PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)
18. listopada 2023.(*)
„Trgovinska politika – Uredba (EU) 2020/502 – Mjere koje su Sjedinjene Američke Države donijele u pogledu uvoza određenih sekundarnih proizvoda od aluminija i čelika – Unijina odluka o suspenziji trgovinskih koncesija i drugih jednakovrijednih obveza – Dodatne carine na uvoz proizvodâ iz Sjedinjenih Američkih Država – Tužba za poništenje – Aktivna procesna legitimacija – Dopuštenost – Načelo dobre uprave – Pravo na saslušanje”
U predmetu T‑402/20,
Zippo Manufacturing Co., sa sjedištem u Bradfordu, Pennsylvania (Sjedinjene Američke Države),
Zippo GmbH, sa sjedištem u Emmerichu am Rhein (Njemačka),
Zippo SAS, sa sjedištem u Parizu (Francuska),
koje zastupaju R. MacLean i D. Sevilla Pascual, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju J. Flett, G.-D. Balan i M. Mataija, u svojstvu agenata,
tuženika,
OPĆI SUD (treće vijeće),
u sastavu tijekom vijećanja: G. De Baere, predsjednik, G. Steinfatt i K. Kecsmár (izvjestitelj), suci,
tajnik: M. Zwozdziak‑Carbonne, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka, osobito:
– rješenje od 6. svibnja 2021. kojim se, do odluke o meritumu, odgađa odluka o prigovoru nedopuštenosti koji je Komisija istaknula aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. rujna 2020.;
– mjeru upravljanja postupkom od 12. srpnja 2022. i odgovore stranaka podnesene tajništvu Općeg suda 9. i 10. kolovoza 2022.;
– mjeru izvođenja dokazâ od 21. rujna 2022. i Komisijin odgovor podnesen tajništvu Općeg suda 26. rujna 2022.
nakon rasprave održane 29. rujna 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom koja se temelji na članku 263. UFEU‑a tužitelji, društva Zippo Manufacturing Co. (u daljnjem tekstu: društvo ZMC), Zippo GmbH i Zippo SAS zahtijevaju poništenje Provedbene uredbe Komisije (EU) 2020/502 оd 6. travnja 2020. o određenim mjerama trgovinske politike u pogledu određenih proizvoda podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država (SL 2020., L 109, str. 10., u daljnjem tekstu: pobijana uredba), u dijelu u kojem se odnosi na njih.
Okolnosti spora i činjenice koje su nastale nakon podnošenja tužbe
2 Tužitelji pripadaju istoj grupi društava. Bave se proizvodnjom, distribucijom i stavljanjem na tržište mehaničkih metalnih upaljača otpornih na vjetar, pod žigom Zippo, kao i pružanjem postprodajnih usluga za te proizvode. Te proizvode proizvodi društvo ZMC, koje se predstavlja kao jedini poznati proizvođač te vrste proizvoda u SAD‑u.
3 Društvo ZMC dio svojih proizvoda izvozi u Europsku uniju. Na njih se primjenjuju carine prilikom ulaska na carinsko područje Unije, pod tarifnim podbrojem 9613 80 00 kombinirane nomenklature (u daljnjem tekstu: oznaka KN 9613 80 00), uvedene Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2658/87 od 23. srpnja 1987. o tarifnoj i statističkoj nomenklaturi i o Zajedničkoj carinskoj tarifi (SL 1987., L 256, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 12., str. 3.). Oznaka KN 9613 80 00 odnosi se na „ostale upaljače”, iz kategorije „Upaljači za cigarete i ostali upaljači [osim upaljačâ iz tarifnog broja 3603], neovisno jesu li mehanički ili električni, te njihovi dijelovi, osim kremena i fitilja”.
4 Proizvode o kojima je riječ društvo ZMC prodaje svojim društvima kćerima, društvima Zippo GmbH i Zippo SAS, te ovlaštenim neovisnim distributerima radi njihova stavljanja na tržište na području Unije. Navedeni proizvodi prodaju se na temelju „franko brod” (FOB), tako da se rizici povezani s tim proizvodima prenose povezanim ili neovisnim distributerima u trenutku njihove isporuke u luku ili zračnu luku SAD‑a radi njihova izvoza. Sporazumi o distribuciji između društva ZMC i navedenih distributera također preciziraju da potonji snose trošak svih carina.
5 Sjedinjene Američke Države su 24. siječnja 2020. donijele mjere u obliku povećanja carina na uvoz određenih sekundarnih proizvoda od aluminija i čelika, koje su stupile na snagu 8. veljače 2020. na neograničeno razdoblje.
6 Prema mišljenju Europske komisije, te mjere, koje su Sjedinjene Američke Države opisale kao sigurnosne mjere, predstavljaju zaštitne mjere poduzete radi ograničavanja uvoza u cilju zaštite domaće industrije od inozemne konkurencije i radi ostvarivanja njezina trgovinskog blagostanja. Komisija je stoga smatrala da je potrebno donijeti provedbene mjere za Uredbu (EU) br. 654/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o ostvarivanju prava Unije na primjenu i provedbu međunarodnih trgovinskih pravila i o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 3286/94 o utvrđivanju postupaka Zajednice u području zajedničke trgovinske politike kako bi se osiguralo ostvarivanje prava Zajednice prema međunarodnim trgovinskim pravilima, posebno onima utvrđenima pod okriljem Svjetske trgovinske organizacije (SL 2014., L 189, str. 50. i ispravak SL 2015., L 243, str. 14.).
7 Komisija je 6. ožujka 2020., u skladu s člankom 9. Uredbe br. 654/2014, zatražila stav zainteresiranih stranaka putem obrasca koji je dostupan na internetskoj stranici Komisijine Glavne uprave (GU) za trgovinu. Prikupljanje informacija završilo je 13. ožujka 2020. Komisija je, među mjerama predviđenima na kraju navedenog prikupljanja, navodila mogućnost primjene dodatnih carina na određene proizvode podrijetlom iz SAD‑a i, među ostalim, u prvoj fazi, na proizvode obuhvaćene oznakom KN 9613 80 00. Među strankama je nesporno da tužitelji nisu sudjelovali u tom prikupljanju informacija.
8 Komisija je 6. travnja 2020. donijela pobijanu uredbu, koja je stupila na snagu na dan njezine objave u Službenom listu Europske unije, 7. travnja 2020.
9 Članak 1. navedene uredbe predviđa:
„1. Komisija odmah, a u svakom slučaju najkasnije 7. travnja 2020., pismeno obavješćuje Vijeće WTO‑a za trgovinu robom da Unija od 8. svibnja 2020. suspendira primjenu koncesija za uvozne carine na temelju [Općeg sporazuma o carinama i trgovini] iz 1994. na trgovinu Sjedinjenih Američkih Država za proizvode navedene u stavku 2., ako se Vijeće za trgovinu robom tome ne usprotivi.
