MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ANTHONYJA COLLINSA
od 28. rujna 2023.(1)
Predmet C‑509/22
Agenzia delle Dogane e dei Monopoli
protiv
Girelli Alcool Srl
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Oporezivanje – Trošarine – Direktiva 2008/118/EZ – Članak 7. stavak 4. – Obveza obračunavanja trošarine – Puštanje u potrošnju – Oslobođenje u slučaju potpunog uništenja ili nepovratnog gubitka trošarinske robe u sustavu odgode plaćanja trošarine – Nepredvidive okolnosti – Ovlaštenje nadležnih tijela države članice – Nepovratan gubitak uzrokovan nepažnjom koja nije krajnja nepažnja zaposlenika ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta”
Uvod
1. Povod ovom zahtjevu za prethodnu odluku, koji je uputio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija), jest odluka kojom je Agenzia delle Dogane e dei Monopoli (Agencija za carine i monopole, Italija) (u daljnjem tekstu: Carinska agencija) odbila Girelliju Alcool Srl (u daljnjem tekstu: Girelli), talijanskom društvu koje drži ovlašteno trošarinsko skladište etilnog alkohola te postrojenje za denaturiranje i pakiranje etilnog alkohola, odobriti oslobođenje od trošarine za čisti etilni alkohol koji je nepovratno izgubljen zbog pogreške jednog zaposlenika tog društva.
2. Sud koji je uputio zahtjev traži smjernice za tumačenje članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118/EZ(2). Pita treba li pojam „nepredvidive okolnosti” tumačiti jednako kao pojam „viša sila” te obuhvaća li on situaciju u kojoj je nepovratan gubitak robe posljedica nepažnje ili nepažnje koja nije krajnja nepažnja zaposlenika ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta. Također se pita o usklađenosti s člankom 7. stavkom 4. Direktive 2008/118 nacionalnog propisa kojim se za potrebe oslobođenja od trošarine nepažnja koja nije krajnja nepažnja izjednačava s nepredvidivim okolnostima i višom silom. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev pita se o opsegu ovlaštenja koje nadležna tijela država članica mogu izdati na temelju navedene odredbe.
Pravni okvir
Pravo Europske unije
3. Prema uvodnim izjavama 8. i 9. Direktive 2008/118:
„(8) Budući da je za pravilno djelovanje unutarnjeg tržišta još uvijek potrebno da su pojam trošarina i uvjeti za njezino obračunavanje jednaki u svim državama članicama, potrebno je na razini [Unije] jasno utvrditi kada je trošarinska roba puštena u potrošnju i tko je osoba obvezna za plaćanja trošarine.
(9) Budući da je trošarina porez na potrošnju određene robe, ne bi smjela postojati obveza obračuna na trošarinsku robu koja je pod određenim okolnostima bila uništena ili nepovratno izgubljena.”
4. Članak 1. stavak 1. te direktive propisuje:
„Ovom se Direktivom utvrđuju opća pravila u odnosu na trošarine koje se ubiru neposredno ili posredno na potrošnju sljedećih roba (dalje u tekstu ‚trošarinska roba’):
[…]
(b) alkohol i alkoholna pića, obuhvaćeni [Direktivom Vijeća 92/83/EEZ od 19. listopada 1992. o usklađivanju struktura trošarina na alkohol i alkoholna pića (SL 1992., L 316, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 8.)] i [Direktivom Vijeća 92/84/EEZ od 19. listopada 1992. o usklađivanju stopa trošarina na alkohol i alkoholna pića (SL 1992., L 316, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 15.)];
[…]”
5. Članak 2. Direktive 2008/118 glasi:
„Trošarinska roba je podložna trošarini u trenutku:
(a) njezine proizvodnje […] na području [Unije];
(b) njezinog uvoza na područje [Unije].”
6. Poglavlje II. te direktive, naslovljeno „Obveza obračunavanja i plaćanja, povrat, oslobođenje”, sadržava odjeljak 1., naslovljen „Vrijeme i mjesto obveze obračunavanja”, u okviru kojeg članak 7. propisuje:
„1. Obveza obračunavanja trošarine nastaje puštanjem u potrošnju u državi članici.
2. U smislu ove Direktive ‚puštanje u potrošnju’ znači:
(a) otpuštanje trošarinske robe, uključujući nepravilno otpuštanje, iz sustava odgode plaćanja trošarine;
(b) držanje trošarinske robe izvan sustava odgode plaćanja trošarine kada trošarina u skladu s važećim odredbama prava [Unije] i nacionalnog zakonodavstva nije ubrana;
(c) proizvodnju trošarinske robe, uključujući nepravilnu proizvodnju, izvan sustava odgode plaćanja trošarine;
(d) uvoz trošarinske robe, uključujući nepravilni uvoz, osim ako se trošarinska roba odmah nakon uvoza stavi u sustav odgode plaćanja trošarine.
[…]
4. Potpuno uništenje ili nepovratan gubitak trošarinske robe u sustavu odgode plaćanja trošarine, kao posljedica same prirode robe, nepredvidivih okolnosti, više sile ili kao posljedica ovlaštenja nadležnih tijela države članice, ne smatra se puštanjem u potrošnju.
U smislu ove Direktive roba se smatra potpuno uništenom ili nepovratno izgubljenom kad je više nije moguće koristiti kao trošarinsku robu.
U slučaju potpunog uništenja ili nepovratnog gubitka trošarinske robe, potrebno je dostaviti odgovarajući dokaz nadležnim tijelima države članice u kojoj je došlo do potpunog uništenja ili nepovratnog gubitka predmetne trošarinske robe ili, ako nije moguće ustanoviti gdje je gubitak nastao, u državi članici u kojoj je gubitak otkriven.
