Language of document : ECLI:EU:T:2022:67

PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto prošireno vijeće)

9. veljače 2022.(*)

„Tržišno natjecanje – Zloporaba vladajućeg položaja – Tržište usluga željezničkog prijevoza robe – Odluka o odbacivanju pritužbe – Članak 7. Uredbe (EZ) br. 773/2004 – Razuman rok – Interes Unije da nastavi s ispitivanjem pritužbe – Određivanje tijela koje je najmjerodavnije za ispitivanje pritužbe – Kriteriji – Očita pogreška u ocjeni – Sustavni ili opći nedostaci u pogledu poštovanja vladavine prava – Opasnost od povrede prava podnositelja pritužbe u slučaju njezina odbacivanja – Obveza obrazlaganja”

U predmetu T‑791/19,

SpedPro S. A., sa sjedištem u Varšavi (Poljska), koji zastupa M. Kozak, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju J. Szczodrowski, L. Wildpanner i P. van Nuffel, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire

Republika Poljska, koju zastupa B. Majczyna, u svojstvu agenta,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se traži poništenje Odluke Komisije C(2019) 6099 final od 12. kolovoza 2019. (predmet AT.40459 – Otprema tereta željeznicom u Poljskoj – PKP Cargo) kojom je odbačena pritužba koju je tužitelj podnio u vezi s navodnim povredama članka 102. UFEU‑a na tržištu usluga željezničkog prijevoza robe u Poljskoj,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće),

u sastavu: M. van der Woude, predsjednik, A. Kornezov (izvjestitelj), E. Buttigieg, G. Hesse i D. Petrlík, suci,

tajnik: M. Zwozdziak‑Carbonne, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 17. rujna 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj Sped‑Pro S. A. društvo je sa sjedištem u Varšavi (Poljska) koje posluje u sektoru pružanja usluga otpreme. U okviru tih djelatnosti koristio se uslugama željezničkog prijevoza robe koje pruža PKP Cargo S. A., društvo pod nadzorom poljske države.

2        Tužitelj je 4. studenoga 2016. Europskoj komisiji podnio pritužbu protiv društva PKP Cargo (u daljnjem tekstu: pritužba) na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.). Tužitelj je u pritužbi, među ostalim, tvrdio da je PKP Cargo zlouporabio svoj vladajući položaj u smislu članka 102. UFEU‑a na tržištu usluga željezničkog prijevoza robe u Poljskoj time što je, u bitnome, odbio s njime sklopiti ugovor o višegodišnjoj suradnji pod tržišnim uvjetima. Tužitelj je 24. kolovoza 2017. podnio dopunu pritužbe.

3        Dopisom od 13. rujna 2017. (u daljnjem tekstu: pismo s uputama) Komisija je obavijestila tužitelja o svojoj namjeri da odbaci pritužbu, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.).

4        Tužitelj je 19. listopada, 19. prosinca i 21. prosinca 2017. te 8. siječnja, 29. lipnja i 4. listopada 2018. podnio očitovanja i dodatne informacije. Osim toga, tužitelj i Komisija održali su dva sastanka, 5. prosinca 2017. i 26. travnja 2018.

5        Komisija je Odlukom C(2019) 6099 final od 12. kolovoza 2019. (predmet AT.40459 – Otprema tereta željeznicom u Poljskoj – PKP Cargo) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) odbacila pritužbu, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 773/2004, uz obrazloženje da je Prezes Urzędu Ochrony Konkurencji i Konsumentów (predsjednik Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, Poljska, u daljnjem tekstu: poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje) u biti mjerodavniji za njezino ispitivanje.

 Postupak i zahtjevi stranaka

6        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. studenoga 2019. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

7        Komisija je 30. siječnja 2020. tajništvu Općeg suda podnijela odgovor na tužbu.

8        Replika i odgovor na repliku podneseni su tajništvu Općeg suda 7. travnja i 26. lipnja 2020.

9        Odlukom od 25. svibnja 2020. predsjednik desetog vijeća Općeg suda dopustio je Republici Poljskoj intervenirati u predmet u potporu Komisijinu zahtjevu. Republika Poljska podnijela je 30. kolovoza 2020. intervencijski podnesak, a tužitelj je 29. rujna 2020. podnio očitovanja na navedeni podnesak. Međutim, predsjednik desetog vijeća Općeg suda odlučio je 8. listopada 2020. da ta očitovanja neće uložiti u spis jer su podnesena nakon isteka roka.

10      Na prijedlog desetog vijeća, Opći sud odlučio je, na temelju članka 28. svojeg Poslovnika, uputiti predmet proširenom sastavu suda.

11      Budući da je jedan član desetog proširenog vijeća bio spriječen postupati u predmetu, predsjednik Općeg suda odredio je 20. srpnja 2021., na temelju članka 17. stavka 2. Poslovnika, sebe kao suca radi popunjavanja vijeća u ovom predmetu. U skladu s člankom 10. stavkom 5. navedenog Poslovnika, preuzeo je i predsjedanje vijećem u ovom predmetu.

12      Na raspravi održanoj 17. rujna 2021. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja Općeg suda.

13      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

14      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

15      Republika Poljska podupire Komisijine zahtjeve.

 Pravo

16      Tužitelj iznosi tri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog podijeljen je na dva dijela, od kojih se prvi temelji na povredi tužiteljeva prava da se njegov predmet obradi u razumnom roku, a drugi na nedostatku u obrazloženju pobijane odluke. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi načela vladavine prava u Poljskoj. Treći tužbeni razlog odnosi se na interes Unije da nastavi s ispitivanjem pritužbe.

17      Najprije valja ispitati prvi dio prvog tužbenog razloga, zatim treći tužbeni razlog te naposljetku i zajedno drugi tužbeni razlog i drugi dio prvog tužbenog razloga.

 Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi tužiteljeva prava da se njegov predmet obradi u razumnom roku

18      Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo razumnog roka jer je pobijanu odluku donijela gotovo tri godine nakon podnošenja pritužbe i gotovo dvije godine nakon dostave tužitelju pisma s uputama. Time je Komisija povrijedila članak 7. stavke 1. i 2. Uredbe br. 1/2003 i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 773/2004, u vezi s člankom 41. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

19      Komisija opovrgava tužiteljeve argumente.

20      Kao prvo, valja podsjetiti na to da je poštovanje razumnog roka u vođenju upravnih postupaka u području politike tržišnog natjecanja opće načelo prava Unije čije poštovanje osiguravaju sudovi Unije (vidjeti presudu od 19. prosinca 2012., Heineken Nederland i Heineken/Komisija, C‑452/11 P, neobjavljenu, EU:C:2012:829, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

21      Načelo razumnog roka u vođenju upravnog postupka ponovno je potvrđeno člankom 41. stavkom 1. Povelje, na temelju kojeg svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., HIT Groep/Komisija, T‑436/10, EU:T:2015:514, t. 239. i navedenu sudsku praksu).

