MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 5. srpnja 2018.(1)
Predmet C‑595/17
Apple Sales International,
Apple Inc.,
Apple retail France EURL
protiv
MJA, u svojstvu stečajnog upravitelja društva eBizcuss.com (eBizcuss)
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Sudska nadležnost u građanskim i trgovačkim stvarima – Članak 23. Uredbe (EZ) br. 44/2001 – Klauzula o prenošenju nadležnosti, koja se nalazi u ugovoru o distribuciji – Distributerova tužba za naknadu štete koja se temelji na dobavljačevoj povredi članka 102. UFEU‑a”
Uvod
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 23. Uredbe (EZ) br. 44/2001(2), kao odredbe koja dopušta odstupanje od općih pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti koja su definirana u toj istoj uredbi i to u slučaju u kojem se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu u vezi s određenim pravnim odnosom.
2. Ovaj je zahtjev upućen u okviru spora između društava Apple Sales International, Apple Inc. i Apple retail France EURL, s jedne strane, i MJA‑a, u svojstvu stečajnog upravitelja društva eBizcuss.com (u daljnjem tekstu: eBizcuss), s druge strane, i to u vezi s tužbom za naknadu štete koju je ovo potonje društvo podnijelo zbog povrede članka 102. UFEU‑a.
3. Sud je tako pozvan pojasniti, može li se i u kojim granicama isključiti primjena klauzule o prenošenju nadležnosti kako bi se osigurala djelotvornost tužbi za naknadu štete koja potječe od postupanja poduzetnika koja navodno predstavljaju zlouporabu vladajućeg položaja.
4. Tako s obzirom na rješenje koje je Sud prihvatio u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335), ovaj predmet nudi novu priliku da se pruže pojašnjenja dotičnim gospodarskim subjektima u njihovu svojstvu, s jedne strane, autora klauzula o prenošenju nadležnosti, te, s druge strane, osoba koje žele podnijeti tužbe za naknadu štete koja navodno potječe od povrede prava tržišnog natjecanja, a osobito članka 102. UFEU‑a, u okviru onoga što se obično označava kao „private enforcement” (privatna provedba).
Pravni okvir
Pravo Unije
5. U uvodnim izjavama 2., 11. i 14. Uredbe br. 44/2001 navedeno je:
„(2) Određene razlike između nacionalnih propisa kojima su uređeni nadležnost i priznavanje sudskih odluka sprečavaju ispravno djelovanje unutarnjeg tržišta. Nužno je da države članice koje ova Uredba obvezuje usvoje propise za ujedinjavanje pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima te za pojednostavljivanje formalnosti s ciljem brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka.
[…]
(11) Propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima, u kojima je zbog predmeta spora ili autonomije stranaka opravdana neka druga poveznica. Domicil pravne osobe mora biti autonomno utvrđen kako bi zajednička pravila bila transparentnija i kako bi se izbjegli sukobi nadležnosti.
[…]
(14) Autonomija stranaka ugovora koji se ne odnosi na osiguranje, potrošnju ili zapošljavanje, ako je dopuštena samo ograničena autonomija za određivanje nadležnosti sudova, mora se poštovati, ali uz poštovanje isključivih nadležnosti utvrđenih ovom Uredbom.”
6. Članak 23. Uredbe br. 44/2001, koji se nalazi u odjeljku 7. poglavlja II. te uredbe, pod nazivom „Ugovorena nadležnost”, u stavku 1. propisuje:
„Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva nadležnost je isključiva, osim ako su stranke postigle drugačiji sporazum. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:
(a) u pisanom obliku, ili se potvrđuje u pisanom obliku; ili
(b) u obliku koji je u skladu s praksom uvriježenom među strankama; ili
(c) u međunarodnoj trgovini u obliku koji je u skladu s običajima koji su strankama poznati ili bi im morali biti poznati, a opće su poznati u međunarodnoj trgovini i redovito ih poštuju stranke ugovora iste vrste u okviru trgovine o kojoj je riječ.”
Francusko pravo
7. Na dan nastanka činjenica u glavnom postupku članak 1382. Coda civil (Građanski zakonik) određivao je da „[s]vaka radnja neke osobe kojom je drugome uzrokovana šteta, obvezuje onoga tko je kriv za njezin nastanak da je nadoknadi”.
