PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
16. rujna 2013. (*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Belgijsko, njemačko, francusko, talijansko, nizozemsko i austrijsko tržište kupaonske opreme – Odluka koja utvrđuje povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u – Usklađivanje povećanja cijena i razmjena osjetljivih poslovnih informacija – Pojam povrede – Jedinstvena povreda – Mjerodavno tržište – Smjernice za izračun novčanih kazni iz 2006. – Težina – Koeficijenti“
U predmetu T‑396/10,
Zucchetti Rubinetteria SpA, sa sjedištem u Gozzanu (Italija), koju zastupaju M. Condinanzi, P. Ziotti i N. Vasile, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju F. Castillo de la Torre, A. Antoniadis i M. L. Malferrari, agenti, zajedno s F. Ruggerijem Laderchijem i A. De Matteisom, a zatim s Ruggerijem Laderchijem, odvjetnicima
tuženika,
radi poništenja odluke Komisije C (2010) 4185 final, od 23. lipnja 2010., koja se odnosi na postupak primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39092 – kupaonska oprema), u dijelu u kojem se ista odnosi na tužitelja, a podredno radi ukidanja ili smanjenja izrečene novčane kazne,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
U sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, K. Jürimäe (izvjestiteljica) i M. van der Woude, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. lipnja 2012.,
donosi sljedeću
Presudu
Činjenična osnova spora
1 Europska komisija je odlukom C (2010) 4185 final, od 23. lipnja 2010., koja se odnosi na postupak primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39092 – kupaonska oprema) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), utvrdila postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) u sektoru kupaonske opreme. Sukladno predmetnoj odluci ta se povreda, u kojoj je sudjelovalo 17 poduzeća, odvijala tijekom različitih razdoblja između 16. listopada 1992. i 9. studenoga 2004. u obliku niza protutržišnih sporazuma ili usklađenog djelovanja na području Belgije, Njemačke, Francuske, Italije, Nizozemske i Austrije (uvodne izjave 2. i 3. i članak 1. pobijane odluke).
2 Preciznije, Komisija je u pobijanoj odluci navela da je utvrđena povreda obuhvaćala: prvo, usklađivanje između različitih proizvođača kupaonske opreme glede godišnjih povećanja cijena i drugih elemenata određivanja cijena, u okviru redovitih sastanaka u nacionalnim stručnim udruženjima; drugo, određivanje ili usklađivanje cijena prilikom posebnih događaja, poput povećanja troškova sirovina, uvođenja eura i uvođenja naplate cestarine; i, treće, u otkrivanju i razmjeni osjetljivih poslovnih informacija. Komisija je također utvrdila da je određivanje cijena u sektoru kupaonske opreme slijedilo jednogodišnji ciklus. U tom smislu proizvođači su određivali cjenike koji su, u pravilu, ostajali na snazi godinu dana i služili kao osnova za poslovne odnose s trgovcima na veliko (uvodne izjave 152. do 163. pobijane odluke).
3 Pobijana odluka odnosi se na kupaonsku opremu iz jedne od sljedećih triju podskupina proizvoda: sanitarne armature, vrata za kade i sanitarna keramika (u daljnjem tekstu: tri podskupine proizvoda) (uvodne izjave 5. i 6. pobijane odluke).
4 Tužitelj, Zucchetti Rubinetteria SpA, talijanski je poduzetnik koji od spomenute tri podskupine proizvoda proizvodi i prodaje isključivo sanitarne armature.
5 U pobijanoj odluci Komisija je smatrala da su djelovanja opisana gore pod točkom 2. bila dio globalnog plana koji je imao za cilj ograničiti tržišno natjecanje među adresatima predmetne odluke i da su predstavljala jedinstvenu i produženu povredu koja je obuhvaćala tri podskupine proizvoda iz točke 3. ove presude, a obuhvaćala je područje Belgije, Njemačke, Francuske, Italije, Nizozemske i Austrije (uvodne izjave 778. i 793. pobijane odluke) (u daljnjem tekstu: utvrđena povreda). U tom smislu posebno je istaknula da su se navedena djelovanja odvijala po ponavljajućem obrascu koji se pokazao istim u šest država članica obuhvaćenih istragom Komisije (uvodne izjave 778. i 793. pobijane odluke). Također je istaknula postojanje nacionalnih stručnih udruženja koja se odnose na sve tri podskupine proizvoda, koja je nazvala „koordinacijska tijela“, nacionalnih stručnih udruženja čiji su se članovi bavili djelatnošću koja se odnosila na najmanje dvije od tri podskupine proizvoda, koje je nazvala „udruženja za više proizvoda“, kao i specijaliziranih udruženja čiji su se članovi bavili djelatnošću vezanom uz jednu od te tri podskupine proizvoda (uvodne izjave 796. i 798. pobijane odluke). Naposljetku, utvrdila je postojanje jedne središnje skupine poduzeća koja je sudjelovala u kartelu u različitim državama članicama i u okviru koordinacijskih tijela i udruženja za više proizvoda (uvodne izjave 796. i 797. pobijane odluke).
6 Glede protutržišnih djelovanja koja su se odvijala osobito u Italiji, ista su se odvijala u okviru dvije neformalne skupine. Kao prvo, neka su se poduzeća, među kojima i tužitelj, sastajala u okviru Euroitalije dva do tri puta godišnje, između srpnja 1992. i listopada 2004. U okviru te grupe, koja je formirana prilikom stupanja njemačkih proizvođača na talijansko tržište, razmjena informacija odnosila se ne samo na sanitarne armature nego i na sanitarnu keramiku. Kao drugo, u razdoblju između kraja 1995. ili početka 1996. i 25. srpnja 2003. sastanci su se održavali u okviru grupe Michelangelo (naziv hotela u kojem su se održavali sastanci), na kojima je sudjelovao također i tužitelj. Rasprave na tim sastancima odnosile su se na široku paletu sanitarnih proizvoda, osobito na sanitarne armature i sanitarnu keramiku (uvodne izjave 97. od 100. pobijane odluke).
7 Glede sudjelovanja tužitelja na sastancima Euroitalije i Michelangela, Komisija ističe, s jedne strane, da tužitelj, premda osporava pravnu kvalifikaciju kartela, ipak priznaje da je vodio neprimjerene rasprave sa svojim konkurentima. S druge strane, neovisno o činjenici je li ili nije primijenio povećanja cijena o kojima je riječ, Komisija drži da je tužitelj imao aktivnu ulogu u organiziranju sastanaka i raspravama koje su se održavale na istima, a što je utvrđeno pisanim dokazima kojima Komisija raspolaže (vidjeti uvodne izjave 470. do 474. pobijane odluke).
8 Po pitanju utvrđivanja eventualnog sudjelovanja poduzeća o kojima je riječ u utvrđenoj povredi, Komisija ističe da ne postoji dovoljno dokaza na temelju kojih bi bilo moguće zaključiti da su tužitelj, kao i druga talijanska poduzeća koja su sudjelovala na sastancima Euroitalije i Michelangela, imali saznanja o sveobuhvatnom planu (uvodne izjave 851. do 879. pobijane odluke).
9 Nadalje, Komisija je odmjeravanje iznosa novčane kazne poduzećima iz pobijane odluke temeljila na Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.) (uvodne izjave 1174. do 1399. pobijane odluke).
10 U članku 1. stavku 5. točki 18. pobijane odluke, Komisija je utvrdila da je tužitelj sudjelovao u povredi vezanoj uz kupaonsku opremu na talijanskom području između 16. listopada 1992. i 9. studenoga 2004.
11 U članku 2. stavku 17. pobijane odluke, Komisija je tužitelju izrekla novčanu kaznu od 3.996.000 eura.
Postupak i zahtjevi stranaka
12 Ovaj postupak tužitelj je pokrenuo podnošenjem tužbe tajništvu Općeg suda 8. rujna 2010.
13 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak.
14 Stranke su na ročištu održanom 12. lipnja 2012. iznijele usmena izlaganja i odgovorile na pitanja koja je Opći sud usmeno postavio.
15 Tužitelj zahtijeva od Općeg suda da:
– poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se ista odnosi na njega;
– podredno, ukine ili značajno smanji izrečenu mu novčanu kaznu;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
16 Komisija zahtijeva od Općeg suda da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
O pravu
17 Najprije, valja upozoriti kako se sudski nadzor koji sud Unije izvršava nad odlukama koje donosi Komisija zbog povrede prava tržišnog natjecanja temelji na nadzoru zakonitosti predviđenom člankom 263. UFEU‑a, dopunjenom, kada je riječ o ovakvoj vrsti sudskog postupka, neograničenom nadležnošću koja se temelji na članku 31. Uredbe br. 1/2003, u vezi s člankom 261. UFEU‑a (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 8. prosinca 2011., Chalkor protiv Komisije, C‑386/10 P, još neobjavljena u Zborniku, točke 53., 63. i 64.). Ta nadležnost ovlašćuje sud ne samo na puki nadzor zakonitosti sankcije nego i na to da zamijeni utvrđenja Komisije svojim utvrđenjima i potom, ovisno o slučaju, ukine, smanji ili poveća izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal (vidjeti presudu Suda od 8. prosinca 2011., KME i dr. protiv Komisije, C‑272/09 P, još neobjavljena u Zborniku, točka 103., i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi protiv Komisije, T‑11/06, Zb., str. II‑6681., točka 265.).
18 Imajući u vidu sudsku praksu iznesenu u prethodnoj točki, valja najprije ispitati glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem se ista odnosi na njega, a potom podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži od Općeg suda da u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti preinači novčanu kaznu koju mu je izrekla Komisija tako da je ukine ili smanji.
Glavni tužbeni zahtjev kojim se traži djelomično poništenje pobijane odluke
19 U prilog osnovanosti svoje tužbe tužitelj ističe tri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na pogreškama koje je počinila Komisija prilikom određivanja mjerodavnog tržišta. Drugi tužbeni razlog temelji se na pogrešnom stavu Komisije da su djelovanja o kojima je riječ predstavljala povredu članka 101. UFEU‑a. Treći tužbeni razlog temelji se na pogreškama i povredama koje je Komisija počinila prilikom izračuna novčane kazne.
Prvi tužbeni razlog: pogreške koje je Komisija počinila prilikom određivanja mjerodavnog tržišta
20 Tužitelj tvrdi da je Komisija pri određivanju mjerodavnog tržišta u pobijanoj odluci, posebice u točki 791. te odluke, povrijedila članak 101. UFEU‑a, da je počinila očite pogreške pri utvrđivanju i da je propustila ispuniti svoje obveze istrage i davanja obrazloženja. U tom pogledu ističe dva osnovna prigovora, što potvrđuje na raspravi u odgovoru na pitanja Općeg suda.
