PRESUDA SUDA (peto vijeće)
25. lipnja 2015.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Prijevoz – Vozačka dozvola – Produljenje od strane države članice koja ju je izdala – Zahtjev boravišta na području te države članice – Prijava boravišta“
U predmetu C‑664/13,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Administratīvā apgabaltiesa (Latvija), odlukom od 5. prosinca 2013., koju je Sud zaprimio 13. prosinca 2013., u postupku
VAS „Ceļu satiksmes drošības direkcija“,
Latvijas Republikas Satiksmes ministrija
protiv
Kasparsa Nīmanisa,
SUD (peto vijeće),
u sastavu: T. von Danwitz, predsjednik vijeća, C. Vajda, A. Rosas (izvjestitelj), E. Juhász i D. Šváby, suci,
nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za latvijsku vladu, I. Kalniņš i L. Skolmeistare, u svojstvu agenata,
– za estonsku vladu, N. Grünberg, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, N. Yerrell i E. Kalniņš, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, da u predmetu odluči bez njezina mišljenja
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 12. Direktive 2006/126/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o vozačkim dozvolama (SL L 403, str. 18. i ispravak u SL 2009., L 19, str. 67.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 8., str. 107.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, VAS „Ceļu satiksmes drošības direkcija“ (Uprave za sigurnost prometa na cestama, u daljnjem tekstu: CSDD) i Latvijas Republikas Satiksmes ministrija (Ministarstva prometa Republike Latvije) te, s druge strane, K. Nīmanisa zbog odbijanja produljenja vozačke dozvole dotičnoj osobi.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U skladu s uvodnom izjavom 2. Direktive 2006/126:
„Propisi o vozačkim dozvolama bitan su dio zajedničke prometne politike, doprinose poboljšanju sigurnosti prometa na cestama i omogućavaju slobodno kretanje osoba koje namjeravaju steći boravište u državi članici koja nije država koja je dozvolu izdala […]“
4 Prema uvodnoj izjavi 8. te direktive, radi sigurnosti prometa na cestama potrebno je utvrditi minimalne zahtjeve za izdavanje vozačke dozvole.
5 Uvodna izjava 15. navedene direktive propisuje:
„Radi sigurnosti prometa na cestama, države članice moraju imati mogućnost primjene svojih nacionalnih propisa o oduzimanju, privremenom oduzimanju, produljenju i poništenju vozačkih dozvola svim imateljima dozvola koji imaju uobičajeno boravište na njihovom državnom području.“
6 U skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive 2006/126 „[d]ržave članice uzajamno priznaju vozačke dozvole koje su izdale.“
7 Članak 7. te direktive određuje:
„1. Vozačke dozvole izdaju se samo sljedećim kandidatima:
(a) koji su položili ispit vještina i ponašanja i teorijski ispit te koji su zadovoljili zdravstvene standarde, u skladu s odredbama priloga II. i III.;
[...]
(e) koji imaju uobičajeno boravište na području države članice koja izdaje dozvolu ili mogu dokazati da tamo studiraju najmanje šest mjeseci.
[...]
3. Uvjeti za produljenje vozačkih dozvola po isteku razdoblja njihove valjanosti su:
[...]
(b) uobičajeno boravište na području države članice koja izdaje dozvolu ili dokaz da podnositelj zahtjeva tamo studira najmanje šest mjeseci.
[...]
5. [...] Ne dovodeći u pitanje odredbe članka 2., država članica koja izdaje dozvolu postupit će s dužnom pažnjom kako bi osigurala da osoba ispunjava zahtjeve navedene u stavku 1. ovog članka te će, ako utvrdi da je dozvola bila izdana iako zahtjevi nisu bili ispunjeni, primijeniti nacionalne propise o ukidanju ili oduzimanju prava na upravljanje vozilom.“
8 Članak 12. Direktive 2006/126 predviđa:
„U smislu ove Direktive, ,uobičajeno boravišteʼ znači mjesto gdje osoba obično živi, to jest najmanje 185 dana u kalendarskoj godini, radi osobnih i poslovnih veza ili, u slučaju osobe bez poslovnih veza, radi osobnih veza koje pokazuju čvrstu povezanost između te osobe i mjesta gdje živi.
