereno saslušanje u okviru upravnog postupka, koje je utvrđeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje o temeljnim pravima.

25      Komisija osporava te argumente.

26      Što se tiče prvog dijela, najprije valja istaknuti da ovim prvim tužbenim razlogom tužitelj u bitnome prigovara službeniku za usmene rasprave da se suzdržao od odgovaranja na tri različita argumenta koja mu je tužitelj iznio, a svaki je od njih, prema njegovu mišljenju, mogao spriječiti objavu potpunije verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, koju je predvidjela Komisija. Ti se argumenti odnose, kao prvo, na povredu načela svrhe iz članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 prema kojemu se informacije prikupljene na temelju članaka 17. do 22. navedene uredbe smiju koristiti samo u svrhu zbog koje su prikupljene, kao drugo, na povredu legitimnih očekivanja koja je tužitelj imao u pogledu neobjavljivanja spornih informacija i, kao treće, na povredu načela jednakog postupanja koja proizlazi iz činjenice da bi ta objava tužitelja stavila u nepovoljniji položaj od ostalih adresata Odluke o VPP‑u koji nisu surađivali s Komisijom u okviru tužbi za naknadu štete koje bi eventualno podnijele žrtve povrede prava tržišnog natjecanja koja je sankcionirana tom odlukom.

27      U skladu s člankom 1. stavkom 1. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave, ovlasti i funkcije službenika za usmene rasprave u postupcima tržišnog natjecanja utvrđene su navedenom odlukom.

28      Članak 8. stavci 1. do 3. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave određuje sljedeće:

„1.      Ako Komisija namjerava objaviti informacije koje mogu predstavljati poslovnu tajnu, odnosno druge povjerljive informacije o nekom poduzetniku ili osobi, potonji primaju pismenu obavijest [GU COMP‑a] o toj namjeri i razlozima. Određuje se vremenski rok unutar kojega predmetni poduzetnik ili osoba mogu podnijeti pisana očitovanja.

2.      Ako se predmetni poduzetnik ili osoba protivi objavi informacija, pitanje može uputiti službeniku za usmene rasprave. Ako službenik za usmene rasprave ustanovi da informacije mogu biti objavljene jer ne predstavljaju poslovnu tajnu ili povjerljivu informaciju, odnosno zato što prevladava argument za njihovu objavu, taj se nalaz navodi u obrazloženoj odluci koja se dostavlja predmetnom poduzetniku odnosno osobi. U odluci se navodi datum nakon kojega će informacije biti objavljene. Taj datum nije raniji od jednog tjedna nakon datuma dostave.

3.      Stavci 1. i 2. se mutatis mutandi primjenjuju na objavu informacija objavom u Službenom listu Europske unije.“

29      Što se tiče najprije prigovora službeniku za usmene rasprave da nije ispitao argument o povredi načela svrhe, ako je uopće moguće utvrditi da je takav argument tužitelj posebno iznio pred njim u svojem zahtjevu od 10. travnja 2012., valja potvrditi stajalište Komisije da je odgovor na taj argument u biti iznesen u pobijanoj odluci. Naime, u točki 19. pobijane odluke službenik za usmene rasprave naveo je da je na Komisiji da utvrdi, poštujući pritom profesionalnu tajnu, koje još informacije namjerava objaviti osim ključnog sadržaja odluka koje je donijela na temelju članka 23. Uredbe br. 1/2003. Međutim, u točkama 20. i 21. pobijane odluke službenik za usmene rasprave također je odbio argument tužitelja da je takva objava zabranjena jer se odnosi na informacije koje su dostavljene Komisiji radi ostvarivanja pogodnosti iz njezina pokajničkog programa.

30      Stoga, ne dovodeći u pitanje ispitivanje valjanosti tog pristupa u okviru petog tužbenog razloga, iz pobijane odluke neizravno, ali nužno proizlazi da objava informacija koje je dostavio poduzetnik koji je tražio pogodnosti iz pokajničkog programa, unatoč neslaganju koje je u tom pogledu navedeni poduzetnik izrazio, ne predstavlja povredu načela iz članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 prema kojemu se informacije koje je Komisija zaprimila tijekom istrage o povredi prava tržišnog natjecanja smiju koristiti samo u svrhu zbog koje su prikupljene.

31      Što se zatim tiče argumenata da službenik za usmene rasprave nije odgovorio na prigovore koji se temelje na povredi legitimnih očekivanja da do sporne objave neće doći kao i na povredi načela jednakog postupanja, potrebno je istaknuti da je te argumente tužitelj istaknuo u svojem zahtjevu koji je 10. travnja 2012. podnio službeniku za usmene rasprave.

32      Radi se stoga o utvrđivanju je li službenik za usmene rasprave, u točkama 15. i 24. pobijane odluke, s pravom smatrao da nije nadležan za odlučivanje o tim argumentima, s obzirom na granice ovlasti koje su mu povjerene na temelju članka 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave.

33      U tom pogledu, valja najprije istaknuti da je Opći sud presudio da, kad je službenik za usmene rasprave donio odluku na temelju članka 9. trećeg stavka Odluke Komisije 2001/462/EZ, EZUČ od 23. svibnja 2001. o opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (SL L 162, str. 21.), koji je zamijenjen člankom 8. stavkom 3. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave, bio je dužan ne samo ispitati sadrži li verzija odluke kojom se sankcionira povreda članka 81. UEZ‑a, koja mu je dodijeljena na ispitivanje, poslovne tajne ili druge povjerljive informacije koje bi na sličan način bile zaštićene nego i provjeriti sadrži li ta verzija druge informacije koje ne bi smjele biti otkrivene javnosti, bilo zbog pravnih pravila Zajednice kojima su posebno zaštićene bilo zbog toga što su to informacije koje su obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne (presude Općeg suda od 30. svibnja 2006., Bank Austria Creditanstalt/Komisija, T‑198/03, Zb., str. II‑1429., t. 34. i od 12. listopada 2007., Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, T‑474/04, Zb., str. II‑4225., t. 66.).

34      Iz iste sudske prakse proizlazi i da se među tim pravilima kojima su posebno zaštićene određene informacije nalazi i Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001., L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.) i članak 4. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.), kojima su predviđena izuzeća od prava na pristup dokumentima institucija utvrđenog u članku 2. stavku 1. potonje uredbe (presuda Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, točka 33. supra, t. 64.).

35      Zatim valja naglasiti da je, kada su donesene presude Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra i Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, točka 33. supra, članak 9. Odluke 2001/462 upućivao samo na potrebnu zaštitu poslovnih tajni poduzetnika koji su bili predmet istrage u području povrede prava tržišnog natjecanja. Ta se odredba stoga razlikovala, u tom pogledu, od članka 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave, kojim je zamijenjena, s obzirom na to da je navedeni članak upućivao na poslovne tajne poduzetnika, ali i na druge povjerljive informacije.

36      Kao što je istaknuto u točki 33. ove presude, Opći sud ipak je u sudskoj praksi navedenoj u toj točki protumačio članak 9. treći stavak Odluke 2001/462 i izvan granica teksta te odredbe, oslanjajući se na analizu njezina konteksta i ciljeva.

37      Stoga je Opći sud najprije istaknuo da je cilj članka 9. Odluke 2001/462, s postupovnog stajališta, provesti zaštitu informacija, koja je predviđena pravom Zajednice, o kojima je Komisija imala saznanja u okviru postupaka primjene pravila tržišnog natjecanja (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 28.). Podsjetivši, u tom pogledu, na zaštitu informacija koje su po svojoj prirodi obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne na temelju članka 20. stavka 2. Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prve uredbe o provedbi članaka [81.] i [82. UEZ‑a] (SL 1962., 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.), Opći sud je naveo da, u skladu sa sudskom praksom, područje informacija koje su obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne premašuje granice poslovnih tajni poduzetnika (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 29.).

38      Opći sud zatim je naveo da se, s jedne strane, prva dva stavka članka 9. Odluke 2001/462 odnose na otkrivanje informacija osobama, poduzetnicima ili udruženjima poduzetnika za potrebe korištenja njihova prava na saslušanje u okviru postupka primjene pravila tržišnog natjecanja i da se, s druge strane, postupak iz tih dvaju stavaka primjenjuje samo na odgovarajući način kod otkrivanja informacija njihovom objavom u Službenom listu Europske unije koja je predviđena u trećem stavku te odredbe. To, među ostalim, upućuje na to da je službenik za usmene rasprave, kada donese odluku na temelju članka 9. trećeg stavka Odluke 2001/462, obvezan osigurati poštovanje profesionalne tajne u pogledu informacija kojima nije potrebna toliko posebna zaštita kao poslovnim tajnama, a posebno u pogledu informacija koje bi mogle biti dostavljene trećim osobama koje imaju pravo na saslušanje u pogledu tih informacija, ali koje se zbog povjerljivosti ne mogu otkriti javnosti (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 31.).

39      Opći sud obrazložio je i svoje široko tumačenje članka 9. Odluke 2001/462 tako što je uputio na uvodnu izjavu 9. navedene odluke u skladu s kojom „[p]rilikom otkrivanja podataka o fizičkim osobama posebno [bi trebalo] poštovati Uredbu […] br. 45/2001“ (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 32.).

40      Takva utvrđenja relevantna su i u okviru Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave.

41      Naime, kao i u pogledu članka 9. Odluke 2001/462, s postupovnog je stajališta cilj članka 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave provesti zaštitu, koju osigurava pravo Unije, informacija o kojima je Komisija imala saznanja u okviru postupaka primjene pravila tržišnog natjecanja, kako je predviđena u članku 28. stavku 2. Uredbe br. 1/2003. Stoga se u navedenom članku 8. navodi ista razlika, koja je istaknuta u točki 38. ove presude., između zaštite povjerljivosti informacija od trećih osoba koje imaju pravo na saslušanje u okviru postupka primjene pravila tržišnog natjecanja i zaštite koju valja osigurati kada je predviđena objava u Službenom listu. Usto je u uvodnoj izjavi 23. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u bitnome preuzet sadržaj uvodne izjave 9. Odluke 2001/462, time što upućuje na obvezu službenika za usmene rasprave da posebno vodi računa o Uredbi br. 45/2001 prilikom iznošenja informacija o fizičkim osobama.

42      U ovom slučaju, međutim, načela legitimnih očekivanja i jednakog postupanja, na koja se pozvao tužitelj pred službenikom za usmene rasprave, ne predstavljaju pravila čiji je cilj posebno zaštititi od otkrivanja javnosti informacija poput onih koje je Komisiji dostavio tužitelj kako bi ostvario pogodnosti iz njezina pokajničkog programa.

43      Naime, protivno, na primjer, pravilima iz Uredbe br. 45/2001 u pogledu obrade osobnih podataka u tijelima i institucijama Unije ili članku 4. Uredbe br. 1049/2001 u pogledu izuzeća od prava na pristup dokumentima, takva načela nemaju poseban cilj zaštititi povjerljivost informacija ili dokumenata. Budući da ta načela stoga nisu obuhvaćena zaštitom, koja je predviđena pravom Unije, informacija o kojima je Komisija imala saznanja u okviru postupaka primjene pravila tržišnog natjecanja, ona prelaze okvir zadaće koju službenik za usmene rasprave ima na temelju članka 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave.