2. Stoga Unija primjenjuje dodatne carine na uvoz u Uniju proizvoda navedenih u nastavku podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država, kako slijedi:
(a) u prvoj fazi, od 8. svibnja 2020. primjenjuju se dodatne carine ad valorem od 20 % i 7 % na uvoz proizvoda navedenih u nastavku:
Oznaka KN | Dodatna carina ad valorem |
9613 80 00 | 20 % |
3926 30 00 | 7 % |
[…]”
10 U skladu s člankom 2. te uredbe:
„Unija primjenjuje dodatne carine utvrđene u članku 1. sve dok i u mjeri u kojoj Sjedinjene Američke Države primjenjuju ili budu ponovno primjenjivale svoje zaštitne mjere na način koji utječe na proizvode iz Unije. Komisija u Službenom listu Europske unije objavljuje obavijest u kojoj se navodi datum prestanka primjene zaštitnih mjera Sjedinjenih Američkih Država.”
11 Dopisom od 22. svibnja 2020. tužitelji su od Komisije zatražili sve pripremne obavijesti i radne dokumente koji se odnose na donošenje pobijane uredbe, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.). Nakon Komisijina odgovora 24. srpnja 2020. i ponovnog zahtjeva tužiteljâ od 14. kolovoza 2020., Komisija je 27. studenoga 2020. odobrila potpun pristup većem broju dokumenata o kojima je riječ, djelomičan pristup određenim od navedenih dokumentima i odbila zahtjeve za pristup za ostatak tih dokumenata.
12 Osim toga, dopisom od 2. lipnja 2020. tužitelji su od Komisije zatražili da isključi njihove proizvode iz područja primjene pobijane uredbe, na temelju njezine uvodne izjave 19. Komisija je dopisom od 16. lipnja 2020. odbila taj zahtjev.
13 Nakon što su Sjedinjene Američke Države najavile izmjenu svojih zaštitnih mjera od 1. siječnja 2022., Komisija je donijela Provedbenu uredbu Komisije (EU) 2021/2083 оd 26. studenoga 2021. o suspenziji mjera trgovinske politike u pogledu određenih proizvoda podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država uvedenih provedbenim uredbama (EU) 2018/886 i (EU) 2020/502 (SL 2021., L 246, str. 41.). Navedenom uredbom suspendiraju se, među ostalim, dodatne carine ad valorem koje se primjenjuju na proizvode obuhvaćene oznakom KN 9613 80 00 predviđene pobijanom uredbom, počevši od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2023.
Zahtjevi stranaka
14 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijanu uredbu, a osobito njezin članak 1. stavak 2. točku (a) i članak 2., u dijelu u kojem se te odredbe primjenjuju na njih;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
15 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao nedopuštenu;
– podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
16 Svojim prigovorom podnesenim na temelju članka 130. Poslovnika Općeg suda Komisija ističe da se pobijana uredba ne odnosi osobno na tužitelje. Navodi da navedena uredba ima oblik Unijina akta opće primjene koji se odnosi na tužitelje na temelju situacije koja je njime objektivno utvrđena s obzirom na njegovu svrhu, odnosno ponovno postizanje tržišne ravnoteže u odnosu na Sjedinjene Američke Države nakon proširenja njihovih zaštitnih mjera na određene proizvode od čelika ili aluminija. Prema tome, ona zaključuje da je tužba nedopuštena.
17 Komisija je na raspravi ponovila svoje prigovore u pogledu činjenice da su tužitelji pripadali zatvorenom krugu subjekata u trenutku donošenja pobijane uredbe. Navela je, međutim, da je tijekom postupka donošenja pobijane uredbe znala da će se velik dio mjere predviđene navedenom uredbom u pogledu proizvoda obuhvaćenih oznakom KN 9613 80 00 primijeniti na proizvode tužiteljâ. Nasuprot tomu, osporavala je da je tijekom navedenog postupka znala da su oni jedini poduzetnici na koje se to odnosi. Usto, Komisija je naglasila da se, suprotno onomu što su tužitelji tvrdili u svojim pismenima, njihov izvoz u Uniju povećao od uvođenja dodatnih carina o kojima je riječ.
18 Tužitelji ističu da se pobijana uredba osobno i izravno odnosi na njih, kao adresata akta, i da stoga tužbu treba proglasiti dopuštenom.
19 Valja podsjetiti na to da dopuštenost tužbe koju je fizička ili pravna osoba podnijela protiv akta koji joj nije upućen, prema članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, ovisi o tome priznaje li joj se procesna legitimacija, koja postoji u dvama slučajevima. S jedne strane, takva tužba može se podnijeti pod uvjetom da se taj akt izravno i osobno odnosi na tu osobu. S druge strane, takva osoba može pokrenuti postupak protiv regulatornog akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere ako se taj akt izravno odnosi na nju (vidjeti presudu od 3. prosinca 2020., Changmao Biochemical Engineering/Distillerie Bonollo i dr., C‑461/18 P, EU:C:2020:979, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
20 Pretpostavke za dopuštenost iz te odredbe treba tumačiti u svjetlu temeljnog prava na djelotvornu sudsku zaštitu, kako je utvrđeno u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), ne zanemarujući pritom pretpostavke izričito predviđene UFEU‑om (vidjeti presudu od 3. prosinca 2020., Changmao Biochemical Engineering/Distillerie Bonollo i dr., C‑461/18 P, EU:C:2020:979, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
21 Također valja podsjetiti na to da normativni karakter pobijanog akta ne isključuje mogućnost da se on izravno i osobno odnosi na određene zainteresirane pravne ili fizičke osobe (presuda od 18. svibnja 1994., Codorniu/Vijeće, C‑309/89, EU:C:1994:197, t. 19.; vidjeti također presudu od 28. veljače 2019., Vijeće/Growth Energy i Renewable Fuels Association, C‑465/16 P, EU:C:2019:155, t. 72. i navedenu sudsku praksu; presuda od 14. rujna 1995., Antillean Rice Mills i dr./Komisija, T‑480/93 i T‑483/93, EU:T:1995:162, t. 66.).
Pretpostavka koja se odnosi na osobni utjecaj
22 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a fizičkim i pravnim osobama dopušteno je da pokrenu postupke protiv akta opće primjene, kao što je uredba, samo ako taj akt, osim što se izravno odnosi na te osobe, također utječe na njih zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, čime ih stavlja u položaj analogan onomu osoba kojima je odluka upućena. Drugim riječima, povrede koje tužitelj navodi trebaju ga staviti u položaj analogan onomu osoba kojima je akt upućen (vidjeti presudu od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 57. i navedenu sudsku praksu).
23 Kao prvo, valja odbiti Komisijine prigovore koji se temelje na prirodi pobijane uredbe.
24 Naime, okolnost prema kojoj pobijana uredba po svojoj prirodi ima učinak erga omnes ne isključuje mogućnost da takav akt sadržava mjere koje se osobno primjenjuju na određene gospodarske subjekte (vidjeti u tom smislu rješenje od 30. travnja 2003., VVG International i dr./Komisija, T‑155/02, EU:T:2003:125, t. 40. do 42.). Stoga, iako se pobijana uredba primjenjuje na temelju objektivno određenih okolnosti, tužitelji ipak mogu istaknuti elemente koji ih stavljaju u položaj analogan onomu osoba kojima je akt upućen.