Međutim, uobičajenim boravištem osobe čije se poslovne veze nalaze u mjestu različitom od mjesta njezinih osobnih veza i koja stoga naizmjence živi u različitim mjestima u dvije države članice ili više njih smatra se mjestom njezinih osobnih veza, pod uvjetom da se ta osoba ondje redovito vraća. Ovaj drugi uvjet ne mora biti zadovoljen ako osoba živi u državi članici radi izvršenja zadatka određenog trajanja. Pohađanje sveučilišta ili škole ne podrazumijeva promjenu uobičajenog boravišta.“
Latvijsko pravo
9 Članak 22. stavak 1. točka 1. Zakona o cestovnom prometu (Ceļu satiksmes likums), u verziji koja je na snazi od 1. siječnja 2013., predviđa da se pravo upravljanja vozilima i vozačka dozvola mogu dodijeliti osobi koja je navršila zakonom određenu dob i čije se uobičajeno boravište nalazi u Latviji ili koja može dokazati da studira u Latviji najmanje šest mjeseci.
10 Ta odredba propisuje:
„[...] U smislu ove odredbe, uobičajeno boravište osobe nalazi se u Latviji ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta:
a) zbog osobnih (koje pokazuju uske veze između te osobe i Latvije) i profesionalnih veza mjesto boravišta osobe i prijavljeno prebivalište u trajanju od najmanje 185 dana u kalendarskoj godini nalaze se u Latviji;
b) osoba nema profesionalne veze, ali zbog osobnih veza (koje pokazuju uske veze između te osobe i Latvije) mjesto boravišta osobe i prijavljeno prebivalište nalaze se u Latviji;
c) osoba boravi u inozemstvu zbog profesionalnih razloga, ali zbog osobnih veza (koje pokazuju uske veze između te osobe i Latvije) vraća se i redovito živi u Latviji te je njezino prijavljeno prebivalište u Latviji;
d) prijavljeno prebivalište osobe nalazi se u Latviji, ali njezino boravište je u inozemstvu zbog školovanja.“
11 U skladu s člankom 109. Zakona o prijavi prebivališta (Dzīvesvietas deklarēšanas likums), cilj zakona jest osigurati da svaka osoba bude dostupna u svrhu pravnih odnosa s državom i mjesnom upravom.
12 Članak 2. tog zakona određuje da on utvrđuje obvezu osoba da prijave svoje prebivalište i predviđa opseg podataka koje treba prijaviti kao i postupak prijave. Sukladno tom članku, predmetni zakon primjenjuje se na osobe koje imaju prebivalište u Latviji. Osim toga, prijava prebivališta sama po sebi ne stvara obveze građanskog prava.
13 U skladu s člankom 3. istog zakona, prebivalište je svako mjesto (s adresom) povezano s nekretninom koje je osoba slobodno izabrala, u kojem se nastanila s izričitom ili implicitnom namjerom da ondje živi, u kojem je njezino boravište pravno osnovano i koje ta osoba priznaje kao mjesto gdje je ona dostupna u svrhu pravnih odnosa s državom i mjesnom upravom. Nadalje, taj članak predviđa da je osoba pravno ovlaštena nastaniti se u određenoj nekretnini ako posjeduje nekretninu, ako je sklopljen ugovor o zakupu ili najmu navedene nekretnine ili je stekla pravo korištenja iste nekretnine brakom, krvnim srodstvom, tazbinskim srodstvom ili na temelju druge pravne ili ugovorne osnove.
Glavni postupak i prethodno pitanje
14 Vozačka dozvola izdana je K. Nīmanisu u Latviji 13. prosinca 2000. dok se prijavljeno prebivalište dotične osobe nalazilo u toj državi članici. Rok valjanosti te vozačke dozvole određen je na 10 godina, sukladno pravilima utvrđenima latvijskim zakonodavstvom.
15 Prema podacima registra stanovništva, K. Nīmanis više nema prijavljeno prebivalište u Latviji od veljače 2002. Međutim, dotična osoba smatra da ima pravo ishoditi produljenje vozačke dozvole u toj državi članici zbog toga što u njoj ima prijavljeno boravište.