44      Iz toga slijedi da se službenik za usmene rasprave, u tom slučaju, s pravom proglasio nenadležnim za odgovaranje na prigovore spornoj objavi koje je tužitelj iznio na temelju načela legitimnih očekivanja i jednakog postupanja.

45      Nadalje, što se tiče prigovora da pobijana odluka sadrži očitu pogrešku u ocjeni jer nijedna služba Komisije nije ispitala načelne prigovore tužitelja protiv objave detaljnije verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a koji je iznesen u prilog prvom tužbenom razlogu, ni on se ne može prihvatiti.

46      Naime, taj se prigovor, kako to pravilno tvrdi Komisija, temelji na pogrešnoj pretpostavci da je Komisija općenito propustila zauzeti stajalište u tom pogledu.

47      Stoga, u dopisu koji je GU COMP uputio tužitelju 28. studenoga 2011., Komisija je navela da je zbog transparentnosti odlučila objaviti novu detaljniju verziju Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti.

48      Nadalje, iz dopisa koji je GU COMP uputio tužitelju 15. ožujka 2012. proizlazi da je, u okviru analize načelnih prigovora protiv sporne objave, Komisija smatrala da je na njoj osobito da odvagne zaštitu svrha njezinih istraga, koja je obuhvaćena izuzećem od načela otvorenosti, predviđenim člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001, i legitimne interese stranaka. Komisija je, nadalje, navela da dokument, poput izjave poduzetnika, ne može biti zaštićen samo zato što joj je bio dostavljen u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa i da predviđena objava ne bi ugrozila svrhe njezinih istraga. Osim toga, istaknula je da u ovom slučaju valja uzeti u obzir članak 4. stavak 7. Uredbe br. 1049/2001, na temelju kojeg se izuzeća od prava na pristup dokumentima iz prva tri stavka tog članka primjenjuju samo za razdoblje tijekom kojega je predviđena zaštita opravdana sadržajem dokumenta. Komisija iz toga zaključuje da sporna objava ne bi dovela do povrede legitimnog očekivanja tužitelja.

49      Stoga, protivno onome što tvrdi tužitelj, Komisija je uredno ispitala načelne prigovore spornoj objavi koje je iznio tužitelj.

50      Naposljetku, s obzirom na utvrđenja iznesena u točkama 30., 44. i 49. ove presude, valja odbiti kao neosnovan drugi dio tužbenog razloga u kojem tužitelj tvrdi da je odbijanje službenika za usmene rasprave da odgovori na neke od njegovih prigovora spornoj objavi dovelo do povrede njegova prava na dobru upravu koje je zajamčeno člankom 41. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima kao i njegova prava na primjereno saslušanje u okviru upravnog postupka iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje o temeljnim pravima.

51      Iz toga proizlazi da je prvi tužbeni razlog neosnovan i da ga valja odbiti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatnosti obrazloženja

52      Tužitelj prigovara službeniku za usmene rasprave da nije dovoljno obrazložio pobijanu odluku, što je u suprotnosti, s jedne strane, s člankom 296. UFEU‑a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje o temeljnim pravima te, s druge strane, s člankom 8. stavkom 2. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave. Tako se u pobijanoj odluci ne navodi čime je opravdana objava potpunije verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti više od pet godina nakon objave njezine prve verzije koja nije klasificirana oznakom tajnosti. Iako tužitelj priznaje da se Komisija pozvala na transparentnost u dopisu koji mu je uputila 28. studenoga 2011., samo to upućivanje, međutim, ne omogućuje razumijevanje razloga koji su je naveli da smatra da prva verzija koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a koja je 2007. objavljena na njezinoj internetskoj stranici, ne ispunjava ili više ne ispunjava taj zahtjev. Posebno obrazloženje u tom pogledu, u samoj pobijanoj odluci, tim je potrebnije jer odluka Komisije da objavi potpuniju verziju Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti odstupa od prethodne upravne prakse.

53      Komisija tvrdi da je pobijana odluka, promatrana u njezinu kontekstu, u tom pogledu dovoljno obrazložena.

54      Na temelju ustaljene sudske prakse, svrha je obveze obrazlaganja pojedinačne odluke to da omogući sudu Unije da izvrši svoju kontrolu zakonitosti odluke i da pruži zainteresiranoj osobi dovoljno podataka za zaključak o tome je li odluka osnovana ili eventualno sadržava nedostatak zbog kojeg bi bilo moguće osporavati njezinu valjanost, s time da doseg te obveze ipak ovisi o naravi predmetnog akta i o kontekstu u kojem je donesen (presuda Suda od 9. studenoga 1983., Nederlandsche Banden‑Industrie‑Michelin/Komisija, 322/81, Zb., str. 3461., t. 14.; presuda Općeg suda od 11. prosinca 1996., Van Megen Sports/Komisija, T‑49/95, Zb., str. II‑1799., t. 51.).

55      Stoga iako je, na temelju članka 296. UFEU‑a, Komisija dužna navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi pravno opravdanje odluke i razmatranja koja su ju navela da je donese, u obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz te odredbe treba ocjenjivati ne samo s obzirom na njezin tekst nego i na njezin kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu Suda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., str. 63. i navedenu sudsku praksu; presuda Općeg suda od 26. listopada 2012., CF Sharp Shipping Agencies/Vijeće, T‑53/12, t. 37.). Konkretno, akt koji negativno utječe na neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom toj osobi koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (presuda Općeg suda od 15. travnja 2011., Češka Republika/Komisija, T‑465/08, Zb., str. II‑1941., t. 163.).

56      Ta je obveza obrazlaganja provedena u članku 8. stavku 2. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave, u vezi sa stavkom 3. te odredbe, u pogledu odluka koje službenik za usmene rasprave treba donijeti povodom zahtjeva za povjerljivo postupanje s određenim informacijama u okviru postupaka primjene pravila tržišnog natjecanja.

57      U ovom slučaju, iz dopisa koji je tužitelj 23. prosinca 2011. uputio GU COMP‑u kao i iz dopisa koji je 10. travnja 2012. uputio službeniku za usmene rasprave proizlazi da je tužitelj tijekom upravnog postupka tvrdio da bi objava nove verzije Odluke o VPP‑u koja sadrži informacije koje je on dobrovoljno dostavio kako bi ostvario pogodnosti iz Obavijesti o suradnji iz 2002. povrijedila njegova legitimna očekivanja i da usto ne bi bila opravdana nikakvim prevagujućim javnim interesom. Osim toga, iz tih istih dopisa proizlazi da je tužitelj istaknuo da takva objava odstupa od prethodne upravne prakse Komisije prema kojoj se trećim osobama nisu otkrivale informacije koje su joj dostavili poduzetnici u okviru pokajničkog programa.

58      U tom pogledu, valja istaknuti da, iako službenik za usmene rasprave nije konkretno meritorno odgovorio na svaki od tih argumenata, to je bilo uzrokovano, kako proizlazi iz ispitivanja prvog tužbenog razloga, brigom za poštovanje granica ovlasti koje su mu povjerene člankom 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave.

59      Međutim, kao što je već istaknuto u točki 49. ove presude, pobijana odluka donesena je u skladu s upravnim postupkom tijekom kojeg je od Komisije zatraženo da odgovori na načelne prigovore predviđenoj objavi koje je iznio tužitelj, a koji nisu bili u ovlasti službenika za usmene rasprave.

60      U tim okolnostima i kako bi se tužitelju osigurala djelotvorna sudska zaštita, potrebno je pobijanu odluku promotriti u kontekstu koji je doveo do njezina donošenja i stoga smatrati da su navedenom odlukom neizravno, ali nužno obuhvaćena stajališta Komisije u pogledu predviđene objave, koja je izrazila preko GU COMP‑a, u dijelu u kojem se odnose na aspekte koji nisu obuhvaćeni ovlastima službenika za usmene rasprave.

61      Tako promotrena pobijana odluka omogućuje tužitelju da razumije činjenične i pravne elemente o kojima ovisi njezino pravno opravdanje.

62      Stoga je, kao prvo, kao što je već istaknuto u točki 47. ove presude, u dopisu koji je GU COMP 28. studenoga 2011. uputio tužitelju Komisija opravdala svoju namjeru da objavi detaljniju verziju Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, pozivajući se na cilj transparentnosti.

63      Kao drugo, iako je istina da se službenik za usmene rasprave proglasio nenadležnim za ispitivanje eventualne povrede legitimnih očekivanja tužitelja jer bi takvo ispitivanje prelazilo granice njegovih ovlasti koje se temelje na članku 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika usmene rasprave, Komisija je, u svojem dopisu koji je 15. ožujka 2012. uputila tužitelju, ipak izričito odgovorila na argument tužitelja da bi sporna objava povrijedila njegova legitimna očekivanja.

64      Kao što je već istaknuto u točki 48. ove presude, naime, iz navedenog dopisa u biti proizlazi da je, u okviru analize načelnih prigovora spornoj objavi, Komisija smatrala da je na njoj da osobito odvagne zaštitu svrha njezinih istraga, koja je obuhvaćena izuzećem od načela otvorenosti, predviđenim člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001, i legitimne interese stranaka. Komisija je, nadalje, navela da određeni dokument ne može biti zaštićen samo zato što joj je bio dostavljen u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa i da predviđena objava ne bi ugrozila svrhe njezinih istraga. Osim toga, istaknula je da u ovom slučaju valja uzeti u obzir članak 4. stavak 7. Uredbe br. 1049/2001, na temelju kojeg se izuzeća od prava na pristup dokumentima iz prva tri stavka tog članka primjenjuju samo za razdoblje tijekom kojega je predviđena zaštita opravdana sadržajem dokumenta. Komisija iz toga zaključuje da sporna objava ne bi dovela do povrede legitimnog očekivanja tužitelja.

65      Kao treće, u pobijanoj se odluci navodi više elemenata u prilog odbijanju zahtjeva za povjerljivo postupanje koji je podnio tužitelj. Službenik za usmene rasprave u njoj je najprije istaknuo da upućivanja na dokumente iz upravnog spisa sama po sebi ne predstavljaju poslovne tajne ili druge povjerljive informacije. Odbijanje zahtjeva za povjerljivo postupanje zatim je opravdano, kao prvo, širokom marginom prosudbe kojom raspolaže Komisija za objavljivanje više od samo bitnih elemenata iz sadržaja odluka koje je donijela na temelju članka 23. Uredbe br. 1/2003, kao drugo, činjenicom da tužitelj nije dokazao da bi objava informacija koje je dostavio Komisiji na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. predstavljala rizik od nanošenja ozbiljne štete tužitelju i, kao treće, činjenicom da, čak i da je takav rizik utvrđen, iz sudske prakse proizlazi da interes tužitelja da detalji o njegovu sudjelovanju u povredi ne budu poznati javnosti nije dostojan zaštite. Službenik za usmene rasprave dodao je da se navedena sudska praksa u ovom slučaju primjenjuje po analogiji jer je, unatoč činjenici da Odlukom o VPP‑u tužitelju nije bilo naloženo plaćanje novčane kazne, njegovo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 81. UEZ‑a kao i članka 53. Sporazuma o EGP‑u iz navedene odluke svejedno utvrđeno tom odlukom.

