PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)

30. studenoga 2022.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja donesene protiv PKK‑a u okviru borbe protiv terorizma – Zamrzavanje financijskih sredstava – Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP – Primjenjivost na situacije oružanog sukoba – Teroristička skupina – Činjenična osnova odlukâ o zamrzavanju financijskih sredstava – Odluka nadležnog tijela – Tijelo treće države – Preispitivanje – Proporcionalnost – Obveza obrazlaganja – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Prilagodba tužbe”

U spojenim predmetima T‑316/14 RENV i T‑148/19,

Kurdistan Workers’ Party (PKK), koji zastupaju A. van Eik i T. Buruma, odvjetnice,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju S. Van Overmeire i B. Driessen, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupire

Europska komisija, koju zastupaju T. Ramopoulos, J. Norris, J. Roberti di Sarsina i R. Tricot, u svojstvu agenata,

intervenijent u predmetu T‑316/14 RENV,

a druge stranke u postupku su:

Francuska Republika, koju zastupaju A.-L. Desjonquères, B. Fodda i J.-L. Carré, u svojstvu agenata,

i

Kraljevina Nizozemska, koju zastupaju M. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,

intervenijenti u žalbenom postupku,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),

u sastavu: S. Gervasoni (izvjestitelj), predsjednik, L. Madise, P. Nihoul, R. Frendo i J. Martín y Pérez de Nanclares, suci,

tajnik: I. Kurme, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka u predmetu T‑148/19, osobito:

–        odluku od 26. srpnja 2019. kojom se dopušta intervencija Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske,

–        prilagodbe tužiteljeva tužbenog zahtjeva od 7. listopada 2019. te 13. ožujka i 29. rujna 2020.,

uzimajući u obzir presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316), kojom se predmet T‑316/14 RENV vraća Općem sudu na ponovno suđenje,

uzimajući u obzir upućivanje predmeta T‑148/19 i T‑316/14 RENV četvrtom proširenom vijeću,

uzimajući u obzir odluku od 8. veljače 2022. koja se odnosi na spajanje predmeta T‑148/19 i T‑316/14 RENV u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak,

uzimajući u obzir rješenje od 25. ožujka 2022. o brisanju iz upisnika Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz predmeta T‑148/19 i T‑316/14 RENV u svojstvu intervenijenta,

nakon rasprave održane 31. ožujka 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom u predmetu T‑316/14 RENV na temelju članka 263. UFEU‑a, tužitelj, Kurdistan Workers’ Party (PKK), zahtijeva poništenje:

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 125/2014 od 10. veljače 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 714/2013 (SL 2014., L 40, str. 9.);

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 790/2014 od 22. srpnja 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 125/2014 (SL 2014., L 217, str. 1.);

–        Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/521 od 26. ožujka 2015. o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2014/483/ZVSP (SL 2015., L 82, str. 107.);

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/513 od 26. ožujka 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 790/2014 (SL 2015., L 82, str. 1.);

–        Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/1334 od 31. srpnja 2015. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2015/521 (SL 2015., L 206, str. 61.);

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/1325 od 31. srpnja 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2015/513 (SL 2015., L 206, str. 12.);

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/2425 od 21. prosinca 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2015/1325 (SL 2015., L 334, str. 1.);

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2016/1127 od 12. srpnja 2016. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2015/2425 (SL 2016., L 188, str. 1.);

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2017/150 od 27. siječnja 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2016/1127 (SL 2017., L 23, str. 3.);

–        Odluke Vijeća (ZVSP) 2017/1426 od 4. kolovoza 2017. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma, i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2017/154 (SL 2017., L 204, str. 95.)

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2017/1420 od 4. kolovoza 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma, i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2017/150 (SL 2017., L 204, str. 3.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega.

2        Tužbom u predmetu T‑148/19 koja se također temelji na članku 263. UFEU‑a, tužitelj zahtijeva poništenje:

–        Odluke Vijeća (ZVSP) 2019/25 od 8. siječnja 2019. o izmjeni i ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2018/1084 (SL 2019., L 6, str. 6.);

–        Odluke Vijeća (ZVSP) 2019/1341 od 8. kolovoza 2019. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2019/25 (SL 2019., L 209, str. 15.);

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2019/1337 od 8. kolovoza 2019. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2019/24 (SL 2019., L 209, str. 1.);

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2020/19 od 13. siječnja 2020. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2019/1337 (SL 2020., L 8 I, str. 1.);

–        Odluke Vijeća (ZVSP) 2020/1132 od 30. srpnja 2020. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2020/20 (SL 2020., L 247, str. 18.);

–        Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2020/1128 od 30. srpnja 2020. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe 2020/19 (SL 2020., L 247, str. 1.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega.

I.      Okolnosti spora

3        PKK je osnovan 1978. te je vodio oružanu borbu protiv turske vlade kako bi se Kurdima priznalo pravo na samoodređenje.

4        Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je 28. rujna 2001. Rezoluciju 1373 (2001) koja sadržava široki raspon strategija za borbu protiv terorizma, a posebno protiv financiranja terorizma.

5        Budući da je za provedbu Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373 (2001) bilo potrebno djelovanje Europske unije, Vijeće Europske unije donijelo je 27. prosinca 2001. Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 93.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 11.). Konkretno, članak 2. Zajedničkog stajališta 2001/931 predviđa zamrzavanje financijskih sredstava i ostale financijske imovine i gospodarskih izvora osoba, skupina i subjekata navedenih na popisu koji se nalazi u prilogu tom zajedničkom stajalištu.

6        Također 27. prosinca 2001., radi provedbe na razini Unije mjera opisanih u Zajedničkom stajalištu 2001/931, Vijeće je donijelo Uredbu (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 70.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 5.), kao i Odluku 2001/927/EZ kojom se utvrđuje popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 (SL 2001., L 344, str. 83.). Tužiteljevo ime nije se nalazilo na tom prvotnom popisu.

7        Vijeće je 2. svibnja 2002. donijelo Zajedničko stajalište 2002/340/ZVSP o ažuriranju Zajedničkog stajališta 2001/931 (SL 2002., L 116, str. 75.). Prilogom Zajedničkom stajalištu 2002/340 ažurira se popis osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene Zajedničkim stajalištem 2001/931 i na njega se osobito uvrštava tužiteljevo ime, označeno na sljedeći način: „Kurdistanska radnička stranka (PKK)”.

8        Također 2. svibnja 2002., Vijeće je donijelo Odluku 2002/334/EZ o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Odluke 2001/927/EZ (SL 2002., L 116, str. 33.). Tom je odlukom tužiteljevo ime uvršteno na popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 korištenjem istih pojmova poput onih upotrijebljenih u Prilogu Zajedničkom stajalištu 2002/340.

9        Ti su akti nakon toga redovito bili ažurirani, primjenom članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 i članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001. Tužiteljevo ime zadržano je na popisima skupina i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene prethodno navedenim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi), i to unatoč tomu što se više odluka i uredbi kojima su priloženi ti popisi osporavalo pred Općim sudom ili ih je on poništio. Od 2. travnja 2004. ime subjekta uvrštenog na sporne popise je „‚Kurdistan Workers’ Party’ (Kurdistanska radnička stranka) ‚PKK’ (također poznata kao ‚KADEK’, također poznata kao ‚KONGRA‑GEL’)”.

10      Tako su mjere ograničavanja koje se primjenjuju na tužitelja zadržane, među ostalim, aktima donesenima 2014., odnosno Provedbenom uredbom br. 125/2014 i Provedbenom uredbom br. 790/2014, aktima donesenima između 2015. i 2017., odnosno Odlukom 2015/521, Provedbenom uredbom 2015/513, Odlukom 2015/1334, Provedbenom uredbom 2015/1325, Provedbenom uredbom 2015/2425, Provedbenom uredbom 2016/1127, Provedbenom uredbom 2017/150, Odlukom 2017/1426 i Provedbenom uredbom 2017/1420, te aktima donesenima 2019. i 2020., a to su Odluka 2019/25, Odluka 2019/1341, Provedbena uredba 2019/1337, Provedbena uredba 2020/19, Odluka 2020/1132 i Provedbena uredba 2020/1128.

11      U obrazloženjima koja se odnose na akte donesene 2014. Vijeće je opisalo PKK kao subjekt uključen u teroristička djela, koji je od 1984. počinio brojne radnje te prirode. Navelo je da su se terorističke aktivnosti PKK‑a nastavile, unatoč određenom broju primirja koje je on jednostrano proglašavao, osobito od 2009. U tom pogledu Vijeće je pojasnilo da teroristička djela koja je počinio PKK uključuju napade bombama, napade raketama, korištenje eksploziva, ubojstva i otmicu turskih građana i stranih turista, uzimanje talaca, napade protiv turskih sigurnosnih snaga i oružane sukobe s njima, napade na naftna postrojenja, javni prijevoz, turska diplomatska, kulturna i komercijalna predstavništva u raznim zemljama, iznude prema turskim građanima koji žive u inozemstvu te druga kaznena djela kojima se željelo financirati njihove aktivnosti. Primjerice, Vijeće je sastavilo popis od 69 incidenata koji su se dogodili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011. i koji su kvalificirani kao teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

12      Vijeće je dodalo da su u pogledu PKK‑a nadležna nacionalna tijela donijela odluke u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, pri čemu je u tom pogledu navelo, s jedne strane, rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene kraljevine od 29. ožujka 2001. kojim se zabranjuje PKK na temelju UK Terrorism Acta 2000 (Zakon Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000.), kako je dopunjen rješenjem od 14. srpnja 2006., u kojem je navedeno da su „KADEK” i „KONGRA‑GEL” drugi nazivi za PKK te, s druge strane, odluke vlade Sjedinjenih Američkih Država, donesene na datume koje Vijeće nije utvrdilo, kojima se PKK određuje kao „inozemna teroristička organizacija” (foreign terrorist organisation, u daljnjem tekstu: FTO) na temelju članka 219. US Immigration and Nationality Acta (Zakon Sjedinjenih Američkih Država o useljavanju i državljanstvu) i kao „posebno određen međunarodni terorist” (specially designated global terrorist, u daljnjem tekstu: SDGT) na temelju Executive Ordera n^o 13224 (Predsjednička uredba br. 13224). Vijeće je navelo i presude turskih sudova za sigurnost donesene između 1990. i 2006.

13      U obrazloženjima koja se odnose na akte donesene između 2015. i 2017. Vijeće je istaknulo da se zadržavanje uvrštenja tužiteljeva imena na sporne popise temeljilo na odlukama tijelâ Ujedinjene Kraljevine (2001. i 2006.) i Sjedinjenih Američkih Država (1997. i 2001.) koje su se prethodno već uzele u obzir, kako su dopunjene odlukom tijelâ Ujedinjene Kraljevine od 3. prosinca 2014. kojom se zadržava zabrana PKK‑a, presudom tribunala de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu, Francuska) od 2. studenoga 2011. kojom se Kurdski kulturni centar Ahmet Kaya proglašava krivim za sudjelovanje u zločinačkom udruženju radi pripremanja terorističkog djela i financiranja terorističkog pothvata, potvrđenom u žalbenom postupku presudom coura d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) od 23. travnja 2013. i, u žalbenom postupku, presudom Coura de cassation (Kasacijski sud, Francuska) od 21. svibnja 2014., te preispitivanjem koje su provela tijela Sjedinjenih Američkih Država i koje je dovršeno 21. studenoga 2013., pri čemu se potvrdilo određivanje PKK‑a kao „inozemne terorističke organizacije”.

14      U obrazloženjima koja se odnose na akte donesene 2019. i 2020. ponavljaju se prethodno navedeni razlozi te se oni dopunjuju osobito nakon Odluke 2019/1341 i Provedbene uredbe 2019/1337 napomenom u kojoj su tijela Sjedinjenih Američkih Država nakon preispitivanja dovršenog 5. veljače 2019. navela da zadržavaju određivanje PKK‑a kao „inozemne terorističke organizacije”.

II.    Zahtjevi stranaka

15      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da poništi Provedbenu uredbu br. 125/2014, Provedbenu uredbu br. 790/2014, Odluku 2015/521, Provedbenu uredbu 2015/513, Odluku 2015/1334, Provedbenu uredbu 2015/1325, Provedbenu uredbu 2015/2425, Provedbenu uredbu 2016/1127, Provedbenu uredbu 2017/150, Odluku 2017/1426 i Provedbenu uredbu 2017/1420 (predmet T‑316/14 RENV) te Odluku 2019/25, Odluku 2019/1341, Provedbenu uredbu 2019/1337, Provedbenu uredbu 2020/19, Odluku 2020/1132 i Provedbenu uredbu 2020/1128 (predmet T‑148/19), u dijelu u kojem se odnose na njega. U predmetu T‑148/19 podredno zahtijeva i da Opći sud naloži Vijeću da donese mjeru koja je manje ograničavajuća od uvrštenja na sporne popise. Naposljetku zahtijeva da se Vijeću naloži snošenje troškova.

16      Vijeće, koje Komisija podupire u predmetu T‑316/14 RENV, zahtijeva da se tužbe odbiju i da se tužitelju naloži snošenje troškova.

III. Pravo

A.      Dopuštenost

17      Budući da je Vijeće na raspravi odustalo od osporavanja toga da su dva potpisnika punomoći dane odvjetnicama koji su potpisali tužiteljeva pismena ovlašteni za njegovo zastupanje, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave, ostalo je samo pri svojem argumentu o postojanju zapreke vođenju postupka iznesenom protiv triju prilagodbi tužbe u predmetu T‑148/19 u pogledu Provedbene uredbe 2019/1337, Provedbene uredbe 2020/19, Odluke 2020/1132 i Provedbene uredbe 2020/1128.

18      Konkretnije, Vijeće tvrdi da ti akti ne izmjenjuju ni ne zamjenjuju akte čije se poništenje prethodno zahtijevalo te stoga ne ispunjavaju zahtjeve iz članka 86. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.

19      Budući da se taj razlog nedopuštenosti može primijeniti na odluke 2015/521, 2015/1334 i 2017/1426, koje se osporavaju u okviru predmeta T‑316/14 RENV, Opći sud po službenoj je dužnosti utvrdio tu zapreku vođenju postupka, koja je apsolutna jer utječe na dopuštenost tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 139. do 145. i navedenu sudsku praksu), te je ispitao stranke u tom pogledu.

20      Tužitelj je u odgovoru na to pitanje priznao nedopuštenost svojih tužbi u dijelu u kojem se odnose na odluke 2015/521, 2015/1334 i 2017/1426 (predmet T‑316/14 RENV) te na Odluku 2020/1132, kao i na provedbene uredbe 2019/1337, 2020/19 i 2020/1128 (predmet T‑148/19), što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.

21      Naime, člankom 86. stavkom 1. Poslovnika određuje se da, kad se akt čije se poništenje zahtijeva zamijeni ili izmijeni drugim aktom istog predmeta, tužitelj može, prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, prilagoditi tužbu kako bi se uzeo u obzir taj novi čimbenik.

22      Međutim, u ovom slučaju, odluke 2015/521, 2015/1334 i 2017/1426 ne produljuju učinke niti zamjenjuju jedini akt na koji se odnosi tužba u predmetu T‑316/14 RENV, odnosno Provedbenu uredbu br. 125/2014, zamijenjenu Provedbenom uredbom br. 790/2014, koja se osporava u prvoj prilagodbi te tužbe. Jedini cilj tih odluka jest izmijeniti popis iz Zajedničkog stajališta 2001/931 koje se temelji na UEU‑u, dok se provedbenim uredbama izmjenjuje popis iz Uredbe br. 2580/2001, koja se osobito temelji na članku 301. UEZ‑a (koji je nakon izmjene postao članak 215. UFEU‑a), kojim se na razini Unije nastoje provesti mjere ograničavanja predviđene odlukama koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (ZVSP) i, prethodno, zajedničkim stajalištima. Stoga, iako se odluke u pogledu ZVSP‑a i provedbene uredbe načelno donose istog dana i sadržavaju isti popis osoba, skupina i subjekata na koje se odnose, one su zasebni akti.

23      Isto tako, Provedbena uredba 2019/1337, Provedbena uredba 2020/19 kojom je ona stavljena izvan snage i Provedbena uredba 2020/1128 kojom je potonja uredba stavljena izvan snage ne produljuju učinke niti zamjenjuju jedini akt na koji se odnosi tužba u predmetu T‑148/19, odnosno Odluku 2019/25, zamijenjenu Odlukom 2019/1341, na koju se odnosi prva prilagodba te tužbe. U tom se pogledu može istaknuti da, s obzirom na to da odluke koje se odnose na ZVSP uvjetuju donošenje uredbi donesenih na temelju članka 215. UFEU‑a, u svakom je slučaju na Vijeću da u skladu s člankom 266. UFEU‑a utvrdi koje su posljedice mogućeg poništenja odluka koje se odnose na ZVSP za provedbene uredbe kojima se one provode (vidjeti u tom smislu presudu od 28. svibnja 2013., Trabelsi i dr./Vijeće, T‑187/11, EU:T:2013:273, t. 121.).

24      Usto, Odlukom 2020/1132, na koju se odnosi treća prilagodba tužbe u predmetu T‑148/19, stavlja se izvan snage, kao što to proizlazi iz njezina naslova, Odluka Vijeća (ZVSP) 2020/20 od 13. siječnja 2020. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2019/1341 (SL 2020., L 8 I, str. 5.), koja se ne osporava ni u tužbi ni u prilagodbama tužbe, zbog čega se ne može smatrati da su ispunjeni uvjeti iz članka 86. Poslovnika (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 141. i 142.). Kad bi se dopuštenost zahtjeva za poništenje Odluke 2020/1132 priznala zbog toga što se tom odlukom, kao i odlukama 2019/25 i 2019/1341, izmjenjuje popis iz Zajedničkog stajališta 2001/931, to bi, protivno zahtjevima ekonomičnosti postupka i pravne sigurnosti koji su opravdali dodavanje odredbe o prilagodbama tužbe u Poslovnik koji je stupio na snagu 2015. (vidjeti obrazloženje članka 86. novog Poslovnika), dovelo do proširenja opsega članka 86. stavka 1. koji se odnosi na izmjenu „akt[a] čije se poništenje zahtijeva”, a ne na sve „akt[e] istog predmeta”.

25      Iz toga slijedi da predmetne tužbe treba proglasiti nedopuštenima u dijelu u kojem se njima traži poništenje odluka 2015/521, 2015/1334 i 2017/1426 (predmet T‑316/14 RENV), Odluke 2020/1132 te provedbenih uredbi 2019/1337, 2020/19 i 2020/1128 (predmet T‑148/19).

26      Može se dodati da se tužitelja, u svrhu osporavanja zakonitosti tih akata, ničim ne sprečava da podnese tužbu za njihovo poništenje u dijelu u kojem se odnose na njega (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2020., Kande Mupompa/Vijeće, T‑170/18, EU:T:2020:60, t. 37.).

27      Iz toga proizlazi da će se osnovanost ovih tužbi ispitati u dijelu u kojem se one odnose na:

–        provedbene uredbe br. 125/2014 i br. 790/2014 (u daljnjem tekstu: akti iz 2014.);

–        provedbene uredbe 2015/513, 2015/1325, 2015/2425, 2016/1127, 2017/150 i 2017/1420 (u daljnjem tekstu: akti iz 2015. do 2017.);

–        odluke 2019/25 i 2019/1341 (u daljnjem tekstu: odluke iz 2019.).

B.      Meritum

28      Tužitelj je u predmetu T‑316/14 RENV u očitovanjima u pogledu presude od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316) naveo da ostaje pri svim tužbenim razlozima koje je istaknuo u tužbi u predmetu T‑316/14, osim prvog tužbenog razloga od kojeg je odustao tijekom rasprave prije donošenja presude od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788), koju je Sud ukinuo u žalbenom postupku. Tužitelj je u prilog toj tužbi pred Općim sudom istaknuo osam tužbenih razloga. Prvi među tim tužbenim razlozima, od kojeg je tužitelj naknadno odustao, temeljio se na tome da se aktima iz 2014. i aktima iz 2015. do 2017. te Zajedničkim stajalištem 2001/931 i Uredbom br. 2580/2001 povrijedilo međunarodno pravo oružanog sukoba, drugi se temeljio na pogrešnoj kvalifikaciji tužitelja kao terorističke skupine u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, treći na nepostojanju odluke nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, četvrti na povredi članaka 4. i 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) jer se akti iz 2014. i akti iz 2015. do 2017. dijelom temelje na informacijama dobivenima mučenjem ili zlostavljanjem, peti na neprovođenju preispitivanja u skladu sa zahtjevima iz članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, šesti na povredi načela proporcionalnosti i supsidijarnosti, sedmi na povredi obveze obrazlaganja te osmi na povredi pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

29      Tužitelj u predmetu T‑148/19 u potporu svojoj tužbi ističe šest tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešnoj kvalifikaciji tužitelja kao terorističke skupine u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, drugi na nepostojanju odluke nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, treći na neprovođenju preispitivanja u skladu sa zahtjevima iz članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, četvrti na povredi načela proporcionalnosti i supsidijarnosti, peti na povredi obveze obrazlaganja te šesti na povredi pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

30      S obzirom na sličnosti između šest tužbenih razloga istaknutih u ta dva predmeta, valja ih ispitati zajedno i praviti razliku između predmeta T‑316/14 RENV i T‑148/19 samo kad to zahtijevaju posebni argumenti izneseni u potporu tim tužbenim razlozima i određene razlike između pobijanih akata.