21 Prvo, glede triju podskupina proizvoda, tužitelj ponajprije tvrdi da Komisija nije precizno odredila mjerodavna tržišta, unatoč činjenici da je ta analiza nužan preduvjet za kvalifikaciju činjeničnog stanja o kojem je riječ kao jedinstvene povrede. Nadalje, tužitelj drži da je Komisija pogrešno smatrala da su tri podskupine proizvoda bile dio jednog te istog tržišta proizvoda budući da, s jedne strane, kako s gledišta ponude tako i s gledišta potražnje nisu zamjenjivi, a s druge strane, budući da se radilo o, tehnološki, komercijalno i estetski, različitim proizvodima. U tom pogledu Komisija navodi da, kada bi se i moglo smatrati da je postojala određena komplementarnost i ekonomska veza između sanitarnih armatura i sanitarne keramike, to i dalje ne bi bio dostatan dokaz postojanja samo jednog mjerodavnog tržišta.
22 Drugo, tužitelj drži da Komisija u pobijanoj odluci nije odredila mjerodavno tržište u zemljopisnom smislu, koje je trebalo biti određeno u skladu s točkom 8. Obavijesti Komisije o utvrđivanju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja Zajednice (SL 1997, C 372, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 18.). Tužitelj u tom pogledu navodi da je Komisija samo pojasnila da je utvrđena povreda obuhvaćala šest država članica spomenutih gore u točki 1.
23 Komisija osporava argumentaciju tužitelja.
24 Najprije, po pitanju prigovora tužitelja prema kojem Komisija nije mogla zaključiti o postojanju jedinstvene povrede s obzirom na to da tri podskupine proizvoda nisu bile dio jednog, istog tržišta proizvoda, valja utvrditi da u pobijanoj odluci, s jedne strane, Komisija nije smatrala da su spomenute tri podskupine proizvoda, koje je jasno razlučila u uvodnim izjavama 5. do 12. pobijane odluke, bile dio jednog, istog tržišta proizvoda. Naime, u uvodnoj izjavi 791. pobijane odluke Komisija je istaknula da „sama činjenica da proizvodi na koje se odnosi povreda pripadaju različitim tržištima ne može dovesti u pitanje činjenicu da određeno ponašanje predstavlja jedinstvenu povredu.“
25 S druge strane, činjenica da je, kako to proizlazi osobito iz uvodne izjave 796. pobijane odluke, Komisija smatrala da postoji jedinstvena povreda u sektoru kupaonske opreme, s obzirom na međuovisnost protutržišnih djelovanja vezanih uz svaku od tri podskupine proizvoda te postojanje jednog sveobuhvatnog plana, ne znači da je Komisija iz navedenog izvela zaključak da su tri podskupine proizvoda bile dio jednog, istog tržišta. Naime, u tom pogledu valja upozoriti na to da povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a mogu činiti ne samo zasebni sporazumi i usklađena djelovanja koja moraju biti sankcionirana kao pojedinačne povrede, nego i niz sporazuma i usklađenih djelovanja koji su tako međusobno povezani da se trebaju smatrati konstitutivnim elementima jedinstvene povrede (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr. protiv Komisije, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., točka 258. i navedenu sudsku praksu). Kako bi se utvrdilo postojanje jedinstvene povrede Komisija mora dokazati da sporazumi ili usklađena djelovanja, iako se odnose na različita dobra, usluge ili područja, čine dio jednog sveobuhvatnog plana koji poduzeća ciljano provode u svrhu ostvarenja jedinstvenog protutržišnog cilja (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Aalborg Portland i dr. protiv Komisije, točke 258. i 260., i presudu Općeg suda od 8. srpnja 2008., Lafarge protiv Komisije, T‑54/03, još neobjavljena u Zborniku, točka 482.).
26 Slijedom navedenog, Komisija nije počinila nikakvu pogrešku utvrdivši da su tri podskupine proizvoda, premda dio različitih tržišta proizvoda, bile obuhvaćene jedinstvenom povredom.
27 Drugo, valja upozoriti na to da Komisija nije imala nikakvu obvezu u pobijanoj odluci jasno odrediti tržišta proizvoda kojima su pripadale tri podskupine proizvoda.
28 S jedne strane, kao što je Komisija u bitnome naznačila u uvodnoj izjavi 891. pobijane odluke, a što tužitelj nije osporio, iz sudske prakse proizlazi da Komisija u okviru primjene članka 101. UFEU‑a treba definirati mjerodavno tržište zato da bi utvrdila je li sporazum takve naravi da može utjecati na trgovinu između država članica i ima li za cilj ili posljedicu spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje unutar Unije. Slijedom navedenog, Komisija ima obvezu jasnog određivanja mjerodavnog tržišta u odluci, koju donosi na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a, samo onda kada bez takvog određenja nije moguće odrediti je li sporazum, odluka udruženja poduzeća ili usklađeno djelovanje o kojem je riječ takve naravi da može utjecati na trgovinu između država članica i ima za cilj ili posljedicu spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu (vidjeti presudu Općeg suda od 25. listopada 2005., Groupe Danone protiv Komisije, T‑38/02, Zb., str. II‑4407., točka 99. i navedenu sudsku praksu).
29 U ovom slučaju dovoljno je utvrditi da tužitelj ne iznosi ni tvrdnju niti dokaz da usklađena djelovanja koja su se odvijala u okviru Euroitalije i Michelangela u vezi sa sanitarnim armaturama koje se prodaju u Italiji nisu mogla utjecati na trgovinu između država članica i nisu imala za cilj ograničiti i narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, kako to tvrdi Komisija u pobijanoj odluci.
30 S druge strane, valja istaknuti, kao što je to i Komisija učinila u uvodnoj izjavi 892. pobijane odluke, da utvrđenje prema kojem tri podskupine proizvoda pripadaju različitim tržištima proizvoda nikako ne dovodi u pitanje činjenične elemente na temelju kojih je Komisija ocijenila, u bitnome u uvodnoj izjavi 796. spomenute odluke, da navedena djelovanja čine, s obzirom na međuovisnost koja postoji među njima kao i na postojanje provođenog sveobuhvatnog plana, jedinstvenu povredu.
31 S obzirom na navedeno, valja odbiti kao bespredmetne argumente tužitelja kojima isti tvrdi da tri podskupine proizvoda ne pripadaju jednom, istom tržištu proizvoda s obzirom na to da sa stajališta ponude i potražnje nisu zamjenjivi i da su, gledajući s tehnološke, komercijalne i estetske strane, različiti.
32 Druga dva argumenta tužitelja ne mogu izmijeniti utvrđenje iz točke 31. ove presude.
33 Glede prvog argumenta tužitelja, prema kojem je isti sudjelovao samo u dijelu utvrđene povrede koji se odvijao u Italiji, dovoljno je istaknuti da u tom smislu takvo utvrđenje ne znači da Komisija nije mogla valjano zaključiti o postojanju jedinstvene povrede u kojoj su sudjelovala ostala poduzeća na koja se odnosi spomenuta odluka.
34 Glede drugog argumenta tužitelja, prema kojem Komisija u uvodnoj izjavi 791. pobijane odluke pogrešno upućuje na presudu Općeg suda od 15. lipnja 2005. (Tokai Carbon i dr. protiv Komisije, T‑71/03, T‑74/03, T‑87/03 i T‑91/03, neobjavljena u Zborniku, točka 90.), valja najprije istaknuti da Komisija u uvodnoj izjavi 791. pobijane odluke navodi sljedeće:
„Naposljetku, Komisija ima pravo utemeljiti svoj opis mjerodavnog tržišta u predmetima koji se tiču zabranjenog sporazuma na ponašanju poduzeća sudionika. Opći sud […] je u točki 90. svoje presude Tokai Carbon [i dr. protiv Komisije] naznačio da 'nije Komisija ta koja je samovoljno odabrala mjerodavno tržište, nego članovi kartela u kojem je sudjelovalo [poduzetnik o kojem je riječ u ovom predmetu]', koji su ciljano usmjerili svoja protutržišna djelovanja na proizvode [o kojima je riječ u ovom predmetu]. Sama činjenica da proizvodi na koje se odnosi povreda pripadaju različitim tržištima ne može dovesti u pitanje činjenicu da određeno ponašanje predstavlja jedinstvenu povredu“. [neslužbeni prijevod]
35 Nadalje, treba istaknuti da je u uvodnoj izjavi 889. pobijane odluke, Komisija, upućujući na presudu Tokai Carbon i dr. protiv Komisije, točka 34. supra (vidjeti bilješku br. 1248 pobijane odluke) ocijenila sljedeće:
„doseg i ključne parametre kartela uglavnom određuju njegovi članovi ciljanim usmjeravanjem svog protutržišnog djelovanja na proizvode i područja o kojima je riječ“. [neslužbeni prijevod]
36 Slijedom navedenog, iz uvodnih izjava 791. i 889. pobijane odluke proizlazi da je, u okviru ispitivanja pitanja predstavljaju li nezakonita djelovanja o kojima je riječ više povreda ili jednu jedinstvenu povredu (vidjeti točku 5.2.3 pobijane odluke), Komisija ispravno smatrala da nije potrebno ispitati odnose li se djelovanja o kojima je riječ na proizvode koji pripadaju jednom, istom tržištu, nego jesu li sama poduzeća smatrala ta djelovanja dijelom sveobuhvatnog plana koji su ciljano provodila u svrhu ostvarenja jedinstvenog protutržišnog cilja.
37 Stoga valja odbiti kao neosnovan argument tužitelja prema kojem Komisija, kako bi potkrijepila utvrđenje postojanja jedinstvene povrede, pogrešno upućuje na presudu Tokai Carbon i dr. protiv Komisije, točka 34. supra.
38 S druge strane, u vezi s prigovorom tužitelja prema kojem Komisija nije odredila mjerodavno tržište u zemljopisnom smislu, valja upozoriti na to da je Komisija u okviru primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, kako to proizlazi iz sudske prakse izložene gore u točki 28., obvezna odrediti mjerodavno tržište samo u svrhu određivanja utječu li djelovanja o kojima je riječ na trgovinu između država članica i imaju li za cilj ili posljedicu spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu.
39 U konkretnom slučaju važno je najprije utvrditi da je Komisija u uvodnoj izjavi 122. pobijane odluke naznačila da su se nezakonita djelovanja o kojima je riječ odnosila na prodaju triju podskupina proizvoda u šest država članica, tj. u Belgiji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj i Austriji.
