PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
od 15. rujna 2021.(*)
„Javna služba – Ugovorno osoblje – Primici od rada – Naknada za život u inozemstvu – Članak 4. stavak 1. točka (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju – Odbijanje dodjele naknade za život u inozemstvu – Uobičajeno boravište – Rad za međunarodnu organizaciju sa sjedištem u državi rada”
U predmetu T‑466/20,
LF, kojeg zastupa S. Orlandi, avocat,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju T. Bohr i A.-C. Simon, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a radi poništenja odluke Ureda Komisije za vođenje i isplatu pojedinačnih potraživanja (PMO) od 11. rujna 2019. kojom je tužitelju uskraćeno pravo na naknadu za život u inozemstvu,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: S. Gervasoni, predsjednik, P. Nihoul (izvjestitelj) i R. Frendo, suci,
tajnik: M. Marescaux, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 23. travnja 2021.,
donosi sljedeću
Presudu
Pravni okvir
1 Članak 69. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), koji se analogijom primjenjuje na ugovorno osoblje na temelju članka 20. stavka 2. i članka 92. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja), određuje:
„Naknada za život u inozemstvu iznosi 16 % zbroja osnovne plaće, naknade za kućanstvo i naknade za uzdržavano dijete na koje dužnosnik ima pravo. Naknada za život u inozemstvu iznosi najmanje 538,87 EUR mjesečno.”
2 Članak 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, koji se analogijom također primjenjuje na ugovorno osoblje na temelju članaka 21. i 92. Uvjeta zaposlenja, glasi:
„1. Na naknadu za život u inozemstvu koja iznosi 16 % zbroja osnovne plaće, naknade za kućanstvo i naknade za uzdržavano dijete, koje se isplaćuju dužnosniku imenovanom na stalno radno mjesto, imaju pravo:
(a) dužnosnici:
– koji nisu državljani i nisu nikad bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada i
– koji u razdoblju od pet godina koje je završilo šest mjeseci prije njihova stupanja u službu nisu imali uobičajeno boravište niti su svoju glavnu djelatnost obavljali na europskom području te države. Za potrebe ove odredbe u obzir se ne uzimaju okolnosti koje proizlaze iz rada za drugu državu ili međunarodnu organizaciju.
(b) dužnosnici koji su državljani ili su bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada, ali koji su tijekom razdoblja od deset godina koje je završilo na datum njihova stupanja u službu imali uobičajeno boravište izvan europskog područja te države zbog razloga koji nisu povezani s radom u nekoj drugoj državnoj službi ili međunarodnoj organizaciji.
[…]”
Okolnosti spora
3 Tužitelj, LF, belgijski je državljanin i rođen je u Belgiji.
4 Preselio se sa svojom obitelji u Francusku 1982. godine, u dobi od četiri godine, gdje je do 31. ožujka 2013. pohađao studij i radio, osim razdoblja između 1. lipnja 2002. i 31. svibnja 2003. tijekom kojeg je radio u Peruu za francusko Ministarstvo vanjskih poslova.
5 Između 1. travnja 2009. i 30. ožujka 2013. radio je u francuskom Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i energije u Parizu (Francuska) te je između 1. i 30. travnja 2013. bio upisan kao tražitelj zaposlenja u Francuskoj.
6 Dana 1. svibnja 2013. stupio je u službu Europske komisije u Bruxellesu (Belgija) u svojstvu člana ugovornog osoblja funkcijske skupine IV u Glavnoj upravi (GU) za istraživanje i inovacije, a zatim Glavne uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj u okviru ugovora na određeno vrijeme koji je nekoliko puta produljen bez prekida. Taj ugovor istekao je 30. travnja 2019.
7 Tijekom cijelog tog razdoblja tužitelj je primao naknadu za život u inozemstvu na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku, uzimajući u obzir njegovo belgijsko državljanstvo i njegovu odsutnost s belgijskog državnog područja u razdoblju od deset godina koje je prethodilo njegovu zapošljavanju u Komisiji.
8 Tužitelj se 2014. godine oženio u Belgiji s francuskom državljankom s kojom je dobio dvoje djece, rođene u Bruxellesu 2015. i 2017. Njegova supruga, koja je imala status samozaposlene osobe u Francuskoj, radila je u Belgiji na temelju ugovora na neodređeno vrijeme. Prema informacijama koje je tužitelj dostavio na raspravi i koje su zabilježene u zapisniku s rasprave, tužiteljeva supruga porezni je rezident u Belgiji.
9 Komisija je 20. studenoga 2018. objavila obavijest o unutarnjem natječaju COM/03/AD/18 otvorenom za ugovorno osoblje, s ciljem zapošljavanja dužnosnika u razredu AD 6. Tužitelj se kandidirao na tom natječaju i njegovo je ime upisano na popis prikladnih kandidata 3. prosinca 2019.
10 Osim toga, tužitelj se kandidirao 25. siječnja 2019. nakon objave, 7. siječnja te godine, međuagencijskog oglasa za slobodno radno mjesto REA/INTER‑CA/2018/PA/A‑B/FGIV/09, radi zapošljavanja ugovornog osoblja funkcijske skupine IV u Europskoj izvršnoj agenciji za istraživanje (REA). U skladu s tom obavijesti o slobodnom radnom mjestu, samo su članovi ugovornog osoblja u službi u institucijama Europske unije mogli sudjelovati u postupku.
11 U svibnju 2019. tužitelj je upitao REA‑u o rezultatu tog postupka zapošljavanja. REA mu je 16. svibnja 2019. odgovorila da odluka koja se odnosi na taj postupak još nije donesena te ga je zamolila da ostane „strpljiv i pozoran”.
12 REA je porukom elektroničke pošte od 7. lipnja 2019. tužitelju uputila ponudu za zaposlenje kao člana ugovornog osoblja od 1. rujna 2019., u trajanju od jedne godine, s mogućnošću produljenja. Tužitelj je taj prijedlog prihvatio 11. lipnja iste godine.
13 Između 1. svibnja i 31. kolovoza 2019. tužitelj je bio upisan kao tražitelj zaposlenja u Belgiji, a Unija je isplaćivala njegove naknade. Osim toga nastavio se koristiti Unijinim sustavom zdravstvenog osiguranja.
