Predmet C‑137/14

Europska komisija

protiv

Savezne Republike Njemačke

„Povreda obveze države članice – Direktiva 2011/92/EU – Procjena učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš – Članak 11. – Direktiva 2010/75/EU – Industrijske emisije (integrirano sprečavanje i kontrola onečišćenja) – Članak 25. – Pristup pravosuđu – Nacionalno postupovno zakonodavstvo koje ne udovoljava uvjetima“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 15. listopada 2015.

1.        Sudski postupak – Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka – Zahtjev za davanje očitovanja o pravnim pitanjima iz mišljenja nezavisnog odvjetnika – Pretpostavke za ponovno otvaranje

(čl. 252. stavak 2. UFEU‑a; Statut Suda Europske unije, čl. 23.; Poslovnik Suda, čl. 83.)

2.        Okoliš – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Direktiva 2011/92 – Onečišćenje zraka – Direktiva 2010/75 – Pravo članova zainteresirane javnosti na podnošenje pravnih sredstava – Nacionalni propis kojim se poništenje nezakonitih upravnih akata podvrgava uvjetu povrede subjektivnih prava podnositelja pravnog sredstva – Sukladnost

(direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2010/75, čl. 25., st. 1. i 2011/92, čl. 11., st. 1.)

3.        Okoliš – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Direktiva 2011/92 – Pravo članova zainteresirane javnosti na podnošenje pravnih sredstava – Nacionalni propis kojim se to pravo ograničava na osporavanja koja se temelje na izostanku provođenja procjene utjecaja na okoliš, a isključuje se u slučaju da je procjena provedena ali nepravilno – Povreda obveze

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2011/92, čl. 11. st. 1.)

4.        Okoliš – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Direktiva 2011/92 – Pravo članova zainteresirane javnosti na podnošenje pravnih sredstava – Pretpostavke za dopuštenost – Povreda prava – Nacionalni propis kojim se zahtijeva uzročna veza između navedene povrede postupka i smisla konačne pobijane odluke – Ograničavanje meritornog sudskog nadzora – Povreda obveze

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2011/92, čl. 11. st. 1.)

5.        Okoliš – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Direktiva 2011/92 – Zagađenje zraka – Direktiva 2010/75 – Pravo članova zainteresirane javnosti na podnošenje pravnih sredstava – Nacionalni propis kojim se aktivnu procesnu legitimaciju i opseg sudskog nadzora ograničava na prigovore koji su već izneseni u roku određenom u tijeku upravnog postupka – Povreda obveze

(direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2010/75, čl. 25., st. 1. i 4. te 2011/92, čl. 11. st. 1. i 4.)

6.        Okoliš – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Direktiva 2011/92 – Zagađenje zraka – Direktiva 2010/75 – Pravo organizacija civilnog društva za zaštitu okoliša na podnošenje pravnih sredstava – Doseg – Nacionalni propis koji tim organizacijama ne priznaje to pravo u vezi s povredom pravila kojima se štite samo interesi zajednice – Nedopuštenost – Izravni učinak odredbi navedene direktive kojima se propisuje to pravo

(direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2010/75, čl. 25., st. 3. i 2011/92, čl. 11., st. 3.)

7.        Okoliš – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Direktiva 2011/92 – Zagađenje zraka – Direktiva 2010/75 – Pravo organizacija civilnog društva za zaštitu okoliša na podnošenje pravnih sredstava – Vremenska primjena – Neposredna primjena na suglasnosti izdane nakon datuma isteka roka za prenošenje Direktive 2003/35 – Nacionalni propis kojim se ograničava aktivnu procesnu legitimaciju i opseg sudskog nadzora u postupcima započetima nakon tog datuma – Povreda obveze

(direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2010/75, čl. 25. i 2011/92, čl. 11.)

1.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 21.‑23.)

2.        Ako u skladu s člankom 11. Direktive 2011/92 o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš, i člankom 25. Direktive 2010/75 o industrijskim emisijama (integrirano sprečavanje i kontrola onečišćenja) članovi zainteresirane javnosti moraju moći pokrenuti postupak sudskog preispitivanja radi pobijanja materijalne ili postupovne zakonitosti radnji ili propusta u skladu s tim direktivama, nacionalnu odredbu države članice – na temelju koje poništenje upravnog akta zahtijeva da nezakonitost koju je utvrdio sud uključuje također povredu subjektivnog prava podnositelja pravnog sredstva – ne treba smatrati neusklađenom s navedenim odredbama tih direktiva.