40 Nadalje, u uvodnoj izjavi 123. pobijane odluke Komisija je istaknula da „opseg prodaje proizvođača kupaonske opreme svjedoči o velikoj važnosti trgovine između država članica […] Unije kao i između stranaka Sporazuma o EGP‑u“. [neslužbeni prijevod]
41 Nadalje, u uvodnoj izjavi 124. pobijane odluke Komisija je, među ostalim, navela da su se „prekogranične značajke tih dogovora [o usklađivanju povećanja cijena] pokazale također i u postojanju veza između uključenih nacionalnih udruženja uz, osobito, prisutnost jedne manje jezgre sačinjene od istih poduzeća u svim državama članicama“. [neslužbeni prijevod]
42 Nadalje, u uvodnim izjavama 814. do 823. pobijane odluke Komisija je ispitala prekogranične veze između tajnih dogovora o kojima je riječ. U tom okviru osobito je ocijenila, u uvodnoj izjavi 814. spomenute odluke, da je postojanje tih prekograničnih veza bilo potvrđeno raspravama i razmjenama informacija koje su se odvijale unutar nacionalnih udruženja.
43 Naposljetku, u uvodnim izjavama 824. do 833. pobijane odluke Komisija je istaknula da su između tih šest država članica postojali značajni trgovinski tokovi.
44 Iz utvrđenja u točkama 39. do 43. ove presude proizlazi stoga da je Komisija, iako je ocijenila da su se nezakonita djelovanja o kojima je riječ odvijala prvenstveno u šest država članica, iznijela i svoje razloge zbog kojih je smatrala da su navedena djelovanja utjecala na trgovinu i tržišno natjecanje u Uniji. Slijedom toga, Komisija nije bila obvezna podrobnije definirati mjerodavno tržište proizvoda za sanitarne armature.
45 Drugi prigovor tužitelja valja stoga odbiti kao neosnovan.
46 Imajući u vidu sva prethodna razmatranja valja, suprotno onome što ističe tužitelj, utvrditi da Komisija nije povrijedila članak 101. UFEU‑a, nije počinila očitu pogrešku pri utvrđivanju i nije propustila ispuniti svoje obveze istrage i davanja obrazloženja u pogledu definiranja tržišta na kojem su se odvijala nezakonita djelovanja.
47 Slijedom navedenog, prvi tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.
Drugi tužbeni razlog: povrede vezane uz kvalificiranje rasprava unutar Euroitalije i Michelangela kao kartela
48 Tužitelj tvrdi da, iako mu je Komisija mogla valjano prigovoriti da je „sudjelovao u neprimjerenim raspravama o cijenama“, te rasprave nisu rezultirale nikakvim sporazumom o određivanju ili usklađivanju povećanja cijena. U tom smislu, ističe da je Komisija povrijedila članak 101. UFEU‑a okvalificiravši činjenično stanje kao povredu, da je propustila ispuniti svoju obvezu davanja obrazloženja koju ima na temelju članka 296. UFEU‑a te da je zloupotrijebila svoje ovlasti.
49 Najprije valja primijetiti da se iz podnesaka tužitelja ne vidi jasno koje argumente on ističe u prilog svakoj povredi spomenutoj u prethodnoj točki. S druge strane, nedvojbeno je da u bitnome ističe tri osnovna prigovora u prilog svom drugom tužbenom razlogu. Drugi tužbeni razlog valja ispitati imajući u vidu predmetne prigovore.
50 Na prvom mjestu tužitelj ističe da je Komisija u pobijanoj odluci ispravno zaključila da isti nije sudjelovao u jedinstvenoj, složenoj i trajnoj povredi, ali da je pogrešno utvrdila da je sudjelovao u puno težoj povredi od samog sudjelovanja u razmjeni osjetljivih informacija na tržištu sanitarnih armatura. Glede toga tvrdi da, za razliku od protutržišnih djelovanja koja su se odnosila na druge dvije podskupine proizvoda osim sanitarnih armatura i koja su se odvijala u drugim državama članicama koje nisu Italija, rasprave o cijenama u kojima je sudjelovao nisu rezultirale ni određivanjem ni usklađivanjem istih. Slijedom navedenog, tužitelj drži da ne postoje uvjerljivi i dostatni dokazi usporednog postupanja sudionika na predmetnim sastancima, jer je svaki poduzetnik djelovao neovisno, a što uostalom poduzetnici kojima je odobreno smanjenje novčane kazne na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3., u daljnjem tekstu: Obavijest iz 2002. o suradnji) i priznaju.
51 Komisija osporava predmetnu argumentaciju.
52 Prvo, važno je najprije istaknuti, kao što je to učinila i Komisija, da, iako tužitelj osporava da je „usklađivao“ ili „određivao“ povećanja cijena sa svojim konkurentima, ipak u svojim podnescima izričito priznaje da je sudjelovao u „neprimjerenim raspravama o cijenama“.
53 Nadalje, valja upozoriti na to da je, u skladu sa sudskom praksom, da bi postojao sporazum u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑e dovoljno da su poduzetnici o kojima je riječ izrazili svoju zajedničku volju za djelovanjem na tržištu na određeni način (presude Općeg suda od 17. prosinca 1991., Hercules Chemicals protiv Komisije, T‑7/89, Zb., str. II‑1711., točka 256., i od 20. ožujka 2002., HFB Holding i dr. protiv Komisije, T‑9/99, Zb., str. II‑1487., točka 199.).
54 Može se smatrati da je sporazum u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a zaključen onda kada načelno postoji suglasnost volja o ograničenju tržišnog natjecanja, iako se o određenim elementima planiranog ograničenja i dalje pregovara (vidjeti u tom smislu presudu HFB i dr. protiv Komisije, točka 53. supra, točke 151. do 157. i 206.).
55 Pojam usklađenog djelovanja odnosi se na oblik usklađivanja između poduzeća koji, iako nije došao do stadija realizacije sporazuma u pravom smislu riječi, namjerno nadomješta stvarnu suradnju između istih, čime ugrožava tržišno natjecanje (presude Suda od 8. srpnja 1999., Komisija protiv Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125., točka 115., i Hüls protiv Komisije, C‑199/92 P, Zb., str. I‑4287., točka 158.).
56 U tom smislu, članku 101. stavku 1. UFEU‑a protivno je svako izravno ili neizravno stupanje u kontakt gospodarskih subjekata koje je takve naravi da utječe na postupanje stvarnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu ili otkriva takvom konkurentu postupanje na tržištu za koje se poduzetnik odlučio ili koje razmatra usvojiti, ukoliko takav kontakt ima za cilj ili posljedicu ograničenje tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu Komisija protiv Anic Partecipazioni, točka 55. supra, točke 116. i 117.).
57 Razmjena informacija protivna je pravilima tržišnog natjecanja Unije ukoliko umanjuje ili uklanja stupanj neizvjesnosti u djelovanju tržišta o kojem je riječ što dovodi do ograničenja tržišnog natjecanja između poduzeća (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 2. listopada 2003., Thyssen Stahl protiv Komisije, C‑194/99 P, Zb., str. I‑10821., točka 81. i navedenu sudsku praksu).
58 Naime, otkrivanje osjetljivih informacija uklanja neizvjesnost vezanu uz buduće postupanje konkurenta i također, izravno ili neizravno, utječe na strategiju adresata tih informacija (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 23. studenoga 2006., Asnef‑Equifax i Administración del Estado, C‑238/05, Zb., str. I‑11125., točka 51. i navedenu sudsku praksu). Svaki gospodarski subjekt stoga mora autonomno odrediti politiku poslovanja koju namjerava voditi u okviru unutarnjeg tržišta kao i uvjete koje namjerava pružiti svojim strankama (vidjeti presudu Thyssen Stahl protiv Komisije, točka 57. supra, točka 82. i navedenu sudsku praksu).
59 Iako taj zahtjev za autonomijom ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili očekivanom postupanju svojih konkurenata, strogo mu je protivan svaki izravan ili neizravan kontakt između takvih subjekata koji ima za cilj ili posljedicu uspostavu uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima tržišta o kojem je riječ, vodeći računa o prirodi proizvoda ili pruženih usluga, veličini i broju poduzeća kao i veličini spomenutog tržišta (vidjeti presudu Thyssen Stahl protiv Komisije, točka 57. supra, točka 83. i navedenu sudsku praksu).
60 Iz sudske prakse izložene gore u točkama 53. do 59. proizlazi stoga da je Komisija ispravno smatrala da su poduzeća o kojima je riječ, uključujući tužitelja, usklađivala svoja buduća povećanja cijena i da je takva praksa usklađivanja predstavljala povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a s obzirom na to da je mogla ukloniti neizvjesnost tužitelja glede budućeg ponašanja njegovih konkurenata, a također izravno ili neizravno utjecati i na njihovu poslovnu politiku.
61 Drugo, svakako valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 472. pobijane odluke ocijenila da je „[irelevantno je li tužitelj ili nije] primijenio sva povećanja cijena spomenuta na sastancima, [jer] je očito imao aktivnu ulogu u organizaciji sastanaka i aktivno sudjelovao u svim raspravama o cijenama u okviru tih sastanaka, i to sustavno i trajno u vrlo dugom razdoblju (više od [deset] godina)“. Komisija je također istaknula, u uvodnoj izjavi 467. spomenute odluke, da su „sudionici poduzeli konkretne mjere kako bi kontrolirali razvoj povećanja cijena, što pokazuju rasprave o cijenama koje su se redovito vodile“ na spomenutim sastancima kao i to da su „sudionici izgradili uske odnose takvog stupnja suradnje i međuovisnosti da je uslijed istih njihova sloboda djelovanja bila ograničena“. [neslužbeni prijevod]
62 U tom pogledu valja utvrditi da, s jedne strane, tužitelj nije iznio ni tvrdnju niti dokaz kojim bi doveo u pitanje dva utvrđenja Komisije izložena u uvodnoj izjavi 467. pobijane odluke i navedena u prethodnoj točki. Na temelju tih utvrđenja Komisija je s pravom mogla smatrati da su rasprave o spomenutim povećanjima cijena bile zabranjene člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, s obzirom na to da su mogle utjecati na ponašanje svakog konkurenta na tržištu.
63 S druge strane, suprotno onome što ističe tužitelj, pojam „usklađivanja cijena“ primjeren je za označavanje povrede u kojoj je tužitelj sudjelovao. Naime, kada bi se i pokazalo da rasprave o budućim povećanjima cijena nisu rezultirale dogovorom članova kartela o cijenama koje će zaračunavati, svejedno su omogućavale usklađivanje predmetnih povećanja, imajući u vidu sustavni karakter tih nezakonitih razmjena informacija.
64 Slijedom navedenog, Komisija nije počinila nikakvu pogrešku prilikom kvalifikacije povrede u kojoj je tužitelj sudjelovao.