14 Tužitelj je 1. rujna 2019. stupio u službu REA‑e.
15 Dana 11. rujna 2019. Komisijin Ured za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) odlučio je da tužitelj nema pravo na naknadu za život u inozemstvu (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
16 Tužitelj je 9. prosinca 2019. Komisiji podnio žalbu protiv pobijane odluke. Ta je žalba odbijena odlukom od 7. travnja 2020., koja je dostavljena sljedećeg dana, jer nije ispunjavao uvjete predviđene člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
17 Na temelju presude od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480), Komisija je smatrala da ne treba neutralizirati razdoblje između 1. svibnja 2013. i 30. travnja 2019., tijekom kojeg je tužitelj radio u Komisiji, nego da to razdoblje treba uzeti u obzir radi određivanja uobičajenog boravišta člana osoblja jer se pretpostavljalo da je ono spriječilo stvaranje trajnih veza između njega i države rada. Dodala je da, s obzirom na kriterije iz sudske prakse koji se odnose na uobičajeno boravište, odnosno na profesionalnu djelatnost i osobne veze tužitelja, poveznice s Francuskom na koje se tužitelj pozivao ne mogu dovesti u pitanje stvarnost njegova uobičajenog boravišta u Belgiji.
18 Što se tiče razdoblja od četiri mjeseca između 30. travnja 2019., datuma isteka ugovora sklopljenog s Komisijom i 1. rujna 2019., datuma njegova zaposlenja u REA‑i, Komisija je istaknula da je tužitelj zadržao svoje boravište u Belgiji sa svojom suprugom i djecom u istom smještaju u kojem je prethodno stanovao, s namjerom da se tamo zadrži.
19 Nakon uspjeha na internom natječaju COM/03/AD/18 koji je organizirala Komisija, tužitelj je 17. ožujka 2020. imenovan dužnosnikom u toj instituciji s učinkom od 16. travnja iste godine. Komisija mu je također uskratila pravo na naknadu za život u inozemstvu. Protiv te odluke tužitelj je podnio drugu tužbu Općem sudu, upisanu pod brojem T‑178/21.
Postupak i zahtjevi stranaka
20 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 20. srpnja 2020. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. Komisija je 23. listopada 2020. podnijela odgovor na tužbu. Dopisom od 25. studenoga 2020. tužitelj se odrekao prava na podnošenje replike.
21 Dopisom od 31. srpnja 2020. tužitelj je zatražio zaštitu identiteta na temelju članka 66. Poslovnika Općeg suda. Odlukom od 14. rujna 2020. Opći sud prihvatio je taj zahtjev.
22 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.
23 Dopisom od 3. ožujka 2021. Opći sud postavio je strankama, na temelju članka 89. Poslovnika, pitanja koja se osobito odnose na sudsku praksu koja je prema njihovu mišljenju primjenjiva u ovom slučaju. Stranke su na ta pitanja odgovorile u određenom roku.
24 Na raspravi od 23. travnja 2021. stranke su saslušane prilikom svojih izlaganja i prilikom davanja odgovora na pitanja koja je postavio Opći sud, osobito o toj sudskoj praksi.
25 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
26 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Uvodne napomene
27 Članak 2. stavak 2. Pravilnika o osoblju određuje da jedna ili više institucija može jednoj od njih ili međuinstitucijskom tijelu povjeriti izvršavanje svih ili dijela ovlasti dodijeljenih tijelu za imenovanje osim odluka koje se odnose na imenovanje, promaknuća ili premještaje dužnosnika. Osim toga, u skladu s člankom 91.a Pravilnika o osoblju, tužbe u područjima na koja se primjenjuje članak 2. stavak 2. podnose se protiv institucije kojoj tijelo za imenovanje kojem je dodijeljeno izvršavanje ovlasti odgovara.
28 Na temelju članaka 6. i 117. Uvjeta zaposlenja, članak 2. stavak 2. i članak 91.a Pravilnika o osoblju analogno se primjenjuju na tijela ovlaštena za sklapanje ugovora o radu.
29 Komisija je osnovala PMO Odlukom 2003/522/EZ od 6. studenoga 2002. (SL 2003., L 183, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 4., str. 29.).
30 REA je 12. prosinca 2018., na temelju članka 2. stavka 2. Pravilnika o osoblju i članaka 6. i 117. Uvjeta zaposlenja, s PMO‑om sklopila sporazum o uslugama iz kojeg proizlazi da on određuje pojedinačna potraživanja REA‑ina ugovornog osoblja, a osobito ona koja proizlaze iz članka 69. Pravilnika o osoblju i njegova Priloga VII. (odjeljak E dijela II. B navedenog sporazuma o uslugama). U skladu s člankom 5. stavkom 1. dijela II. A sporazuma o uslugama, kada je REA prenijela PMO‑u izvršavanje ovlasti dodijeljenih tijelu za imenovanje ili tijelu ovlaštenom za sklapanje ugovora o radu, tužbe na temelju članka 91. Pravilnika o osoblju moraju biti podnesene protiv Komisije, u skladu s člankom 91.a Pravilnika o osoblju.
31 Stoga je u ovom slučaju tužba bila opravdano podnesena protiv Komisije.
Jedini tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju
32 Tužitelj smatra da je PMO, uskrativši mu naknadu za život u inozemstvu, povrijedio članak 4. stavak 1. točku (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
33 Komisija osporava taj tužbeni razlog.
34 U tom pogledu valja istaknuti to da su uvjeti za dodjelu naknade za život u inozemstvu navedeni u članku 4. stavku 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, koji se po analogiji primjenjuje na ugovorno osoblje na temelju članka 20. stavka 2. i članaka 21. i 92. Uvjeta zaposlenja.
35 Ta odredba razlikuje dva slučaja ovisno o dužnosnikovu državljanstvu.
36 Prvi slučaj, koji je uređen člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju, odnosi se na situacije u kojima dužnosnici „nisu državljani i nisu nikad bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada”. U tom se slučaju od dužnosnika ili službenika, da bi mogao primati naknadu za život u inozemstvu, zahtijeva da tijekom razdoblja od pet godina koje je završilo šest mjeseci prije stupanja u službu nije živio ili uobičajeno obavljao svoju glavnu poslovnu djelatnost na europskom području države rada.