25 Kao drugo, tužitelji tvrde da je društvo ZMC jedini u SAD‑u poznati proizvođač izvoznik proizvoda koji podliježu dodatnim carinama o kojima je riječ. Naime, oslanjajući se na podatke koji potječu od Eurostata, iste kao i oni koje je Komisija upotrijebila u svrhu donošenja pobijane uredbe, tužitelji ističu da je, nakon dodavanja troškova zračnog prijevoza tereta, kopnenog prijevoza i osiguranja kao i drugih povezanih troškova otpreme te nakon primjene relevantnog tečaja, vrijednost izvoza proizvoda o kojima je riječ društva ZMC u Uniju vrlo slična ukupnoj vrijednosti uvoza podrijetlom iz SAD‑a pod oznakom KN 9613 80 00 za 2019.
26 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, iako činjenica da je najveći proizvođač izvoznik proizvoda na koje se primjenjuju zaštitne mjere sama po sebi ne može izdvojiti društvo ZMC, ona nije irelevantna, s obzirom na to da čini dio niza sastavnih elemenata posebne situacije koja tužitelja izdvaja, s obzirom na predmetnu mjeru, od svih ostalih gospodarskih subjekata (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 63. i navedenu sudsku praksu).
27 U ovom slučaju, Komisija je na raspravi pozvana da se izjasni o brojčanim podacima koje su dostavili tužitelji. Međutim, iako je Komisija izrazila sumnju u pogledu činjenice da je društvo ZMC jedini proizvođač izvoznik proizvoda o kojima je riječ, ipak je priznala da su podaci koje su dostavili tužitelji i podaci Eurostata bliski. Iz toga valja zaključiti da Komisija nije pružila dokaz koji bi bio protivan elementima koje su tužitelji iznijeli u tom pogledu.
28 Usto, u pogledu Komisijina prigovora u pogledu postojanja zatvorenog kruga subjekata zbog toga što se pobijana uredba također odnosi na svakog trenutačnog ili mogućeg uvoznika, sa sjedištem na području SAD‑a, proizvoda obuhvaćenih oznakom KN 9613 80 00, valja utvrditi skup elemenata koji mogu osobno izdvojiti tužitelja u smislu relevantne sudske prakse (vidjeti u tom smislu presude od 16. svibnja 1991., Extramet Industrie/Vijeće, C‑358/89, EU:C:1991:214, t. 17. i od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 66.).
29 U tom kontekstu, kao prvo, valja istaknuti da se pobijanom uredbom uspostavljaju dodatne carine na proizvode podrijetlom iz SAD‑a pod oznakom KN 9613 80 00 i da su ti proizvodi obuhvaćeni gospodarskom djelatnošću tužiteljâ. Kao drugo, svi proizvodi koje je društvo ZMC izvozilo u Uniju potječu s državnog područja SAD‑a. Kao treće, tužitelji su, a da im Komisija pritom nije valjano proturječila, podnijeli dokaze u obliku dokumenata, osobito dvije potvrde strukovnih organizacija i brojčane podatke kojima se nastoji dokazati da je društvo ZMC jedini proizvođač izvoznik proizvoda obuhvaćenih oznakom KN 9613 80 00 s navedenog područja u Uniju. Kao četvrto, podaci koje je Komisija upotrijebila u svrhu donošenja pobijane uredbe, koji potječu od Eurostata, miješaju se s podacima o društvu ZMC koje su dostavili tužitelji. Kao peto, iako je Komisija na raspravi istaknula da postupak donošenja mjera za ponovno postizanje ravnoteže ne predviđa formalnu fazu s ciljem utvrđivanja proizvođača ili izvoznika na koje se navedene mjere mogu odnositi, ona je ipak priznala da je tijekom postupka donošenja pobijane uredbe znala za postojanje društva „Zippo”, identificiranog kao „veliki američki izvoznik” proizvoda obuhvaćenih oznakom KN 9613 80 00, kao i za činjenicu da bi velik dio izvoza obuhvaćenog tom tarifnom linijom, na koji se odnosi pobijana uredba, bio izvoz društva „Zippo”. Kao šesto, Komisija je na raspravi također objasnila da je odabir proizvoda koji su predmet mjera ponovnog postizanja ravnoteže izvršen osobito kako bi „potaknuo drugu stranku, u ovom slučaju Sjedinjene Američke Države, da odustane od svojih zaštitnih mjera koje nisu u skladu s WTO‑om” i da je, u tom okviru, uzela u obzir saveznu državu SAD‑a iz koje potječu navedeni proizvodi. Kao sedmo, tužitelji ističu, pri čemu im Komisija u tome ne proturječi, da je savezna država Pennsylvania, u kojoj društvo ZMC ima sjedište, jedna od saveznih država SAD‑a koja je uzeta u obzir u svrhu navedenog odabira.
30 U tim okolnostima i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 20. ove presude, valja smatrati da iz elemenata spisa, o kojima su se stranke očitovale na raspravi, proizlazi da postoji skup činjeničnih i pravnih sastavnih elemenata posebne situacije koja jednog od tužitelja, odnosno društvo ZMC, izdvaja, s obzirom na pobijanu uredbu, od svih ostalih gospodarskih subjekata i koja, prema tome, dokazuje osobni utjecaj na njega u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.
31 U tim okolnostima, treba zaključiti da se pobijana uredba osobno odnosi na društvo ZMC.
Pretpostavka koja se odnosi na izravni utjecaj
32 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pretpostavka u skladu s kojom se odluka koja je predmet tužbe, kako je predviđena u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih kriterija, odnosno, s jedne strane, da osporavana mjera izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju pojedinca i, s druge strane, da se njome ne daje nikakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (presude od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 42. i od 3. prosinca 2020, Changmao Biochemical Engineering/Distillerie Bonollo i dr., C‑461/18 P, EU:C:2020:979, t. 58.).
33 Usto, treba podsjetiti na to, s jedne strane, da se zahtjev da akt koji ne sadržava provedbene mjere ne smije miješati s pretpostavkom postojanja izravnog utjecaja te, s druge strane, da u okviru analize izravnog utjecaja samo postojanje provedbenih mjera nije dovoljno da bi se isključio taj utjecaj, pri čemu je relevantan pravni kriterij nepostojanje bilo kakve diskrecijske ovlasti koja je ostavljena adresatima predmetnog akta koji su zaduženi za njegovu provedbu (vidjeti presudu od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 45. i navedenu sudsku praksu).
34 U ovom slučaju valja istražiti odnosi li se pobijana uredba i izravno na društvo ZMC, na koje se osobno odnosi.
35 Kao prvo, valja istaknuti da osobito iz članka 1. stavka 1. i članka 1. stavka 2. točke (a) pobijane uredbe proizlazi da, ako se tomu ne usprotivi Vijeće Svjetske trgovinske organizacije (WTO) za trgovinu robom, Unija od 8. svibnja 2020. suspendira primjenu koncesija za uvozne carine na temelju Općeg sporazuma o carinama i trgovini (SL 1994., L 336, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 14.; u daljnjem tekstu: GATT iz 1994.) na trgovinu Sjedinjenih Američkih Država za proizvode obuhvaćene oznakom KN 9613 80 00 te se dodatne carine ad valorem od 20 % primjenjuju od tog datuma na uvoz navedenih proizvoda. Usto, članak 2. navedene uredbe određuje da Unija primjenjuje te dodatne carine sve dok i u mjeri u kojoj Sjedinjene Američke Države primjenjuju ili budu ponovno primjenjivale svoje zaštitne mjere na način koji utječe na proizvode iz Unije.