31      Ti se tužbeni razlozi prije svega temelje na povredi članka 1. Zajedničkog stajališta 2001/931, uzimajući u obzir da je navedeno zajedničko stajalište relevantan tekst u ovom slučaju, uključujući za ispitivanje pobijanih provedbenih uredbi koje se formalno temelje samo na Uredbi br. 2580/2001, s obzirom na to da se njome nastoje provesti mjere zamrzavanja financijskih sredstava teroristâ i terorističkih subjekata u državama članicama na temelju načelâ i definicija terorističkih djela sadržanih u Zajedničkom stajalištu i koje je Vijeće utvrdilo u skladu sa Zajedničkim stajalištem. U stavcima 3., 4. i 6. tog članka 1. određuje se:

„3.      U smislu ovog Zajedničkog stajališta, ‚terorističko djelo’ jest jedno od sljedećih namjernih djela koje, s obzirom na svoju prirodu ili kontekst, može nanijeti ozbiljnu štetu državi ili međunarodnoj organizaciji te koje se prema nacionalnom pravu utvrđuje kao kazneno djelo počinjeno s ciljem da:

i.      značajno zastraši stanovništvo; ili

ii.      protuzakonito prisili neku vladu ili međunarodnu organizaciju da izvrši neki čin ili da odustane od njegova izvršenja; ili

iii.      ozbiljno destabilizira ili uništi temeljne političke, ustavne, gospodarstvene ili društvene strukture neke države ili međunarodne organizacije:

(a)      napadom na život osobe kojim se može prouzročiti smrt;

(b)      napadom na fizički integritet osobe;

(c)      otmicom ili uzimanjem talaca;

(d)      uzrokujući uništavanje širih razmjera vladinih ili javnih zgrada, sustava prijevoza, infrastrukturnih sustava, uključujući i informacijske sustave, fiksne platforme na epikontinentalnom pojasu, javnih mjesta ili privatne imovine, uz moguće ugrožavanje ljudskih života ili uzrokovanje većih gospodarskih gubitaka;

(e)      otmicom zrakoplova, brodova i ostalih sredstava javnoga ili robnog prijevoza;

(f)      proizvodnjom, posjedovanjem, pribavljanjem, prijevozom, isporukom ili uporabom oružja, eksploziva ili nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja te istraživanjem i razvojem biološkog i kemijskog oružja;

(g)      ispuštanjem opasnih tvari, ili uzrokujući požare, eksplozije ili poplave čiji bi učinak bio ugrožavanje ljudskih života;

(h)      ometanjem ili prekidanjem opskrbe vodom, strujom ili bilo kojim drugim osnovnim prirodnim resursom čiji bi učinak bio ugrožavanje ljudskih života;

(i)      prijetnjama počinjenja bilo kojeg od djela navedenih pod (a) do (h);

(j)      upravljanjem terorističkom skupinom;

(k)      sudjelovanjem u aktivnostima terorističke skupine, uključujući pribavljanje podataka ili materijalnih izvora, ili financiranje njezinih aktivnosti na bilo koji način uz punu svijest o tome da će takvo sudjelovanje doprinijeti kažnjivoj djelatnosti skupine.

U smislu ovog stavka, ,teroristička skupina’ jest strukturirana skupina koja se sastoji od više od dvije osobe, koja je osnovana u određenom razdoblju te koja sporazumno djeluje u počinjenju terorističkih djela. ,Strukturirana skupina’ jest skupina koja nije nasumce osnovana za neposredno počinjenje terorističkog djela i koja ne treba nužno imati formalno definirane uloge za svoje članove, stalno članstvo niti izgrađenu strukturu.

4.      Popis u Prilogu sastavlja se na temelju detaljnih informacija ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja ukazuje na to da je odluku u vezi s tim osobama, skupinama i subjektima donijelo nadležno tijelo, bez obzira je li ta odluka donesena u vezi s pokretanjem istrage ili kaznenog progona za terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje, ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija, ili na temelju osuda za takva djela. Popisu se mogu dodati osobe, skupine i subjekti za koje je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda identificiralo da su povezani s terorizmom i protiv kojih je odredilo sankcije.

U smislu ovog stavka, ,nadležno tijelo’ jest pravosudno tijelo ili, tamo gdje pravosudna tijela nisu nadležna za područje u smislu ovoga članka, ekvivalentno tijelo nadležno za ovo područje.

[…]

6.      Imena osoba i subjekata navedenih na popisu redovito se revidiraju, a najmanje jednom u šest mjeseci, kako bi se osiguralo postojanje razloga zadržavanja imena na popisu”. [neslužbeni prijevod]

32      Iz sudske prakse u kojoj su se tumačile odredbe Zajedničkog stajališta 2001/931 proizlazi da se postupak koji može dovesti do mjere zamrzavanja financijskih sredstava na temelju navedenog zajedničkog stajališta odvija na dvije razine, odnosno na nacionalnoj razini i na razini Unije (vidjeti u tom smislu presude od 14. ožujka 2017., A i dr., C‑158/14, EU:C:2017:202, t. 84. i od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 203. i 204.). Najprije nadležno nacionalno tijelo u pogledu osobe o kojoj je riječ donosi odluku koja odgovara definiciji iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Vijeće, koje odlučuje jednoglasno, zatim donosi odluku o uvrštavanju dotične osobe na popis za zamrzavanje financijskih sredstava, na temelju detaljnih informacija ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja upućuje na to da je donesena takva odluka (presuda od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 117. i od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 131.).

33      Naime, budući da ne postoje sredstva kojima bi Unija mogla provoditi vlastite istrage o uključenosti određene osobe u teroristička djela, svrha primjene zahtjeva da nacionalno tijelo donese prethodnu odluku jest utvrditi postojanje ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija o uključenosti dotične osobe u terorističke aktivnosti koje nacionalna tijela smatraju pouzdanima i zbog kojih su poduzela barem istražne mjere. Stoga iz upućivanja na nacionalnu odluku te navođenja „detaljnih informacija” i „ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija” u članku 1. stavku 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 proizlazi da je cilj tog zajedničkog stajališta zaštititi dotične osobe tako se osigura da do njihova uvrštenja na sporni popis može doći samo na temelju dostatne činjenične osnove i da se njime taj cilj nastoji postići primjenom zahtjeva da nacionalno tijelo donese odluku (presude od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 68. i 69. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 24.).

34      Taj oblik posebne suradnje između Vijeća i država članica u okviru borbe protiv terorizma uspostavljene Zajedničkim stajalištem 2001/931 ima nekoliko posljedica.

35      Iz njega proizlazi, kao prvo, da u skladu s člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 prvotno uvrštenje osobe ili subjekta na popis za zamrzavanje financijskih sredstava pretpostavlja postojanje nacionalne odluke koju je donijelo nadležno tijelo. Suprotno tomu, takav se uvjet ne predviđa u članku 1. stavku 6. tog zajedničkog stajališta koji se odnosi na preispitivanje uvrštenja.

36      Kao drugo, iz toga proizlazi da teret dokazivanja da je zamrzavanje financijskih sredstava osobe, skupine ili subjekta zakonito opravdano, koji je na Vijeću, ima relativno ograničenu doseg na razini postupka pred institucijama Unije. Naime, uvedeni oblik posebne suradnje između tijela država članica i europskih institucija u području borbe protiv terorizma za tu instituciju znači obvezu da se što je više moguće osloni na ocjenu nadležnih nacionalnih tijela (presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 133. i 134.; od 4. prosinca 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑284/08, EU:T:2008:550, t. 53. i od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 282.).

37      Ta obveza Vijeća da se što je više moguće osloni na ocjenu nadležnog nacionalnog tijela uglavnom se odnosi na nacionalne osuđujuće presude koje su se uzele u obzir prilikom prvotnog uvrštenja na temelju članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Konkretnije, nije zadaća Vijeća da provjeri jesu li se djela utvrđena u nacionalnim osuđujućim presudama na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje stvarno dogodila i kome se mogu pripisati. Naime, takva obveza provjere koja se nalaže Vijeću u pogledu činjenica na kojima se temeljila nacionalna odluka na kojoj se temeljilo prvotno uvrštenje na popise za zamrzavanje financijskih sredstava u određenoj bi mjeri utjecala na dvorazinski sustav svojstven navedenom zajedničkom stajalištu, s obzirom na to da bi ocjena Vijeća o točnosti tih činjenica mogla biti u suprotnosti s ocjenom i utvrđenjima nacionalnog tijela o kojem je riječ, a takva suprotnost bila bi tim više nepoželjna jer Vijeće ne raspolaže nužno svim činjenicama i dokazima koji se nalaze u dokumentaciji tog tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 240. do 242. i navedenu sudsku praksu). Usto, valja podsjetiti na to da se jamstvo, za osobe o kojima je riječ, da se prilikom njihova uvrštenja na popis za zamrzavanje financijskih sredstava oslanja na dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu temelji upravo na zahtjevu da nacionalno tijelo donese odluku i na povjerenju koje institucije Unije imaju u procjenu dokaza i indicija koju je provelo navedeno nacionalno tijelo (vidjeti točku 33. ove presude).

38      Suprotno tomu, kad je riječ o elementima na koje se Vijeće oslanja kako bi dokazalo da još uvijek postoji rizik uključenosti u terorističke aktivnosti na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, neovisno o tome proizlaze li ti elementi iz nacionalne odluke nadležnog tijela ili iz drugih izvora, na Vijeću je da u slučaju osporavanja dokaže osnovanost činjenica koje se navode u aktima o zadržavanju na popisima, a na sudu Unije je da provjeri njihovu istinitost, što uključuje ispitivanje stvarnih predmetnih činjenica kao i ocjenjivanje tih činjenica kao dokaza na kojima se temelji primjena mjera ograničavanja protiv osobe o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 52. do 55. i navedenu sudsku praksu).

39      Usto, kao što je to Sud također naveo u svojoj presudi od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 60. do 62. i 78. do 80. i navedena sudska praksa), Vijeće i dalje ima obvezu obrazlaganja u pogledu incidenata utvrđenih u odlukama koje su se uzele u obzir na temelju članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i incidentima utvrđenima u naknadnim nacionalnim odlukama ili ikojih incidentima koje je Vijeće samostalno uzelo u obzir a da se pritom uopće ne upućuje na takve odluke.

40      Iz toga slijedi da svaki od osporavanih akata valja razlikovati prema tome temelji li se na odlukama nadležnih nacionalnih tijela koje su opravdale tužiteljevo prvotno uvrštenje ili na naknadnim odlukama tih nacionalnih tijela ili elementima na koje se samostalno oslonilo Vijeće. Takvo razlikovanje tim je nužnije jer se te dvije vrste osnova uređuju različitim odredbama Zajedničkog stajališta 2001/931, pri čemu su prve obuhvaćene člankom 1. stavkom 4. tog zajedničkog stajališta, a druge njegovim člankom 1. stavkom6.

41      Međutim, u ovom se slučaju akti iz 2014. temelje, s jedne strane, na samostalnoj analizi Vijeća u pogledu nekoliko incidenata navedenih u obrazloženjima i, s druge strane, na odlukama tijelâ Ujedinjene Kraljevine, Sjedinjenih Američkih Država i Turske. Suprotno tomu, akti iz 2015. do 2017. i odluke iz 2019. temelje se samo na odlukama nekoliko nacionalnih tijela, odnosno tijela Ujedinjene Kraljevine, Sjedinjenih Američkih Država i Francuske. Valja pojasniti i da se, među nacionalnim odlukama koje su se uzele u obzir, na nekima od njih temeljilo tužiteljevo prvotno uvrštenje, dok je druge naknadno donesene odluke Vijeće uzelo u obzir u okviru preispitivanja tužiteljeva uvrštenja.

42      Stoga šest sličnih tužbenih razloga protiv pobijanih akata valja ispitati s obzirom na ta uvodna razmatranja, uzimajući u obzir da će se poseban tužbeni razlog iz predmeta T‑316/14 RENV koji se temelji na povredi članaka 4. i 51. Povelje i koji je istaknut samo protiv akata iz 2014. razmotriti zajedno s tužbenim razlogom koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 (vidjeti točke 166. i 175. ove presude). Stoga će se u nastavku analizirati poštuju li se tim aktima stavak 3. (prvi tužbeni razlog), stavak 4. (drugi tužbeni razlog) i stavak 6. (treći tužbeni razlog) članka 1. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao i načelo proporcionalnosti (četvrti tužbeni razlog), s obzirom na to da je tužitelj na raspravi pojasnio, što je zabilježeno u zapisniku, da se predmetni tužbeni razlog temelji samo na povredi tog načela, a ne i na povredi načela supsidijarnosti, obveza obrazlaganja (peti tužbeni razlog) te, naposljetku, tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (šesti tužbeni razlog), pri čemu će se započeti ispitivanjem drugog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

1.      Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931

43      Uvodno valja podsjetiti na to da se u članku 1. Zajedničkog stajališta 2001/931 uspostavlja razlika između, s jedne strane, prvotnog uvrštenja osobe ili subjekta na popis za zamrzavanje financijskih sredstava, na koje se odnosi njegov stavak 4. i, s druge strane, zadržavanja na tom popisu imena osobe ili subjekta koji su već uvršteni na taj popis, na koje se odnosi njegov stavak 6. Dok prvotno uvrštenje osobe ili subjekta na popis za zamrzavanje financijskih sredstava pretpostavlja postojanje nacionalne odluke nadležnog tijela, takav se uvjet ne predviđa za zadržavanje imena te osobe ili tog subjekta na popisu jer to zadržavanje u biti predstavlja produljenje prvotnog uvrštenja pa pretpostavlja da i dalje postoji rizik da su osoba ili subjekt o kojima je riječ uključeni u terorističke aktivnosti, kao što je to prvotno utvrdilo Vijeće, na temelju nacionalne odluke koja je bila temelj za to prvotno uvrštenje (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 59. do 61. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 37. do 39.).

44      S jedne strane, iz toga slijedi da, kad se Vijeće, kako bi na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 odlučilo o zadržavanju uvrštenja osobe ili subjekta, i dalje oslanja na nacionalnu odluku nadležnog tijela, tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 učinkovito se može istaknuti u potporu tužbi podnesenoj protiv takve odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 229. i 230.), što uostalom Vijeće ne osporava. U tom se pogledu može dodati da Sud nije doveo u pitanje tu predmetnost time što je u presudi od 22. travnja 2021. Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 38.) odlučio da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kad je odluke o zadržavanju na popisima ispitao isključivo s obzirom na članak 1. stavak 6. Zajedničkog stajališta 2001/931. Naime, Sud je odlučio o ispitivanju koje je Opći sud proveo u pogledu obveze obrazlaganja koju ima Vijeće te je pritom u biti smatrao da poštovanje te obveze obrazlaganja treba ispitati s obzirom na elemente iz članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 te je osim toga Općem sudu na ispitivanje vratio sve ostale tužbene razloge, među kojima su i oni koji se temelje na povredi članka 1. stavaka 3. i 4. navedenog zajedničkog stajališta.

45      S druge strane, iz toga slijedi da će se u ovom slučaju taj tužbeni razlog ispitati samo s obzirom na nacionalne odluke na kojima se temelji tužiteljevo prvotno uvrštenje 2002., odnosno:

–        rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine od 29. ožujka 2001.;

–        odluke vlade Sjedinjenih Američkih Država od 8. listopada 1997. i 31. listopada 2001.

46      Suprotno tomu, argumenti koji se odnose na francuske sudske odluke donesene nakon tužiteljeva prvotnog uvrštenja, kao i argumenti kojima se osporavaju odluke koje se odnose na mjere poduzete na temelju prethodno navedenih odluka koje su donijela tijela Ujedinjene Kraljevine 2014. i tijela Sjedinjenih Američkih Država 2013. i 2019., kao i elementi koje je samostalno utvrdilo Vijeće razmotrit će se u okviru ispitivanja tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931.

47      Isto vrijedi za argumente koji se odnose na presude turskih sudova za sigurnost navedene u obrazloženjima akata iz 2014. Naime, iako određeni ulomci tih obrazloženja mogu izazvati zabunu jer se u njima ističu osuđujuće presude turskih sudova za sigurnost u pogledu PKK‑a, od kojih su neke donesene prije 2002., i da se nakon nabrajanja tih osuđujućih presuda formalno zaključuje da postoje odluke donesene na temelju članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, iz općeg zaključka o preispitivanju spornih uvrštenja, u kojem se samo navodi zadržavanje na snazi odluka Ujedinjene Kraljevine i Sjedinjenih Američkih Država, može se zaključiti da su se na temelju prethodno navedene odredbe Zajedničkog stajališta uzele u obzir samo potonje odluke, što Vijeće potvrđuje u svojem odgovoru na tužbu i što uostalom tužitelj priznaje u replici.

a)      Odluka Ujedinjene Kraljevine

48      Tužitelj osporava da se rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine od 29. ožujka 2001. može kvalificirati kao odluka nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, pri čemu se poziva na argumente koji se temelje na pojmu „nadležno tijelo”, naznake potrebne kako bi se dokazalo da je donesena takva odluka i datume incidenata utvrđenih u tom rješenju.

1)      Kvalifikacija ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine kao „nadležnog tijela”

49      Tužitelj smatra da se ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine ne može kvalificirati kao „nadležno tijelo” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Naime, taj ministar nije pravosudno, nego upravno tijelo. Njegova rješenja imaju prirodu upravnih akata i ne donose se u postupku koji uključuje nekoliko faza, kao što je onaj svojstven kaznenim odlukama. Usto, zabrane propisane tim rješenjima traju neograničeno, s obzirom na to da ih se periodično ne preispituju. Osim toga, ministar unutarnjih poslova raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti, s obzirom na to da su ovlasti Parlamenta Ujedinjene Kraljevine ograničene na skupnu ocjenu organizacija o kojima je riječ a da pritom on nije upoznat s povjerljivim informacijama koje je uzeo u obzir ministar.

50      Najprije valja podsjetiti na to da je Opći sud u više navrata smatrao da rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine od 29. ožujka 2001. predstavlja odluku nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 (vidjeti u tom smislu presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 144. i 145.; od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 106.; od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 258. do 285.; od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 71. do 96.; od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće, T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 108. do 133. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 112.).

51      Naime, prema sudskoj praksi, čak i ako članak 1. stavak 4. drugi podstavak Zajedničkog stajališta 2001/931 daje prednost odlukama pravosudnih tijela, on ni na koji način ne isključuje uzimanje u obzir odluka upravnih tijela, ako, s jedne strane, ta tijela u nacionalnom pravu doista imaju ovlast za donošenje restriktivnih odluka protiv skupina uključenih u terorizam i, s druge strane, ako se ta tijela, iako su samo upravna, mogu smatrati „jednakovrijednima” pravosudnim tijelima (presude od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 107.; od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 259.; od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 72.; od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće, T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 111. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljena, EU:T:2021:817, t. 114.).

52      Upravna tijela mogu se smatrati jednakovrijednima pravosudnim tijelima ako se protiv njihovih odluka može pokrenuti sudski postupak koji se odnosi na činjenične i pravne elemente (vidjeti u tom smislu presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 145.; od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 260.; od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 73.; od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće, T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 112. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 115.).

53      Slijedom toga, činjenica da sudovi države o kojoj je riječ imaju ovlasti u području suzbijanja terorizma nije zapreka tomu da Vijeće uzme u obzir odluke koje je donijelo nacionalno upravno tijelo kojem je povjereno donošenje mjera ograničavanja u području terorizma (presude od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 108.; od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 261.; od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 74.; od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće, T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 113. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljena, EU:T:2021:817, t. 116.).