37 Drugi slučaj, na koji se primjenjuje članak 4. stavak 1. točka (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju, odnosi se na dužnosnike koji „su državljani ili su bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada”. U tom slučaju dodjela naknade za život u inozemstvu podliježe uvjetima koji su, prema dvjema osnovama, stroži od onih predviđenih člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
38 Ti su uvjeti sljedeći.
39 S jedne strane, referentno razdoblje iznosi deset godina za državljane države rada, dok ono iznosi pet godina za dužnosnike koji nemaju državljanstvo države rada (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2007., B/Komisija, F‑7/06, EU:F:2007:129, t. 37.).
40 S druge strane, zadržavanje uobičajenog boravišta u državi rada u vrlo kratkom trajanju tijekom referentnog desetogodišnjeg razdoblja dovoljno je kako bi uzrokovalo gubitak ili uskraćivanje te naknade (vidjeti u tom smislu presude od 17. veljače 1976., Delvaux/Komisija, 42/75, EU:C:1976:21, t. 6. do 11., od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 47. i od 5. listopada 2020., Brown/Komisija, T‑18/19, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:465, t. 112.), dok za dužnosnike koji nisu državljani te države, do gubitka ili uskraćivanja naknade za život u inozemstvu dolazi samo u slučaju da je uobičajeno boravište zainteresirane osobe u državi budućeg rada trajalo cijelo referentno petogodišnje razdoblje (vidjeti u tom smislu presude od 14. prosinca 1995., Diamantaras/Komisija, T‑72/94, EU:T:1995:212, t. 48., i od 27. veljače 2015., CESE/Achab, T‑430/13 P, EU:T:2015:122, t. 54.).
41 U ovom slučaju nije sporno to da, s obzirom na državljanstvo države rada (Belgija), tužitelj potpada pod drugi slučaj i stoga pod članak 4. stavak 1. točku (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju. Slijedom toga, tužitelj podliježe strogim uvjetima navedenima u točkama 39. i 40. ove presude.
42 Prema sudskoj praksi, dužnosnik ili službenik koji zahtijeva naknadu za život u inozemstvu mora dokazati da ispunjava uvjete njezine dodjele dokazujući da je zadržao uobičajeno boravište izvan države rada tijekom cijelog referentnog razdoblja (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2000., Lemaître/Komisija, T‑317/99, EU:T:2000:218, t. 50.).
Razgraničenje referentnog razdoblja
43 Ova tužba podnesena je protiv odluke kojom je PMO tužitelju uskratio pravo na naknadu za život u inozemstvu jer on nije dokazao da je imao svoje uobičajeno boravište izvan Belgije tijekom cijelog referentnog razdoblja, suprotno onomu što zahtijeva članak 4. stavak 1. točka (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike koji jesu ili su bili državljani države rada.
44 Kako bi se primijenila ta odredba, valja odrediti referentno razdoblje koje treba uzeti u obzir.
45 Prema navedenoj odredbi, to razdoblje istječe stupanjem u službu dužnosnika ili službenika u dotičnu instituciju ili agenciju.
46 U ovom slučaju tužitelj je stupio u službu REA‑e 1. rujna 2019., tako da je desetogodišnje referentno razdoblje isteklo 31. kolovoza 2019.
47 Ono bi stoga u načelu trebalo početi 1. rujna 2009.
48 Međutim, članak 4. stavak 1. točka (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju isključuje uzimanje u obzir razdoblja tijekom kojih je dužnosnik uobičajeno stanovao izvan države rada kako bi obavljao poslove u nekoj drugoj državnoj službi ili međunarodnoj organizaciji (vidjeti točku 2. ove presude).
49 Stoga u takvom slučaju, kako bi se utvrdilo kada počinje referentno razdoblje, valja „neutralizirati” ta razdoblja produljujući ga razmjerno (vidjeti u tom smislu presudu od 25. rujna 2014., Grazyte/Komisija, T‑86/13 P, EU:T:2014:815, t. 51.).
50 U ovom slučaju, između 1. rujna 2009. i 30. ožujka 2013., odnosno tijekom razdoblja od tri godine i sedam mjeseci, tužitelj je radio u Francuskoj za francusko Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i energije.
51 Budući da je tu djelatnost obavljao za državu izvan državnog područja mjesta rada, referentno razdoblje treba produžiti do 1. veljače 2006. primjenom članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
52 Osim toga, tužitelj je radio kao član ugovornog osoblja u Komisiji između 1. svibnja 2013. i 30. travnja 2019.
53 Međutim, referentno razdoblje zbog toga ne treba razmjerno povećati jer, za razliku od onoga što je utvrđeno za razdoblja koja odgovaraju radu izvršenom izvan države rada, u spomenutoj odredbi nije predviđena nikakva „neutralizacija” za razdoblja tijekom kojih je službenik radio u nekoj državnoj službi ili međunarodnoj organizaciji u toj državi rada (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija, T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 60. i 62.).
54 S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da je u ovom slučaju referentno razdoblje započelo 1. veljače 2006. i isteklo 31. kolovoza 2019.
Utvrđivanje uobičajenog boravišta tužitelja u razdoblju od 1. svibnja 2013. do 31. kolovoza 2019.
55 Nesporno je da je tužitelj od 1. veljače 2006. do 30. travnja 2013., dana prije negoli je počeo raditi u Komisiji kao član ugovornog osoblja, imao uobičajeno boravište u Francuskoj, dakle izvan države rada.
56 Međutim, rješenje spora zahtijeva da se utvrdi je li to boravište bilo premješteno u Belgiju nakon 1. svibnja 2013.
57 U svojoj raspravi stranke su referentno razdoblje podijelile na dva dijela koja odgovaraju:
– s jedne strane, razdoblju u kojem je tužitelj radio u Komisiji kao član ugovornog osoblja (od 1. svibnja 2013. do 30. travnja 2019.);
– s druge strane, razdoblju od isteka njegova ugovora sklopljenog s Komisijom i početka njegova rada u REA‑i (od 1. svibnja 2019. do 31. kolovoza 2019.).
