Zahtjev za prethodnu odluku koji je 18. prosinca 2020. uputio Sofiyski rayonen sad (Bugarska) – „Banka DSK“ EAD/RP
(predmet C-689/20)
Jezik postupka: bugarski
Sud koji je uputio zahtjev
Sofiyski rayonen sad
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: „Banka DSK“ EAD
Tuženik: RP
Prethodna pitanja
Treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ1 u vezi s točkom 1. podtočkama (e) i (f) Priloga toj direktivi te članak 15. stavke 2. i 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da se odredbama zasnivaju obveze na štetu potrošača protivno uvjetu o dobroj vjeri, ako se njima znatno povećavaju troškovi koje potrošač ima u skladu s ugovorom o kreditu, u slučaju kad potrošač svoju plaću mjesečno ne prima [na račun] u banci koja odobrava kredit, s obzirom na to da je potrošač u skladu s ugovornim uvjetima obvezan zasnovati založno pravo na svojem potraživanju plaće neovisno o tome na koji način i u kojoj državi prima plaću?
U slučaju niječnog odgovara na prvo pitanje, treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ u vezi s točkom 1. podtočkama (e) i (f) Priloga toj direktivi tumačiti na način da se odredbama zasnivaju obveze na štetu potrošača protivno uvjetu o dobroj vjeri u slučaju kad se njima obvezuje potrošača na samo to da svoju plaću prima [na račun] kod prodavatelja robe ili pružatelja usluge koji odobrava kredit, nego da se stvarno koristi i drugim uslugama prodavatelja robe ili pružatelja usluge koji odobrava kredit?
U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje, koje kriterije u načelu treba poštovati nacionalni sud prilikom ocjene nepoštenosti? Treba li osobito uzeti u obzir jačinu povezanosti predmeta ugovora o kreditu s dodatnim uslugama kojima se treba koristiti potrošač, broj dodatnih usluga i nacionalne propise o ograničavanju vezanih prodaja?
Vrijedi li načelo tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije, kako je utvrđeno u t. 26. presude 14/83, von Colson, i prilikom tumačenja nacionalnih propisa kojima se uređuju druga pravna područja, ali koja su povezana s pravnim područjem (konkretno, odredbe o nepoštenom tržišnom natjecanju) pravnog akta Europske unije, koji nacionalni sud primjenjuje u postupku koji se pred njim vodi (u ovom slučaju Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima)?
Treba li članak 7. stavak 2. u vezi s člankom 6. stavkom 1. točkom (d) Direktive 2005/29/EZ2 i članak 10. stavak 2. točku (f) Direktive 2008/48/EZ3 tumačiti na način da se u skladu s tim člancima zabranjuje navođenje informacije o nižoj kamatnoj stopi u glavnom ugovoru o potrošačkom kreditu ako odobravanje kredita po toj kamatnoj stopi ovisi o uvjetima koji se utvrđuju u prilogu ugovoru? Treba li prilikom tog ispitivanja ocijeniti način na koji su formulirani uvjeti za smanjenje kamatne stope, nepostojanje mogućnosti takvog smanjenja i sredstva koja dovode do novog smanjenja?
Treba li članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2005/29/EZ tumačiti na način da prilikom ocjene postojanja mogućnosti bitnog narušavanja gospodarskog ponašanja potrošača u obzir valja uzeti tržišni udio banke, koja odobrava potrošačke kredite, s obzirom na potrebe potrošača koji se koriste takvim proizvodima?
Treba li članak 3. točku (g) Direktive 2008/48/EZ tumačiti na način da troškovi u skladu s ugovorima koji su povezani s ugovorom o potrošačkom kreditu, prilikom čijeg se izvršenja odobrava kamatni popust na temelju ugovora o potrošačkom kreditu, čine dio efektivne kamatne stope kredita te ih treba uključiti u izračun te kamatne stope?
Treba li članak 3. točku (g) Direktive 2008/48/EZ u vezi s člankom 5. Direktive 93/13/EEZ tumačiti na način da prilikom neispunjavanja obveza iz ugovora u vezi s ugovorom o kreditu, koje je povezano s povećanjem kamatne stope kredita, efektivnu kamatnu stopu valja izračunati i u skladu s višom kamatnom stopom u slučaju neispunjavanja obveza?
Treba li članak 10. stavak 2. točku (g) Direktive 2008/48/EZ tumačiti na način da nepravilno navođenje efektivne kamatne stope u ugovoru o kreditu sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača kao korisnika kredita valja smatrati nepostojanjem informacija o efektivnoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu i da nacionalni sud treba primijeniti pravne posljedice predviđene u nacionalnom pravu za nepostojanje informacije o efektivnoj kamatnoj stopi u ugovoru o potrošačkom kreditu?
Treba li članak 23. Direktive 2008/48/EZ tumačiti na način da je sankcija u obliku ništavosti ugovora o potrošačkom kreditu, koju predviđa nacionalni zakonodavac i u skladu s kojom treba otplatiti samo odobreni iznos glavnice, proporcionalna, ako ugovor o potrošačkom kreditu ne sadržava točnu informaciju o efektivnoj kamatnoj stopi?
____________
1 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.)
2 Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101.)
3 Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.)