Language of document : ECLI:EU:T:2022:723

PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo prošireno vijeće)

23. studenoga 2022.(*)

„Tužba za poništenje i naknadu štete – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište čelika za prednapinjanje – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u – Suspenzija obveze da se osigura bankarska garancija – Privremena obročna otplata – Presuda kojom se djelomično poništava odluka i određuje novčana kazna čiji je iznos jednak iznosu prvotno izrečene novčane kazne – Uračunavanje privremeno izvršenih uplata – Zatezne kamate – Članak 266. prvi stavak UFEU‑a – Stjecanje bez osnove – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Povrat neosnovano uplaćenih iznosa – Nepostojanje pravne osnove – Nezakonitost”

U predmetu T‑275/20,

Westfälische Drahtindustrie GmbH, sa sjedištem u Hammu (Njemačka),

Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. KG, sa sjedištem u Hammu,

Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Iserlohnu (Njemačka),

koje zastupaju O. Duys i N. Tkatchenko, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju P. Rossi i L. Mantl, u svojstvu agenata,

tuženika,

OPĆI SUD (sedmo prošireno vijeće),

u sastavu, prilikom vijećanja: R. da Silva Passos, predsjednik, V. Valančius, I. Reine, L. Truchot i M. Sampol Pucurull (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Coulon,

uzimajući u obzir pisani dio postupka, a osobito:

–        tužbu dostavljenu tajništvu Općeg suda 11. svibnja 2020.,

–        prigovor nedopuštenosti i nenadležnosti koji je Komisija istaknula na temelju članka 130. Poslovnika Općeg suda u zasebnom podnesku koji je tajništvu Općeg suda dostavljen 13. kolovoza 2020.,

–        rješenje o odgodi odlučivanja o prigovoru do odluke o meritumu doneseno 1. veljače 2021.,

uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojim tužbama tužitelji Westfälische Drahtindustrie GmbH (u daljnjem tekstu: WDI), Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: WDV) i Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: Pampus) kao glavno traže, prvo, poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a dopisa Europske komisije od 2. ožujka 2020. kojim im je ta institucija naložila da joj plate iznos od 12 236 931,69 eura, koji po njezinu mišljenju odgovara preostalom nepodmirenom iznosu novčane kazne koja im je izrečena 30. rujna 2010.; drugo, utvrđenje da je uplatom iznosa od 18 149 636,24 eura dana 17. listopada 2019. novčana kazna u potpunosti podmirena i, treće, nalaganje Komisiji da WDI‑ju isplati iznos od 1 633 085,17 eura, uvećan za kamate tekuće od potonje navedenog datuma, zbog stjecanja bez osnove od strane te institucije. Tužitelji podredno traže, na temelju članka 268. UFEU‑a, da se Komisiji naloži da im isplati iznos od 12 236 931,69 eura, koji Komisija potražuje od WDI‑ja, kao i preplaćeni iznos koji je ta institucija primila, do iznosa od 1 633 085,17 eura, uvećan za kamate tekuće od 17. listopada 2019. do potpunog povrata dugovanog iznosa.

I.      Okolnosti spora

2        Tužitelji su dobavljači čelika za prednapinjanje.

3        Odlukom C (2010) 4387 final od 30. lipnja 2010. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38344 – Čelik za prednapinjanje) (u daljnjem tekstu: odluka APC) Komisija je sankcionirala više poduzetnika, među kojima i tužitelje, zbog njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu na tržištu čelika za prednapinjanje. Komisija je WDI‑ju izrekla novčanu kaznu od 56 050 000 eura. WDV i Pampus bili su solidarno odgovorni u visini od 45 600 000 eura odnosno 15 485 000 eura.

4        Ta je sankcija izrečena u članku 2. prvom stavku točki 8. odluke APC.

5        Tijekom upravnog postupka tužitelji su zatražili da im se odobri smanjenje novčane kazne zbog nesposobnosti plaćanja, na temelju točke 35. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EZ) br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.). U toj se točki predviđa sljedeće:

„U iznimnim slučajevima Komisija može na zahtjev poduzetnika u specifičnom društvenom i gospodarskom okruženju uzeti u obzir njegovu nesposobnost plaćanja. Komisija nijedno smanjenje novčane kazne odobreno iz tog razloga ne temelji samo na utvrđenoj činjenici da se poduzetnik nalazi u nepovoljnoj ili slaboj financijskoj situaciji. Smanjenje bi se moglo odobriti samo na temelju objektivnih dokaza da bi nametanje kazne, kako je predviđeno u ovim [s]mjernicama, nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine.”

6        U odluci APC Komisija nije prihvatila zahtjev tužiteljâ da im se odobri iznimno smanjenje novčane kazne zbog nesposobnosti plaćanja.

7        Tužbom evidentiranom u tajništvu Općeg suda 14. rujna 2010., tužitelji su pokrenuli postupak za poništenje i preinaku odluke APC. Predmet se vodi pod brojem T‑393/10.

8        Odlukom C(2010) 6676 final od 30. rujna 2010. (u daljnjem tekstu: odluka od 30. rujna 2010.) Komisija je izmijenila odluku APC, konkretno njezin članak 2. prvi stavak točku 8., radi smanjivanja iznosa novčanih kazni izrečenih određenim poduzetnicima (u daljnjem tekstu zajedno: sporna odluka). Novčana kazna izrečena WDI‑ju tako je utvrđena na 46 550 000 eura. WDV i Pampus bili su solidarno odgovorni u visini od 38 855 000 odnosno 15 485 000 eura.

9        U odluci od 30. rujna 2010. utvrđeno je da, iznimno od članka 2. drugog stavka odluke APC, plaćanje novčanih kazni izrečenih u članku 2. prvom stavku točki 8. sporne odluke treba biti izvršeno u roku od tri mjeseca od dana dostave odluke od 30. rujna 2010. te da će se po isteku tog roka kamate automatski obračunavati po stopi koju Europska središnja banka (ESB) primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja prvog dana mjeseca u kojem je donesena odluka od 30. rujna 2010., uvećanoj za 3,5 postotnih bodova. Također se određivalo da ako sankcionirani poduzetnik podnese pravni lijek, on može novčanu kaznu podmiriti ili izdavanjem bankarske garancije ili privremenom otplatom novčane kazne, u skladu s člankom 85.a stavkom 1. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 7.).

10      Dana 3. prosinca 2010. tužitelji su tajništvu Općeg suda podnijeli zahtjev za privremenu zaštitu u predmetu T‑393/10 kojim su u bitnome tražili suspenziju izvršenja sporne odluke do donošenja presude o glavnoj tužbi.

11      Dopisom od 14. veljače 2011. glavni direktor Komisijine Glavne uprave (GU) „Tržišno natjecanje” odbio je novi zahtjev tužiteljâ za smanjenje novčane kazne zbog njihove sposobnosti plaćanja (u daljnjem tekstu: dopis od 14. veljače 2011.).

12      U rješenju od 13. travnja 2011., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 R, u daljnjem tekstu: rješenje u postupku privremene pravne zaštite, EU:T:2011:178), predsjednik Općeg suda djelomično je prihvatio zahtjev za privremenu zaštitu koji su podnijeli tužitelji, nalažući suspenziju njihove obveze da osiguraju bankarsku garanciju u korist Komisije kako bi se izbjegla trenutačna naplata novčanih kazni, pod uvjetom da oni toj instituciji privremeno isplate, s jedne strane, iznos od 2 000 000 eura do 30. lipnja 2011. i, s druge strane, mjesečne obroke od 300 000 eura, plative petnaestog dana svakog mjeseca od 15. srpnja 2011. do daljnjega, ali najkasnije do donošenja odluke u glavnom predmetu.

13      U presudi od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10, u daljnjem tekstu: presuda od 15. srpnja 2015., EU:T:2015:515), Opći je sud ocijenio da Komisija nije počinila pogrešku kada je u spornoj odluci utvrdila da u odnosu na tužitelje postoji povreda članka 101. UFEU‑a.

14      Međutim, Opći je sud poništio spornu odluku u dijelu u kojem se njome tužiteljima izriče novčana kazna kao i dopis od 14. veljače 2011., uz obrazloženje da je Komisija počinila pogreške kada je ocjenjivala njihovu sposobnost plaćanja.

15      Izvršavajući svoju neograničenu nadležnost, Opći je sud tužiteljima naložio plaćanje novčane kazne čiji je iznos jednak iznosu novčane kazne koja im je izrečena u spornoj odluci, što se odražava u izreci presude od 15. srpnja 2015.