58 U svojim podnescima stranke su svoju pažnju usredotočile na to drugo razdoblje potrudivši se odrediti državu u kojoj je tužitelj tada uspostavio svoje uobičajeno boravište. U tom okviru Komisija je, među ostalim, tvrdila, kao što je navela u pobijanoj odluci, da se to boravište nalazilo u Belgiji jer je tužitelj nastavio živjeti u Bruxellesu u stanu u kojem je do tada stanovao sa svojom suprugom i djecom te da se tamo prijavio kao tražitelj zaposlenja. Tužitelj je pak istaknuo da se nije preselio u Francusku zato što je čekao rezultate prijava koje je podnio REA‑i i Komisiji kad je još bio član ugovornog osoblja u Komisiji.
59 Ti argumenti temelje se na elementima, kao što je okolnost da je tužitelj zadržao svoj smještaj na istom mjestu nakon isteka svoje ugovorne obveze u Komisiji, koji podrazumijevaju da se dva razdoblja navedena u točki 57. ove presude ne ispituju odvojeno.
60 Stranke pred Općim sudom smatraju da sudska praksa ipak zahtijeva takvo zasebno ispitivanje. Tako tužitelj u točki 31. tužbe navodi da se pretpostavlja da je rad koji je obavljao za Komisiju u razdoblju od 1. svibnja 2013. do 30. travnja 2019. spriječio stvaranje trajnih veza između njega i Belgije. U sljedećoj točki ističe da je tijekom cijelog tog razdoblja njegova prisutnost u Belgiji bila isključivo povezana s navedenim poslom. To stajalište proizlazi, prema njegovu mišljenju, iz presude od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480).
61 U odgovoru na taj argument Komisija, oslanjajući se na istu sudsku praksu, u točki 21. odgovora na tužbu smatra da se, tijekom šest godina tijekom kojih je radio u Komisiji, ne može smatrati da je tužitelj imao uobičajeno boravište u Belgiji.
62 Međutim, ta institucija u svojem odgovoru na pitanje koje je postavio Opći sud tvrdi da predmnjevu koja proizlazi iz presude od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 63.), prema kojoj aktivnost koja se obavlja u okviru međunarodne organizacije sprečava stvaranje trajnih veza između dotične osobe i države rada, treba osporiti kada zainteresirana osoba prestane obavljati svoju djelatnost u okviru međunarodne organizacije, tako da se od tog trenutka više ne bi moglo zanemariti veze s državom rada kada je riječ o uspostavi uobičajenog boravišta.
63 S obzirom na te razlike i varijacije, valja pojasniti u kojoj se mjeri rad obavljen za međunarodnu organizaciju u državi rada može uzeti u obzir, u slučaju osobe kao što je tužitelj, koju je zaposlila institucija ili agencija koja se nalazi u državi čiji je državljanin kako bi se odredilo mjesto njezina uobičajenog boravišta tijekom referentnog razdoblja.
– Posljedice koje proizlaze iz rada za međunarodnu organizaciju u državi rada za osobu koja je državljanin te države
64 Kako bi se ispitala poteškoća koju su istaknule stranke, valja podsjetiti na to da, kako je tumačeno u sudskoj praksi, članak 4. stavak 1. točka (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju, za dužnosnike ili službenike koji su državljani ili su bili državljani države rada predviđa da se razdoblje tijekom kojeg su obnašali dužnosti u državnoj službi ili međunarodnoj organizaciji izvan države rada ne može uzeti u obzir za izračun referentnog razdoblja i stoga ga treba neutralizirati (vidjeti točke 48. i 49. ove presude).
65 Međutim, kao što to proizlazi iz njezine formulacije, gore navedena odredba ne sadržava slično pravilo za obavljanje dužnosti u međunarodnoj organizaciji u državi rada, kao što je to slučaj u ovom predmetu.
66 U skladu s presudom od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 63.), ipak valja uzeti u obzir obavljanje dužnosti u međunarodnoj organizaciji radi utvrđivanja uobičajenog boravišta tužitelja, s obzirom na to da se pretpostavlja da ta činjenica sprečava stvaranje trajnih veza između njega i države rada.
67 Točno je da je u određenim slučajevima moguće da obavljanje rada u međunarodnoj organizaciji ne olakšava odnosno ne dopušta uspostavu takvih veza.
68 Ipak, za određivanje uobičajenog boravišta Opći je sud u istoj presudi od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 84. do 93.), istaknuo da je tužitelj živio u državi rada sa svojom obitelji tijekom referentnog razdoblja, osobito kada je obavljao svoje aktivnosti u institucijama ili agencijama Unije, a stoga u međunarodnoj organizaciji.
69 U analizi činjenica u navedenom predmetu Opći je sud smatrao, unatoč pretpostavci iznesenoj u točki 66. ove presude, da je u tom slučaju Komisija pravilno odlučila da je tužiteljevo uobičajeno boravište bilo uspostavljeno u državi rada tijekom referentnog razdoblja.
70 Naime, određivanje uobičajenog boravišta ostaje radnja koja se mora temeljiti na činjeničnoj analizi u kojoj se ispituju osobne i poslovne veze koje je stvorio dotični dužnosnik ili član osoblja.
71 No u ovoj činjeničnoj analizi, veću ulogu igra pretpostavka na kojoj se temelji članak 4. stavak 1. točka (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju, prema kojoj je državljanstvo osobe ozbiljna indicija postojanja višestrukih i bliskih poveznica između te osobe i države njegova državljanstva (vidjeti presudu od 5. listopada 2020., Brown/Komisija, T‑18/19, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2020:465, t. 82. i navedenu sudsku praksu).
72 Naposljetku, presudu od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480), s obzirom na prethodne elemente treba tumačiti na način da se u njoj navodi da se obavljanje rada u međunarodnoj organizaciji, kada se odvija u državi rada, može uzeti u obzir za određivanje uobičajenog boravišta dužnosnika ili službenika koji jesu ili su bili državljani države rada tijekom referentnog razdoblja na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilnika o osoblju, iako se ne može tumačiti tako da samo po sebi implicira uspostavu poveznice s tom državom.
73 Osim toga, za utvrđivanje uobičajenog boravišta tužitelja u ovom predmetu ne može se izvesti nikakav zaključak iz presude od 25. rujna 2014., Grazyte/Komisija (T‑86/13 P, EU:T:2014:815), koja se odnosila na litavsku državljanku koja je stekla talijansko državljanstvo i koju je zaposlio Europski institut za jednakost između muškaraca i žena (EIGE), tijelo čije se sjedište nalazi u Vilniusu (Litva).