16 U svrhu ishođenja produljenja K. Nīmanis obratio se CSDD‑u koji je prilikom ispitivanja podataka navedenog registra utvrdio da K. Nīmanis nema prijavljeno prebivalište u Latviji.
17 Dana 30. prosinca 2010. CSDD je donio odluku o odbijanju pružanja usluge zbog toga što je, u svrhu njezina ishođenja, K. Nīmanis trebao boraviti u Latviji više od 185 dana i prijaviti svoje prebivalište sukladno postupku predviđenom latvijskim zakonodavstvom.
18 Nakon što je ispitala žalbu koju je podnio K. Nīmanis, Latvijas Republikas Satiksmes ministrija utvrdila je odlukom od 3. veljače 2011. da je ta odluka CSDD‑a u skladu s odredbama članka 22. Zakona o cestovnom prometu.
19 K. Nīmanis podnio je Administratīvā rajona tiesa (Okružnom upravnom sudu) tužbu za donošenje povoljnog upravnog akta, odnosno produljenje svoje vozačke dozvole.
20 Odlukom Administratīvā apgabaltiesa (Regionalnog upravnog suda) od 3. lipnja 2011. donesene su privremene mjere koje obvezuju CSDD da produlji vozačku dozvolu K. Nīmanisa.
21 Odlukom od 3. travnja 2012. Administratīvā rajona tiesa priznala je da, sukladno zakonodavstvu na snazi, CSDD nema pravo pozivati se na zahtjev prijavljenog prebivališta zbog toga što na dan odbijanja produljenja vozačke dozvole K. Nīmanisa latvijsko zakonodavstvo nije posebno propisivalo da je za ishođenje produljenja vozačke dozvole u toj državi članici nužno da dotična osoba ima prijavljeno prebivalište u Latviji.
22 Taj je sud također smatrao neutemeljenom odluku Latvijas Republikas Satiksmes ministrija prema kojoj samo prijavljeno prebivalište može biti dokaz da dotična osoba ima uobičajeno boravište u Latviji ili da boravi u toj državi članici tijekom više od 185 dana u kalendarskoj godini. Te činjenice mogu se također dokazati drugim elementima, a ne samo informacijama iz registra stanovništva u pogledu prijavljenog prebivališta dotične osobe.
23 Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da Administratīvā rajona tiesa ni u kojem slučaju nije utvrdila da je u predmetnom slučaju državljanstvo K. Nīmanisa bilo osporeno niti da su bili predočeni drugi dokazi prema kojima potonji nije imao uobičajeno boravište u Latviji ili boravište u toj državi članici manje od 185 dana u kalendarskoj godini.
24 CSDD podnio je žalbu protiv odluke Administratīvā rajona tiesa pred sudom koji je uputio zahtjev pozivajući se osobito na sljedeće argumente.
25 Direktiva 2006/126 predviđa pravne propise primjenjive na cijelom području država članica Unije s ciljem uspostavljanja jedinstvenog postupka i ujednačenih kriterija u svrhu izdavanja vozačke dozvole kao i osiguranja da se, s jedne strane, ne zloupotrijebi mogućnost dobivanja vozačke dozvole u drugoj državi članici ako ju zbog određenih okolnosti nije moguće dobiti u državi članici boravišta i, s druge strane, da je mjesto prebivališta samo jedan od kriterija za izdavanje vozačke dozvole. CSDD dodaje da ako K. Nīmanis želi ishoditi produljenje svoje vozačke dozvole u državi članici koja nije Republika Latvija, taj će se kriterij provjeriti i u toj državi članici. U svrhu izdavanja vozačke dozvole državljanima druge države članice, CSDD također primjenjuje kriterije određene Zakonom o cestovnom prometu i provedbene odredbe koje je usvojilo Vijeće ministara. Tako, pod pretpostavkom da dotična osoba nije prijavila da je njezino prebivalište u Latviji i da se nikakva informacija o tome ne nalazi u registru stanovništva, izdavanje vozačke dozvole se odbija.
