Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
JEANA RICHARDA DE LA TOURA
od 7. svibnja 2024.(1)
Predmet C-4/23 [Mirin](i)
M.-A. A.
protiv
Direcţia de Evidenţă a Persoanelor Cluj, Serviciul stare civilă
Direcţia pentru Evidenţa Persoanelor şi Administrarea Bazelor de Date din Ministerul Afacerilor Interne,
Municipiul Cluj-Napoca,
uz sudjelovanje:
Asociaţia Accept,
Consiliul Naţional pentru Combaterea Discriminării
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Judecătoria Sectorului 6 București (Prvostupanjski sud okruga 6. u Bukureštu, Rumunjska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Unije – Članak 21. stavak 1. UFEU-a – Pravo na slobodno kretanje i boravak u državama članicama – Državljanin koji boravi u Ujedinjenoj Kraljevini i ima državljanstvo te države i države članice – Odbijanje tijelâ te druge države da u njegovu rodnom listu navedu promjene imena i roda zakonito stečenih u prvoj državi– Nacionalni propisi kojima se dopušta izmjena isprave o osobnom stanju samo na temelju pravomoćne sudske odluke – Posljedice povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije”
I. Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. UEU-a, članaka 18., 20. i 21. UFEU-a te članaka 1., 7., 20., 21. i 45. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(2).
2. Zahtjev je podnesen u okviru spora između osobe koja je državljanin Rumunjske i nacionalnih tijela te države članice nadležnih za vođenje matičnih knjiga i vođenje osobnog identifikacijskog broja(3), zbog njihova odbijanja da priznaju i upišu u njegov rodni list njegovo novo ime i rodni identitet(4) stečen(5) u Ujedinjenoj Kraljevini čiji je ta osoba također državljanin.
3. Taj predmet omogućuje Sudu da pojasni doseg svojih odluka koje se odnose na priznavanje osobnog statusa građana Unije i koje se temelje na članku 21. UFEU-a, u granicama nadležnosti država članica u području osobnih stanja i osobnog statusa.
II. Pravni okvir
A. Sporazum o povlačenju
4. U četvrtom i osmom stavku preambule Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju(6), koji je donesen 17. listopada 2019., stupio na snagu 1. veljače 2020. te je odobren Odlukom Vijeća (EU) 2020/135 od 30. siječnja 2020.(7), navodi se:
„Podsjećajući da se u skladu s člankom 50. UEU-a, u vezi s člankom 106.a Ugovora o Euratomu, i podložno sporazumima utvrđenima u ovom Sporazumu, od dana stupanja na snagu ovog Sporazuma propisi Unije i Euratoma u cijelosti prestaju primjenjivati na Ujedinjenu Kraljevinu,
[…]
Uzimajući u obzir da je u zajedničkom interesu Unije i Ujedinjene Kraljevine da se utvrdi prijelazno ili provedbeno razdoblje u kojem bi se pravo Unije, uključujući međunarodne sporazume, trebalo primjenjivati na Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini te u pravilu s jednakim učinkom na države članice […], a kako bi se izbjegli poremećaji u razdoblju pregovora o sporazumu ili sporazumima o budućem odnosu,”
5. U skladu s člankom 126. tog Sporazuma o povlačenju, naslovljenom „Prijelazno razdoblje”, koji se nalazi u njegovom četvrtom dijelu koji se odnosi na „[p]rijelazno razdoblje”:
„Uspostavlja se prijelazno ili provedbeno razdoblje koje počinje na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma i završava 31. prosinca 2020.”
6. Člankom 127. tog sporazuma, naslovljenim „Područje primjene prijelaznog razdoblja”, u stavku 1., prvom podstavku i u stavku 6. određuje se:
„1. Ako ovim Sporazumom nije predviđeno drukčije, tijekom prijelaznog razdoblja na Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini primjenjuje se pravo Unije.
[…]
6. Ako ovim Sporazumom nije predviđeno drukčije, podrazumijeva se da tijekom prijelaznog razdoblja sva upućivanja na države članice u pravu Unije koje se primjenjuje u skladu sa stavkom 1. i kako ga provode i primjenjuju države članice uključuju Ujedinjenu Kraljevinu.”
B. Rumunjsko pravo
7. Članak 9. Legee nr. 119/1996 cu privire la actele de stare civilă (Zakon br. 119/1996 o državnim maticama)(8) od 16. listopada 1996. (u daljnjem tekstu: Zakon br. 119/1996), u verziji koja je primjenjiva na glavni postupak, glasi kako slijedi:
„U slučaju da matičar ili službenik koji obavlja poslove vezane uz osobna stanja odbije sastaviti ispravu ili upisati podatak čije unošenje spada u njegove ovlasti, oštećena osoba može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom, u skladu sa zakonom.”
8. Člankom 43. tog zakona predviđa se:
„U maticu rođenih i, prema potrebi, maticu vjenčanih i umrlih, upisuju se podaci vezani uz promjene osobnog stanja osobe, u sljedećim slučajevima:
[…]
(f) promjena imena;
[…]
(i) promjena spola, nakon pravomoćne presude.”
9. U skladu s člankom 57. stavkom 1. navedenog zakona:
„Poništenje, dopuna ili izmjena isprava o osobnom stanju i u njima sadržanih podataka mogu se izvršiti samo na temelju pravomoćne sudske odluke.”
10. U skladu s člancima 1., 2., 10. i sljedećim člancima Zakona br. 119/1996, tijela nadležna za vođenje evidencija o osobnim stanjima izdaju potvrde iz matice rođenih, vjenčanih ili umrlih na temelju isprava o osobnom stanju koje čuvaju a da ih pritom ne umnožavaju u cijelosti.
11. U članku 4. stavku 2. točki (l) Ordonanța Guvernului nr. 41/2003 privind dobândirea și schimbarea pe cale administrativă a numelor persoanelor fizice (Vladina uredba br. 41/2003 o stjecanju i administrativnoj promjeni imena fizičkih osoba)(9) od 30. siječnja 2003. navodilo se:
„Zahtjevi za promjenu imena smatraju se osnovanima u sljedećim slučajevima:
[…]
l. ako je osoba pravomoćnom i neopozivom sudskom odlukom dobila odobrenje za promjenu spola i traži da nosi odgovarajuće ime, uz predočenje sudsko-medicinske isprave u kojoj je naveden njezin spol.”