74 Naime, predmetne situacije različite su s obzirom na to da je službenica o kojoj je riječ u navedenom predmetu radila u međunarodnoj organizaciji smještenoj izvan države rada, dok je u ovom predmetu službenik radio u međunarodnoj organizaciji sa sjedištem u toj državi. Ta se razlika ne može podcijeniti s obzirom na to da je cilj članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju osigurati za institucije, tijela, urede i agencije Unije što je moguće više raznovrsnije zapošljavanje u pogledu podrijetla i državljanstva.
– Činjenični elementi namijenjeni utvrđivanju mjesta uobičajenog boravišta tužitelja tijekom referentnog razdoblja
75 Budući da su tako pojašnjena primjenjiva pravila, valja ispitati je li, kao što to tvrdi tužitelj, Komisija mogla smatrati da je on tijekom referentnog razdoblja premjestio svoje uobičajeno boravište u Belgiju.
76 U tu svrhu valja primijeniti pravilo o dokazivanju koje je navedeno u točki 42. ove presude, prema kojem dužnosnik ili član osoblja koji zahtijeva naknadu za život u inozemstvu mora dokazati da ispunjava uvjete iz članka 4. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
77 U drugom slučaju opisanom u točki 37. ove presude, ta odredba zahtijeva od dotičnog dužnosnika da dokaže da je imao svoje uobičajeno boravište izvan države rada, čiji je državljanin, bez prekida, tijekom cijelog referentnog razdoblja određenog u toj odredbi.
78 Prema sudskoj praksi, uobičajeno boravište je mjesto na kojem je zainteresirana osoba odredila, s namjerom da se u njemu stalno nastani, stalno ili uobičajeno središte svojih interesa, pri čemu pojam boravišta podrazumijeva, osim činjenice fizičkog boravka na određenom mjestu, namjeru da tomu prida kontinuitet koji je rezultat životne navike i održavanja uobičajenih društvenih odnosa (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2007., F/Komisija, T‑324/04, EU:T:2007:140, t. 48.).
79 Kako bi se utvrdilo uobičajeno boravište, valja uzeti u obzir objektivne činjenične elemente koji se odnose na privatni i profesionalni život zainteresirane osobe (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija, T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 87. i 88.).
80 U ovom je slučaju nesporno da između 1. svibnja 2013. i 31. kolovoza 2019.:
– tužitelj je neprekidno boravio u Belgiji;
– da mu se tamo pridružila njegova supruga 2014.;
– tamo su se vjenčali;
– njegova je supruga ondje radila na temelju ugovora na neodređeno vrijeme;
– tamo su dobili dvoje djece;
– ta su djeca ondje pohađala školu odnosno vrtić.
81 U tom kontekstu, Komisija je u odgovoru na žalbu tvrdila da je, s obzirom na kriterije iz sudske prakse, osobito profesionalnu aktivnost i osobne veze, trebalo smatrati da se tužiteljevo uobičajeno boravište nalazi u Belgiji.
82 Tužitelj pak ističe sljedeće elemente kako bi dokazao da je, unatoč onomu što je prethodno navedeno, njegovo uobičajeno boravište ostalo u Francuskoj i da tijekom cijelog referentnog razdoblja nije premješteno u Belgiju:
– u Francuskoj je živio tijekom svojeg djetinjstva, u toj državi je studirao i zatim radio te je imao mogućnost da tamo prođe postupak zapošljavanja na stalno radno mjesto u javnoj službi;
– njegovi roditelji, braća i sestre rezidenti su u Francuskoj te je ondje upoznao svoju suprugu, francusku državljanku;
– kupio je nekretninu u Francuskoj prije svojeg odlaska u Belgiju te ju je zadržao tijekom razdoblja u kojem je radio u Komisiji a da je nije dao u najam; također je u Francuskoj zadržao broj mobilnog telefona i bankovni račun;
– tijekom razdoblja službe u Komisiji imao je samo ugovor na određeno vrijeme s mogućnošću produljenja, čije ukupno trajanje nije moglo biti dulje od šest godina i zbog kojeg je imao nesiguran radni status; osim toga, tijekom tog istog razdoblja primao je naknadu za život u inozemstvu.
83 U tom pogledu valja istaknuti to da elementi koje je tužitelj tako dostavio svjedoče o tome da je, kao što to naglašava, s Francuskom uspostavio bliske veze.
84 Međutim, takve veze ne mogu same po sebi značiti da je tužitelj tijekom referentnog razdoblja stvarno zadržao svoje uobičajeno boravište u toj državi.
85 Naime, kao prvo, tužiteljevo uobičajeno boravište ne može se nalaziti u Francuskoj samo zbog toga što je živio, studirao i radio u toj državi na početku svoje profesionalne karijere, prije početka referentnog razdoblja. Činjenica da je tužitelj živio u jednoj državi i da je tamo bio uključen u aktivnosti koje su bile u vezi s njegovom tadašnjom dobi dio je njegove osobne povijesti, ali sama po sebi ne znači da je ondje zadržao svoje uobičajeno boravište.
86 Kao drugo, isto vrijedi za okolnost da tužiteljevi bliski srodnici žive u Francuskoj. Ta okolnost ne dokazuje da potonji nije stvorio trajne odnose izvan te države. U tom pogledu valja primijetiti da odnos s roditeljima nije nužno odlučujući za utvrđivanje uobičajenog boravišta osobe koja je zasnovala vlastitu obitelj. Bez poricanja važnosti tog odnosa, činjenica da dužnosnik ili službenik sa svojom suprugom i djecom živi u određenoj državi, pri čemu svatko od njih sudjeluje u aktivnostima koje odgovaraju njegovu stadiju života (rad, školovanje, vrtić), može se smatrati značajnom kada se radi o utvrđivanju uobičajenog boravišta u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Pravilnika o osoblju.
87 Tužitelj tvrdi da je svoju suprugu upoznao u Francuskoj. Međutim, ta okolnost nije ju spriječila da mu se pridruži 25. kolovoza 2014. u Bruxellesu, kao što je to sam naveo, kako bi ondje zasnovali obitelj, sklopivši ugovor o radu na neodređeno vrijeme te postavši poreznim rezidentom u toj državi. U prostoru u kojem se građani Unije mogu slobodno kretati po svojoj volji i u kojem se zabranjuje diskriminacija na temelju državljanstva, utvrđivanje uobičajenog boravišta ne može za dužnosnika ili službenika proizlaziti iz državljanstva njegove supruge.