66      Naposljetku, utvrđenja iz prethodne točke dovode i do odbijanja argumenta tužitelja da u pobijanoj odluci nije bilo navedeno čime je u ovom slučaju opravdano odstupanje od prethodne upravne prakse Komisije. Naime, čak i da se prethodna upravna praksa na koju upućuje tužitelj uzme kao utvrđena, a koja je ispitana u okviru četvrtog tužbenog razloga, u pobijanoj je odluci, promatranoj u kontekstu njezina donošenja, navedeno dovoljno elemenata na temelju kojih se mogu razumjeti razlozi zbog kojih se, u ovom slučaju, Komisija odlučila udaljiti od te prakse.

67      Stoga ne treba prihvatiti tvrdnju tužitelja da pobijana odluka nije dovoljno obrazložena, a drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi profesionalne tajne kao i na povredi povjerljivosti informacija koje Komisija namjerava objaviti

68      Tužitelj tvrdi da službenik za usmene rasprave u pobijanoj odluci nije poštovao povjerljivost informacija koje je on dobrovoljno dostavio Komisiji tijekom njezine istrage. Zato pobijana odluka povređuje članak 339. UFEU‑a i članak 8. EKLJP‑a.

69      Prema mišljenju tužitelja, takva se povjerljivost najprije temelji na činjenici da te informacije proizlaze iz izjava koje su on ili drugi poduzetnici dali u okviru pokajničkog programa, odnosno iz dokumenata koji su Komisiji dobrovoljno dostavljeni tijekom istrage. Takve informacije dio su privatnih djelatnosti tužitelja, koje su zaštićene člankom 8. stavkom 1. EKLJP‑a, neovisno čak i o njihovu sadržaju. Nadalje, iz presude Suda od 7. studenoga 1985., Adams/Komisija (145/83, Zb., str. 3539.) proizlazi da se posebna zaštita pruža informacijama i dokumentima koji su Komisiji dobrovoljno dostavljeni, pod uvjetom da ih Komisija ne otkriva javnosti.

70      Tužitelj zatim tvrdi da su informacije za koje je tražio povjerljivo postupanje dio profesionalne tajne zaštićene člankom 339. UFEU‑a kao i člankom 30. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, s obzirom na to da ispunjavaju tri uvjeta koja su u tom pogledu utvrđena u presudi Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra. Tako su te informacije poznate samo ograničenom broju osoba, njihovo bi otkrivanje javnosti moglo tužitelju nanijeti ozbiljnu štetu, a neotkrivanje tih informacija je objektivno opravdano, čak i ako se uzmu u obzir suprotni interesi koji idu u prilog tomu da ih se otkrije javnosti.

71      Tužitelj u tom pogledu ističe da informacije za koje je u ovom slučaju predviđena objava i koje nisu navedene u privremenoj verziji Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti objavljenoj 2007. sadrže detalje ne samo o protutržišnim sporazumima i razmjenama informacija iz Odluke o VPP‑u nego i o načinu na koji je on u njima sudjelovao. Te su informacije popraćene brojnim citatima preuzetima iz dokumenata koje su kandidati podnijeli za pokajnički program kao i objašnjenjima koje je dostavila Komisija. Takvu bi objavu trebalo izjednačiti s izravnom objavom izjava tužitelja i ostalih poduzetnika adresata Odluke o VPP‑u koji su izjave dali u okviru pokajničkog programa, koja bi mogla ozbiljno naštetiti ugledu tužitelja i utjecati na njegov položaj na tržištu. Tužitelj dodaje da bi mu predviđena objava nanijela ozbiljniju štetu nego drugim poduzetnicima koji su sudjelovali u povredi sankcioniranoj u Odluci o VPP‑u jer, da bi dobio oslobođenje od novčane kazne, tužitelj nije imao drugog izbora nego bez zadrške priznati svoje sudjelovanje u povredi i pomoći, koliko je god moguće, Komisiji da razjasni činjenice.

72      Iz sudske prakse, osim toga, proizlazi da su informacije o poslovnim odnosima između društava, cijenama njihovih proizvoda, strukturi njihovih troškova, tržišnim udjelima ili sličnim elementima, poput informacija za koje je u ovom slučaju predviđena objava, dio komercijalnih interesa navedenih društava te su dostojne zaštite, čak i kada se odnose na ponašanja čija je nezakonitost dokazana. Usto, predviđenom bi objavom tužitelj bio izložen dodatnom riziku od toga da mu se naloži plaćanje naknade štete u okviru tužbi podnesenih nacionalnim sudovima. Međutim, tužitelj je tijekom rasprave istaknuo da bi ga trebalo zaštiti od takvih odštetnih tužbi.

73      Tužitelj tvrdi, nadalje, da je službenik za usmene rasprave, time što je odbio njegove zahtjeve za povjerljivo postupanje, povrijedio opću pretpostavku nezakonitosti koja se odnosi na objavu informacija koje proizlaze iz izjava koje su poduzetnici dali na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. kao i iz dokumenata koje su ti poduzetnici dobrovoljno dostavili Komisiji. Naime, valja izbjeći da stroga pravila kojima je uređeno postupanje s informacijama koje Komisija dobije u okviru postupaka u području zabranjenih sporazuma, posebno ona koja proizlaze iz Obavijesti o suradnji iz 2002., budu lišena svojeg smisla objavom u Službenom listu. Usto, tužitelj je tijekom rasprave naglasio da Komisija objavom ne bi smjela lišiti učinka zaštitu od otkrivanja javnosti određenih informacija koja je utvrđena u članku 4. Uredbe br. 1049/2001.

74      Tužitelj još ističe da pobijana odluka ne navodi nikakav prevagujući javni interes kojim bi se predviđena objava opravdala, usprkos povjerljivosti spornih informacija. Budući da je javnost bila već dovoljno obaviještena objavom iz 2007. verzije koja nije klasificirana oznakom tajnosti, takav javni interes u ovom slučaju ipak nije postojao. U pogledu eventualnog interesa žrtava povrede sankcionirane Odlukom o VPP‑u da se objavi detaljnija verzija navedene odluke, taj bi interes bio isključivo privatan. Tužitelj je u tom pogledu na raspravi dodao da u pobijanoj odluci u svakom slučaju nije bilo navedeno zašto je predviđena objava potrebna za osiguravanje prava žrtvama zabranjenih sporazuma iz Odluke o VPP‑u na djelotvoran pravni lijek.

75      Komisija osporava tu argumentaciju.

76      Ovaj tužbeni razlog u biti obuhvaća tri dijela od kojih se prvi temelji na povredi poslovne tajne tužitelja ili barem na povredi povjerljivosti poslovnih informacija koje se na njega odnose, drugi na povredi povjerljivosti informacija dostavljenih Komisiji u okviru pokajničkog programa i treći na povredi prava na zaštitu privatnosti.

77      U tom pogledu, Opći sud najprije ističe da se argumenti o povredi legitimnih očekivanja koja je tužitelj navodno imao na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. kao i prethodne prakse Komisije, koje je istaknuo u prilog trećem tužbenom razlogu, u biti preklapaju s dijelom argumentacije iznesene u okviru četvrtog tužbenog razloga. Ti su argumenti stoga ispitani u tom okviru.

78      Zatim valja podsjetiti da, u skladu s člankom 339. UFEU‑a, članovi institucija Unije, članovi odbora te dužnosnici i ostali službenici Unije ne smiju, čak ni nakon prestanka svoje dužnosti, otkrivati one podatke koji su obuhvaćeni obvezom čuvanja profesionalne tajne, a osobito podatke o poduzećima, njihovim poslovnim odnosima ili troškovima.

79      U skladu s člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, informacije koje je Komisija prikupila, tijekom istraga koje je vodila u skladu s tom uredbom, na temelju njezinih članaka 17. do 22. smiju se, ne dovodeći u pitanje članke 12. i 15. te uredbe, koristiti samo u svrhu zbog koje su prikupljene. U članku 28. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, kojim je dopunjeno pravilo ponašanja utvrđeno u članku 339. UFEU‑a u području primjene navedene uredbe, posebno je pojašnjeno, ne dovodeći u pitanje suradnju između Komisije i tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje kao ni mogućnost adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku da imaju uvid u spis istrage, da Komisija i navedena tijela, njihove službene osobe, njihovi zaposlenici i ostale osobe koje rade pod nadzorom navedenih tijela kao i službene osobe i zaposlenici drugih tijela država članica ne smiju otkriti informacije koje su pribavili ili razmijenili u skladu s navedenom uredbom te onom koja uređuje obvezu čuvanja poslovne tajne.

80      Nadalje, na temelju članka 30. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 Komisija, među ostalim, objavljuje odluke kojima propisuje novčane kazne poduzetnicima i udruženjima poduzetnika koje smatra odgovornima za povredu prava Unije u području zabranjenih sporazuma. U skladu s člankom 30. stavkom 2. te uredbe, objave će sadržavati imena stranaka u postupku, bitne elemente iz sadržaja odluke te kazne ako su izrečene, ali se pritom uzima u obzir pravni interes poduzetnika na zaštitu tajnosti podataka koji se smatraju poslovnom tajnom.

81      Naposljetku, člankom 16. stavkom 1. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka 81. i 82. [UEZ‑a] (SL L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.) u biti se predviđa da Komisija ne smije dostavljati niti omogućiti uvid u informacije, uključujući dokumente, koje su sadržane u spisu istrage ako one sadržavaju poslovne tajne ili ostale povjerljive informacije bilo koje osobe.

82      U ovom slučaju, tužitelj ne osporava da je sudjelovao u zabranjenom sporazumu na koji se odnosi Odluka o VPP‑u. Suprotno tomu, s jedne strane, tvrdi da povjerljivost spornih informacija proizlazi iz same činjenice da su one dobrovoljno dostavljene Komisiji u okviru pokajničkog programa i da bi predviđena objava stoga mogla ugroziti zaštitu svrha njezinih istraga.

83      S druge strane, najprije upućuje na činjenicu da bi objava detaljnije verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti koju je predvidjela Komisija neopravdano nanijela štetu njegovim poslovnim interesima u smislu članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001, u mjeri u kojoj navedena verzija sadrži informacije o iznosima cijena koje je primjenjivao, predviđenim povećanjima cijena, njegovoj ulozi na sastancima s konkurentima, mjestima na kojima su se takvi sastanci održavali kao i datumima tih sastanaka, osobama koje su na njima sudjelovale i njihovu sadržaju. Prema mišljenju tužitelja, predviđena objava tako bi nanijela ozbiljnu štetu njegovu ugledu i povećala rizik da žrtve povrede sankcionirane Odlukom o VPP‑u podnesu tužbe za naknadu štete ili da ostali poduzetnici koji su sudjelovali u navedenoj povredi protiv njega podnesu regresne tužbe. Tužitelj nadalje tvrdi da sporne informacije, u svakom slučaju, predstavljaju poslovne tajne ili barem poslovne informacije povjerljive prirode čija je objava isključena na temelju članka 28. stavka 2. i članka 30. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Nadalje, tužitelj ističe da se zaštita sudskih postupaka iz članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001 protivi spornoj objavi jer bi ona dovela do narušavanja ravnopravnosti stranaka u okviru građanskih tužbi podnesenih nacionalnim sudovima, što je protivno načelu nepristranosti iz članka 41. Povelje o temeljnim pravima. Naposljetku, povjerljivost spornih informacija temelji se na činjenici da su te informacije, koje su tijekom istrage dobrovoljno dostavljene Komisiji, dio privatnih djelatnosti tužitelja te su stoga zaštićene člankom 8. stavkom 1. EKLJP‑a.