26 Nadalje, prijava prebivališta nije obična formalnost s obzirom na to da je ona također bitna za druga pitanja.
27 Latvijas Republikas Satiksmes ministrija pridružila se CSDD‑u u okviru žalbe podnesene protiv odluke Administratīvā rajona tiesa.
28 Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, sukladno sudskoj praksi latvijskih sudova, za ocjenu zahtjeva za donošenje povoljnog upravnog akta sudac treba ispitati ima li, u okolnostima predmeta koji se pred njim vodi, tužitelj pravo na izdavanje takvog akta. Nadalje, predmet treba, prema toj sudskoj praksi, ocijeniti sukladno činjeničnim i pravnim okolnostima utvrđenima u trenutku njegova ispitivanja. Sudac ne može donijeti odluku kojom primjenom zakonodavnih odredbi koje više nisu na snazi nameće obvezu nadležnim tijelima.
29 Za odlučivanje o zahtjevu za donošenje povoljnog upravnog akta, odnosno, u ovom slučaju, produljenje vozačke dozvole, sud koji je uputio zahtjev treba uzeti u obzir, sukladno toj sudskoj praksi, pravni okvir na snazi u trenutku donošenja te odluke.
30 Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da je odredba članka 22. Zakona o cestovnom prijevozu, koja predviđa uvjet prema kojemu je za izdavanje vozačke dozvole nužno imati prijavljeno prebivalište u Latviji, donesena nakon prenošenja Direktive 2006/126 u latvijsko pravo.
31 U svrhu rješavanja spora u glavnom postupku valja utvrditi jesu li informacije iz registra stanovništva u pogledu prijavljenog prebivališta na latvijskom području jedino sredstvo kojim K. Nīmanis može dokazati da ima uobičajeno boravište u Latviji kako bi dobio produljenje vozačke dozvole.
32 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, cilj prijave prebivališta predviđene latvijskim pravom jest osiguranje da svaka osoba može biti dostupna u okviru svojih pravnih odnosa s državom. Nepostojanje prijavljenog prebivališta ne znači, samo po sebi, da dotična osoba nema boravište u Latviji.
33 Osim toga, taj sud ističe da, ako osoba ima uobičajeno boravište u Latviji, a ipak nema prijavljeno prebivalište u toj državi članici, ta osoba, zbog svojeg uobičajenog boravišta u navedenoj državi članici, nema ni pravo na izdavanje vozačke dozvole u drugoj državi članici s obzirom na to da ne ispunjava uvjet koji se odnosi na uobičajeno boravište u toj drugoj državi članici predviđen Direktivom 2006/126.
34 S obzirom na sumnje u usklađenost latvijskog zakonodavstva s člankom 12. Direktive 2006/126 kao i s ciljevima te direktive kako su određeni njezinom uvodnom izjavom 2., odnosno s poboljšanjem sigurnosti prometa na cestama i omogućavanjem slobodnoga kretanja osoba koje premještaju svoje boravište u državu članicu koja nije država koja je dozvolu izdala, Administratīvā apgabaltiesa odlučila je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 12. Direktive 2006/126 zajedno s prvom rečenicom njezine uvodne izjave 2. tumačiti na način da se protivi nacionalnom propisu države članice kojim je određeno da je jedini način dokazivanja uobičajenog boravišta osobe u toj državi (Latviji) prijavljeno prebivalište te osobe? Pod ,prijavljenim prebivalištemʼ podrazumijeva se obveza osobe da se u skladu s nacionalnim propisom upiše u državni registar radi informiranja o dostupnosti na prijavljenoj adresi u svrhu pravnih odnosa s državom i mjesnom upravom.“
O prethodnom pitanju
35 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. Direktive 2006/126 tumačiti na način da se protivi propisu države članice na temelju kojeg je jedino sredstvo kojim raspolaže osoba koja zahtijeva izdavanje ili produljenje vozačke dozvole u toj državi članici za dokazivanje da ispunjava zahtjev „uobičajenog boravišta“, u smislu tog članka 12., na području navedene države članice, predviđen člankom 7. stavkom 1. točkom (e) i stavkom 3. točkom (b) te direktive (u daljnjem tekstu: zahtjev uobičajenog boravišta), dokazivanje postojanja prijavljenog prebivališta na području predmetne države članice.