88 U tom pogledu tužitelj je u odgovoru na pitanje koje je postavio Opći sud dodao da, iako mu se njegova supruga pridružila u Bruxellesu 2014., odnosno više od godinu dana nakon njegova stupanja u službu u Komisiji, to nije zato što su odlučili uspostaviti glavno središte svojih interesa u Belgiji, već zato što je bila trudna tri mjeseca i željela provesti trudnoću uz svojeg supruga. Osim toga, zadržala je društvo u Francuskoj, koje nije bilo aktivno tijekom cijelog preostalog referentnog razdoblja.
89 U tom pogledu valja istaknuti da kada ističe taj element, tužitelj pojašnjava osobne razloge koji su naveli njegovu suprugu da mu se pridruži 2014. godine u Bruxellesu. Međutim, takva se razmatranja, s obzirom na sudsku praksu, ne mogu uzeti u obzir za određivanje mjesta uobičajenog boravišta u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju. Naime, prema sudskoj praksi, Opći sud ne može odlučivati o subjektivnim razlozima koji su osobu naveli da se nastani sa svojom obitelji u određenoj zemlji (vidjeti u tom smislu presudu od 25. rujna 2014., Grazyte/Komisija, T‑86/13 P, EU:T:2014:815, t. 56. i 57.).
90 Kao treće, ni na temelju materijalnih dokaza na koje se pozvao tužitelj ne može se zaključiti da je njegovo uobičajeno boravište ostalo u Francuskoj tijekom cijelog referentnog razdoblja. Tako činjenica da je zadržao nekretninu u toj državi ne dokazuje njegovu namjeru da u njoj uspostavi stalno ili uobičajeno središte svojih interesa. Ta nekretnina, bliska domu njegovih roditelja i braće i sestara, mogla je biti investicija ili sekundarna rezidencija namijenjena za boravak tužiteljeve obitelji tijekom vikenda i praznika. U tom pogledu, znakovita je činjenica da tužitelj nekretninu u pitanju, koja se nalazi u Compiègneu (Francuska), nije prijavio kao svoje mjesto stanovanja prilikom stupanja u službu u Komisiji 2013. godine.
91 Također, posjedovanje broja mobilnog telefona i bankovnog računa u Francuskoj nije značajno (vidjeti u tom smislu presudu od 28. studenoga 2019., Wywiał-Prząda/Komisija, T‑592/18, EU:T:2019:820, t. 65.). Tužitelj je također mogao raspolagati brojem mobitela u Belgiji ili smatrati da bi – nakon ukidanja troškova međunarodnog povezivanja – bilo manje skupo zadržati pretplatu kod francuskog operatora. Osim toga, tužitelj je imao bankovni račun u Belgiji. U tom pogledu valja primijetiti da dokumenti koje je tužitelj podnio kako bi dokazao plaćanja cestarina u Francuskoj tijekom razmatranog razdoblja pokazuju da su ta plaćanja bila izvršena karticom računa otvorenog u belgijskoj banci.
92 Kao četvrto, činjenica da je radio u Komisiji na temelju ugovora na određeno vrijeme ne sprečava da se smatra, čak i ako se taj ugovor ne može produljiti nakon razdoblja od šest godina, da se tužitelj nastanio u Bruxellesu s namjerom da tamo ostane. Dokaz tomu jest da je na kraju tog ugovora tražio posao u Belgiji, u institucijama Unije, a ne u Francuskoj, i da se prijavio kao tražitelj zaposlenja.
93 Osim toga, činjenica da je tijekom razdoblja rada u Komisiji primao naknadu za život u inozemstvu nije relevantna za ocjenu tužiteljeva prava na naknadu za život u inozemstvu prilikom njegova zaposlenja u REA‑i. Naime, iz članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju proizlazi da to pravo treba ispitati prilikom stupanja u službu. Budući da je od isteka ugovora sklopljenog s Komisijom i početka ugovora sklopljenog s REA‑om prošlo četiri mjeseca, pravo na naknadu za život u inozemstvu trebalo je ponovno ispitati prilikom tužiteljeva stupanja u službu u toj agenciji (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija, T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 112.).
94 Što se tiče razdoblja nakon 30. travnja 2019., tužitelj naglašava da, iako je ostao u Belgiji do 31. kolovoza 2019., to je zato što je okončao izvršenje njegova ugovora sklopljenog s Komisijom i jer je čekao rezultate postupaka zapošljavanja koje su organizirali Komisija i REA, u kojima je sudjelovao tijekom izvršavanja tog ugovora.
95 U prilog toj argumentaciji tužitelj navodi da je od 16. svibnja 2019., odnosno petnaestak dana nakon isteka ugovora s Komisijom, dobio ohrabrujuću naznaku od REA‑e o mogućnosti zaposlenja u toj agenciji, te da mu je ponuda koju je dala ta agencija dostavljena nakon 7. lipnja 2019., odnosno manje od šest tjedana nakon tog isteka. Tako je vrlo brzo bio uvjeren da će moći nastaviti svoju profesionalnu aktivnost unutar agencije Unije.
96 U tim okolnostima, s obzirom na kratko razdoblje do njegova stupanja u službu u REA‑i, razdoblje koje se, k tomu podudaralo u velikom dijelu s ljetnim praznicima, smatrao je da nije potrebno sa svojom obitelji preseliti u Francusku, iako je tamo zadržao svoje uobičajeno boravište.
97 Komisija pak smatra da je, u razdoblju od četiri mjeseca između 1. svibnja i 31. kolovoza 2019., tužiteljevo uobičajeno boravište bilo u Belgiji. Naime, tužitelj nije dokazao da je tijekom tog razdoblja njegovo uobičajeno boravište bilo izvan te zemlje. Štoviše, izrazio je svoju namjeru da tom boravištu dodijeli svojstvo kontinuiteta koji je rezultat životne navike, ostavši u njemu i u istom stanu sa svojom suprugom, koja je također radila u Belgiji, i s djecom, koja su pohađala školu i vrtić. Konačno, odlučio se prijaviti u Belgiji kao nezaposlen i tamo tražiti posao.