 Prvi dio, koji se temelji na tome da sporne informacije predstavljaju poslovne tajne ili barem poslovne informacije povjerljive prirode

84      Valja podsjetiti da, na temelju ustaljene sudske prakse, informacije od prije pet ili više godina, koje su prije bile tajne i povjerljive, to više nisu i stoga ih je potrebno smatrati povijesnima, osim ako tužitelj iznimno dokaže da, unatoč njihovoj starosti, te informacije još uvijek predstavljaju ključne elemente njegova poslovnog položaja ili poslovnog položaja treće osobe (rješenje Općeg suda od 15. studenoga 1990., Rhône‑Poulenc i dr./Komisija, T‑1/89 do T‑4/89 i T‑6/89 do T‑15/89, Zb., str. II‑637., t. 23.; vidjeti rješenje predsjednika četvrtog vijeća Općeg suda od 22. veljače 2005., Hynix Semiconductor/Vijeće, T‑383/03, Zb., str. II‑621., t. 60. i navedenu sudsku praksu; rješenja predsjednika osmog vijeća Općeg suda od 8. svibnja 2012., Diamanthandel A. Spira/Komisija, T‑108/07, t. 65. i od 10. svibnja 2012., Diamanthandel A. Spira/Komisija, T‑354/08, t. 47.).

85      U ovom se slučaju ne osporava da su sve sporne informacije starije od pet ili više godina, a većina čak i više od deset godina. Međutim, valja utvrditi da tužitelj nije istaknuo nijedan poseban argument kako bi dokazao da, unatoč njihovoj starosti, navedene informacije u ovom trenutku i dalje predstavljaju ključne elemente njegova poslovnog položaja ili poslovnog položaja treće osobe. Stoga je tužitelj samo tvrdio da brojni ulomci Odluke o VPP‑u za koju je Komisija predvidjela objavu, u kojima se opisuju činjenice na kojima se temelji povreda, sadrže informacije o njegovim poslovnim odnosima i cjenovnoj politici, da zaštita poslovnih tajni nije isključena što se tiče informacija o nezakonitim ponašanjima i, naposljetku, da se zaštita poslovnih tajni ne smije ograničiti na razdoblje čije je trajanje strogo utvrđeno.

86      Iz toga slijedi da se određene informacije iz Odluke o VPP‑u za koju je Komisija prvi put predvidjela objavu, čak i da su u određenom trenutku predstavljale poslovne tajne, u svakom slučaju moraju smatrati povijesnima i da, usto, nije bilo dokazano čime bi još bilo opravdano iznimno im pružiti zaštitu koja se u tom pogledu dodjeljuje člankom 30. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003.

87      Stoga je prvi dio neosnovan i valja ga odbiti.

 Drugi dio, koji se temelji na povjerljivosti informacija dostavljenih Komisiji na temelju pokajničkog programa

88      Budući da područje informacija obuhvaćenih obvezom čuvanja profesionalne tajne nadilazi poslovne tajne poduzetnika (vidjeti u tom smislu presude Adams/Komisija, točka 69. supra, t. 34. i Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 29.), valja utvrditi, ne dovodeći u pitanje analizu osnovanosti četvrtog tužbenog razloga, treba li, kao što to tvrdi tužitelj, informacije zaštititi samo zato što ih je poduzetnik dobrovoljno dostavio Komisiji kako bi ostvario pogodnosti iz pokajničkog programa.

89      U skladu s člankom 1. drugim stavkom UEU‑a, u Uniji se odluke donose na što otvoreniji način. To se načelo odražava u članku 15. UFEU‑a kojim je, u određenim okolnostima, građanima zajamčeno pravo pristupa dokumentima institucija. U skladu s tim načelom i u nedostatku odredbi kojima bi bila izričito propisana ili zabranjena objava, mogućnost institucija da objave akte koje donesu predstavlja pravilo u pogledu kojeg postoje izuzeća jer se pravo Unije, posebno kroz odredbe kojima se jamči poštovanje profesionalne tajne, protivi otkrivanju javnosti tih akata ili informacija koje oni sadrže (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 69.).

90      Ni u članku 339. UFEU‑a ni u članku 28. Uredbe br. 1/2003 nije izričito navedeno koje su informacije, osim poslovnih tajni, obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne. Međutim, iz članka 28. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 nije moguće zaključiti da je to slučaj sa svim informacijama prikupljenima na temelju navedene uredbe, osim s informacijama čija je objava obvezna na temelju njezina članka 30. Naime, poput članka 339. UFEU‑a, članak 28. Uredbe br. 1/2003, kojim je dopunjena i kojim se provodi ta odredba primarnog prava u području pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike, protivi se samo otkrivanju javnosti informacija koje su obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne (vidjeti po analogiji presudu Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 70.).

91      Osim toga, istina je da je, u skladu s točkom 75. presude Bank Austria/Komisija, točka 33. supra i točkom 64. presude Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, točka 33. supra, s obzirom na to da je povjerljivost određenih informacija zaštićena izuzećem od prava na pristup dokumentima iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001, takva zaštita relevantna za ocjenjivanje pitanja je li Komisija poštovala zabranu koja joj je propisana člankom 28. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 u pogledu otkrivanja javnosti informacija koje su obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne.

92      Ipak, nakon što je donio te presude, Sud je članak 4. Uredbe br. 1049/2001 protumačio na način da je institucijama dopušteno odluke u tom smislu temeljiti na općim pretpostavkama koje se primjenjuju na određene kategorije dokumenata, s obzirom na to da se općenita razmatranja slične vrste mogu suprotstaviti zahtjevima za otkrivanje dokumenata iste naravi. To se tumačenje nameće kad propis kojim se uređuje postupak također predviđa stroga pravila u pogledu postupanja s podacima koji su dobiveni ili utvrđeni u okviru takvog postupka (presuda Suda od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, t. 108., 116. i 118.). Međutim, upravo je takav slučaj s člankom 27. stavkom 2. i člankom 28. Uredbe br. 1/2003 te člancima 6., 8., 15. i 16. Uredbe br. 773/2004 kojima se na restriktivan način uređuje upotreba dokumenata iz spisa koji se odnosi na postupak primjene članka 101. UFEU‑a (presuda Suda od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW Energie Baden‑Württemberg, C‑365/12 P, t. 86.). U tim okolnostima, tumačenje članka 4. Uredbe br. 1049/2001 na način da se Komisiji zabrani objava svih informacija kojima ima pravo odbiti pristup na temelju te odredbe, pozivajući se na opću pretpostavku, lišilo bi članak 30. Uredbe br. 1/2003 svakog smisla. Naime, učinak takvog tumačenja bilo bi uskraćivanje mogućnosti Komisiji da objavi čak i bitne elemente iz sadržaja svoje odluke jer bi oni nužno proizlazili iz elemenata spisa istrage. Osim toga, to bi tumačenje imalo i praktičan učinak prebacivanja tereta dokazivanja koji, u području povjerljivog postupanja, leži na strani podnositelja zahtjeva za takvo postupanje jer bi on samo morao istaknuti opću pretpostavku na koju se institucije mogu pozvati u gore opisanim okolnostima i tako obvezati Komisiju da dokaže da se sporna informacija može uključiti u objavljenu verziju njezine odluke.

93      Međutim, protivno tomu što u biti tvrdi tužitelj, otkrivanje javnosti informacija koje se odnose na povredu prava tržišnog natjecanja Unije objavom odluke kojom je sankcionirana navedena povreda, na temelju članka 30. Uredbe br. 1/2003, u načelu se ne smije zamijeniti s pristupom trećih osoba dokumentima iz spisa istrage Komisije o takvoj povredi. Stoga, u ovom predmetu, posljedica objave informacija o činjenicama na kojima se temelji povreda, a koje nisu navedene u verziji Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti objavljenoj 2007., ako bi do nje došlo, ne bi bila dostava trećim osobama zahtjeva za primjenu pokajničkog programa koje je tužitelj podnio Komisiji, zapisnika u kojem su zabilježene usmene izjave tužitelja koje je dao na temelju pokajničkog programa, odnosno dokumenata koje je tužitelj dobrovoljno tijekom istrage dostavio Komisiji.

94      S obzirom na ta načela valja ispitati tri kumulativna uvjeta koja trebaju biti ispunjena da bi informacije bile obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne i stoga bile zaštićene od otkrivanja javnosti, odnosno, kao prvo, te informacije smiju biti poznate samo ograničenom broju osoba, kao drugo, njihovo otkrivanje javnosti može nanijeti ozbiljnu štetu osobi koja ih je dostavila ili trećim osobama i naposljetku, kao treće, interesi koji mogu biti ugroženi otkrivanjem takvih informacija javnosti objektivno su dostojni zaštite (presude Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 71. i Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, točka 33. supra, t. 65.).

95      Komisija tvrdi da prvi uvjet u ovom slučaju nije ispunjen jer su informacije koje joj je tužitelj dostavio tijekom istrage bile navedene u spisu kojemu su ostali adresati Odluke o VPP‑u imali pristup.

96      Tu argumentaciju valja odbiti. Naime, u tom pogledu treba razlikovati zaštitu koju je potrebno pružiti informacijama obuhvaćenima obvezom čuvanja profesionalne tajne u odnosu na osobe, poduzetnike ili udruženja poduzetnika koji imaju pravo na saslušanje u okviru postupka primjene pravila tržišnog natjecanja od zaštite koju valja pružiti takvim informacijama u odnosu na opću javnost (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 29.; vidjeti također po analogiji rješenje potpredsjednika Suda od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group, C‑278/13 P(R), t. 56. i 57.).

97      Stoga je obveza dužnosnika i službenika institucija da ne otkrivaju javnosti informacije obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne koje posjeduju, koja je navedena u članku 339. UFEU‑a i provedena, u području pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike, člankom 28. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, ublažena u pogledu osoba koje imaju pravo na saslušanje na temelju članka 27. stavka 2. navedene uredbe. Komisija može takvim osobama dostaviti određene informacije koje su obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne ako je ta dostava nužna za dobro odvijanje izvođenja dokaza. U takvim okolnostima, međutim, valja smatrati da su te informacije poznate samo ograničenom broju osoba.

98      Iz toga slijedi da pravilo iz članka 27. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, kojim se utvrđuje pravo stranaka obuhvaćenih istragom Komisije na pristup upravnom spisu, ne dovodi u pitanje zaštitu od otkrivanja općoj javnosti informacija dostavljenih Komisiji tijekom istrage i obuhvaćenih obvezom čuvanja profesionalne tajne.

99      Što se tiče drugog uvjeta, Opći sud utvrđuje da je i on ispunjen u ovom slučaju.