36 Stoga valja smatrati da države članice, nadležne za provedbu pobijane uredbe, nemaju nikakvu marginu prosudbe kad je riječ o stopi predmetnih dodatnih carina na uvoz u Uniju i o uvođenju tih carina na proizvode o kojima je riječ i da je drugi kriterij, naveden u točki 32. ove presude, stoga ispunjen (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 2014., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑643/11, EU:T:2014:1076, t. 28. (neobjavljenu); od 3. svibnja 2018., Distillerie Bonollo i dr./Vijeće, T‑431/12, EU:T:2018:251, t. 50. i rješenje od 10. rujna 2020., Kambodža i CRF/Komisija, T‑246/19, EU:T:2020:415, t. 66., 68. i 108.).
37 Kao drugo, kad je riječ o prvom kriteriju koji spominje sudska praksa navedena u točki 32. ove presude, najprije valja istaknuti da društvo ZMC ne snosi plaćanje dodatnih carina o kojima je riječ, kao što je navedeno u točki 4. ove presude.
38 Međutim, iz sudske prakse proizlazi da okolnost prema kojoj navedeni tužitelj ne plaća navedene carine nije odlučujuća i da se utvrđenje izravnog utjecaja može temeljiti na drugim elementima (vidjeti u tom smislu rješenje od 10. rujna 2020., Kambodža i CRF/Komisija, T‑246/19, EU:T:2020:415, t. 107.).
39 U ovom slučaju, kao prvo, valja uzeti u obzir činjenicu da su proizvodi obuhvaćeni oznakom KN 9613 80 00 prije stupanja na snagu pobijane uredbe podlijegali konsolidiranoj stopi od 2,7 %, koja, među ostalim, proizlazi iz primjene multilateralnih koncesija na temelju GATT‑a iz 1994. Kao drugo, pobijanom uredbom privremeno su suspendirane navedene koncesije te su na navedene proizvode primijenjene dodatne carine ad valorem od 20 %. Kao treće, u skladu s člankom 2. pobijane uredbe i do njezine suspenzije Provedbenom uredbom 2021/2083, Unija je primjenjivala navedene carine sve dok i u mjeri u kojoj Sjedinjene Američke Države primjenjuju ili budu ponovno primjenjivale svoje zaštitne mjere na način koji utječe na proizvode iz Unije. Kao četvrto, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 9. i 11. pobijane uredbe, Komisija je smatrala da odgovarajuće mjere za ponovno postizanje ravnoteže moraju imati oblik mjera trgovinske politike koje se sastoje, među ostalim, od uvođenja dodatnih carina razmjernih učincima zaštitnih mjera Sjedinjenih Američkih Država, ali da nisu pretjerane. Kao peto, takve su carine odgovarale na zaštitne mjere Sjedinjenih Američkih Država koje su mogle imati vrlo negativan gospodarski utjecaj na dotične industrije Unije, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 7. i 8. pobijane uredbe. Kao šesto, kako je navedeno u točki 29. ove presude, tužitelji ističu da je društvo ZMC jedini poznati proizvođač izvoznik, sa sjedištem u SAD‑u, proizvoda obuhvaćenih oznakom KN 9613 80 00 na koje se primjenjuju dodatne carine o kojima je riječ. Kao sedmo, navedene proizvode u Uniju uvoze osobito društva kćeri društva ZMC, koja su obveznici navedenih carina. Kao osmo, iz elemenata koje su tužitelji podnijeli u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom proizlazi da je tijekom 2021., razdoblja tijekom kojeg su te carine bile na snazi, udio proizvoda koje su navedena društva kćeri uvezla u Uniju predstavljao više od 80 % obujma proizvoda društva ZMC uvezenih u Uniju.
40 Stoga, s jedne strane, valja smatrati da su, analogno zaštitnim mjerama koje su uvele Sjedinjene Američke Države, mjere ponovnog postizanja ravnoteže uvedene pobijanom uredbom namijenjene tomu da, primjenom dodatnih carina razmjernih učincima navedenih zaštitnih mjera, proizvedu vrlo negativne gospodarske posljedice na djelatnost poduzetnika iz SAD‑a koji u Uniju izvoze proizvode na koje se te mjere primjenjuju, među kojima je i društvo ZMC kao jedini proizvođač izvoznik proizvoda obuhvaćenih oznakom KN 9613 80 00, zbog razloga izloženih u točki 29. ove presude. Usto, u ovom su slučaju navedene posljedice naglašene u pogledu društva ZMC zbog njegova svojstva društva majke društava koja u Uniju uvoze više od 80 % obujma navedenih proizvoda iz SAD‑a i koja stoga snose većinu plaćanja dodatnih carina uvedenih pobijanom uredbom. Stoga, što se tiče proizvoda obuhvaćenih oznakom KN 9613 80 00, valja zaključiti da su se negativne posljedice za kojima je Komisija išla prilikom donošenja pobijane uredbe izravno odnosile na društvo ZMC.
41 S druge strane, suspenzijom primjene konsolidirane stope od 2,7 % na uvoz proizvoda obuhvaćenih oznakom KN 9613 80 00 i primjenom dodatnih carina ad valorem od 20 % na navedene proizvode, pobijana uredba utječe na pravo pristupa tržištu Unije koje su ti proizvodi imali do stupanja na snagu tih carina (vidjeti, po analogiji, rješenje od 10. rujna 2020., Kambodža i CRF/Komisija, T‑246/19, EU:T:2020:415, t. 60. i 61.). U mjeri u kojoj Komisija nije valjano opovrgnula status društva ZMC kao jedinog proizvođača izvoznika tih proizvoda sa sjedištem u SAD‑u, valja smatrati da pobijana uredba utječe i na pravo pristupa tržištu Unije proizvodâ društva ZMC i da stoga ona proizvodi izravne pravne učinke na to društvo.
42 Okolnost na koju se poziva Komisija, prema kojoj se nakon stupanja na snagu pobijane uredbe obujam proizvoda koje je društvo ZMC izvozilo na područje Unije povećao, ne mijenja taj zaključak. Naime, s jedne strane, tužitelji tvrde da to povećanje proizlazi, među ostalim, iz reorganizacije distribucije njihovih proizvoda i povećanja broja prodajnih mjesta na tržištu Unije. Usto, da nije bilo carina nametnutih pobijanom uredbom, to je povećanje moglo biti veće. Štoviše, valja istaknuti da su carine o kojima je riječ primjenjivane tijekom relativno kratkog razdoblja, od 8. svibnja 2020. do 31. prosinca 2021. S druge strane, okolnost prema kojoj nije moguće primijetiti negativne posljedice koje se nastoje postići uredbom o uvođenju mjera za ponovno postizanje ravnoteže, kao što je to pobijana uredba, nije odlučujuća za ocjenu kriterija izravnog utjecaja jer je dovoljno da akt o kojem je riječ automatski i trenutačno mijenja tužiteljev pravni položaj. Zbog razloga navedenih u točkama 40. i 41. ove presude, pobijana uredba automatski je i trenutačno proizvela izravne učinke na pravni položaj društva ZMC.