54      Međutim, kao što to proizlazi iz obrazloženja akata iz 2015. do 2017. i odluka iz 2019., protiv rješenjâ ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine može se podnijeti pravno sredstvo pred Proscribed Organisations Appeal Commission (Žalbeni odbor za zabranjene organizacije, Ujedinjena Kraljevina, u daljnjem tekstu: POAC) koji donosi odluku o pravu i činjenicama primjenom načela kojima je uređen sudski nadzor, te protiv POAC‑ove odluke svaka stranka može žalbenom sudu podnijeti žalbu o pravnom pitanju, ako dobije odobrenje od samog POAC‑a ili od žalbenog suda, u slučaju da ga ne dobije od tog POAC‑a (vidjeti u tom smislu presude od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 262.; od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 75.; od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće, T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 114. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 117.).

55      U tim okolnostima treba smatrati da je rješenje ministra unutarnjih poslova iz 2001. donijelo upravno tijelo jednakovrijedno pravosudnom tijelu, i, dakle, nadležno tijelo u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 (vidjeti u tom smislu presude od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 263.; od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 76.; od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće, T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 115. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 118.).

56      Usto valja istaknuti da se, prema sudskoj praksi, člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ne zahtijeva da odluka nadležnog tijela bude donesena u okviru kaznenog postupka stricto sensu pod uvjetom da je, s obzirom na ciljeve Zajedničkog stajališta 2001/931, predmet nacionalnog postupka o kojemu je riječ borba protiv terorizma u širem smislu donošenjem preventivnih ili represivnih mjera (vidjeti u tom smislu presude od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 269. do 271.; od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 82. do 84.; od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće, T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 119. do 121. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 119.).

57      U ovom se slučaju u rješenju ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001. navode mjere ograničavanja protiv organizacija koje se smatraju terorističkim organizacijama te je ta odluka stoga, u skladu sa sudskom praksom, dio nacionalnog postupka u okviru kojeg se, kao glavno, zahtijeva da se protiv PKK‑a donesu preventivne ili represivne mjere kao dio borbe protiv terorizma (vidjeti u tom smislu presude od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 115.; od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 272. i 273.; od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 84.; od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće, T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 121. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 120.).

58      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se pobijani akti ne mogu poništiti zbog toga što se Vijeće, kako bi uvrstilo tužiteljevo ime na sporne popise u obrazloženjima pobijanih akata oslonilo na rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001., koji predstavlja upravno tijelo i čije odluke nisu kaznene prirode.

59      Taj se zaključak ne dovodi u pitanje ostalim argumentima koje tužitelj ističe u potporu ovom tužbenom razlogu.

60      Kao prvo, kad je riječ o navodnom nepostojanju postupka koji uključuje nekoliko faza kao što je to slučaj sa sudskim postupcima, iz teksta članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ne proizlazi da nacionalna odluka o kojoj je riječ, kako bi služila kao osnova za uvrštenje, treba okončati postupak koji se odvijao u nekoliko faza (presuda od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljena, EU:T:2021:817, t. 124.).

61      U svakom slučaju, postupak u kojem se donose rješenja o zabrani ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine odvija se u nekoliko faza. Najprije, kako bi se izrekla zabrana potrebno je da to tijelo provede strogo ispitivanje dokaza na kojima se temelji razumno uvjerenje da je organizacija uključena u terorizam. Ti dokazi uključuju podatke koji dolaze od javnih izvora informacija i od obavještajnih službi. Nadalje, rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine donosi se nakon savjetovanja s cijelom vladom te obavještajnim službama i policijskim tijelima. Naposljetku, u pogledu rješenja o zabrani potrebno je provesti nadzor i i ishoditi odobrenje dvaju domova Parlamenta Ujedinjene Kraljevine u okviru postupka ratifikacije (presuda od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljena, EU:T:2021:817, t. 125. do 128.).

62      Kao drugo, kad je riječ o navodnom neograničenom trajanju zabrane propisane rješenjem ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, s jedne strane, valja naglasiti da okolnost da se na to rješenje ne primjenjuje obveza godišnjeg preispitivanja ne sprečava Vijeće da na njemu temelji uvrštenje subjekta na koji se ono odnosi na popise za zamrzavanje financijskih sredstava, s obzirom na to da je Vijeće na temelju svoje obveze preispitivanja dužno provjeriti je li to uvrštenje, na datum na koji se taj subjekt namjerava zadržati na navedenim popisima, i dalje opravdano tom odlukom, drugim odlukama ili naknadno nastalim činjeničnim elementima (presuda od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljena, EU:T:2021:817, t. 131.).

63      S druge strane, u skladu s člankom 4. Zakona Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000., organizacija ili osoba na koju se odnosi mjera zabrane može u pisanom obliku podnijeti zahtjev ministru unutarnjih poslova kojim traži da ispita mogućnost njezina brisanja s popisa zabranjenih organizacija i, u skladu s člankom 5. Zakona Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000., ako ministar odbije takav zahtjev, podnositelj može podnijeti tužbu POAC‑u, protiv čijih se odluka može podnijeti žalba (presuda od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljena, EU:T:2021:817, t. 132.) (vidjeti točku 54. ove presude).

64      Iz toga proizlazi da, iako se Zakonom Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000. ne predviđa godišnje preispitivanje rješenjâ o zabrani ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, ona nemaju neograničen učinak.

65      Kao treće, kad je riječ o navodnoj širokoj margini prosudbe ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine u pogledu zabrane terorističkih organizacija, važno je naglasiti da taj ministar ne donosi rješenja o zabrani ovisno o političkim razmatranjima, nego u skladu s odredbama nacionalnog prava u kojima se definiraju teroristička djela, kao što to proizlazi iz članka 3. Zakona Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000. Suprotno onomu što tužitelj tvrdi u pogledu te odredbe, okolnost da se u njoj navodi da ministar unutarnjih poslova zabranjuje subjekt ako „smatra da je uključen u terorističke aktivnosti” odnosi se na stupanj dokazivanja koji je potreban za uvrštenje (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2016., Al‑Ghabra/Komisija, T‑248/13, EU:T:2016:721, t. 112. do 119.) i tim manje može omogućiti diskrecijsku ocjenu jer ta razina dokazivanja podrazumijeva stupanj uvjerenja, a time i preciznosti obrazloženja, koji je veći od pukih sumnji (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2016., Al‑Ghabra/Komisija, T‑248/13, EU:T:2016:721, t. 114. i 115.).

66      Može se dodati da je u svakom slučaju široka diskrecijska ovlast ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine ograničena time što u pogledu njegovih nacrta rješenja Parlament provodi nadzor i daje odobrenje. Tako je Opći sud u pogledu nacrtâ rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine već jednom prilikom smatrao da svi članovi House of Commons (Donji dom Parlamenta, Ujedinjena Kraljevina), jednog od dvaju domova Parlamenta Ujedinjene Kraljevine koji trebaju ratificirati nacrt rješenja, dobivaju sažetak činjenica o svakoj od organizacija s popisa nacrta rješenja, što uključuje mogućnost pojedinačnog ispitivanja Donjeg doma Parlamenta, da se rasprave Donjeg doma Parlamenta stvarno odnose na pojedinačne organizacije, kao što to uostalom potvrđuju stajališta o PKK‑u tijekom parlamentarne rasprave koja je dovela do ratifikacije rješenja iz 2001. koje je u ovom slučaju tužitelj naveo u tužbi i da Donji dom Parlamenta u svakom slučaju ima mogućnost odbiti odobrenje nacrta rješenja (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 122.; vidjeti u tom smislu i presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 136. i 137.).

67      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da treba odbiti sve argumente kojima se osporava kvalifikacija ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine kao „nadležnog tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

2)      Razmatranja u pogledu „detaljnih informacija ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja ukazuje na to da je odluku […] donijelo nadležno tijelo”

68      Tužitelj u biti prigovara Vijeću da nije navelo detaljne informacije ili materijale iz odgovarajuće dokumentacije koji dokazuju da rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine predstavlja odluku nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Prema tužiteljevim pismenima, takva kritika obuhvaća tri prigovora. Kao prvo, Vijeće nije navelo razloge zbog kojih je smatralo da je ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine „nadležno tijelo”. Kao drugo, pobijani akti ne sadržavaju nikakav opis razloga na kojima se temelji rješenje iz 2001. Kao treće, u istim se aktima ne pojašnjavaju ni razlozi zbog kojih je Vijeće smatralo da su činjenice o kojima je riječ obuhvaćene pojmom terorističkog djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

69      Kad je riječ o prvom prigovoru, valja utvrditi da on predstavlja formalnu kritiku poštovanja obveze obrazlaganja (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 329. do 333.) i da će se stoga ispitati u odgovoru na tužbeni razlog koji se temelji na povredi te obveze (vidjeti točke 221. do 224. ove presude).

70      Kad je riječ o drugim dvama prigovorima, prije svega je korisno podsjetiti na sadržaj odlomaka obrazloženjâ pobijanih akata koji se odnose na rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001.

71      Vijeće je u aktima iz 2014. navelo da je ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, s obzirom na to da je PKK počinio teroristička djela i da je sudjelovao u takvim djelima, zabranio PKK kao organizaciju uključenu u teroristička djela. Iz toga je zaključio, nakon što je naveo druge nacionalne odluke, da su odluke donijela nadležna tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 (obrazloženje, str. 4.).

72      U aktima iz 2015. do 2017. i odlukama iz 2019., čija su obrazloženja istovjetna u tom pogledu, Vijeće navodi da se oslonilo na postojanje odluka koje kvalificira kao odluke nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, među kojima je rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001. Pojašnjava da je ispitalo činjenice na kojima se temelje te odluke i zaključilo da su one stvarno obuhvaćene pojmovima „teroristička djela” i „skupine i subjekti uključeni u teroristička djela” u smislu članka 1. stavaka 2. i 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 (obrazloženje, točke 1. do 6.). Usto, u prilogu A obrazloženju, koji se odnosi na navedeno rješenje Vijeće osobito navodi da je to rješenje doneseno 2001. jer je tadašnji ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine imao razloga vjerovati da je PKK počinio teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 i u njima sudjelovao (točke 3., 4. i 16.). Pojašnjava da su predmetna teroristička djela uključivala terorističke napade za koje se smatra da ih je PKK izvršio od 1984. i da je PKK vodio terorističku kampanju koja je ciljala interese i investicije na Zapadu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća da bi povećao pritisak na tursku vladu, uključujući otmicu turista sa Zapada te, u razdoblju od 1993. do 1994., napad na rafineriju i napade na turistička odmorišta koji su doveli do smrti stranih turista. Navodi da je PKK, iako se činilo da je napustio tu kampanju između 1995. i 1999., tijekom tog razdoblja nastavio prijetiti napadima na turska turistička odmorišta. Vijeće navodi da smatra da su te činjenice obuhvaćene ciljevima navedenima u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točkama i. i ii. Zajedničkog stajališta 2001/931 i djelima nasilja navedenima u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točki iii. podtočkama (a), (c), (d), (f), (g) i (i) Zajedničkog stajališta 2001/931 (t. 16.).

73      Nadalje, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse proizlazi da „[t]očn[i] poda[ci] ili materijal[i] iz odgovarajuće dokumentacije” koji se zahtijevaju člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 trebaju dokazati da je odluka nacionalnog tijela koja odgovara definiciji te odredbe donesena u pogledu osoba ili subjekata o kojima je riječ, osobito na način da im se omogući da utvrde tu odluku, ali se ti podaci i materijali ne odnose na sadržaj navedene odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 148. i navedenu sudsku praksu).

74      Iz toga slijedi da se u ovom slučaju može smatrati da je Vijeće u aktima iz 2014. pružilo „[dovoljno] detaljne informacije” u pogledu rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001. u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 kad je navelo točan datum navedenog rješenja, njegova autora i pravnu osnovu, u ovom slučaju Zakon Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000.

75      Isto vrijedi i kad je riječ o aktima iz 2015. do 2017. i odlukama iz 2019., koji sadržavaju iste naznake točnog datuma, autora i pravne osnove rješenja iz 2001.

76      Iz toga slijedi da treba odbiti sve argumente kojima se osporava to da Vijeće poštuje zahtjeve koji se odnose na „detaljn[e] informacij[e] ili materijal[e] iz odgovarajuće dokumentacije koja ukazuje na to da je odluku […] donijelo nadležno tijelo” na temelju članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

3)      Datum terorističkih djela na kojima se temelji zabrana PKK‑a koju je donio ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine

77      Kritika prema kojoj se rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001. temelji na incidentima koji su se dogodili prije previše vremena da bi se moglo valjano uzeti u obzir na temelju članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ističe se samo u predmetu T‑148/19.

78      Najprije valja pojasniti da se „vremenska udaljenost” koju treba ocijeniti u ovom slučaju odnosi na vrijeme proteklo između incidenata koji su se uzeli u obzir u rješenju iz 2001. i datuma navedenog rješenja, kao što to uostalom valjano ističe tužitelj.

79      Naime, budući da se taj argument ističe u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, ovdje valja odlučiti samo o kvalifikaciji rješenja iz 2001. kao „odluke nadležnog tijela” u smislu te odredbe, osobito u pogledu datuma incidenata koji su se uzeli u obzir u tom rješenju (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2016:723, t. 80.), uzimajući u obzir da će se vremenska udaljenost između incidenata iz navedenog rješenja i donošenja tog rješenja, s jedne strane, i odluka o zadržavanju uvrštenja koje se pobijaju u ovom slučaju, s druge strane, ispitati u okviru tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931.

80      Kad je riječ o ocjeni vremenske udaljenosti o kojoj je riječ u ovom slučaju, može se utvrditi da posljednje činjenice koje su se uzele u obzir u rješenju ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001., kao što je opisano u odlukama iz 2019., i koje uključuju prijetnje napadima na turska turistička odmorišta obuhvaćaju razdoblje od 1995. do 1999. (vidjeti točku 72. ove presude). Usto valja podsjetiti na to da nije na Vijeću da nadzire točnost činjenica utvrđenih u nacionalnim osuđujućim presudama na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje (vidjeti točku 37. ove presude), kao što je rješenje iz 2001. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da to rješenje treba izjednačiti s osuđujućom presudom jer je konačno u smislu da nakon njega nije potrebno provesti istragu i jer mu je cilj da se u Ujedinjenoj Kraljevini zabrane osobe ili subjekti o kojima je riječ s kaznenim posljedicama za osobe koje s njima održavaju bliže ili dalje veze (vidjeti presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 155. i 156. i navedenu sudsku praksu).

81      Iz toga slijedi da se, unatoč tomu što tužitelj osporava postojanje prijetnji napadima o kojima je riječ, pri čemu on tvrdi da obrazloženja ne sadržavaju nijedan element ili argument koji potkrepljuju te prijetnje, one u ovom slučaju mogu uzeti u obzir. Iz toga slijedi i da je vremenska udaljenost između posljednjih činjenica koje su se uzele u obzir (1999.) i datuma rješenja iz 2001. oko dvije godine. Doista, takva vremenska udaljenost manja od pet godina ne smatra se prekomjernom (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 208. i navedenu sudsku praksu).

82      Stoga nije došlo do povrede članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 zbog datuma incidenata utvrđenih u rješenju ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001. koje se uzelo u obzir na temelju te odredbe.

83      Stoga iz svega prethodno navedenog proizlazi da treba odbiti prigovore protiv činjenice da se pobijani akti temelje na rješenju ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001.

b)      Odluke Sjedinjenih Američkih Država

84      Tužitelj osporava da se odluke tijelâ Sjedinjenih Američkih Država iz 1997. i 2001. mogu kvalificirati kao odluke nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i pritom se poziva na argumente koji se temelje na pojmu „nadležno tijelo” i na naznake potrebne kako bi se dokazalo da su donesene takve odluke.

85      U tom pogledu valja podsjetiti na sad već ustaljenu sudsku praksu prema kojoj se pojam „nadležno tijelo” iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ne ograničava na tijela država članica, nego načelno također može obuhvaćati tijela trećih država (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 22.; od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 244. i od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 43.).

86      To je tumačenje opravdano, s jedne strane, s obzirom na formulaciju članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 koja ne ograničava pojam „nadležna tijela” na države članice i, s druge strane, s obzirom na cilj tog zajedničkog stajališta koje je doneseno radi provedbe Rezolucije Vijeća Ujedinjenih naroda 1373 (2001) čiji je cilj intenzivirati borbu protiv terorizma na svjetskoj razini sustavnom i bliskom suradnjom svih država (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 23.; od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće, T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966, t. 245. i od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 44.).

87      Međutim, prema isto tako ustaljenoj sudskoj praksi, Vijeće je prije oslanjanja na odluku tijela treće države dužno provjeriti je li ta odluka donesena uz poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 24. i 31. i od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 58.).

88      Stoga valja započeti ispitivanjem tužiteljevih argumenata kojima osporava tu provjeru, koju je Vijeće provelo u ovom slučaju. U tom pogledu valja pojasniti da je potreba provedbe te provjere osobito posljedica svrhe zahtjeva iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, u skladu s kojim se prvotno uvrštenje osobe ili subjekta na popis za zamrzavanje financijskih sredstava mora temeljiti na odluci nadležnog tijela. Naime, cilj je tog zahtjeva zaštititi osobe ili subjekte o kojima je riječ, pri čemu se osigurava da se njihovo prvotno uvrštenje na taj popis može temeljiti samo na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 68.). Međutim, taj se cilj može ostvariti samo ako su odluke trećih država na kojima Vijeće temelji prvotno uvrštenje osoba ili subjekata na taj popis donesene uz poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 26.).

89      U ovom slučaju, u Prilogu C obrazloženju, koji se odnosi na to da su tijela Sjedinjenih Američkih Država odredila PKK kao FTO i SDGT, koji je istovjetan onome u aktima iz 2015. do 2017. i u odlukama iz 2019., Vijeće osobito navodi da je određivanje kao FTO‑a određeno 8. listopada 1997., a određivanje kao SDGT‑a 31. listopada 2001. (točke 3. i 4.).

90      Vijeće nadalje navodi da određivanja kao FTO‑a po službenoj dužnosti nakon pet godina preispituje United States Secretary of State (vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država) ako u međuvremenu nije postavljen zahtjev za opoziv tog određivanja. Subjekt o kojem je riječ može svake dvije godine sâm zahtijevati opoziv svojeg određivanja te dostaviti dokaze kojima se dokazuje da su se okolnosti na temelju kojih je određen kao FTO bitno promijenile. Ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država i United States Congress (Kongres Sjedinjenih Američkih Država) mogu također na vlastitu inicijativu opozvati određivanje kao FTO‑a. Nadalje, subjekt o kojem je riječ može podnijeti tužbu protiv određivanja kao FTO‑a Circuit Court of Appealsu for the District of Columbia (Savezni žalbeni sud u okrugu Kolumbiji, Sjedinjene Američke Države). U vezi s određivanjima kao SDGT‑a, Vijeće navodi da se ne provode nikakva periodična preispitivanja tih određivanja, ali da ih se može osporavati pred višim i nižim saveznim sudovima (točke 8. do 11. Priloga C obrazloženjima). Usto, Vijeće navodi da određivanja tužitelja kao FTO‑a i SDGT‑a nisu osporena pred višim i nižim američkim sudovima i da protiv njih nije u tijeku nikakav sudski postupak (točke 11. i 12. Priloga C obrazloženjima). S obzirom na postupke preispitivanja i opis mogućih postupaka preispitivanja, Vijeće smatra da primjenjivo zakonodavstvo Sjedinjenih Američkih Država osigurava zaštitu pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (točka 13. Priloga C obrazloženjima).

91      Međutim, Opći sud već je u nekoliko presuda koje se odnose na obrazloženja istovjetna onima priloženima aktima iz 2015. do 2017. i odlukama iz 2019. imao priliku odlučiti da su ta obrazloženja nedovoljna kako bi se moglo utvrditi da je Vijeće provelo potrebnu provjeru u pogledu toga je li se načelo poštovanja prava obrane poštovalo u Sjedinjenim Američkim Državama (presude od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 54. do 65.; od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće, T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 93. do 104. i od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 65. do 76.). Usto, Sud je u jedinoj presudi povodom žalbe u kojoj je odlučivao o tužbenom razlogu kojim se kritizira analiza Općeg suda u pogledu oslanjanja Vijeća na američke odluke (presuda od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557), presudio da su te kritike nedopuštene i da je analiza Općeg suda u pobijanoj presudi postala pravomoćna (presuda od 23. studenoga 2021., Vijeće/Hamas, C‑833/19 P, EU:C:2021:950, t. 36. do 40. i 82.).

92      Naime, načelo poštovanja prava obrane zahtijeva da se adresatima odluka koje znatno utječu na njihove interese omogući da izraze svoje stajalište o elementima protiv sebe, na kojima se temelje sporne odluke. Kad je riječ o mjerama kojima je svrha uvrštavanje imena osoba ili drugih subjekata na popis za zamrzavanje financijskih sredstava, to načelo podrazumijeva da te osobe ili subjekti o njima budu obaviješteni istodobno s njihovim donošenjem ili odmah nakon njihova donošenja (vidjeti presudu od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 65. i 66. i navedenu sudsku praksu).