98 U tom pogledu valja primijetiti da elementi koje je tužitelj istaknuo za razdoblje nakon obavljanja svojih dužnosti u Komisiji ne dovode u pitanje analizu iznesenu u točkama 80. do 93. ove presude, na temelju koje se smatralo da je tijekom referentnog razdoblja, koje uključuje i razdoblje u kojem je tužitelj obavljao dužnosti u Komisiji, tužitelj imao svoje uobičajeno boravište u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju u Belgiji, odnosno u državi rada, čiji je također i državljanin.
99 Nasuprot tomu, ti elementi ne da ne pobijaju stajalište prema kojem je imao uobičajeno boravište u Belgiji između 1. svibnja 2013. i 31. kolovoza 2019., već ga upravo potvrđuju, dokazujući da nije tražio posao u Francuskoj, nego u Belgiji, pokazujući tako svoju namjeru da ostane u toj potonjoj državi.
100 Iz te činjenične analize proizlazi da elementi na koje se poziva tužitelj, promatrani zajedno ili zasebno, ne utječu na osnovanost ocjene koju je Komisija provela o mjestu u kojem je tijekom referentnog razdoblja uspostavio svoje uobičajeno boravište: činjenica da on živi u Belgiji, sa svojom suprugom i djecom, pri čemu svatko od njih sudjeluje u aktivnostima koje odgovaraju svojem stadiju života, pokazuje da je, kao što je to istaknula Komisija, tužiteljevo uobičajeno boravište bilo uspostavljeno u toj državi.
101 Odluka Općeg suda bila bi identična ako bi, kao što je to istaknuo tužitelj, trebalo pretpostaviti da posao koji je obavljao u Komisiji u razdoblju od 1. svibnja 2013. do 30. travnja 2019. nije mogao stvoriti trajne veze s Belgijom.
102 Naime, u tom bi slučaju trebalo smatrati, kao što je to učinila Komisija, da je činjenica da je tužitelj ostao u Belgiji sa svojom suprugom i djecom nakon isteka ugovora sklopljenog s tom institucijom i da se tamo upisao kao tražitelj zaposlenja, čak i za vrlo kratko razdoblje, dovoljna za dokazivanje da je njegovo uobičajeno boravište bilo uspostavljeno u toj državi.
103 U tom pogledu valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi, zadržavanje njegova boravišta u državi rada tijekom vrlo kratkog razdoblja tijekom desetogodišnjeg referentnog razdoblja dovoljno za gubitak ili uskraćivanje prava na naknadu za život u inozemstvu (vidjeti točku 40. ove presude).
104 Stoga se pretpostavka na koju se poziva tužitelj, kada bi postojala, pokazala bespredmetnom s obzirom na to da ne bi promijenila ocjenu koju je Komisija provela u pobijanoj odluci, jer su elementi koje je istaknula dovoljni kako bi se zaključilo da se njegovo uobičajeno boravište nalazi u Belgiji tijekom jednog dijela referentnog razdoblja.
105 Zaključno, budući da je teret dokazivanja nepostojanja trajnih veza u državi rada na stranci koja zahtijeva naknadu za život u inozemstvu (vidjeti točku 42. ove presude) valja smatrati da u ovom predmetu tužitelj nije dokazao da je uspostavio uobičajeno boravište izvan Belgije tijekom cijelog referentnog razdoblja.
– Usporedba tužiteljeve situacije u ovom predmetu sa situacijom tužitelja u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17)
106 Tužitelj ističe da se, suprotno onomu što tvrdi Komisija, njegova situacija razlikuje od situacije tužitelja u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480), koju Komisija navodi u pobijanoj odluci. Naime, za razliku od njega, tužitelj u navedenom predmetu vjenčao se s belgijskom državljankom, studirao je, boravio i radio u Belgiji tijekom cijelog referentnog razdoblja, tijekom tog razdoblja radio je za Komisiju na temelju ugovora o radu preko društva za privremeno zapošljavanje, te stoga za račun belgijskog društva, te je ranije nezakonito primao naknadu za život u inozemstvu.
107 Komisija osporava predmetnu argumentaciju.
108 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 91.), Opći sud odbio tužbu za poništenje odluke kojom je tužitelju naknada za život u inozemstvu predviđena člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju uskraćena prilikom njegova stupanja u službu u agenciji Unije u Bruxellesu.
109 Ta je odluka donesena s obrazloženjem da je tužitelj u navedenom predmetu imao belgijsko državljanstvo, neprekidno živio u Bruxellesu tijekom cijelog desetogodišnjeg referentnog razdoblja, sklopio brak u Belgiji s belgijskom državljankom, tamo dobio troje djece rođene u Bruxellesu te je ondje obavljao privatnu profesionalnu djelatnost tijekom prijelaznog razdoblja između dvaju ugovora sklopljenih s institucijama Unije.
110 Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, njegov je položaj sličan tužiteljevoj situaciji u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480), jer su i jedan i drugi belgijski državljani, boravili su u Bruxellesu tijekom cijelog ili dijela referentnog razdoblja, tamo su se vjenčali, dobili djecu, dobili privremene ugovore s institucijama i agencijama Unije te su tamo ostali između ta dva ugovora.
111 Točno je da je u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480), tužitelj upoznao suprugu, belgijsku državljanku, u Belgiji, dok je u ovom predmetu tužitelj upoznao svoju suprugu, francusku državljanku, u Francuskoj prije svojeg odlaska na rad u Komisiju. Međutim, u obama su slučajevima dotične osobe živjele, tijekom cijelog ili znatnog dijela referentnog razdoblja, u državi rada sa svojom suprugom i svojom djecom.
112 Također je točno da je u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480), tužitelj u razdoblju između dvaju ugovora sklopljenih s Unijom radio za belgijska društva za privremeno zapošljavanje, dok se u ovom predmetu tužitelj prijavio kao tražitelj zaposlenja u Belgiji. Međutim, ta razlika nije relevantna za određivanje tužiteljeva uobičajenog boravišta. Naime, sud Unije ne može pridati pravne posljedice u vezi s naknadom za život u inozemstvu, ovisno o izboru službenika da se u istoj državi prijavi kao tražitelj zaposlenja (kao što je tužitelj u ovom predmetu) ili da radi za instituciju Unije posredstvom društva za privremeno zapošljavanje, jer se taj izbor može temeljiti na subjektivnim razlozima koji su obuhvaćeni privatnim životom i ne mogu se uzeti u obzir, u skladu s tim, radi primjene članka 4. stavka 1. točke (b) Pravilnika o osoblju (vidjeti točku 89. ove presude).