22      U skladu s člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 773/2004, ako Komisija smatra da na temelju informacija koje posjeduje nema dovoljno osnove za postupak na temelju pritužbe, ona podnositelja pritužbe obavješćuje o svojim razlozima i određuje rok u kojem može pisanim putem iznijeti svoje stajalište. U skladu s člankom 7. stavkom 2. te uredbe, ako podnositelj pritužbe iznese svoje stajalište u roku koji je odredila Komisija, a njegov podnesak ne daje povoda drukčijoj ocjeni pritužbe, Komisija odlukom odbacuje pritužbu.

23      Stoga podnositelj pritužbe ima pravo na to da mu se dostavi odluka o odbacivanju njegove pritužbe, a Komisija ima obvezu da o pritužbi odluči u razumnom roku (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., BVGD/Komisija, T‑104/07 i T‑339/08, neobjavljenu, EU:T:2013:366, t. 127.).

24      Točno je da je Sud u presudi od 28. siječnja 2021., Qualcomm i Qualcomm Europe/Komisija (C‑466/19 P, EU:C:2021:76) u točki 32. naveo da povreda načela razumnog roka može opravdati poništenje samo odluke kojom se utvrđuju povrede, donesene nakon provedbe upravnog postupka koji se temelji na članku 101. ili 102. UFEU‑a, ako je utvrđeno da je ta povreda ugrozila prava obrane dotičnih poduzetnika. Međutim, tu tvrdnju Suda treba tumačiti s obzirom na okolnosti predmeta povodom kojeg je donesena ta presuda. U tom pogledu treba istaknuti da je sporna odluka u tom predmetu bila odluka o zahtjevu za pružanje informacija, donesena u skladu s člankom 18. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003, kao instrument istrage u okviru upravnog postupka koji je bio u tijeku. Upravo je u tom kontekstu Sud u točki 33. navedene presude u bitnome zaključio da argumentacija koja se temelji na prekomjernom trajanju tog upravnog postupka nije relevantna u okviru tužbe čiji je predmet takva odluka, nego u okviru tužbe čiji je predmet Komisijina odluka kojom se taj upravni postupak okončava utvrđenjem povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a.

25      Međutim, iako Komisijina odluka o odbacivanju pritužbe, dakako, nije „odluka kojom se utvrđuju povrede”, njome se ipak okončava upravni postupak pred Komisijom, za razliku od sporne odluke u predmetu navedenom u točki 24. ove presude. Zanijekati u tim okolnostima Komisijinu obvezu da poštuje načelo razumnog roka u okviru svojeg ispitivanja pritužbi koje su joj podnesene dovelo bi, protivno članku 52. stavku 1. Povelje, do toga da se pravo podnositelja pritužbe da njegovi predmeti budu obrađeni u razumnom roku, kao što to zahtijeva članak 41. stavak 1. Povelje, liši svojeg bitnog sadržaja.

26      Kao drugo, Opći sud utvrđuje da je u ovom slučaju između podnošenja pritužbe i donošenja pobijane odluke proteklo otprilike dvije godine i devet mjeseci.

27      Iako Komisija to trajanje nastoji opravdati složenošću činjeničnih i pravnih pitanja iz pritužbe i činjenicom da je tužitelj podnio dopunu pritužbe i druga dodatna očitovanja i informacije, Komisija je ipak u pobijanoj odluci, koja sadržava samo 31 točku na ukupno manje od sedam stranica, u biti samo utvrdila da je poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje bilo mjerodavnije za ispitivanje pritužbe. Međutim, kao što to ističe tužitelj, za takav zaključak nije bilo potrebno provesti složenu činjeničnu ili pravnu ocjenu protutržišnih praksi prijavljenih u pritužbi.

28      Osim toga, valja istaknuti da Komisija nije poštovala svoju obvezu da podnositelja pritužbe obavijesti o postupanju koje predlaže u vezi s pritužbom u indikativnom vremenskom okviru od četiri mjeseca od zaprimanja pritužbe, u skladu s točkama 61. i 62., u vezi s točkama 55. i 56. Obavijesti Komisije o načinu na koji Komisija postupa s pritužbama na temelju članaka [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2004., C 101, str. 65.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str 253.). Iako je riječ o indikativnom vremenskom okviru, kao što to proizlazi iz točke 61. navedene obavijesti, ipak je od podnošenja pritužbe do dostave tužitelju pisma s uputama proteklo otprilike deset mjeseci, što uvelike prelazi taj indikativni vremenski okvir.

29      Neovisno o tomu, a da pritom nije potrebno konačno odlučiti o pitanju je li Komisija povrijedila svoju obvezu postupanja po pritužbi u razumnom roku, iz sudske prakse proizlazi da povreda načela razumnog roka može opravdati poništenje odluke koju je Komisija donijela samo ako je ona mogla utjecati na ishod postupka. To je osobito slučaj kad navedena povreda može ugroziti prava obrane predmetnog poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 42. do 52.).

30      Ta se sudska praksa primjenjuje mutatis mutandis na odluke o odbacivanju pritužbe na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 773/2004, pri čemu, međutim, valja pojasniti da podnositelj pritužbe u okviru takvog postupka nije tuženik. Iz toga slijedi da povreda tog načela, u slučaju tužbe protiv takve odluke, može dovesti do poništenja navedene odluke samo ako tužitelj dokaže da je prekoračenje razumnog roka utjecalo na mogućnost obrane njegova stajališta tijekom tog postupka. To bi osobito bio slučaj da ga je prekoračenje razumnog roka spriječilo u prikupljanju ili iznošenju pred Komisijom činjeničnih ili pravnih elemenata koji se odnose na prijavljene protutržišne prakse ili na interes Unije da istraži predmet.

31      Međutim, tužitelj nije dostavio nijedan element kojim bi se moglo dokazati da je taj uvjet u ovom slučaju ispunjen.

32      Naime, s jedne strane, tužitelj u biti samo tvrdi da je trajanje upravnog postupka bilo „ključno”, s obzirom na to da nije došlo do zastoja roka zastare za podnošenje tužbe za naknadu štete niti je on bio prekinut podnošenjem pritužbe ili donošenjem pobijane odluke, u skladu s člankom 10. stavkom 4. Direktive 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije (SL 2014., L 349, str. 1.).

33      Međutim, tužiteljeva mogućnost da zahtijeva ostvarenje svojih prava na temelju članka 102. UFEU‑a podnošenjem nacionalnim sudovima tužbe za naknadu štete ili bilo koje druge tužbe na temelju izravne primjene te odredbe u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 19. lipnja 1990., Factortame i dr., C‑213/89, EU:C:1990:257, t. 19. i navedenu sudsku praksu, te od 6. lipnja 2013., Donau Chemie i dr., C‑536/11, EU:C:2013:366, t. 27. i navedenu sudsku praksu) nije ni na koji način ovisila o ishodu postupka o njegovoj pritužbi pred Komisijom i osobito o činjenici da ta institucija nije pokrenula formalni postupak. Slijedom toga, eventualno Komisijino prekoračenje razumnog roka nije utjecalo na tužiteljevo pravo da takvu tužbu podnese nacionalnim sudovima prije isteka roka zastare i bez čekanja odluke kojom Komisija odlučuje o njegovoj pritužbi.