5. Svaka država članica utvrđuje svoja pravila i uvjete u skladu s kojima se utvrđuju gubici navedeni u stavku 4.”
Nacionalno pravo
7. Prema članku 2. stavku 2. decreta legislativo n. 504 – Testo unico delle disposizioni legislative concernenti le imposte sulla produzione e sui consumi e relative sanzioni penali e amministrative (Zakonodavna uredba br. 504, Pročišćeni tekst zakonodavnih odredbi o porezima na proizvodnju i potrošnju te s time povezanim kaznenim i upravnim sankcijama) od 26. listopada 1995.(3), kako je izmijenjen decretom legislativo n. 48 – Attuazione della direttiva 2008/118/CE relativa al regime generale delle accise e che abroga la direttiva 92/12/CEE (Zakonodavna uredba br. 48 o provedbi Direktive 2008/118/EZ o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ) od 29. ožujka 2010.(4), „obveza obračunavanja trošarine nastaje puštanjem proizvoda u potrošnju na području države”.
8. Članak 4. stavak 1. Zakonodavne uredbe br. 504/1995 glasi:
„U slučaju nepovratnog gubitka ili potpunog uništenja trošarinske robe u sustavu odgode plaćanja trošarine, obveznika trošarine oslobađa se od njezina plaćanja ako on poreznim tijelima na odgovarajući način dokaže da su gubitak ili uništenje robe nastali kao posljedica nepredvidivih okolnosti ili više sile. Osim u pogledu prerađenog duhana, događaji koji su posljedica nepažnje koja nije krajnja nepažnja, koja je pripisiva trećim osobama ili samom obvezniku trošarine, izjednačuju se s nepredvidivim okolnostima i višom silom.”
9. Članak 4. stavak 5. Zakonodavne uredbe br. 504/1995 predviđa da se „roba smatra potpuno uništenom ili nepovratno izgubljenom kad je više nije moguće koristiti kao trošarinsku robu”.
Činjenično stanje, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
10. Tijekom punjenja spremnika u Girellijevu postrojenju za denaturiranje etilnog alkohola 26. ožujka 2014., u prisustvu službenika Carinske agencije, došlo je do istjecanja čistog etilnog alkohola kroz ventil na spremniku koji je jedan od Girellijevih zaposlenika slučajno ostavio otvorenim te se alkohol razlio po podu postrojenja. Dio alkohola je prikupljen i sačuvan, ali ostatak je nepovratno izgubljen.
11. Girelli je 31. ožujka 2014. Carinskoj agenciji na temelju članka 4. stavka 1. Zakonodavne uredbe br. 504/1995 podnio zahtjev za oslobođenje od plaćanja trošarine u odnosu na dio čistog etilnog alkohola koji je slučajno izgubljen.
12. Carinska agencija je 5. lipnja 2014. odbila taj zahtjev uz obrazloženje da je gubitak bio posljedica nesmotrenosti i nepažnje Girellijeva zaposlenika, a ne nepredvidivih okolnosti ili više sile.
13. Girelli se 25. srpnja 2014. očitovao Carinskoj agenciji osporivši svoju obvezu plaćanja trošarine na čisti etilni alkohol koji je izgubljen.
14. Carinska agencija je 3. listopada 2014. odbila to očitovanje. Donijela je rješenje o plaćanju trošarine u iznosu od 17 476,24 eura, protiv kojeg je Girelli podnio tužbu Commissioneu tributaria provinciale di Milano (Općinski porezni sud u Milanu, Italija). Girelli je među ostalim isticao da obveza obračunavanja trošarine nije nastala jer čisti etilni alkohol, s obzirom na to da je nepovratno izgubljen, nije pušten u potrošnju. Usto je tvrdio da je štetni događaj pripisiv nepredvidivim okolnostima ili, podredno, „nepažnji koja nije krajnja nepažnja” jer ga je uzrokovala nepozornost zaposlenika.
15. Commissione tributaria provinciale di Milano (Općinski porezni sud u Milanu) prihvatio je Girellijevu tužbu. Zaključio je da je gubitak bio posljedica „neupitne nepažnje, ali koju nije moguće smatrati ‚krajnjom’”.
16. Carinska agencija protiv te je odluke podnijela žalbu Commissioneu tributaria regionale della Lombardia (Okružni porezni sud za Lombardiju, Italija), koji je utvrdio da se oslobođenje treba odobriti jer je čisti etilni alkohol nepovratno izgubljen zbog nepredvidivih okolnosti.
17. Carinska agencija protiv potonje je odluke podnijela žalbu u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev, u bitnome navodeći da je Commissione tributaria regionale della Lombardia (Okružni porezni sud za Lombardiju) povrijedio članak 4. Zakonodavne uredbe br. 504/1995 utvrdivši da se nepažljivo postupanje Girellijeva zaposlenika može podvesti pod pojam „nepredvidive okolnosti” te da, u svakom slučaju, nepažnja tog zaposlenika nije bila „krajnja”.
18. Sud koji je uputio zahtjev ističe da se u njegovoj sudskoj praksi koriste dva različita pristupa pojmu nepredvidivih okolnosti. Prema prvom pristupu, koji je subjektivan, imatelj obveze mora dokazati da mu se, s obzirom na konkretne okolnosti slučaja, ne može pripisati nikakva nepažnja te da je ona nastala na način koji se nije mogao predvidjeti ili izbjeći upotrebom dužne pažnje. Prema drugom pristupu, koji je objektivan, nije relevantno je li imatelj obveze postupao s dužnom pažnjom ili ne.
19. Sud koji je uputio zahtjev navodi da se iz presuda Suda u predmetima Société Pipeline Méditerranée et Rhône(5) i Latvijas Dzelzceļš(6) može zaključiti da je, u području trošarina, pojmovima „viša sila” i „nepredvidive okolnosti” svojstven objektivni element koji se odnosi na neuobičajene okolnosti izvanjske gospodarskom subjektu i subjektivni element koji od te osobe zahtijeva da se zaštiti od posljedica neuobičajenog događaja poduzimajući odgovarajuće mjere a da pritom ne snosi prekomjernu štetu. Čini se da ta dva pojma imaju iste značajke. Čak i kad je riječ o nepredvidivim okolnostima, mora biti riječ o „neuobičajenim i nepredvidivim okolnostima izvanjskim za ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta, a čije se posljedice nije moglo izbjeći unatoč tomu što je on upotrijebio svu dužnu pažnju”, a „zahtjev da su okolnosti izvanjske ovlaštenom držatelju trošarinskog skladišta nije ograničen na okolnosti koje on ne može materijalno ili fizički kontrolirati, nego se odnosi na okolnosti koje on objektivno ne može kontrolirati ili su izvan područja njegove odgovornosti”(7).