65 Slijedom prethodnih utvrđenja, valja odbiti kao bespredmetne ostale argumente tužitelja kojima ističe da je Komisija pogrešno smatrala da su nezakonita djelovanja vezana uz sanitarne armature na talijanskom tržištu bila jednako teška kao i ona počinjena u vezi s drugim dvjema podskupinama proizvoda u ostalim državama članicama ili da su se rasprave o kojima je riječ odnosile samo na sanitarne armature, a ne i na druge dvije podskupine proizvoda. Naime, ti argumenti ne dovode u pitanje kvalifikaciju povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a koju Komisija ističe, s obzirom na to da je tužitelj sudjelovao u usklađivanju budućih povećanja cijena.
66 Slijedom navedenog, valja odbiti prvi prigovor tužitelja.
67 Na drugom mjestu, tužitelj u bitnome tvrdi da su, tijekom sastanaka Euroitalije koji su se održavali od 16. listopada 1992., a potom tijekom sastanaka Michelangela, njegovi konkurenti samo priopćili u okviru rasprava o razvijanju tržišta informacije o politikama cijena koje su prethodno odredili. Prema tužitelju, usvojene politike cijena često su se razlikovale od jednog poduzeća do drugog i često su bile vrlo nejasne. Povećanja cijena o kojima se raspravljalo odnosila su se, drži tužitelj, na povećanja iz prethodnih godina te je opseg istih bio određen samo općenito, bez točnog određivanja. U tom okviru, kako to drži tužitelj, isti je još uvijek na tržištu djelovao autonomno i neovisno, kako glede trenutaka povećanja cijena tako i glede određivanja njihova iznosa. Tužitelj je na raspravi također istakao, u odgovoru na pitanja Općeg suda, da je smatrao da djelovanja o kojima je riječ nisu ni uklonila niti umanjila neizvjesnost u ponašanju konkurenata jer nije bilo stvarnih posljedica od te razmjene informacija.
68 Komisija osporava predmetnu argumentaciju.
69 Najprije, valja navesti da Komisija u pobijanoj odluci, osobito u uvodnim izjavama 398. do 408., izlaže glavne mehanizme djelovanja kartela u vezi sa sanitarnim armaturama u Italiji, u okviru Euroitalije i Michelangela. Potom, u uvodnim izjavama 409. i 410. spomenute odluke, podsjeća da su nezakonite rasprave započele u okviru udruženja Federceramica između 1990. i 1992., ali da predmetne sastanke nije uzela u obzir pri sankcioniranju, među ostalim, tužitelja. Naposljetku, u uvodnim izjavama 411. do 462. pobijane odluke, Komisija opisuje različite sastanke Euroitalije ili Michelangela na kojima su, kako ona drži, poduzeća o kojima je riječ, uključujući i tužitelja, vodila nezakonite rasprave u razdoblju od 16. listopada 1992. do 9. studenoga 2004. Međutim, budući da tužitelj utvrđenja Komisije osporava samo glede određenih sastanaka Euroitalije tijekom kojih su se odvijale nezakonite rasprave, samo u pogledu tih sastanaka valja ispitati je li Komisija počinila pogreške pri utvrđivanju držeći da je tužitelj sudjelovao u protutržišnim raspravama.
70 Prvo, glede sastanka Euroitalije od 16. listopada 1992., tužitelj ističe da je Komisija pogrešno protumačila činjenično stanje držeći kako iz zapisnika predmetnog sastanka proizlazi da su se poduzeća koja su na istome sudjelovala dogovorila da će na sljedeći sastanak donijeti ne svoje „rezultate“ nego samo „računovodstvena izvješća“. Ta izvješća, drži tužitelj, sadrže informacije koje su bile javne. Taj zapisnik stoga, kako drži tužitelj, ne pokazuje da je isti sudjelovao u protuturžišnim raspravama.
71 U tom pogledu valja istaknuti da se Komisija, u uvodnoj izjavi 411. pobijane odluke, kako bi utvrdila da su rasprave na sastanku 16. listopada 1992. bile nezakonite, oslonila na, kako to proizlazi iz bilješke br. 506. spomenute odluke, jedan zapisnik koji, među ostalim, navodi i sljedeće:
„problem povećanja cijene od 5 do 7 %? u siječnju? […] sljedeći sastanak donijeti izvješća. Priopćiti povećanja cijena u prosincu ili siječnju“.
72 Ukoliko se zapisnik spomenut u prethodnoj točki tumači u svjetlu izjave poduzeća Grohe Beteilingungs GmbH (u daljnjem tekstu: Grohe) u okviru njegova zahtjeva za smanjenje novčane kazne, kojoj tužitelj ne osporava dokaznu snagu, iz istog nedvojbeno proizlazi da su sudionici predmetnog sastanka, uključujući tužitelja i Grohe, namjeravali povećati svoje cijene od nadolazećeg prosinca ili siječnja. Naime, prema zahtjevu za smanjenje novčane kazne koji je podnio Grohe, na sastancima Euroitalije koji su se održavali u rujnu ili listopadu svake godine sudionici su raspravljali o predviđenim povećanjima pojedinačnih cijena za sljedeću godinu (vidjeti uvodnu izjavu 402. pobijane odluke).
73 Nadalje, argument tužitelja prema kojem se iz zapisnika predmetnog sastanka od 16. listopada 1992. ne može jasno zaključiti koja su poduzeća odlučila povećati svoje cijene i kolika su točno iznosila ta povećanja, nema utjecaja na utvrđenje da taj zapisnik, tumačen imajući u vidu izjavu Grohea, s dovoljnom izvjesnošću dokazuje da su se sudionici predmetnog sastanka, među kojima i tužitelj, u najmanju ruku dogovorili o načelnom budućem ograničenju tržišnog natjecanja, neovisno o tome što se o određenim elementima planiranog ograničenja i dalje pregovaralo. Takvo postupanje, sukladno sudskoj praksi navedenoj gore u točkama 54. i 55., predstavlja povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.
74 Slijedom navedenog, Komisija nije počinila nikakvu pogrešku pri utvrđivanju činjeničnog stanja držeći da je tužitelj sudjelovao u protutržišnim raspravama na sastanku Euroitalije 16. listopada 1992.
75 Drugo, u vezi sa sastancima Euroitalije od 15. ožujka 1993., tužitelj tvrdi da rasprave koje su se na predmetnom sastanku vodile ukazuju na autonomiju poslovne strategije poduzeća koja su na njemu sudjelovala, s obzirom na to da su povećanja cijena bila predviđena prije održavanja predmetnog sastanka i da je između njih i predviđenih popusta postojala značajna razlika.
76 U tom pogledu valja, s jedne strane, istaknuti da tužitelj ne osporava utvrđenje Komisije iz uvodne izjave 412. pobijane odluke, prema kojem pisane bilješke glavnog direktora Hansgrohe AG pokazuju da su poduzeća razmjenjivala postotke svojih povećanja cijena za 1993. S druge strane, iako je točno da su ta povećanja, kao i ona koja je predvidio Hansa Metallwerke AG (u daljnjem tekstu: Hansa) (vidjeti uvodnu izjavu 412. pobijane odluke), provedena tjedan dana prije sastanka održanog 15. ožujka 1993., takva razmjena informacija ipak je nužno morala utjecati na postupanje poduzeća o kojima je riječ glede efektivne primjene njihovih budućih povećanja cijena. Naime, ta razmjena informacija pridonijela je uspostavi ozračja povjerenja i grupne discipline unutar Euroitalije što se tiče volje sudionika za povećanje cijena.
77 S obzirom na navedeno, Komisija nije počinila nikakvu pogrešku pri utvrđivanju činjeničnog stanja u tom pogledu.
78 Treće, glede sastanaka Euroitalije od 21. listopada 1994., 16. listopada 1995. i 14. svibnja 1996., tužitelj u bitnome ističe da svaki od tih sastanaka potvrđuje da poduzeća o kojima je riječ nisu usklađivala svoje politike cijena, koje su dakle ostale „autonomne i diferencirane“. Međutim, kako to proizlazi iz zapisnika predmetnih sastanaka spomenutih u uvodnim izjavama 416., 418. odnosno 420. pobijane odluke, a sadržaj kojih tužitelj ne osporava, čini se da su se rasprave o kojima je riječ odnosile i na povećanja cijena koja je trebalo provesti u budućnosti.
79 Naime, ponajprije, po pitanju sastanka od 21. listopada 1994. dovoljno je utvrditi da tužitelj ne osporava da je, kako to Komisija ističe u uvodnoj izjavi 416. pobijane odluke i kako to proizlazi iz zapisnika tog sastanka koji je sastavio sam tužitelj, RAF Rubinetteria SpA na tom sastanku izjavila da namjerava povećati svoje cijene za 7 % počevši od sljedećeg 1. siječnja.
80 Nadalje, glede sastanka od 16. listopada 1995., kako to ističe Komisija u uvodnoj izjavi 418. pobijane odluke, osobito iz zapisnika sastanka spomenutog u prethodnoj točki proizlazi da je Rubinetteria Cisal SpA na tom sastanku izjavila da namjerava povećati svoje cijene za 5 do 6 %.
81 Naposljetku, glede sastanka od 14. svibnja 1996., s jedne strane, valja utvrditi da, iako stranke nisu predale zapisnik predmetnog sastanka, tužitelj ne osporava da je, kao što to Komisija ističe u uvodnoj izjavi 420. pobijane odluke, Hansa na predmetnom sastanku izjavila da će povećati svoje cijene sljedećeg rujna. S druge strane, iz sastanka koji je održan dva mjeseca ranije, odnosno 12. ožujka 1996., a koji je spomenut u uvodnoj izjavi 419. pobijane odluke, u svakom slučaju proizlazi da je American Standard Inc. namjeravao povećati svoje cijene za 5 % počevši od 1. svibnja 1996. To, dakle, potvrđuje činjenicu da su se rasprave članova Euroitalije tijekom prvog polugodišta 1996. ticale i budućih povećanja cijena.
82 Slijedom navedenog, valja utvrditi da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku pri utvrđivanju držeći da su se nezakonite rasprave o budućim povećanjima cijena održavale tijekom sastanaka Euroitalije održanih 21. listopada 1994., 16. listopada 1995. i 14. svibnja 1996.