16      Ta izreka glasi kako slijedi:

„1.      Obustavlja se postupak povodom ove tužbe do visine smanjenja novčane kazne odobrenog društvima [WDI] i [WDV] u [o]dluci […] od 30. rujna 2010.

2.      Poništava se članak 2. [prvi stavak] točka 8. [sporne] [o]dluke.

3.      Poništava se dopis […] od 14. veljače 2011.

4.      Društvima [WDI], [WDV] i Pampus […] nalaže se solidarno plaćanje novčane kazne u visini od 15 485 000 eura.

5.      Društvima [WDI] i [WDV] nalaže se solidarno plaćanje novčane kazne u visini od 23 370 000 eura.

6.      Društvu [WDI] nalaže se plaćanje novčane kazne u visini od 7 695 000 eura.

7.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

8.      Društva [WDI], [WDV] i Pampus […] snosit će polovicu vlastitih troškova, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite. Komisija će snositi vlastite troškove i polovicu troškova društava [WDI], [WDV] i Pampus […], uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.”

17      U okviru izvršenja rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti, WDI je u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015. Komisiji privremeno uplatio iznos od ukupno 16 400 000 eura.

18      Nakon donošenja presude od 15. srpnja 2015. pravni savjetnici tužiteljâ stupili su u kontakt s Komisijinim GU‑om „Proračun” kako bi se sporazumno dogovorili o planu otplate novčanih kazni utvrđenih u točkama 4. do 6. izreke navedene presude. Tada su se pojavila različita mišljenja glede datuma od kojeg trebaju teći kamate na te novčane kazne. Naime, tužitelji su smatrali da kamate moraju početi teći od donošenja presude od 15. srpnja 2015., dok je GU „Proračun” smatrao da se kamate obračunavaju od datuma koji proizlazi iz članka 2. drugog i trećeg stavka sporne odluke, odnosno, kada je riječ o tužiteljima, u roku od tri mjeseca od dostave odluke od 30. rujna 2010. To se stajalište odražava u poruci elektroničke pošte GU‑a „Proračun” od 12. kolovoza 2015., upućenoj kao odgovor na poruku elektroničke pošte zastupnika tužiteljâ od 5. kolovoza 2015., a ponovljeno je i na sastanku koji je 4. rujna 2015. održan između Komisije i WDI‑ja.

19      Dana 17. studenoga 2015. WDI je Komisiji uputio prijedlog plana obročne otplate novčane kazne do 15. prosinca 2029., u mjesečnim obrocima od 300 000 eura i na temelju zateznih kamata koje se duguju od 15. siječnja 2011. i obračunavaju po stopi od 4,5 %.

20      Komisija je 27. studenoga 2015. WDI‑ju dostavila plan obročne otplate novčane kazne do 15. ožujka 2030. Taj se plan također zasnivao na plaćanju u mjesečnim obrocima od 300 000 eura te je polazio od načela da je potraživanje dospjelo 4. siječnja 2011. i da ga treba uvećati za zatezne kamate po stopi od 4,5 %.

21      Protiv presude od 15. srpnja 2015. tužitelji su podnijeli žalbu, osporavajući među ostalim činjenicu da je Opći sud, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, uzeo u obzir njihovu sposobnost plaćanja u 2015., a ne u 2010. Ta je žalba odbijena rješenjem od 7. srpnja 2016., Westfälische Drahtindustrie i Pampus Industriebeteiligungen/Komisija (C‑523/15 P, EU:C:2016:541).

22      Nakon odbijanja žalbe, tužitelji su od Općeg suda zatražili da protumači presudu od 15. srpnja 2015. na način da se kamate zaračunane na iznos novčane kazne koja je izrečena u toj presudi, duguju od donošenja te presude. Podredno, tužitelji su od Općeg suda tražili da tu presudu ispravi ili dopuni navođenjem od kojeg dana počinju teći kamate.

23      U rješenju od 17. svibnja 2018., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 INTP, neobjavljeno, EU:T:2018:293), Opći je sud utvrdio da su ti zahtjevi nedopušteni. Kada je riječ o zahtjevu za tumačenje, Opći je sud podsjetio na to da se, da bi bio dopušten, on mora odnositi na točno određenu točku u presudi čije se tumačenje traži. Međutim, pitanje trenutka od kojeg počinju teći zatezne kamate koje se obračunavaju u slučaju odgođenog plaćanja iznosa novčanih kazni izrečenih tužiteljima nije bilo razmatrano u presudi od 15. srpnja 2015. Prema mišljenju Općeg suda, zahtjev tužiteljâ imao je za cilj ishođenje mišljenja o posljedicama presude od 15. srpnja 2015., što ne spada pod zahtjev za tumačenje koji se podnosi na temelju članka 168. stavka 1. njegova poslovnika. Kada je riječ o drugim dvama zahtjevima, oni su smatrani zakašnjelima.

24      Dana 16. listopada 2019. WDI je obavijestio Komisiju, s jedne strane, da je već platio 31 700 000 eura i, s druge strane, da namjerava već sada platiti preostali iznos dugovane novčane kazne, u vidu glavnice i kamata, koji je procijenio na 18 149 636,24 eura. Prilikom tog obračuna WDI je uzeo u obzir kamate dospjele od 15. listopada 2015., dakle tri mjeseca nakon donošenja presude od 15. srpnja 2015., te je primijenio kamatnu stopu od 3,48 %.

25      Dana 17. listopada 2019. WDI je uplatio navedeni iznos od 18 149 636,24 eura na Komisijin bankovni račun, čime je ukupan iznos uplata koje su izvršene od 29. lipnja 2011., za podmirenje novčane kazne, dosegao 49 849 636,24 eura.

26      Dopisom od 2. ožujka 2020. (u daljnjem tekstu: pobijani akt), Komisija je izrazila svoje neslaganje sa stajalištem koji je WDI iznio u dopisu od 16. listopada 2019. Navela je da, u skladu s kriterijima utvrđenima u presudi od 14. srpnja 1995., CB/Komisija (T‑275/94, EU:T:1995:141), kamate nisu počele teći od donošenja presude od 15. srpnja 2015., nego od datuma utvrđenog u spornoj odluci, odnosno 4. siječnja 2011., i to po stopi od 4,5 %. Slijedom toga, Komisija je WDI‑ju naložila da joj plati iznos od 12 236 931,69 eura, koji odgovara preostalom nepodmirenom iznosu kada se kao datum dospijeća uzme 31. ožujka 2020.

II.    Zahtjevi stranaka

27      Tužitelji u tužbi zahtijevaju od Općeg suda da:

–        poništi pobijani akt;

–        shodno tomu utvrdi da je Komisija trebala uračunati uplate koje je WDI izvršio u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015. (16 400 000 eura), uvećane za kamate tekuće na taj iznos u navedenom razdoblju (1 420 610 eura), što ukupno iznosi 17 820 610 eura, u novčanu kaznu koju je Opći sud izrekao u okviru svoje neograničene nadležnosti u presudi od 15. srpnja 2015., s učinkom od tog dana, te da je ta novčana kazna stoga bila u potpunosti podmirena uplatom koju je WDI izvršio 17. listopada 2019. do visine od 18 149 636,24 eura;

–        naloži Komisiji da WDI‑ju isplati iznos od 1 633 085,17 eura, uvećan za kamate tekuće od 17. listopada 2019. do potpunog povrata dugovanog iznosa;

–        podredno, u slučaju da Opći sud ne prihvati prve tri točke tužbenog zahtjeva, naloži Europskoj uniji, koju zastupa Komisija, s jedne strane, da im isplati naknadu u iznosu koji je jednak onome koji se potražuje u pobijanom aktu, odnosno 12 236 931,69 eura, i, s druge strane, da WDI‑ju isplati iznos od 1 633 085,17 eura, uvećan za kamate tekuće od 17. listopada 2019. do potpunog povrata dugovanog iznosa;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

28      U svojim očitovanjima na prigovor nedopuštenosti i nenadležnosti, tužitelji zahtijevaju od Općeg suda da:

–        prihvati tužbeni zahtjev istaknut u tužbi donošenjem presude zbog ogluhe u smislu članka 123. Poslovnika;

–        podredno, odbije prigovor nedopuštenosti i nenadležnosti;

–        podredno navedenom, odgodi odluku o prigovoru do donošenja odluke o meritumu;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

29      Komisija zahtijeva od Općeg suda da:

–        kao glavno, odbaci tužbu kao nedopuštenu odnosno, podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

III. Pravo

A.      Zahtjev tužiteljâ da Opći sud prihvati njihov tužbeni zahtjev u presudi zbog ogluhe

30      U svojim očitovanjima na prigovor nedopuštenosti i nenadležnosti tužitelji traže od Općeg suda da njihov tužbeni zahtjev prihvati u presudi zbog ogluhe, u skladu s člankom 123. Poslovnika, jer je Komisija svoj prigovor podnijela nepravovremeno.