20. Sud koji je uputio zahtjev pita može li se oslobođenje predviđeno člankom 7. stavkom 4. Direktive 2008/118 odobriti ako je događaj koji je uzrokovao nepovratan gubitak trošarinske robe posljedica nepažnje, nerazboritosti ili nestručnosti držatelja trošarinskog skladišta ili njegova zaposlenika. S obzirom na njihove objektivne i subjektivne elemente, pojmovi „viša sila” i „nepredvidive okolnosti” ne odnose se na skrivljeno postupanje, uključujući pogrešku zbog nepažnje, koje se po samoj svojoj prirodi može i predvidjeti i izbjeći.
21. Sud koji je uputio zahtjev pita i razlikuje li se pojam „nepredvidive okolnosti” od pojma „viša sila” u smislu razine pažnje koju dotična osoba mora upotrijebiti kada poduzima mjere opreza radi izbjegavanja štetnog događaja.
22. Sud koji je uputio zahtjev smatra da članak 4. stavak 1. Uredbe br. 504/1995, time što nepažnju koja nije krajnja nepažnja izjednačava s „višom silom” i „nepredvidivim okolnostima”, prema svemu sudeći uvodi dodatan razlog za oslobođenje od plaćanja trošarine koji se temelji na subjektivnom kriteriju pažnje dotične osobe.
23. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev pita može li se izraz „kao posljedica ovlaštenja nadležnih tijela države članice” iz članka 7. stavka 4. prvog podstavka Direktive 2008/118 tumačiti na način da državama članicama omogućuje uvođenje drugih općih kategorija razloga za oslobođenje od trošarine. Taj sud smatra da tekst te odredbe, to jest činjenica da se u njoj spominju i „sama priroda robe”, „nepredvidive okolnosti” i „viša sila”, može upućivati na to da taj izraz ima restriktivan i rezidualan značaj. On se stoga odnosi na druge posebne događaje, koje nije moguće unaprijed odrediti, već podrazumijevaju posebne okolnosti koje, ovisno o pojedinačnoj prethodnoj ocjeni nadležnih tijela, mogu opravdati donošenje odluke da se proizvod uništi. To stajalište potvrđuje činjenica da se razlozi za oslobođenje koji odstupaju od općih poreznih pravila moraju usko tumačiti i upotreba riječi „okolnosti” u uvodnoj izjavi 9. Direktive 2008/118.
24. S obzirom na te okolnosti, Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li, kao prvo, pojam nepredvidivih okolnosti koje su prouzročile gubitke u sustavu odgode plaćanja trošarine u skladu s člankom 7. stavkom 4. [Direktive 2008/118], poput pojma više sile, tumačiti na način da je riječ o neuobičajenim i nepredvidivim okolnostima izvanjskim ovlaštenom držatelju trošarinskog skladišta koje je nemoguće izbjeći unatoč svim mjerama opreza koje je on poduzeo i koje on objektivno nije mogao kontrolirati?
2. Osim toga, je li i u kojoj mjeri, u svrhu isključenja odgovornosti u slučajevima nepredvidivih okolnosti, relevantna dužna pažnja kojom su primijenjene mjere opreza koje su potrebne kako bi se izbjegao štetni događaj?
3. Podložno prvim dvama pitanjima, je li odredba poput članka 4. stavka 1. [Zakonodavne uredbe br. 504/1995], kojom se nepažnja (iste osobe ili trećih osoba) koja nije krajnja nepažnja izjednačuje s nepredvidivim okolnostima i višom silom, u skladu s odredbama članka 7. stavka 4. [Direktive 2008/118], u kojem se ne navode dodatni uvjeti koji se osobito odnose na „nepažnju” počinitelja štete ili aktivnog sudionika u njezinu počinjenju?
4. Naposljetku, može li se izraz ‚ili kao posljedica ovlaštenja nadležnih tijela države članice’, koji je također sadržan u navedenom članku 7. stavku 4., tumačiti kao mogućnost države članice da utvrdi dodatnu opću kategoriju (obična nepažnja) koja može utjecati na definiciju puštanja u potrošnju u slučaju uništenja ili gubitka robe ili se tom izrazu takva odredba protivi jer ga treba tumačiti na način da se odnosi na posebne slučajeve za koje se ovlaštenje dodjeljuje u svakom slučaju zasebno ili koji su na drugi način definirani prema svojim objektivnim elementima?”
25. Girelli, talijanska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Sud je Europskom parlamentu, Vijeću i Komisiji postavio pitanja na koja su te institucije trebale pisano odgovoriti. One su to učinile u predviđenom roku. Dana 7. lipnja 2023. održana je rasprava, na kojoj su Girelli i Komisija iznijeli usmena očitovanja i odgovarali na pitanja Suda.
Pravna ocjena
Dopuštenost
26. Iako nije službeno istaknuo prigovor nedopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku, Girelli navodi da se prethodna pitanja ne tiču spora u glavnom postupku. U skladu s člankom 7. stavkom 1. Direktive 2008/118 i člankom 2. stavkom 2. Zakonodavne uredbe br. 504/1995, obveza obračunavanja trošarine nastaje u trenutku puštanja u potrošnju. Nakon što se razlio po podu postrojenja za denaturiranje, čisti etilni alkohol više „nije [bilo] moguće koristiti” kao trošarinsku robu te je on stoga nepovratno izgubljen(8), tako da se nipošto ne može smatrati da je bio pušten u potrošnju.
27. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom navedenog, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku. Takva pitanja stoga uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja(9).
28. Za potrebe zahtjeva za prethodnu odluku valja utvrditi može li se, u okolnostima opisanima u tom zahtjevu, nepovratan gubitak trošarinske robe smatrati puštanjem u potrošnju u smislu članka 7. stavka 2. Direktive 2008/118. Protivno Girellijevim navodima, činjenica da je trošarinska roba potpuno uništena ili nepovratno izgubljena ne znači nužno da ona nije puštena u potrošnju. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 9. Direktive 2008/118, obveza obračunavanja trošarine na robu koja je potpuno uništena ili nepovratno izgubljena ne postoji samo „pod određenim okolnostima”, koje su navedene u članku 7. stavku 4. te direktive. Sud koji je uputio zahtjev traži od Suda pojašnjenje čini li takve okolnosti situacija poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.
