RJEŠENJE OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
21.svibnja 2014.(*)
„Postupak – Odluka o naknadi troškova“
U predmetu T‑145/08 DEP,
Atlas Transport GmbH, sa sjedištem u Düsseldorfu (Njemačka), koji zastupaju U. Hildebrandt, K. Schmidt‑Hern, B. Weichhaus i A. Feutlinske, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM),
tuženika,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem OHIM‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest:
Atlas Air, Inc., sa sjedištem u Wilmingtonu, Delaware (Sjedinjene Američke Države), koji zastupa R. Dissmann, odvjetnik,
povodom zahtjeva za odluku o naknadi troškova nakon presude Općeg suda od 16. svibnja 2011., Atlas Transport/OHIM – Atlas Air (ATLAS) (T‑145/08, Rec., str. II‑2073.),
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: M. Prek, predsjednik, I. Labucka i V. Kreuschitz (izvjestitelj), suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje(1)
[omissis]
Pravo
Nadležnost Općeg suda
10 Najprije je potrebno utvrditi je li Opći sud nadležan za odlučivanje o zahtjevu intervenijenta za naknadu troškova koji su mu nastali u postupku pred njim, iako je Sud u svojem rješenju Atlas Transport/OHIM, t. 3. gore naložio tužitelju da snosi troškove.
11 U tom pogledu potrebno je podsjetiti da se na temelju članaka 137. i 184. Poslovnika Suda kao i na temelju članka 87. stavka 1. Poslovnika Općeg suda odluka o troškovima donosi u presudi ili rješenju kojim se završava postupak.
12 U ovom slučaju Sud je svojim rješenjem Atlas Transport/OHIM, t. 3. gore odbio tužiteljevu žalbu i naložio mu snošenje troškova. Takvu odluku treba tumačiti tako da se odnosi samo na troškove žalbe. Naime, odbijanje žalbe znači da Sud nije poništio odluku Općeg suda o troškovima. Prema tome, na Općem je sudu da ocijeni iznose naknadu kojih je moguće tražiti nakon postupka koji se vodio pred njim u predmetu na temelju kojeg je donesena presuda ATLAS, t. 3. gore, u kojem je intervenijent intervenirao (vidjeti, u tom smislu, rješenje Suda od 17. studenoga 2005., Matratzen Concord/OHIM, C‑3/03 P‑DEP, neobjavljeno u Zb., t. 2. i 12. do 14. i rješenje Suda od 11. siječnja 2008., CEF i CEF Holdings/Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied i Technische Unie, C‑105/04 P‑DEP i C‑113/04 P‑DEP, neobjavljeno u Zb., t. 22.).
13 Opći je sud stoga nadležan za odlučivanje o zahtjevu za odluku o troškovima postupka koji se vodio pred njime i koji je doveo do presude ATLAS, t. 3. gore.
Troškovi nastali u okviru postupaka pred Odjelom za poništaje i žalbenim vijećem
14 Nakon što je naveo satnice osoba koje su mu pomagale u različitim postupcima, intervenijent je nabrojio broj sati koje su te osobe radile kao i različite pripadajuće troškove u postupcima pred Odjelom za poništaje i žalbenim vijećem. Ukupni troškovi prema intervenijentu iznose 83.261,48 eura (intervenijentov zahtjev, t. 4. do 6.). Tužitelj osporava mogućnost naknade tih troškova jer smatra da nisu dovoljno određeni (tužiteljevo očitovanje, t. 2. do 5.).
15 U članku 92. stavku 1. Poslovnika Općeg suda navodi se:
„O sporu o troškovima čiju je naknadu moguće tražiti Opći sud, na zahtjev zainteresirane stranke, a nakon što sasluša očitovanja druge stranke, odlučuje rješenjem protiv kojeg nije dopušten pravni lijek.“
16 Članak 136. stavak 2. Poslovnika Općeg suda određuje da se troškovima čiju je naknadu moguće tražiti smatraju „nužni troškovi nastali strankama u postupku pred žalbenim vijećem, kao i troškovi izrade prijevoda podnesaka ili pismena na jezik postupka predviđeni člankom 131. stavkom 4. podstavkom 2.“
17 U mjeri u kojoj se intervenijentov zahtjev odnosi na troškove koji su mu nastali pred Odjelom za poništaje, iz članka 136. stavka 2. Poslovnika Općeg suda proizlazi da Opći sud nije nadležan za odlučivanje o pripadajućim troškovima u postupku pred Odjelom za poništaje OHIM‑a. Stoga intervenijentov zahtjev treba, u tom smislu, proglasiti nedopuštenim (vidjeti, u tom smislu, rješenje Općeg suda od 17. srpnja 2012., Budějovický Budvar/OHIM – Anheuser‑Busch (BUD), T 60/04 DEP do T 64/04 DEP, t. 9. i navedenu sudsku praksu).