43 Prema tome, valja zaključiti da se pobijana uredba izravno odnosi na društvo ZMC i da ono, stoga, ima aktivnu procesnu legitimaciju u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.
44 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, koja se temelji na razlozima ekonomičnosti postupka, ako isti akt osporava više tužitelja i ako je utvrđeno da je jedan od njih aktivno procesno legitimiran, nije potrebno ispitivati aktivnu procesnu legitimaciju drugih tužitelja (vidjeti u tom smislu presude od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere” i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 37. i od 24. listopada 2019., EPSU i Goudriaan/Komisija, T‑310/18, EU:T:2019:757, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
45 U ovom slučaju, uzimajući u obzir zaključak prema kojem društvo ZMC ima aktivnu procesnu legitimaciju za poništenje pobijane uredbe, nije potrebno istraživati imaju li društva Zippo GmbH i Zippo SAS aktivnu procesnu legitimaciju potrebnu za podnošenje tužbe protiv te iste uredbe na temelju članka 263. UFEU‑a.
46 Osim toga, valja istaknuti da tužitelji imaju pravni interes za osporavanje pobijane uredbe, što Komisija, uostalom, i ne osporava.
47 U tom pogledu, okolnost prema kojoj su, nakon stupanja na snagu pobijane uredbe, dodatne carine ad valorem o kojima je riječ bile suspendirane Provedbenom uredbom 2021/2083, nakon podnošenja tužbe, ne utječe na pravni interes tužiteljâ s obzirom na predmet tužbe. Naime, navedenom provedbenom uredbom pobijana uredba nije ni stavljena izvan snage ni povučena iz pravnog poretka Unije, kojeg je stoga i dalje dio. Štoviše, Provedbenom uredbom 2021/2083 predviđa se da ta suspenzija mora prestati 31. prosinca 2023. Međutim, tužitelji zadržavaju pravni interes kako bi se izbjeglo to da se sporne nezakonitosti ponove u budućnosti, osobito u kontekstu eventualnog održavanja na snazi dodatnih carina o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 23. prosinca 2015., Parlament/Vijeće, C‑595/14, EU:C:2015:847, t. 17. i navedenu sudsku praksu i od 3. svibnja 2018., Distillerie Bonollo i dr./Vijeće, T‑431/12, EU:T:2018:251, t. 108. i navedenu sudsku praksu).
48 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, tužbu valja proglasiti dopuštenom.
Meritum
49 U prilog svojoj tužbi tužitelji ističu pet tužbenih razloga.
50 Opći sud smatra svrsishodnim najprije ispitati peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave.
51 Tužitelji ističu da se u postupku prikupljanja informacija koji je provela Komisija, na koji se upućuje u uvodnoj izjavi 10. pobijane uredbe, nije poštovalo načelo dobre uprave. Najprije, taj postupak nije bio transparentan, s obzirom na to da je bio organiziran na dijelu internetske stranice GU‑a za trgovinu, koji je bio gotovo nevidljiv i kojem je bilo teško pristupiti. Nadalje, čak i da Komisija nije bila dužna objaviti informacije o navedenom postupku u Službenom listu Europske unije, takva bi objava bila u skladu s načelom dobre uprave. Naposljetku, taj postupak nije omogućio tužiteljima da budu saslušani prije donošenja pobijane uredbe i, s obzirom na težinu mjera predviđenih protiv njihovih interesa, njihovo pravo na saslušanje nije poštovano, čime je povrijeđen članak 41. stavak 2. Povelje.
52 Komisija tvrdi da je postupak prikupljanja informacija koji je proveden u okviru pripreme pobijane uredbe u potpunosti ispunio zahtjeve iz članka 9. Uredbe br. 654/2014. Komisija navodi da je primila informacije od dotičnih stranaka, potvrđujući tako djelotvornost komunikacije tijekom navedenog postupka. Usto, Komisija smatra da je pravo na saslušanje ne obvezuje da pojedinačno kontaktira svakog poduzetnika na čije bi gospodarske djelatnosti mogle utjecati mjere ponovnog postizanja ravnoteže. Tvrdi da je to pravo na odgovarajući način zaštićeno objavljivanjem javne obavijesti na internetu, čime se zainteresiranim stranama omogućava da budu obaviještene i izraze svoj interes, uključujući traženjem informacija, savjeta ili sastanka.
53 Kao prvo, valja odbiti kritiku tužiteljâ u pogledu izbora i nedostatka transparentnosti načina komunikacije koji je Komisija upotrijebila kako bi organizirala prikupljanje informacija predviđeno u članku 9. stavku 1. Uredbe br. 654/2014, prije donošenja pobijane uredbe.
54 Naime, kada Komisija namjerava donijeti provedbeni akt na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe br. 654/2014, osobito kako bi ponovno postigla ravnotežu između koncesija u trgovinskim odnosima s trećim zemljama, u skladu s člankom 3. točkom (c) navedene uredbe, članak 9. stavak 1. te uredbe predviđa da ona, s jedne strane, prikuplja informacije i stavove o gospodarskim interesima Unije u vezi s određenom robom ili određenim uslugama ili u određenim sektorima, putem obavijesti u Službenom listu Europske unije ili putem drugih odgovarajućih sredstava javne komunikacije, navodeći rok u kojem ih treba dostaviti i, s druge strane, da je dužna uzeti u obzir primljene informacije i stavove.
55 Međutim, kao što to tužitelji sami priznaju, valja istaknuti da, na temelju članka 9. stavka 1. Uredbe br. 654/2014, Komisija nije bila dužna obavijestiti zainteresirane stranke o provođenju navedenog prikupljanja informacija isključivo objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije i da je također mogla osigurati publicitet tog prikupljanja „putem drugih odgovarajućih sredstava javne komunikacije”.
56 U ovom slučaju iz sadržaja spisa proizlazi da je, kad je riječ o pobijanoj uredbi, publicitet prikupljanja informacija prije njezina donošenja, u skladu s člankom 9. stavkom 1. Uredbe br. 654/2014, postignut posredstvom podstranice naslovljene „Savjetovanje”, na internetskoj stranici GU‑a za trgovinu. Na navedenoj je internetskoj podstranici javnost mogla imati pristup informacijama o savjetovanjima koja su Komisijine službe provele u području trgovinske politike, među ostalim kako bi im pridonijela.
57 Usto, s obzirom na taj isti sadržaj spisa, valja utvrditi da je prije donošenja pobijane uredbe Komisija od zainteresiranih stranaka zatražila informacije putem obrasca koji moraju ispuniti te stranke i koji je dostupan na toj istoj podstranici internetske stranice GU‑a za trgovinu. U prezentacijskom dokumentu kojem je bio priložen navedeni obrazac bio je pobliže određen, među ostalim, kontekst prikupljanja informacija o kojima je riječ, mjere koje je Komisija predvidjela nakon prikupljanja i rok u kojem joj zainteresirane stranke mogu elektroničkom poštom dostaviti informacije i stavove, odnosno najkasnije 13. ožujka 2020. u podne, prema briselskom vremenu (Belgija). Iako je među strankama nesporno da tužitelji nisu sudjelovali u tom savjetovanju, Komisija je, s druge strane, u odgovoru na pitanja Općeg suda na raspravi potvrdila da je od šest zainteresiranih stranaka primila informacije, od kojih se nijedna međutim ne odnosi na proizvode obuhvaćene oznakom KN 9613 80 00.