29. Iz navedenog slijedi da su upućena pitanja korisna i relevantna za ishod spora koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev. Stoga savjetujem Sudu da na njih odgovori.
Meritum
Prvo pitanje
30. Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem želi utvrditi treba li pojam „nepredvidive okolnosti” iz članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118, poput pojma „viša sila”, tumačiti na način da je riječ o neuobičajenim i nepredvidivim okolnostima izvanjskim ovlaštenom držatelju trošarinskog skladišta čije se posljedice unatoč svoj upotrijebljenoj dužnoj pažnji nisu mogle izbjeći te koje su objektivno izvan njegove kontrole ili područja njegove odgovornosti(10).
31. Direktiva 2008/118 ne definira pojmove „nepredvidive okolnosti” i „viša sila” niti u tu svrhu upućuje na pravo država članica(11).
32. Čini se da se Girelli u svojim pisanim očitovanjima oslanja na članak 7. stavak 5. Direktive 2008/118 kada tvrdi da države članice, kada odobravaju oslobođenja od plaćanja trošarine, imaju određenu marginu prosudbe. Talijanska vlada i Komisija ističu, prema mojemu mišljenju pravilno, da upućivanje na nacionalna pravila i uvjete u toj odredbi ne mijenja značenje pojmova „nepredvidive okolnosti” i „viša sila” sadržanih u članku 7. stavku 4. Direktive 2008/118(12). Kao što je to Komisija objasnila na raspravi, diskrecijske ovlasti koje članak 7. stavak 5. Direktive 2008/118 daje državama članicama ograničene su na sporedna pitanja. Ta pitanja uključuju formalnosti koje treba ispuniti i rokove unutar kojih se mora proglasiti uništenje ili gubitak trošarinske robe, zatražiti ovlaštenje od nadležnih tijela za uništenje takve robe ili pružiti dokaze o takvom uništenju ili gubitku ili o postojanju nepredvidivih okolnosti ili više sile.
33. Navodeći da je za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta potrebno da su pojam trošarine i uvjeti za njezino obračunavanje jednaki u svim državama članicama, uvodna izjava 8. Direktive 2008/118 potvrđuje pristup koji zagovaraju talijanska vlada i Komisija. Ta uvodna izjava usto objašnjava zašto je člankom 7. stavkom 2. Direktive 2008/118 precizno definirano kada trošarinsku robu treba smatrati puštenom u potrošnju te stoga, u skladu s člankom 7. stavkom 1. te direktive, kada nastaje obveza obračunavanja trošarine na tu robu. Budući da su smisao i doseg pojmova „nepredvidive okolnosti” i „viša sila” relevantni čimbenici pri utvrđivanju postojanja obveze obračunavanja trošarine(13), ti su pojmovi nužno autonomni te ih se mora ujednačeno primjenjivati u cijeloj Uniji(14).
34. Iz navedenog slijedi da margina prosudbe koju članak 7. stavak 5. Direktive 2008/118 daje državama članicama za odobravanje oslobođenja od plaćanja trošarine ne utječe na definicije pojmova „nepredvidive okolnosti” i „viša sila” sadržanih u članku 7. stavku 4. te direktive.
35. Sud do sada nije tumačio pojmove „nepredvidive okolnosti” i „viša sila” iz članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118. On je u presudi SPMR, u kojoj je tumačio članak 14. stavak 1. prvu rečenicu Direktive 92/12, prethodnice Direktive 2008/118, razmatrao pojam „viša sila” u kontekstu trošarina(15). Utvrdio je da opća struktura i svrha Direktive 92/12 ne zahtijevaju da se elementi „više sile”, kako proizlaze iz njegove sudske prakse u drugim područjima prava Unije(16), tumače i primjenjuju na ijedan određen način(17). Sud je slijedom toga zaključio da se definicija „više sile” koju je usvojio u tim drugim područjima prava Unije primjenjuje i na članak 14. stavak 1. prvu rečenicu Direktive 92/12(18). Prema toj definiciji, koju je moguće smatrati „uobičajenom”, pojam „viša sila” ne zahtijeva apsolutnu nemogućnost, nego ga treba shvaćati na način da se odnosi na neuobičajene i nepredvidive okolnosti izvanjske gospodarskom subjektu čije se posljedice nisu mogle izbjeći unatoč svoj upotrijebljenoj dužnoj pažnji(19). Stoga, viša sila se sastoji od dvaju elemenata: objektivnog elementa, koji se odnosi na prirodu okolnosti (neuobičajene i izvanjske gospodarskom subjektu), i subjektivnog elementa, koji podrazumijeva obvezu gospodarskog subjekta da se zaštiti od posljedica neuobičajenog događaja poduzimajući odgovarajuće mjere a da pritom ne snosi prekomjernu štetu (20).
36. Sud je stoga presudio da ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta ima pravo na oslobođenje predviđeno člankom 14. stavkom 1. prvom rečenicom Direktive 92/12 „samo ako može dokazati postojanje neuobičajenih i nepredvidivih, te njemu izvanjskih, okolnosti, a čije se posljedice nije moglo izbjeći unatoč svoj upotrijebljenoj dužnoj pažnji”. Primjena tih uvjeta u kontekstu navedene odredbe ne dovodi do apsolutne odgovornosti ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta za gubitke proizvoda koji podliježu sustavu odgode plaćanja trošarine. Zahtjev da okolnosti budu izvanjske ovlaštenom držatelju skladišta nije ograničen na okolnosti koje su njemu izvanjske u materijalnom ili fizičkom smislu, već obuhvaća i one „koje su izvan kontrole ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta ili izvan područja njegove odgovornosti”(21).
37. Prema mojemu mišljenju, logika kojom se Sud vodio pri donošenju tih utvrđenja primjenjiva je i na definiciju pojma „viša sila” za potrebe članka 7. stavka 4. prvog podstavka Direktive 2008/118.