31      U tom pogledu, tužitelji navode da ih je Opći sud u dopisu od 26. svibnja 2020. obavijestio da je tužba dostavljena Komisiji. Ističu da je u tim okolnostima rok za podnošenje prigovora nedopuštenosti i nenadležnosti istekao 5. kolovoza 2020. No taj je prigovor podnesen tek 13. kolovoza 2020.

32      Članak 123. stavak 1. Poslovnika određuje da, kad Opći sud utvrdi da tuženik kojemu je tužba uredno dostavljena nije odgovorio na tužbu u obliku ili roku propisanom u članku 81. tog poslovnika, ne dovodeći u pitanje primjenu odredaba članka 45. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, tužitelj može tražiti da Opći sud donese presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev.

33      Iz tumačenja članka 81. u vezi s člankom 130. stavkom 1. Poslovnika proizlazi da prigovor nedopuštenosti ili nenadležnosti koji je tuženik istaknuo u zasebnom podnesku, mora biti podnesen u roku od dva mjeseca od dostave tužbe. U skladu s člankom 60. istog poslovnika, taj rok produljuje se zbog udaljenosti za deset dana.

34      Članak 6. drugi stavak Odluke Općeg suda od 11. srpnja 2018. o podnošenju i dostavi postupovnih akata putem aplikacije e‑Curia (SL 2018., L 240, str. 72.) određuje da se primatelji dostava iz te odluke obavještavaju elektroničkom poštom o svakoj dostavi koja im je upućena putem sustava e‑Curia. U trećem stavku navedenog članka 6. navodi se da se postupovni akt dostavlja u trenutku kad primatelj (zastupnik ili pomoćnik) zatraži pristup tom dokumentu u sustavu e‑Curia. Osim toga, ako nije podnesen zahtjev za pristup, smatra se da je akt dostavljen po isteku sedmog dana od dana kad je poslana poruka elektroničke pošte kojom se primatelj dostave obavještava o tome da mu je upućena dostava.

35      U konkretnom slučaju, budući da je Komisija u propisanom roku dostavila prigovor nedopuštenosti i nenadležnosti, Opći sud nije pozvao tužitelje da se u skladu s člankom 123. stavkom 1. Poslovnika očituju o mogućnosti da se o njihovim zahtjevima odluči u presudi zbog ogluhe.

36      Naime, kao što je razvidno iz izvješća e‑Curije, porukom elektroničke pošte od 2. lipnja 2020. tajništvo je obavijestilo tužitelje da je putem te aplikacije dostavljen dopis od 26. svibnja 2020., spomenut u točki 31. ove presude. Porukom elektroničke pošte od 2. lipnja 2020. tajništvo je također obavijestilo Komisiju da je putem aplikacije e‑Curia proslijeđen dopis, također od 26. svibnja 2020., kojim se dostavlja tužba i prateći prilozi. Komisija je pristupila tim dokumentima putem sustava e‑Curia 3. lipnja 2020. U skladu s člankom 6. trećim stavkom Odluke Općeg suda od 11. srpnja 2018. o podnošenju i dostavi postupovnih akata putem aplikacije e‑Curia, na koji se podsjeća u točki 34. ove presude, 3. lipnja 2020. je dan od kojeg je počeo teći rok od dva mjeseca i deset dana koji je ta institucija imala za podnošenje prigovora nedopuštenosti i nenadležnosti. Budući da je taj prigovor dostavljen 13. kolovoza 2020., navedeni je rok bio poštovan.

37      Prema tome, valja odbiti zahtjev tužiteljâ da Opći sud prihvati njihove zahtjeve u presudi zbog ogluhe.

B.      Predmet tužbe

38      Predmet tužbe je zahtjev za poništenje, zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu u vezi sa stjecanjem bez osnove te, podredno, zahtjev za naknadu štete pretrpljene zbog nezakonitosti postupanja Komisije. Ti su zahtjevi istaknuti u prvim četirima točkama tužbenog zahtjeva tužiteljâ, koje se navode u točki 27. ove presude.

39      Ta se četiri zahtjeva tužiteljâ temelje na tvrdnji da je Opći sud presudom od 15. srpnja 2015., prvo, poništio ex tunc novčanu kaznu koju je Komisija izrekla u spornoj odluci. Oni tvrde da je to poništenje stvorilo potraživanje u korist tužiteljâ koje odgovara iznosu koji su oni privremeno platili između 29. lipnja 2011. i 16. lipnja 2015. u okviru izvršenja rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti (16 400 000 eura), uvećanom za kamate (1 420 610 eura). Te se kamate duguju u skladu s presudom od 12. veljače 2019., Printeos/Komisija (T‑201/17, EU:T:2019:81). Drugo, tvrde da je Opći sud utvrdio novu zasebnu novčanu kaznu s učinkom od dana donošenja presude od 15. srpnja 2015. Tužitelji potonju nazivaju „sudskom novčanom kaznom”, za razliku od „poništene novčane kazne” iz 2010.

40      Zahtjev za poništenje, naveden u prvoj točki tužbenog zahtjeva tužiteljâ, odnosi se na pobijani akt kojim je Komisija naložila tužiteljima da joj isplate iznos od 12 236 931,69 eura, koji po njezinu mišljenju odgovara preostalom nepodmirenom iznosu novčane kazne kada se kao datum dospijeća uzme 31. ožujka 2020.

41      Zahtjevom za utvrđenje, navedenim u drugoj točki tužbenog zahtjeva tužiteljâ, traži se da Opći sud utvrdi da je Komisija u okviru izvršenja presude od 15. srpnja 2015., trebala uračunati uplate koje je WDI izvršio u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015. (16 400 000 eura), uvećane za kamate (1 420 610 eura), u novčanu kaznu koju je Opći sud izrekao, te da je stoga novčana kazna bila u potpunosti podmirena 17. listopada 2019. kada je WDI uplatio iznos od 18 149 636,24 eura.

42      Zahtjevom vezanim uz stjecanje bez osnove, navedenim u trećoj točki tužbenog zahtjeva tužiteljâ, traži se da Komisija isplati WDI‑ju iznos od 1 633 085,17 eura, uvećan za kamate tekuće od 17. listopada 2019.

43      Potonji se zahtjev objašnjava greškom u računanju za koju tužitelji tvrde da je počinjena u njihovim prethodnim zahtjevima upućenima Komisiji.

44      Naime, u poruci elektroničke pošte od 5. kolovoza 2015. i u dopisu od 16. listopada 2019. WDI je od Komisije tražio samo da se u novčanu kaznu uračuna iznos koji je uplaćen u okviru izvršenja rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti (16 400 000 eura), bez dodavanja kamata tekućih na taj iznos u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015. (1 420 610 eura), ni složenih kamata tekućih od 15. srpnja 2015. Tužitelji tvrde da je, u skladu s novim izračunom od 7. svibnja 2020. koji su dostavili Sudu i uzimajući u obzir te kamate, iznos koji su oni još trebali uplatiti 17. listopada 2019. radi podmirivanja ostatka „sudske novčane kazne” bio samo 16 516 551,07 eura, a ne 18 149 636,24 eura kako je to bilo obračunano 16. listopada 2019., što je dovelo do preplaćenog iznosa od 1 633 085,17 eura u korist Komisije.

45      Konačno, zahtjevom za naknadu štete, istaknutim podredno u odnosu na ostala tri zahtjeva i navedenim u četvrtoj točki tužbenog zahtjeva, traži se da Opći sud naloži Komisiji naknadu štete navodno pretrpljene u okviru izvršenja presude od 15. srpnja 2015. u visini iznosa koji Komisija potražuje u pobijanom aktu (12 236 931,69 eura), te preplaćenog iznosa koji je ta institucija primila 17. listopada 2019. (1 633 085,17 eura), uvećanog za kamate tekuće od tog dana. Prema mišljenju tužiteljâ, pogrešno izvršenje presude od 15. srpnja 2015. predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu obveza koje je Komisija imala na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a. Tvrde da pretrpljena šteta odgovara gubitku nastalom zbog potraživanja iznosa koji je greškom primljen u okviru izvršenja te presude.