34      S druge strane, tužitelj u biti tvrdi da su određene mjere koje je Republika Poljska donijela tijekom upravnog postupka dovele u pitanje poštovanje načela vladavine prava u toj državi članici. Međutim, tužitelj ne iznosi nijedan element koji može dokazati da ga je pogoršanje stanja vladavine prava u Poljskoj spriječilo u prikupljanju ili iznošenju pred Komisijom činjeničnih ili pravnih elemenata koji se odnose na prijavljene protutržišne prakse ili na interes Unije da istraži predmet.

35      Iz toga proizlazi da prvi dio prvog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

 Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na interes Unije da nastavi s ispitivanjem pritužbe

36      Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 102. UFEU‑a, u vezi s člankom 17. stavkom 1. drugom rečenicom UEU‑a, članak 7. stavak 2. Uredbe br. 773/2004 i članak 7. stavke 1. i 2. Uredbe br. 1/2003. Konkretno, tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci počinila očite pogreške u ocjeni interesa Unije da nastavi s ispitivanjem pritužbe, što je za posljedicu imalo lišavanje članka 102. UFEU‑a svakog korisnog učinka.

37      Komisija osporava tužiteljeve argumente.

38      Najprije valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Komisija, kojoj je člankom 105. stavkom 1. UFEU‑a povjeren zadatak osiguravanja primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a, pozvana na definiranje i provedbu politike tržišnog natjecanja Unije i da u tu svrhu raspolaže diskrecijskom ovlasti pri postupanju s pritužbama. Kako bi učinkovito obavila taj zadatak, ona tako može dodijeliti različite stupnjeve prioriteta pritužbama koje su joj podnesene. Na taj način Komisija može ne samo odrediti redoslijed kojim će ispitivati pritužbe nego i odbaciti pritužbu zbog nepostojanja dovoljnog interesa Unije da nastavi s ispitivanjem predmeta (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2017., Agria Polska i dr./Komisija, T‑480/15, EU:T:2017:339, t. 34. i 35. te navedenu sudsku praksu).

39      Međutim, diskrecijska ovlast kojom Komisija u tom pogledu raspolaže nije neograničena. Naime, Komisija je dužna temeljito ispitati sve činjenične i pravne okolnosti koje su joj priopćili podnositelji pritužbe (vidjeti presudu od 17. prosinca 2014., Si.mobil/Komisija, T‑201/11, EU:T:2014:1096, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

40      Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da Komisija, kad donosi pravila postupanja i kad njihovom objavom najavljuje da će ih ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se odnose, samu sebe ograničava u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ona ne može odstupiti od primjene tih pravila, kako ne bi bila sankcionirana, ovisno o okolnostima slučaja, zbog povrede općih načela prava kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2017., H&R ChemPharm/Komisija, C‑95/15 P, neobjavljenu, EU:C:2017:125, t. 57.). U ovom slučaju Komisija je samu sebe ograničila u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti u postupanju s pritužbama donošenjem Obavijesti o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja (SL 2004., C 101, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 231.), koja sadržava smjernice čiji je cilj pojasniti, među ostalim, pod kojim se uvjetima može smatrati da su Komisija ili samo jedno nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje ili više nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje mjerodavniji za ispitivanje pritužbe.

41      Sudski nadzor odluka o odbacivanju pritužbe ne smije dovesti do toga da Opći sud svojom ocjenom interesa Unije nadomjesti Komisijinu ocjenu, već je taj nadzor namijenjen provjeri toga temelji li se sporna odluka na materijalno netočnim činjenicama, je li zahvaćena pogreškom koja se tiče prava, je li u njoj počinjena očita pogreška u ocjeni i je li došlo do zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu od 11. siječnja 2017., Topps Europe/Komisija, T‑699/14, neobjavljenu, EU:T:2017:2, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

42      Komisija je u pobijanoj odluci odbacila pritužbu uz obrazloženje da je, u biti, poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje bilo mjerodavnije za njezino ispitivanje, s jedne strane, jer je navodna povreda u bitnome bila ograničena na poljsko tržište i, s druge strane, jer se navedeno tijelo detaljno upoznalo s tržištem usluga željezničkog prijevoza robe u Poljskoj i praksama društva PKP Cargo, a do tih je saznanja došlo nakon više istraga koje je samo provelo i odluka donesenih u tom sektoru od 2004. godine.

43      Tužitelj ističe, s jedne strane, da je Komisijina ocjena zahvaćena očitim pogreškama u ocjeni u pogledu određivanja tržišta na koje su utjecale prijavljene protutržišne prakse i, s druge strane, da je Komisija trebala uzeti u obzir i druge čimbenike koji mogu dokazati postojanje interesa Unije da nastavi s ispitivanjem pritužbe.

44      Kao prvo, što se tiče određivanja tržišta na koje su utjecale prijavljene protutržišne prakse, valja istaknuti, kao prvo, da tužitelj tvrdi da su navodne zlouporabne prakse društva PKP Cargo proizvele učinke izvan nacionalnog tržišta, tako da je Komisija bila mjerodavnija za njihovo ispitivanje.

45      U tom pogledu valja podsjetiti na to da Komisija ima pravo odbaciti pritužbu zbog nepostojanja interesa Unije kad se učinci povreda navedenih u pritužbi u bitnome javljaju samo na području jedne države članice i kad je podnositelj pritužbe sporove o tim povredama pokrenuo pred sudovima i nadležnim upravnim tijelima te države članice, ali pod uvjetom da nacionalna tijela prava podnositelja pritužbe mogu zaštititi na zadovoljavajući način, što pretpostavlja da ona mogu prikupiti činjenične elemente kako bi utvrdila predstavljaju li predmetne prakse povredu članaka 101. i 102. UFEU‑a (vidjeti presudu od 3. srpnja 2007., Au Lys de France/Komisija, T‑458/04, neobjavljenu, EU:T:2007:195, t. 83. i navedenu sudsku praksu te rješenje od 19. ožujka 2012., Associazione „Giùlemanidallajuve”/Komisija, T‑273/09, EU:T:2012:129, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

46      U točki 10. Obavijesti Komisije o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja pojašnjeno je da je obično jedno nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje mjerodavno za provedbu postupka ocjene sporazuma ili djelovanja na tržištu koja značajno narušavaju tržišno natjecanje pretežno na zemljopisnom području toga tijela, dok se Komisija, prema njezinoj točki 14., smatra posebno mjerodavnom za postupanje po predmetu osobito kada jedan ili više sporazuma ili jedno ili više djelovanja na tržištu, uključujući i mreže sličnih sporazuma ili djelovanja na tržištu, proizvode učinke na tržišno natjecanje u više od trima državama članicama (prekogranična tržišta koja pokrivaju više od tri države članice ili više zahvaćenih nacionalnih tržišta).