38. Kao prvo, iz uvodnih izjava 2. i 8. te članka 1. stavka 1. Direktive 2008/118 jasno proizlazi da se tom direktivom nastoji osigurati pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta trošarinske robe. Ona u tu svrhu predviđa opće aranžmane prema kojima pojam trošarine i uvjeti za njezino obračunavanje trebaju biti jednaki u svim državama članicama(22).
39. Nadalje, u skladu s člankom 2. Direktive 2008/118, trošarinska roba(23) podliježe trošarini u trenutku njezine proizvodnje na području Unije odnosno u trenutku njezina uvoza na to područje. Prema članku 7. stavku 1. Direktive 2008/118, obveza obračunavanja trošarine nastaje tek u trenutku puštanja te robe u potrošnju. U skladu s člankom 7. stavkom 2. točkom (a) te direktive, puštanje u potrošnju podrazumijeva otpuštanje trošarinske robe, uključujući njezino nepravilno otpuštanje, iz sustava odgode plaćanja trošarine(24).
40. Naposljetku, a contrario tumačenje članka 7. stavka 4. prvog podstavka Direktive 2008/118 navodi na zaključak da potpuno uništenje ili nepovratan gubitak trošarinske robe u sustavu odgode plaćanja trošarine treba smatrati puštanjem u potrošnju, osim u situacijama koje su taksativno navedene u toj odredbi, a koje uključuju nepredvidive okolnosti ili višu silu(25).
41. Iz navedenog proizlazi da, u kontekstu Direktive 2008/118, obveza obračunavanja trošarine u pravilu postoji i u pogledu potpuno uništene ili nepovratno izgubljene robe u sustavu odgode plaćanja trošarine. Kao što to Komisija pravilno navodi u svojim pisanim očitovanjima i svojem odgovoru na jedno od pisanih pitanja Suda, oslobođenje koje je člankom 7. stavkom 4. Direktive 2008/118 predviđeno u slučaju uništenja ili gubitka trošarinske robe koji se može pripisati, među ostalim, nepredvidivim okolnostima ili višoj sili čini odstupanje od tog općeg pravila te se stoga mora usko tumačiti(26).
42. S obzirom na navedeno, smatram da je „uobičajena” definicija „više sile” kojom se Sud vodio u presudi SPMR u kontekstu članka 14. stavka 1. prve rečenice Direktive 92/12 – uključujući pojašnjenja u točkama 32. i 33. te presude –(27) primjenjiva i u kontekstu članka 7. stavka 4. prvog podstavka Direktive 2008/118. Čini se da tom stajalištu u prilog ide navod Suda u presudi IMPERIAL TOBACCO BULGARIA da se njegova sudska praksa koja se odnosi na Direktivu 92/12 primjenjuje i na Direktivu 2008/118 jer relevantne odredbe prvonavedene direktive imaju doseg u biti istovjetan onomu odredbi potonje direktive(28).
43. Kada je riječ o smislu i dosegu pojma „nepredvidive okolnosti” sadržanog u članku 7. stavku 4. prvom podstavku Direktive 2008/118, čini se da su upućivanja suda koji je uputio zahtjev, talijanske vlade i Komisije na presudu Latvijas Dzelzceļš veoma prikladna. U toj se presudi razmatralo može li se istjecanje otapala iz cisterne uzrokovano činjenicom da uređaj za istovar vagona cisterne nije bio pravilno zatvoren ili je bio oštećen smatrati nepredvidivom okolnosti ili višom silom u smislu članka 206. stavka 1. Uredbe (EEZ) br. 2913/92(29). Sud je u toj presudi utvrdio da su u kontekstu carinskih propisa pojmovima „viša sila” i „nepredvidive okolnosti” svojstveni i objektivni i subjektivni element opisani u točki 35. ovog mišljenja(30). Dakle, Sud je obama pojmovima pripisao isti sadržaj te je ponovio svoju „uobičajenu” definiciju „više sile”(31). Čini se da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg pojmove „viša sila” i „nepredvidive okolnosti” u kontekstu prvog podstavka članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118 ne bi trebalo izjednačiti kao što je u presudi Latvijas Dzelzceļš to za te pojmove učinjeno u kontekstu članka 206. stavka 1. Carinskog zakonika(32).
44. U prilog tom zaključku prvo ističem da obje odredbe imaju sličan sadržaj.
45. Kao drugo, Sud je u presudi Latvijas Dzelzceļš utvrdio da članak 206. stavak 1. Carinskog zakonika predstavlja odstupanje od pravila utvrđenog u članku 204. stavku 1. točki (a) tog zakonika, u kojem su navedene okolnosti u kojima nastaje uvozni carinski dug, te da, posljedično, pojmove „viša sila” i „nepredvidive okolnosti” u smislu prve od tih odredbi treba tumačiti usko(33). Oba pojma mogu utjecati na obvezu obračunavanja trošarine u kontekstu oslobođenja od trošarine predviđenog člankom 7. stavkom 4. Direktive 2008/118. Budući da predstavljaju odstupanje od općeg pravila, ti se pojmovi moraju usko tumačiti i u smislu potonje odredbe(34).
46. Kao što to talijanska vlada navodi u svojim pisanim očitovanjima, Sud je u presudi Dansk Transport og Logistik(35) naglasio postojanje „sličnosti između carina i trošarina u smislu da se ta davanja naplaćuju na uvoz robe u [Uniju] i njezinu kasniju distribuciju kroz gospodarske kanale država članica”. S obzirom na te sličnosti te kako bi pružio smisleno tumačenje primjenjivog zakonodavstva Unije, Sud je utvrdio da treba smatrati da se trošarinski dug gasi pod jednakim uvjetima kao carinski dug.