93      Međutim, kad je riječ o zakonodavstvu Sjedinjenih Američkih Država kojim se uređuje određivanje kao SDGT‑a koje je dovelo do odluke iz 2001., u općem opisu koji je Vijeće u tom pogledu pružilo u obrazloženjima ne navodi se nikakva obveza tijelâ Sjedinjenih Američkih Država da zainteresiranim osobama dostave obrazloženje ili čak da objave te odluke, tako da se ne može smatrati da se poštovalo načelo prava obrane (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 69. i 70.).

94      Kad je riječ o zakonodavstvu kojim se uređuje određivanje kao FTO‑a koje je dovelo do odluke iz 1997., njime se doista predviđa objava predmetnih odluka u Federalnom registru. Međutim, iz obrazloženjâ ne proizlazi da je ta objava, osim u izreci tih odluka, sadržavala bilo kakvo obrazloženje, kao što to uostalom potvrđuju i izvaci iz Federalnog registra priopćeni u prilogu odgovoru na tužbu u predmetu T‑316/14 RENV, ili da se ono tužitelju dalo na bilo koji način (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 71. do 75.). „Upravni spis” United States Department of State (Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država) iz 2013. ili 2019. koji se odnosi na PKK, kojim raspolažu tijela Sjedinjenih Američkih Država i koji se navodi u obrazloženjima, doista je izrađen dosta poslije odluka Sjedinjenih Američkih Država iz 1997. i 2001. te ništa ne upućuje na to da sadržava podatke koji se odnose na te odluke i njihovo obrazloženje. Nadalje, Vijeće ni na koji način ne pojašnjava uvjete pristupa tom upravnom spisu, nego samo tvrdi, i to uostalom isključivo u svojim pismenima, da tužitelj nije ostvario svoje pravo na pristup navedenom spisu.

95      Međutim, takva objava izreke odluke iz 1997. u Federalnom registru, a time i samo navođenje te objave u obrazloženjima, nedovoljni su kako bi se moglo utvrditi da je Vijeće provelo potrebnu provjeru u pogledu toga je li se u Sjedinjenim Američkim Državama poštovalo načelo prava obrane (presuda od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 76.).

96      Iz toga slijedi da u ovom slučaju valja smatrati, kao što je to Opći sud odlučio u svojim presudama od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće (T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 65.); od 10. travnja 2019., Gamaa Islamya Égypte/Vijeće (T‑643/16, EU:T:2019:238, t. 104.) i od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće (T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 76.), da odluke Sjedinjenih Američkih Država ne mogu biti temelj za akte iz 2015. do 2017. i za odluke iz 2019. kao odluke nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 a da pritom nije potrebno razmotriti pitanje je li se poštovalo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

97      Kad je riječ o aktima iz 2014., oni a fortiori sadržavaju istu pravnu prazninu jer Vijeće u odgovarajućim obrazloženjima samo navodi sudski ili upravni nadzor koji se može provesti u pogledu predmetnih odluka a da se u njima pritom ne utvrđuje nikakva obveza tijelâ Sjedinjenih Američkih Država da zainteresiranim osobama dostave obrazloženje ili čak da objave te odluke. Nadalje, može se istaknuti da Vijeće prilikom navođenja odluka Sjedinjenih Američkih Država u aktima iz 2014. ne ističe ni datum navedenih odluka, iz čega proizlazi da se ni tim aktima ne poštuju zahtjevi propisani člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 u pogledu pružanja detaljnih informacija koji upućuju na to da je odluku donijelo nadležno tijelo (vidjeti točke 74. i 75. ove presude).

98      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 treba prihvatiti u dijelu u kojem se pobijani akti temelje na odlukama Sjedinjenih Američkih Država iz 1997. i 2001., ali ga treba odbiti u dijelu u kojem se te odluke temelje na rješenju ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001.

2.      Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931

99      S obzirom na to da je prihvaćen tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 u dijelu u kojem se odnosi na odluke Sjedinjenih Američkih Država iz 1997. i 2001., ovaj tužbeni razlog neće se ispitati u dijelu u kojem se njime osporava kvalifikacija incidenata utvrđenih u tim odlukama kao terorističkih djela.

100    Tužitelj u predmetima T‑316/14 RENV i T‑148/19 ističe dvije vrste argumenata u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na povredi članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, pri čemu nekima od njih općenito osporava nastojanje ostvarivanja terorističkog cilja djelima počinjenima u okviru oružanog sukoba u svrhu samoodređenja, dok drugima konkretnije osporava terorističke ciljeve navedene u toj odredbi koji su se željeli postići određenim djelima utvrđenima u obrazloženju. Također tvrdi, isključivo u predmetu T‑148/19, da ga se ne može kvalificirati kao „terorističku skupinu” u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 jer nije strukturirana skupina koja sporazumno djeluje u počinjenju terorističkih djela.

101    Budući da Vijeće u predmetu T‑148/19 osporava dopuštenost i predmetnost ovog tužbenog razloga, prije analize njegove osnovanosti valja započeti ispitivanjem tih aspekata.

a)      Dopuštenost tužbenog razloga

102    Vijeće ističe nedopuštenost ovog tužbenog razloga jer uopće nije potkrijepljen dokazima.

103    Taj argument o postojanju zapreke vođenju postupka treba odbiti.

104    Naime, na temelju članka 21. prvog podstavka Statuta Suda Europske unije, koji je primjenjiv na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. prvog podstavka tog Statuta i članka 76. točke (d) Poslovnika, svaka tužba treba sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažeti prikaz tih razloga. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi, bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje nužno je, kako bi tužba bila dopuštena, da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta. U tu se svrhu osobito zahtijeva da tužitelj iznese argumentaciju u potporu istaknutom tužbenom razlogu koja tuženiku i sudu Unije omogućuje da shvate taj razlog i da odgovore na njega (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2018., BSCA/Komisija, T‑818/14, EU:T:2018:33, t. 94. do 96. i navedenu sudsku praksu).

105    Suprotno tomu, od tužitelja se ne zahtijeva da iznese dokaze u potporu tužbenom razlogu na koji se poziva, s obzirom na to da potkrijepljenost takvim elementima proizlazi iz ocjene osnovanosti navedenog tužbenog razloga i nepostojanja tih elemenata koji mogu dovesti do odbijanja tužbenog razloga kao neosnovanog. Naime, upućivanje u prethodno navedenoj sudskoj praksi na „činjenične elemente” koji se u sažetom obliku trebaju nalaziti u tužbi odnosi se na činjenične razloge koji omogućuju da tužba bude razumljiva, neovisno o tome što su ti činjenični razlozi utvrđeni na temelju dokaza (vidjeti točku 104. ove presude).

106    Međutim, tužitelj je u ovom slučaju u potporu prvom tužbenom razlogu iznio detaljnu argumentaciju kojoj je posvećeno više od 60 točaka tužbe u predmetu T‑148/19, što Vijeće uostalom ne osporava i što uzima u obzir prilikom detaljnog odgovora na svaki od argumenata koje je tužitelj iznio u potporu tužbenom razlogu. Stoga je tužbeni razlog dopušten.

b)      Predmetnost tužbenog razloga

107    Tužitelj tvrdi da nije strukturirana skupina koja sporazumno djeluje u počinjenju terorističkih djela. PKK istodobno označava strukturiranu stranku unutar „kompleksa” s višestrukim slojevima, sam „kompleks” i kurdski društveni pokret, a Vijeće u odlukama iz 2019. nije jasno navelo koji od tih koncepata namjerava zadržati na spornim popisima. Doista, prema mišljenju tužitelja, ni „kompleks”, koji označava velik broj strana i drugih oblika neovisno organiziranih skupina, ni kurdski društveni pokret, čije članove tužitelj ne kontrolira ni izravno ni neizravno, ne mogu se smatrati strukturiranom skupinom, a time ni terorističkom skupinom. Kad je riječ o PKK‑u kao stranci unutar „kompleksa”, iako je dovoljno strukturiran, njegov cilj nije počinjenje terorističkih djela te ih ne počinjava.

108    Vijeće smatra da je taj prigovor istaknut u potporu ovom tužbenom razlogu bespredmetan jer iz teksta članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 proizlazi da kvalifikacija kao „terorističke skupine”, a osobito kao „skupine” u smislu te odredbe ne predstavlja uvjet za primjenu navedenog zajedničkog stajališta.

109    Iz teksta Zajedničkog stajališta 2001/931 stvarno proizlazi da kvalifikacija kao „terorističke skupine” u smislu članka 1. stavka 3. drugog podstavka tog zajedničkog stajališta, odnosno kao „strukturiran[e] skupin[e] koja se sastoji od više od dvije osobe, koja je osnovana u određenom razdoblju te koja sporazumno djeluje u počinjenju terorističkih djela”, ne predstavlja opći uvjet za primjenu navedenog zajedničkog stajališta.

110    Naime, kao što se to navodi u članku 1. stavku 2. Zajedničkog stajališta 2001/931, ono se primjenjuje na fizičke osobe te na skupine i subjekte, a između tih se skupina i subjekata uostalom ne pravi razlika na popisu priloženom Zajedničkom stajalištu i odlukama iz 2019., u kojima se u prvoj točki navode „fizičke osobe”, a u drugoj „skupine i subjekti”. Definicijom „terorističke skupine” iz članka 1. stavka 3. drugog podstavka Zajedničkog stajališta 2001/931 samo se nastoje pojasniti dva posebna teroristička cilja, a to su „upravljanje terorističkom skupinom” (članak 1. stavak 3. prvi podstavak točka (j) Zajedničkog stajališta 2001/931) i „sudjelovanje u aktivnostima terorističke skupine” (članak 1. stavak 3. prvi podstavak točka (k) Zajedničkog stajališta 2001/931), dok je područje primjene tog zajedničkog stajališta šire od ta dva cilja koja Vijeće uostalom nije utvrdilo u odlukama iz 2019. u pogledu PKK‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 253.).

111    Iz toga slijedi da, budući da je tužitelj u skladu s odredbama Zajedničkog stajališta 2001/931 uvršten na sporne popise kao „skupina i subjekt” i da ni na koji način ne osporava svoju kvalifikaciju kao „subjekta”, nije važno, kao što to on tvrdi, da PKK nije „teroristička skupina”.

112    Stoga ovaj tužbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan u dijelu u kojem se njime kritizira kvalifikacija tužitelja kao „terorističke skupine”.

113    Suprotno tomu, u odgovoru na tvrdnju Vijeća prema kojoj nije njegova zadaća provjeriti kvalifikaciju činjenica koju je utvrdilo nadležno nacionalno tijelo, valja pojasniti da Vijeće ima takvu obvezu i da su tužiteljevi argumenti stoga predmetni u dijelu u kojem se njima osporava ishod provjere odgovaraju li akti koje su nacionalna tijela uzela u obzir definiciji terorističkog djela utvrđenoj u članku 1. stavku 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

114    Naime, kao što to proizlazi iz teksta članka 1. stavka 4. prvog podstavka Zajedničkog stajališta 2001/931, osobito time što se navodi „osuda” za „terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje, ili pomaganje pri počinjenju takvog djela”, Vijeće treba provjeriti odgovaraju li djela koja su utvrdila nacionalna tijela terorističkim djelima, koja se definiraju u članku 1. stavku 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 191.). Ta je provjera tim više potrebna jer se definicije terorističkog djela, kao što to proizlazi iz određenih prigovora koje je istaknuo tužitelj, razlikuju ovisno o državi i ne odgovaraju u svakom pogledu nužno definiciji utvrđenoj u Zajedničkom stajalištu 2001/931.

115    Međutim, ako subjekt o kojem je riječ tijekom postupka pred Vijećem detaljno ne osporava to da se nacionalna odluka odnosi na teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, Vijeće nije dužno detaljnije odlučiti o tom pitanju te je dostatno da se u obrazloženjima navede napomena da je provjerilo jesu li razlozi na kojima su se temeljile odluke nadležnih nacionalnih tijela obuhvaćeni definicijom terorizma iz Zajedničkog stajališta 2001/931 (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 162. i 163. i navedenu sudsku praksu).

116    Valja pojasniti i da se ta provjera, koja se nalaže Vijeću na temelju članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, odnosi samo na incidente utvrđene u odlukama nacionalnih tijela na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje subjekta o kojem je riječ. Naime, kao što to proizlazi iz presude od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće (T‑160/19, neobjavljeno, EU:T:2021:817, t. 168. i 276.), kad Vijeće zadrži ime subjekta na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava u okviru preispitivanja koje provodi na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, ne treba dokazati da je taj subjekt počinio teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. navedenog zajedničkog stajališta, nego da i dalje postoji rizik od toga da je uključen u takva djela, što ne podrazumijeva nužno da počinjava navedena djela.

117    Međutim, činjenica je da, ako se može smatrati da je PKK počinio teroristička djela nakon prvotnog uvrštenja, to a fortiori opravdava zadržavanje njegova uvrštenja.

118    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 bespredmetan u dijelu u kojem se odnosi na kvalifikaciju tužitelja kao „terorističke skupine” i u kojem se odnosi na akte koji su se uzeli u obzir u svrhu zadržavanja njegova imena na spornim popisima prilikom preispitivanja koje je Vijeće provelo na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, ali da je, suprotno tomu, predmetan u dijelu u kojem se njime osporava to što su incidenti utvrđeni odlukama nacionalnih tijela koji su doveli do njegova prvotnog uvrštenja kvalificirani kao teroristička djela.

c)      Osnovanost tužbenog razloga

1)      Argumentacija prema kojoj ciljeve iz članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 treba tumačiti s obzirom na legitiman oružani sukob radi samoodređenja kurdskog naroda

119    Uvodno valja naglasiti da, iako je tužitelj odustao od prvog tužbenog razloga u predmetu T‑316/14 RENV, koji se temelji na povredi međunarodnog prava oružanog sukoba (vidjeti točku 28. ove presude), on ostaje pri argumentima koji se temelje na potrebi uzimanja u obzir postojanja oružanog sukoba u svrhu tumačenja i primjene članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

120    Stoga tužitelj niječe da su djela koja mu je pripisalo Vijeće počinjena s terorističkim ciljem, pri čemu se poziva na oružani sukob protiv Republike Turske. Prema tužiteljevu mišljenju, nužno je uzeti u obzir kontekst pobijanih akata, odnosno legitiman oružani sukob radi samoodređenja kurdskog naroda između PKK‑a i turskih vlasti, s obzirom na to da je upotreba nasilja načelno dopuštena u vrijeme oružanog sukoba na temelju međunarodnog prava. Naime, u skladu s člankom 3. stavkom 5. i člankom 21. UEU‑a, članak 1. stavak 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 treba tumačiti s obzirom na međunarodno pravo u području samoodređenja, međunarodno humanitarno pravo ili temeljne vrijednosti demokracije i vladavine prava.

121    Tužitelj time osporava terorističke ciljeve koji se nastoje postići djelima koja mu se pripisuju, pri čemu naglašava da je potrebno razlikovati počinjenje djela i njegovo počinjenje s terorističkim ciljem. Konkretno, nije namjeravao ni destabilizirati ni uništiti tursku državu, nego ju je samo nastojao poboljšati i bolje uskladiti s demokratskim načelima utvrđenima unutar Unije, među kojima je temeljno pravo na samoodređenje. Osim toga, nastojao je prisiliti tursku vladu da prihvati bolji položaj Kurdâ, tako da se njegovi napori ne mogu smatrati protuzakonitima. Tužitelj naposljetku tvrdi da nijedno od djela koja mu se pripisuju nije bilo usmjereno protiv civilnog stanovništva, nego su ona imala isključivo legitimne vojne ciljeve, čak i ako su ponekad prouzročila civilne žrtve.

122    U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz sudske prakse Suda i Općeg suda proizlazi da postojanje oružanog sukoba u smislu međunarodnog humanitarnog prava ne isključuje primjenu odredaba prava Unije o prevenciji terorizma, kao što je Zajedničko stajalište 2001/931, na eventualna teroristička djela počinjena s tim u vezi (presuda od 14. ožujka 2017., A i dr., C‑158/14, EU:C:2017:202, t. 97. i 98.; vidjeti i presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 294. i navedenu sudsku praksu).

123    Naime, s jedne strane, Zajedničko stajalište 2001/931 ne pravi razliku glede svojeg područja primjene prema tome je li predmetno djelo počinjeno u okviru oružanog sukoba u smislu međunarodnog humanitarnog prava ili nije. S druge strane, ciljevi Unije i njezinih država članica u okviru tog zajedničkog stajališta jesu borba protiv terorizma u bilo kojem obliku, u skladu s ciljevima važećeg međunarodnog prava (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 58.).

124    Tužitelj uostalom ne osporava primjenjivost Zajedničkog stajališta 2001/931 u slučaju oružanog sukoba, nego u biti smatra da njegove odredbe treba tumačiti uzimajući u obzir legitimnost oružanog sukoba koji vodi protiv turskih vlasti radi samoodređenja kurdskog naroda.

125    Valja priznati, kao što to tvrdi tužitelj, da se načelo samoodređenja koje proizlazi iz običajnog prava i koje je, među ostalim, navedeno u članku 1. Povelje Ujedinjenih naroda, potpisane u San Franciscu 26. lipnja 1945., načelo međunarodnog prava koje se primjenjuje na sva nesamoupravna područja i na sve narode koji još nisu postali neovisni (vidjeti u tom smislu presude od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario, C‑104/16 P, EU:C:2016:973, t. 88. i od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 217.).

126    Bez zauzimanja stajališta o njegovoj primjeni u ovom predmetu, kao ni o zakonitosti uporabe oružanih snaga kako bi se ostvarilo samoodređenje, valja istaknuti da to načelo ne podrazumijeva da radi ostvarivanja prava na samoodređenje narod ili stanovnici određenog područja mogu pribjeći sredstvima koja potpadaju pod članak 1. stavak 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 (presude od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 218. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljena, EU:T:2021:817, t. 299.).

127    Naime, Opći sud već je imao priliku odlučiti da iznimka od zabrane terorističkih djela u oružanim sukobima u korist oslobodilačkih pokreta uključenih u oružani sukob protiv „ugnjetavalačke vlade” ne počiva ni na jednom temelju prava Unije ili čak međunarodnog prava. Odredbe međunarodnog prava, konkretnije Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373 (2001) od 28. rujna 2001., Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., Dopunski protokoli I. i II. Ženevskim konvencijama od 8. lipnja 1977. o zaštiti žrtava međunarodnih i nemeđunarodnih oružanih sukoba i Međunarodna konvencija o sprečavanju financiranja terorizma, potpisana u New Yorku 9. prosinca 1999., u osudi terorističkih djela ne prave nikakvu razliku između statusa počinitelja djela i ciljeva koje slijedi (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 68.).

128    Nadalje, valja istaknuti da ovdje tužitelj navodi samo jednu odredbu, u ovom slučaju prava Unije, koja izričito ide u potporu njegovoj tvrdnji da postoji iznimka od zabrane terorističkih djela u oružanim sukobima u svrhu samoodređenja, odnosno Okvirnu odluku Vijeća od 13. lipnja 2002. o suzbijanju terorizma (2002/475/PUP) (SL 2002., L 164, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 214.) i konkretnije uvodnu izjavu 11. te okvirne odluke prema kojoj ona „ne uređuje djelovanja oružanih snaga tijekom oružanog sukoba, u smislu kojem tim pojmovima daje međunarodno humanitarno pravo, koji sukobi su uređeni tim pravom, kao niti djelovanja oružanih snaga države u provođenju njihovih službenih dužnosti ako su uređena drugim pravilima međunarodnog prava”. Tužitelj dodaje da je Okvirna odluka 2002/475 popraćena izjavom Vijeća koja iz njezina područja primjene izričito isključuje oružani otpor poput onoga koji su vodili različiti europski pokreti otpora tijekom Drugog svjetskog rata.

129    Međutim, Zajedničko stajalište 2001/931, kao i Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373 (2001) koju ono provodi na razini Unije, ne sadržavaju nijednu odredbu usporedivu s uvodnom izjavom 11. Okvirne odluke 2002/475 i nepostojanje takve uvodne izjave u navedenom zajedničkom stajalištu treba tumačiti upravo na način da se time izražava namjera Vijeća da ne predvidi nijednu iznimku od primjene odredaba Zajedničkog stajališta kad je riječ o sprečavanju terorizma suzbijanjem njegova financiranja (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 74. do 76.).