36 Najprije, valja utvrditi da je ispunjenje zahtjeva uobičajenog boravišta bitan element sustava uspostavljenog tom direktivom kojem načelo uzajamnog priznavanja vozačkih dozvola predstavlja temelj (vidjeti, u tom smislu, presudu Hofmann, C‑419/10, EU:C:2012:240, t. 78. i navedenu sudsku praksu).
37 Sud je smatrao da zahtjev uobičajenog boravišta osobito pridonosi borbi protiv „turizma u svrhu pribavljanja vozačkih dozvola“ u nedostatku potpune usklađenosti propisa država članica koji se odnose na izdavanje vozačkih dozvola i da je taj uvjet neophodan za nadzor ispunjenja uvjeta sposobnosti upravljanja vozilom (vidjeti kad je riječ o zahtjevu uobičajenog boravišta predviđenom u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive Vijeća 91/439/EEZ od 29. srpnja 1991. o vozačkim dozvolama (SL L 237, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 3., str. 7.) presude Wiedemann i Funk, C‑329/06 i C‑343/06, EU:C:2008:366, t. 69.; Zerche i dr., C‑334/06 do C‑336/06, EU:C:2008:367, t. 66. i Grasser, C‑184/10, EU:C:2011:324, t. 27.).
38 Sud je tako ocijenio da u određenim slučajevima neispunjenje zahtjeva uobičajenog boravišta može samo po sebi opravdati odbijanje države članice da prizna vozačku dozvolu koju je izdala druga država članica (vidjeti kad je riječ zahtjevu uobičajenog boravišta predviđenom u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 91/439 presude Apelt, C‑224/10, EU:C:2011:655, t. 34. i Akyüz, C‑467/10, EU:C:2012:112, t. 61.).
39 Samo je država članica koja je izdala vozačku dozvolu nadležna provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti uobičajenog boravišta (vidjeti u tom smislu rješenje Wierer, C‑445/08, EU:C:2009:444 443, t. 55.). To pravno pravilo također vrijedi u pogledu države članice u kojoj imatelj vozačke dozvole zahtijeva njezino produljenje.
40 Slijedom toga, važno je da tijela odgovorna za izdavanje i produljenje vozačke dozvole u državi članici mogu na pouzdan način osigurati da podnositelj zahtjeva doista ispunjava zahtjev uobičajenog boravišta.
41 Članak 7. stavak 5. drugi podstavak Direktive 2006/126 predviđa da će, u tim okolnostima, država članica koja izdaje vozačku dozvolu postupiti s dužnom pažnjom kako bi osigurala da osoba ispunjava zahtjeve navedene u članku 7. stavku 1. te direktive, među kojima zahtjev uobičajenog boravišta.
42 Međutim, iako članak 12. Direktive 2006/126 određuje kriterije za utvrđivanje što se treba podrazumijevati pod pojmom „uobičajeno boravište“ u svrhu primjene te direktive, nužno je ustanoviti da potonja ipak ne sadrži nijednu odredbu koja navodi načine dokazivanja postojanja takvog boravišta pred tijelima odgovornima za izdavanje ili produljenje vozačke dozvole.
43 Iako je točno da su, s jedne strane, načini dokazivanja ispunjenja zahtjeva uobičajenog boravišta pred tijelima odgovornima za izdavanje ili produljenje vozačke dozvole u nadležnosti država članica i, s druge strane, da Direktiva 2006/126 samo utvrđuje, kao što proizlazi iz uvodne izjave 8., minimalne zahtjeve za izdavanje vozačke dozvole, iz članka 12. te direktive u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 1. točkom (b) i stavkom 3. točkom (b) ipak proizlazi da je rezultat koji trebaju postići države članice, sukladno tim odredbama, određivanje jesu li ispunjeni kriteriji za utvrđivanje da osoba ima uobičajeno boravište na njihovu teritoriju, navedeni u tom članku 12., s ciljem provjere ispunjava li ta osoba zahtjev uobičajenog boravišta.