47      U ovom slučaju iz pobijane odluke proizlazi da se prijavljene navodno zlouporabne prakse mogu pripisati poduzetniku sa sjedištem u Poljskoj, odnosno društvu PKP Cargo, i da su uzrokovale štetu drugom poduzetniku, također sa sjedištem u Poljskoj, odnosno tužitelju. Osim toga, tužitelj je u svojoj pritužbi tvrdio da je PKP Cargo, iako su se učinci navedenih praksi javljali u više država članica, imao vladajući položaj „na poljskom tržištu” i da se u načelu zlouporaba vladajućeg položaja koja se tom društvu stavlja na teret odvijala „na poljskom tržištu”. Nadalje, tržišni udjeli društva PKP Cargo, kako su navedeni u pritužbi, odnosili su se samo na poljsko tržište, pri čemu tužitelj nije tvrdio, a još manje dokazao, da je PKP Cargo imao vladajući položaj na drugim zemljopisnim tržištima. Isto tako, tužitelj je u svojem dopisu od 4. listopada 2018. Komisiji ponovio svoj zahtjev za pokretanje istrage protiv društva PKP Cargo kako bi se ispitala njegova navodna zlouporaba vladajućeg položaja „na tržištu željezničkog prijevoza robe u Poljskoj”.

48      Činjenica na koju se tužitelj poziva, da je tržište usluga željezničkog prijevoza robe u Poljskoj bilo otvoreno tržišnom natjecanju poduzetnika sa sjedištem u drugim državama članicama, ne može dovesti u pitanje Komisijinu analizu. Naime, čak i pod pretpostavkom da su navodno zlouporabne prakse društva PKP Cargo mogle utjecati i na druga zemljopisna tržišta, ni iz jednog podatka u spisu ni izričito ni prešutno ne proizlazi to da je PKP Cargo imao vladajući položaj na takvim tržištima. Osim toga, sama činjenica da je PKP Cargo poslovao i imao društva kćeri u više država članica ne znači ni to da su taj poduzetnik ili jedno od njegovih društava kćeri imali vladajući položaj na drugim zemljopisnim tržištima.

49      Kao drugo, nije relevantna činjenica na koju se poziva tužitelj da je navodna povreda mogla utjecati na trgovinu među državama članicama u smislu članka 102. UFEU‑a. Naime, utjecaj na trgovinu među državama članicama uvjet je za primjenu članka 102. UFEU‑a, a ne za određivanje tijela koje je najmjerodavnije za ispitivanje pritužbe.

50      Kao treće, ne može se prihvatiti ni tužiteljev argument prema kojem je Komisija u točki 25. podtočki iv. pobijane odluke pogrešno zaključila da je relevantno tržište usluga bilo „željezničko tržište”, iako je riječ o „tržištu željezničkog prijevoza robe”. Naime, navedenu točku treba tumačiti u vezi s točkama 3., 21. i 26. te odluke, iz kojih proizlazi da je relevantno tržište usluga bilo tržište usluga željezničkog prijevoza robe. Stoga upućivanje na „željezničko tržište” iz točke 25. podtočke iv. pobijane odluke predstavlja u najboljem slučaju nepreciznost koja nema nikakav utjecaj na njezinu zakonitost.

51      Komisija je u tim okolnostima mogla legitimno zaključiti da su se navodno zlouporabne prakse društva PKP Cargo uglavnom odnosile na tržište usluga željezničkog prijevoza robe u Poljskoj.

52      Kao drugo, valja istaknuti da tužitelj ne osporava Komisijinu tvrdnju prema kojoj se poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje detaljno upoznalo s tržištem usluga željezničkog prijevoza robe u Poljskoj i praksama društva PKP Cargo nakon više istraga koje je samo provelo i odluka donesenih u tom sektoru od 2004. godine.

53      Komisija stoga nije počinila nikakvu očitu pogrešku u ocjeni kad je zaključila da su se prijavljene prakse uglavnom odnosile na tržište usluga željezničkog prijevoza robe u Poljskoj, da se poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje detaljno upoznalo sa sektorom i da je to tijelo na temelju tih čimbenika bilo mjerodavnije za ispitivanje pritužbe.

54      Kao treće, tužitelj tvrdi da je Komisija trebala uzeti u obzir i druge kriterije u svrhu ocjene interesa Unije da istraži predmet.

55      Kao prvo, on se poziva na sudsku praksu prema kojoj Komisija, kad ispituje interes Unije za istraživanje predmeta, mora, s jedne strane, ocijeniti težinu navodnih kršenja tržišnog natjecanja i ustrajnost njihovih učinaka, uzimajući u obzir trajanje i značaj prijavljenih povreda, kao i njihov utjecaj na stanje tržišnog natjecanja u Uniji (presuda od 23. travnja 2009., AEPI/Komisija, C‑425/07 P, EU:C:2009:253, t. 53.), te, s druge strane, odvagnuti važnost navodne povrede za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, vjerojatnost da se može utvrditi njezino postojanje i opseg potrebnih istražnih mjera (presuda od 18. rujna 1992., Automec/Komisija, T‑24/90, EU:T:1992:97, t. 86.). Tužitelj u biti tvrdi da je Komisija propustila ispitati i odvagnuti sve te kriterije, što je, prema njegovu mišljenju, pravno pogrešno i protivno Komisijinoj obvezi obrazlaganja.

56      Točno je, kao što to navodi tužitelj, da je Komisija u pobijanoj odluci svoju ocjenu interesa Unije ograničila na kriterije navedene u točki 42. ove presude a da pritom nije izričito ispitala težinu ili značaj navodne povrede, ustrajnost njezinih učinaka, vjerojatnost da se može utvrditi njezino postojanje i opseg potrebnih istražnih mjera.