130    Iz toga slijedi da tužiteljevo pozivanje na Okvirnu odluku 2002/475 i prateću izjavu Vijeća nije relevantno.

131    Usto, mora se uspostaviti razlika između ciljeva koje narod ili stanovnici određenog područja žele postići, s jedne strane, i postupanja koje oni primjenjuju radi njegova ostvarenja, s druge strane. Naime, „ciljevi” navedeni u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točkama i. do iii. Zajedničkog stajališta 2001/931 ne odgovaraju takvim ciljevima, koji se mogu kvalificirati kao krajnji ili temeljni. Oni se odnose, kao što to proizlazi iz upotrijebljenih izraza (zastrašivanje, prisila, destabiliziranje ili uništenje), na samu prirodu izvršenih djela, na temelju čega se smatra da se u članku 1. stavku 3. prvom podstavku Zajedničkog stajališta 2001/931 upućuje samo na „djela”, a ne na „ciljeve” (vidjeti presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 300. i navedenu sudsku praksu).

132    Stoga osobito, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, cilj koji se želi postići napadima na temeljne strukture turske države (članak 1. stavak 3. prvi podstavak točka iii. Zajedničkog stajališta 2001/931), koji uključuje izmjenu tih struktura kako bi ih se učinilo demokratskijim, ako ga se dokaže, nije potrebno uzeti u obzir. Isto tako, izraz „protuzakonito” (članak 1. stavak 3. prvi podstavak točka ii. Zajedničkog stajališta 2001/931) treba shvatiti na način da se odnosi na nezakonitost izvršene prisile, osobito s pomoću upotrijebljenih prisilnih sredstava, i ne treba ga ocijeniti s obzirom na navodnu legitimnost cilja koji se želi postići izvršavanjem te prisile. Naposljetku, kad je riječ o zastrašivanju stanovništva (članak 1. stavak 3. prvi podstavak točka i. Zajedničkog stajališta 2001/931), u pogledu kojeg tužitelj tvrdi da se oružanim sukobom koji vodi radi samoodređenja kurdskog naroda nastoje ostvariti samo vojni ciljevi, valja utvrditi da taj argument nije činjenično osnovan jer je glavni cilj više djela navedenih u obrazloženjima, konkretno u napadima na turistička odmorišta, uglavnom bilo civilno stanovništvo, koje nije bilo samo kolateralna šteta (vidjeti osobito točke 142. i 143. ove presude).

133    Naposljetku valja naglasiti da se iz prethodno navedenog ne može zaključiti da instrument za sprečavanje terorizma kao što je Zajedničko stajalište 2001/931 i, općenitije, cijeli sustav mjera ograničavanja Unije predstavljaju prepreku za ostvarivanje prava na samoodređenje stanovništva unutar ugnjetavalačkih država. Naime, cilj Zajedničkog stajališta 2001/931 i njegove provedbe od strane Vijeća nije utvrđivanje tko je u oružanom sukobu između države i skupine u pravu ili u krivu, već borba protiv terorizma (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 71.). Pod takvom pretpostavkom, na Vijeću je da primjenom široke diskrecijske ovlasti priznate institucijama Unije u području upravljanja njezinim vanjskim odnosima (vidjeti u tom smislu presude od 28. listopada 1982., Faust/Komisija, 52/81, Zb., EU:C:1982:369, t. 27.; od 16. lipnja 1998., Racke, C‑162/96, Zb., EU:C:1998:293, t. 52. i rješenje od 6. rujna 2011., Mugraby/Vijeće i Komisija, T‑292/09, EU:T:2011:418, t. 60.) odluči treba li donijeti mjere ograničavanja u pogledu fizičkih i pravnih osoba povezanih s državom o kojoj je riječ ili u pogledu naroda koji želi ostvariti svoje pravo na samoodređenje.

134    Slijedom toga, valja odbiti tužiteljevu argumentaciju koja se odnosi na uzimanje u obzir legitimnog oružanog sukoba radi samoodređenja kurdskog naroda u svrhu tumačenja ciljeva iz članka 1. stavka 3. prvog podstavka Zajedničkog stajališta 2001/931.

135    Iz toga slijedi da treba odbiti i sve tužiteljeve argumente kojima se nastoje osporavati teroristički ciljevi utvrđeni u pogledu nekih od djela koja mu se pripisuju uz obrazloženje da su bila počinjena u znak odmazde protiv turske vojske.

2)      Osporavanje terorističke prirode ciljeva koji se nastoje postići određenim djelima koja se pripisuju tužitelju

136    Najprije valja odbiti prigovor koji se u biti temelji na povredi načela zakonitosti kaznenih djela i kazni jer Vijeće pobijane akte ne može temeljiti na incidentima koji su se dogodili prije stupanja na snagu Zajedničkog stajališta 2001/931. Naime, s obzirom na potpuno zaštitnu prirodu zamrzavanja financijskih sredstava predviđenog Zajedničkim stajalištem 2001/931, koje stoga ne predstavlja kaznenu ili upravnu sankciju (vidjeti presudu od 7. prosinca 2010., Fahas/Vijeće, T‑49/07, EU:T:2010:499, t. 67. i 68. i navedenu sudsku praksu), to opće načelo prava Unije utvrđeno člankom 49. stavkom 1. prvom rečenicom Povelje, prema kojem „[n]itko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo […] koje, u času počinjenja, po unutrašnjem ili po međunarodnom pravu nije bilo predviđeno kao kazneno djelo”, nije primjenjivo u ovom slučaju (vidjeti po analogiji presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 70. do 81.).

137    Osim toga, prigovor koji se temelji na tome da neka od djela koja su utvrdila tijela Ujedinjene Kraljevine ne odgovaraju definiciji kaznenih djela u smislu zakonodavstva te države treba odbiti kao bespredmetan. Naime, iz oblika posebne suradnje uspostavljene između država članica i Vijeća u području borbe protiv terorizma i posljedične obveze Vijeća da se što je više moguće osloni na ocjenu nadležnog nacionalnog tijela na kojoj se temelji odluka proizlazi da je ono dužno osloniti se na to tijelo i kad je riječ o kvalifikaciji činjeničnih elemenata utvrđenih u pogledu pravilâ nacionalnog prava. Iako se zahtjev da se terorističko djelo „prema nacionalnom pravu utvrđuje kao kazneno djelo” zahtijeva člankom 1. stavkom 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, ta je kvalifikacija strogo u nacionalnoj sferi i kao takva je, kad se utvrdi, neovisna o provedbi navedenog zajedničkog stajališta.

138    Kad je riječ o osporavanju toga da neka od djela koja se pripisuju PKK‑u odgovaraju kriterijima utvrđenima člankom 1. stavkom 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 u svrhu definiranja pojma terorističkog djela, najprije valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz kritika iznesenih u potporu ovom tužbenom razlogu, koje će se ispitati u nastavku, proizlazi da je PKK raspolagao dostatnim podacima u pogledu incidenata čiju kvalifikaciju kao terorističkih djela osporava, kako bi iznio argumente u potporu tom osporavanju. Usto se iz utvrđenja Suda u presudi od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 62. i 80.) može zaključiti da je prikaz incidenata na kojima su se temeljili akti iz 2014., kao i prikaz incidenata iz akata iz 2015. do 2017. koji je od riječi do riječi preuzet u odlukama iz 2019., bio, osim u pogledu incidenta koji se dogodio u kolovozu 2014., dovoljno obrazložen da tužitelj raspolaže dostatnim podacima kako bi iznio argumente u potporu osporavanju kvalifikacije predmetnih incidenata kao terorističkih djela.

139    Nadalje, može se smatrati da, neovisno čak i o činjenici da se teroristička priroda ciljeva koje je nastojao postići tužitelj osporava samo za neka od djela koje je utvrdilo Vijeće, tim se osporavanjima ne mogu dovesti u pitanje ocjene Vijeća.

140    Naime, valja naglasiti da svaka vrsta djela navedenih u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točki iii. podtočkama (a) do (k) Zajedničkog stajališta 2001/931 može biti terorističke prirode. Kako bi se neko djelo kvalificiralo kao „terorističko”, ono ne mora kumulativno obuhvaćati 11 uvjeta navedenih u toj odredbi.

141    Iz toga slijedi da nije važno da, kao što to tvrdi tužitelj, neka od djela koja mu se pripisuju nisu prouzročila smrt (točka (a)), nisu uključivala uporabu oružja (točka (f)), nisu uzrokovala uništavanje širih razmjera (točka (d)) ili nisu dovela do otmica (točka (c)), s obzirom na to da se, s jedne strane, ne osporava da su se tim djelima nastojali postići drugi teroristički ciljevi među onima navedenima u članku 1. stavku 3. prvom podstavku točki iii. podtočkama (a) do (k) Zajedničkog stajališta 2001/931 i da su, s druge strane, druga od tih utvrđenih djela ispunjavala neki od tih uvjeta.

142    Konkretno, kad je riječ o djelima koja su tijela Ujedinjene Kraljevine utvrdila 2001., valja podsjetiti na to da ih je Vijeće u obrazloženju akata iz 2015. do 2017. i u odlukama iz 2019. (točka 16. Priloga A obrazloženju) navelo na sljedeći način:

–        otmica turista sa Zapada, među kojima je bilo nekoliko građana Ujedinjene Kraljevine, početkom 1990.-ih;

–        napad na rafineriju 1993. – 1994.;

–        između 1993. i 1994., niz napada na turistička odmorišta koji je doveo do smrti stranih turista, od kojih su neki bili građani Ujedinjene Kraljevine;

–        između 1995. i 1999., prijetnje napadima na turska turistička odmorišta.

143    Stoga čak i pod pretpostavkom, kao što to tvrdi tužitelj, da nije utvrđeno da je napad na rafineriju počinjen 1993. – 1994. doveo u opasnost ljudske živote na temelju članka 1. stavka 3. prvog podstavka točke iii. podtočke (d) Zajedničkog stajališta 2001/931, ipak se ne osporava ni prouzročeno uništavanje širih razmjera, navedeno u toj odredbi, ni neizbježna posljedica tog uništavanja u obliku znatnih gospodarskih gubitaka, koji su zajedno s ugrožavanjem ljudskih života navedeni kao jedna od dvije moguće alternativne posljedice prethodno navedenog uništavanja. Isto tako, čak i ako se napad na tu rafineriju ne može pripisati tužitelju, kao što on to tvrdi, može se istaknuti da su tijela Ujedinjene Kraljevine 2001. utvrdila druga djela (vidjeti točku 142. ove presude), u pogledu kojih tužitelj ne osporava ni svoje sudjelovanje ni teroristički cilj ili ciljeve koji su se njima nastojali postići, među ostalim, napade na život osoba. Naposljetku, tužitelj neosnovano osporava da su prijetnje napadima na turska turistička odmorišta između 1995. i 1999. odgovarale definiciji terorističkih djela iz članka 1. stavka 3. točke iii. Zajedničkog stajališta 2001/931, u čijoj se podtočki (i) izričito navode „prijetnj[e] počinjenja bilo kojeg od djela navedenih pod (a) do (h)”, kao što su napadi na život ili uništavanje.

144    Usto, valja odbiti tužiteljeve argumente kojima osporava kvalifikaciju djela o kojima je riječ kao terorističkih djela zbog razlika između definicije terorističkog djela iz zakonodavstva Ujedinjene Kraljevine i one iz članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931. Naime, u predmetnom nacionalnom zakonodavstvu, odnosno u Zakonu Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000., pruža se dvodijelna definicija terorističkih dijela koja je istovjetna onoj iz navedenog zajedničkog stajališta, pri čemu se ta djela istodobno definiraju s obzirom na „ciljeve” koji se nastoje postići i na sredstva koja se upotrebljavaju u tu svrhu, a pritom se ti „ciljevi” i ta sredstva uvelike podudaraju. Stoga nije relevantna okolnost da je kriterij težine povezan sa sredstvima u zakonodavstvu Ujedinjene Kraljevine (primjerice navođenjem ozbiljnog nasilja, ozbiljne štete), a u Zajedničkom stajalištu 2001/931 s „ciljevima” (primjerice navođenjem značajnog zastrašivanja stanovništva te ozbiljnog destabiliziranja ili uništavanja).

145    Kad je riječ o djelima koja su tijela Ujedinjene Kraljevine utvrdila 2014., radi iscrpnosti (vidjeti točke 116. i 117. ove presude) može se istaknuti da Vijeće nije konkretno utvrdilo terorističke ciljeve koji se nastoje postići svakim od njih, nego je u obrazloženju (t. 19. Priloga A) u pogledu djela utvrđenih 2001. i djela utvrđenih 2014. iznijelo samo opći zaključak u kojem se navode svi ti ciljevi (u ovom slučaju ciljevi iz članka 1. stavka 3. prvog podstavka točke iii. podtočaka (a), (c), (d) i (f) do (i) Zajedničkog stajališta 2001/931). Stoga u svrhu kvalifikacije kao terorističkih djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 nisu relevantni argumenti kojima se Vijeću prigovara da je smatralo da su djela utvrđena 2014. ugrozila život osoba (članak 1. stavak 3. prvi podstavak točka iii. podtočka (a) Zajedničkog stajališta 2001/931), da su dovela do uporabe oružja (članak 1. stavak 3. prvi podstavak točka iii. podtočka (f) Zajedničkog stajališta 2001/931) ili da su uzrokovala uništavanje širih razmjera (članak 1. stavak 3. prvi podstavak točka iii. podtočka (d) Zajedničkog stajališta 2001/931), što predstavlja samo tri od sedam utvrđenih ciljeva, usto uzimajući u obzir da su ti teroristički ciljevi valjano utvrđeni u pogledu djela na koja se odnosi odluka tijela Ujedinjene Kraljevine iz 2001. (vidjeti točku 143. ove presude).

146    Stoga treba odbiti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

3.      Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931

147    Valja podsjetiti na to da, u okviru preispitivanja provedenog na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, Vijeće može zadržati ime osobe ili subjekta o kojem je riječ na popisu za zamrzavanje financijskih sredstava ako zaključi da i dalje postoji rizik da je on uključen u terorističke aktivnosti koje su opravdavale njegovo prvotno uvrštenje na taj popis, pri čemu to zadržavanje predstavlja produljenje prvotnog uvrštenja dotične osobe ili subjekta na navedeni popis. U tu svrhu Vijeće je dužno provjeriti je li se od tog prvotnog uvrštenja činjenična situacija tako promijenila da se više ne može izvesti isti zaključak o uključenosti dotične osobe ili subjekta u terorističke aktivnosti (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 46. i 51. i navedenu sudsku praksu; od 20. lipnja 2019., K. P., C‑458/15, EU:C:2019:522, t. 43. i od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 49.).

148    U okviru provjere daljnjeg postojanja rizika da je osoba ili subjekt o kojem je riječ uključena u terorističke aktivnosti treba uzeti u obzir naknadnu sudbinu nacionalne odluke koja je bila temelj za prvotno uvrštenje te osobe ili subjekta na popise zamrzavanja financijskih sredstava, a osobito poništenje ili opoziv te nacionalne odluke zbog novih činjenica ili elemenata ili zbog izmjene ocjene nadležnog nacionalnog tijela (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 52. i od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 50.).

149    Osim toga, puka činjenica da nacionalna odluka koja je poslužila kao temelj za prvotno uvrštenje ostaje na snazi može, s obzirom na proteklo vrijeme i ovisno o promjeni okolnosti slučaja, ne biti dovoljna da bi se zaključilo da i dalje postoji rizik da je dotična osoba ili subjekt uključena u terorističke aktivnosti. U takvoj situaciji, osobito ako nadležno tijelo nije preispitalo nacionalnu odluku na kojoj se temeljilo prvotno uvrštenje, Vijeće je dužno utemeljiti zadržavanje te osobe ili subjekta na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava na ažuriranoj ocjeni situacije, uzimajući u obzir najnovije elemente koji dokazuju da taj rizik i dalje postoji (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 52., 62. i 72.; od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 40. i 50.; od 20. lipnja 2019., K. P., C‑458/15, EU:C:2019:522, t. 52., 60. i 61. i od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 51.).

150    Uvjeti koji dovode do te obveze ažuriranja, odnosno protek vremena i promjena okolnosti slučaja, alternativne su prirode i to unatoč upotrebi veznika „i” u sudskoj praksi navedenoj u točki 149. ove presude. Stoga je sud Unije mogao potvrditi obvezu Vijeća da provede ažuriranje na temelju proteklog vremena a da se pritom ne pozove nužno i na promjenu okolnosti tijekom tog proteka vremena (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 32. i 33.), pri čemu ponekad čak i navodi da predmetni protek vremena „sam po sebi” predstavlja element koji opravdava to ažuriranje (presuda od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljena, EU:T:2021:817, t. 176.). Naime, puka činjenica da je prošlo dosta vremena može biti dovoljna kako bi se opravdalo ažuriranje ocjene Vijeća jer je riječ o tome da se ocijeni postoji li i dalje rizik i stoga razvoj tog rizika tijekom vremena. Isto tako, teško se može zanemariti događaj koji pokazuje znatnu promjenu okolnosti, čak i ako je do njega došlo samo nekoliko mjeseci nakon donošenja akta o zadržavanju uvrštenja.

151    Kada to opravdava protek vremena ili promjena okolnosti slučaja, Vijeće se u svrhu potrebnog ažuriranja svoje ocjene može osloniti na nedavne elemente koji se temelje ne samo na nacionalnim odlukama nadležnih tijela nego i na drugim izvorima i stoga i na vlastite ocjene (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 52., 62. i 72.; od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 40. i 50.; od 20. lipnja 2019., K. P., C‑458/15, EU:C:2019:522, t. 52., 60. i 61. i od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 51.).

152    U tom pogledu, u odgovoru na argument koji je tužitelj istaknuo u predmetu T‑316/14 RENV, koji se odnosi na navodnu obvezu nacionalnih tijela da provedu preispitivanje i na to da se Vijeće nužno oslanja na ta preispitivanja, valja naglasiti da se upravo zbog toga što sustav mjera ograničavanja uspostavljen Zajedničkim stajalištem 2001/931 ne predviđa mehanizam koji bi Vijeću omogućio da mu se po potrebi stave na raspolaganje nacionalne odluke donesene nakon prvotnog uvrštenja kako bi provelo preispitivanja koja je dužno provesti na temelju članka 1. stavka 6. navedenog zajedničkog stajališta, ne može zaključiti da taj sustav od Vijeća zahtijeva da provede takva preispitivanja samo na temelju tih nacionalnih odluka jer bi u protivnom sredstva kojima Vijeće raspolaže u tu svrhu bila neopravdano ograničena (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 63. i 64. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 45.).

153    Osim toga, valja podsjetiti na to da je sud Unije, kad je riječ o novijim elementima obuhvaćenima ažuriranom ocjenom situacije, neovisno o tome proizlaze li iz nacionalnih odluka ili drugih izvora, dužan provjeriti je li poštovana obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a, s jedne strane, pa, slijedom toga, jesu li navedeni razlozi dovoljno precizni i konkretni, kao i, s druge strane, jesu li ti razlozi potkrijepljeni, što podrazumijeva da se sud uvjeri, na temelju nadzora materijalne zakonitosti obrazloženja, da ti akti počivaju na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi i provjeri navodne činjenice u obrazloženju koje podupire zadržavanje na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava (vidjeti u tom smislu presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 118. i 119.; od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 70. i od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 52.).

154    U svrhu tog sudskog nadzora, osoba ili subjekt o kojem je riječ može, u okviru tužbe protiv zadržavanja njegova imena na spornom popisu za zamrzavanje financijskih sredstava, osporavati sve elemente na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da još uvijek postoji rizik uključenosti u terorističke aktivnosti, neovisno o tome proizlaze li ti elementi iz nacionalne odluke nadležnog tijela ili iz drugih izvora. U slučaju osporavanja zadaća je Vijeća da dokaže osnovanost činjeničnih utvrđenja, a na sudu je Unije da provjeri istinitost činjenica o kojima je riječ (vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71. i navedenu sudsku praksu te presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 53.). U tom pogledu valja naglasiti da, s obzirom na sustav posebne suradnje između Vijeća i država članica uspostavljen Zajedničkim stajalištem 2001/931 i na obvezu koju na temelju njega ima Vijeće da se što je više moguće osloni na ocjenu nacionalnih tijela, odluke tih tijela imaju osobitu dokaznu snagu, čime se Vijeću olakšava utvrđivanje činjenica, a sudu Unije njihova provjera ako su navedene činjenice prethodno utvrdila nadležna nacionalna tijela.