12. Članak 131. stavak 2. odobrene metodologije Hotărârea Guvernului nr. 64/2011 pentru aprobarea Metodologiei cu privire la aplicarea unitară a dispozițiilor în materie de stare civilă (Vladina odluka br. 64/2011 o odobrenju metodologije koja se odnosi na ujednačenu primjenu odredbi o osobnim stanjima) od 26. siječnja 2011. glasi kako slijedi:
„Osobni identifikacijski broj dodjeljuje se na temelju podataka o spolu i datumu rođenja upisanih u rodni list.”
13. Taj osobni identifikacijski broj upisan je u isprave o osobnom stanju(10).
14. U skladu s rumunjskim propisima koji se odnose na izdavanje osobnih iskaznica i putovnica(11), te isprave sadržavaju ime, prezime, spol i osobni identifikacijski broj njihovih nositelja. Promjene tih podataka do kojih dođe u inozemstvu ne mogu proizvoditi učinke u Rumunjskoj a da ih prethodno matični uredi ne upišu, prilikom izdavanja putovnice u slučaju promjene imena i prezimena ili osobne iskaznice u slučaju izmjene podataka koji se odnose na osobno stanje. U skladu s člankom 19. točkom (i) Hitne vladine uredbe br. 97/2005, u slučaju promjene spola javna služba nadležna za evidencije o osobnim stanjima izdaje novu osobnu ispravu.
C. Pravo Ujedinjene Kraljevine
15. U skladu s člankom 2. stavkom 1. i člankom 3. Gender Recognition Acta 2004 (Zakon o priznavanju roda iz 2004.) u verziji koja je primjenjiva na glavni postupak(12), osoba starija od 18 godina koja želi ishoditi zakonsko priznanje roda kojem je izjavila pripadnost obraća se Odboru za priznavanje roda koji ispituje dokaze koje osoba podnosi za ishođenje Gender Recognition Certificate (potvrda o priznanju roda)(13). Riječ je, s jedne strane, o dijagnozi rodne disforije koju postavlja liječnik ili psiholog specijaliziran u tom području i, s druge strane, o izjavi pod prisegom da je osoba tijekom barem dvije godine živjela u skladu sa svojim stečenim rodom, u skladu s kojim namjerava živjeti do kraja života.
16. Člankom 9. stavkom 1. tog zakona određuje se da izdavanje konačnog GRC-a znači da se u svakom pogledu u potpunosti priznaje stečeni rod podnositelja zahtjeva. Međutim, on se ne može upotrebljavati kao sredstvo identifikacije(14).
17. Na temelju Enrolment of Deeds (Change of Name) Regulationsa 1994 (Uredba iz 1994. o upisu isprava (promjena imena))(15), građanin Commonwealtha može promijeniti ime ili prezime običnom izjavom, koja se naziva deed poll i koju osobe starije od 18 godina mogu upisati u tajništvu High Courta of Justice (England & Wales), King’s Bench Division (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel King’s Bench, Ujedinjena Kraljevina). U tom se slučaju upis objavljuje u The London Gazetteu. Taj upis nije obvezan jer se promjena imena može dokazati bilo kojim pravnim sredstvom.
III. Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja
18. Tužitelju(16), koji je rumunjski državljanin, evidentiran je pri rođenju 24. kolovoza 1992. u Cluj-Napoci (Rumunjska) kao osoba ženskog spola.
19. Nakon što se 2008. s roditeljima preselio u Ujedinjenu Kraljevinu, tužitelj je 21. travnja 2016. naturalizacijom stekao britansko državljanstvo. Od tada ima dvojno državljanstvo, rumunjsko i britansko.
20. Tužitelj je 21. veljače 2017. promijenio ime i način oslovljavanja iz ženskog u muški u skladu s postupkom iz deed polla.
21. Nakon što je ispunio tu formalnost, zamijenio je određene službene dokumente koje su izdala britanska tijela, odnosno vozačku dozvolu i putovnicu.
22. Tužitelju je 29. lipnja 2020. u Ujedinjenoj Kraljevini izdan „Gender Recognition Certificate” (GRC), isprava kojom se potvrđuje njegov muški rodni identitet.
23. U svibnju 2021., na temelju dvaju dokumenata dobivenih u Ujedinjenoj Kraljevini, odnosno deed polla i GRC-a, tužitelj je od Matičnog ureda u Cluju zatražio da u njegov rodni list unese podatke o njegovoj promjeni imena, spola i osobnog identifikacijskog broja kako bi odražavao njegov muški spol te da mu izda novi rodni list koji sadržava te nove podatke.
24. Budući da je taj ured to odbio, tužitelj je 14. rujna 2021. Judecătoriji Sectorului 6 București (Prvostupanjski sud šestog okruga u Bukureštu, Rumunjska), sudu koji je uputio zahtjev, podnio isti zahtjev u okviru tužbe protiv Matičnog ureda u Cluju, Službe nadležne za evidencije o osobnim stanjima i upravljanje bazama podataka Ministarstva unutarnjih poslova te Općine Cluj-Napoca.
25. Tužitelj tvrdi da od suda koji je uputio zahtjev traži da naloži usklađivanje njegova rodnog lista s njegovim rodnim identitetom koji je konačnom odlukom priznat u Ujedinjenoj Kraljevini. On traži izravnu primjenu prava Unije, osobito prava svakog građanina Unije na slobodno kretanje i boravak na području Unije, kako bi mogao neometano ostvarivatito pravo koristeći se putnom ispravom koja je u skladu s njegovim muškim rodnim identitetom. Prema njegovu mišljenju, obveza pokretanja novog sudskog postupka u Rumunjskoj koji se izravno odnosi na priznavanje promjene spola moglo bi ga izložiti opasnosti da se postigne rješenje suprotno onomu koje su primijenila tijela Ujedinjene Kraljevine, iako je Europski sud za ljudska prava(17) rumunjski postupak proglasio netransparentnim i nedovoljno predvidljivim(18).
26. Rumunjska tijela tuženici tvrde da se tužbom nastoji ishoditi priznanje njegova novog osobnog društvenog statusa koji proizlazi iz promjena do kojih je došlo u inozemstvu. Međutim, u skladu s člankom 43. točkom (i) Zakona br. 119/1996, podaci koji se odnose na promjene osobnog stanja upisuju se u rodni list u slučaju promjene spola na temelju pravomoćne sudske odluke.