57      Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, s obzirom na to da ocjena interesa koji pritužba ima za Uniju ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, ne može se ni ograničiti broj kriterija ocjenjivanja na koje se Komisija može pozvati niti joj se, obratno, može nametnuti isključiva primjena određenih kriterija. Imajući u vidu činjenicu da se u području kao što je pravo tržišnog natjecanja činjenični i pravni kontekst može od slučaja do slučaja značajno razlikovati, moguće je primijeniti kriterije koji do tada nisu bili predviđeni ili dati prednost samo jednom kriteriju radi ocjene tog interesa Unije (vidjeti presude od 19. rujna 2013., EFIM/Komisija, C‑56/12 P, neobjavljenu, EU:C:2013:575, t. 85. i navedenu sudsku praksu te od 20. rujna 2018., Agria Polska i dr./Komisija, C‑373/17 P, EU:C:2018:756, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

58      Sud je već imao prilike pojasniti da sudska praksa iz točke 55. ove presude ne može dovesti u pitanje zaključke koji proizlaze iz te sudske prakse (vidjeti u tom smislu presude od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑449/98 P, EU:C:2001:275, t. 44., 46. i 47. i od 20. rujna 2018., Agria Polska i dr./Komisija, C‑373/17 P, EU:C:2018:756, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

59      Naime, moguće je da interes Unije – neovisno o težini ili značaju navodne povrede, ustrajnosti njezinih učinaka, vjerojatnosti da se može utvrditi njezino postojanje ili pak o opsegu potrebnih istražnih mjera – Komisiji ne nalaže ispitivanje pritužbe ako je nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje, osobito zbog svoje blizine relevantnim dokazima, opsega tržišta na koja su utjecale prijavljene prakse ili pak prošlih saznanja u pogledu tih tržišta i tih praksi, mjerodavnije od Komisije za istragu o toj navodnoj povredi.

60      Stoga Komisija, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, nije bila dužna ispitati i odvagnuti sve kriterije iz sudske prakse navedene u točki 55. ove presude.

61      Kao drugo, tužitelj u biti ističe da se u pritužbi postavlja novo pravno pitanje, na koje u pravu Unije o tržišnom natjecanju još nije dan odgovor, a to je predstavlja li zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a uskraćivanje pristupa ključnoj infrastrukturi (essential facility) pod nediskriminirajućim uvjetima koje se opravdava postojanjem duga koji nije plaćen, a čije postojanje, međutim, poduzetnik koji traži pristup navedenoj infrastrukturi osporava.

62      U tom pogledu valja istaknuti da se Komisija, u skladu s točkom 15. Obavijesti Komisije o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja, smatra posebno mjerodavnom za postupanje u predmetu ako je u interesu Unije da Komisija donese odluku s ciljem razvoja politike tržišnog natjecanja Unije kad se radi o nekom novom problemu tržišnog natjecanja ili kako bi se osigurala djelotvorna provedba propisa.

63      Međutim, pod pretpostavkom da pitanje postavljeno u točki 61. ove presude predstavlja novi problem tržišnog natjecanja značajan za razvoj politike tržišnog natjecanja Unije, u smislu točke 15. Obavijesti o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja, to ipak ne znači da je Komisija automatski obvezna ispitati pritužbu. Naime, „novo” pitanje koje je postavio tužitelj odnosilo bi se u biti na to jesu li se navodne zlouporabne prakse društva PKP Cargo mogle smatrati objektivno opravdanima. Takvo ispitivanje podrazumijevalo bi provjeru ne samo toga je li društvo PKP Cargo imalo vladajući položaj na relevantnom tržištu nego i osporavanog postojanja predmetnog duga i mogućih učinaka uklanjanja navedenih praksi. Međutim, tužitelj nije dokazao da je Komisija bila mjerodavnija za provođenje takvog ispitivanja, unatoč činjenici da su se navedene prakse uglavnom odnosile na poljsko tržište i da se poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje već detaljno upoznalo sa sektorom.

64      Stoga tužitelj nije dokazao da je kriterij koji se odnosi na postojanje novog problema tržišnog natjecanja značajnog za razvoj politike tržišnog natjecanja Unije u ovom slučaju trebao prevladati nad kriterijima navedenima u točki 42. ove presude.

65      Kao četvrto, valja odbiti tužiteljev argument prema kojem je Komisija u pobijanoj odluci trebala provjeriti je li PKP Cargo primjenjivao sustav diskriminatornih popusta i je li to društvo prema tužitelju imalo potraživanje koje može opravdati odbijanje sklapanja ugovora s njime. Naime, Komisija nije odbacila pritužbu uz obrazloženje da na temelju elemenata kojima raspolaže nije bilo moguće zaključiti da su prijavljene prakse bile protivne članku 102. UFEU‑a, nego zato što je poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje bilo mjerodavnije za njihovo ispitivanje. Prema tome, Komisija nije bila dužna zauzeti stajalište o tim pitanjima.

66      Kao peto, nije relevantna činjenica na koju upućuje tužitelj – da je poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje dopisima od 21. kolovoza i 7. listopada 2019. odbilo nastaviti s ispitivanjem pritužbe – jer je do tog odbijanja došlo tek nakon donošenja pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2021., Qualcomm i Qualcomm Europe/Komisija, C‑466/19 P, EU:C:2021:76, t. 82.).

67      Kao šesto, okolnost, koja nije osporavana, da odluke poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje o odbacivanju pritužbe u skladu s poljskim pravom ne mogu biti predmet sudskog postupka ne može Komisiji nametnuti obvezu ispitivanja pritužbe. Naime, na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, države članice moraju odrediti pravne lijekove potrebne da bi se osobama osiguralo poštovanje njihova prava na učinkovitu pravnu zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije te nije na Komisiji da pokretanjem istrage ispravlja eventualne nedostatke sudske zaštite na nacionalnoj razini. Osim toga, tužitelj je u svakom slučaju imao mogućnost pred nacionalnim sudovima pokrenuti postupke za naknadu štete koju je navodno pretrpio zbog radnji koje su predmet pritužbe, kako bi se osiguralo poštovanje članka 102. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2018., Agria Polska i dr./Komisija, C‑373/17 P, EU:C:2018:756, t. 83. i 87.).

68      Naposljetku, s obzirom na to da tužitelj tvrdi i da je došlo do povrede članka 17. stavka 1. druge rečenice UEU‑a, dovoljno je istaknuti da on nije iznio nijedan samostalan argument koji se temelji na povredi te odredbe.

69      Iz toga slijedi da treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

70      Nadalje, valja ispitati argumente koje je tužitelj iznio u okviru drugog tužbenog razloga i drugog dijela prvog tužbenog razloga, koji se odnose na postojanje sustavnih i općih nedostataka vladavine prava u Poljskoj, a kojima želi dokazati da je postojala stvarna opasnost od toga da se njegova prava kao podnositelja pritužbe ne zaštite u dovoljnoj mjeri na nacionalnoj razini.

 Drugi tužbeni razlog i drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se odnose na poštovanje načela vladavine prava u Poljskoj

71      U okviru svojeg drugog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila njegovo pravo na učinkovitu pravnu zaštitu, zajamčeno člankom 2. UEU‑a, u vezi s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje. U tom pogledu ističe da je Komisija bila mjerodavnija za ispitivanje pritužbe, imajući u vidu sustavne ili opće nedostatke vladavine prava u Poljskoj i, osobito, nedostatak neovisnosti poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje i nacionalnih sudova nadležnih u tom području.