44 Dakle, načini dokazivanja ispunjenja zahtjeva uobičajenog boravišta ne smiju prekoračiti ono što je nužno kako bi se nadležnim tijelima države članice koja izdaju i produljuju vozačke dozvole omogućilo da osiguraju da dotična osoba ispunjava taj zahtjev s obzirom na kriterije u članku 12. Direktive 2006/126.
45 U tu svrhu, činjenica da država članica izdavanje i produljenje vozačke dozvole podvrgava obvezi prijavljenog prebivališta na njezinu području čini se prikladnim sredstvom da se nadležnim tijelima olakša provjera jesu li ispunjeni zahtjevi uobičajenog boravišta.
46 Međutim, apsolutna obveza prijavljenog prebivališta na području države članice i dakle odbijanje mogućnosti da podnositelj zahtjeva za vozačku dozvolu izabere druge načine dokazivanja koji pokazuju da on ispunjava kriterije navedene u članku 12. Direktive 2006/126 prekoračuju ono što je nužno kako bi se nadležnim tijelima omogućilo da osiguraju da dotična osoba ispunjava zahtjev uobičajenog boravišta.
47 Naime, što se tiče zahtjeva uobičajenog boravišta, članak 12. Direktive 2006/126 predviđa niz objektivnih kriterija za utvrđivanje ima li podnositelj zahtjeva uobičajeno boravište na navedenom teritoriju.
48 Međutim, moguće je da podnositelj zahtjeva ispunjava te kriterije za utvrđivanje da ima uobičajeno boravište na području države članice, a da ipak nema prijavljeno prebivalište u toj državi članici, što se čini slučajem K. Nīmanisa. U tim okolnostima, tom podnositelju zahtjeva može se, i čak mora, također uskratiti izdavanje vozačke dozvole u drugim državama članicama na osnovi zahtjeva uobičajenog boravišta ako on nema uobičajeno boravište, u smislu članka 12. Direktive 2006/126, na području te potonje države članice.
49 Prema tome dotična osoba može biti lišena mogućnosti dobivanja vozačke dozvole u Uniji premda ima uobičajeno boravište, u smislu članka 12. Direktive 2006/126, na području države članice.
50 Osim toga, pravni propis države članice na temelju kojeg je jedino sredstvo kojim raspolaže podnositelj zahtjeva za vozačku dozvolu kako bi dokazao nadležnim tijelima da ispunjava zahtjev uobičajenog boravišta uspostava prijavljenog prebivališta dotične osobe na području te države članice previše je isključivoga karaktera. Naime, takav pravni propis daje prednost elementu koji ne odražava sve kriterije navedene u članku 12. Direktive 2006/126 time što isključuje sve druge relevantne reprezentativne elemente slučajeva navedenih u tom članku.
51 Uzimajući u obzir sva prethodno navedena razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 12. Direktive 126/2006 treba tumačiti na način da se protivi propisu države članice na temelju kojeg je jedino sredstvo kojim raspolaže osoba koja zahtijeva izdavanje ili produljenje vozačke dozvole u toj državi članici za dokazivanje da ispunjava zahtjev „uobičajenog boravišta“, u smislu tog članka 12., na području navedene države članice, predviđen člankom 7. stavkom 1. točkom (e) i stavkom 3. točkom (b) te direktive, dokazivanje postojanja prijavljenog prebivališta na području predmetne države članice.
Troškovi
52 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:
Članak 12. Direktive 2006/126/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o vozačkim dozvolama treba tumačiti na način da se protivi propisu države članice na temelju kojeg je jedino sredstvo kojim raspolaže osoba koja zahtijeva izdavanje ili produljenje vozačke dozvole u toj državi članici za dokazivanje da ispunjava zahtjev „uobičajenog boravišta“, u smislu tog članka 12., na području navedene države članice, predviđen člankom 7. stavkom 1. točkom (e) i stavkom 3. točkom (b) te direktive, dokazivanje postojanja prijavljenog prebivališta na području predmetne države članice.
Potpisi