58 Stoga valja smatrati da Komisija, postupajući kako je opisano u točkama 56. i 57. ove presude, nije povrijedila članak 9. Uredbe br. 654/2014.
59 Kao drugo, što se tiče navodne povrede prava tužiteljâ na saslušanje, valja podsjetiti na to da svi akti Unije moraju poštovati temeljna prava, pri čemu je to poštovanje pretpostavka njihove zakonitosti, koji sud Unije mora provjeriti u okviru cjelovitog sustava pravnih lijekova koji uspostavlja UFEU (presuda od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 285.).
60 Također treba podsjetiti na to da je Komisija dužna poštovati temeljna prava Unije tijekom upravnog postupka u području obrane od mjera trgovinske politike iz zemalja koje nisu članice Unije, što obuhvaća i pravo na dobru upravu sadržano u članku 41. Povelje. Prema ustaljenoj sudskoj praksi u pogledu načela dobre uprave, u slučajevima u kojima institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti, poštovanje prava koje jamči pravni poredak Unije u upravnim postupcima od temeljne je važnosti (vidjeti u tom smislu presude od 24. svibnja 2012., JBF RAK/Vijeće, T‑555/10, neobjavljenu, EU:T:2012:262, t. 112. i navedenu sudsku praksu; od 25. siječnja 2017., Rusal Armenal/Vijeće, T‑512/09 RENV, EU:T:2017:26, t. 189. i navedenu sudsku praksu i od 12. ožujka 2020., Eurofer/Komisija, T‑835/17, EU:T:2020:96, t. 143.).
61 Usto, valja podsjetiti na to da se člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje predviđa da pravo na dobru upravu podrazumijeva pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati (presuda od 5. studenoga 2014., Mukarubega, C‑166/13, EU:C:2014:2336, t. 43.).
62 Pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese. Usto, valja pojasniti da pravo na saslušanje slijedi dvostruki cilj. S jedne strane, služi proučavanju spisa i utvrđivanju činjenica što je preciznije i točnije moguće i, s druge strane, omogućava osiguranje djelotvorne zaštite dotične osobe. Pravo na saslušanje odnosi se konkretno na jamstvo da se svaka odluka kojom se negativno utječe donosi uz puno poznavanje slučaja i njegov je cilj osobito omogućiti nadležnom tijelu da ispravi pogrešku ili dotičnoj osobi da iznese informacije koje se odnose na njezinu osobnu situaciju, koje idu u prilog tomu da se odluka donese, da se ne donese ili da ima ovakav ili onakav sadržaj (vidjeti presudu od 4. lipnja 2020., ESVD/De Loecker, C‑187/19 P, EU:C:2020:444, t. 68. i 69. i navedenu sudsku praksu).
63 Valja istaknuti da je Sud priznao važnost prava na saslušanje i njegovo široko područje primjene u pravnom poretku Unije, uzimajući u obzir da se to pravo mora primjenjivati u svim postupcima koji bi mogli rezultirati mjerom koja će negativno utjecati na osobu. Prema sudskoj praksi Suda, poštovanje prava na saslušanje nameće se i kad mjerodavni propis izričito ne predviđa takvu formalnost (vidjeti presudu od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 326. i navedenu sudsku praksu).
64 Stoga imajući u vidu njegov karakter temeljnog i općeg načela prava Unije, primjena načela prava na obranu, koja uključuju pravo na saslušanje, ne može biti isključena ni ograničena odredbom pravnog propisa i njegovo poštovanje stoga mora biti osigurano, kako u slučaju potpunog nepostojanja posebnog pravnog propisa tako i u slučaju kad postoji pravni propis koji o navedenom načelu ne vodi računa (vidjeti presudu od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 327. i navedenu sudsku praksu).
65 Naime, područje primjene prava na saslušanje kao načela i temeljnog prava pravnog poretka Unije otvoreno je kad administracija namjerava donijeti akt koji negativno utječe na prava neke osobe, odnosno akt koji može nepovoljno utjecati na interese pojedinca ili dotične države članice jer njegova primjena ne ovisi o postojanju izričitog pravila koje je sekundarnim pravom predviđeno u tu svrhu (presuda od 18. lipnja 2014., Španjolska/Komisija, T‑260/11, EU:T:2014:555, t. 64.).
66 U tom pogledu, s jedne strane, valja istaknuti da nijedna odredba Uredbe br. 654/2014 ne isključuje niti izričito ograničava pravo na saslušanje poduzetnikâ čiji proizvodi podliježu mjerama ponovnog postizanja ravnoteže predviđenima provedbenim aktom koji je Komisija donijela u skladu s člankom 4. stavkom 1. navedene uredbe.
67 Usto, članak 9. stavak 1. Uredbe br. 654/2014, u dijelu u kojem se njime predviđa Komisijina obveza da prikuplja informacije i stavove o gospodarskim interesima Unije u vezi s određenom robom ili određenim uslugama ili u određenim sektorima, ne predstavlja provedbu prava na saslušanje navedenih poduzetnika. Naime, pojedinačne interese tih poduzetnika ne treba brkati s gospodarskim interesima Unije, osobito kada je riječ o poduzetniku iz treće države. Točno je da se, kada je poduzetnik sudjelovao u takvom prikupljanju informacija, ne može isključiti da je on, zbog informacija ili stavova koje je dostavio, učinkovito i stvarno istaknuo svoje interese ili elemente koji se odnose na njegovu osobnu situaciju. Međutim, kada poduzetnik, na čije bi interese mogle nepovoljno utjecati mjere predviđene provedbenim aktom koji je Komisija donijela u skladu s člankom 4. stavkom 1. navedene uredbe, nije sudjelovao u takvom prikupljanju informacija, ne može se smatrati da njegovo pravo na saslušanje, kako je zajamčeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, nije povrijeđeno samo zato što je Komisija ispunila svoju obvezu organizacije navedenog prikupljanja, u skladu s člankom 9. stavkom 1. te uredbe.
68 S druge strane, valja uzeti u obzir činjenicu da mjere predviđene pobijanom uredbom imaju za cilj, na temelju članka 3. točke (c) i članka 4. stavka 1. Uredbe br. 654/2014, ponovno postići ravnotežu koncesija u trgovinskim odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama u obliku mjera trgovinske politike koje se sastoje od suspenzije carinskih koncesija i uvođenja dodatnih carina, među ostalim u pogledu proizvoda obuhvaćenih oznakom KN 9613 80 00.
69 Stoga proizvođači proizvoda na koje se odnose navedene povećane carine i koji se izvoze iz te treće zemlje u Uniju nisu adresati predmetnih mjera za ponovno postizanje ravnoteže koje su, u načelu, obuhvaćene okvirom trgovinskih odnosa između Unije i te iste treće zemlje.