113 Nije relevantna ni činjenica da je u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija (T‑273/17, EU:T:2018:480), tužitelj ranije nezakonito primao naknadu za život u inozemstvu. Naime, kao što je presuđeno u točki 112. te presude, u nedostatku kontinuiteta različitih ugovora između tužitelja i institucija i tijela Unije, pravo na tu naknadu treba ponovno ocijeniti prilikom svakog novog stupanja u službu zainteresirane osobe. Stoga činjenica da je prethodno nezakonito dodijeljena naknada za život u inozemstvu ne može utjecati na odluke koje su naknadno donesene u vezi s tom naknadom za dotičnog dužnosnika ili službenika. U tim okolnostima Opći sud ne vidi zbog čega bi ta okolnost mogla biti argument za ocjenu koju treba izvršiti tijelo u drugom slučaju.
114 Taj argument stoga treba odbiti.
– Posljedice koje, prema tužiteljevu mišljenju, proizlaze iz stajališta koje je zauzela Komisija
115 Prema tužiteljevu mišljenju, Komisijino stajalište koje se sastoji od uskraćivanja mu naknade za život u inozemstvu, dovelo bi do nezadovoljavajućih rezultata za Uniju i njezine dužnosnike ili službenike. U potporu svojem stajalištu tužitelj iznosi sljedeća četiri argumenta:
– bilo bi dovoljno da Komisija, prema vlastitom nahođenju, odgodi stupanje u službu člana osoblja koji je zakonito primao naknadu za život u inozemstvu u okviru prethodnog ugovora kako bi mu se oduzela ta naknada;
– službenike bi se poticalo na snošenje troškova preseljenja u drugu državu kako bi nastavili primati naknadu za život u inozemstvu na koju su imali pravo prilikom prethodnog zapošljavanja, iako su već prihvatili ponudu za posao koja će stupiti na snagu nekoliko mjeseci kasnije u agenciji koja se nalazi na istom mjestu;
– članak 27. Pravilnika o osoblju, prema kojem se dužnosnici moraju zaposliti na najširoj mogućoj zemljopisnoj osnovi, ne bi bio poštovan jer bi članovi osoblja s iskustvom u institucijama Unije mogli odustati od nastavka karijere u okviru tih institucija kako bi se vratili u svoju zemlju podrijetla;
– kontekst članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju bitno bi se promijenio protekom vremena; trenutačno je rijetkost ući od početka u instituciju kao dužnosnik.
116 Komisija osporava tu argumentaciju.
117 Ta argumentacija zahtijeva slijedeće odgovore od strane Općeg suda.
118 Prva dva argumenta temelje se na pretpostavci da tužitelj nije uspio dokazati trajne odnose s državom rada tijekom razdoblja u kojem je radio kao član ugovornog osoblja u Komisiji.
119 Međutim, iz točaka 75. do 93. ove presude proizlazi da je u određenom trenutku tijekom razdoblja u kojem je tužitelj radio za Komisiju, on premjestio svoje uobičajeno boravište u Belgiju.
120 Budući da treba smatrati da je tužitelj uspostavio svoje uobičajeno boravište u Belgiji tijekom razdoblja u kojem je bio u službi Komisije, on ne bi mogao zahtijevati naknadu za život u inozemstvu čak i da se vratio u Francusku između 1. svibnja i 31. kolovoza 2019.
121 U tim okolnostima, institucija ili agencija Unije ne može u sličnim slučajevima biti potaknuta na odgađanje stupanja u službu člana osoblja koji je zakonito primao naknadu za život u inozemstvu u okviru prethodnog ugovora kako bi mu se tu naknadu uskratilo.
122 U svakom slučaju, institucija ili agencija koje bi na taj način postupila samo u tu svrhu povrijedila bi dužnost brižnog postupanja kojom se moraju voditi njezini izbori. Ta dužnost, među ostalim, podrazumijeva da, kada institucija ili agencija odlučuje o položaju dužnosnika, ona uzima u obzir sve elemente koji mogu utjecati na njezinu odluku i da pritom ne uzima u obzir samo interes službe, nego i interes dotičnog dužnosnika ili člana osoblja (vidjeti u tom smislu presude od 28. svibnja 1980., Kuhner/Komisija, 33/79 i 75/79, EU:C:1980:139, t. 22. i od 29. lipnja 1994., Klinke/Sud, C‑298/93 P, EU:C:1994:273, t. 38.).
123 Isto tako, tom službeniku bilo bi beskorisno snositi troškove preseljenja u drugu državu kako bi nastavio primati naknadu na koju je imao pravo prilikom prethodnog zapošljavanja.
124 Što se tiče trećeg argumenta na koji se poziva tužitelj, valja istaknuti da, zbog razloga navedenih u pogledu prvih dvaju argumenata, ne postoji opasnost da službenici koji imaju iskustvo u tim institucijama ili agencijama, nakon prekida između dvaju ugovora, odustanu od nastavka karijere samo zato što bi u okviru novog zaposlenja izgubili pravo na naknadu za život u inozemstvu. U svakom slučaju, cilj članka 4. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju jest osigurati multinacionalnost institucija. Argument stoga također treba odbiti.
125 Isto vrijedi i za četvrti tužiteljev argument. Pod pretpostavkom da se dokažu, promjene utvrđene u karijeri dužnosnika ne mogu utjecati na primjenu pravila čija zakonitost nije dovedena u pitanje, s obzirom na to da sud Unije nije nadležan na vlastitu inicijativu izmijeniti uvjete u kojima treba platiti naknadu za život u inozemstvu.
126 Stoga tužiteljeve argumente navedene u točki 115. ove presude treba odbiti.
127 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja odlučiti da tužitelj nije dokazao da je tijekom cijelog referentnog razdoblja imao svoje uobičajeno boravište izvan države rada u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
128 Slijedom toga, valja odbiti jedini tužbeni razlog i, posljedično, tužbu.
Troškovi
129 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
130 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Komisije, u okviru njezina zahtjeva.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Osobi LF nalaže se da snosi vlastite troškove kao i troškove Europske komisije.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. rujna 2021.
Potpisi