Naime, ako države članice mogu na temelju gore navedenih odredaba direktiva 2011/92 i 2010/75 uvjetovati dopuštenost pravnih sredstava pojedinaca protiv odluka, radnji ili propusta na koje se primjenjuju te direktive uvjetima, poput onoga da je povrijeđeno subjektivno pravo, navedene države također mogu propisati da je, da bi nadležan sud mogao poništiti upravnu odluku, potrebno da je došlo do povrede subjektivnog prava podnositelja pravnog sredstva. U tom pogledu, nacionalni zakonodavac može ograničiti prava na čiju se povredu može pozvati pojedinac u okviru sudskog preispitivanja jedne od odluka, radnji ili propusta iz članka 11. Direktive 2011/92 samo na subjektivna prava. Takvo ograničenje ne može se međutim kao takvo primijeniti na udruge za zaštitu okoliša.

(t. 28., 29., 32.‑34., 63.‑65.)

3.        Članku 11. Direktive 2011/92 o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš protivi se to da države članice ograniče primjenu odredaba kojima se taj članak prenosi na slučaj u kojem se zakonitost odluke osporava jer procjena utjecaja na okoliš nije provedena a da tu primjenu ne prošire na slučaj kada je takva procjena provedena, ali u postupku s nepravilnostima. Stoga nacionalnu odredbu za prenošenje – u skladu s kojom se upravna suglasnost može poništiti samo ako je izdana na temelju procjene ili prethodnog ispitivanja učinaka na okoliš provedenih uz poštovanje postupka – treba smatrati neusklađenom s tim člankom 11.

U tom pogledu, navedenu neusklađenost ne uklanja okolnost da druga nacionalna odredba propisuje mogućnost korištenja pravnog sredstva u slučaju kada su procjena ili prethodno ispitivanje učinaka na okoliš provedeni, ali uz povredu postupka, kada ta odredba međutim sama ograničava razloge za pravno sredstvo iz članka 11. Direktive 2011/92. Naime, država članica čije su to odredbe ne poštuje svoju obvezu da odredbe direktive provede tako da imaju nepobitnu obvezujuću snagu te da budu specifične, precizne i jasne, da bi se udovoljilo zahtjevu pravne sigurnosti.

(t. 36., 49.‑52.)

4.        Država članica koja ograničava poništenje odluka zbog povrede postupka na slučajeve neprovođenja procjene ili prethodnog ispitivanja učinaka na okoliš i na slučajeve u kojima je podnositelj pravnog sredstva dokazao da postoji uzročna veza između povrede postupka i rezultata odluke povrjeđuje obveze koje ima na temelju članka 11. Direktive 2011/92 o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš. Takvo ograničenje čini pretjerano otežanim ostvarivanje prava na pravno sredstvo iz članka 11. Direktive 2011/92 i nanosi štetu ostvarenju cilja te direktive koji je usmjeren na osiguravanje širokog pristupa pravosuđu članovima zainteresirane javnosti. Naime, odbijanje poništenja upravne odluke usvojene uz povredu pravila postupka samo zbog toga što podnositelj pravnog sredstva nije dokazao utjecaj te povrede na osnovanost spomenute odluke lišava tu odredbu prava Unije svakog korisnog učinka, osobito uzimajući u obzir složenost postupaka o kojima je riječ ili tehničku narav procjena učinaka na okoliš.

Stoga se povreda prava u smislu članka 11. Direktive 2011/92 može isključiti samo u slučaju kada sud ili tijelo iz tog članka mogu utvrditi da pobijana odluka ne bi bila drukčija bez povrede postupka na koju se pozvao podnositelj pravnog sredstva, bez da teret dokazivanja uzročne veze prebace na bilo koji način na podnositelja pravnog sredstva, nego oslanjajući se, prema potrebi, na dokaze koje su podnijeli investitor ili nadležna tijela i, općenito, na sve elemente u spisu koji im je podnesen.

Na posljetku, iako se ta razmatranja odnose na jedan od uvjeta pod kojima je dopušteno sudsko preispitivanje, ona ostaju relevantna za bilo koji od uvjeta koji je propisao nacionalni zakonodavac koji dovodi do ograničavanja meritornog sudskog nadzora.