18 U mjeri u kojoj se intervenijentov zahtjev odnosi na troškove koji su mu nastali pred žalbenim vijećem, potrebno je podsjetiti da, na temelju članka 81. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL 1994, L 11, str. 1.) [postao članak 85. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.)], stranka koja ne uspije u postupku za proglašavanje ništavosti snosi pristojbe druge stranke kao i sve svoje troškove bitne za postupak, uključujući putne troškove, dnevnice i naknadu za zastupnika, savjetnika ili odvjetnika, u okviru tarifa utvrđenih za svaku kategoriju troškova sukladno uvjetima utvrđenim Provedbenom uredbom.
19 Na temelju članka 81. stavka 6. Uredbe br. 40/94 (postao članak 85. stavak 6. Uredbe br. 207/2009):
„[Ž]albeno vijeće utvrđuje iznos troškova koji se plaćaju […] ako se ti troškovi ograničavaju na pristojbe koje se plaćaju OHIM‑u i troškove zastupanja. U svim ostalim slučajevima pisarnica žalbenog vijeća […] utvrđuje iznos troškova koji se na zahtjev moraju vratiti. Zahtjev se može podnijeti samo u roku od dva mjeseca od datuma na koji je odluka u odnosu na koju je podnesen zahtjev za utvrđivanje troškova, postala pravomoćna. Tako određen iznos može biti preispitan odlukom […] žalbenog vijeća na zahtjev podnesen u propisanom roku.“
20 U ovom slučaju žalbeno vijeće odbilo je tužiteljev zahtjev, a nije odlučilo o troškovima postupka pred njim. Sukladno gore navedenim odredbama, na intervenijentu je da pisarnici žalbenog vijeća podnese zahtjev u pogledu utvrđivanja troškova koji se plaćaju za postupak pred žalbenim vijećem.
21 Tužba pred Općim sudom i žalba pred Sudom ne utječu na tu ocjenu, s obzirom na to da ni presuda Općeg suda ni rješenje Suda ne dovode u pitanje zakonitost odluke žalbenog vijeća. Ti sudski postupci jedino su odgodili datum na koji je odluka žalbenog vijeća za koju je podnesen zahtjev za utvrđivanje troškova postala konačna.
22 Stoga, slično slučaju u kojem je žalbeno vijeće odlučilo o troškovima i njegova odluka ostala važeća nakon odbijanja tužbe tužitelja pred Općim sudom te potonji nije odlučio o troškovima nastalima pred žalbenim vijećem (vidjeti, u tom smislu, rješenje Općeg suda od 6. ožujka 2013., Polsko‑Amerykański dom inwestycyjny/OHIM – Pfizer (VIAGUARA), T‑332/10 DEP, t. 61. i 62. i navedenu sudsku praksu), Opći sud u ovom slučaju ne treba odlučiti o troškovima nastalima pred žalbenim vijećem. Naime, na intervenijentu je da od pisarnice žalbenog vijeća, sukladno članku 85. stavku 6. Uredbe br. 207/2009, zahtijeva utvrđivanje troškova koji se moraju vratiti za postupak pred žalbenim vijećem u roku od dva mjeseca od dostave rješenja Atlas Air/Atlas Transport, t. 8. gore, a koje je postalo konačno odlukom žalbenog vijeća.
23 Osim toga, Opći sud ističe da je intervenijent u svom intervencijskom podnesku u okviru postupka pred njim koji je doveo do presude ATLAS, t. 3. gore zahtijevao da Opći sud tužitelju naloži „snošenje troškova postupka uključujući i troškove [intervenijenta]“, u skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda. Kako se spomenuti postupak vodio pred Općim sudom, taj sud tužitelju može naložiti snošenje isključivo onih troškova koji su nastali u postupku pred njim. Iz istoga razloga zahtjev intervenijenta kojim se tužitelju nalaže snošenje troškova treba biti odbijen.
[omissis]
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
rješava:
Ukupan iznos troškova koje Atlas Transport GmbH treba nadoknaditi određuje se na 9000 eura.
U Luxembourgu, 21. svibnja 2014.