70 Međutim, valja istaknuti da, na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe br. 654/2014, Komisija može ostvarivati pravo ponovnog postizanja ravnoteže u obliku mjera trgovinske politike koje su u bitnome jednakovrijedne opsegu koncesija pogođenih zaštitnim mjerama koje je donijela treća država o kojoj je riječ, u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (c) navedene uredbe.
71 U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 7. pobijane uredbe, Komisija je smatrala da zaštitne mjere Sjedinjenih Američkih Država mogu imati vrlo negativne gospodarske posljedice na dotične industrije Unije. U tim okolnostima, kao što je to bilo prikazano u točki 40. ove presude, valja smatrati da su, analogno zaštitnim mjerama Sjedinjenih Američkih Država, u skladu s pobijanom uredbom, mjere za ponovno postizanje ravnoteže uvedene tom uredbom namijenjene tomu da, primjenom dodatnih carina razmjernih učincima navedenih zaštitnih mjera, stvaraju negativne gospodarske posljedice na djelatnost poduzetnika iz SAD‑a koji u Uniju izvoze proizvode na koje se te mjere primjenjuju.
72 Stoga mjera ponovnog postizanja ravnoteže predviđena provedbenim aktom donesenim na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe br. 654/2014, čak i ako nije donesena u pojedinačnom postupku protiv poduzetnikâ izvoznikâ proizvoda na koje se ta mjera odnosi, može predstavljati mjeru koja može nepovoljno utjecati na interese navedenih poduzetnika.
73 Međutim, sudskom praksom Suda navedenom u točki 63. ove presude utvrđeno je široko tumačenje prava na saslušanje u smislu da se ono jamči svakoj osobi u postupku koji može rezultirati aktom koji na nju negativno utječe. Stoga se ne može isključiti da se poduzetnici izvoznici proizvoda na koje se odnose mjere ponovnog postizanja ravnoteže predviđene uredbom donesenom na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe br. 654/2014, osobito u obliku dodatnih carina, mogu pozivati na pravo na saslušanje, kako je zajamčeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, u okviru postupka donošenja navedenih mjera.
74 Komisija je, u svojem odgovoru na tužbu i na raspravi, istaknula da postupak donošenja provedbenog akta na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe br. 654/2014 ne predviđa utvrđivanje proizvođača ili izvoznika čiji proizvodi mogu biti predmet mjera ponovnog postizanja ravnoteže. Međutim, u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 62. i 63. ove presude, kada Komisija zbog vođenja postupka donošenja navedenog akta utvrdi fizičku ili pravnu osobu na čije interese mjere predviđene tim aktom mogu nepovoljno utjecati, valja smatrati da ta osoba mora moći iznijeti elemente u vezi sa svojom osobnom situacijom koji idu u prilog tomu da se predmetni akt donese, da se ne donese ili da ima ovakav ili onakav sadržaj.
75 U ovom slučaju, Komisija je na raspravi u odgovoru na pitanja Općeg suda potvrdila da je tijekom postupka donošenja pobijane uredbe znala ne samo da su proizvodi tužiteljâ među proizvodima na koje se dodatne carine o kojima je riječ trebaju primijeniti, nego i da se navedene carine u velikom dijelu odnose na njih.
76 Usto, valja istaknuti da identifikacija proizvodâ pod žigom Zippo tijekom postupka donošenja pobijane uredbe ne proizlazi iz postupka prikupljanja informacija koji provodi Komisija, u skladu s člankom 9. stavkom 1. Uredbe br. 654/2014. Naime, kao što je navedeno u točki 57. ove presude, Komisija je na raspravi pojasnila da nije primila informacije koje se odnose na proizvode obuhvaćene oznakom KN 9613 80 00. Stoga valja smatrati da je Komisija, na vlastitu inicijativu, utvrdila da su proizvodi tužiteljâ predmet mjera za ponovno postizanje ravnoteže, predviđenih pobijanom uredbom.
77 Iz prethodno navedenog proizlazi da su, u okolnostima ovog predmeta, tužitelji imali pravo na saslušanje tijekom postupka donošenja pobijane uredbe.
78 Međutim, ostvarivanje prava na saslušanje može biti ograničeno u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, u skladu s kojim:
„Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.”
79 Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, temeljna prava, kao što je to poštovanje pravâ obrane, nisu apsolutna prava, već se mogu ograničiti, pod uvjetom da ograničenja stvarno odgovaraju ciljevima u općem interesu koji se žele postići predmetnom mjerom i da u odnosu na postavljeni cilj ne predstavljaju neproporcionalan i neprihvatljiv zahvat kojim se krši sama bit tako zajamčenih prava (vidjeti presude od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce), C‑791/19, EU:C:2021:596, t. 207. i navedenu sudsku praksu i od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 337. i navedenu sudsku praksu).
80 U ovom slučaju, s obzirom na to da Komisija osporava samo postojanje prava tužiteljâ na saslušanje, ona ne tvrdi da su razmatranja koja se temelje na nastojanju da se postignu ciljevi od općeg interesa opravdala ograničavanje navedenog prava u okolnostima ovog predmeta. Suprotno tomu, ona u biti tvrdi da su se na cijeli postupak donošenja pobijane uredbe primjenjivali rokovi koji proizlaze iz odredaba članka 8. stavka 2. Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama i da prikupljanje informacija nužno mora biti obuhvaćeno tim okvirom. Valja razumjeti da Komisija time ističe da, u kontekstu postupka predviđenog tim odredbama, nije u materijalnom smislu raspolagala vremenom potrebnim da sasluša tužitelje tijekom postupka donošenja pobijane uredbe, uzimajući u obzir vrijeme koje treba posvetiti različitim fazama navedenog postupka, osobito prikupljanju informacija predviđenom u članku 9. stavku 1. Uredbe br. 654/2014, i rokove propisane primjenjivim odredbama Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama. Na raspravi je također istaknula da su mjere ponovnog postizanja ravnoteže o kojima je riječ morale biti donesene do 1. travnja 2020. kako bi se poštovale odredbe Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama i da je prikupljanje informacija u razdoblju od jednog tjedna u ožujku 2020. najviše što je mogla učiniti.
81 U tom pogledu, kao što to ističe Komisija, valja istaknuti da je postupak donošenja pobijane uredbe morao biti obuhvaćen rokovima koji proizlaze iz odredaba članka 8. stavka 2. Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama, kojima se, među ostalim, predviđa da do suspenzije koncesija za trgovinu treće države koja je donijela zaštitne mjere mora doći u roku od 90 dana od primjene tih mjera i po isteku roka od 30 dana od dana kada je Vijeće WTO‑a za trgovinu robom primilo pisanu obavijest o toj suspenziji. Prema tome, u skladu s tim odredbama, uzimajući u obzir činjenicu da su mjere koje su donijele Sjedinjene Američke Države, a na koje odgovara pobijana uredba, stupile na snagu 8. veljače 2020., same mjere za ponovno postizanje ravnoteže koje je donijela Komisija morale su stupiti na snagu u roku od 90 dana, odnosno najkasnije 8. svibnja 2020. Usto, Komisija je trebala najmanje 30 dana prije tog datuma obavijestiti Vijeće WTO‑a za trgovinu robom, odnosno najkasnije 7. travnja 2020.