27. U ovom postupku, Consiliul Naţional pentru Combaterea Discriminării (Nacionalno vijeće za borbu protiv diskriminacije, Rumunjska) bio je pozvan intervenirati u postupak, a prihvaćen je i dopunski zahtjev za intervenciju u potporu tužitelju koji je podnijela Asociația Accept (udruga Accept).
28. Sud koji je uputio zahtjev upućuje, kao prvo, na ustaljenu sudsku praksu Suda, osobito na presude od 2. listopada 2003., Garcia Avello(19); od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul(20), od 8. lipnja 2017., Freitag(21) i od 14. prosinca 2021., Stolična obština, rajon „Pančarevo”(22), a zatim izražava dvojbe o tome je li nacionalni propis usklađen s pravima koja proizlaze iz građanstva Unije u dijelu u kojem se njime obvezuje zainteresiranu osobu da pokrene novi sudski postupak u jednoj od država članica čiji je državljanin, iako je već bila uspješna u postupku u drugoj državi članici čiji je također državljanin, neovisno o prirodi postupka provedenog u potonjoj državi, koji konkretno može biti sudski ili upravni.
29. Naposljetku, taj sud smatra da rješenje spora u glavnom postupku ovisi i o pojašnjenju posljedica povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije. Konkretno, ako se na prvo pitanje odgovori potvrdno, treba pojasniti je li država članica dužna priznati pravne učinke postupka promjene roda pokrenutog u državi koja je na početku tog postupka imala status države članice, ali se na dan završetka navedenog postupka već bila povukla iz Unije.
30. U tim je okolnostima Judecătoria Sectorului 6 București (Prvostupanjski sud okruga 6. u Bukureštu) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Protivi li se činjenica da se člankom 43. točkom (i) i člankom 57. [Zakona br. 119/1996] ne priznaju izmjene osobnog stanja u vezi s promjenom spola i osobnog imena koje je transrodni muškarac s dvojnim državljanstvom (rumunjskim i onim druge države članice) ostvario u drugoj državi članici u okviru postupka pravnog priznavanja roda, kao i da te odredbe od rumunjskog državljanina zahtijevaju zasebno pokretanje sudskog postupka u Rumunjskoj protiv lokalnog tijela nadležnog za vođenje evidencija o osobnim stanjima, pri čemu je, s jedne strane, [ESLJP] taj postupak proglasio netransparentnim i nedovoljno predvidljivim ([presuda X i Y protiv Rumunjske]), i, s druge strane, navedeni postupak može dovesti do odluke suprotne onoj koju je donijela druga država članica, ostvarivanju prava na građanstvo Unije (članak 20. UFEU-a) i/ili prava građanina Unije na slobodno kretanje i boravak (članak 21. UFEU-a i članak 45. Povelje) u uvjetima dostojanstva, jednakosti pred zakonom i zabrane diskriminacije (članak 2. UEU-a; članak 18. UFEU-a te članci 1., 20. i 21. Povelje), uz poštovanje prava na privatni i obiteljski život (članak 7. Povelje)?
2. Utječe li povlačenje Ujedinjene Kraljevine […] iz Unije na odgovor na prvo pitanje, osobito s obzirom na činjenicu da i. je postupak izmjene osobnog stanja započeo prije Brexita te je okončan tijekom prijelaznog razdoblja, i ii. Brexit podrazumijeva to da se osoba može koristiti pravima koja proizlaze iz građanstva Unije, uključujući pravo na slobodno kretanje i boravak, samo na temelju rumunjskih osobnih ili putnih isprava u kojima je navedena kao osoba ženskog spola i nosi žensko osobno ime, što je u suprotnosti s rodnim identitetom koji joj je već pravno priznat?”
31. Tužitelj i udruga Accept, Općina Cluj-Napoca, rumunjska, njemačka, grčka, mađarska, nizozemska i poljska vlada te Komisija podnijeli su pisana očitovanja. Tužitelj i udruga Accept, njemačka, mađarska, nizozemska i poljska vlada te Komisija usmeno su odgovorili na pitanja koja je Sud postavio na raspravi koja se održala 23. siječnja 2024.
IV. Analiza
32. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na zahtjev za upis promjene imena i roda u rodni list na temelju isprava upisanih u Ujedinjenoj Kraljevini, od kojih je jedan upisan prije povlačenja te države iz Unije, a drugi prije kraja prijelaznog razdoblja predviđenog u Sporazumu o povlačenju. Tužitelj, državljanin Ujedinjene Kraljevine, u kojoj boravi, i Rumunjske, u kojoj je rođen, tvrdi da će mu izdavanje putne isprave koja je u skladu s njegovim rodnim identitetom omogućiti ostvarivanje prava na slobodno kretanje i boravak u Uniji u svojstvu njezina građanina.
33. Stoga, sud koji je uputio zahtjev želi doznati, s jedne strane, je li s obzirom na pravo Unije osnovano odbijanje da se građaninu Unije radi ažuriranja njegova rodnog lista priznaju promjene identiteta ostvarene u državi u kojoj se tada primjenjivalo pravo Unije. S druge strane, taj sud želi da Sud pojasni koje posljedice proizlaze iz povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije.
A. Povezanost s pravom Unije situacije u kojoj građanin Unije traži upis svojeg rodnog identiteta u svoj rodni list
34. U trenutačnom stanju prava Unije nijednim propisom ili sudskom praksom ne uređuju se pitanja koja se odnose na ažuriranje u državi članici rođenja građanina Unije podataka o spolu ili rodnom identitetu iz isprava o osobnom stanju na temelju isprava izdanih ili odluka donesenih u drugoj državi članici.
35. Naime, kao prvo, valja podsjetiti na to da nije primjenjiv nijedan propis o suradnji u građanskim stvarima. Osobna stanja izričito su isključena iz područja primjene Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(23), i to od donošenja Konvencije o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(24). Predmet spora nije obuhvaćen ni područjem primjene Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000(25).