8. Članak L 420‑1 Coda de commerce (Trgovački zakonik) predviđa:
„Usklađena djelovanja, dogovori, izričiti ili prešutni zabranjeni sporazumi ili koalicije koji imaju za cilj ili koji mogu imati kao učinak sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na tržištu, zabranjeni su, čak i ako je do njih došlo neposredno ili posredno putem društva iz grupe sa sjedištem izvan Francuske, osobito ako se njima:
1. drugim poduzetnicima ograničava pristup tržištu ili slobodno tržišno natjecanje;
2. sprječava slobodno utvrđivanje cijena na tržištu umjetnim poticanjem njihova rasta ili sniženja;
3. ograničava ili nadzire proizvodnja, tržišni plasman, ulaganja ili tehnički napredak;
4. vrši podjela tržišta ili izvora nabave.”
9. Članak L 420‑2 Trgovačkog zakonika glasi kako slijedi:
„U okolnostima predviđenima u članku L 420‑1 poduzetniku ili skupini poduzetnika zabranjeno je zlorabiti vladajući položaj na unutarnjem tržištu ili njegovu bitnom dijelu. Te zlouporabe mogu se sastojati osobito od odbijanja prodaje, vezanih prodaja ili diskriminatornih uvjeta prodaje kao i prekida uspostavljenih poslovnih odnosa samo iz razloga što se partner odbija podvrgnuti neopravdanim poslovnim uvjetima.
Osim toga, poduzetniku ili skupini poduzetnika zabranjeno je zlorabiti stanje ekonomske ovisnosti u kojem se u odnosu na njega nalazi poduzetnik klijent ili dobavljač jer to može utjecati na funkcioniranje ili strukturu tržišnog natjecanja. Te zlouporabe mogu se osobito sastojati od odbijanja prodaje, vezanih prodaja, diskriminatorne prakse iz točke I. članka L 442‑6 ili ugovora o uvrštavanju proizvoda u asortiman.”
Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
10. Dana 10. listopada 2002., društvo eBizcuss, koje sada zastupa društvo MJA, sklopilo je s društvom osnovanim prema irskom pravu Apple Sales International ugovor naslovljen „Apple Authorized Reseller Agreement” kojim mu je priznato svojstvo ovlaštenog preprodavatelja proizvoda marke Apple. Taj ugovor, kojim se društvo eBizcuss obvezalo skoro isključivo distribuirati proizvode svojeg suugovaratelja i koji je izmijenjen u više navrata nakon toga, sadržavao je klauzulu o prenošenju nadležnosti u korist irskih sudova.
11. Ta je klauzula, sastavljena na engleskom jeziku, u posljednjoj verziji ugovora o distribuciji od 20. prosinca 2005. glasila kako slijedi:
„This Agreement and the corresponding relationship between the parties shall be governed by and construed in accordance with the laws of the Republic of Ireland and the parties shall submit to the jurisdiction of the courts of the Republic of Ireland. Apple reserves the right to institute proceedings against Reseller in the courts having jurisdiction in the place where Reseller has its seat or in any jurisdiction where a harm to Apple is occurring(3).”
12. Tijekom travnja 2012. društvo eBizcuss je pred Tribunalom de commerce de Paris (Trgovački sud u Parizu, Francuska) podnijelo tužbu kojom je zahtijevalo da se društvu Apple Sales International, američkom društvu Apple i francuskom društvu Apple Retail France naloži plaćanje naknade štete u iznosu od 62 500 000 eura. U prilog svojoj tužbi društvo eBizcuss tvrdi u biti da su tužena društva postala odgovorna za protutržišnu praksu i radnje nepoštenog tržišnog natjecanja time što su od 2009. davala prednost vlastitoj mreži na njegovu štetu(4). Društvo eBizcuss u tom je kontekstu istaknulo povredu članka 1382. Građanskog zakonika (koji je postao članak 1240. Građanskog zakonika), članka L 420‑2 Trgovačkog zakonika i članka 102. UFEU‑a.
13. Presudom od 26. rujna 2013. Tribunal de commerce de Paris (Trgovački sud u Parizu) prihvatio je prigovor nenadležnosti koji su istaknula tužena društva iz razloga što je klauzula o prenošenju nadležnosti u korist irskih sudova bila sadržana u ugovoru koji društvo Apple Sales International povezuje s društvom eBizcuss.
14. Presudom od 8. travnja 2014., Cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) odbio je prigovor koji je društvo eBizcuss podnijelo protiv te presude, a kojom je tako potvrđena nenadležnost francuskih sudova za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete.