47. Naposljetku, u sudskoj praksi Suda koja se odnosi na druga područja prava Unije ne pravi se jasna razlika između pojmova „nepredvidive okolnosti” i „viša sila”, već se ti pojmovi smatraju jednakima(36). Kako je nezavisna odvjetnica J. Kokott istaknula u svojem mišljenju u predmetu SPMR(37), Sud te pojmove često ispituje zajedno, s obzirom na iste kriterije te ne objašnjavajući podrobno razlike između njih. Primjerice, Sud je u presudi RF/Komisija(38), koja se odnosila na pravila o postupovnim rokovima iz članka 45. Statuta Suda Europske unije, utvrdio da „pojmovi ‚nepredvidive okolnosti’ i ‚viša sila’ sadržavaju iste elemente te imaju iste pravne posljedice”. U vezi s tim se može istaknuti da je Sud u nekolicini predmeta u kojima je pojam „nepredvidive okolnosti” definirao zasebno, to učinio upotrijebivši formulaciju koju je upotrijebio za definiranje pojma „viša sila”(39).
48. Kada je riječ o upućivanju u prvom pitanju, in fine, na činjenicu da mora biti riječ o okolnostima koje su „objektivno izvan kontrole držatelja trošarinskog skladišta ”, ono se odnosi na objektivni element pojma „nepredvidive okolnosti” te ga treba promatrati s obzirom na točke 32. i 33. presude SPMR, kako je objašnjeno u točki 36. ovog mišljenja. Ni u tom kontekstu ne vidim niti jedan razlog zbog kojeg utvrđenja u tim točkama, donesena u vezi s pojmom „viša sila”, ne bi bila primjenjiva na pojam „nepredvidive okolnosti”.
49. S obzirom na navedeno, slažem se s talijanskom vladom i Komisijom da pojam „nepredvidive okolnosti” iz članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118 treba tumačiti, poput pojma „viša sila” iz te odredbe, na način da je riječ o neuobičajenim i nepredvidivim okolnostima izvanjskim ovlaštenom držatelju trošarinskog skladišta čije se posljedice nisu mogle izbjeći unatoč tomu što je on upotrijebio svu dužnu pažnju(40). Zahtjev da su okolnosti izvanjske ovlaštenom držatelju trošarinskog skladišta nije ograničen na one koje su izvan njegove kontrole u materijalnom ili fizičkom smislu, nego obuhvaća i one koje su objektivno izvan njegove kontrole ili područja njegove odgovornosti.
Drugo pitanje
50. Drugim se pitanjem u biti pita je li za postojanje nepredvidivih okolnosti u smislu članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118 nužno da je ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta upotrijebio svu dužnu pažnju kako bi se izbjegao nastanak štetnog događaja.
51. Talijanska vlada i Komisija to pitanje shvaćaju na način da se odnosi na subjektivni element pojma „nepredvidive okolnosti”. Komisija stoga smatra da sud koji je uputio zahtjev želi doznati može li dužna pažnja biti relevantna za obvezu ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta da se zaštiti od posljedica neuobičajenog događaja poduzimajući odgovarajuće mjere a da pritom ne snosi prekomjernu štetu.
52. Iz te perspektive dijelim Komisijino stajalište da je zaključke Suda u presudi SPMR(41) moguće po analogiji primijeniti kako bi se utvrdilo je li subjektivni element prisutan u okolnostima predmetnog slučaja. Iz točke 37. te presude proizlazi da, iako poštovanje tehničkih zahtjeva u pogledu radnje koju treba izvršiti može biti nužan uvjet za utvrđenje pažljivog postupanja, za utvrđenje dovoljne pažnje potrebno je i kontinuirano djelovanje s ciljem prepoznavanja i procjene potencijalnih rizika i sposobnost poduzimanja prikladnih i djelotvornih mjera za njihovo izbjegavanje.
53. S obzirom na navedeno, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi je li ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta u predmetnom slučaju, osim što je poštovao tehničke zahtjeve za postupak punjenja etilnog alkohola u spremnik, prepoznao i procijenio rizike od istjecanja uzimajući u obzir mehaničke uređaje koji se upotrebljavaju za punjenje spremnika te je li poduzeo sve potrebne mjere za izbjegavanje tih rizika. Kada je riječ o potonjem elementu, sud koji je uputio zahtjev, kao što to i sam predlaže, može provjeriti je li ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta ugradio sigurnosne uređuje koji onemogućuju otvaranje ventila prilikom punjenja spremnika. Slažem se s talijanskom vladom da takve preventivne mjere ne bi predstavljale prekomjernu štetu.
54. Međutim, iz teksta drugog prethodnog pitanja i obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da sud koji je uputio taj zahtjev pita Sud koji standard pažnje ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta mora upotrijebiti, ne toliko da bi se zaštitio od posljedica neuobičajenog događaja, koliko da bi izbjegao sam taj događaj.
55. Ako se shvati na taj način, drugo pitanje dotiče se i subjektivnog i objektivnog elementa nepredvidivih okolnosti.
56. U tom je pogledu moguće pronaći sličnosti s činjeničnim stanjem na koje se odnosila presuda Latvijas Dzelzceļš, u kojoj se razmatralo, među ostalim, treba li istjecanje otapala iz cisterne smatrati nepredvidivom okolnosti ili višom silom. Pod pretpostavkom da je istjecanje bilo uzrokovano nepravilnim zatvaranjem uređaja za istovar, Sud je utvrdio da nije bila riječ o neuobičajenoj okolnosti izvanjskoj gospodarskom subjektu koji se bavio prijevozom tekućina, nego o posljedici nepostupanja s pažnjom koja se uobičajeno zahtijeva u okviru djelatnosti tog gospodarskog subjekta. Sud je stoga zaključio da nije bio prisutan ni objektivni ni subjektivni element pojmova „viša sila” i „nepredvidive okolnosti”(42).
57. Kada je riječ o predmetnom slučaju, smatram da objektivni element nepredvidivih okolnosti ne postoji ako se utvrdi da je nepovratan gubitak trošarinske robe posljedica činjenice da je zaposlenik ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta u obavljanju svojih dužnosti postupao s nepažnjom, što je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi. Takvo postupanje ne čini neuobičajenu okolnost izvanjsku tom gospodarskom subjektu te je očito u sferi njegove kontrole ili odgovornosti.
58. Kad je riječ o subjektivnom elementu, koji zahtijeva ocjenu postupanja dotične osobe, smatram da je izostanak krivnje, bilo da je riječ o nepažnji „koja nije krajnja nepažnja” ili nemaru, bitan uvjet postojanja nepredvidivih okolnosti. Takve okolnosti ne postoje ako osoba nije postupala s pažnjom koja se uobičajeno zahtijeva od osobe koja obavlja gospodarsku djelatnost.