36. Usto, iako je zakonodavac Unije nastojao olakšati optjecaj isprava o osobnim stanjima, nije razmotrio njihove učinke, kao što to proizlazi iz naslova Uredbe (EU) 2016/1191 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o promicanju slobodnog kretanja građana pojednostavnjenjem zahtjevâ za predočavanje određenih javnih isprava u Europskoj uniji i o izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012(26). Tom se uredbom, čija je pravna osnova, među ostalim, članak 21. stavak 2. UFEU-a, predviđaju višejezični obrasci i opće izuzeće od legalizacije u Uniji. Pitanje ažuriranja nacionalnih evidencija o osobnim stanjima nije se razmatralo, iako se razmatralo u točki 4. Zelene knjige Komisije „Smanjenje birokracije za građane: promicanje slobodnog optjecaja javnih isprava i priznavanja učinaka isprava o osobnom stanju”(27).
37. Kao drugo, dobro utvrđena sudska praksa Suda u području osobnih stanja odnosi se samo na ime i prezime upisano u isprave o osobnom stanju. Sud je odlučio da, iako su pravila kojima se uređuje upis tih elemenata identiteta osobe u nadležnosti država članica, one ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti trebaju poštovati pravo Unije i konkretno odredbe UFEU-a koje se odnose na slobodu priznatu svakom građaninu Unije na kretanje i boravak na državnim područjima država članica(28).
38. Kao treće, Sud je podsjetio na to da „osobno stanje, u koje ulaze pravila o braku i roditeljstvu, jest područje koje potpada pod nadležnost država članica i pravo Unije ne utječe na tu nadležnost. Države članice su tako slobodne u svojem nacionalnom pravu predvidjeti sklapanje braka za osobe istog spola kao i njihovo roditeljstvo. Međutim, pri izvršavanju te nadležnosti svaka država članica mora poštovati pravo Unije, a osobito odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodu priznatu svakom građaninu Unije da se kreće i boravi na državnom području država članica, priznajući u tu svrhu osobno stanje utvrđeno u drugoj državi članici u skladu s pravom te države članice”(29).
39. Dakle, prema toj ustaljenoj sudskoj praksi, povezanost s pravom Unije postoji u pogledu osoba koje su državljani jedne države članice, a zakonito borave na državnom području druge države članice(30). Stoga se svaki građanin Unije u toj situaciji može pozivati na prava koja mu pripadaju u tom svojstvu, a osobito na prava propisana u članku 21. stavku 1. UFEU-a, uključujući, ovisno o slučaju, u pogledu države članice svojeg državljanstva(31).
40. U ovom slučaju nije sporno da se tužitelj u svojstvu građanina Unije koristio slobodom kretanja i boravka u državi članici različitoj od države članice podrijetla, u skladu s člankom 21. UFEU-a te da je stekao državljanstvo prvonavedene države.
41. Nadalje, taj se tužitelj u svojoj državi članici podrijetla poziva na prava stečena nakon što se koristio slobodom kretanja u Ujedinjenoj Kraljevini koja je tada bila država članica Unije. Naposljetku, budući da ta država više nema taj status, on će se, u svojem svojstvu građanina Unije koje ima samo na temelju svojeg rumunjskog državljanstva, na području Unije moći slobodno kretati s rumunjskim identifikacijskim i putnim ispravama(32).
42. Stoga je tužiteljeva situacija obuhvaćena područjem primjene prava Unije. Međutim, može li tu analizu dovesti u pitanje činjenica da se on pozvao na svoja prava u Rumunjskoj nakon povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije?
B. Utjecaj Sporazuma o povlačenju
43. Kao prvo, valja podsjetiti na to da:
– Ujedinjena Kraljevina povukla se 31. siječnja 2020. iz Unije i Europske zajednice za atomsku energiju i
– u skladu s člankom 2. točkom (e) Sporazuma o povlačenju u vezi s njegovim člankom 126. tim se sporazumom predviđa prijelazno razdoblje od 1. veljače 2020., dana stupanja na snagu tog sporazuma, do 31. prosinca 2020. Tijekom tog razdoblja u Ujedinjenoj Kraljevini i na njezinu državnom području primjenjivalo se pravo Unije, u skladu s člankom 127. stavkom 1. prvim podstavkom tog sporazuma, ako tim sporazumom nije drugačije određeno.
44. Kao drugo, utvrđujem da:
– se nijednom od odredbi Sporazuma o povlačenju ne predviđa odstupanje od načela utvrđenog u tom članku 127. kad je riječ o odredbama prava Unije koje su primjenjive u glavnom predmetu, i
– u ovom slučaju, u drugoj državi članici traži se priznavanje učinaka korištenja slobodom kretanja u Ujedinjenoj Kraljevini, koji su nastali prije povlačenja te države članice iz Unije, a prije kraja prijelaznog razdoblja. Naime, 21. veljače 2017., nakon postupka iz deed polla promijenjeni su ime tužitelja iz glavnog postupka i način njegova oslovljavanja, a 29. lipnja 2020., tijekom prijelaznog razdoblja, izdan je GRC, odnosno isprava kojom se potvrđuje muški rodni identitet.
45. Prema mojem mišljenju, iz toga valja zaključiti da taj GRC, izdan u prijelaznom razdoblju, u državi članici o kojoj je riječ treba kvalificirati kao službeni dokument druge države članice(33), u skladu s pravom Unije primjenjivim na dan ispitivanja zahtjeva.
46. Ta kvalifikacija ne ovisi o kraju prijelaznog razdoblja ni, prema tome, o datumu na koji se zainteresirana osoba pozvala na njezine učinke(34). Stoga se ograničenje slobode kretanja koje navodi tužitelj(35) kad je riječ o odbijanju ažuriranja njegova rodnog lista u pravilu može ocijeniti s obzirom na odredbe članka 21. UFEU-a.
47. Stoga, svojim dvama pitanjima, koja prema mojem mišljenju valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji doznati treba li članak 21. UFEU-a te članke 7. i 45. Povelje tumačiti na način da im se protivi to da tijela jedne države članice odbiju priznati i upisati u rodni list državljanina te države članice, ujedno i britanskog državljanina, ime i rodni identitet, koji su zakonito izjavljeni i stečeni u Ujedinjenoj Kraljevini, s obzirom na to da je ta država još bila članica Unije u trenutku prve izjave te se pravo Unije još primjenjivalo u trenutku druge izjave, uz obrazloženje da se odredbom nacionalnog prava mogućnost ishođenja takvog upisa uvjetuje time da sud prve države članice prizna promjenu spol.