72      Konkretno, tužitelj iznosi više elemenata kojima je, prema njegovu mišljenju, moguće dokazati da je, s jedne strane, poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje bilo podređeno izvršnoj vlasti i da, s druge strane, nacionalnim sudovima koji trebaju nadzirati zakonitost njegovih odluka – odnosno Sądu Ochrony Konkurencji i Konsumentówu – XVII Wydział Sądu Okręgowego w Warszawie (Sud za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, XVII. odjel Okružnog suda u Varšavi, Poljska) i Izbi Kontroli Nadzwyczajnej i Sprawu Publicznych (Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove) Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud, Poljska) – nisu bila osigurana sva jamstva neovisnosti, kao što to, među ostalim, proizlazi iz sudske prakse Suda. Osim toga, tužitelj ističe više specifičnih indicija koje se odnose na okolnosti slučaja, prirodu navodne povrede i njezin činjenični kontekst, kojima se, prema njegovu mišljenju, može dokazati da su postojali ozbiljni i utvrđeni razlozi za vjerovanje da bi bio izložen stvarnoj opasnosti od povrede svojih prava u slučaju da njegov predmet moraju ispitati nacionalna tijela. U okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da Komisija nije uzela u obzir te elemente i u tom pogledu nije u dovoljnoj mjeri obrazložila pobijanu odluku.

73      Komisija i Republika Poljska osporavaju tužiteljeve argumente.

74      Komisija je u pobijanoj odluci provjerila predstavljaju li sustavni ili opći nedostaci vladavine prava u Poljskoj prepreku tomu da odbaci pritužbu uz obrazloženje da je poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje bilo mjerodavnije za njezino ispitivanje, primjenjujući po analogiji presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586).

75      Međutim, Republika Poljska osporava analognu primjenu te sudske prakse na predmetni slučaj, među ostalim, zato što se ona odnosi na suradnju između nacionalnih sudova u kaznenim stvarima i, konkretnije, na izvršenje europskog uhidbenog naloga, a ne na odluke o odbacivanju pritužbe u području prava tržišnog natjecanja. Osim toga, ta država članica ističe da se presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586) odnosila na načelo učinkovite pravne zaštite, predviđeno u članku 19. stavku 1. UEU‑a, kao i na opasnost od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje pred neovisnim sudom, kako je utvrđeno u članku 47. drugom stavku Povelje, iako se te odredbe ne primjenjuju na upravna tijela poput poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje.

76      Stoga valja kao prvo ispitati je li Komisija s pravom mogla na ovaj slučaj po analogiji primijeniti zaključke koji proizlaze iz presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586).

77      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je Sud u toj presudi zaključio da, kada se osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog poziva na postojanje sustavnih ili barem općih nedostataka koji prema njezinu mišljenju mogu utjecati na neovisnost pravosuđa u državi članici izdavateljici i na taj način povrijediti bitan sadržaj njezina temeljnog prava na pošteno suđenje kako bi se usprotivila svojoj predaji pravosudnom tijelu izdavanja, pravosudno tijelo izvršenja dužno je, kada mora odlučivati o predaji dotične osobe tijelima navedene države, ocijeniti postojanje stvarne opasnosti od toga da se toj osobi povrijedi to temeljno pravo (vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

78      Kako bi to učinilo, pravosudno tijelo izvršenja, prema mišljenju Suda, mora provesti analizu u dvije faze.

79      Ono najprije mora, na temelju objektivnih, vjerodostojnih, preciznih i odgovarajuće aktualiziranih elemenata o funkcioniranju pravosudnog sustava u državi članici izdavateljici, ocijeniti postojanje stvarne opasnosti od povreda temeljnog prava na pošteno suđenje, u vezi s nedostatkom neovisnosti sudova navedene države članice zbog sustavnih ili općih nedostataka u toj državi (vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

80      Ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su ispunjeni uvjeti koji se odnose na tu prvu fazu analize, ono mora, kao drugo, konkretno i precizno ocijeniti postoje li u okolnostima slučaja ozbiljni i utemeljeni razlozi zbog kojih se vjeruje da će tražena osoba biti izložena toj opasnosti nakon svoje predaje u državu članicu izdavateljicu (vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

81      Sud je također pojasnio da bi pravosudno tijelo izvršenja u nekim točno određenim slučajevima bilo dužno automatski odbiti izvršenje svakog europskog uhidbenog naloga koji izda ta država članica, pri čemu ne bi moralo provesti nikakvu konkretnu ocjenu stvarne opasnosti od izloženosti dotične osobe povredi bitnog sadržaja njezina temeljnog prava na pošteno suđenje (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 72.).

82      Što se tiče pitanja može li se sudska praksa navedena u točki 81. ove presude primijeniti u ovom slučaju, valja podsjetiti na to da zakonitost pobijane odluke treba ocijeniti s obzirom na činjenične i pravne elemente koji su postojali na dan njezina donošenja, odnosno 12. kolovoza 2019. (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 66. ove presude). Stoga, čak i pod pretpostavkom da događaji koji su se dogodili nakon tog datuma omogućavaju da se na temelju te sudske prakse zaobiđe druga faza analize, treba istaknuti da u trenutku donošenja pobijane odluke nisu bili ispunjeni uvjeti za njezinu primjenu.

83      S obzirom na navedeno, valja se složiti s Republikom Poljskom da, dakako, postoje očite razlike između okolnosti koje su dovele do donošenja presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586) i onih iz kojih proizlazi ovaj predmet. Međutim, više načelnih razmatranja opravdava analognu primjenu zaključaka koji proizlaze iz navedene presude u svrhu određivanja tijela nadležnog za tržišno natjecanje koje je najmjerodavnije za ispitivanje pritužbe kojom se prijavljuje povreda članaka 101. i 102. UFEU‑a.

84      Naime, kao prvo, valja podsjetiti na to da temeljna pretpostavka prema kojoj svaka država članica sa svim drugim državama članicama dijeli zajedničke vrijednosti iz članka 2. UEU‑a i priznaje da ih one dijele s njom podrazumijeva i opravdava postojanje uzajamnog povjerenja među državama članicama i osobito među njihovim sudovima u priznavanju tih vrijednosti na kojima se Unija temelji, među kojima je i vladavina prava, i stoga u poštovanju prava Unije koje ih provodi (presuda od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 42. i 43.).

85      Ta temeljna pretpostavka vrijedi i u odnosima između Komisije, nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje i nacionalnih sudova u kontekstu primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a. Naime, pravila o području slobode, sigurnosti i pravde o kojima je riječ u predmetu na temelju kojeg je donesena presuda navedena u točki 76. ove presude (vidjeti presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 35. i 36. te od 25. srpnja 2018., Generalstaatsanwaltschaft (Uvjeti oduzimanja slobode u Mađarskoj), C‑220/18 PPU, EU:C:2018:589, t. 104.) i ona koja se odnose na europsku mrežu za tržišno natjecanje i na suradnju između Komisije i sudova država članica EU‑a u primjeni članaka 101. i 102. UFEU‑a, o kojima je riječ u ovom predmetu (vidjeti osobito uvodne izjave 15., 21. i 28., članak 11. stavak 1. i članak 15. Uredbe br. 1/2003 te točku 2. in fine Obavijesti Komisije o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja) utvrđuju sustav bliske suradnje između nadležnih tijela koji se temelji na načelima uzajamnog priznavanja, uzajamnog povjerenja i lojalne suradnje.