46      Prema tome, druga, treća i četvrta točka tužbenog zahtjeva navedene u točki 27. ove presude međusobno su povezane.

47      Naime, jedan od zaključaka navedenih u drugoj točki tužbenog zahtjeva, odnosno obveza Komisije da u okviru izvršenja presude od 15. srpnja 2015. u preostali dugovani iznos novčane kazne uračuna ne samo iznose koje je WDI privremeno uplatio između 29. lipnja 2011. i 16. lipnja 2015. nego i kamate koje teku na te iznose, predstavlja temelj zahtjeva za povrat iznosa od 1 633 085,17 eura, uvećanog za kamate tekuće od 17. listopada 2019., koji je naveden u trećoj točki tužbenog zahtjeva.

48      Kada je riječ o trećoj točki tužbenog zahtjeva, valja podsjetiti na to da tužba zbog stjecanja bez osnove ne spada u sustav izvanugovorne odgovornosti u užem smislu, čiji nastanak ovisi o ispunjavanju niza uvjeta u pogledu nezakonitosti postupanja koje se pripisuje Uniji, stvarnog postojanja štete i postojanja uzročne veze između tog postupanja i navodne štete. Ona se razlikuje od tužbi podnesenih na temelju navedenog sustava jer ne zahtijeva dokazivanje nezakonitog postupanja tuženika, pa čak ni postojanje bilo kakva postupanja, nego samo dokazivanje tuženikova stjecanja bez valjane pravne osnove i smanjenja tužiteljeve imovine zbog navedenog stjecanja (vidjeti presudu od 16. prosinca 2008., Masdar (UK)/Komisija, C‑47/07 P, EU:C:2008:726, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

49      Međutim, unatoč tim značajkama, mogućnost podnošenja tužbe protiv Unije zbog stjecanja bez osnove ne može se pojedincu odbiti samo zbog toga što UFEU‑om nije izričito predviđeno pravno sredstvo za tu vrstu postupka. Tumačenje članka 268. i članka 340. drugog stavka UFEU‑a kojim bi se isključila ta mogućnost dovelo bi do ishoda koji je suprotan načelu djelotvorne sudske zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2020., Češka Republika/Komisija, C‑575/18 P, EU:C:2020:530, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

50      U konkretnom slučaju, kao što je to Komisija priznala u odgovoru na tužbu, može se smatrati da treća i četvrta točka tužbenog zahtjeva sadržavaju zahtjeve za naknadu štete koji se temelje na članku 268. i na članku 340. drugom stavku UFEU‑a. Iznos od 1 633 085,17 eura, uvećan za kamate tekuće od 17. listopada 2019., u tim se dvjema točkama tužbenog zahtjeva alternativno potražuje.

51      Imajući u vidu veze između druge, treće i četvrte točke tužbenog zahtjeva, koje su već utvrđene u točkama 46. do 50. ove presude, te činjenicu da, kao što proizlazi iz točaka 40. i 45. ove presude, veza također postoji između zahtjeva za poništenje koji je predmet prve točke tužbenog zahtjeva i jednog dijela zahtjeva za naknadu štete koji je predmet četvrte točke tužbenog zahtjeva, Opći sud smatra da u interesu dobrog sudovanja najprije treba zajedno ispitati drugu, treću i četvrtu točku tužbenog zahtjeva, navedene u točki 27. ove presude, a koje se odnose na zaključke koje treba izvući iz presude od 15. srpnja 2015.

52      Nakon toga Opći će sud ispitati prvu točku tužbenog zahtjeva tužiteljâ kojom se traži poništenje pobijanog akta.

C.      Druga, treća i četvrta točka tužbenog zahtjeva tužiteljâ, vezane uz zaključke koje treba izvući iz presude od 15. srpnja 2015.

1.      Dopuštenost i nadležnost Općeg suda

53      Komisija se poziva na nedopuštenost druge, treće i četvrte točke tužbenog zahtjeva tužiteljâ, kao i na nenadležnost Općeg suda za odlučivanje o drugoj točki tužbenog zahtjeva.

54      Kada je riječ o drugoj točki tužbenog zahtjeva, Komisija tvrdi da – pored činjenice da se protivno članku 76. točki (d) Poslovnika, ne temelji ni na kojoj „pravnoj ili postupovnoj odredbi” – njome traži da Opći sud donese deklaratornu presudu kojom bi se, nakon poništenja pobijanog akta, Komisiji naložilo da iznose isplaćene prije donošenja presude od 15. srpnja 2015., uvećane za kamate, uračuna u novčane kazne navedene u izreci te presude.

55      U tom pogledu dovoljno je istaknuti da u sporovima Unije ne postoji pravno sredstvo koje bi sudovima omogućavalo da zauzmu stajalište općim ili načelnim utvrđenjem (vidjeti presudu od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće, T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142, t. 41. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, u okviru nadzora zakonitosti na temelju članka 263. UFEU‑a, Opći sud nije nadležan za izdavanje naloga protiv institucija, tijela, ureda i agencija Unije (vidjeti rješenje od 26. listopada 1995., Pevasa i Inpesca/Komisija, C‑199/94 P i C‑200/94 P, EU:C:1995:360, t. 24. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također, u tom smislu, presudu od 25. rujna 2018., Švedska/Komisija, T‑260/16, EU:T:2018:597, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

56      Shodno tomu, drugu točku tužbenog zahtjeva valja odbiti zbog nenadležnosti.

57      Kada je riječ o trećoj i četvrtoj točki tužbenog zahtjeva, Komisija smatra da su one nedopuštene zato što im je cilj bilo osporavanje akta koji je postao konačan, odnosno sporne odluke. Naime, prema njezinu mišljenju, tim točkama tužbenog zahtjeva tužitelji žele ishoditi povrat iznosa koji su već bili potraživani na temelju novčane kazne izrečene u spornoj odluci, iznos kojih je nakon toga potvrđen presudom od 15. srpnja 2015.

58      U odgovoru na pisano pitanje Općeg suda Komisija nije tvrdila da se trećom i četvrtom točkom tužbenog zahtjeva osporavaju drugi akti koje je ona donijela i koji su postali konačni jer nije bilo pravnog lijeka. Naime, prema mišljenju Komisije, sve poruke elektroničke pošte i dopisi koje je ona uputila tužiteljima neposredno nakon donošenja presude od 15. srpnja 2015. nisu akti koji se mogu pobijati na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, s obzirom na to da se radi o aktima za izvršenje sporne odluke.

59      U tom pogledu treba smatrati da cilj četvrte točke tužbenog zahtjeva tužiteljâ nije osporavanje sporne odluke nego ishođenje naknade štete prouzročene navodno pogrešnim izvršenjem presude od 15. srpnja 2015.

60      Međutim, treba reći da se tužba za naknadu štete na temelju članka 268. UFEU‑a može podnijeti u slučaju propusta koji su Komisija ili njezini službenici počinili u okviru izvršenja odluke Općeg suda (vidjeti u tom smislu rješenje od 17. svibnja 2018., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10 INTP, neobjavljeno, EU:T:2018:293, t. 21.).

61      Osim toga, činjenica da su u konkretnom slučaju postojali prethodni razgovori između Komisije i tužiteljâ vezano uz izvršenje presude od 15. srpnja 2015. ne isključuje pravo na podnošenje zahtjeva za naknadu štete na temelju članka 268. UFEU‑a i članka 340. drugog stavka UFEU‑a.

62      Naime, kao što to proizlazi iz točaka 44. i 45. ove presude, zahtjev za naknadu štete koji su tužitelji istaknuli u četvrtoj točki tužbenog zahtjeva ima širi doseg od onog koji je Komisija odbila u poruci elektroničke pošte od 12. kolovoza 2015. Potonji zahtjev ne uzima u obzir dospjele kamate na iznos od 16 400 000 eura u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015. Stoga, čak i u slučaju da je protiv te poruke elektroničke pošte bilo moguće podnijeti pravni lijek na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, što Komisija osporava, poništenje tog akta ne bi dovelo do istog rezultata kao u slučaju zahtjeva za naknadu štete koji je podnesen Općem sudu (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija, C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672, t. 49. do 64.).