59. S obzirom na ta zapažanja, predlažem da Sud na drugo pitanje odgovori u smislu da članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118 treba tumačiti na način da je za postojanje nepredvidivih okolnosti nužno da je ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta upotrijebio svu dužnu pažnju kako bi se izbjegao nastanak štetnog događaja.
Treće pitanje
60. Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem u biti pita treba li članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se događaji koji su posljedica nepažnje koja nije krajnja nepažnja, bilo obveznika trošarine ili treće osobe, izjednačavaju s nepredvidivim okolnostima i višom silom.
61. Iz moje analize prvog i drugog pitanja proizlazi da nemarno postupanje odnosno nepažnja gospodarskog subjekta ili jednog od njegovih zaposlenika koja „nije krajnja nepažnja” ne čini nepredvidive okolnosti ili višu silu u smislu članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118. Nepažnja koja nije krajnja nepažnja treće osobe, a ne obveznika plaćanja trošarine ili jednog od njegovih zaposlenika, mogla bi se izjednačiti s nepredvidivim okolnostima ili višom silom u smislu te odredbe samo ako su prisutni objektivni i subjektivni element svojstveni tim dvama pojmovima.
62. U tom kontekstu, članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118 sadržava taksativan popis okolnosti u kojima se potpuno uništenje ili nepovratan gubitak trošarinske robe u sustavu odgode plaćanja trošarine ne smatra puštanjem u potrošnju te stoga isključuje obveza obračunavanja trošarine; u toj odredbi nema riječi o nepažnji koja nije krajnja nepažnja. Kako Komisija navodi u svojem odgovoru na pisano pitanje Suda, ograničavanje oslobođenja od plaćanja trošarine na tri okolnosti navedene u toj odredbi objašnjava činjenica da je jedan od ciljeva Direktive 2008/118 sprečavanje prijevara i zlouporaba. Zakonodavac Unije je smatrao da se okolnosti navedene u toj odredbi temelje na pretpostavci koja isključuje bilo kakav rizik od prijevare ili zlouporabe. Ta se pretpostavka ne može primijeniti u slučaju nepažnje koja nije krajnja nepažnja, bilo obveznika trošarine ili treće osobe.
63. Budući da članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118 odstupa od općeg pravila da se trošarina plaća i na trošarinsku robu u sustavu odgode plaćanja trošarine koja je potpuno uništena ili nepovratno izgubljena(43), treba ga usko tumačiti. Iz toga proizlazi da države članice ne mogu predvidjeti razloge za oslobođenje od plaćanja trošarine koji nisu navedeni u toj odredbi. U suprotnom bi se, kao što to talijanska vlada prema svemu sudeći priznaje u svojim pisanim očitovanjima, doveo u pitanje cilj naveden u uvodnoj izjavi 8. Direktive 2008/118, prema kojoj je za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta potrebno da su pojam trošarina i uvjeti za njezino obračunavanje jednaki u svim državama članicama.
64. Stoga predlažem da Sud na treće pitanje odgovori u smislu da članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se događaji koji su posljedica nepažnje koja nije krajnja nepažnja izjednačavaju s nepredvidivim okolnostima i višom silom.
Četvrto pitanje
65. Četvrtim se pitanjem pita treba li izraz „kao posljedica ovlaštenja nadležnih tijela države članice” iz članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118 tumačiti na način da omogućuje državama članicama da okolnostima navedenima u toj odredbi u kojima potpuno uništenje ili nepovratan gubitak trošarinske robe ne čini puštanje u potrošnju dodaju opću okolnost koja se temelji na nepažnji koja nije krajnja nepažnja.
66. Slažem se s talijanskom vladom i Komisijom da navedeni izraz treba tumačiti na način da se odnosi na mogućnost nadležnih nacionalnih tijela da na temelju konkretnih okolnosti danog slučaja izdaju ovlaštenje za uništenje trošarinske robe ako posebni uvjeti ili zahtjevi opravdavaju oslobođenje od trošarine. Konkretno, riječ „ovlaštenje”, ako se promatra s obzirom na njezin kontekst, odnosi se na pravo tih tijela da izdaju ovlaštenje u pojedinačnim slučajevima. Ona ne omogućuje državama članicama da u svojem zakonodavstvu predvide dodatne okolnosti različite od onih navedenih u članku 7. stavku 4. Direktive 2008/118.
67. Činjenica da taj izraz počinje riječima „kao posljedica” također daje do znanja da, kao što to Komisija pravilno ističe, ovlaštenje mora prethoditi događaju koji se njime dopušta. Nepredvidivi događaji, kao što je nepovratan gubitak trošarinske robe, po samoj svojoj prirodi ne mogu biti predmet prethodnog ovlaštenja.
68. Kako je objašnjeno u točki 63. ovog mišljenja, da je državama članicama omogućeno da putem ovlaštenja na temelju članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118 uvedu dodatne okolnosti u kojima se potpuno uništenje ili nepovratan gubitak ne smatra puštanjem u potrošnju, to bi značilo da one mogu samostalno odrediti uvjete nastanka obveze obračunavanja trošarine, čime bi se doveo u pitanje cilj provedbe usklađivanja iz uvodne izjave 8. Direktive 2008/118. Ta bi se mogućnost usto protivila načelu da odredbu kojom se odstupa od općeg pravila, kao što je članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118, treba usko tumačiti.
69. Iz prethodnih razmatranja proizlazi da članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118 treba tumačiti na način da izraz „kao posljedica ovlaštenja nadležnih tijela države članice” ne omogućuje državama članicama da okolnostima u kojima se potpuno uništenje ili nepovratan gubitak trošarinske robe smatra puštanjem u potrošnju dodaju opću okolnost koja se temelji na nepažnji koja nije krajnja nepažnja.