83 Četvrto, glede sastanaka Euroitalije održanih 31. siječnja i 22. rujna 1997., 26. siječnja i 16. listopada 1998., 7. svibnja 1999. kao i 31. siječnja i 28. listopada 2002., tužitelj ističe da su tijekom istih on i ostali sudionici „priopćili da ne namjeravaju povećavati svoje cijene, iako su ostali sudionici sastanaka izjavili da su već pristupili […] povećanju svojih cijena, i to značajnom.“
84 U tom pogledu valja najprije navesti, kao što to Komisija ispravno ističe u svojim podnescima, da, s jedne strane, činjenica da je tužitelj ostale sudionike sastanaka iz prethodne točke obavijestio o tome da neće provesti buduća povećanja cijena nema utjecaja na utvrđenje da su se na tim sastancima na kojima je tužitelj sudjelovao održavale nezakonite rasprave o budućim povećanjima cijena (vidjeti uvodne izjave 412., 422., 425., 427., 431., 434., 448. i 451. pobijane odluke). Nadalje, činjenica da je tužitelj odlučio da neće povećavati svoje cijene ne može se nikako smatrati njegovim dobrovoljnim odmakom od nezakonitih djelovanja kartela o kojem je riječ s obzirom na to da je, sudjelovanjem na predmetnim sastancima, bio u mogućnosti koristiti informacije koje su razmjenjivali njegovi konkurenti.
85 Nadalje, osobito u vezi sa sastankom od 31. siječnja 1997., glede kojeg tužitelj ističe da su planirana povećanja cijena bila vrlo raznolika i, kojeg Komisija spominje u uvodnoj izjavi 422. pobijane odluke, valja istaknuti da raznolikost spomenutih povećanja nije od utjecaja na utvrđenje da su rasprave o kojima je riječ mogle utjecati na tržišno ponašanje poduzeća koja su sudjelovala na predmetnim sastancima.
86 Naposljetku, glede argumenta tužitelja vezanog uz sastanak od 26. siječnja 1998., prema kojem Komisija u uvodnoj izjavi 427. pobijane odluke nije dokazala da su sudionici kontrolirali provedbu prethodno odlučenih povećanja cijena, s jedne strane, valja utvrditi da čak i pod pretpostavkom da je taj argument osnovan, to ne mijenja utvrđenje da su rasprave koje su se održavale na tom sastanku bile nezakonite s obzirom na to da su se odnosile na povećanja cijena koja su trebala biti provedena 1998., što tužitelj ne osporava. S druge strane, kako to proizlazi iz sadržaja sastanaka Euroitalije, posebice onih od 20. travnja 1993. (vidjeti uvodnu izjavu 413. pobijane odluke), 22. ožujka 1994. (vidjeti uvodnu izjavu 415. pobijane odluke) i 14. svibnja 1996. (vidjeti uvodnu izjavu 420. pobijane odluke), što tužitelj ne osporava, sudionici predmetnih sastanaka svakako su jedni druge obavijestili o svojim prethodnim povećanjima cijena, tako da je svaki konkurent mogao izravno kontrolirati jesu li provedena prethodno najavljena povećanja cijena.
87 Slijedom utvrđenja iz točaka 71. do 86. ove presude, valja odbiti kao neosnovan drugi prigovor tužitelja kojim u bitnome tvrdi da rasprave koje su se održavale u okviru Euroitalije i Michelangela, a na kojima je sudjelovao, nisu bile protutržišne naravi.
88 Treće, tužitelj drži da Komisija, suprotno onome što joj nalaže sudska praksa, nije ocijenila u kojoj su mjeri u konkretnom slučaju razmjene informacija među konkurentima umanjile ili uklonile stupanj neizvjesnosti u djelovanju tržišta o kojem je riječ. U ovom slučaju, značajke mjerodavnog tržišta pokazuju da djelovanja o kojima je riječ nisu mogla narušiti tržišno natjecanje na tom tržištu. Ponajprije, razmjena informacija mogla bi narušiti tržišno natjecanje samo na tržištu sa smanjenim brojem subjekata. Međutim, tržišni udjeli poduzeća sudionika sastanaka Michelangela i Euroitalije, kako tvrdi tužitelj, iznosili su zajedno manje od 40 %. Nadalje, nije postojala prepreka ulasku na to tržište. Također, konkurentnost i pregovaračka moć na razini potražnje bile su visoke. Naposljetku, ponuda je bila iznimno rascjepkana, posebice u sektoru sanitarnih armatura.
89 Valja upozoriti da je, u skladu sa sudskom praksom izloženom gore u točki 57., razmjena informacija protivna pravilima tržišnog natjecanja ukoliko umanjuje ili uklanja stupanj neizvjesnosti u djelovanju tržišta o kojem je riječ, što ima za posljedicu ograničenje tržišnog natjecanja između poduzeća.
90 U tom pogledu Sud je također zauzeo stav da kompatibilnost sustava razmjene informacija s pravilima tržišnog natjecanja Unije ne može biti utvrđivana apstraktno. Ona ovisi o ekonomskim uvjetima relevantnih tržišta i samim značajkama sustava o kojem se radi, poput njegove svrhe, uvjeta pristupa istom i sudjelovanja u razmjeni kao i o prirodi razmijenjenih informacija – koje mogu biti primjerice javne ili povjerljive, sažete ili detaljne, povijesne ili aktualne – njihovoj učestalosti, broju ili uvjetima pružanja i važnosti pri određivanju cijena (presuda Asnef‑Equifax et Administración del Estado, točka 58. supra, točka 54.).
91 U ovom slučaju valja istaknuti da iz pobijane odluke nedvojbeno proizlazi da su rasprave o kojima je riječ, u smislu pravila tržišnog natjecanja bile nezakonite. Naime, uzajamno priopćavanje budućih cijena između poduzeća koja su bila članovi Euroitalije i Michelangela, za koje je tužitelj tijekom rasprave pojasnio da su imala 38-postotni tržišni udjel na tržištu sanitarnih armatura u Italiji, nije moglo imati za cilj ili posljedicu ništa drugo osim umanjenja neizvjesnosti konkurenata glede budućeg djelovanja tržišta. Također, tužitelj ne nudi nikakvo objašnjenje za neki drugi cilj koji je razmjena povjerljivih informacija eventualno mogla imati.
92 S obzirom na to da su konkurenti koji su sudjelovali u nezakonitim raspravama s jedne strane držali značajan dio tržišta sanitarnih armatura u Italiji ‐ jer je njihov skupni tržišni udjel bio između 38 i 40 % ‐ razmjena informacija u vezi s uvođenjem budućih povećanja cijena bitno je umanjila stupanj neizvjesnosti koji je trebao postojati između njih i potaknuo ih je da povećaju svoje cijene uz minimiziranje rizika gubitka dijelova tržišta.
93 Slijedom navedenog, usklađivanje povećanja cijena u predmetnom slučaju bilo je protivno pravilima tržišnog natjecanja, vodeći računa o strukturi talijanskog tržišta sanitarnih armatura.
94 Ostali argumenti tužitelja ne mogu pobiti zaključak iz prethodne točke.
95 Ponajprije, argument tužitelja prema kojem iz sudske prakse proizlazi da, kad je ponuda raspršena, širenje i razmjena informacija među konkurentima mogu biti neutralni, čak i pozitivni, za tržišno natjecanje (vidjeti osobito presudu Asnef‑Equifax i Administración del Estado, točka 58. supra, točka 58.), ne utječe na utvrđenja iz točaka 90. i 91. ove presude, sukladno kojima razmjena informacija o budućim povećanjima cijena među konkurentima koji drže između 38 i 40 % dijelova tržišta sanitarnih armatura ima za cilj, a nužno i posljedicu, negativan učinak na tržišno natjecanje. Taj argument stoga valja odbiti kao bespredmetan.
96 Nadalje, tužitelj tvrdi da su nepostojanje prepreke ulasku na talijansko tržište sanitarnih armatura kao i visoka konkurentnost i pregovaračka moć trgovaca na veliko na razini potražnje mogli ograničiti učinke razmjene informacija u vezi s povećanjima cijena koja su planirali uvesti konkurenti na tom tržištu. U tom pogledu, valja istaknuti da, čak i kada bi talijansko tržište zaista imalo navedene značajke, tužitelj ne predlaže nikakav dokaz da su u konkretnom slučaju te značajke poništile učinke protutržišnih djelovanja o kojima je riječ. Taj argument stoga valja odbiti kao neosnovan.
97 Stoga, valja odbiti treći prigovor tužitelja i, slijedom toga, tri prigovora koja ističe u okviru drugog tužbenog razloga.
98 S obzirom na sva prethodna razmatranja i vodeći računa o različitim povredama koje tužitelj ističe i koje su navedene gore u točki 48., valja utvrditi da isti nije dokazao da je: prvo, Komisija počinila pogreške pri utvrđivanju činjeničnog stanja držeći da su s jedne strane rasprave koje su se održavale tijekom sastanaka bile protivne pravilima tržišnog natjecanja (vidjeti točke 67. do 87. gore), a s druge strane da su iste mogle narušiti tržišno natjecanje (vidjeti točke 88. do 97. gore) i drugo, da je Komisija povrijedila članak 101. UFEU‑a time što je činjenično stanje okvalificirala kao protivno tržišnom natjecanju (vidjeti točke 50. do 66. gore). Nadalje, iz tih utvrđenja proizlazi da, s jedne strane, tužitelj nije dokazao da je Komisija zloupotrijebila svoje ovlasti zaključivši da je tužitelj sudjelovao u povredi članka 101. UFEU‑a. S druge strane, Komisija nije povrijedila svoju obvezu davanja obrazloženja s obzirom na to da je, kako to proizlazi osobito iz uvodnih izjava pobijane odluke navedenih gore u točkama 61., 69., 71., 76., 79., 84. do 86., dostatno naznačila razloge zbog kojih je smatrala da je tužitelj, protivno članku 101., stavku 1. UFEU‑a, sudjelovao u protutržišnim raspravama.
99 Drugi tužbeni razlog stoga valja u cijelosti odbiti.
Treći tužbeni razlog: pogreške i povrede Komisije u izračunu iznosa novčane kazne
100 Tužitelj ističe da je Komisija počinila različite pogreške i povrede prilikom izračuna iznosa izrečene mu novčane kazne. U tom pogledu iznosi dva osnovna prigovora.
101 Svojim prvim prigovorom tužitelj tvrdi da je Komisija počinila razne povrede vezane uz primjenu koeficijenata od 15 % koje je primijenila u uvodnim izjavama 1220. i 1225. pobijane odluke. Ponajprije, tužitelj drži da je Komisija povrijedila svoju obvezu davanja obrazloženja u vezi s određivanjem predmetnih koeficijenata. Potom je počinila pogrešku pri utvrđivanju predmetnih koeficijenata i povrijedila načelo proporcionalnosti, primijenivši te koeficijente unatoč tome što je njegova uloga u utvrđenoj povredi bila manja od one ostalih poduzeća. U tom smislu tužitelj također navodi da je pobijana odluka proturječna, jer Komisija smatra, bez razlikovanja poduzeća, da se povreda odnosila na šest država članica. Međutim, povreda koja se pripisuje tužitelju odnosila se samo na Italiju. Naposljetku, tužitelj drži da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja s obzirom na to da je trebala napraviti razliku između poduzeća koja su sudjelovala u jedinstvenoj povredi i onih koja su, poput tužitelja, sudjelovala samo u jednom dijelu te povrede. Komisija stoga nije smjela primijeniti iste koeficijente za sankcioniranje svih poduzeća kažnjenih pobijanom odlukom.