63      Kada je riječ o trećoj točki tužbenog zahtjeva, ona ima također i odštetni karakter (vidjeti točke 49. i 50. ove presude). Cilj joj nije osporavanje akta Komisije koji je postao konačan, već ukazivanje na nepostojanje pravne osnove za primanje preplaćenog iznosa od 1 633 085,17 eura od strane te institucije. Taj preplaćeni iznos objašnjava se pogreškom koju je WDI počinio 17. listopada 2019. kada je preostali nepodmireni iznos sporne novčane kazne obračunao ne uzimajući u obzir dospjele kamate na iznos od 16 400 000 eura u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015.

64      Prema tome, treća i četvrta točka tužbenog zahtjeva su dopuštene.

65      Iz navedenog slijedi da je prigovor koji je istaknula Komisija osnovan samo u odnosu na drugu točku tužbenog zahtjeva tužiteljâ.

2.      Meritum

66      Opći sud smatra opravdanim, imajući u vidu zahtjev dobrog sudovanja, najprije razmotriti četvrtu točku tužbenog zahtjeva tužiteljâ koja se odnosi na zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog postupanja Komisije, a nakon toga ispitati treću točku vezanu uz postojanje stjecanja bez osnove od strane potonje.

a)      Zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog postupanja Komisije

67      Uvodno valja podsjetiti na to da uspostavljanje izvanugovorne odgovornosti Unije pretpostavlja ispunjavanje triju kumulativnih uvjeta, odnosno da je cilj povrijeđenog pravnog pravila dodjeljivanje prava pojedincima i da je povreda dovoljno ozbiljna, da je utvrđeno da šteta stvarno postoji i, konačno, da postoji izravna uzročna veza između povrede obveze donositelja akta i štete koju su pretrpjele oštećene osobe (vidjeti u tom smislu presude od 4. srpnja 2000., Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, EU:C:2000:361, t. 39. do 42., i od 6. rujna 2018., Klein/Komisija, C‑346/17 P, EU:C:2018:679, t. 60. i 61. te navedena sudska praksa). Kada institucija Unije ima samo znatno smanjenu ili nema nikakvu marginu prosudbe, obična povreda prava Unije može biti dostatna za utvrđivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede tog prava, zbog koje može nastati izvanugovorna odgovornost Unije (vidjeti presudu od 20. siječnja 2021., Komisija/Printeos, C‑301/19 P, EU:C:2021:39, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

68      Tužitelji tvrde da Komisija nije pravilno izvršila presudu od 15. srpnja 2015., što predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu obveza koje je Komisija imala na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a. Pretrpljena šteta, čiju naknadu traže, odgovara iznosu koji Komisija potražuje u pobijanom aktu, odnosno 12 236 931,69 eura, i preplaćenom iznosu koji je ta institucija primila 17. listopada 2019., odnosno 1 633 085,17 eura, uvećanom za kamate tekuće od tog datuma.

69      U prilog svojem zahtjevu za naknadu štete zbog nezakonitosti postupanja Komisije, tužitelji u bitnome ističu četiri tužbena razloga.

70      U sklopu prvog tužbenog razloga, vezanog uz povredu članka 266. prvog stavka UFEU‑a, tužitelji tvrde da je novčana kazna koja im je izrečena u spornoj odluci bila poništena ex tunc presudom od 15. srpnja 2015. i zamijenjena „sudskom novčanom kaznom” koja dospijeva tek od dana donošenja te presude.

71      Drugim tužbenim razlogom tužitelji u bitnome tvrde da – u okviru izvršenja presude od 15. srpnja 2015. i kao posljedica poništenja ex tunc prvotno izrečene novčane kazne – iznosi koji su privremeno uplaćeni između 29. lipnja 2011. i 16. lipnja 2015. u okviru izvršenja rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti nisu trebali biti plaćeni, te da je WDI imao pravo na povrat tih iznosa, uvećanih za kamate obračunane za to razdoblje. Budući da je poništena novčana kazna bila zamijenjena „sudskom novčanom kaznom”, oni smatraju da su ti iznosi trebali biti uračunani u plaćanje potonje kazne u 2015. U okviru tog tužbenog razloga tužitelji se pozivaju na povredu ne samo članka 266. prvog stavka UFEU‑a, nego i članka 98. stavka 1. Uredbe (EU, Euratom) 2018/1046 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. srpnja 2018. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije, o izmjeni uredaba (EU) br. 1296/2013, (EU) br. 1301/2013, (EU) br. 1303/2013, (EU) br. 1304/2013, (EU) br. 1309/2013, (EU) br. 1316/2013, (EU) br. 223/2014, (EU) br. 283/2014 i Odluke br. 541/2014/EU te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2018., L 193, str. 1. i ispravak SL 2018., L 294, str. 45.).

72      U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelji tvrde da se obvezom na koju se Komisija poziva glede plaćanja zatezne kamate od 4. siječnja 2011., krši članak 266. prvi stavak UFEU‑a te članak 99. stavak 4. i članak 98. stavak 1. prvi podstavak točka (b) Uredbe 2018/1046. Naime, smatraju da je novčana kazna dospjela tek 15. srpnja 2015.

73      Četvrti tužbeni razlog, koji je također vezan uz povredu članka 266. prvog stavka UFEU‑a i članka 99. stavka 4. točke (d) Uredbe 2018/1046, odnosi se na kamatnu stopu koju je utvrdila Komisija, a odgovara onoj koja se definira u odluci od 30. rujna 2010. Prema navodima tužiteljâ, za „sudsku novčanu kaznu” trebalo je utvrditi novu nižu stopu, obračunanu u odnosu na srednju stopu koju je ESB primjenjivao na svoje glavne operacije refinanciranja u kolovozu 2015.

74      Uvodno treba napomenuti da se zaključci na koje se tužitelji pozivaju u sklopu drugog, trećeg i četvrtog tužbenog razloga mogu izvući iz presude od 15. srpnja 2015. samo ako je premisa koja je postavljena u sklopu prvog tužbenog razloga točna.

75      Naime, sve nezakonitosti na koje tužitelji ukazuju polaze od premise da novčanu kaznu izrečenu u spornoj odluci Opći sud nije „održao na snazi” ili „potvrdio”, već da je ona bila poništena i zamijenjena „sudskom novčanom kaznom”.

76      Ta premisa proizlazi iz prvog tužbenog razloga koji se odnosi na posljedice poništenja presudom od 15. srpnja 2015. novčane kazne izrečene u spornoj odluci, koje nisu uklonjene time što je Opći sud, kada je izvršavao svoju neograničenu nadležnost, utvrdio novčanu kaznu u istom iznosu.

77      Osim toga, Opći sud konstatira da su tužitelji u okviru drugog i trećeg tužbenog razloga iznijeli određene argumente u prilog premisi postavljenoj u sklopu prvog tužbenog razloga. Ti će argumenti također biti razmotreni u nastavku skupa s prvim tužbenim razlogom.

1)      Prvi tužbeni razlog, vezan uz neuzimanje u obzir učinaka poništenja presudom od 15. srpnja 2015. novčane kazne izrečene u spornoj odluci

78      U prilog prvom tužbenom razlogu tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila obveze koje ima na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a nakon donošenja presude od 15. srpnja 2015. kojom je poništena novčana kazna izrečena u spornoj odluci. Navode da te obveze proizlaze kako iz izreke navedene presude tako i iz obrazloženja na kojem se ona temelji.

79      Kada je riječ, kao prvo, o izreci presude od 15. srpnja 2015., novčana kazna izrečena u članku 2. prvom stavku točki 8. sporne odluke bila je poništena, a da Opći sud pritom nije odlučio vremenski ograničiti učinke takvog poništenja. Članak 2. prvi stavak točka 8. sporne odluke stoga ne može predstavljati osnovu za potraživanje.

80      Tužiteljima je zatim „naloženo”, prema formulaciji iz presude od 15. srpnja 2015., plaćanje nove novčane kazne čiji je iznos jednak iznosu novčane kazne izrečene u članku 2. prvom stavku točki 8. sporne odluke. Smatraju da se radi o drugoj samostalnoj odluci koja je donesena nakon poništenja prvotne novčane kazne i koja ne utječe na to poništenje.