86      Naime, na temelju članaka 4. i 5. Uredbe br. 1/2003, Komisija i tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje raspolažu usporednim ovlastima za primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a, dok struktura Uredbe br. 1/2003 počiva na uskoj suradnji između njih (presuda od 16. listopada 2013., Vivendi/Komisija, T‑432/10, neobjavljena, EU:T:2013:538, t. 26.). Osim toga, u skladu s člankom 35. stavkom 1. te uredbe, tijela nadležna za tržišno natjecanje država članica moraju osigurati djelotvornu primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a u općem interesu, pri čemu tijela nadležna za tržišno natjecanje koja su imenovale države članice mogu uključivati i sudove (vidjeti u tom smislu presudu od 7. prosinca 2010., VEBIC, C‑439/08, EU:C:2010:739, t. 56. i 62.). Osim toga, u skladu s člankom 4. Direktive (EU) 2019/1 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2018. o ovlašćivanju tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje za učinkovitiju provedbu pravila o tržišnom natjecanju i osiguravanju pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta (SL 2019., L 11, str. 3.), navedenim tijelima mora se zajamčiti neovisnost i nepristranost. Iako, dakako, rok za prenošenje te direktive još nije protekao u vrijeme donošenja pobijane odluke, države članice ipak se tijekom tog roka moraju suzdržati od donošenja odredbi koje bi mogle ozbiljno ugroziti rezultat koji je njome predviđen (vidjeti presude od 18. prosinca 1997., Inter‑Environnement Wallonie, C‑129/96, EU:C:1997:628, t. 45. i od 2. lipnja 2016., Pizzo, C‑27/15, EU:C:2016:404, t. 32.).

87      Osim toga, članak 101. stavak 1. i članak 102. UFEU‑a proizvode izravne učinke u odnosima između pojedinaca i osobama stvaraju prava koja nacionalni sudovi moraju štititi. Nadležnost za primjenu navedenih odredaba istodobno pripada Komisiji i nacionalnim sudovima. Tu dodjelu nadležnosti obilježava obveza lojalne suradnje između Komisije i nacionalnih sudova (presuda od 18. rujna 1992., Automec/Komisija, T‑24/90, EU:T:1992:97, t. 90.). To potvrđuje točka 15. Obavijesti Komisije o suradnji između Komisije i sudova država članica EU[‑a] u primjeni članaka [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2004., C 101, str. 54.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 242.), koja predviđa da Komisija i nacionalni sudovi podliježu uzajamnim obvezama lojalne suradnje.

88      Iz toga slijedi da se suradnja – u svrhu primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a – između Komisije, tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje i nacionalnih sudova, poput područja slobode, sigurnosti i pravde, temelji na načelima uzajamnog priznavanja, uzajamnog povjerenja i lojalne suradnje, koja svako od tih tijela i sudova obvezuju da, osim u iznimnim okolnostima, smatraju da sva druga tijela i sudovi poštuju pravo Unije i, konkretno, njime priznata temeljna prava.

89      Kao drugo, iz sudske prakse navedene u točki 45. ove presude proizlazi da Komisija ima pravo odbaciti pritužbu zbog nepostojanja interesa Unije kad se učinci povreda navedenih u pritužbi u bitnome javljaju samo na području jedne države članice i kad je podnositelj pritužbe sporove o tim povredama pokrenuo pred sudovima i nadležnim upravnim tijelima te države članice, ali pod uvjetom da nacionalna tijela prava podnositelja pritužbe mogu zaštititi na zadovoljavajući način.

90      Sudska praksa stoga već Komisiji nalaže da se prije odbacivanja pritužbe zbog nepostojanja interesa Unije uvjeri u to da nacionalna tijela mogu na zadovoljavajući način štititi prava podnositelja pritužbe. Ta sudska praksa, u dijelu u kojem se u velikoj mjeri odnosi na „nacionalna tijela”, obuhvaća istodobno nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje i nacionalne sudove koji su nadležni u tom području. Međutim, kada bi u dotičnoj državi članici postojali sustavni ili opći nedostaci koji mogu dovesti u pitanje neovisnost tih tijela i ozbiljni i utemeljeni razlozi za vjerovanje da bi podnositelj pritužbe, ako bi Komisija odbacila pritužbu i ako bi ona bila podnesena navedenim tijelima, bio izložen stvarnoj opasnosti od povrede svojih prava, tada navedena nacionalna tijela ne bi mogla na zadovoljavajući način štititi prava podnositelja pritužbe u smislu sudske prakse navedene u točki 45. ove presude.

91      Kao treće, temeljno pravo na pošteno suđenje pred neovisnim sudom, zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, također je od posebne važnosti za djelotvornu primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a. Naime, nacionalni sudovi moraju, s jedne strane, nadzirati zakonitost odluka nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje i, s druge strane, izravno primjenjivati članke 101. i 102. UFEU‑a. Sud je u tom pogledu već naglasio da države članice, na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, moraju odrediti pravne lijekove potrebne da bi se osobama osiguralo poštovanje njihova prava na učinkovitu pravnu zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije, uključujući u području prava tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu sudsku praksu navedenu u točki 67. ove presude).

92      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je poštovanje zahtjevâ vladavine prava relevantan čimbenik koji Komisija mora uzeti u obzir radi određivanja tijela nadležnog za tržišno natjecanje koje je najmjerodavnije za ispitivanje pritužbe i da je Komisija u tu svrhu u ovom slučaju mogla po analogiji primijeniti presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586).

93      Kao drugo, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija u biti samo navela da u ovom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti koji se odnose na drugu fazu analize utvrđenu u presudi od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586), pri čemu nije zauzela stajalište o tome jesu li bili ispunjeni uvjeti koji se odnose na prvu fazu analize utvrđene u toj presudi.

94      Naime, s obzirom na to da su te dvije faze analize kumulativne naravi, Komisiji se ne može prigovoriti da se radi ekonomičnosti postupka ograničila na ispitivanje te druge faze.

95      Prema tome, bespredmetni su tužiteljevi argumenti kojima općenito nastoji dokazati postojanje sustavnih ili općih nedostataka u Poljskoj koji mogu dovesti u pitanje neovisnost poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje i nacionalnih sudova nadležnih u tom području.

96      Kao treće, valja ispitati razloge iz pobijane odluke zbog kojih je Komisija zaključila da u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti koji se odnose na drugu fazu analize.