100    Kao što je istaknuto u točki 83. ove presude, tužitelj tvrdi da bi mu predviđena objava nanijela ozbiljnu štetu jer bi ugrozila njegov ugled i povećala rizik da bude osuđen u okviru tužbi za naknadu štete koje bi podnijele žrtve povrede sankcionirane Odlukom o VPP‑u, odnosno u okviru regresnih tužbi koje bi protiv njega podnijeli drugi poduzetnici koji su sudjelovali u navedenoj povredi.

101    U tom je pogledu nesporno da se sporne informacije, čija objava ovisi o ishodu spora, u biti sastoje od opisa elemenata na kojima se temelji povreda članka 81. UEZ‑a koju je Komisija sankcionirala u Odluci o VPP‑u.

102    Međutim, valja utvrditi, s jedne strane, što se tiče tvrdnje tužitelja da bi objava spornih informacija mogla ugroziti njegov ugled i utjecati na njegov položaj u poslovnim odnosima, da se u određenom broju ulomaka Odluke o VPP‑u, čija je objava predviđena prvi put, uistinu znatno detaljnije nego u verziji navedene odluke koja nije klasificirana oznakom tajnosti objavljenoj 2007. opisuje protupravno ponašanje tužitelja. Stoga, na primjer, ulomci uvodnih izjava 115., 116., 123., 126., 130., 140., 147., 149., 150., 151., 169., 170., 188., 189., 201., 211., 233., 260. i 277. Odluke o VPP‑u, čiju je objavu predvidjela Komisija, omogućuju razumijevanje važne uloge tužitelja ne samo u nastanku povrede članka 81. UEZ‑a iz te odluke nego i u njezinu nastavljanju tijekom gotovo sedam godina.

103    S druge strane, iako je točno da Komisija nije posebno obrazložila pobijanu odluku upućivanjem na cilj omogućivanja tužbi za naknadu štete pred nacionalnim sudovima, iz spisa ipak proizlazi, prima facie, da bi objava potpunije verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a koju je predvidjela Komisija, posebno dijela navedene odluke o funkcioniranju zabranjenog sporazuma, omogućila trećim osobama koje se smatraju oštećenima povredom prava tržišnog natjecanja Unije koja je u toj odluci utvrđena, da jednostavnije utvrde odgovornost tužitelja i ostalih poduzetnika koji su sudjelovali u povredi za štetu kao i, prema potrebi, doseg te odgovornosti.

104    Kao što ilustriraju ulomci verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti istaknuti u točki 102. ove presude, čija je objava predviđena, u navedenoj su verziji naime detaljnije otkriveni koluzivni kontakti ili protutržišni sporazumi u kojima je tužitelj sudjelovao, navodeći posebno nazive proizvoda obuhvaćenih navedenim kontaktima ili sporazumima, podatke o iznosima primijenjenih cijena kao i ciljeve koje su sudionici htjeli postići u pogledu cijena i raspodjele tržišnih udjela. Takve informacije pojednostavnjuju fizičkim ili pravnim osobama koje se smatraju žrtvama povrede članka 81. UEZ‑a sankcionirane u Odluci o VPP‑u dokazivanje štete kao i uzročno‑posljedične veze navedene povrede s navodnom štetom.

105    Stoga, s time da u ovoj fazi razlaganja čak i nije potrebno odlučiti o tome bi li, kao što to tvrdi tužitelj, u okviru tužbe za naknadu štete objava spornih informacija tužitelja stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale poduzetnike koji su sudjelovali u povredi sankcioniranoj u Odluci o VPP‑u, ali koji nisu pokazali istu sklonost suradnji, valja smatrati utvrđenim da bi otkrivanje javnosti informacija za koje je tužitelj tražio povjerljivo postupanje moglo tužitelju nanijeti ozbiljnu štetu.

106    Naposljetku, što se tiče trećeg uvjeta, valja podsjetiti da on podrazumijeva da je za ocjenu povjerljivosti informacije nužno odvagivanje legitimnih interesa koji se protive njezinu otkrivanju javnosti i općeg interesa da se djelatnosti institucija odvijaju poštujući koliko je god to moguće načelo otvorenosti djelovanja (presude Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 71. i Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, točka 33. supra, t. 65.).

107    U tom pogledu, što se tiče najprije argumenta tužitelja da bi predviđena objava ugrozila njegov ugled i, na taj način, njegove poslovne interese, prije svega valja istaknuti da interes poduzetnika kojemu je Komisija izrekla novčanu kaznu za povredu prava tržišnog natjecanja da se detalji o protupravnom ponašanju koje mu se stavlja na teret ne otkriju javnosti načelno ne zaslužuje nikakvu posebnu zaštitu, uzevši u obzir javni interes za što je moguće temeljitijim saznanjima o razlozima svakog djelovanja Komisije, interes gospodarskih subjekata da znaju koja ih ponašanja mogu izložiti sankcijama i interes osoba oštećenih povredom da znaju njezine detalje kako bi mogli, prema potrebi, ostvariti svoja prava u odnosu na sankcionirane poduzetnike te uzevši u obzir mogućnost kojom raspolaže taj poduzetnik da takvu odluku podvrgne sudskom nadzoru (presude Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 78. i Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, točka 33. supra, t. 72.; vidjeti po analogiji presudu Suda EFTA‑e od 21. prosinca 2012., DB Schenker/EFTA Surveillance Authority, E‑14/11, Report of the EFTA Court, str. 1178., t. 189.).

108    Iz toga slijedi da se tužitelj ne može legitimno protiviti tome da Komisija objavi informacije koje detaljnije prikazuju njegovo sudjelovanje u povredi sankcioniranoj u Odluci o VPP‑u zato što bi takva objava mogla promijeniti ugled koji on ima u poslovnim odnosima i, na taj način, ugroziti njegove poslovne interese.

109    Nadalje, ne može se prihvatiti ni argument tužitelja da bi predviđena objava neopravdano utjecala na građanske tužbe u tijeku ili one buduće jer bi ta objava nacionalnim sudovima kojima su takve tužbe podnesene uskratila mogućnost da sami ocijene potrebu da od Komisije traže dostavu informacija, poput onih o kojima se radi u ovom sporu, na temelju članka 15. stavka 1. Uredbe br. 1/2003.

110    Naime, valja utvrditi da se tim argumentom tužitelj u biti želi zaštititi od toga da mu nacionalni sud eventualno naloži plaćanje naknade štete zbog njegova sudjelovanja u povredi članka 81. UEZ‑a. Međutim, interes društva koje je sudjelovalo u povredi članka 81. UEZ‑a da izbjegne takve tužbe ne predstavlja interes dostojan zaštite, osobito s obzirom na pravo koje ima svaka osoba da traži naknadu štete koju joj je uzrokovalo ponašanje koje može ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje (presude Suda od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, Zb., str. I‑6297., t. 24. i 26.; od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, Zb., str. I‑6619., t. 59. i 61. i od 6. studenoga 2012., Otis i dr., C‑199/11, t. 41.).

111    Iz toga također slijedi da tužiteljevi prigovori o eventualnoj povredi načela nepristranosti iz članka 41. Povelje o temeljnim pravima kao i načela ravnopravnosti stranaka u okviru nacionalnih postupaka nisu osnovani i valja ih odbiti.

112    Ipak, neovisno o četvrtom tužbenom razlogu, tužitelj u biti tvrdi da pobijana odluka, time što odvraća poduzetnike od prijave povreda prava tržišnog natjecanja Unije o kojima imaju saznanja i od suradnje s Komisijom kako bi ostvarili pogodnosti iz njezina pokajničkog programa, može naštetiti djelotvornosti politike suzbijanja povreda prava Unije u području zabranjenih sporazuma. Međutim, taj bi interes bio dostojan zaštite jer pokajnički program ima ključan utjecaj na ukupnu djelotvornost prava Unije u području zabranjenih sporazuma. U tom kontekstu tužitelj u biti dodaje da bi ga, s obzirom na to da ga se informacije čija je objava predviđena tiču više nego ostale poduzetnike koji nisu tražili pogodnosti iz pokajničkog programa, takva objava u okviru postupaka pred nacionalnim sudovima neproporcionalno stavila u nepovoljniji položaj, čime bi se ugrozila djelotvornost pokajničkog programa.

113    U tom pogledu, valja istaknuti, s jedne strane, da na djelotvornost pokajničkih programa može utjecati dostava dokumenata koji se odnose na postupak ublažavanja kazni osobama koje žele podnijeti tužbu za naknadu štete, čak i ako nacionalna tijela za tržišno natjecanje ili Komisija djelomično ili u potpunosti oslobode podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa od novčane kazne koju su mu mogli izreći (vidjeti po analogiji presudu Suda od 14. srpnja 2011., Pfleiderer, C‑360/09, Zb., str. I‑5161., t. 26.). Naime, osoba upletena u povredu prava tržišnog natjecanja, suočena s mogućnošću takve dostave, mogla bi biti odvraćena od korištenja mogućnosti koja se nudi u okviru takvih pokajničkih programa, osobito uzevši u obzir činjenicu da bi dokumenti dostavljeni Komisiji ili izjave dane pred njom u tom pogledu mogle biti samoinkriminirajuće.

114    S druge strane, pravo na ostvarivanje naknade štete nastale ugovorom ili ponašanjem koje može ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje znatno pridonosi tome da tržišno natjecanje u Uniji ostane djelotvorno (vidjeti presudu Otis i dr., točka 110. supra, t. 42. i navedenu sudsku praksu) i tako sudjeluje u ostvarivanju cilja od javnog interesa (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu DB Schenker/EFTA Surveillance Authority, točka 107. supra, t. 132.).

115    Na temelju tih načela, Sud, kojemu je upućeno prethodno pitanje u okviru sporova o zahtjevima poduzetnika koji se smatraju oštećenima povredama prava tržišnog natjecanja za pristup spisima istrage koji su u posjedu nacionalnih tijela za tržišno natjecanje, od nacionalnih je sudova pred kojima su ti sporovi pokrenuti tražio da odvagnu interese koji opravdavaju dostavu informacija koje su dobrovoljno isporučili podnositelji zahtjeva za primjenu pokajničkog programa i njihovu zaštitu (presude Suda Pfleiderer, točka 113. supra, t. 30. i od 6. lipnja 2013., Donau Chemie i dr., C‑536/11, t. 30. i 31.).

116    Valja ocijeniti doseg te sudske prakse u ovom slučaju.

117    Kao što je već istaknuto u točki 93. ove presude, ovaj se predmet ne odnosi na osporavanje odbijanja pristupa dokumentima koji proizlaze iz postupka u području tržišnog natjecanja, koje je srž predmeta u kojima su donesene presude Pfleiderer, točka 113. supra te Donau Chemie i dr., točka 115. supra, nego na objavu koju predviđa Komisija za određene informacije iz dokumenata ili izjava koje joj je tužitelj dobrovoljno podnio kako bi ostvario pogodnosti iz pokajničkog programa.

118    U ovom slučaju, tužitelj je samo općenito tvrdio da bi objava informacija koje je dobrovoljno dostavio tijekom istrage u nadi da će ostvariti pogodnosti iz pokajničkog programa ugrozila svrhu istraga Komisije.