81      Konačno, Opći je sud naložio Komisiji da uz vlastite troškove snosi i polovinu troškova tužiteljâ, uključujući i u okviru postupka privremene pravne zaštite. Tužitelji smatraju da ta odluka dokazuje da je njihova tužba bila uspješna zato što je poništena novčana kazna nužno zamijenjena „sudskom novčanom kaznom” zbog utvrđene nezakonitosti. Smatraju da teza koju zastupa Komisija vodi ka njihovoj dvostrukoj osudi, što je protivno načelu ne bis in idem.

82      Kada je riječ, kao drugo, o obrazloženju presude od 15. srpnja 2015., tužitelji tvrde, prvo, da je Opći sud nedvosmisleno utvrdio da im Komisija nije imala pravo izreći novčanu kaznu ni 2010. ni 2011.

83      Drugo, tužitelji navode da, za razliku od situacije koja je postojala u predmetu u kojem je donesena presuda od 14. srpnja 1995., CB/Komisija (T‑275/94, EU:T:1995:141), Opći sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti nije imao namjeru „naložiti kontinuitet” poništene novčane kazne koju je izrekla Komisija.

84      Smatraju da je pozivanjem u točki 335. presude od 15. srpnja 2015. na „situaciju na dan donošenja odluke” naglašena neovisnost i samostalnost „sudske novčane kazne” koju je odredio Opći sud.

85      Osim toga, tužitelji napominju da je Opći sud u točki 346. presude od 15. srpnja 2015. utvrdio da se, nakon privremene uplate od preko 15 000 000 eura, „pitanje dopušta li im financijska situacija da plate novčanu kaznu odnosi samo na iznos koji predstavlja otprilike dvije trećine iznosa za koji se prvotno teretilo društvo WDI”, odnosno 46 550 000 eura. Ta tvrdnja dokazuje da je Opći sud polazio od načela izravnog uračunavanja privremeno uplaćenih iznosa u „sudsku novčanu kaznu” koju je izrekao, isključujući mogućnost da kamate retroaktivno počnu teći od 4. siječnja 2011.

86      Ističu da iz točke 356. presude od 15. srpnja 2015. također proizlazi da se novčana kazna nije smatrala dospjelom prije 15. srpnja 2015. Naime, tužitelji napominju da je Opći sud u navedenoj točki podsjetio na to da je djelomično prihvaćanje njihova zahtjeva za privremenu zaštitu „imalo za učinak suspenziju obveze plaćanja cjelokupne novčane kazne za koju se terete do donošenja [navedene] presude”.

87      Štoviše, ističu da iz rješenja od 17. svibnja 2018., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 INTP, neobjavljeno, EU:T:2018:293), proizlazi da Opći sud u presudi od 15. srpnja 2015. nije razmatrao pitanje kamata, što potvrđuje da one nisu nastale kao posljedica poništenja novčane kazne izrečene u spornoj odluci.

88      Treće, u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda tužitelji su tvrdili da u presudi od 15. srpnja 2015. Opći sud nije proveo reformatio in peius. Upravo suprotno, preinačenje iznosa novčane kazne, koje Sud spominje u točki 42. rješenja od 7. srpnja 2016., Westfälische Drahtindustrie i Pampus Industriebeteiligungen/Komisija (C‑523/15 P, EU:C:2016:541), nužno ide u njihovu korist.

89      Komisija pobija argumente tužiteljâ.

90      U tom pogledu valja podsjetiti na to da ovlast koju Komisija ima na temelju članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) u pogledu izricanja novčanih kazni donošenjem odluke, podrazumijeva i ovlast potraživanja zateznih kamata u slučaju kad novčana kazna nije plaćena u roku određenom u odluci (vidjeti po analogiji presudu od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, EU:T:1995:141, t. 81.). Na temelju članka 299. UFEU‑a, ta odluka ima svojstvo ovršnosti.

91      Članak 2. drugi i treći stavak sporne odluke određivao je da plaćanje kazni treba biti izvršeno u roku od tri mjeseca od dana dostave i da se po isteku tog roka kamate automatski obračunavaju po stopi koju ESB primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja prvog dana mjeseca u kojem je donesena navedena odluka, uvećanoj za 3,5 postotnih bodova. Četvrti stavak članka 2. sporne odluke određivao je da, ako sankcionirani poduzetnik podnese pravni lijek, on može novčanu kaznu podmiriti bilo izdavanjem bankarske garancije ili privremenom otplatom novčane kazne.

92      Pozivajući se, među ostalim, na nesposobnost plaćanja zbog koje ne mogu podmiriti novčanu kaznu koja je izrečena u spornoj odluci, tužitelji su Općem sudu podnijeli zahtjev za suspenziju izvršenja te odluke na temelju članka 278. UFEU‑a.

93      U rješenju o privremenoj pravnoj zaštiti predsjednik Općeg suda prihvatio je taj zahtjev samo djelomično. Naime, on je samo naložio suspenziju izvršenja njihove obveze da osiguraju bankarsku garanciju u korist Komisije kako bi se izbjegla trenutačna naplata novčanih kazni, pod uvjetom da do 30. lipnja 2011. potonjoj uplate iznos od 2 000 000 eura kao i mjesečne obroke od 300 000 eura, plative petnaestog dana svakog mjeseca od 15. srpnja 2011. do daljnjega, ali najkasnije do donošenja odluke u glavnom predmetu.

94      Suspenzija obveze da se osigura bankarska garancija nije podrazumijevala suspenziju dospijeća potraživanja jer su na njega i dalje tekle kamate (vidjeti u tom smislu rješenje od 15. prosinca 1999., DSR‑Senator Lines/Komisija, T‑191/98 RII, EU:T:1999:332, t. 46.).

95      Presudom od 15. srpnja 2015. Opći je sud najprije, u točki 2. izreke te presude, poništio članak 2. prvi stavak točku 8. sporne odluke kojim je tužiteljima izrečena novčana kazna od 46 550 000 eura, te je potonjima zatim „naložio”, u točkama 4. do 6. navedene izreke, plaćanje novčane kazne u istom iznosu. Naime, Opći je sud zaključio – na temelju informacija koje su stranke iznijele vezano uz financijske prilike tužiteljâ, kako su se promijenile nakon donošenja sporne odluke – da te stranke nisu mogle osnovano tvrditi da im je trebalo biti odobreno smanjenje novčane kazne zbog njihove nesposobnosti plaćanja, iz razloga koji su slični onima koji se predviđaju u točki 35. Smjernica iz 2006.

96      Kao što proizlazi iz rješenja od 17. svibnja 2018., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija (T‑393/10 INTP, neobjavljeno, EU:T:2018:293, t. 14.), pitanje trenutka od kojeg počinju teći zatezne kamate koje se duguju na iznos novčane kazne nije uopće bilo predmet rasprave između stranaka tijekom sudskog postupka i nije bilo izričito razmatrano u presudi od 15. srpnja 2015., kako u obrazloženju tako ni u izreci te presude.

97      Budući da se u presudi od 15. srpnja 2015. pitanje kamata izričito ne razmatra, potrebno je utvrditi može li se iz te presude zaključiti da se novčana kazna koju je odredio Opći sud razlikuje s pravnog gledišta od one koju je Komisija izrekla u spornoj odluci.

98      Treba istaknuti da je već iz teksta članka 31. Uredbe br. 1/2003 razvidno da se neograničena nadležnost koja se sudovima Unije daje u području tržišnog natjecanja i koja im omogućava da ukinu, smanje ili povećaju novčanu kaznu koju je izrekla Komisija, odnosi i ograničava samo na novčanu kaznu koju je prvotno izrekla Komisija. Dakle, novčana kazna koju određuju sudovi Unije ne predstavlja novu novčanu kaznu koja bi se s pravnog gledišta razlikovala od one koju izriče Komisija (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, EU:T:1995:141, t. 58. i 60.).

99      Kada sud Unije svojom ocjenom nadomjesti Komisijinu ocjenu i smanji iznos novčane kazne u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, on u Komisijinoj odluci zamjenjuje iznos prvotno utvrđen u toj odluci iznosom koji proizlazi iz njegove vlastite ocjene. Dakle, zbog supstitucijskog učinka presude koju je donio sud Unije, smatra se da je odluka Komisije uvijek bila ona koja proizlazi iz ocjene tog suda (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, EU:T:1995:141, t. 60. do 65. i 85. do 87.).