155    S obzirom na ta razmatranja valja ispitati jesu li se prilikom donošenja akata iz 2014., akata iz 2015. do 2017. i odluka iz 2019. poštovali zahtjevi iz članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, time što su se razlikovale te tri vrste akata prema različitim elementima koji su se uzeli u obzir na temelju ažuriranja ocjene Vijeća u obrazloženjima koja su im priložena.

a)      Preispitivanje koje je Vijeće provelo u aktima iz 2014. (predmet T‑316/14 RENV)

156    Iz obrazloženja akata iz 2014. proizlazi da se Vijeće radi zadržavanja uvrštenja tužiteljeva imena na sporne popise, uzimajući u obzir povijest tužiteljevih terorističkih aktivnosti od 1984. i primirja koja je on jednostrano proglašavao osobito od 2009., nije oslanjalo samo na odluke američkih i turskih tijela koje su donesene prije 2009., nego i na činjenicu da je rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001. koje je bilo osnova prvotnog uvrštenja PKK‑a na taj popis i dalje na snazi te na 69 incidenata koji su se dogodili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011., za koje je Vijeće smatralo da su „teroristička djela” u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 koja se mogu pripisati tužitelju (vidjeti točke 11. i 12. ove presude).

157    Tužitelj prigovara Vijeću da se u svrhu zadržavanja njegova imena na spornim popisima nije oslonilo na ažuriranu ocjenu situacije, kao što mu se to nalaže člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931. Naime, Vijeće se oslonilo samo na zastarjele informacije koje proizlaze iz nacionalnih odluka i nije uzelo u obzir brojne nedavne informacije koje je tužitelj pružio u pogledu mirovnog procesa koji je započeo 2012., primirja koje je uslijedilo, posljedičnog povlačenja njegove vojske s turskog državnog područja i njegova sudjelovanja u borbi protiv Islamske države, zbog čega se 2014. u nekoliko navrata tražilo njegovo brisanje s popisâ teroristâ.

158    Kao prvo, treba istaknuti da je između donošenja rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2001. i donošenja akata iz 2014. proteklo dosta vremena, što samo po sebi opravdava ažuriranje ocjene toga postoji li i dalje rizik od PKK‑ove uključenosti u terorizam.

159    Kao drugo, može se utvrditi da je tijekom razdoblja od 13 godina koje je proteklo između donošenja rješenja iz 2001. i donošenja akata iz 2014. došlo do nekoliko događaja koji pokazuju promjenu okolnosti u smislu sudske prakse navedene u točki 149. ove presude.

160    Tako se u aktima iz 2014. navodi nekoliko primirja koja je PKK jednostrano proglašavao 2005., 2006. i „od 2009.” te „plan u tri faze” za mir koji je PKK uspostavio 2003. Iako se to ne navodi u obrazloženju akata iz 2014., treba istaknuti i mirovne pregovore održane između PKK‑a i turske vlade 2012. i 2013. te poziv na mir koji je 21. ožujka 2013. uputio Abdullah Öcalan, osnivač i vođa PKK‑a, na koje se poziva tužitelj (vidjeti točke 167. do 171. ove presude).

161    Suprotno tomu, tužiteljevo sudjelovanje u borbi protiv Islamske države u toj fazi ne predstavlja događaj koji pokazuje promjenu okolnosti koja opravdava ažuriranje jer je ono, u skladu s elementima iz spisa, započelo tijekom druge polovice 2014., odnosno nakon donošenja akata iz 2014.

162    Iz toga slijedi da je Vijeće bilo dužno ažurirati svoju ocjenu u pogledu toga postoji li i dalje rizik od tužiteljeve uključenosti u terorizam.

163    Vijeće je u tu svrhu navelo velik broj incidenata koji su se dogodili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011., među kojima se konkretno 17 incidenata, koji su se dogodili između 17. siječnja 2010. i 19. listopada 2011., dogodilo nakon primirja koja je PKK jednostrano proglašavao od 2009.

164    U tom pogledu prije svega valja istaknuti da je Sud u presudi od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316), odlučio da je to ažuriranje dostatno obrazloženo i da je Opći sud obvezan tom ocjenom. Prema mišljenju Suda, obrazloženja koja se odnose na akte iz 2014. omogućila su PKK‑u da sazna posebne i konkretne razloge zbog kojih je Vijeće smatralo da, unatoč tim primirjima koja su jednostrano proglašavana od 2009., rizik od uključenosti te organizacije u terorističke aktivnosti i dalje postoji. Sud je pojasnio da su stoga elementi iz tih obrazloženja bili dostatni da PKK‑u omoguće razumijevanje onoga što mu se stavlja na teret kako bi po potrebi to osporavao i da Općem sudu omoguće provedbu svojeg nadzora (presuda od 22. travnja 2021, Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 61. i 62.).

165    Nadalje, može se istaknuti i da je tužitelj samo za neke od incidenata o kojima je riječ valjano osporavao da su se stvarno dogodili ili da mu se mogu pripisati. Naime, iako iz sudske prakse proizlazi da se od osobe ili subjekta ne može zahtijevati da u svrhu tog osporavanja pruži negativan dokaz o neosnovanosti tih razloga (vidjeti presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 54. i navedenu sudsku praksu), treba barem konkretno navesti incidente koje osporava (vidjeti u tom smislu presudu od 6. ožujka 2019., Hamas/Vijeće, T‑289/15, EU:T:2019:138, t. 151. i navedenu sudsku praksu). Međutim, tužitelj konkretno osporava samo neke od 69 incidenata. Isto tako, s obzirom na prethodno navedenu ocjenu Suda u pogledu toga je li Vijeće poštovalo obvezu obrazlaganja, tužitelj se ne može ozbiljno braniti time što u obrazloženjima navodno ne postoji pojašnjenje opisa incidenata o kojima je riječ kako bi tvrdio da nije u mogućnosti iznijeti osporavanje. Vijeću se ne može prigovoriti ni da nije navelo izvore informacija o utvrđenim incidentima jer Vijeće nije dužno navesti takvu napomenu, s obzirom na to da nepostojanje te napomene ne sprečava subjekt čije se uvrštenje zadržalo da shvati razloge tog zadržavanja i da navedeni subjekt može tražiti pristup dokumentima Vijeća (vidjeti u tom smislu presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 64.; vidjeti i presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 378. do 380. i navedenu sudsku praksu). Iz toga u ovom slučaju proizlazi da je tužitelj osobito osporavao samo ograničen broj incidenata od njih 17 koji su se dogodili između 2010. i 2011.

166    Stoga se može smatrati, uzimajući pritom u obzir pravilnu kvalifikaciju predmetnih incidenata kao terorističkih djela (vidjeti točke 116., 117. i 146. ove presude), da je Vijeće poštovalo svoju obvezu ažuriranja do 2011. Iz toga slijedi i da nije potrebno odlučiti o kritikama iznesenima u pogledu toga što se Vijeće oslonilo na rješenje ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2006. kojim su se zabranili „KADEK” i „KONGRA‑GEL” te na presude turskih sudova za sigurnost od kojih su najnovije koje su se uzele u obzir donesene 2006.

167    Međutim, u razdoblju između 2011. i 2014., za koje se kao takvo može smatrati da nije potrebno provesti ažuriranje (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 208. i navedenu sudsku praksu), A. Öcalan uputio je poziv na mir te su započeli mirovni pregovori između PKK‑a i turskih tijela (vidjeti točku 160. ove presude), što se ne navodi ni u aktima iz 2014. i njihovim obrazloženjima ni u dopisima kojima se tužitelja obavještava o tim aktima.

168    Međutim, takvi elementi svojstveni su promjeni okolnosti koja opravdava ažuriranu ocjenu situacije.

169    Prije svega, poziv na mir A. Öcalana nije predstavljao zasebnu izjavu, nego je obuhvaćen kontekstom pregovora koji su započeli nekoliko mjeseci prije trenutka njegova upućivanja. Stoga nije bila riječ o samo privremenom prekidu ili obustavi terorističkih aktivnosti, koji su po definiciji jednostrani, nego je u širem smislu bila riječ o mirovnim pregovorima, koji su dvostrani i u okviru kojih je proglašen takav prekid ili obustava. Stoga nije relevantna sudska praksa koju navodi Vijeće i koja se odnosi na prijetnju koju i dalje može predstavljati organizacija koja je u prošlosti počinila teroristička djela, unatoč obustavi njezinih terorističkih aktivnosti tijekom duljeg ili kraćeg razdoblja ili čak očitog prekida tih aktivnosti (presuda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 112.). Usto, iako je Sud u točkama 61. i 62. presude od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316), odlučio da je Vijeće valjano obrazložilo da i dalje postoji rizik od tužiteljeve uključenosti u terorističke aktivnosti unatoč proglašenim primirjima, kao što to tvrdi Vijeće, to je učinio na temelju navođenja incidenata koji su se dogodili nakon proglašenja primirja.

170    Nadalje, tijela Unije, u ovom su slučaju visoka tijela u području vanjske politike, a to su Visoka predstavnica Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Povjerenik za europsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju, sama priznala ono što su kvalificirala kao „mirovni proces”. Naime, u priopćenju za medije od 21. ožujka 2013. Visoka predstavnica Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Povjerenik za europsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju objavili su zajedničku izjavu u kojoj su izrazili zadovoljstvo tim pozivom A. Öcalana PKK‑u da položi oružje i da se povuče izvan turskih granica, ohrabrujući sve strane da ustrajno rade na uspostavi mira i napretka za sve građane Turske i pružajući punu potporu mirovnom procesu.

171    Naposljetku, može se istaknuti da je taj proces započeo više od jedne godine prije dana donošenja prvog akta iz 2014. i više od 18 mjeseci prije dana donošenja drugog akta iz 2014. a da pritom ni iz akata iz 2014. ni iz spisa ne proizlazi nijedan element na temelju kojeg se može smatrati da je on završio na dan donošenja navedenih akata.

172    Valja pojasniti da se na taj način, i u skladu s presudom od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 56., 57., 74. i 88.), šutnja Vijeća ne može tumačiti kao nedostatak u obrazloženju. Suprotno tomu, na temelju činjenice da Vijeće nije navelo nikakvo ispitivanje ili uzimanje u obzir prethodno navedenih elemenata može se zaključiti da provedeno preispitivanje nije u skladu sa zahtjevima iz članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931.

173    Takvu analizu potvrđuje okolnost da Vijeće u svojim pismenima nigdje izričito ne ističe navedene elemente te samo općenito upućuje na izjave o prekidu terorističkih i oružanih aktivnosti, u pogledu kojih treba naglasiti, s jedne strane, da one nisu jedine o kojima je ovdje riječ, s obzirom na to da je predmetna izjava A. Öcalana dio mirovnog procesa (vidjeti točku 169. ove presude) i, s druge strane da su osobito u pogledu primirja iz 2005. i 2006. prethodno dovele do toga da Vijeće provjerava nastavak PKK‑ovih terorističkih aktivnosti nakon navedenih primirja (vidjeti točke 160. i 163. ove presude), što nije bio slučaj nakon pregovora i izjava iz 2012. i 2013.

174    Osim toga, u tom pogledu nije relevantna izjava A. Öcalana od 21. ožujka 2015. u kojoj poziva na organiziranje kurdskog kongresa kako bi se odlučilo o prekidu oružane borbe, koju Vijeće navodi u svojim pismenima i koja prema njegovu mišljenju potvrđuje da prije tog datuma nije donesena nijedna odluka u tom smislu. Naime, čak i ako ocjena u pogledu toga postoji li i dalje rizik od uključenosti u terorizam može podrazumijevati djelomično prospektivnu analizu, ona ne može dovesti do dovođenja u pitanje ustaljene sudske prakse, uključujući u području mjera ograničavanja, na temelju koje zakonitost akta Unije treba ocijeniti u skladu s činjeničnim i pravnim elementima koji su postojali na dan kada je taj akt donesen (vidjeti presude od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 22. i navedenu sudsku praksu te od 4. rujna 2015., NIOC i dr./Vijeće, T‑577/12, neobjavljenu, EU:T:2015:596, t. 112. i navedenu sudsku praksu), tako da se u obzir mogu uzeti samo činjenični elementi koji su postojali u trenutku donošenja pobijanih akata (vidjeti presudu od 24. studenoga 2021., Al Zoubi/Vijeće, T‑257/19, EU:T:2021:819, t. 58. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu).

175    Iz toga slijedi da je Vijeće povrijedilo članak 1. stavak 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, što dovodi do poništenja akata iz 2014. a da pritom nije potrebno ispitati tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka 4. i 51. Povelje i koji se ističe protiv samog uzimanja u obzir presuda turskih sudova za sigurnost (vidjeti točku 166. ove presude), ni sljedeća tri tužbena razloga istaknuta u potporu zahtjevu za poništenje akata iz 2014.

b)      Preispitivanje koje je Vijeće provelo u aktima iz 2015. do 2017. (predmet T‑316/14 RENV)

176    Uvodno valja istaknuti da Vijeće u obrazloženjima koja se odnose na akte iz 2015. do 2017. navodi nove elemente koji, prema njegovu mišljenju, opravdavaju zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima.

177    Konkretno, Vijeće je navelo novu odluku ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine od 3. prosinca 2014. kao i, osim prvog navođenja datuma odluka tijela Sjedinjenih Američkih Država na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje (1997. i 2001.), preispitivanje koje su ta tijela provela 21. studenoga 2013. i „upravni spis” Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, također iz 2013., te je pritom pojasnilo incidente na kojima su se temeljile predmetne nacionalne odluke i odluke sadržane u upravnom spisu. Usto, prvi se put oslonilo na nekoliko francuskih sudskih odluka donesenih između 2011. i 2014. Osim toga, Vijeće je navelo da je ispitalo je li raspolagalo ikakvim elementima koji bi išli u prilog uklanjanju imena PKK‑a te je, s obzirom na to da nije pronašlo nijedan, smatralo da su razlozi koji su opravdali uvrštenje i dalje valjani (vidjeti točku 13. ove presude).

178    Tužitelj osporava incidente na kojima se temelji odluka Ujedinjene Kraljevine iz 2014. i naglašava da ona ne sadržava nikakav odgovor na zahtjev za ukidanje zabrane koji je podnio, tako da nije donesena na temelju svih relevantnih podataka. Kad je riječ o odluci Sjedinjenih Američkih Država iz 2013., smatra da nije utvrđeno da se ona temelji na upravnom spisu Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država donesenog na isti dan. Kad je riječ o odlukama francuskih sudova iz 2011., 2013. i 2014., tužitelj ističe da nije bio stranka u postupcima u kojima su donesene navedene odluke, da se one, nadalje, ne temelje na nepristranim, objektivnim i ključnim dokazima, osobito zbog toga što velikim dijelom proizlaze iz informacija iz Turske, te da se temelje na definiciji terorističkog djela koja je šira od one iz Zajedničkog stajališta 2001/931, kao i na djelima koja se pripisuju tužitelju i koja su počinjena prije 2007. U svojim očitovanjima koja se odnose na presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316), tužitelj zaključuje da se razmatranje Općeg suda prema kojem francuske sudske odluke ne predstavljaju dovoljnu osnovu za opravdanje zadržavanja njegova imena na spornim popisima ne dovodi u pitanje jer ga Vijeće nije osporavalo u žalbenom postupku. Tužitelj naposljetku prigovara Vijeću da nije uzelo u obzir detaljne elemente potkrijepljene dokumentima koje je iznio u svojoj tužbi i replici, prema kojima je on važan partner snaga koalicije Sjedinjenih Američkih Država i Europe u borbi protiv Islamske države.

179    Prema tome, valja utvrditi može li se na temelju tih novih elemenata smatrati da je Vijeće valjano zadržalo tužiteljevo ime na spornim popisima s obzirom na tužiteljeve argumente kojima to osporava, počevši s argumentima kojima se kritizira to da se Vijeće oslonilo na odluku ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2014.

180    Vijeće u aktima iz 2015. do 2017. pojašnjava da se ta odluka temelji na sljedećim elementima:

–        napadu na gradilište nove turske vojne baze u svibnju 2014., u kojem su ranjena dvojica vojnika;

–        napadu na postrojenje za proizvodnju energije i otmici trojice kineskih inženjera u kolovozu 2014. (točka 17. Priloga A obrazloženjima);

–        PKK‑ovom proglašenju prekida mirovnih pregovora s Republikom Turskom u kolovozu 2014., ako ona ne intervenira protiv Islamske države (točka 18. Priloga A obrazloženjima).

181    Najprije valja naglasiti da je odluku ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2014. donijelo nadležno tijelo u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 jer potječe od istog tijela koje je donijelo rješenje iz 2001. (vidjeti točku 67. ove presude). Stoga, iako Vijeće nije dužno osloniti se na elemente iz odluka nadležnih nacionalnih tijela kako bi zadržalo ime subjekta na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava (vidjeti točke 151. i 152. ove presude), kad se oslanja na takve odluke u svrhu tog zadržavanja, treba smatrati da elementi iz tih odluka ipak imaju osobitu dokaznu snagu (vidjeti točku 154. ove presude).

182    Valja podsjetiti i na to da je Sud u presudi od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316), odlučio da je navođenje napada u kolovozu 2014. nedostatno obrazloženo, ali da su, suprotno tomu, navođenja djela iz svibnja i listopada 2014. bila dostatno obrazložena (točke 78. do 80.). Usto je presudio da se, s obzirom na to da je Opći sud u točki 103. presude od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788) istaknuo da je PKK iznio argumente kojima nastoji osporiti da mu se mogu pripisati incidenti iz odluke ministra unutarnjih poslova iz 2014. o preispitivanju, kako je opisana u Prilogu A aktima iz 2015. do 2017., kao i njihovu kvalifikaciju kao terorističkih djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, tom argumentacijom želi osporiti stvarnost navedenih činjenica kao i njihova pravna kvalifikacija, čime se ne nastoji utvrditi da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja nego osporiti materijalna zakonitost tih akata te aktivirati obveza Vijeća da utvrdi osnovanost obrazloženja na koja se poziva (točka 81.).

183    U ovom se slučaju, nakon tužiteljeva odgovora na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi, može utvrditi da tužitelj samo osporava prijetnju prekida mirovnih pregovora iz listopada 2014. i tvrdi da je samo upozorio turska tijela da mirovni pregovori možda neće biti uspješni ako ne djeluju protiv Islamske države a da im pritom nije prijetio prekidom tih pregovora. Suprotno tomu, u zapisniku s rasprave zabilježeno je da je tužitelj priznao da mu se mogu pripisati djela koja su počinile kurdske gerilske postrojbe Narodnih obrambenih snaga (HPG), iz čega se može zaključiti da više ne osporava napad u svibnju 2014. Naime, činjenica da se taj napad pripisao HPG‑u, a ne PKK‑u, jedini je razlog za osporavanje koji je tužitelj istaknuo u pogledu tog napada u svojem podnesku kojim se provodi prilagodba tužbe.

184    Usto, kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem se odluka iz 2014. ne može uzeti u obzir jer zahtjev za ukidanje zabrane na koji se njome odgovara nije podnio PKK, iz sudske prakse proizlazi da treba pravilno uzeti u obzir naknadnu sudbinu nacionalne odluke koja je bila temelj za prvotno uvrštenje i da je u tom pogledu važno moguće poništenje ili povlačenje ili, suprotno tomu, potvrda te nacionalne odluke zbog novih činjenica ili elemenata ili zbog izmjene ocjene ili njezine dopune, a ne subjekt koji je pokrenuo tu novu ocjenu (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 52. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 30.). To vrijedi tim više u ovom slučaju jer je ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine svoju odluku iz 2014. temeljio na više novih terorističkih djela koja su počinjena 2014., od kojih tužitelj nije osporavao barem jedno (vidjeti točku 183. ove presude). U svakom slučaju, može se istaknuti da je Vijeće u svojim obrazloženjima (točka 12. Priloga A) navelo da je sâm PKK u trima navratima (2001., 2009. i 2014.) neuspješno zatražio ukidanje svoje zabrane, iz čega se može zaključiti da je nadležno tijelo, osobito 2014., raspolagalo argumentima i elementima koje je PKK istaknuo u prilog svojem zahtjevu.

185    Iz toga slijedi da je Vijeće, s obzirom na pravilnu kvalifikaciju napada u svibnju 2014. kao terorističkog djela (vidjeti točke 135. i 145. ove presude), valjano utvrdilo PKK‑ovu uključenost u teroristička djela do 13. svibnja 2014., datuma neosporavanog terorističkog djela utvrđenog u odluci ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2014. Usto, taj je akt donesen nakon događaja iz 2012. i 2013. za koje se smatralo da opravdavaju ažuriranje ocjene rizika od uključenosti u terorističke aktivnosti.

186    Stoga je Vijeće valjano ažuriralo svoju ocjenu rizika od uključenosti u terorističke aktivnosti do svibnja 2014., što je, u pogledu „vremenske udaljenosti” u odnosu na datum akata iz 2015. do 2017., koja je manja od pet godina čak i za potonje akte, dovoljno da bi se smatralo da je preispitivanje na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 valjano provedeno (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 208. i navedenu sudsku praksu).