48. Stoga treba utvrditi koje posljedice u području osobnih stanja mogu proizaći iz spornih isprava, u skladu s pravom Unije.
C. Priznavanje u području osobnih stanja u jednoj državi članici promjene imena i roda ostvarene u drugoj državi članici
49. Uzimajući u obzir uvjete za priznavanje u jednoj državi članici učinaka javnih isprava izdanih u drugoj državi članici, kao prvo, napominjem da sud koji je uputio zahtjev smatra utvrđenim da su isprave o kojima je riječ u glavnom predmetu, koje nisu ni isprave o osobnom stanju ni sudske odluke, valjane te da u području osobnih stanja mogu proizvesti iste učinke koji se odnose na tužiteljev identitet(36) kao što su one koje su priznala britanska tijela, koja su izdala novu putovnicu i vozačku dozvolu slijedom izjave o promjeni imena i načina oslovljavanja (deed poll), pri čemu nisu dana pojašnjenja o GRC-u(37).
50. Kao drugo, kad je riječ o zahtjevu za ažuriranje rodnog lista građanina Unije, valja uputiti na odluke Suda u području osobnih stanja koje se odnose isključivo na odbijanje tijela jedne države članice da priznaju ime ili prezime koje je državljanin te države članice, koji je ostvario svoje pravo na slobodno kretanje i koji je također državljanin druge države članice, stekao u okolnostima koje su istovjetne onima u glavnom predmetu, uzimajući u obzir da su se ime ili prezime odredili u skladu s pravilima na snazi u potonjoj državi članici(38).
51. Sud je najprije smatrao da su „ime i prezime osobe konstitutivni element njezina identiteta i privatnog života, koji su zaštićeni člankom 7. [Povelje] kao i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP)”. Sud je zaključio i da, iako članak 7. Povelje to izričito ne spominje, ime i prezime osobe odnose se na privatni i obiteljski život kao sredstvo osobne identifikacije i povezanosti s obitelji(39).
52. Nadalje, Sud je odlučio da odbijanje da se građaninu Unije prizna ime koje je zakonito stečeno u drugoj državi članici može biti prepreka ostvarivanju prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, koje je zajamčeno člankom 21. UFEU-a, zbog razlika u dvama imenima koja se primjenjuju na istu osobu koje mogu dovesti do zabuna i nepovoljnosti u pogledu dokazivanja njezina identiteta i prirode njezinih obiteljskih veza(40).
53. Naposljetku, kada nacionalno pravo uključuje druge pravne osnove za provođenje promjene imena na zahtjev zainteresirane osobe, Sud je presudio da, kako bi se smatrale usklađene s pravom Unije, one ne smiju onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava dodijeljenih člankom 21. UFEU-a. Usto, u nedostatku propisa Unije o promjeni prezimena, pravilima predviđenima nacionalnim pravom treba poštovati načelo ekvivalentnosti(41).
54. U tim je odlukama, koje se temelje na pravu na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, koje ima svaki građanin Unije, Sud presudio da je u državi članici potrebno uskladiti isprave o osobnom stanju s imenom ili prezimenom stečenim u drugoj državi članici, i to u skladu s pravilima za dodjelu imena(42) ili slijedom dobrovoljne promjene(43).
55. Ta sudska praksa temelji se na logici prema kojoj se, u kontekstu uzajamnog povjerenja među državama članicama i kako bi se zajamčilo slobodno kretanje osobe o kojoj je riječ u tim državama, automatski priznaje ime ili prezime stečeno u drugoj državi članici, a ne na temelju upravne ili sudske odluke. Ta se logika stoga razlikuje od logike priznavanja učinaka strane isprave ili presude, u skladu s metodama iz međunarodnog privatnog prava(44), koja bi opravdala uvođenje posebnih pravila čije se osnove razlikuju od članka 21. UFEU-a(45).
56. U tim okolnostima valja utvrditi uvjete pod kojima se ta sudska praksa može primijeniti, uz razlikovanje isprava o kojima je riječ u glavnom predmetu s obzirom na to da je Sud već odlučio o automatskom priznavanju novog imena.
1. Promjena imena
57. U ovom slučaju, kad je riječ o promjeni imena koju je tužitelj ostvario u Ujedinjenoj Kraljevini prije priznavanja njegova rodnog identiteta, nije sporno da ime navedeno u tužiteljevoj britanskoj putovnici i vozačkoj dozvoli nije istovjetno imenu upisanom u evidencije o osobnim stanjima i u rumunjske administrativne dokumente. Kao u predmetu u kojem je donesena presuda Bogendorff(46) i a fortiori u slučaju odabira novog imena povezanog s imenom iz kasnije izjave o rodnom identitetu, nema dvojbe da različitost imena koja nosi ista osoba toj osobi može uzrokovati ozbiljne administrativne, poslovne i privatne neugodnosti.
58. Slijedom toga, odbijanje tijela države članice da prizna ime, koje je stečeno u drugoj državi članici koja je tada bila članica Unije, predstavlja ograničenje sloboda koje se člankom 21. UFEU-a priznaju svim građanima Unije.
59. Ni sud koji je uputio zahtjev ni rumunjska vlada ne navode poseban razlog koji bi mogao opravdati odbijanje da se prizna ime koje je tužitelj stekao u Ujedinjenoj Kraljevini i da se ono upiše u njegov rodni list, osim razloga povezanog s priznavanjem rodnog identiteta, čemu se protive nadležna rumunjska tijela(47). Taj sud uostalom nije naveo nijednu posebnu odredbu koja se odnosi na promjenu imena, osim one koja se odnosi na promjenu spola. Osim toga, nije dao nikakve informacije o postupku priznavanja strane odluke u skladu s pravom Unije u području imena ili prezimena(48).
60. Nadalje, u okolnostima glavnog predmeta, povezivanjem priznavanja novog imena s priznavanjem rodnog identiteta ne poštuje se načelo djelotvornosti i ne osigurava se zaštita prava koja tužitelj ima na temelju prava Unije i, osobito, članka 21. UFEU-a(49). Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ne može prihvatiti opravdanja za odbijanje promjene imena povezana s javnim poretkom ili jednakim postupanjem(50).