100    U presudi od 15. srpnja 2015. Opći je sud najprije poništio spornu odluku u dijelu u kojem se njome utvrđuje iznos novčane kazne koja je izrečena tužiteljima, a nakon toga je, izvršavajući svoju neograničenu nadležnost, utvrdio iznos te novčane kazne na istoj razini.

101    U tom pogledu Sud je smatrao da, iako je nadzor koji je Opći sud proveo u pogledu zakonitosti sporne odluke doveo do njezina poništenja u dijelu u kojem je Komisija tužiteljima izrekla novčanu kaznu, ta okolnost nikako ne znači da Opći sud zbog toga nije mogao izvršavati neograničenu nadležnost (rješenje od 7. srpnja 2016., Westfälische Drahtindustrie i Pampus Industriebeteiligungen/Komisija, C‑523/15 P, EU:C:2016:541, t. 38.). Sud je također istaknuo da činjenica da je Opći sud u konačnici smatrao prikladnim u konkretnom slučaju utvrditi iznos novčane kazne istovjetan onom utvrđenom u spornoj odluci ne utječe na zakonitost takvog izvršavanja njegove neograničene nadležnosti (vidjeti u tom smislu rješenje od 7. srpnja 2016., Westfälische Drahtindustrie i Pampus Industriebeteiligungen/Komisija, C‑523/15 P, EU:C:2016:541, t. 40.).

102    Stoga, činjenica da je Opći sud u presudi od 15. srpnja 2015. izvršavao svoju neograničenu nadležnost kako bi odredio iznos novčane kazne na istoj razini kao iznos koji je utvrdila Komisija u spornoj odluci, ne isključuje primjenu načela na koje se podsjeća u točkama 98. i 99. ove presude. Dakle, Komisija je u konkretnom slučaju osnovano zaključila da, s obzirom na to da novčana kazna koju je Opći sud utvrdio nije nova novčana kazna, tu je kaznu bilo moguće potraživati od 4. siječnja 2011.

103    Argumenti koje tužitelji iznose ne dovode u pitanju tu ocjenu.

104    Kao prvo, u točki 2. izreke presude od 15. srpnja 2015. Opći je sud doista poništio članak 2. prvi stavak točku 8. sporne odluke kojim je tužiteljima izrečena novčana kazna, za razliku od izreke presude od 23. veljače 1994., CB i Europay/Komisija (T‑39/92 i T‑40/92, EU:T:1994:20), koja se ograničila na određivanje novčane kazne u nižem iznosu, bez prethodnog poništavanja novčane kazne koju je prvotno izrekla Komisija.

105    Međutim, postojanje supstitucijskog učinka sličnog onom iz točke 99. ove presude već je priznato u slučaju izreke u kojoj je Opći sud najprije poništio iznos u visini u kojoj je matično društvo bilo solidarno odgovorno za plaćanje novčane kazne koju je izrekla Komisija, da bi nakon toga ponovno odredio taj iznos u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2016., Trioplast Industrier/Komisija, T‑669/14, neobjavljenu, EU:T:2016:285, t. 15. i 56. do 62.).

106    Osim toga treba istaknuti da se, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, poništenje novčane kazne izrečene u spornoj odluci nije temeljilo na argumentu da Komisija nije imala pravo tužiteljima izreći novčanu kaznu ni 2010. ni 2011. imajući u vidu da u to vrijeme nije postojala sposobnost plaćanja.

107    Naime, u okviru nadzora zakonitosti Opći je sud samo utvrdio da je Komisija počinila pogreške prilikom ocjenjivanja sposobnosti plaćanja tužiteljâ, ali pritom nije naveo da im 2010. i 2011. nije mogla biti izrečena nikakva novčana kazna. On iz te nezakonitosti isto tako nije izvlačio neki drugi zaključak osim u pogledu, s jedne strane, poništenja članka 2. prvog stavka točke 8. sporne odluke i, s druge strane, opravdanja za izvršavanje, na zahtjev tužiteljâ, svoje neograničene nadležnosti. To se jasno vidi iz točaka 324. i 332. presude od 15. srpnja 2015.

108    U okviru vlastitog ispitivanja sposobnosti plaćanja tužiteljâ u 2015., Opći je sud u točki 346. presude od 15. srpnja 2015. utvrdio da su tužitelji, na temelju privremenog plana otplate utvrđenog u rješenju o privremenoj pravnoj zaštiti, od 2011. već bili u mogućnosti platiti iznos od preko 15 000 000 eura.

109    Prema tome, suprotno njihovim tvrdnjama, postojanje određene sposobnosti plaćanja tužiteljâ u 2010. i 2011. Opći je sud utvrdio u presudi od 15. srpnja 2015.

110    Iz toga slijedi da su zaključci koje tužitelji izvlače iz činjenice da je Opći sud poništio članak 2. prvi stavak točku 8. sporne odluke bez ikakve osnove.

111    Kao drugo, kada je riječ o uporabi izraza „nalaže se” u točkama 4. do 6. izreke presude od 15. srpnja 2015., iz ustaljene sudske prakse slijedi da se izreka presude mora tumačiti u kontekstu obrazloženja koje je do nje dovelo i koje čini njezinu nužnu potporu zato što je obrazloženje neophodno za utvrđivanje točnog smisla onoga što je utvrđeno u izreci (vidjeti presudu od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, EU:T:1995:141, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

112    U konkretnom slučaju, kao što je to Sud već ocijenio, iz obrazloženja presude od 15. srpnja 2015. u dovoljnoj mjeri proizlazi da je Opći sud izvršavao svoju neograničenu nadležnost (vidjeti u tom smislu rješenje od 7. srpnja 2016., Westfälische Drahtindustrie i Pampus Industriebeteiligungen/Komisija, C‑523/15 P, EU:C:2016:541, t. 41.).

113    Međutim, kao što se na to podsjeća u točki 99. ove presude, Opći je sud, izvršavajući svoju neograničenu nadležnost, retroaktivno izmijenio spornu odluku.

114    Prema tome, izrazu „nalaže se” navedenom u izreci presude od 15. srpnja 2015. ne može se dati značenje koje mu pripisuju tužitelji.

115    Kao treće, iz točaka 335., 346. i 356. presude od 15. srpnja 2015. ne može se zaključiti da je Opći sud ograničio retroaktivni učinak izmjene koja je uvedena u spornoj odluci.

116    Prvo, kada je riječ o upućivanju u točki 335. presude od 15. srpnja 2015. na sposobnost plaćanja tužiteljâ u trenutku kad je Opći sud odlučivao, već je ocijenjeno da Opći sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti može uzeti u obzir okolnosti koje su nastupile nakon što je Komisija donijela odluku, a da to novčanu kaznu koju je utvrdio Opći sud ne čini pravno različitom od one koju je izrekla Komisija (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, EU:T:1995:141, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

117    Drugo, kada je riječ o procjeni, navedenoj u točki 346. presude od 15. srpnja 2015., da je iznos preostalog dugovanog iznosa u tom trenutku predstavljao „otprilike dvije trećine” novčane kazne koju je izrekla Komisija, iznosi koje je Opći sud koristio u svojem izračunu odnosili su se, naravno, samo na glavnicu novčanih kazni.

118    Međutim, Opći je sud već utvrdio da takva procjena ne predstavlja stajalište o trenutku od kojeg počinju teći kamate koje duguju tužitelji (rješenje od 17. svibnja 2018., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10 INTP, neobjavljeno, EU:T:2018:293, t. 17.).

119    Nadalje, suprotno navodima tužiteljâ, takva procjena ne dovodi u pitanje retroaktivni učinak izvršavanja neograničene nadležnosti od strane Općeg suda, na koji se podsjeća u točki 99. ove presude.

120    Naime, u točki 346. presude od 15. srpnja 2015. Opći je sud samo utvrdio da su tužitelji, u okviru izvršenja rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti, s tim danom bili podmirili iznos od preko 15 000 000 eura, što predstavlja otprilike trećinu iznosa novčane kazne izrečene 2010. (46 550 000 eura).

121    Budući da je ispitivao sposobnost plaćanja tužiteljâ, Opći sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti nije mogao zanemariti privremenu djelomičnu otplatu novčane kazne. Sama procjena reda veličine preostalog nepodmirenog iznosa, izraženog kao glavnice, u trenutku kada je Opći sud odlučivao, ne znači da je Komisija u okviru izvršenja presude od 15. srpnja 2015. trebala privremeno uplaćene iznose, uvećane za kamate, uračunati u navodnu „sudsku novčanu kaznu” koju je izrekao Opći sud, a koja se s pravnog gledišta razlikovala od novčane kazne koju je izrekla Komisija.