187    To se utvrđenje ne dovodi u pitanje tužiteljevim sudjelovanjem u borbi protiv Islamske države od druge polovice 2014., koje on predstavlja kao događaj koji pokazuje promjenu okolnosti koja opravdava ažuriranje ocjene Vijeća (vidjeti točku 178. ove presude) i za koje je Vijeće pravilno smatralo da ga ne treba uzeti u obzir. Naime, takvo je sudjelovanje istodobno s prethodno navedenim upozorenjem upućenim turskim tijelima, iako to upozorenje nije imalo opseg naveden u aktima iz 2015. do 2017. (vidjeti točku 183. ove presude). Stoga ono ne pokazuje nikakvo smirivanje odnosa između PKK‑a i Republike Turske te kao takvo ne podrazumijeva prestanak njegova sukoba s tom državom i aktivnosti koje se mogu smatrati terorističkim djelima počinjenima u tom okviru. Slijedom toga, na temelju te okolnosti ne može se zaključiti da je došlo do promjene koja može obvezati Vijeće da se uvjeri da i dalje postoji rizik od PKK‑ove uključenosti u terorizam.

188    Iz toga proizlazi da tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 treba odbiti u dijelu u kojem se odnosi na akte iz 2015. do 2017. a da pritom nije potrebno ispitati argumente kojima se kritizira oslanjanje Vijeća na odluke američkih i francuskih tijela koje se temelje na incidentima koji su se dogodili prije 2014.

c)      Preispitivanje koje je Vijeće provelo u okviru odluka iz 2019. (predmet T‑148/19)

189    Odluke iz 2019. gotovo su istovjetne aktima iz 2015. do 2017. Argumenti koje je tužitelj iznio protiv tih odluka slični su uostalom onima kojima se osporava preispitivanje koje je dovelo do donošenja akata iz 2015. do 2017.

190    Jedina razlika između akata iz 2015. do 2017. i odluka iz 2019. odnosi se samo na Odluku 2019/1341, u kojoj se navodi dodatan incident koji se dogodio 23. listopada 2017. i koji se pripisuje PKK‑u. Riječ je o napadu na tursko vojno vozilo eksplozivnom napravom u južnoj pokrajini Hakkari, u kojem je ubijen turski vojnik (točka 16. posljednja alineja obrazloženja). Taj je napad predstavljen kao dio upravnog spisa tijelâ Sjedinjenih Američkih Država iz 2019. Navodi se izvor te informacije, odnosno novinska agencija Reuters.

191    Najprije valja istaknuti da tužitelj ne osporava da se taj napad dogodio niti da ga je počinio, nego samo odbija njegovu kvalifikaciju kao terorističkog djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 zbog nerelevantnog razloga da je navedeno djelo počinjeno u okviru oružanog sukoba između njega i Republike Turske (vidjeti točke 134. i 135. ove presude). Osim toga, navođenje tog napada u Odluci 2019/1341 dostatno je obrazloženo (vidjeti točku 231. ove presude).

192    Usto valja naglasiti da okolnost da je navodna teroristička djela utvrđena u svrhu zadržavanja na spornim popisima, za koja tužitelj ne osporava niti da su se dogodila niti da mu se mogu pripisati, utvrdilo nacionalno tijelo koje se ne može kvalificirati kao nadležno tijelo u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931, ne sprečava Vijeće da se valjano osloni na takva djela u okviru svojeg preispitivanja rizika od uključenosti u terorističke aktivnosti. Naime, tijekom preispitivanja osnovanosti uvrštenja nekog subjekta, Vijeće nije dužno osloniti se na elemente utvrđene u odluci nadležnog tijela koje odgovara kriterijima iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 (vidjeti u tom smislu presude od 4. rujna 2019., Hamas/Vijeće, T‑308/18, EU:T:2019:557, t. 150. i od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 143.).

193    Stoga u ovom slučaju nije odlučujuće, kao što to proizlazi iz točke 96. ove presude, da tijela Sjedinjenih Američkih Država nisu kvalificirana kao nadležna tijela. Nije važna ni okolnost da, kao što to tvrdi tužitelj, iz odluka iz 2019. jasno ne proizlazi da se, usto što su se incidenti o kojima je riječ navodili u upravnom spisu Sjedinjenih Američkih Država, na njima temeljilo zadržavanje njegova određivanja kao terorističke organizacije nakon preispitivanja koja su provela tijela Sjedinjenih Američkih Država.

194    Potrebno je napomenuti i da, za razliku od predmeta T‑316/14 RENV, osim otmice trojice kineskih inženjera, tužitelj ne osporava ni da su se dogodila djela na kojima se temelji odluka ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine iz 2014. ni svoje sudjelovanje u njima.

195    Usto, treba uzeti u obzir nedostatnost obrazloženja koju je Sud utvrdio u pogledu napada na postrojenje za proizvodnju energije koji je počinjen u kolovozu 2014. i koji je doveo do otmice trojice kineskih inženjera (presuda od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 78.). Iako tužitelj ne navodi tu nedostatnost obrazloženja u predmetu T‑148/19, u svojim očitovanjima u pogledu presude od 22. travnja 2021, Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316), to je razmatranje pitanje javnog poretka i strankama se omogućilo da podnesu svoja očitovanja u tom pogledu.

196    Iz toga slijedi, kao prvo, kad je riječ o Odluci 2019/25, da je posljednje djelo koje je počinio PKK koje je Vijeće valjano utvrdilo i kvalificiralo kao terorističko djelo (vidjeti točke 135. i 145. ove presude) počinjeno u svibnju 2014., što odgovara vremenskoj udaljenosti od oko četiri i pol godine u odnosu na navedenu odluku, što znači da ažuriranje nije bilo potrebno, kao što to proizlazi iz točke 167. ove presude.

197    Usto, ta je činjenica nastala nakon događaja iz 2012. i 2013. za koje se smatralo da opravdavaju ažuriranje ocjene rizika od uključenosti u terorističke aktivnosti i stoga se može smatrati da je to preispitivanje pravilno provedeno u tom pogledu.

198    Osim toga, može se smatrati, kao u ocjeni provedenoj u pogledu akata iz 2015. do 2017., da je Vijeće valjano smatralo da PKK‑ovo sudjelovanje u borbi protiv Islamske države nakon napada u svibnju 2014. ne predstavlja promjenu okolnosti koja ga obvezuje da se uvjeri u to da i dalje postoji rizik od PKK‑ove uključenosti u terorističke aktivnosti (vidjeti točku 187. ove presude). To vrijedi tim više jer tužitelj u predmetu T‑148/19, na temelju druge promjene okolnosti, tvrdi da se turska država pretvorila u totalitarnu državu u kojoj se ugnjetava kurdski narod, čime izražava da i dalje ima neprijateljsko stajalište prema turskim tijelima. Osim toga, budući da se na to ugnjetavanje u biti poziva u potporu PKK‑ovim argumentima koji se odnose na oružani sukob između njega i Republike Turske, ono ne odražava promjenu koja sama po sebi podrazumijeva da je PKK postao miroljubiv.

199    Isto vrijedi i za izjave A. Öcalana u kojima navodi da je spreman na političke pregovore i da je potrebno postići demokratsko rješenje, a ne zadržati oprečne stavove i upotrebljavati fizičko nasilje. Naime, te izjave iz razdoblja od svibnja do kolovoza 2019., koje su prikupili odvjetnici A. Öcalana i koje su potom objavljene, dane su nakon donošenja Odluke 2019/25, neovisno o njihovu tekstu koji je mnogo manje svečan i pozitivan od prethodno navedene izjave iz 2013. i o okolnosti da se PKK u njima uopće ne navodi.

200    Kao drugo, kad je riječ o Odluci 2019/1341, posljednje djelo koje je počinio PKK i koje je Vijeće valjano utvrdilo i kvalificiralo kao terorističko djelo (vidjeti točku 191. ove presude) počinjeno je 2017., odnosno manje od dvije godine u odnosu na navedenu odluku, što a fortiori predstavlja vremensku udaljenost koja ne zahtijeva ažuriranje daljnjeg postojanja rizika od uključenosti u terorističke aktivnosti.

201    Osim toga, budući da je napad iz 2017. počinjen dosta nakon događaja iz 2012. i 2013. te na početku PKK‑ova sudjelovanja u borbi protiv Islamske države, može se smatrati i da je taj napad opravdao to da Vijeće nakon svojeg preispitivanja potvrdi da i dalje postoji rizik od PKK‑ove uključenosti u terorističke aktivnosti i da zadrži sporno uvrštenje donošenjem Odluke 2019/1341 unatoč tim događajima i tom sudjelovanju. Kad je riječ o prethodno navedenim izjavama A. Öcalana danima između svibnja i kolovoza 2019., one su previše nedavne u odnosu na Odluku 2019/1341, donesenu 8. kolovoza 2019., kako bi se u toj fazi opravdalo ažuriranje ocjene Vijeća jer nije prošlo dovoljno vremena kako bi se vidjele mjere poduzete nakon tih izjava u smislu prestanka nasilja ili pokretanja mirovnog procesa.

202    Iz toga slijedi da je Vijeće u odlukama iz 2019. poštovalo zahtjeve iz članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 tijekom svojeg preispitivanja daljnjeg postojanja rizika od PKK‑ove uključenosti u terorističke aktivnosti.

203    Stoga iz svega prethodno navedenog proizlazi da tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 treba prihvatiti u dijelu u kojem se odnosi samo na akte iz 2014. a da pritom nije potrebno ispitati ni tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka 4. i 51. Povelje koji se ističe isključivo protiv tih akata iz 2014. (vidjeti točku 175. ove presude) ni sljedeća tri tužbena razloga istaknuta u potporu zahtjevu za poništenje navedenih akata. Suprotno tomu, tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 treba odbiti u pogledu akata iz 2015. do 2017. i odluka iz 2019.

4.      Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

204    Tužitelj tvrdi da zadržavanje njegova imena na spornim popisima predstavlja neproporcionalno sredstvo za ostvarivanje cilja borbe protiv terorizma, s obzirom na promjenu okolnosti od 2002. i na posljedice tog uvrštenja u državama članicama, uključujući u smislu slobode izražavanja i okupljanja, za PKK‑ove političke aktivnosti i Kurde općenito. Osim toga, tužitelj naglašava da se trajanje predmetnog uvrštenja čini neograničenim i da postoje manje ograničavajuće mjere za borbu protiv terorizma.

205    S obzirom na utvrđenu nezakonitost akata iz 2014., ovaj će se tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, zbog razloga ekonomičnosti postupka ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na akte iz 2015. do 2017. i na odluke iz 2019.

206    U tom pogledu valja podsjetiti na to da temeljna prava, među kojima su pravo na vlasništvo, sloboda izražavanja ili pravo na okupljanje, u pravu Unije nemaju apsolutnu zaštitu. Moguće je uvesti ograničenja u ostvarivanju tih prava, pod uvjetom da su ona, kao prvo, opravdana ciljevima od općeg interesa kojima teži Unija te da, kao drugo, s obzirom na cilj koji se nastoji postići, ne predstavljaju nerazmjeran ili neprihvatljiv zahvat kojim se povređuje njihova bit (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 121. i navedenu sudsku praksu).

207    Kad je riječ o prvom uvjetu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, mjera zamrzavanja financijskih sredstava, ostale financijske imovine i drugih gospodarskih izvora osoba, skupina i drugih subjekata za koje je utvrđeno da su, u skladu s pravilima predviđenima Uredbom br. 2580/2001 i Zajedničkim stajalištem 2001/931, uključeni u financiranje terorizma nastoji ostvariti cilj od općeg interesa s obzirom na to da je ona donesena u kontekstu borbe protiv prijetnji međunarodnom miru i sigurnosti koje predstavljaju teroristička djela (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 123. i navedenu sudsku praksu).

208    Kad je riječ o drugom uvjetu, valja istaknuti da se načelno ne smatra da su mjere zamrzavanja financijskih sredstava nerazmjerne, neprihvatljive ili da se njima povređuje sama bit temeljnih prava ili nekih od tih prava.

209    Naime, ta vrsta mjera nužna je u demokratskom društvu za borbu protiv terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 129. i navedenu sudsku praksu). Nadalje, mjere zamrzavanja financijskih sredstava nisu apsolutne, s obzirom na to da se člancima 5. i 6. Uredbe br. 2580/2001 predviđa mogućnost da se, s jedne strane, odobri uporaba zamrznutih financijskih sredstava kako bi se pokrile osnovne potrebe ili kako bi se ispunile određene obveze te, s druge strane, daju posebna odobrenja kojima se u posebnim uvjetima omogućuje odmrzavanje financijskih sredstava, ostale financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 127. i navedenu sudsku praksu).

210    Usto, zamrzavanje financijskih sredstava nije trajna mjera jer, na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, zadržavanje imena osoba i drugih subjekata na popisima osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava predmet je periodičnog preispitivanja kako bi se osiguralo da se izbrišu oni koji više ne odgovaraju kriterijima za uvrštavanje (presuda od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 129.).

211    U ovom slučaju iz toga slijedi da se može smatrati da se poštovalo načelo proporcionalnosti jer se smatralo da je Vijeće u aktima iz 2015. do 2017. (vidjeti točku 188. ove presude) i u odlukama iz 2019. (vidjeti točku 202. ove presude) pravilno provelo preispitivanje daljnjeg postojanja rizika od tužiteljeve uključenosti u terorističke aktivnosti, osobito s obzirom na promjene okolnosti koje on navodi.

212    Taj se zaključak ne dovodi u pitanje navodnom neučinkovitošću mjera zamrzavanja financijskih sredstava o kojima je riječ i, stoga, njihovom navodnom neprimjerenosti zbog toga što se njima nije spriječilo nasilje nad Kurdima i što nisu dovele do mirnog i demokratskog rješenja sukoba između Kurda i turskih tijela. Naime, to nije cilj akata iz 2015. do 2017. i odluka iz 2019., kao što to uostalom proizlazi iz nekih njihovih naslova koji su istovjetni onome iz Zajedničkog stajališta 2001/931 i u kojima se navodi cilj borbe protiv terorizma, koji tužitelj uostalom ne osporava ni u pogledu njegova postojanja ni u pogledu njegove legitimnosti i koji nadalje potvrđuje sudska praksa navedena u točki 207. ove presude.

213    Nisu relevantni ni navodni učinci na Kurde i, općenitije, na sve osobe koje žele pružiti svoju potporu Kurdima. Naime, akti iz 2015. do 2017. i odluke iz 2019. odnose se isključivo na borbu protiv terorizma i na PKK, koji se samo u prilozima tim aktima i odlukama navodi kao stranka koja sudjeluje u terorističkim djelima. Stoga, čak i ako se dokažu postupanja na koja se žali tužitelj i koja su poduzeta protiv osoba koje s njim nisu povezane, kao što su uhićenja ili prepreke slobodi kretanja, neovisno o tome jesu li ih poduzela tijela država članica ili turska tijela, na koje se uostalom ne primjenjuju akti iz 2015. do 2017. i odluke iz 2019., ne može se smatrati da ta postupanja proizlaze iz navedenih akata i odluka kojima se samo nalaže zamrzavanje financijskih sredstava i stoga ne omogućuju da se utvrdi njihova neproporcionalnost.

214    Kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem manje ograničavajuće mjere omogućuju borbu protiv terorizma, njime se ne objašnjava što trebaju uključivati takve mjere. Opći sud stoga ne može ocijeniti omogućuju li one da se jednako učinkovito kao mjerama zamrzavanja financijskih sredstava postigne cilj koji se njima nastoji postići, odnosno borba protiv financiranja terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 317. i 318.).

215    Iz toga slijedi da tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti treba odbiti u dijelu u kojem se odnosi na akte iz 2015. do 2017. i odluke iz 2019.

5.      Tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

216    Valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje je propisano člankom 296. UFEU‑a mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja ga je donijela na način da se zainteresiranim strankama omogući da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere kako bi mogle donijeti zaključak o njezinoj osnovanosti, a nadležnom sudu da provede svoj nadzor (vidjeti presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

217    Tako zahtijevano obrazloženje mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je usvojen. Zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, osobito prema sadržaju tog akta, prirodi navedenih razloga i mogućem interesu adresata ili drugih osoba na koje se akt odnosi u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a da dobiju objašnjenja. Nije nužno da obrazloženje sadržava sve relevantne činjenične i pravne elemente, ni da detaljno odgovara razmatranjima koje je zainteresirana strana uputila tijekom savjetovanja prije donošenja tog akta, i to stoga što se njegova dostatnost mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst već i u odnosu na njegov kontekst i skup pravnih pravila koja uređuju predmetno područje. Slijedom toga, akt koji negativno utječe na neku osobu u dovoljnoj je mjeri obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, što joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (vidjeti presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

218    Kad je konkretnije riječ o zadržavanju uvrštenja imena osobe ili subjekta na popisu za zamrzavanje financijskih sredstava, sud Unije dužan je provjeriti, u okviru svojeg ispitivanja poštovanja obveze obrazlaganja predviđenog člankom 296. UFEU‑a, jesu li navedeni razlozi dovoljno precizni i konkretni (vidjeti presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 52. i 56. i navedenu sudsku praksu).

219    Iz toga proizlazi da je Vijeće, kako bi ispunilo obvezu obrazlaganja predviđenu člankom 296. UFEU‑a, u ovom slučaju bilo dužno iznijeti dovoljno precizne i konkretne razloge kako bi tužitelj mogao saznati razloge koji idu u potporu zadržavanju uvrštenja njegova imena na sporne popise i kako bi Opći sud mogao provesti svoj nadzor.

220    Tužitelj u biti ističe šest prigovora u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja u pobijanim aktima. S obzirom na to da je prihvaćen tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 u dijelu u kojem se odnosi na odluke tijelâ Sjedinjenih Američkih Država iz 1997. i 2001. i na to da je prihvaćen tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. tog zajedničkog stajališta u dijelu u kojem se odnosi na akte iz 2014., nije potrebno ispitati prigovore kojima se kritizira obrazloženje tih akata i prigovore koji se odnose na oslanjanje na prethodno navedene odluke Sjedinjenih Američkih Država. Stoga, osobito s obzirom na to da jednim od svojih šest prigovora tužitelj prigovara Vijeću da je povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja time što nije provjerilo jesu li tijela Sjedinjenih Američkih Država zajamčila prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu prilikom donošenja svojih odluka iz 1997. i 2001., u nastavku će se ispitati samo pet prigovora koji idu u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja Vijeća i koji se odnose na akte iz 2015. do 2017. i na odluke iz 2019.

221    Kao prvo, tužitelj tvrdi da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja time što nije objasnilo na temelju čega su nacionalne odluke na koje se oslonilo bile odluke u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

222    U presudi od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće (T‑160/19, neobjavljena, EU:T:2021:817, t. 329. i 330.), Opći sud odlučio je da Vijeće nije dužno navesti na temelju čega je nacionalna odluka na koju se oslonilo odluka nadležnog tijela u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931 i da ono treba više obrazložiti mjere donesene u tom pogledu samo ako osoba ili subjekt o kojem je riječ detaljno osporava tu kvalifikaciju tijekom upravnog postupka koji se vodi pred Vijećem, što ovdje nije slučaj.

223    U svakom slučaju, u aktima iz 2015. do 2017., kao i u odlukama iz 2019., u okviru odjeljka obrazloženja koji se posebno odnosi na „podudarnost sa zahtjevima nadležnog nacionalnog tijela u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931”, Vijeće je pružilo takvo obrazloženje, pri čemu je podsjetilo na sudsku praksu Općeg suda koji je već imao priliku ispitati slične odluke tijelâ Ujedinjene Kraljevine na temelju članka 1. stavka 4. navedenog zajedničkog stajališta kako bi se zaključilo da postoji takva podudarnost (točka 3.).

224    U ovom slučaju iz toga slijedi da treba odbiti prvi prigovor koji se temelji na nedostatnom obrazloženju.

225    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja time što nije navelo stvarne i konkretne razloge na kojima se temelje nacionalne odluke koje su se uzele u obzir. Taj se drugi prigovor ističe u pogledu svih odluka koje su se uzele u obzir u aktima iz 2015. do 2017., i to samo u pogledu odluka Sjedinjenih Američkih Država donesenih 2013. i 2019. u odlukama iz 2019.

226    Kao treće, tužitelj tvrdi da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja time što nije navelo stvarne i konkretne razloge koji su opravdali zadržavanje njegova imena na popisima nakon preispitivanja. Taj treći prigovor ističe se samo u pogledu akata iz 2015. do 2017.