61. Prema tome i s obzirom na te okolnosti, smatram da, kad je riječ o ažuriranju tužiteljeva rodnog lista, ne postoji nikakva poteškoća u tome da se odvoji priznavanje promjene imena od priznavanja promjene roda, čak i ako je ime povezano s rodom različitim od roda s kojim sociološki povezujemo spol upisan pri rođenju.
62. Osim toga, smatram da u toj situaciji, kako bi se ocijenio opseg odluke o automatskom priznavanju novog imena, valja izaći izvan činjeničnog okvira u kojem je pred Sudom pokrenut postupak i uzeti u obzir da takvo priznavanje može imati posljedice za druge isprave o osobnom stanju, kao što su isprave članova obitelji osobe o kojoj je riječ u kojima se navodi ime prije promjene, odnosno, među ostalim vjenčani list, potvrda o životnom partnerstvu ili rodni list djeteta.
63. Smatram da, kada se to predviđa propisima o osobnim stanjima, priznavanje novog imena treba u potpunosti proizvoditi učinke, tim više jer se njime ne mijenja identitet trećih osoba o kojima je riječ, za razliku od priznavanja promjene imena koje je odabrao ili stekao bračni drug ili koje se prenijelo na djecu. Suprotno tomu, u nedostatku naknadnog ažuriranja, to bi dovelo do neusklađenosti između isprava o osobnim stanjima, čime bi se spriječilo ostvarivanje prava koja proizlaze iz članka 21. UFEU-a kad članovi obitelji žele ostvariti ta prava na temelju obiteljskih veza koje trebaju dokazati.
64. Zbog toga, prema mojem mišljenju, opseg odgovora Suda ne treba ograničiti na rodni list osobe o kojoj je riječ. Stoga općenito članak 21. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi to da tijela jedne države članice odbiju upisati u evidenciju o osobnim stanjima ime koje je državljanin te države članice stekao u drugoj državi članici čiji je također državljanin, na temelju odredbe nacionalnog prava kojom se mogućnost ishođenja takvog upisa uvjetuje time da sud prve države članice prizna promjenu spola.
2. Promjena roda
65. U ovom slučaju, od Suda se traži da odgovori na novo pitanje, odnosno mogu li se u potpunosti primijeniti njegova sudska praksa u području osobnih stanja koja se odnosi na prekogranične učinke stjecanja imena u državi članici.
a) Analogija sa sudskom praksom Suda koja se odnosi na ime
66. Uvodno, valja istaknuti da, iako je u presudi od 26. lipnja 2018., MB (Promjena spola i starosna mirovina)(51), Sud pojasnio da „iako pravo Unije ne dovodi u pitanje nadležnost država članica u području građanskog statusa osoba i pravnog priznanja promjene spola određene osobe”(52), predmet u kojem je donesena ta odluka nije se odnosio na pravno priznavanje u državi članici rodnog identiteta stečenog u drugoj državi članici(53).
67. Stoga valja odlučiti treba li, kad je riječ o oznaci spola u rodnom listu, u istom okolnostima primjenjivati samo sudsku praksu Suda koja se odnosi na automatsko priznavanje u državi članici izmjene nekog elementa identiteta građanina Unije, odnosno njegova imena, radi upisa u evidencije o osobnim stanjima u drugoj državi članici.
68. U početku analize može se činiti da je potrebno na to odgovoriti potvrdno, istim riječima kao što se navodi u presudi Freitag(54), i to zbog tri razloga.
69. Najprije, u većini država članica(55)oznaka spola konstitutivni je element identiteta osobe, kao što su ime i prezime(56). Ona je najčešće povezana sa spolom upisanim u rodni list(57), a ponekad i s imenom(58).
70. Nadalje, osnovama za priznavanje novog imena ili prezimena radi njihova upisa u evidencije o osobnim stanjima, odnosno zahtjevima koji proizlaze iz članka 21. UFEU-a i prava na privatan život, čija je zaštita propisana člankom 7. Povelje te člankom 8. EKLJP-a(59), zahtijeva se da se građaninu Unije ne uskraćuje bit prava koja proizlaze iz njegova statusa, i to u svim aspektima njegova identiteta.
71. Usto, takvo je rješenje u skladu sa sada već ustaljenom sudskom praksom ESLJP-a, koja se temelji na članku 8. EKLJP-a, a odnosi se na poštovanje rodnog identiteta(60).
72. Točno je da ESLJP nije odlučivao o slučajevima priznavanja odluka o promjeni imena ili spola(61), ali je u više navrata potvrdio da poštovanje privatnog ili obiteljskog života dovodi do pozitivne obveze države da ga zajamči donošenjem mjera za priznavanje promjene imena ili prezimena(62) i rodnog identiteta(63) te da utvrdi posljedice za evidencije osobnih stanja.
73. Valja istaknuti i da 25 od 27 država članica predviđa postupke za promjenu osobnog stanja kako bi se pravni identitet stečen rođenjem izmijenio na temelju individualnog odabira roda(64), što potvrđuje relevantnost rješenja predloženog na temelju načela navedenih u točki 70. ovog mišljenja, po analogiji sa sudskom praksom koja se odnosi na ime.
74. Dodajem da mi se čini da činjenica da u državi članici ne postoji propis koji se odnosi na priznavanje izjave o promjeni roda ne predstavlja prepreku s obzirom na članak 21. UFEU-a, zbog pozitivne obveze koja proizlazi iz sudske prakse ESLJP-a(65) i analogije koja se može primijeniti s presudom Grunkin i Paul. U toj odluci Sud je odlučio o priznavanju imena djeteta sastavljenog od imena oca i imena majke, iako se njemačkim pravom ne predviđa takvo dvostruko ime(66).
75. Naposljetku, kad je riječ o opravdanjima ograničenja slobode kretanja koje je ispitao Sud, taj je sud konkretno odlučio o cilju da se u slučaju dobrovoljne promjene imena spriječi to da se sloboda kretanja i prava koja iz nje proizlaze koriste samo u svrhu zaobilaženja nacionalnog prava u području osobnog statusa. Tom je prilikom podsjetio na to da je u točki 24. presude od 9. ožujka 1999., Centros(67), već presudio da država članica ima pravo poduzeti mjere u cilju sprečavanja da određeni njezini državljani zloporabno izbjegavaju svoje nacionalno zakonodavstvo te da se pojedinci zloporabno ili prijevarno pouzdaju u pravila prava Unije(68).