102 Valja istaknuti da sva tužiteljeva isticanja povreda, navedena gore u točki 100., imaju za cilj osporiti, samo iz drugačijih kutova, koeficijente od 15 % prihoda vezane uz tužiteljevu prodaju sanitarnih armatura u Italiji koje je Komisija primijenila prilikom izračuna osnovnog iznosa novčane kazne u skladu sa, s jedne strane, točkama 21. do 23. Smjernica iz 2006., a s druge strane s točkom 25. spomenutih smjernica. S obzirom na navedeno, najprije valja upozoriti na pravila Smjernica iz 2006. mjerodavna za računanje osnovnog iznosa novčane kazne, zatim valja istaknuti razloge koje Komisija iznosi u prilog svojoj odluci o primjeni koeficijenta od 15 % i, treće, valja ispitati je li Komisija time počinila povrede koje tužitelj ističe.
103 Na prvom mjestu, po pitanju pravila mjerodavnih za izračun iznosa novčane kazne treba upozoriti na to da, na temelju točaka 9. do 11. Smjernica iz 2006., metodologija koju je Komisija koristila pri izračunu novčanih kazni ima dvije faze. Komisija prvo određuje osnovni iznos za svakog poduzetnika ili udruženje poduzetnika. Zatim u drugoj fazi taj osnovni iznos može sniziti ili povisiti, ovisno o otegotnim ili olakotnim okolnostima sudjelovanja svakog od poduzeća o kojima je riječ (vidjeti, primjerice, presudu Općeg suda od 25. listopada 2011., Aragonesas Industrias y Energía/Commission, T‑348/08, još neobjavljena u Recueil, točka 260, u daljnjem tekstu: presuda Aragonesas).
104 Glede prve faze metode izračuna novčanih kazni, sukladno točkama 21. do 23. Smjernica iz 2006., dio vrijednosti prodaje koji se uzima u obzir (u daljnjem tekstu: koeficijent ‘težina povrede’) određen je na razinu unutar razreda od 0 do 30 %, vodeći računa o određenom broju čimbenika, poput prirode povrede, skupnom tržišnom udjelu svih relevantnih stranaka, zemljopisne raširenosti povrede te je li ista provedena ili ne, s obzirom na to da sporazumi o određivanju cijena, raspodjeli tržišta i ograničenju proizvodnje po samoj svojoj prirodi spadaju u najteža ograničenja tržišnog natjecanja. Sukladno točki 25. Smjernica iz 2006., pojašnjeno je da Komisija uključuje, u svrhu odvraćanja, u osnovni iznos dio na temelju kojeg se, imajući u vidu gore spomenute čimbenike, može izračunati dodatni iznos (u daljnjem tekstu: dodatni iznos), uključen u razred između 15 i 25 % vrijednosti prodaje.
105 Na drugom mjestu, glede određivanja koeficijenta vrijednosti prodaje svakog pojedinog poduzeća, koji je Komisija primijenila u pobijanoj odluci, valja istaknuti da u uvodnim izjavama 1211. do 1214. predmetne odluke stoji:
„1211 Horizontalni sporazumi određivanja cijena spadaju, po samoj svojoj prirodi u najteža ograničenja tržišnog natjecanja. Adresati [pobijane odluke] sudjelovali su u jedinstvenoj, složenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, sa zajedničkim ciljem narušavanja tržišnog natjecanja na tržištu kupaonske opreme (vidjeti točku 5.). Tajni dogovori obuhvaćali su najmanje šest država članica, odnosili su se na sve podskupine proizvoda obuhvaćene istragom i primjenjivali su se samo u korist proizvođača koji su bili članovi kartela, a na štetu njihovih stranaka i, na kraju, njihovih potrošača.
1212 Skupni tržišni udio poduzeća u odnosu na koja je utvrđena povreda razlikuje se ovisno o državi članici, ali procijenjen je na približno 54,3 % za sve grupe proizvoda i sve države članice obuhvaćene istragom Komisije. Ta brojka ne uzima u obzir tržišne udjele ostalih manjih sudionika na koje se ne odnosi [pobijana odluka].
1213 Kartel je obuhvaćao najmanje šest država članica, odnosno Njemačku, Austriju, Belgiju, Francusku, Italiju i Nizozemsku.
1214 Utvrđeno je da je povreda općenito bila provođena u djelo […] iako nema dovoljno dokaza da bi se smatralo kako je to uvijek bilo rigorozno.“ [neslužbeni prijevod]
106 Glede koeficijenta „težina povrede“, Komisija je, u uvodnoj izjavi 1220. pobijane odluke, na temelju uvodnih izjava izloženih u prethodnoj točki istaknula sljedeće:
„1220 Zaključno, vodeći računa o čimbenicima iznesenim u ovoj točki i osobito o prirodi povrede, dio vrijednosti prodaja svakog poduzeća o kojem je riječ, koji će se koristiti prilikom određivanja osnovnog iznosa novčanih kazni iznosi 15 %.“
107 Glede koeficijenta „dodatni iznos“, Komisija je u uvodnoj izjavi 1225. pobijane odluke navela sljedeće:
„1225 Imajući u vidu okolnosti ovog slučaja i vodeći računa o iznesenim kriterijima [u uvodnim izjavama 1210. do 1220. pobijane odluke], postotak koji valja primijeniti za [koeficijent ‘dodatni iznos’] je 15 %.“
108 Iz razloga iznesenih u uvodnim izjavama 1211. do 1214., 1220. i 1225. pobijane odluke proizlazi da je Komisija primjenu koeficijenata „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % utemeljila na utvrđenju da su poduzeća kažnjena u pobijanoj odluci sudjelovala u jedinstvenoj povredi u sektoru kupaonske opreme koja je obuhvaćala tri podskupine proizvoda u šest država članica i da „horizontalni sporazum određivanja cijena“, koji se provodio u konkretnom slučaju, po samoj svojoj prirodi pripada u najteža ograničenja tržišnog natjecanja.
109 Međutim, kako to tužitelj ispravno ističe, Komisija je, s jedne strane, u uvodnoj izjavi 879. pobijane odluke smatrala i, s druge, u svojim podnescima potvrdila da je „u nedostatku dokaza njihovog saznanja o općem dosegu zabranjenog sporazuma“ valjalo smatrati da su tužitelj i ostali neovisni talijanski proizvođači kažnjeni predmetnom odlukom sudjelovali samo u talijanskom dijelu jedinstvene povrede koja se odnosi na sanitarne armature i sanitarnu keramiku, ali ne i na vrata za kade. Na temelju toga Komisija je, u članku 1. stavku 5. točki 18. pobijane odluke, među ostalim, navela da je tužitelj počinio povredu vezanu uz kupaonsku opremu u Italiji.
110 Na trećem mjestu valja, s obzirom na razmatranja iznesena u točkama 105. do 109. ove presude, ispitati pet pogrešaka i povreda koje ističe tužitelj, a koje su izložene gore u točki 101.
111 Kao prvo, glede argumenta tužitelja prema kojem je Komisija povrijedila svoju obvezu davanja obrazloženja, treba upozoriti na sudsku praksu prema kojoj, po pitanju određivanja osnovnog iznosa novčane kazne, Komisija svoju obvezu davanja obrazloženja ispunjava ukoliko u svojoj odluci naznači elemente procjene pomoću kojih je ocijenila težinu počinjene povrede, bez obveze navođenja detaljnijeg obrazloženja ili brojčanih podataka o metodi izračuna novčane kazne (vidjeti presudu Općeg suda od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr. protiv Komisije, T‑236/01, T‑239/01, T‑244/01 do T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, Zb., str. II‑1181., točka 252. i navedenu sudsku praksu).
112 U konkretnom slučaju valja utvrditi da je, protivno onome što tvrdi tužitelj, Komisija u uvodnim izjavama 1211. do 1214., 1220. i 1225. pobijane odluke, izloženim gore u točkama 105. do 107., navela razloge zbog kojih je u uvodnim izjavama 1220. i 1225. pobijane odluke primijenila koeficijente „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 %.
113 Slijedom navedenog, argument tužitelja prema kojem je Komisija povrijedila svoju obvezu davanja obrazloženja valja odbiti kao neosnovan.
114 Drugo, glede pogreške pri utvrđivanju činjeničnog stanja koju ističe tužitelj, valja utvrditi da je Komisija pogrešno smatrala da su koeficijenti „težina povrede“ i „dodatni iznos“ opravdavani činjenicom da su poduzeća o kojima je riječ u pobijanoj odluci sudjelovala u jedinstvenoj povredi koja se odnosila na tri podskupine proizvoda i obuhvaćala šest država članica. Naime, kako je to i sama Komisija utvrdila, u uvodnoj izjavi 879. pobijane odluke, tužitelj je bio uključen u povredu koja se odnosila na usklađivanje povećanja cijena u Italiji, a ne u ostalih pet država članica spomenutih gore u točki 1., iz razloga što su se nezakonite rasprave koje su se vodile odnosile na sanitarne armature i sanitarnu keramiku, ali ne i na vrata za kade. U tom pogledu važno je istaknuti da tužitelj u vezi s navedenim ne osporava utvrđenje Komisije prema kojem je sudjelovao u povredi koja se odnosila ne samo na sanitarne armature nego i na sanitarnu keramiku.
115 Iz utvrđenja Komisije iz uvodne izjave 879. pobijane odluke stoga proizlazi da ista nije mogla valjano opravdati primjenu na tužitelja koeficijenata „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % njegovim sudjelovanjem u jedinstvenoj povredi koja je obuhvaćala tri podskupine proizvoda i šest država članica. Stoga valja utvrditi da je Komisija u tom pogledu počinila pogrešku pri utvrđivanju.
116 Najprije, bespredmetni su argumenti Komisije kojima tvrdi da iznos novčane kazne izrečene tužitelju odražava sudjelovanje samo u talijanskom dijelu utvrđene povrede, da su vrijednosti prodaje koje su uzete u obzir za svakog poduzetnika odraz njegovog individualnog, stvarnog i konkretnog sudjelovanja u povredi i da su koeficijenti „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % niski, imajući u vidu težinu počinjene povrede. Naime, nijedan od tih argumenata ne pobija utvrđenje da se Komisija za primjenu koeficijenata „težina povrede“ i „dodatni iznos“ nije mogla valjano osloniti na razlog izložen gore u točki 115.