227    Kad je riječ o drugom i trećem prigovoru, valja podsjetiti na to da je Sud u presudi od 22. travnja 2021, Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 76. do 89.), u odgovoru na šesti i sedmi žalbeni razlog odlučio da su, osim u pogledu jednog od incidenata koji su se uzeli u obzir, akti iz 2015. do 2017. bili dostatno obrazloženi jer su se temeljili na odluci Ujedinjene Kraljevine iz 2014. i jer se njima tužiteljevo ime zadržalo na spornim popisima, te da je Opći sud obvezan tom ocjenom.

228    Kad je riječ o odlukama iz 2019., čije se obrazloženje osporava kao nedostatno jer se one temelje na odlukama tijelâ Sjedinjenih Američkih Država, u ovom slučaju preispitivanjima koja su ta tijela provela 2013. i 2019., Odluku 2019/25 valja razlikovati od Odluke 2019/1341.

229    Naime, kad je riječ o Odluci 2019/25, s obzirom na to da iz ispitivanja tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 proizlazi da je zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima navedenom odlukom u skladu s tom odredbom neovisno o uzimanju u obzir odluka Sjedinjenih Američkih Država (vidjeti točke 196. i 198. ove presude), nije potrebno odlučiti o navodnom nedostatnom obrazloženju samo u pogledu potonjih odluka.

230    Kad je riječ o Odluci 2019/1341, s obzirom na to da se tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 odbija osobito na temelju uzimanja u obzir napada iz 2017. koji su utvrdila tijela Sjedinjenih Američkih Država prilikom preispitivanja iz 2019. (vidjeti točke 191. i 200. ove presude), valja provjeriti dostatnost obrazloženja u pogledu tog dokaza. U tom pogledu valja pojasniti da, s obzirom na to da se taj element uzima u obzir na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, nije važno što ga nije utvrdilo nadležno tijelo, kao što slijedom toga nije važno ni to da, kao što to tvrdi tužitelj, iz obrazloženja Odluke 2019/1341 jasno ne proizlazi je li se odluka o zadržavanju određivanja kao terorista koju su tijela Sjedinjenih Američkih Država donijela 2019. temeljila i na navedenom incidentu, kao dijelu upravnog spisa Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država iz 2019.

231    Kad je riječ o relevantnim djelima koja opravdavaju zadržavanje na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava, poštovanje obveze obrazlaganja pretpostavlja da se navede njihova priroda, točan datum (dan) i mjesto njihova počinjenja, pri čemu je u tom pogledu dopuštena određena približna procjena, s obzirom na to da se može navesti regija ili pokrajina, a ne nužno točan grad (vidjeti u tom smislu presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 61., 62. i 78. do 80.). Doista, takva se pojašnjenja nalaze u obrazloženju Odluke 2019/1341, u kojem se navodi priroda napada o kojem je riječ (napad na tursko vojno vozilo eksplozivnom napravom), njegov datum (23. lipnja 2017.) i mjesto u kojem je počinjen (južna pokrajina Hakkari). Stoga treba odbiti tvrdnje u pogledu nedostatnog obrazloženja Odluke 2019/1341.

232    Kao četvrto, tužitelj ističe da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja time što nije provjerilo mogu li se djela koja su ispitala nacionalna tijela kvalificirati kao teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

233    Kao peto, povreda obveze obrazlaganja proizlazi iz toga što nije dokazana relevantnost odluka Ujedinjene Kraljevine i francuskih odluka koje su se uzele u obzir, osobito s obzirom na proteklo vrijeme.

234    Kad je riječ o tim dvama posljednjim prigovorima, valja podsjetiti na to da obveza obrazlaganja propisana člankom 296. UFEU‑a predstavlja bitan postupovni zahtjev koji se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi imaju nedostatke, oni negativno utječu na materijalnu zakonitost akta, ali ne i na njegovu obrazloženost, koja može biti zadovoljavajuća čak i kad navodi pogrešne razloge. Iz toga slijedi da prigovori i argumenti kojima se osporava osnovanost akta nisu relevantni u okviru razloga koji se odnosi na nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja (vidjeti presudu od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće, C‑535/14 P, EU:C:2015:407, t. 37. i navedenu sudsku praksu; presuda od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 143.). U tom pogledu valja pojasniti da nedostatak u ispitivanju koje je provelo Vijeće predstavlja pogrešku u materijalnoj zakonitosti pobijanog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 72.).

235    Međutim, u ovom se slučaju četvrtim i petim prigovorom koje tužitelj ističe u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja zapravo kritiziraju opseg i sadržaj preispitivanja koje je Vijeće provelo za potrebe donošenja pobijanih odluka, kao što to uostalom potvrđuje tužiteljevo upućivanje na prethodne tužbene razloge koji se temelje na materijalnim pogreškama.

236    Stoga se u odgovoru na tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 ispitalo je li Vijeće poštovalo obvezu da osigura podudarnost između akata koje su donijela nacionalna tijela i definicije terorističkog djela iz Zajedničkog stajališta 2001/931 (četvrti prigovor).

237    Isto vrijedi za obveze koje Vijeće ima na temelju preispitivanja spornih popisa i uzimanja u obzir u tom pogledu proteklog vremena te nacionalnih odluka donesenih nakon onih na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje (peti prigovor), koje su ispitane u okviru tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, koji je djelomično prihvaćen a da u tu svrhu nije bilo potrebno ispitati francuske odluke.

238    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja u bitnome treba odbiti, odnosno uz iznimku obrazloženja incidenta iz kolovoza 2014. koji su utvrdila tijela Ujedinjene Kraljevine, koje je proglašeno nedostatnim u presudi od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316) (vidjeti točke 182. i 227. ove presude).

6.      Tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu

239    Tužitelj u potporu tom tužbenom razlogu ističe tri prigovora. Kao prvo, Vijeće mu, protivno kriterijima utvrđenima u presudi od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi (C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518), nije dostavilo dokaze na koje su se oslonila tijela Ujedinjene Kraljevine i Sjedinjenih Američkih Država. Kao drugo, Vijeće nije dokazalo ni da su prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu bila zajamčena pred američkim i francuskim tijelima. Kao treće, tužitelj smatra da su njegova prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu povrijeđeni i zbog toga što Vijeće očito nije poštovalo presudu od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788).

240    Kad je riječ o prvom prigovoru, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kad su priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju subjektu na kojeg se odnosi mjera ograničavanja da učinkovito iznese svoje stajalište o dokazima koje mu Vijeće stavlja na teret, načelo poštovanja prava obrane ne podrazumijeva obvezu te institucije da samoinicijativno omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. Vijeće je samo na zahtjev zainteresirane strane dužno omogućiti pristup svim upravnim dokumentima koji nisu klasificirani oznakom tajnosti i koji se odnose na predmetnu mjeru (vidjeti presudu od 24. studenoga 2021., LTTE/Vijeće, T‑160/19, neobjavljenu, EU:T:2021:817, t. 367. i navedenu sudsku praksu).

241    U ovom slučaju, s jedne strane, tužitelju su priopćene dovoljno precizne informacije u pogledu elemenata utvrđenih za potrebe zadržavanja njegova imena na spornim popisima u obrazloženjima priloženima aktima iz 2015. do 2017. i odlukama iz 2019., koji se ovdje jedini ispituju zbog ekonomičnosti postupka, s obzirom na utvrđenu nezakonitost akata iz 2014. S druge strane, tužitelj je u odgovoru na pitanje koje je postavio Opći sud u pogledu tih akata i odluka podnio samo jedan dopis od 6. ožujka 2015. koji je Vijeću poslao prije donošenja akata iz 2015. Tim se dopisom, u kojem je riječ o incidentima preuzetima iz odluka tijela Ujedinjene Kraljevine i Sjedinjenih Američkih Država koje je Vijeće utvrdilo za potrebe zadržavanja na spornim popisima, jedinima na koje se odnosi tužbeni razlog, s obzirom na to da tužitelj može osporavati da su se ti sami incidenti dogodili i da mu se mogu pripisati (vidjeti točke 37. i 80. ove presude), samo kritizira nepostojanje dodatnih detalja (četvrti i šesti odlomak dopisa), čime se onemogućuje kvalifikacija navedenih incidenata kao terorističkih djela. Međutim, takva je napomena povezana s pitanjem kvalifikacije kao terorističkih djela, a ne s time jesu li se predmetni incidenti stvarno dogodili i kome se mogu pripisati, što bi moglo opravdati priopćavanje povezanih dokaza. Usto, kad bi se priznalo da ta napomena predstavlja zahtjev za pristup, iako prešutan, time bi se dovelo u pitanje načelo pristupa u skladu s iznimkom i na zahtjev jer se samoinicijativno priopćavanje elemenata iz spisa smatra pretjeranim zahtjevom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 97.).

242    Iz toga slijedi da u ovom slučaju Vijeće nije bilo dužno tužitelju priopćiti relevantne dokaze koje on nije zatražio, tako da treba odbiti prvi prigovor.

243    Kad je riječ o drugom prigovoru, može se istaknuti da se, u pogledu odluka Sjedinjenih Američkih Država, taj prigovor preklapa s onim navedenim u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, kojim se Vijeću prigovara da nije provjerilo jesu li se prilikom donošenja tih odluka poštovala prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Budući da je potonji prigovor prihvaćen (vidjeti točku 96. ove presude), valja prihvatiti ovaj prigovor u dijelu u kojem se njime ističe istovjetan prigovor Vijeću.

244    Kad je riječ o francuskim odlukama, nije potrebno odlučiti o predmetnom prigovoru jer se o ovoj tužbi može odlučiti a da ih se pritom ne uzme u obzir (vidjeti točku 188. ove presude).

245    Kad je riječ o trećem prigovoru iznesenom samo u predmetu T‑148/19, kojim se ističe da Vijeće nije poštovalo presudu od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788), valja pojasniti da je tužitelj nakon pitanja koje je postavio Opći sud naveo da se njegov prigovor može tumačiti kao se temelji na povredi članka 266. UFEU‑a, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave. Vijeće uostalom nije osporavalo to tumačenje prigovora.

246    Međutim, na temelju članka 266. UFEU‑a, institucija čiji je akt proglašen ništavim dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi o poništenju. Ona ima tu obvezu od trenutka objave presude o poništenju ako se njome poništavaju odluke, kao što je to ovdje slučaj jer se među aktima iz 2014. i iz 2015. do 2017. poništenima presudom od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788), nalazi i nekoliko odluka, za razliku od presuda kojima se poništavaju uredbe, koje na temelju članka 60. drugog stavka Statuta Suda Europske unije stupaju na snagu tek istekom roka za podnošenje žalbe ili, ako je podnesena žalba, od dana njezina odbijanja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2018., Klyuyev/Vijeće, T‑731/15, EU:T:2018:90, t. 259. do 262. i navedenu sudsku praksu).

247    Konkretnije, na temelju članka 266. UFEU‑a, nezakonitost utvrđena u obrazloženju presude o poništenju obvezuje instituciju koja je donijela akt da ukloni tu nezakonitost u aktu kojim se zamjenjuje poništeni akt. Međutim, ta obveza, s obzirom na to da se odnosi na odredbu određenog sadržaja u konkretnom području, može dovesti i do drugih posljedica za tu instituciju, među ostalim i do isključenja svih odredbi istog sadržaja kao i odredba koja se smatra nezakonitom iz novih tekstova koje treba izraditi nakon donošenja presude o poništenju (vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 1988., Asteris i dr./Komisija, 97/86, 99/86, 193/86 i 215/86, EU:C:1988:199, t. 28. i 29.).

248    Stoga je Vijeće na dan donošenja odluka iz 2019., kako bi poštovalo obveze koje ima na temelju članka 266. UFEU‑a, iako je namjeravalo zadržati tužiteljevo ime na popisima o kojima je riječ, bilo dužno donijeti akt o ponovnom uvrštenju u skladu s obrazloženjem presude od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788). Takva se obveza nalagala Vijeću osobito s obzirom na akte o kojima je riječ u ovom slučaju, čiji su učinci ograničeni na određeno razdoblje, što podrazumijeva da Vijeće ne treba zamijeniti poništeni akt za predmetno razdoblje (vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 1988., Asteris i dr./Komisija, 97/86, 99/86, 193/86 i 215/86, EU:C:1988:199, t. 29.) i koju, usto, kad je riječ o preispitivanju daljnjeg postojanja rizika od uključenosti u terorističke aktivnosti na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, često obilježava ponavljanje u sljedećim aktima razloga navedenih u prethodnim aktima, koji se po potrebi ažuriraju. Naime, kad ne bi postojala ta obveza, poništenje koje je proglasio sud Unije ne bi spriječilo da se u naknadnim aktima ponove razlozi koji sadržavaju nezakonitosti (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2017., Bank Tejarat/Vijeće, T‑346/15, neobjavljenu, EU:T:2017:164, t. 31.) i stoga ne bi imalo koristan učinak.

249    Doista, Vijeće je u ovom slučaju u odlukama iz 2019. ponovilo iste razloge kao što su oni utvrđeni u aktima iz 2015. do 2017., koji su proglašeni nezakonitima u presudi od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788). Doduše, Vijeće je podnijelo žalbu protiv te presude. Međutim, kad je riječ o učincima poništenja koje Opći sud proglašava u pogledu spornih odluka, ta žalba nije imala suspenzivan učinak i nije joj se priložio zahtjev za suspenziju učinaka presude o poništenju, koji je Vijeće moglo podnijeti. Takvo odbijanje Vijeća da utvrdi posljedice pravomoćnosti može narušiti povjerenje koje osobe imaju u poštovanje sudskih odluka.

250    Odluke iz 2019. u ovom se slučaju ipak ne mogu poništiti zbog toga što Vijeće nije poštovalo obveze koje ima na temelju članka 266. UFEU‑a. Naime, presuda od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788) ukinuta je presudom od 22. travnja 2021, Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316), osobito u dijelu u kojem se njome poništavaju akti iz 2015. do 2017. S obzirom na retroaktivnost tog ukidanja koje je proglasio Sud, zakonitost odluka iz 2019. ne može se više osporavati na temelju toga da je Vijeće povrijedilo presudu od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788) (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. travnja 2014., Manufacturing Support & Procurement Kala Naft/Vijeće, T‑263/12, neobjavljeno, EU:T:2014:228, t. 37.). Stoga treba odbiti treći prigovor.

251    Međutim, unatoč odbijanju tog trećeg prigovora, Vijeće je u trenutku donošenja odluka iz 2019. i podnošenja tužbe u predmetu T‑148/19 ipak bilo dužno uzeti u obzir posljedice nezakonitosti utvrđenih u presudi od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788), tako da u obrazloženjima ne ponovi razloge koji sadržavaju te nezakonitosti. Tužitelj je zbog toga mogao smatrati da je opravdano podnijeti ovu tužbu, što valja uzeti u obzir prilikom odlučivanja o troškovima.

252    Iz toga slijedi da ovaj tužbeni razlog treba prihvatiti samo u dijelu u kojem se njime prigovara Vijeću da nije provjerilo jesu li se prilikom donošenja odluka tijelâ Sjedinjenih Američkih Država poštovala prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

7.      Zaključak

253    Stoga iz svega prethodno navedenog proizlazi da, s obzirom na prihvaćanje tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 u pogledu akata iz 2014., treba poništiti te akte.

254    Suprotno tomu, djelomična osnovanost tužbenih razloga koji se temelje na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, povredi obveze obrazlaganja te prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu ne može dovesti do poništenja akata iz 2015. do 2017. i odluka iz 2019. Naime, na temelju odgovarajućih nezakonitosti, neovisno o tome odnose li se na odluke tijelâ Sjedinjenih Američkih Država iz 1997. i 2001. ili na incident iz kolovoza 2014. koji se pripisuje PKK‑u, ne može se dovesti u pitanje ocjena Vijeća u pogledu daljnjeg postojanja rizika od PKK‑ove uključenosti u terorističke aktivnosti, koja se i dalje valjano temelji na zadržavanju na snazi rješenja ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine kao i, po potrebi, na drugim incidentima koji su se dogodili 2014. ili djelu iz 2017. (vidjeti točke 188. i 202. ove presude). Stoga valja odbiti i dio tužbenog zahtjeva istaknut u predmetu T‑148/19, kojim se od Općeg suda traži da Vijeću naloži donošenje manje ograničavajuće mjere od uvrštenja na sporne popise a da pritom nije potrebno odlučiti o dopuštenosti tog tužbenog zahtjeva.

IV.    Troškovi

255    U skladu s člankom 133. Poslovnika, odluka o troškovima donosi se u presudi kojom se završava postupak. U skladu s člankom 219. navedenog Poslovnika, na Općem sudu je da, kada donosi odluku nakon što je Sud ukinuo njegovu presudu te mu vratio predmet na ponovno suđenje, odluči o troškovima postupka pred Općim sudom i žalbenog postupka pred Sudom. Naposljetku, u skladu s člankom 134. stavcima 1. i 3. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove, a ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove.

256    U ovom je slučaju Sud, u presudi od 22. travnja 2021. Vijeće/PKK (C‑46/19 P, EU:C:2021:316), ukinuo presudu od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788), i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno. Stoga u ovoj presudi valja odlučiti o troškovima nastalima u prvotnom postupku pred Općim sudom (predmet T‑316/14), žalbenom postupku pred Sudom (predmet C‑46/19 P) i ovom postupku povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje (predmet T‑316/14 RENV) te o troškovima povezanima s predmetom T‑148/19.

257    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj opravdano zahtijeva poništenje akata iz 2014., ali da nije uspio u svojim zahtjevima koji se odnose na sve druge pobijane akte.

258    Međutim, kad je riječ o odlukama iz 2019., valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 135. stavkom 2. Poslovnika, Opći sud može jednoj stranci, čak i ako je uspjela u postupku, naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti, ako se to čini opravdanim na temelju njenog ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka, a posebno ako je drugoj stranci prouzročila troškove koje Opći sud smatra nepotrebnima ili nastalima zloupotrebom prava. Prema sudskoj praksi, članak 135. stavak 2. Poslovnika valja primijeniti ako institucija Unije svojim ponašanjem pridonese nastanku spora (vidjeti u tom smislu presudu od 22. svibnja 2019., Ertico – ITS Europe/Komisija, T‑604/15, EU:T:2019:348, t. 182. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točke 249. ove presude, nepoštovanje obveze Vijeća da prilikom donošenja odluka iz 2019. uzme u obzir posljedice nezakonitosti utvrđenih u presudi od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788), moglo je dovesti do toga da tužitelj podnese tužbu u predmetu T‑148/19.

259    Stoga će se pravedno ocijeniti sve okolnosti ako se tužitelju i Vijeću naloži da snose vlastite troškove nastale u svakom od postupaka navedenih u točki 256. ove presude.

260    Naposljetku, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga valja odlučiti da će Komisija, Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska snositi vlastite troškove nastale u postupcima u kojima su sudjelovali.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništavaju se Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 125/2014 od 10. veljače 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 714/2013 te Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 790/2014 od 22. srpnja 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 125/2014, u dijelu u kojem se odnose na Kurdistan Workers’ Party (PKK).

2.      U preostalom se dijelu tužba u predmetu T‑316/14 RENV odbija.

3.      Odbija se tužba u predmetu T‑148/19.

4.      PKK i Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove nastale u predmetu T‑316/14, C‑46/19 P, T‑316/14 RENV i T‑148/19.

5.      Europska komisija, Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska snosit će vlastite troškove.

Gervasoni Madise Nihoul

Frendo       Martín y Pérez de Nanclares

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 30. studenoga 2022.

Potpisi

Sadržaj

I. Okolnosti spora

II. Zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Dopuštenost

B. Meritum

1. Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931

a) Odluka Ujedinjene Kraljevine

1) Kvalifikacija ministra unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine kao „nadležnog tijela”

2) Razmatranja u pogledu „detaljnih informacija ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja ukazuje na to da je odluku […] donijelo nadležno tijelo”

3) Datum terorističkih djela na kojima se temelji zabrana PKKa koju je donio ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine

b) Odluke Sjedinjenih Američkih Država

2. Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931

a) Dopuštenost tužbenog razloga

b) Predmetnost tužbenog razloga

c) Osnovanost tužbenog razloga

1) Argumentacija prema kojoj ciljeve iz članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 treba tumačiti s obzirom na legitiman oružani sukob radi samoodređenja kurdskog naroda

2) Osporavanje terorističke prirode ciljeva koji se nastoje postići određenim djelima koja se pripisuju tužitelju

3. Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931

a) Preispitivanje koje je Vijeće provelo u aktima iz 2014. (predmet T316/14 RENV)

b) Preispitivanje koje je Vijeće provelo u aktima iz 2015. do 2017. (predmet T316/14 RENV)

c) Preispitivanje koje je Vijeće provelo u okviru odluka iz 2019. (predmet T148/19)

4. Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

5. Tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

6. Tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu

7. Zaključak

IV. Troškovi

*      Jezik postupka: engleski