119    U tim okolnostima valja utvrditi da ta tvrdnja, čak i da je istinita, ne upućuje na postojanje pravnog pravila koje bi Komisija povrijedila zato što bi predviđena objava informacija dostavljenih u okviru pokajničkog programa mogla utjecati na provedbu navedenog programa u pogledu budućih istraga. Osim toga, taj konkretni argument obuhvaća javni interes za što je moguće temeljitijim saznanjima o razlozima svakog djelovanja Komisije, interes gospodarskih subjekata da saznaju o ponašanjima koja ih mogu izložiti sankcijama i, naposljetku, interes Komisije da očuva koristan učinak svojeg pokajničkog programa. Međutim, ti posebni interesi nisu svojstveni tužitelju pa je sama Komisija dužna odvagnuti, u predmetnim okolnostima, djelotvornost pokajničkog programa, s jedne strane, i javni interes i interes gospodarskih subjekata da saznaju o sadržaju njezine odluke i da djeluju kako bi zaštitili svoja prava, s druge strane.

120    Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom tužitelja da u biti informacije za koje je on tražio povjerljivo postupanje nisu ključne za razumijevanje izreke Odluke o VPP‑u i stoga nisu obuhvaćene obvezom objavljivanja koju Komisija ima na temelju članka 30. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Naime, dovoljno je utvrditi, a da čak nije potrebno ocijeniti je li takav ovdje slučaj, da, s obzirom na utvrđenje iz točke 107. ove presude, cilj te odredbe nije ograničiti slobodu Komisije da dobrovoljno objavi verziju svoje odluke koja je potpunija od nužnog minimuma te da njome obuhvati i informacije čija objava nije potrebna ako njihovo otkrivanje javnosti nije nespojivo sa zaštitom profesionalne tajne (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 79.).

121    U pogledu upućivanja tužitelja na presudu Suda od 16. srpnja 1992., Asociación Española de Banca Privada i dr. (C‑67/91, Zb., str. I‑4785.), analiza njezine relevantnosti u ovom predmetu potpada pod peti tužbeni razlog i stoga će zajedno s njim biti ispitana.

122    Iz navedenoga proizlazi da je drugi dio tužbenog zahtjeva neosnovan i da ga stoga valja odbiti.

 Treći dio, koji se temelji na povredi prava na zaštitu privatnosti

123    Tužitelj se, naposljetku, poziva na povredu svojeg prava na zaštitu privatnosti koje je zajamčeno člankom 8. stavkom 1. EKLJP‑a i utvrđeno člankom 7. Povelje o temeljnim pravima.

124    U tom pogledu, valja istaknuti, poput tužitelja, da iz gore navedene presude Komisija/Éditions Odile Jacob, točke 76. proizlazi da je Komisija priznala da treba smatrati da su podaci koje su joj podnijeli poduzetnici koji su sudjelovali u koncentraciji dio njihove privatne djelatnosti i da kao takvi podliježu poštovanju odredbi članka 8. EKLJP‑a.

125    Međutim, iako se to poštovanje načelno nalaže i Komisiji kada prikuplja informacije od poduzetnika u okviru istrage o povredi prava Unije u području zabranjenih sporazuma, osoba se, na temelju ustaljene sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, ne može pozvati na članak 8. EKLJP‑a kako bi se žalila na štetu nanesenu njezinu ugledu koja može predvidljivo proizaći iz njezinih vlastitih postupaka, poput kaznenog djela (vidjeti ESLJP, presude Sidabras i Džiautas/Litva od 27. srpnja 2004., tužbe br. 55480/00 i 59330/00, t. 49., Zbornik presuda i odluka, 2004-VIII, str. 367., Taliadorou i Stylianou/Cipar od 16. listopada 2008., tužbe br. 39627/05 i 39631/05, t. 56. i Gillberg/Švedska od 3. travnja 2012., tužba br. 41723/06, t. 67.).

126    Iz toga slijedi, kao što je pravilno istaknula Komisija, da pravo na zaštitu privatnosti zajamčeno člankom 8. EKLJP‑a ne može spriječiti otkrivanje javnosti informacija koje se, poput onih čija je objava predviđena u ovom slučaju, odnose na sudjelovanje poduzetnika u povredi prava Unije u području zabranjenih sporazuma koja je utvrđena u odluci Komisije koja je donesena na temelju članka 23. Uredbe br. 1/2003 i namijenjena objavi u skladu s člankom 30. te uredbe.

127    Stoga treći dio valja odbiti kao neosnovan i, zajedno s njim, treći tužbeni razlog u cijelosti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti i jednakog postupanja

128    Tužitelj tvrdi da je pobijanom odlukom povrijeđeno legitimno očekivanje koje je navodno imao na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. kao i na temelju više izjava Komisije, u smislu da informacije koje joj je dobrovoljno dostavio u okviru pokajničkog programa neće biti otkrivene javnosti. Legitimno očekivanje tužitelja da će se s informacijama koje je dobrovoljno dostavio Komisiji postupati na povjerljiv način odnosi se jednako na izravan pristup trećih osoba dokumentima i izjavama iz spisa istrage kao i na djelomično ili potpuno otkrivanje javnosti sadržaja takvih dokumenata ili izjava objavom detaljnije verzije Odluke o VPP‑u.

129    Stoga je Komisija, povrijedivši to legitimno očekivanje i prethodnu upravnu praksu, donijela odluku da će objaviti sporne informacije više godina nakon zatvaranja postupka u okviru kojeg je donesena Odluka o VPP‑u. Takva objava ne bi samo odvratila poduzetnike od dobrovoljne suradnje s Komisijom u okviru istrage i progona povrede članka 81. UEZ‑a, nego bi, usto, povrijedila načelo jednakosti. U tom je pogledu nevažno da sporne informacije potječu od prije više od pet godina.

130    Tužitelj, nadalje, tvrdi da legitimno očekivanje koje je imao da se sporne informacije neće objaviti proizlazi i iz činjenice da je Komisija na svojoj internetskoj stranici 2007. već objavila verziju Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti i da se pri toj objavi vodilo računa o većini njegovih zahtjeva za povjerljivo postupanje. Stoga iz te objave proizlazi implicitna odluka Komisije da prihvati navedene zahtjeve za povjerljivo postupanje koje je podnio tužitelj. Ponovno dovodeći u pitanje tu implicitnu odluku, pobijanom odlukom povrijeđeno je ne samo legitimno očekivanje tužitelja nego i načelo pravne sigurnosti.

131    Komisija osporava taj argument. 

132    U tom pogledu, valja najprije naglasiti da je, u skladu s obrazloženjem iznesenim u točkama 58. do 60. ove presude, pobijanu odluku potrebno promatrati u okviru upravnog postupka u kojem je donesena i da su navedenom odlukom stoga obuhvaćena stajališta Komisije u pogledu predviđene objave, u dijelu u kojem se odnose na aspekte koji nisu obuhvaćeni ovlastima službenika za usmene rasprave.

133    Iz toga slijedi da sama činjenica da službenik za usmene rasprave nije bio nadležan za odlučivanje o argumentima koje je tužitelj temeljio na povredi načela legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti i jednakog postupanja, koja u biti proizlazi iz ispitivanja prvog tužbenog razloga, ne dovodi u pitanje nadležnost suda Unije da odlučuje o takvim argumentima u okviru ove tužbe.

134    U pogledu merituma valja podsjetiti da, donošenjem pravila ponašanja, poput onih iz obavijesti o suradnji iz 2002. i 2006., te najavljujući njihovom objavom da će ih od sada primjenjivati na slučajeve koji se na njih odnose, Komisija sama sebe ograničava u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ne smije se neopravdano udaljiti od tih pravila, pod prijetnjom da bude sankcionirana, prema potrebi, zbog povrede općih načela prava, poput jednakog postupanja ili zaštite legitimnih očekivanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Suda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 211.; presuda Općeg suda od 8. listopada 2008., Carbone‑Lorraine/Komisija, T‑73/04, Zb., str. II‑2661., t. 71.).

135    Osim toga, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, na načelo zaštite legitimnih očekivanja može se pozvati svaki pojedinac u kojem je neka institucija Unije stvorila očekivanja utemeljena na izričitim jamstvima koja mu je dala (presude Suda od 11. ožujka 1987., Van den Bergh en Jurgens i Van Dijk Food Products (Lopik)/EEZ, 265/85, Zb., str. 1155., t. 44. i od 16. prosinca 2010., Kahla Thüringen Porzellan/Komisija, C‑537/08 P, Zb., str. I‑12917., t. 63.).

136    U ovom slučaju, kao prvo, valja odbiti argument tužitelja da iz Obavijesti o suradnji iz 2002. odnosno iz 2006. proizlazi zabrana da Komisija u svakom slučaju objavljuje informacije iz zahtjeva za primjenu pokajničkog programa ili izjava danih na temelju pokajničkog programa.

137    Točno je da iz stavaka 32. i 33. Obavijesti o suradnji iz 2002. proizlazi da se „svaka pisana izjava dana [po toj osnovi] Komisiji može otkriti javnosti ili upotrijebiti samo u svrhu primjene članka 81. [UEZ‑a]“ i da „Komisija općenito smatra da bi otkrivanje javnosti, u bilo kojem trenutku, dokumenata primljenih [u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa] ugrozilo zaštitu svrhe inspekcija i istraga u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 1049/2001“. Također je točno da je Komisija u svojoj Obavijesti o suradnji iz 2006., koja je donesena nakon razdoblja u kojem je tužitelj surađivao u istrazi na temelju koje je donesena Odluka o VPP‑u, pojasnila, s jedne strane, da inicijative određenih poduzetnika da joj dobrovoljno predoče svoja saznanja o zabranjenom sporazumu kao i svoju ulogu u njemu „ne treba obeshrabriti nalozima za dostavljanje dokaza, u okviru građanskih postupaka“ (točka 6.) i, s druge strane, da „[d]ruge stranke, kao što su podnositelji pritužbe, [nemaju] [...] uvid u izjave poduzetnika“ koje su dali na temelju pokajničkog programa (točka 33.).

138    Međutim, kao što je pravilno istaknula Komisija, te različite obveze odnose se samo na otkrivanje javnosti dokumenata koje su joj dobrovoljno dostavili poduzetnici koji žele ostvariti pogodnosti iz pokajničkog programa kao i na otkrivanje javnosti izjava koje su ti poduzetnici dali po toj osnovi. Nadalje, osobito s obzirom na te obveze valja razumjeti odluku Komisije, na koju se Komisija poziva u svojim pismenima, da uskrati društvu EnBW Energie Baden‑Württemberg AG pristup svim dokumentima iz upravnog spisa o postupku u predmetu COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji.

139    Te obveze pridonose dodatnom razjašnjavanju razloga na kojem se temelji odluka Komisije da iz detaljne verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti za koju je predviđena objava ukloni sve informacije na temelju kojih bi se izravno ili neizravno mogao utvrditi izvor informacija koje joj je dostavio tužitelj kako bi ostvario pogodnosti iz pokajničkog programa.

140    Kao drugo, valja istaknuti da razlika izražena u točkama 136. do 139. ove presude nije u suprotnosti s izjavama ili stajalištima Komisije na koje se poziva tužitelj.