Završna zapažanja
70. Girelli u svojim pisanim očitovanjima naglašava da je u predmetnom slučaju nesporno da je etilni alkohol koji se zbog pogreške jednog od njegovih zaposlenika razlio po podu njegova postrojenja za denaturiranje nepovratno izgubljen te da se više nije mogao pustiti u potrošnju. Budući da je službenik Carinske agencije svjedočio tom događaju te da ga je zabilježio u izvješću, opasnost od prijevare ili zlouporabe nije postojala.
71. Mogli bismo se zapitati je li činjenica da Direktiva 2008/118, kako proizlazi iz odgovora koje sam predložio na četiri prethodna pitanja, ne predviđa nikakvo odstupanje od obveze obračunavanja trošarine u takvoj situaciji u skladu s načelom proporcionalnosti.
72. Smatram da to pitanje nije podneseno Sudu.
73. Zahtjevom za prethodnu odluku od Suda se traže smjernice u pogledu tumačenja, a ne valjanosti, članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118. U okviru podjele funkcija između nacionalnih sudova i Suda u kontekstu članka 267. UFEU‑a na prvonavedenima je da odluče o relevantnosti upućenih pitanja. Ipak, Sud može iz svih elemenata koje je podnio nacionalni sud izvesti one elemente prava Unije koje je, uzimajući u obzir predmet spora, potrebno protumačiti ili čiju valjanost treba ocijeniti(44). Eventualne sumnje koje sud koji je uputio zahtjev iznosi u pogledu valjanosti akta Unije ili okolnost da je takvo pitanje istaknuto u glavnom postupku elementi su koje Sud može uzeti u obzir u okviru svoje ocjene o tome treba li po službenoj dužnosti razmotriti valjanost akta čije je tumačenje zatražio sud koji je uputio zahtjev(45).
74. Iz odluke kojom je upućen zahtjev ne proizlazi da glavne stranke osporavaju valjanost Direktive 2008/118. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev nije se izjasnio o tom pitanju. S obzirom na to, smatram da Sud ne treba razmatrati to pitanje.
75. U svakom slučaju, slažem se s Komisijom da se činjenica da Direktiva 2008/118 ne predviđa nikakvo odstupanje od obveze obračunavanja trošarine u situaciji poput one opisane u točki 70. ovog mišljenja ne protivi načelu proporcionalnosti.
76. Mišljenja sam da je izjednačavanje nepovratnog gubitka trošarinske robe u sustavu odgode plaćanja trošarine uzrokovanog nemarnim postupanjem ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta ili jednog od njegovih zaposlenika s puštanjem u potrošnju u svim slučajevima opravdano legitimnim ciljem da se na razini Unije odrede svi uvjeti za nastanak obveze obračunavanja trošarine kako bi se osiguralo pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Usto smatram da se takvim izjednačavanjem ne prekoračuje ono što je nužno i prikladno za ostvarenje navedenog cilja. Kako je Komisija to istaknula u svojem odgovoru na pisano pitanje Suda i na raspravi, nepostojanje obveze obračunavanja trošarine u takvim okolnostima moglo bi ugroziti čitav sustav oporezivanja i naplate trošarina jer bi se omogućilo izbjegavanje njihova plaćanja.
77. Mora se uzeti u obzir činjenica da se u članku 7. stavku 4. Direktive 2008/118 pravi jasna razlika između nepovratnih gubitaka koji dovode do obveze obračunavanja trošarine i onih koji, iznimno, dovode do oslobođenja od te obveze. Njime se na taj način posebno definiraju rizici koje gospodarski subjekti odgovorni za primjenu sustava odgode plaćanja trošarine dobrovoljno preuzimaju. Mišljenja sam da je zakonodavstvo dovoljno jasno da ovlaštenim držateljima trošarinskih skladišta omogući da procijene prirodu i razmjer rizika – uključujući eventualne gubitke uzrokovane nemarnim postupanjem – koje preuzimaju u okviru posebnog sustava čije pogodnosti uživaju te da se shodno tomu od njih eventualno osiguraju(46).
78. Naposljetku, Komisija je u svojem odgovoru na jedno od pisanih pitanja Suda te na raspravi istaknula mogućnost da nadležna nacionalna tijela u veoma specifičnoj situaciji, kao što je ona opisana u točki 70. ovog mišljenja, mogu nakon nepovratnog gubitka upravnom odlukom odobriti oslobođenje od trošarine. Smatram da ne postoji pravna osnova za odobravanje takvog oslobođenja. Kada je o tome upitana na raspravi, Komisija nije navela nikakvu pravnu osnovu za svoj pristup(47). Takva bi se mogućnost u svakom slučaju protivila cilju provedbe usklađivanja koji se nastoji ostvariti Direktivom 2008/118 i posljedičnom zahtjevu da se njezin članak 7. stavak 4. usko tumači.
Zaključak
79. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 7. stavak 4. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ
treba tumačiti na način da se pojam „nepredvidive okolnosti” iz te odredbe, poput pojma „viša sila”, odnosi na neuobičajene i nepredvidive okolnosti izvanjske ovlaštenom držatelju trošarinskog skladišta čije se posljedice nisu mogle izbjeći unatoč tomu što je on upotrijebio svu dužnu pažnju. Zahtjev da okolnosti moraju biti izvanjske ovlaštenom držatelju trošarinskog skladišta nije ograničen na okolnosti koje su izvan njegove kontrole u materijalnom ili fizičkom smislu, nego obuhvaća i one koje su objektivno izvan njegove kontrole ili područja odgovornosti.
2. Članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118
treba tumačiti na način da je za postojanje nepredvidivih okolnosti nužno da je ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta upotrijebio svu dužnu pažnju kako bi se izbjegao nastanak štetnog događaja.
3. Članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118
treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se događaji koji su posljedica nepažnje koja nije krajnja nepažnja izjednačavaju s nepredvidivim okolnostima i višom silom.
4. Članak 7. stavak 4. Direktive 2008/118
treba tumačiti na način da izraz „kao posljedica ovlaštenja nadležnih tijela države članice” iz te odredbe ne omogućuje državama članicama da okolnostima u kojima se potpuno uništenje ili nepovratan gubitak trošarinske robe smatra puštanjem u potrošnju dodaju opću okolnost koja se temelji na nepažnji koja nije krajnja nepažnja.