76. U tom pogledu, u području priznavanja rodnog identiteta treba uzeti u obzir činjenicu da su propisi država članica trenutačno u manjoj mjeri konsolidirani od propisa o promjeni imena u trenutku u kojem je Sud donio odluku(69). U nekim državama članicama predviđa se postupak samoodređivanja(70), dok su u drugima, zbog sudske prakse ESLJP-a(71), dokazni standardi izmijenjeni ili čak ukinuti(72).
77. Međutim, ta različitost materijalnih prava koja se primjenjuju u slučaju promjene roda ne može dovesti do prihvaćanja važnih razloga za njezino nepriznavanje(73). Kad je riječ o učincima koje proizvode prava koja proizlaze iz građanstva, ta različitost opravdava samo veći oprez u pogledu uvjeta u kojima se ta prava ostvaruju kako bi se zaštitilo od bilo kakve zlouporabe.
78. Slijedom toga, kao što se to predložilo na raspravi, kako bi se isključio rizik od zlouporabe, čini mi se primjerenim da se mogu primijeniti uvjeti boravka ili državljanstva(74) koji služe za provjeru postojanja bliskih veza s državom članicom u kojoj je došlo do takve promjene(75).
79. Kad je riječ o primjeni prethodno navedenih načela u glavnom predmetu, napominjem da je jedino opravdanje za to da se bez provođenja postupka odbije priznavanje i upis u rodni list o kojem je riječ promjene roda slijedom izjave o rodnom identitetu, navedene u zahtjevu za prethodnu odluku(76), ono koje se temelji na postojanju drugih pravnih osnova koje omogućuju da se ishodi promjena spola u Rumunjskoj.
80. Međutim, presuda X i Y protiv Rumunjske(77) dokazuje, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, da se taj nacionalni postupak ne može smatrati usklađenim s pravom Unije jer onemogućuje ili pretjerano otežava provedbu prava dodijeljenih člankom 21. UFEU-a(78).
81. Stoga bi Sud, kao i u prethodnim presudama koje se odnose na ime građanina Unije, s obzirom na okolnosti glavnog predmeta, mogao smatrati da odbijanje rumunjskih vlasti da priznaju rodni identitet stečen u Ujedinjenoj Kraljevini, dok se pravo Unije još primjenjivalo, predstavlja neopravdano ograničenje sloboda koje se člankom 21. UFEU-a priznaju svakom građaninu Unije.
82. Međutim, zatim iz analize proizlazi da se u okviru neophodne ocjene opće primjene takve odluke, koja se temelji na osnovama istovjetnima onima iz sudske prakse Suda u području imena, postavlja pitanje o eventualnim ograničenjima do kojih bi došlo u području osobnog statusa zbog posebnih učinaka oznake spola u rodnom listu.
b) Treba li predvidjeti ograničenja primjene sudske prakse o imenu?
83. Oznaka spola u rodnom listu ima posebne učinke u području osobnog statusa. Kakve bi posljedice, prema potrebi, iz toga trebale proizaći s obzirom na najnovije odluke Suda koje se odnose na uvjete pod kojima isprave o osobnom stanju koje potječu iz jedne države članice trebaju proizvoditi učinke u drugoj državi članici, odnosno presude Coman i dr. te Pančarevo?
1) Posebni učinci oznake spola u evidencijama o osobnim stanjima na osobni status
84. U području osobnog statusa, izjava koja se odnosi na spolni identitet ima učinke koje ime nema. Točno je da promjena imena može lančano izmijeniti ime osoba na koje je ono preneseno ili koje su one odabrale(79). Međutim, za usporedbu, izjava o rodnom identitetu ne može se kvalificirati kao izjava volje koja je ograničena na identitet osobe o kojoj je riječ.
85. Naime, tom se izjavom mijenjaju osobni status i obiteljski status zainteresirane osobe. Stoga se na nju može pozvati prilikom ostvarivanja prava koja su povezana s razlikom u spolu (brak, roditeljstvo, mirovina(80), zdravlje, sportska natjecanja itd.).
86. Slijedom toga, budući da je ažuriranje isprava o osobnom stanju opravdano kako bi se zajamčila prava povezana sa slobodnim kretanjem građanina o kojem je riječ i članova njegove obitelji(81), neophodno je, kao i za promjenu imena(82) postaviti pitanje o lančanim učincima takvog upisa izjave o rodnom identitetu priznate u jednoj državi članici na druge isprave o osobnom stanju, kao što su vjenčani listovi ili rodni listovi djece, izdani prije takve izjave(83) u istoj državi članici ili u drugim državama članicama, kao što to pokazuju presude Coman i dr. te Pančarevo.
2) Učinci svojstveni priznavanju i upisu izjave o rodnom identitetu stečenom u drugoj državi članici u evidencije o osobnim stanjima
87. Iz presuda Coman i dr. te Pančarevo zaključujem da je Sud osigurao poštovanje načela prema kojem pravo Unije ne utječe na nadležnost država članica u području upisa u evidencije o osobnim stanjima podataka koji bi imali učinak priznavanja institucije braka između osoba istog spola ili roditeljske veze uspostavljene s dvama roditeljima istog spola. U potonjem slučaju jasno se navodi nepostojanje obveze država članica u području osobnih stanja(84).
88. Stoga smatram da se pitanje učinaka priznavanja u jednoj državi članici isprava ili odluka koje se odnose na oznaku spola utvrđenu u drugoj državi članici postavlja s gledišta različitog od onog kojim se Sud bavio u području imena(85).
89. Naime, u presudi Coman i dr., iako je Sud utvrdio obvezu države članice da prizna istospolni brak sklopljen u drugoj državi članici u skladu s njezinim pravom, naveo je da taj brak treba priznati samo u pogledu odobravanja izvedenog prava na boravak državljaninu treće države, ali da ta obveza priznavanja ne podrazumijeva da navedena država članica u nacionalnom pravu propiše instituciju istospolnog braka(86).