141    Stoga, što se najprije tiče ulomka dopisa koji je glavni direktor GU COMP‑a uputio jednom sucu u Sjedinjenim Američkim Državama, a koji je preuzet u novinskom članku od 22. prosinca 2011. koji je dostavio tužitelj, on nije mogao u tužitelju pobuditi legitimno očekivanje na koje se poziva. Naime, u skladu s navedenim ulomkom, glavni direktor GU COMP‑a istaknuo je da bi otkrivanje javnosti, u okviru postupka koji je u tijeku pred jednim sudom u Sjedinjenim Američkim Državama, povjerljive verzije odluke kojom je Komisija utvrdila povredu članka 81. UEZ‑a povrijedilo javne interese Unije i znatno utjecalo na njezinu sposobnost da otkrije i kazni zabranjene sporazume. Međutim, nesporno je da takva povjerljiva verzija, za razliku od verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti za koju je u ovom slučaju predviđena objava, među ostalim sadrži naznake u pogledu izvora informacija koje su poduzetnici dobrovoljno dostavili Komisiji kako bi ostvarili pogodnosti iz pokajničkog programa i da takva verzija stoga može odražavati samoinkriminirajuće izjave koje su dali ti poduzetnici. Takva povjerljiva verzija, usto, može sadržavati imena zaposlenika poduzetnika čije je sudjelovanje u povredi utvrđeno.

142    U tim okolnostima, iz ulomka dopisa glavnog direktora GU COMP‑a na koji se poziva tužitelj, a koji se nalazi u novinskom članku navedenom u prethodnoj točki, ne može se zaključiti da je politika Komisije zajamčiti povjerljivost svih informacija koje je dobrovoljno dostavio poduzetnik koji traži pogodnosti iz pokajničkog programa, osobito u okviru objave odluka koje Komisija donosi na temelju članka 23. Uredbe br. 1/2003.

143    Obrazloženje izneseno u točkama 141. i 142. ove presude primjenjuje se, po analogiji, i na dopis o arbitražnom postupku koji je u tijeku u Sjedinjenim Američkim Državama, a koji je GU COMP uputio 11. veljače 2014. odvjetničkom uredu te koji je tužitelj predočio na dan rasprave. Naime, a da čak nije potrebno odlučiti o dopuštenosti tog dokumenta, koju osporava Komisija, valja utvrditi da taj dokument, kao i dopis na koji se upućuje u točki 141. ove presude, odražava protivljenje Komisije samom otkrivanju javnosti povjerljive verzije odluke kojom je utvrdila povredu prava Unije u području zabranjenih sporazuma i po toj osnovi sankcionirala više poduzetnika. Usto i u svakom slučaju, Opći sud ističe da navedeni dopis od 14. veljače 2014. nije relevantan za ocjenjivanje je li pobijana odluka, donesena u svibnju 2012., dovela do povrede legitimnog očekivanja tužitelja.

144    Što se zatim tiče očitovanja koja je Komisija u studenome 2011. podnijela kao amicus curiae pred High Court of Justice (England & Wales) (Visoki sud (Engleska i Wales), Ujedinjena Kraljevina), koja su predočena u okviru mjera upravljanja postupkom, ni ona nisu mogla u tužitelju pobuditi očekivanje u tom smislu da Komisija neće objaviti verziju Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, detaljniju od verzije objavljene 2007.

145    Naime, u tim se očitovanjima Komisija samo protivila otkrivanju trećim osobama, s jedne strane, povjerljive verzije odluke kojom je utvrdila povredu prava tržišnog natjecanja Unije i, s druge strane, dokumenata koje su joj dobrovoljno dostavili poduzetnici u okviru istrage na temelju koje je donesena navedena odluka kako bi ostvarili pogodnosti iz njezina pokajničkog programa kao i izjava danih tijekom te istrage na temelju pokajničkog programa. Stoga, u dijelu u kojem se ta očitovanja odnose na otkrivanje javnosti povjerljive verzije odluke kojom je utvrđena povreda prava tržišnog natjecanja Unije, obrazloženje izneseno u točkama 141. i 142. ove presude primjenjuje se mutatis mutandis. U pogledu protivljenja Komisije otkrivanju trećim osobama dokumenata i izjava koje su joj dobrovoljno podnijeli poduzetnici kako bi ostvarili pogodnosti iz pokajničkog programa, iz toga nije moguće zaključiti da je politika Komisije da se općenito povjerljivo postupa sa svim informacijama koje se odnose na povredu prava tržišnog natjecanja Unije koje dostave poduzetnici koji traže pogodnosti iz pokajničkog programa.

146    U svakom slučaju, valja istaknuti da je, u uvodnim izjavama 20., 21. i 23. predmetnih očitovanja, Komisija posebno obrazložila svoje stajalište da bi bilo neproporcionalno otkrivati trećim osobama povjerljivu verziju predmetne odluke činjenicom da je navedenom verzijom obuhvaćeno samo malo dodatnih informacija o funkcioniranju zabranjenog sporazuma u Ujedinjenoj Kraljevini u odnosu na verziju navedene odluke koja nije klasificirana oznakom tajnosti koja je dostupna javnosti. Komisija je u tom konkretnom slučaju smatrala da otkrivanje javnosti povjerljive verzije predmetne odluke nije bilo opravdano s obzirom na vrlo ograničen interes koji bi zbog tog otkrivanja javnosti imala navodna žrtva navedenog zabranjenog sporazuma koja pred sudovima Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske namjerava ostvariti naknadu štete koju tvrdi da je pretrpjela.

147    Naprotiv, ovaj se spor odnosi na Komisijinu objavu verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a obuhvaća velik broj detaljnih informacija o funkcioniranju zabranjenog sporazuma sankcioniranog navedenom odlukom, koje se ne nalaze u verziji te odluke objavljenoj 2007. na internetskoj stranici GU COMP‑a. Kao što je istaknuto u točki 103. ove presude, takva bi objava prima facie omogućila trećim osobama koje se smatraju oštećenima navedenim zabranjenim sporazumom da lakše utvrde građansku odgovornost tužitelja i drugih poduzetnika koji su sudjelovali u tom sporazumu kao i, prema potrebi, doseg te odgovornosti. Iz toga slijedi da se stajalište koje je izrazila Komisija u očitovanjima iz točke 144. ove presude odnosi na toliko različitu situaciju od one u ovom predmetu da navedena očitovanja nikako nisu mogla u tužitelju pobuditi legitimno očekivanje na koje se poziva.

148    Nadalje, ne može se prihvatiti ni argument koji se temelji na mišljenju koje zastupa Komisija u okviru građanskih postupaka pokrenutih u Sjedinjenim Američkim Državama, da se poduzetnici koji s njom dobrovoljno surađuju i otkrivaju postojanje zabranjenih sporazuma u okviru takvih postupaka ne mogu staviti u nepovoljniji položaj od drugih sudionika u zabranjenim sporazumima koji nisu pokazali takvu sklonost suradnji.

149    U tom pogledu, najprije, s obzirom na to da interes poduzetnika kojemu je Komisija izrekla novčanu kaznu za povredu prava tržišnog natjecanja da se detalji o protupravnom ponašanju koje mu se stavlja na teret ne otkriju javnosti načelno ne zaslužuje nikakvu posebnu zaštitu (vidjeti točku 107. ove presude), tužitelj ne može tražiti takvu zaštitu pod izgovorom da mora dobiti poseban položaj pred nacionalnim sudom u odnosu na položaj poduzetnika koji nisu u istoj mjeri surađivali s Komisijom. Zatim, u mjeri u kojoj objavljena odluka navodi činjenice na kojima se temelji odgovornost svakog od njezinih adresata za povredu članka 101. UFEU‑a, tužitelj u tom pogledu nije u nepovoljnijem položaju u odnosu na ostale sudionike u povredi. Naposljetku, valja podsjetiti da je suradnja tužitelja s Komisijom u uvjetima opisanima u točki 2. ove presude dovela do potpunog oslobođenja od novčane kazne, što je uobičajena posljedica u skladu s Obavijesti o suradnji iz 2002. U svakom slučaju, tužitelj nije iznio nijedan element kojim bi dokazao da bi ga objava informacija za koje on u ovom slučaju traži povjerljivo postupanje, a koje se odnose na cjelokupno funkcioniranje zabranjenog sporazuma, stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale poduzetnike adresate Odluke o VPP‑u, u okviru tužbi za naknadu štete. Iz toga slijedi da to stajalište, koje se uostalom odražava u očitovanjima iznesenima u studenome 2011. pred High Court of Justice, iz točke 144. ove presude, nikako nije proturječno sa stajalištem koje Komisija zagovara u ovom predmetu.

150    U pogledu upućivanja tužitelja na stajalište koje je Komisija zagovarala u predmetu u kojem je donesena presuda Općeg suda od 22. svibnja 2012., EnBW Energie Baden‑Württemberg/Komisija (T‑344/08) i presuda Suda Komisija/EnBW Energie Baden‑Württemberg, točka 92. supra, ona u ovom slučaju nisu relevantna jer se, kao što je pravilno istaknula Komisija, taj predmet odnosio na odluku o odbijanju zahtjeva za pristup svim dokumentima iz spisa Komisije o povredi prava tržišnog natjecanja. Iz toga proizlazi da stajalište Komisije u tom okviru nije moglo u tužitelju pobuditi legitimno očekivanje da će se Komisija suzdržati od obznanjivanja javnosti svih informacija koje joj je tužitelj dobrovoljno dostavio tijekom istrage kako bi ostvario pogodnosti iz pokajničkog programa.

151    Naposljetku, kao treće, valja ispitati argument tužitelja da je do povrede njegovog legitimnog očekivanja također došlo zbog prethodne prakse Komisije prema kojoj nije otkrivala javnosti informacije koje su joj poduzetnici dobrovoljno dostavili na temelju zahtjeva za primjenu pokajničkog programa i za koje su zatražili povjerljivo postupanje. Ta bi praksa trebala biti vidljiva iz verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, objavljene 2007., u kojoj su uvelike uzeti u obzir zahtjevi za povjerljivo postupanje koje je tužitelj podnio i, za razliku od ostalih objavljenih verzija odluka kojima su sankcionirane povrede prava tržišnog natjecanja Unije, koju Komisija nije kvalificirala privremenom.

152    U tom pogledu valja istaknuti da takva praksa, čak i da je utvrđena, u tužitelju ne bi mogla pobuditi legitimno očekivanje da je Komisija u budućnosti neće mijenjati.

153    Naime, iako je poštovanje načela legitimnih očekivanja dio temeljnih načela prava Unije, gospodarski subjekti ne mogu opravdano imati legitimno očekivanje da će se zadržati postojeće stanje koje se može promijeniti u okviru diskrecijske ovlasti institucija Unije (presuda Suda od 15. srpnja 1982., Edeka, 245/81, Zb., str. 2745., t. 27.; vidjeti presudu Općeg suda od 8. rujna 2010., Deltafina/Komisija, T‑29/05, Zb., str. II‑4077., t. 426. i navedenu sudsku praksu).

154    U ovom slučaju, iz ispitivanja gore navedenog trećeg tužbenog razloga proizlazi da se informacije čijoj se objavi protivi tužitelj ne mogu smatrati povjerljivima po svojoj prirodi, s obzirom na argumentaciju koju je on iznio tijekom upravnog postupka i u okviru ovog sudskog postupka.