82 Valja, međutim, primijetiti da je, kako bi se poštovali ti rokovi, pobijana uredba donesena 6. travnja 2020.
83 Usto, kao što to proizlazi iz točaka 75. i 76. ove presude, Komisija je na vlastitu inicijativu identificirala proizvode pod žigom Zippo kao one na koje se odnose mjere ponovnog postizanja ravnoteže predviđene pobijanom uredbom, koja je tada bila u postupku donošenja.
84 U takvim je okolnostima na Komisiji bilo da, s jedne strane, osigura poštovanje rokova koji proizlaze iz odredaba članka 8. stavka 2. Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama i, s druge strane, sasluša tužitelje, koji su imali pravo na saslušanje tijekom postupka donošenja pobijane uredbe, kao što je to zaključeno u točki 77. ove presude.
85 Međutim, Komisija u ovom slučaju samo iznosi tvrdnju o postojanju navedenih odredaba a da pritom ipak ne navodi na koji način poštovanje rokova koji iz njih proizlaze sprječava saslušanje tužiteljâ. U tom pogledu, kao prvo, valja uzeti u obzir činjenicu da su Komisiji bili poznati navedeni rokovi i datum na koji je pobijana uredba trebala biti donesena. Kao drugo, Komisijin izbor da mjerama ponovnog postizanja ravnoteže, donesenima na temelju Uredbe br. 654/2014, odgovori na zaštitne mjere koje su donijele Sjedinjene Američke Države formaliziran je 6. ožujka 2020. zahtjevom za savjetovanje podnesenim WTO‑u na temelju Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama, kao što to proizlazi iz bilješke iz uvodne izjave 4. pobijane uredbe. Kao treće, iako je Komisija na raspravi izjavila da je prikupljanje informacija na temelju članka 9. Uredbe br. 654/2014 „u razdoblju od jednog tjedna u ožujku [2020.] najviše [što je mogla učiniti]”, ona ne objašnjava kako bi saslušanje tužiteljâ, na temelju prava na saslušanje, zahtijevalo više vremena ni zašto se prikupljanje njihovih očitovanja ne bi moglo provesti usporedno s navedenim prikupljanjem ili nakon njega, u razdoblju od 6. ožujka 2020., datuma zahtjeva za savjetovanje podnesenog WTO‑u, do 1. travnja 2020., datuma do kojega su, kako je to Komisija naznačila, trebale biti donesene predmetne mjere za ponovno postizanje ravnoteže. Kao četvrto, kao što je to navedeno u točki 57. ove presude, Komisija je tijekom navedenog prikupljanja prikupila samo šest informacija od zainteresiranih stranaka i valja primijetiti da ona ne iznosi nijedan argument kojim bi objasnila zašto bi postupanje s očitovanjima tužiteljâ, uz postupanje s tih šest informacija prikupljenih od 6. do 13. ožujka 2020., imalo za posljedicu to da ona ne bi mogla donijeti pobijanu uredbu uz poštovanje rokova koji proizlaze iz odredbi Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama, osiguravajući pritom tužiteljima njihovo pravo na saslušanje u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje.
86 Prema tome, budući da Komisija nije podnijela dokaz o svojoj nemogućnosti da učinkovito sasluša tužitelje tijekom postupka donošenja pobijane uredbe, iako je priznala da ih je u tom okviru identificirala na vlastitu inicijativu, valja smatrati da je raspolagala vremenom koje je potrebno da tužiteljima omogući da ostvare svoje pravo na saslušanje.
87 Točno je da navodna povreda načela dobre uprave može dovesti do poništenja uredbe o kojoj je riječ samo u mjeri u kojoj je ta nepravilnost mogla utjecati na ishod postupka i tako konkretno utjecati na tužiteljeva prava obrane (vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2015., Yuanping Changyuan Chemicals/Vijeće, T‑310/12, neobjavljenu, EU:T:2015:295, t. 224. i 225. i navedenu sudsku praksu). U tom se slučaju, međutim, od tužitelja ne može zahtijevati da dokaže da bi Komisijina odluka imala drugačiji sadržaj, nego samo da takva hipoteza nije u potpunosti isključena, s obzirom na to da je mogao bolje osigurati svoju obranu da nije bilo postupovne nepravilnosti (vidjeti presudu od 20. svibnja 2015., Yuanping Changyuan Chemicals/Vijeće, T‑310/12, neobjavljenu, EU:T:2015:295, t. 214. i navedenu sudsku praksu).
88 U tom pogledu tužitelji u tužbi ističu, među ostalim, da su u trenutku donošenja pobijane uredbe mjere za ponovno postizanje ravnoteže predviđene u pogledu njihovih proizvoda bile najstroži oblik predviđenih mjera za ponovno postizanje ravnoteže, kako u pogledu njihova opsega tako i u pogledu njihova iznosa, u odnosu na one koje su se odnosile na druge industrije iz SAD‑a. Također napominju osobito strog karakter mjere koja se odnosi na samo jednog poduzetnika i na njega u cijelosti prebacuje posljedicu mjera za ponovno postizanje ravnoteže o kojima je riječ, ili pak činjenicu da njihovi proizvodi nisu povezani s proizvodima na koje se odnose zaštitne mjere Sjedinjenih Američkih Država, tako da mjere koje je poduzela Komisija stoga ne mogu kompenzirati učinke navedenih zaštitnih mjera. Tvrde i da je Komisija, time što se posebno usmjerila na njih, donijela diskriminatornu mjeru, iako je imala mogućnost izabrati druge proizvode koji bi se odnosili na više poduzetnika i pravednije raspodijeliti mjere za ponovno postizanje ravnoteže o kojima je riječ.
89 U ovom slučaju valja smatrati da su se tužitelji, da su mogli ostvariti svoje pravo na saslušanje tijekom postupka donošenja pobijane uredbe, mogli, među ostalim, pozvati na argumente navedene u točki 88. ove presude.
90 Međutim, budući da je društvo ZMC jedini proizvođač izvoznik proizvoda o kojima je riječ, zbog razloga iznesenih u točki 29. ove presude, ne može se isključiti da bi pobijana uredba imala drukčiji sadržaj da je Komisija saslušala tužitelje prije njezina donošenja.
91 Stoga iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija povrijedila pravo tužiteljâ na saslušanje tijekom postupka donošenja pobijane uredbe, a time i načelo dobre uprave, te da je ta povreda mogla utjecati na ishod postupka.
92 U tim okolnostima valja prihvatiti peti tužbeni razlog i stoga poništiti pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na proizvode obuhvaćene oznakom KN 9613 80 00, pri čemu nije potrebno ispitati druge tužbene razloge niti odlučiti o dopuštenosti dokaza koje su tužitelji podnijeli dopisom od 10. siječnja 2023.
Troškovi
93 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova postupka u skladu sa zahtjevom tužiteljâ.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (treće vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Provedbena uredba Komisije (EU) 2020/502 оd 6. travnja 2020. o određenim mjerama trgovinske politike u pogledu određenih proizvoda podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država poništava se u dijelu u kojem se odnosi na proizvode obuhvaćene oznakom KN 9613 80 00.
2. Europskoj komisiji nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 18. listopada 2023.