117 Zatim, valja utvrditi da su također bespredmetni i argumenti kojima Komisija ističe da je poštovala različite faze izračuna novčane kazne predviđene Smjernicama iz 2006., da je uzela u obzir prihode koje su joj podnijela poduzeća na koja se odnosi pobijana odluka, da raspolaže pravom diskrecijske ocjene pri određivanju iznosa novčanih kazni te da se težina povrede u kojoj je tužitelj sudjelovao odražava na iznos vrijednosti koje se uzimaju u obzir. Naime, ti argumenti nisu od utjecaja na utvrđenje da se Komisija nije mogla osloniti na razlog izložen gore u točki 115.
118 Naposljetku, valja odbiti argument koji je Komisija iznijela u odgovoru na pitanja Općeg suda na raspravi prema kojem razlika u zemljopisnoj raširenosti, do koje je došlo uslijed sudjelovanja poduzeća s jedne strane u jedinstvenoj povredi u njenoj cjelini i s druge strane samo na talijanskom području, ne opravdava primjenu različitih koeficijenata „težina povrede“ i „dodatni iznos“. Naime, povreda koja obuhvaća šest država članica Unije i koja se odnosi na tri podskupine proizvoda ne može se valjano smatrati jednako teškom kao povreda počinjena samo na području jedne države članice, a koja se odnosi na dvije podskupine proizvoda. Vodeći računa o dosegu učinaka te povrede na tržišno natjecanje u Uniji, prvospomenuta povreda ima se smatrati težom od druge.
119 Slijedom razmatranja iznesenih gore u točkama 114. do 118., valja utvrditi da je Komisija počinila dvije pogreške pri utvrđivanju time što je primjenu koeficijenata „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % opravdala tužiteljevim sudjelovanjem u jedinstvenoj povredi koja je obuhvaćala šest država članica Unije i tri podskupine proizvoda. Argument tužitelja u tom pogledu stoga valja prihvatiti.
120 Treće, glede navodne povrede načela proporcionalnosti, treba upozoriti na to da, u postupcima koje pokreće Komisija u svrhu sankcioniranja povreda pravila tržišnog natjecanja, primjena tog načela podrazumijeva da novčane kazne ne smiju biti nerazmjerne željenim ciljevima, odnosno poštivanju tih pravila i da iznos novčane kazne izrečene poduzeću zbog povrede pravila tržišnog natjecanja mora biti razmjeran povredi, gledanoj kao cjelina, vodeći računa osobito o njenoj težini (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr. protiv Komisije, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, Zb., str. II‑2501., točka 532.). Preciznije, načelo proporcionalnosti zahtijeva od Komisije da novčanu kaznu odredi razmjerno elementima uzetim u obzir prilikom utvrđivanja težine povrede i da te elemente primijeni na dosljedan i objektivno opravdan način (presude Općeg suda od 27. rujna 2006., Jungbunzlauer protiv Komisije, T‑43/02, Zb., str. II‑3435., točke 226. do 228., i od 28. travnja 2010., Amann & Söhne i Cousin Filterie protiv Komisije, T‑446/05, Zb., str. II‑1255., točka 171.).
121 U ovom slučaju valja utvrditi da je tužitelj sudjelovao u povredi koja se sastojala u provođenju usklađenja budućih povećanja cijena, da se to usklađenje odnosilo ne samo na sanitarne armature, kako je utvrđeno u okviru drugog tužbenog razloga, nego također i na sanitarnu keramiku, što tužitelj nije osporavao u okviru svoje tužbe te da se ta povreda odnosila na čitavo talijansko područje. Slijedom navedenog, Komisija je mogla, sukladno točkama 21. do 23. i 25. Smjernica iz 2006., valjano smatrati da su koeficijenti „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % u skladu sa načelom proporcionalnosti.
122 Argument tužitelja prema kojem je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti valja stoga odbiti kao neosnovan.
123 Četvrto, u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo individualizacije kazni i osobne odgovornosti valja upozoriti da je, prema sudskoj praksi, u primjeni tog načela Komisija prilikom utvrđenja relativne težine sudjelovanja svakog kršitelja u zabranjenom sporazumu obvezna uzeti u obzir činjenicu da određeni kršitelji možebitno nisu odgovorni za sve dijelove tog zabranjenog sporazuma (vidjeti presudu Općeg suda od 19. svibnja 2010., Chalkor protiv Komisije, T‑21/05, Zb., str. II‑1895., točka 100. i navedenu sudsku praksu).
124 U konkretnom slučaju, kako je to utvrđeno gore u točki 115., točno je da je Komisija pogrešno opravdala primjenu na tužitelja koeficijenata „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % njegovim sudjelovanjem u jedinstvenoj povredi koja je obuhvaćala šest država članica i tri podskupine proizvoda, unatoč samoj činjenici da je u uvodnoj izjavi 879. pobijane odluke izričito navela da odgovornost tužitelja može biti utvrđena samo u odnosu na njegovo sudjelovanje u kartelu na talijanskom tržištu, u pogledu dviju podskupina proizvoda. Međutim, valja također utvrditi da je, kako je to istaknuto gore u točki 121., primjena na tužitelja koeficijenata „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % bila potpuno opravdana uzevši u obzir težinu povrede koju je tužitelj počinio.
125 Slijedom navedenog, primijenivši na tužitelja koeficijente „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 %, Komisija nije povrijedila načelo individualizacije kazni i osobne odgovornosti.
126 Taj argument tužitelja valja stoga odbiti kao neosnovan.
127 Peto, glede povrede načela jednakog postupanja koju ističe tužitelj, valja upozoriti na to da je, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja povrijeđeno ukoliko se u sličnim situacijama postupa na različit način ili ukoliko se u različitim situacijama postupa na isti način, osim kada je takav način objektivno opravdan (presude Suda od 13. prosinca 1984., Sermide, 106/83, Zb., str. 4209., točka 28., i Općeg suda od 30. rujna 2009., Hoechst protiv Komisije, T‑161/05, Zb., str. II‑3555., točka 79.).
128 U konkretnom slučaju valja utvrditi da su na sve adresate pobijane odluke primijenjeni koeficijenti „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 %, iako se tužitelja, kao i druga četiri talijanska poduzeća sankcionirana u članku 1. stavku 5. pobijane odluke moglo smatrati odgovornim samo za talijanski dio povrede, za razliku od poduzeća koja su sudjelovala u jedinstvenoj povredi koja je obuhvaćala tri podskupine proizvoda u šest država članica. Slijedom navedenog, težina povrede u kojoj je tužitelj sudjelovao bila je, kako po pitanju zemljopisne raširenosti tako i po pitanju proizvoda o kojima se radilo, manja u odnosu na povredu ostalih adresata pobijane odluke koji su sudjelovali u jedinstvenoj povredi koja je obuhvaćala šest država članica Unije i tri podskupine proizvoda. Međutim, čak i kada bi bilo utvrđeno da je Komisija prilikom određivanja spomenutih koeficijenata trebala na različit način postupati s poduzećima koja su sudjelovala u jedinstvenoj povredi koja je obuhvaćala šest država članica Unije i tri podskupine proizvoda i s onima koja su sudjelovala u jedinstvenoj povredi samo na jednom području i za dvije podskupine proizvoda, od takvog različitog postupanja tužitelj ne bi mogao imati koristi. Naime, kako je to izloženo gore u točki 121., koeficijenti „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % primijenjeni na tužitelja razmjerni su težini počinjene povrede. Slijedom navedenog, to što se s adresatima pobijane odluke nije postupalo na različit način, nije bilo na štetu tužitelja.
129 Slijedom navedenog, valja odbiti kao neosnovan argument tužitelja prema kojem je Komisija na njegovu štetu povrijedila načelo jednakog postupanja.
130 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja prihvatiti argument tužitelja kojima isti tvrdi da je Komisija počinila dvije pogreške pri utvrđivanju (vidjeti gore točku 119.) i u preostalom dijelu odbiti prvi prigovor.
131 Svojim drugim prigovorom tužitelj osporava odbijanje Komisije da mu, sukladno točki 29. Smjernica iz 2006., na temelju njegovog ograničenog sudjelovanja u povredi odobri smanjenje novčane kazne. U prilog tom zahtjevu ističe dva osnovna argumenta. Prvo, da je uvijek slijedio autonomnu poslovnu strategiju, kao što to proizlazi iz mnogobrojnih sastanaka održanih između 15. ožujka 1993. i 28. listopada 2002., na kojima je objavio svoju namjeru nepovećavanja cijena. Time se jasno i primjetno distancirao od dogovora s kojima su se složili ostali sudionici kartela. Drugo, drži da je Komisija u pobijanoj odluci pogrešno odbila argument prema kojem je tužitelju trebalo biti oboreno smanjenje novčane kazne s obzirom na to da je njegova uloga u povredi bila manja od one ostalih članova kartela. Naime, vrijednost prodaje proizvoda, koja nesporno predstavlja element utvrđenja utjecaja koji poduzetnik može imati zbog svoje gospodarske važnosti, ipak ne odražava stupanj težine njegova sudjelovanja u povredi. Nadalje, drži tužitelj, protutržišna djelovanja o kojima je riječ, unutar Euroitalije i Michelangela isplanirala su multinacionalna poduzeća koja su sudjelovala u nezakonitim djelovanjima u više država članica.
132 U točki 29. Smjernica iz 2006. stoji:
„Osnovni se iznos može sniziti ako Komisija utvrdi postojanje olakotnih okolnosti, kao što su:
– ako dotični poduzetnik dokaže da je prekinuo povredu odmah nakon intervencije Komisije. To se ne primjenjuje na tajne sporazume ili ponašanje (osobito kartele);
– ako poduzetnik dokaže da je povreda nastupila nepažnjom;
– ako poduzetnik dokaže da je njegovo sudjelovanje u povredi znatno ograničeno i tako dokaže da je tijekom razdoblja u kojemu je sudjelovao u sporazumu koji predstavlja povredu zapravo izbjegavao provoditi takav sporazum opredijelivši se za konkurentno ponašanje na tržištu; sama činjenica da je poduzetnik sudjelovao u povredi kraće vrijeme od drugih ne smatra se olakotnom okolnošću jer se to već odražava u osnovnom iznosu kazne;
– ako je dotični poduzetnik učinkovito surađivao s Komisijom u opsegu koji premašuje područje primjene Obavijesti o oslobađanju od kazne i koji premašuje njegovu zakonsku obvezu suradnje;
– ako su javna tijela ili zakonodavstvo dopuštali ili poticali protutržišno ponašanje poduzetnika.“
133 Glede olakotne okolnosti predviđene u točki 29. trećoj alineji Smjernica iz 2006., koja je jedina mjerodavna za argument koji tužitelj ističe, valja upozoriti, kao što to Komisija čini u uvodnoj izjavi 1252. pobijane odluke, na to da poduzetnik, prema sudskoj praksi, da bi imao pravo na smanjenje novčane kazne zbog nepostojanja provedbe zabranjenog sporazuma, okolnosti moraju pokazivati da je tijekom razdoblja u kojem je pristupio sporazumima koji predstavljaju povredu taj poduzetnik izbjegavao provoditi takav sporazum opredjeljujući se za konkurentno ponašanje na tržištu ili da je barem na jasan i značajan način povrijedio obveze vezane uz provedbu sporazuma, čime je poremetio njegovo djelovanje (presuda Općeg suda od 15. ožujka 2006., Daiichi Pharmaceutical protiv Komisije, T‑26/02, Zb., str. II‑713., točka 113.).