122    Treće, kada je riječ o točki 356. presude od 15. srpnja 2015., on ne dovodi u pitanje ni dospjelost kamata na iznos novčane kazne koju je utvrdio Opći sud od 4. siječnja 2011.

123    Naime, u točki 356. presude od 15. srpnja 2015. Opći je sud samo odgovorio na argument tužiteljâ vezan uz povredu načela jednakosti postupanja. U tom pogledu Opći je sud naveo da je činjenica da su tužitelji podnijeli tužbu protiv sporne odluke i da je njihov zahtjev za privremenu zaštitu djelomično prihvaćen, imala za učinak suspendiranje dospjelosti plaćanja ukupnog iznosa novčane kazne koja im se stavlja na teret do donošenja te presude, za razliku od drugih poduzetnika koji nisu podnijeli tužbu.

124    Kao što se na to podsjeća u točkama 92. i 93. ove presude, u rješenju o privremenoj pravnoj zaštiti predsjednik Općeg suda samo je naložio suspenziju izvršenja obveze tužitelja da osiguraju bankarsku garanciju u korist Komisije kako bi se izbjegla trenutačna naplata novčanih kazni, pri čemu je sam odredio privremeni plan otplate povoljan za tužitelje, najkasnije do dana donošenja presude u glavnom predmetu. Kao što je navedeno u točki 94. ove presude, suspenzija obveze da se osigura bankarska garancija nije podrazumijevala suspenziju dospjelosti potraživanja jer su na njega tijekom sudskog postupka i dalje tekle zatezne kamate.

125    Kao četvrto i posljednje, odluka da se Komisiji naloži da plati polovinu troškova tužiteljâ donesena je na temelju članka 134. stavka 3. Poslovnika i objašnjava se poništenjem članka 2. prvog stavka točke 8. sporne odluke.

126    Međutim, kao što je navedeno u točkama 104. do 110. ove presude, zaključci koje tužitelji izvlače iz tog poništenja su bez ikakve osnove.

127    Osim toga, već je utvrđeno da, kada Opći sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti održi na snazi dio iznosa novčane kazne, obveza plaćanja zatezne kamate ab initio ne predstavlja sankciju, dodatno određenu uz novčanu kaznu koju je prvotno izrekla Komisija, koja bi ograničavala pravo na podnošenje pravnog lijeka. Naime, nepostojanje razlike u pravnoj prirodi novčane kazne kada je revidira sud Unije kao i načelo nepostojanja suspenzivnog učinka tužbi, protive se tomu da Komisija oslobodi poduzetnika koji nije odmah platio tu novčanu kaznu i čija je tužba djelomično prihvaćena, od obveze koju on ima u pogledu plaćanja – od dana dospjelosti novčane kazne koju je izrekla Komisija – kamata na iznos novčane kazne koji je utvrdio sud Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 1995., CB/Komisija, T‑275/94, EU:T:1995:141, t. 86. i 87.).

128    Iz navedenog slijedi da prvi tužbeni razlog treba odbiti.

2)      Drugi, treći i četvrti tužbeni razlog, vezani uz posljedice poništenja novčane kazne koja je izrečena u spornoj odluci

129    Kao što je navedeno u točkama 74. i 75. ove presude, drugi, treći i četvrti tužbeni razlog polaze od premise, postavljene u sklopu prvog tužbenog razloga, da je novčana kazna koju je izrekla Komisija bila poništena i zamijenjena „sudskom novčanom kaznom”.

130    Budući da je ta premisa pobijena u okviru ispitivanja prvog tužbenog razloga, drugi, treći i četvrti tužbeni razlog nisu osnovani te ih stoga treba odbiti.

3)      Zaključak

131    Budući da tužbeni razlozi koje su tužitelji istaknuli nisu osnovani, valja zaključiti da ne postoji nezakonitost, pa tim više ni dovoljno ozbiljna povreda obveza koje je Komisija imala na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a, te da četvrtu točku tužbenog zahtjeva tužiteljâ treba odbiti bez potrebe da se odlučuje o ostalim uvjetima za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije na koje se podsjeća u točki 67. ove presude.

b)      Zahtjev vezan uz stjecanje bez osnove

132    Trećom točkom tužbenog zahtjeva tužitelji od Općeg suda traže da Komisiji naloži da WDI‑ju isplati iznos od 1 633 085,17 eura, uvećan za kamate tekuće od 17. listopada 2019., zbog Komisijina stjecanja bez osnove.

133    Tvrde da je to stjecanje posljedica greške u izračunu koju su tužitelji počinili kada je WDI isplatio Komisiji iznos od 18 149 636,24 eura dana 17. listopada 2019., ne uzevši u obzir kamate dospjele na iznos od 16 400 000 eura u razdoblju od 29. lipnja 2011. do 16. lipnja 2015.

134    Komisija pobija argumente tužiteljâ.

135    Kao što to naglašava Komisija, argumenti koje tužitelji iznose u prilog zahtjevu da je se osudi zbog stjecanja bez osnove, samo se preuzima argumentacija iznesena u prilog četvrtoj točki tužbenog zahtjeva, razmatranoj i odbijenoj u točkama 67. do 131. ove presude, koja se odnosi na njezino navodno nezakonito postupanje.

136    Iz obrazloženja odbijanja četvrte točke tužbenog zahtjeva proizlazi da Komisija nije imala pravo na preplaćeni iznos u visini od 1 633 085,17 eura.

137    Iz toga slijedi da treća točka tužbenog zahtjeva tužiteljâ nije osnovana, pa je stoga također treba odbiti.

D.      Prva točka tužbenog zahtjeva tužiteljâ, koja se odnosi na poništenje pobijanog akta

138    Prvom točkom tužbenog zahtjeva tužitelji traže poništenje pobijanog akta kojim je Komisija naložila WDI‑ju da joj plati iznos od 12 236 931,69 eura, koji po njezinu mišljenju odgovara preostalom nepodmirenom iznosu potraživanja kada se kao datum dospijeća uzme 31. ožujka 2020.

139    U prilog osnovanosti te točke tužbenog zahtjeva tužitelji ističu četiri tužbena razloga razmatrana u točkama 78. do 130. ove presude te peti tužbeni razlog vezan uz povredu članka 266. prvog stavka UFEU‑a i načela dobre uprave. U okviru tog potonjeg tužbenog razloga tužitelji ponavljaju argumente koje su već iznijeli u potporu prvim četirima tužbenim razlozima.

140    Komisija se poziva na nedopuštenost prve točke tužbenog zahtjeva. Tvrdi da je pobijani akt samo ažurirana verzija prvotne obavijesti o dugovanju iz 2010. Tvrdi da taj akt ne predstavlja osnovu za novo potraživanje prema tužiteljima, već opomenu u smislu članka 103. stavka 2. Uredbe 2018/1046. Ističe da se presudom od 15. srpnja 2015. ne izriču nove novčane kazne i da ona ne utječe na pitanje zateznih kamata. Smatra da se ta presuda ograničava samo na poništenje članka 2. prvog stavka točke 8. sporne odluke. S druge strane, treći stavak članka 2. te odluke, koji se odnosi na plaćanje zateznih kamata, ostao je nepromijenjen te se stoga u potpunosti primjenjuje. Budući da je pobijani akt pripremne naravi i da se njime samo potvrđuje prethodni akt, Komisija smatra da protiv njega nema mogućnosti podnošenja pravnog lijeka.

141    Kao što proizlazi iz točaka 128. i 130. ove presude, prva su četiri tužbena razloga koje iznose tužitelji bez ikakve osnove i treba ih odbiti. Budući da se peti tužbeni razlog zasniva na istim argumentima, valja ga također odbiti.

142    U tim okolnostima, prvu točku tužbenog zahtjeva tužiteljâ valja odbiti kao neosnovanu, pri čemu nema potrebe ispitivati prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula u odnosu na nju.

IV.    Troškovi

143    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje vlastitih troškova kao i troškova Komisije, sukladno njezinu zahtjevu.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (sedmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvima Westfälische Drahtindustrie GmbH, Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. KG i Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. KG nalaže se snošenje troškova.

da Silva Passos

Valančius

Reine

Truchot

 

      Sampol Pucurull

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 23. studenoga 2022.

Potpisi


Sadržaj



*      Jezik postupka: njemački