(t. 56., 57., 59.‑61., 104., t. 1. izreke)

5.        Članku 11. Direktive 2011/92 o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš i članku 25. Direktive 2010/75 o industrijskim emisijama (integrirano sprečavanje i kontrola onečišćenja) protivi se ograničenje aktivne procesne legitimacije i opsega sudskog nadzora na prigovore iznesene u roku određenom u tijeku upravnog postupka koji je doveo do usvajanja odluke protiv koje se podnosi pravno sredstvo.

U tom pogledu iako sigurno ni članak 11. stavak 4. Direktive 2011/92 ni članak 25. stavak 4. Direktive 2010/75 ne isključuju to da pravno sredstvo pred upravnim tijelom prethodi sudskom preispitivanju i ne sprečavaju da nacionalno pravo propiše obvezu za podnositelja pravnog sredstva da iscrpi sva upravna pravna sredstva prije pokretanja postupka sudskog preispitivanja, te odredbe prava Unije međutim ne dopuštaju ograničavanje razloga na koje se može pozvati taj podnositelj u prilog zahtjevu za sudsko preispitivanje.

Također, takvo ograničenje nametnuto podnositelju pravnog sredstva u vezi s vrstom razloga koje smije iznijeti pred sudom zaduženim za nadzor zakonitosti upravne odluke koja se na njega odnosi ne može se opravdati razmatranjima u vezi s poštovanjem načela pravne sigurnosti.

Osim toga, što se tiče učinkovitosti upravnih postupaka, iako je točno da to što su razlozi izneseni prvi put u postupku sudskog preispitivanja može predstavljati prepreku, u određenim slučajevima, urednom odvijanju tog postupka, sam cilj koji slijede članak 11. Direktive 2011/92 i članak 25. Direktive 2010/75 sastoji se ne samo u tome da se osigura što širi mogući pristup stranke sudskom nadzoru, već također u tome da se omogući da taj nadzor u cijelosti obuhvati zakonitost pobijane odluke kako meritorno tako i postupovno.

Osim toga, nacionalni zakonodavac ipak može propisati posebna postupovna pravila, poput pravila o nedopuštenosti argumenta iznesenog uz zlouporabu prava ili u zloj vjeri, koja predstavljaju mehanizme prikladne za osiguranje učinkovitosti sudskog postupka.

(t. 76., 79.‑81., 104., točka 1. izreke)

6.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 90.‑92.)

7.        Članak 11. Direktive 2011/92 o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš treba tumačiti na način da se odredbe koje je nacionalni zakonodavac usvojio radi prijenosa tog članka u nacionalni pravni poredak moraju primjenjivati i na upravne postupke davanja suglasnosti koji su pokrenuti prije 25. lipnja 2005., datuma prenošenja direktive 2003/35 kojim se propisuje sudjelovanje javnosti prilikom pripreme određenih planova i programa u vezi s okolišem, ako su u navedenim postupcima suglasnosti izdane nakon tog dana. U tom pogledu, kada primjenom članka 11. stavka 3. direktive 2011/92 kao i članka 25. stavka 3. Direktive 2010/75 o industrijskim emisijama (integrirano sprečavanje i kontrola onečišćenja) udruge za zaštitu okoliša moraju imati ili dostatan pravni interes ili prava koja im se može povrijediti, država članica koja ograniči, u postupcima koji su pokrenuti nakon 25. lipnja 2005. i okončani prije 12. svibnja 2011., aktivnu procesnu legitimaciju tih udruga na pravne odredbe kojima se dodjeljuju prava pojedincima povrjeđuje svoje obveze koje ima prema tim odredbama. Isto vrijedi i za odredbe o prenošenju tih odredbi kojima se iz područja primjene nacionalnog zakonodavstva isključuje upravne postupke pokrenute prije 25. lipnja 2005.

U tom pogledu, ne dovodeći u pitanje važnost načela presuđene stvari kako u pravnom poretku Unije tako i u nacionalnim pravnim porecima, ta država članica ne može se pozivati na poštovanje tog načela kada se granice vremenske primjenjivosti odnose na upravne odluke koje su postale izvršne.

Osim toga, treba odbiti argument te države članice prema kojem je vremensko ograničenje primjene Zakona o dodatnim odredbama o pravnim sredstvima u pitanjima okoliša bilo nužno za poštovanje načela presuđene stvari u vezi s upravnim postupcima koji su postali izvršni jer bi ta ograničenja omogućila toj državi članici da si odredi novo razdoblje za prenošenje.

(t. 90., 95.‑99., 104., točka 1. izreke)