155    Međutim, Komisija raspolaže širokim marginom prosudbe pri odlučivanju hoće li objaviti takve informacije. Naime, uzevši u obzir načela istaknuta u točkama 89. i 90. ove presude, članak 30. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 valja tumačiti na način da se njime obveza objave koju ima Komisija ograničava samo na imena stranaka u postupku i bitne elemente iz sadržaja odluka navedenih u prvom stavku te odredbe, kako bi se pojednostavnila zadaća Komisije da obavijesti javnost o postojanju i sadržaju tih odluka, osobito s obzirom na jezične obveze u pogledu objave u Službenom listu. Suprotno tomu, ta odredba ne ograničava mogućnost Komisije, ako je ona smatra oportunom i ako joj to njezina sredstva dopuštaju, da objavi cijeli tekst ili barem vrlo detaljnu verziju svojih odluka, uzimajući u obzir potrebnu zaštitu poslovnih tajni i ostalih povjerljivih informacija (vidjeti po analogiji presudu Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 76.).

156    Iako Komisija stoga ima opću obvezu objaviti samo verzije svojih odluka koje nisu klasificirane oznakom tajnosti, nije potrebno, kako bi se osiguralo poštovanje te obveze, tumačiti članak 30. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 na način da se njime dodjeljuje posebno pravo adresatima odluka donesenih na temelju članaka 7. do 10. i članaka 23. i 24. navedene uredbe koje im omogućuje da se protive Komisijnoj objavi u Službenom listu i, prema potrebi, na internetskoj stranici te institucije informacija koje, iako nisu klasificirane oznakom tajnosti, nisu ključne za razumijevanje izreke tih odluka (vidjeti po analogiji presudu Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 77.). Stoga cilj članka 30. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 nije ograničiti slobodu Komisije da dobrovoljno objavi verziju svoje odluke koja je potpunija od nužnog minimuma te da njome obuhvati i informacije čija objava nije potrebna ako njihovo otkrivanje javnosti nije neusklađeno sa zaštitom profesionalne tajne (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 79.).

157    Prema tome, iz te margine prosudbe proizlazi, u skladu sa sudskom praksom istaknutom u točki 153. ove presude, da tužitelj, čak i da je utvrđena prethodna upravna praksa na koju on upućuje, nije mogao steći nikakvo legitimno očekivanje da će se ona zadržati.

158    Taj se zaključak nameće tim više u ovom slučaju jer objava detaljnih informacija o povredi prava Unije u području zabranjenih sporazuma može pojednostavniti utvrđivanje građanske odgovornosti poduzetnika odgovornih za takvu povredu i, na taj način, ojačati primjenu navedenog prava u privatnom sektoru. Valja također uzeti u obzir, u tom pogledu, da je Komisija istaknula, u točki 31. svoje Obavijesti o suradnji iz 2002. i u točki 39. svoje Obavijesti o suradnji iz 2006., da „[č]injenica da je dodijeljeno oslobađanje ili smanjenje novčane kazne ne može zaštititi poduzetnika od građanskopravnih posljedica njegova sudjelovanja u povredi članka 81. [UEZ‑a]“.

159    Ne može se prihvatiti ni argument tužitelja da se njegovo legitimno očekivanje da Komisija neće otkriti javnosti informacije dobrovoljno dostavljene tijekom istrage temelji na objavi iz 2007. prve verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, pri čemu su uzeti u obzir zahtjevi za povjerljivo postupanje koje je on podnio.

160    Točno je da Komisija nije izričito kvalificirala privremenom tu prvu verziju Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, objavljenu 2007.

161    Međutim, valja podsjetiti da je u to vrijeme Opći sud već protumačio članak 21. stavak 2. Uredbe br. 17, koji u bitnome odgovara članku 30. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, na način da cilj te odredbe nije ograničiti slobodu kojom raspolaže Komisija da dobrovoljno objavi verziju svoje odluke koja je potpunija od nužnog minimuma te da njome obuhvati i informacije čija objava nije potrebna ako njihovo otkrivanje javnosti nije bilo neusklađeno sa zaštitom profesionalne tajne (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 33. supra, t. 79.). U tim okolnostima, valja smatrati da sama činjenica da je Komisija 2007. objavila prvu verziju Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti i da je nije kvalificirala privremenom ne može dati tužitelju nikakvo izričito jamstvo da naknadno neće biti objavljena nova detaljnija verzija navedene odluke koja nije klasificirana oznakom tajnosti, u smislu sudske prakse istaknute u točki 135. ove presude.

162    Usto, zahtjevi za povjerljivo postupanje koje je tužitelj podnio u srpnju 2006. bili su osobito obrazloženi činjenicom da je u povjerljivoj verziji Odluke o VPP‑u, prema njegovu mišljenju, bio naveden velik broj poslovno osjetljivih informacija koji su se odnosile na njega. Međutim, u trenutku objave prve verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti sudska je praksa bila već dobro utvrđena na način da informacije od prije pet ili više godina, koje su prije bile tajne i povjerljive, to više nisu i stoga ih je potrebno smatrati povijesnima, osim ako dotični poduzetnik iznimno dokaže, unatoč njihovoj starosti, da te informacije još uvijek predstavljaju ključne elemente njegova poslovnog položaja ili poslovnog položaja treće osobe (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 84. ove presude). Prema tome, tužitelj je u to vrijeme mogao razumjeti da se eventualno povjerljivi karakter tih informacija u principu nije mogao jamčiti u nedogled.

163    Osim toga, budući da tužitelj nije iznio nijedan element kojim bi utvrdio da mu se Komisija posebno obvezala da neće objaviti verziju Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti te koja sadrži više informacija od verzije objavljene u rujnu 2007. na internetskoj stranici GU COMP‑a, on ne može temeljiti legitimno očekivanje u tom smislu samo na toj objavi.

164    Naposljetku, potrebno je odbiti i prigovore koji se temelje na povredi načela pravne sigurnosti i jednakog postupanja s obzirom na to da se obrazloženje koje je tužitelj iznio u prilog njima u biti preklapa s obrazloženjem povrede načela legitimnih očekivanja.

165    Iz toga proizlazi da je četvrti tužbeni razlog neosnovan i da ga stoga valja odbiti.

 Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela svrhe iz članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 kao i na povredi točke 48. Obavijesti o uvidu u spis

166    Tužitelj tvrdi da pobijana odluka, u dijelu u kojem upućuje na objavu izjava i dokumenata koje su podnijeli kandidati za pokajnički program, ne poštuje načelo svrhe iz članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1/2003. U skladu s tom odredbom, informacije dobivene u okviru postupaka vođenih na temelju članaka 17. do 22. Uredbe br. 1/2003 smiju se koristiti samo u svrhu zbog koje su prikupljene. Međutim, otkrivanje javnosti informacija iz spisa Komisije objavom potpunije verzije Odluke o VPP‑u koja nije klasificirana oznakom tajnosti, donesene prije nekoliko godina, bilo bi suprotno svrsi u koju su prikupljene navedene informacije. Taj je zaključak potvrđen točkom 48. Obavijesti o uvidu u spis iz koje proizlazi da se takav uvid odobrava samo uz uvjet da se informacije koje se na taj način prikupe smiju koristiti samo u sudskom ili upravnom postupku, u svrhu primjene pravila tržišnog natjecanja Unije, koja su predmet povezanog upravnog postupka.

167    Komisija osporava tu argumentaciju.

168    U tom pogledu, najprije valja istaknuti da tužitelj ne može temeljiti svoju kritiku pobijane odluke, u okviru ovog tužbenog razloga, na točki 48. Obavijesti o uvidu u spis.

169    Naime, kao što je to pravilno istaknula Komisija, iz teksta točke 48. Obavijesti o uvidu u spis proizlazi da se zabrana koja je u toj točki utvrđena, kada je riječ o korištenju dokumentima iz spisa istrage u svrhe izvan sudskih ili upravnih postupaka čiji je cilj primjena pravila tržišnog natjecanja Unije, koja su predmet povezanog upravnog postupka, odnosi na osobe, poduzetnike ili udruženja poduzetnika kojima je Komisija uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i koji imaju pravo uvida u navedeni spis, u smislu točke 3. Obavijesti o uvidu u spis. Stoga cilj navedene točke 48. nije bio regulirati korištenje Komisije izjavama ili dokumentima prikupljenima u okviru istrage koja se odnosi na povredu članka 81. UEZ‑a.

170    Zatim, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela svrhe utvrđenog u članku 28. stavku 1. Uredbe br. 1/2003, valja podsjetiti da se, u skladu s tom odredbom, informacije prikupljene na temelju članaka 17. do 22. navedene uredbe smiju koristiti samo u svrhu zbog koje su prikupljene i ne dovodeći u pitanje članke 12. do 15. koji se odnose na razmjenu informacija s tijelima država članica nadležnima za tržišno natjecanje i na suradnju između Komisije i sudova država članica.

171    Taj se prigovor, međutim, ne može prihvatiti, a da čak nije potrebno odlučiti o pitanju, o kojem su stranke raspravljale, potpadaju li informacije koje su dobrovoljno dostavljene Komisiji tijekom istrage u područje primjene navedene odredbe, unatoč činjenici da je cilj članaka 17. do 22. Uredbe br. 1/2003 regulirati ovlasti Komisije u istrazi.

172    Naime, objava odluka koje Komisija donosi na temelju članka 23. Uredbe br. 1/2003 načelno je, kao što to potvrđuje članak 30. navedene uredbe, posljednja faza upravnog postupka u kojem Komisija utvrđuje i kažnjava povrede članka 81. UEZ‑a.

173    Iz toga slijedi, ne dovodeći u pitanje zaštitu koju je potrebno pružiti povjerljivim informacijama iz spisa istrage Komisije, da se njezina objava verzije takvih odluka koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a koja sadrži informacije koje su joj dobrovoljno dostavili poduzetnici kako bi ostvarili pogodnosti iz pokajničkog programa, ne može ocijeniti suprotnom svrsi zbog koje su navedene informacije prikupljene.

174    Konačno, to utvrđenje omogućuje da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda Asociación Española de Banca Privada i dr., t. 121. supra, koji je tužitelj naveo. Naime, a da čak nije potrebno podsjetiti na razlike koje postoje između članka 20. stavka 1. Uredbe br. 17 i članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, kojim je zamijenjen, dovoljno je utvrditi da se ta presuda odnosi na to da su se nacionalna tijela koristila, kao dokaznim sredstvima, informacijama koje je Komisija prikupila od poduzetnika i koje nisu bile navedene u njezinoj odluci kojom je sankcionirana povreda prava tržišnog natjecanja, a koja je objavljena u okolnostima iz članka 21. Uredbe br. 17, pri čemu je Sud presudio da je takvo korištenje zabranjeno jer je suprotno svrsi zbog koje su takve informacije bile prikupljene (presuda Asociación Española de Banca Privada i dr., točka 121. supra, t. 35. do 38. i t. 47. do 54.).

175    Stoga je peti tužbeni razlog neosnovan i treba ga odbiti kao i tužbu u cijelosti.

 Troškovi

176    Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

177    Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje: 

1.      Tužba se odbija.

2.      Nalaže se društvu Evonik Degussa GmbH snošenje troškova, uključujući troškove povezane s postupkom privremene pravne zaštite.

Papasavvas Forwood Bieliūnas

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 2. siječnja 2015.

Potpisi

* Jezik postupka: njemački