134 U konkretnom slučaju valja istaknuti da argument tužitelja prema kojem je uvijek slijedio autonomnu poslovnu strategiju nije potkrijepljen činjenicama. Kao što je to utvrđeno gore u okviru ispitivanja drugog tužbenog razloga (vidjeti osobito točke 52. do 87. ove presude), poduzeća članovi Euroitalije razmjenjivala su informacije o svojim prijašnjim povećanjima cijena i kontrolirala jesu li njihovi konkurenti proveli povećanja cijena o kojima su prethodno raspravljali.
135 S druge strane, tužitelj uopće ne tvrdi ni ne dokazuje da je izbjegavao provoditi povećanja cijena o kojima je raspravljano na sastancima Euroitalije i Michelangela. Nasuprot tome, kao što to Komisija ispravno navodi u tablicama iz priloga 6. i 7. pobijane odluke, tužitelj je sudjelovao gotovo na svim sastancima u okviru Euroitalije i na velikom broju sastanaka Michelangela na kojima su se odvijale nezakonite rasprave.
136 Slijedom navedenog, valja utvrditi da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku time što tužitelju s tog naslova nije odobrila nikakvo smanjenje novčane kazne.
137 S obzirom na sva prethodna razmatranja, s jedne strane valja djelomično prihvatiti treći tužbeni razlog, a s druge u preostalom dijelu odbiti taj, kao i prvi i drugi tužbeni razlog.
138 Glede tužbenog zahtjeva za djelomično poništenje pobijane odluke, isti valja odbiti u dijelu u kojem se odnosi na članak 1. stavak 5. točku 18. pobijane odluke.
139 Drugo, s jedne strane, s obzirom na to da je Komisija ispravno zaključila da je tužitelj počinio povredu odredaba članka 101. UFEU‑a, ona je opravdano odlučila, na temelju odredaba članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 navedene u uvodnoj izjavi 1182. pobijane odluke, izreći novčanu kaznu tužitelju. Stoga valja odbiti tužbeni zahtjev za djelomično poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem se isti odnosi na članak 22. stavak 17. spomenute odluke.
140 S druge strane, s obzirom na to da članak 2. stavak 17. pobijane odluke određuje iznos novčane kazne koju valja izreći tužitelju i da tužitelj drugom točkom tužbenog zahtjeva podredno traži od Općeg suda da smanji izrečenu mu novčanu kaznu, u okviru ispitivanja spomenute druge točke tužbenog zahtjeva utvrdit će se utjecaj pogrešaka utvrđenih gore u toči 119. na određivanje novčane kazne.
141 Slijedom razmatranja iznesenih u točkama 138. do 140. ove presude, valja tužbeni zahtjev kojim se traži djelomično poništenje pobijane odluke u cijelosti odbiti.
Podredni tužbeni zahtjev: ukidanje ili smanjenje novčane kazne izrečene tužitelju
142 Imajući u vidu drugu točku tužbenog zahtjeva kojom tužitelj podredno traži od Općeg suda da ukine ili smanji izrečenu mu novčanu kaznu (vidjeti točku 15. gore), na Općem je sudu da u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti ispita, s jedne strane, utjecaj pogrešaka Komisije na izračun iznosa novčane kazne izrečene tužitelju, a koje su izložene gore u točki 125., i, s druge strane, argumentaciju koju tužitelj ističe u prilog svog zahtjeva za ukidanje ili smanjenje novčane kazne.
143 U tom pogledu valja upozoriti da, u skladu sa sudskom praksom, s jedne strane, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, Opći sud mora izvršiti svoju vlastitu ocjenu vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja i poštujući opća načela prava Unije, poput načela proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu Romana Tabacchi protiv Komisije, točka 28. supra, točke 179. i 280.) ili načela jednakog postupanja (presuda Suda od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr. protiv Komisije, C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P, Zb., str. I‑8681., točka 187.).
144 S druge strane, izvršavanje neograničene nadležnosti ne predstavlja vršenje nadzora po službenoj dužnosti. Slijedom toga, uz iznimku razloga vezanih uz javni poredak, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, poput nepostojanja ili nedostatnog obrazloženja pobijane odluke, na tužitelju je teret iznošenja razloga protiv pobijane odluke kao i teret podnošenja dokaza u prilog iznesenih razloga (vidjeti u tom smislu presudu Chalkor protiv Komisije, točka 17. supra, točka 64.).
145 Iako sud Unije, kada odlučuje u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, pri odmjeravanju novčane kazne nije vezan smjernicama (presuda Općeg suda od 27. srpnja 2005., Brasserie nationale i dr. protiv Komisije, T‑49/02 do T‑51/02, Zb., str. II‑3033., točka 169.), Opći sud u konkretnom slučaju ocjenjuje prikladnim nadahnuti se spomenutim smjernicama pri ponovnom računanju iznosa novčane kazne, osobito zato što iste omogućuju uzimanje u obzir svih elemenata relevantnih u konkretnom slučaju i izricanje razmjernih novčanih kazni svim poduzećima koja su sudjelovala u utvrđenoj povredi.
146 Prvo, valja upozoriti da je Opći sud s jedne strane, gore u točki 115., utvrdio da se Komisija pri određivanju koeficijenata „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % pogrešno oslonila na razlog koji se u bitnome temeljio na činjenici da su sva poduzeća na koja se odnosila pobijana odluka sudjelovala u jedinstvenoj povredi. S druge strane, također je utvrdio da su, kao što je to naznačeno gore u točki 121., ti koeficijenti u skladu s načelom proporcionalnosti, u rasponu od 0 do 30 %, za koeficijent „težina povrede“ te od 15 do 25 % za koeficijent „dodatni iznos“.
147 Također je točno da je Komisija pri izračunu novčanih kazni izrečenih poduzećima koja su sudjelovala u jedinstvenoj povredi koja je obuhvaćala tri podskupine proizvoda u šest država članica primijenila koeficijente „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 %, kao što je to utvrđeno gore u točki 128. Spomenuta povreda, po pitanju zemljopisne raširenosti i broja tih podskupina proizvoda, teža je od one u kojoj je sudjelovao tužitelj.
148 Činjenica da je poduzećima koja su sudjelovala u jedinstvenoj povredi koja je obuhvaćala šest država članica i tri podskupine proizvoda valjalo izreći novčanu kaznu, izračunanu na osnovi koeficijenata „težina povrede“ i „dodatni iznos“ višim od 15 % primijenjenih pri sankcioniranju tužitelja, ipak ne može valjano opravdati to da Opći sud tužitelju izvršavajući svoju neograničenu nadležnost izrekne novčanu kaznu u iznosu koji ne bi bio dovoljno odvraćajuće naravi u odnosu na težinu povrede u kojoj je sudjelovao.
149 Slijedom navedenog, Opći sud, imajući u vidu Smjernice iz 2006. i utvrđenja izložena gore u točki 148., drži da su koeficijenti „težina povrede“ i „dodatni iznos“ od 15 % primjereni.
150 Drugo, u vezi sa zahtjevom tužitelja za odobrenje smanjenja novčane kazne iz razloga što je na sastancima na kojima je sudjelovao imao manje važnu ulogu u usporedbi s ulogom multinacionalnih poduzeća, Opći sud podsjeća da, kako je to utvrđeno gore u točki 62., tužitelj ne ističe ni tvrdnje niti dokaze kojima bi doveo u pitanje utvrđenja koja je Komisija iznijela u uvodnim izjavama 467. i 492. pobijane odluke, a koji bi ukazivali na to da bi tužitelj aktivno sudjelovao u provedbi nezakonitih djelovanja o kojima je riječ na takav način da njegova uloga ne može biti smatrana nevažnom. S obzirom na navedeno, Opći sud ocjenjuje da argument tužitelja ne opravdava da se iz tog razloga smanji novčana kazna od 3.996.000 eura koju mu je izrekla Komisija.
151 S obzirom na navedeno, s jedne strane, Opći sud, na temelju svoje neograničene nadležnosti, ocjenjuje da ni jedan od elemenata na koje se tužitelj s bilo kojeg naslova pozivao u ovom predmetu, kao ni bilo koji razlog javnog poretka, ne opravdava korištenje te nadležnosti za smanjenje novčane kazne koju je Komisija izrekla. S druge strane, drži da novčana kazna od 3.996.000 eura, imajući u vidu sve pred njim istaknute elemente, predstavlja primjerenu sankciju koja je, s obzirom na trajanje i težinu povrede, prikladna i s kojom će se tužitelja kazniti razmjerno i s odvraćajućim učinkom.
152 Glede podrednog tužbenog zahtjeva za ukidanje ili smanjenje novčane kazne izrečene tužitelju u članku 2. stavku 17. pobijane odluke, iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da, s obzirom na to da je spomenuti iznos istovjetan onome koji je u točki 151. ove presude odredio Opći sud na temelju svoje neograničene nadležnosti, predmetni tužbeni zahtjev valja odbiti.
153 Slijedom utvrđenja iz točaka 141. i 152. ove presude, tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
154 U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda, stranka koja izgubi dužna je na zahtjev protivne stranke snositi troškove. Budući da je tužitelj izgubio spor, valja mu naložiti snošenje troškova, u skladu sa zahtjevom Komisije.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Zucchetti Rubinetteria SpA snosi svoje troškove kao i troškove Europske komisije.
Pelikánová | Jürimäe | Van der Woude |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 16. rujna 2013.
Potpisi
Sadržaj
Činjenična osnova spora
Postupak i zahtjevi stranaka
O pravu
Glavni tužbeni zahtjev kojim se traži djelomično poništenje pobijane odluke
Prvi tužbeni razlog: pogreške koje je Komisija počinila prilikom određivanja mjerodavnog tržišta
Drugi tužbeni razlog: povrede vezane uz kvalificiranje rasprava unutar Euroitalije i Michelangela kao kartela
Treći tužbeni razlog: pogreške i povrede Komisije u izračunu iznosa novčane kazne
Podredni tužbeni zahtjev: ukidanje ili smanjenje novčane kazne izrečene tužitelju
Troškovi