97      U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da je, u okviru te druge faze analize, prije svega na dotičnoj osobi, u ovom slučaju na tužitelju, da navede indicije o postojanju ozbiljnih i utemeljenih razloga zbog kojih se vjeruje da bi on bio izložen stvarnoj opasnosti od povrede svojih prava u slučaju da njegov predmet moraju ispitati nacionalna tijela. Nadalje, na Komisiji je da s obzirom na specifičnu zabrinutost koju izražava tužitelj i na informacije koje on eventualno pruži konkretno i precizno ocijeni jesu li u okolnostima ovog slučaja postojali takvi razlozi, imajući u vidu osobnu situaciju navedene stranke, prirodu navodne povrede i činjenični kontekst (vidjeti u tom smislu po analogiji presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 60., 68. i 75.).

98      U ovom slučaju tužitelj je tijekom upravnog postupka naveo skup konkretnih indicija i specifičnih informacija kojima se – kad se uzmu kao cjelina – prema njegovu mišljenju može dokazati da su postojali ozbiljni i utemeljeni razlozi za vjerovanje da bi bio izložen stvarnoj opasnosti od povrede svojih prava u slučaju da njegov predmet moraju ispitati nacionalna tijela. Međutim, Komisija, prema njegovu mišljenju, nije uzela u obzir te indicije i informacije i u tom pogledu nije u dovoljnoj mjeri obrazložila pobijanu odluku.

99      Konkretno, kao prvo, tužitelj je Komisiji skrenuo pozornost na činjenicu da je PKP Cargo poduzetnik pod nadzorom države i da je poljsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje, zbog uske povezanosti tog poduzetnika i vlade, moglo prema tom poduzetniku biti naklonjeno ili čak pristrano. Naime, tužitelj smatra, s jedne strane, da predsjednik poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje potpuno ovisi o izvršnoj vlasti jer ga imenuje i razrješuje predsjednik vlade, a trajanje njegova mandata i razlozi za njegovo razrješenje pritom nisu navedeni zakonom. Činjenica da je predsjednik vlade razriješio dužnosti predsjednika tog tijela u više navrata od 2014. upućuje na tu ovisnost. S druge strane, PKP S. A., društvo majka PKP‑a Cargo, član je poljske nacionalne zaklade, a riječ je o organizaciji koju su, prema tužiteljevu mišljenju, osnovala te je financiraju najveća poljska javna društva, a cilj joj je zaštita i promicanje reforme pravosudnog sustava u Poljskoj posredstvom medijskih kampanja.

100    Kao drugo, tužitelj u više navrata upućuje na činjenicu da je Z. Ziobro, koji je u to vrijeme bio glavni državni odvjetnik, u travnju 2007. prigovorio odluci poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje od 17. lipnja 2004. u predmetu DOK 50/04, kojom je to tijelo utvrdilo zlouporabu vladajućeg položaja društva PKP Cargo i izreklo mu kaznu na tom temelju. Tužitelj smatra da ta okolnost dokazuje „političku volju da se zaštiti jedno od glavnih društava Državne riznice” i da je mogla dovesti u pitanje neovisnost poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje jer se ono „nalazilo u znatno slabijem položaju” od onoga glavnog državnog odvjetnika.

101    Kao treće, prema tužiteljevu mišljenju, naklonost politike poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje prema društvu PKP Cargo dokazana je činjenicom da su, s jedne strane, kazne koje su mu u prošlosti izrečene bile male, neodvraćajuće i nedjelotvorne – kao što to svjedoči činjenica da PKP Cargo, unatoč tim kaznama, ustraje u svojim protutržišnim praksama – i da je, s druge strane, navedeno tijelo od 2015. odbilo protiv društva PKP Cargo poduzeti bilo kakvu mjeru, iako je tužitelj pred njim u tom pogledu u više navrata pokretao postupak. Potonja okolnost upućuje na promjenu u politici navedenog tijela prema društvu PKP Cargo od 2015., koja se objašnjava manjkom njegove neovisnosti.

102    Kao četvrto, tužitelj je u bitnome istaknuo da nacionalni sudovi nadležni u području prava tržišnog natjecanja nisu mogli otkloniti nedostatke poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje zbog manjka svoje neovisnosti.

103    Komisija je u pobijanoj odluci u točki 25. podtočki v. samo tvrdila da argumenti koje je iznio tužitelj, a koji se odnose na drugu fazu analize, navedenu u točki 80. ove presude, sadržavaju „isključivo nepotkrijepljene navode” i da činjenica da predsjednik vlade imenuje predsjednika poljskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje ne utječe na neovisnost njegovih odluka u odnosu na društvo PKP Cargo. Ni iz jednog drugog dijela pobijane odluke ne proizlazi bilo kakva dubinska ocjena skupa indicija koji je tužitelj u tu svrhu iznio, kao ni, uostalom, razlozi zbog kojih je Komisija smatrala da su sve te indicije „isključivo” „nepotkrijepljene”.

104    Stoga iz pobijane odluke ne proizlazi da je Komisija konkretno i precizno ispitala različite indicije koje je tužitelj iznio tijekom upravnog postupka. Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 97. ove presude, Komisija je morala konkretno i precizno ocijeniti, s obzirom na specifičnu zabrinutost koju izražava tužitelj i na informacije koje on eventualno pruži, jesu li u okolnostima ovog slučaja postojali ozbiljni i utemeljeni razlozi za vjerovanje da bi tužitelj bio izložen stvarnoj opasnosti od povrede svojih prava u slučaju da njegov predmet moraju ispitati nacionalna tijela.

105    Sažeto obrazloženje pobijane odluke o tom pitanju ne omogućuje ni tužitelju da se upozna s razlozima zbog kojih je Komisija zanemarila konkretne indicije koje je naveo, a koji se odnose na drugu fazu analize navedene u točki 80. ove presude, ni Općem sudu izvršavanje djelotvornog nadzora nad zakonitošću te odluke i ocjenu toga jesi li postojali ozbiljni i utemeljeni razlozi za vjerovanje da bi tužitelj bio izložen stvarnoj opasnosti od povrede svojih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2017., Contact Software/Komisija, T‑751/15, neobjavljenu, EU:T:2017:602, t. 39. i 40. te navedenu sudsku praksu).

106    Stoga valja prihvatiti drugi tužbeni razlog i drugi dio prvog tužbenog razloga te, slijedom toga, poništiti pobijanu odluku a da pritom nije potrebno ispitati druge argumente koje je tužitelj istaknuo u prilog drugom dijelu prvog tužbenog razloga.

 Troškovi

107    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje vlastitih i tužiteljevih troškova, u skladu s njegovim zahtjevom.

108    Republika Poljska snosit će vlastite troškove, na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se Odluka Komisije C(2019) 6099 final od 12. kolovoza 2019. (predmet AT.40459 – Otprema tereta željeznicom u Poljskoj – PKP Cargo).

2.      Komisiji se nalaže snošenje vlastitih troškova i troškova društva SpedPro S. A.

3.      Republika Poljska snosit će vlastite troškove.

Van der Woude

Kornezov

Buttigieg

Hesse

 

      Petrlík

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 9. veljače 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: poljski