90. Sud je u presudi Pančarevo odlučio da tijela države članice trebaju izdati osobnu iskaznicu ili putovnicu svojem državljaninu na temelju rodnog lista izdanog u drugoj državi članici, neovisno o izdavanju novog rodnog lista u nacionalnoj evidenciji, pri čemu treba priznati prvu ispravu(87).
91. U te dvije presude Sud je svojom odlukom potvrdio ustaljenu sudsku praksu koja se odnosi na prekogranične učinke dodijeljenog ili odabranog imena. Podsjetio je na nadležnost država članica u području osobnog statusa(88) i na obvezu jamčenja prava koja proizlaze iz članka 21. UFEU-a, kojom se nalaže priznavanje istospolnog braka(89) ili roditeljske veze u odnosu na roditelje istog spola, upisanih u drugoj državi članici(90). U potonjem slučaju, ispravom o osobnom stanju izdanom u jednoj državi članici utvrđeno je postojanje roditeljske veze samo u svrhu izdavanja putne isprave u drugoj državi članici njezinim državljanima(91) a da pritom ne postoji nikakav učinak na vođenje evidencija o osobnim stanjima te države članice.
92. Slijedom toga, s obzirom na te presude, rješenjem koje treba utvrditi u pogledu priznavanja i upisa u evidencije o osobnim stanjima promjene roda slijedom izjave koja se odnosi na rodni identitet stečen u drugoj državi članici, na temelju dvojnog zahtjeva osobne autonomije(92) i slobode kretanja građana Unije(93), treba, prema mojem mišljenju, predvidjeti određena ograničenja.
93. Tim bi se rješenjem obveza država članica da upišu izmjenu elemenata identiteta osobe u skladu s odabranim rodom ograničila samo na njezin rodni list ako ona može imati učinke na druge isprave o osobnom stanju. Općenito, odgovor Suda sudu koji je uputio zahtjev ograničio bi učinke koje načela proizašla iz članka 21. UFEU-a imaju u području osobnih stanja na elemente identifikacije osobe o kojoj je riječ(94) koji, među ostalim, služe za njezino kretanje na području Unije, odnosno za izdavanje osobne iskaznice ili putovnice(95).
94. Posljedica je navedenog rješenja da ažuriranje isprava o osobnom stanju koje se odnose na članove obitelji osobe o kojoj je riječ na temelju prava Unije nije obvezno ako to ažuriranje podrazumijevalo da se u evidencijama o osobnim stanjima zatim prizna istospolni brak(96) ili roditeljstvo utvrđeno u odnosu na roditelje istog spola(97), koje se ne može nametnuti državama članicama u skladu s pravom Unije.
95. S takvog gledišta, rješenje za neusklađenost među ispravama o osobnom stanju članova para ili iste obitelji, koje se temelji na članku 21. UFEU-a, koji je Sud već naveo, moglo bi se prilagoditi na način da izjava o rodnom identitetu proizvodi učinke na podatke iz već postojećih isprava o osobnom stanju tek prilikom izdavanja osobne iskaznice, dozvole boravka ili putovnice, u skladu sa sudskom praksom Suda u presudama Coman i dr. te Pančarevo.
96. To rješenje nikako nije zadovoljavajuće s obzirom na pravo na poštovanje obiteljskog života i najboljeg interesa djeteta jer transrodna osoba mora moći dokazati svoje obiteljske veze utvrđene ispravama o osobnom stanju. Naime, smatram da, iako se odvajanje izdavanja upravne isprave od vođenja evidencija o osobnim stanjima može predvidjeti za napuštanje državnog područja čije državljanstvo ima građanin, ono nije u skladu sa zahtjevom života bez administrativnih poteškoća u slučaju njegova povratka(98).
97. Međutim, budući da se priznavanje promjene u jednoj državi članici, koja se odnosi na identitet građanina Unije i koja je ostvarena u drugoj državi članici, temelji na članku 21. UFEU-a, isključivo su države članice nadležne za utvrđivanje posljedica u pogledu osobnog statusa koje bi proizašle iz usklađivanja svih isprava o osobnom stanju(99).
98. ESLJP također smatra da treba odvagnuti javne interese o kojima je riječ u okviru uređenja osobnih stanja(100) i priznavanja rodnog identiteta osoba(101). U tom pogledu treba uzeti u obzir različite zahtjeve u državama članicama(102).
99. Slijedom toga, smatram da članak 21. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi to da nadležna tijela jedne države članice, bez provođenja postupka, odbiju priznati i upisati u rodni list državljanina te države članice njegov rodni identitet stečen u drugoj državi članici, čiji je također državljanin. Postojanje postupka promjene spola ili roda u nacionalnom pravu ne može opravdati takvo odbijanje.
100. S obzirom na sve iznesene elemente koji se odnose na promjene imena i roda ostvarene u drugoj državi članici i s obzirom na okolnosti glavnog predmeta, predložit ću Sudu odgovor na pitanja suda koji je uputio zahtjev u području osobnih stanja koji će se odnositi samo na rodni list državljanina Unije o kojem je riječ, koji će biti sročen općenito te dopunjen pojašnjenjem o nepostojanju utjecaja povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije.
V. Zaključak
101. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koje je uputila Judecătoria Sectorului 6 București (Prvostupanjski sud okruga 6. u Bukureštu, Rumunjska) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 21. UFEU-a i članke 7. i 45. Povelje Europske unije o temeljnim pravima
treba tumačiti na način da:
im se protivi to da tijela jedne države članice odbiju priznati i upisati u rodni list državljanina te države članice ime i rodni identitet koji su zakonito izjavljeni i stečeni u drugoj državi članici, čiji je on također državljanin.
Postojanje sudskih ili upravnih postupaka za promjenu spola ili roda ne može biti prepreka takvom automatskom priznavanju.
Suprotno tomu, pravo Unije ne utječe na nadležnost država članica da u nacionalnom pravu predvide učinke tog priznavanja i tog upisa u drugim ispravama o osobnom stanju, kao i u području osobnog statusa u koje ulaze pravila o braku i roditeljstvu.
2. Činjenica da je zahtjev za priznavanje i upis u evidenciju o osobnim stanjima promjene imena i roda stečene u Ujedinjenoj Kraljevini podnesen u državi članici Unije na dan na koji se pravo Unije više nije primjenjivalo na Ujedinjenu Kraljevinu nije relevantna.