15. Presudom od 7. listopada 2015., Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) ukinuo je tu presudu iz razloga što je Cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) povrijedio članak 23. Uredbe br. 44/2001, kako ga je Sud protumačio u presudi od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335), uzevši u obzir klauzulu o prenošenju nadležnosti sadržanu u ugovoru koji je društvo eBizcuss vezivalo uz društvo Apple Sales International, iako se ona nije odnosila na sporove o odgovornosti zbog povrede prava tržišnog natjecanja.
16. Presudom od 25. listopada 2016. Cour d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu, Francuska) prihvatio je prigovor koji je društvo eBizcuss podnijelo te je predmet vratio pred Tribunal de commerce de Paris (Trgovački sud u Parizu) na ponovno odlučivanje.
17. Protiv te su presude društva Apple Sales International, Apple i Apple Retail France podnijela žalbu sudu koji je uputio zahtjev tvrdeći u biti da stoga što samostalna tužba u smislu prava tržišnog natjecanja potječe iz ugovornog odnosa, valja uzeti u obzir klauzulu o izboru suda, iako se ta klauzula izričito ne odnosi na takvu tužbu i nacionalno ili europsko tijelo nije prethodno utvrdilo nikakvu povredu prava tržišnog natjecanja.
18. Sud koji je uputio zahtjev navodi da je u međuvremenu saznao za presudu Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud, Portugal) od 16. veljače 2016., Interlog i Taboada/Apple. Ona se također ticala društva Apple Sales International i slične klauzule o sudskoj nadležnosti koja je sastavljena na općenit način. Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) presudio je da se ta klauzula primjenjuje na stranke u sporu u vezi s istom tvrdnjom o zlouporabi vladajućeg položaja na temelju prava Unije slijedom čega je zaključio da portugalski sudovi nisu nadležni.
19. U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 23. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da se njime omogućuje nacionalnom sudu, kojem je distributer podnio tužbu za naknadu štete protiv svojeg dobavljača na temelju članka 102. UFEU‑a, da primijeni klauzulu o prenošenju nadležnosti predviđenu ugovorom koji obvezuje stranke?
2. U slučaju pozitivnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 23. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da se njime omogućuje nacionalnom sudu, kojem je distributer podnio tužbu za naknadu štete protiv svojeg dobavljača na temelju članka 102. UFEU‑a, da primijeni klauzulu o prenošenju nadležnosti iz ugovora koji obvezuje stranke i u slučaju kad se u navedenoj klauzuli izričito ne navode sporovi koji se odnose na odgovornost za povredu prava tržišnog natjecanja?
3. Treba li članak 23. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da se njime omogućuje nacionalnom sudu, kojem je distributer podnio tužbu za naknadu štete protiv svojeg dobavljača na temelju članka 102. UFUE‑a, da ne primijeni klauzulu o prenošenju nadležnosti predviđenu ugovorom koji obvezuje stranke, u slučaju kad nacionalno ili europsko tijelo nije utvrdilo nikakvu povredu prava tržišnog natjecanja?”
20. Društva Apple Sales International i eBizcuss, francuska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.
Analiza
21. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se zapravo na tumačenje članka 23. Uredbe br. 44/2001 u posebnom kontekstu tužbi za naknadu štete koje distributer podnese protiv svojeg dobavljača na temelju članka 102. UFEU‑a, to jest kada se tvrdi da je ovaj potonji zlorabio vladajući položaj.
22. Kao što je vidljivo iz različitih stajališta koja su zauzeli francuski sudovi koji su morali odlučivati u glavnom postupku, proizlazi da se ovdje raspravlja o točnom dosegu tumačenja koje je Sud iznio u svojoj presudi od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335).
23. Konkretnije, postavlja se pitanje treba li u slučaju podnošenja samostalnih tužbi za naknadu štete koje se temelje na navodnoj povredi članka 102. UFEU‑a, isključiti za svaki spor u vezi s ugovorom i odnosima koji iz njega proisteknu primjenu klauzule o izboru suda – kakva je ona kojom se u glavnom postupku nadležnost daje irskim sudovima – ako se ona na te tužbe posebno ne odnosi. Sud je pozvan pojasniti može li i u kojim granicama klauzula o prenošenju nadležnosti ugovorena između strana ugovora (u ovom slučaju ugovora o distribuciji) proizvesti svoje učinke povodom sporova u kojima je istaknuta povreda europskog prava tržišnog natjecanja.
24. Prema prvom tumačenju, za koje mi se čini da ga je, među ostalim, Cour de cassation (Kasacijski sud) prihvatio u svojoj presudi od 7. listopada 2015., takva klauzula o prenošenju nadležnosti može se uzeti u obzir samo pod uvjetom da se u njoj izričito navode sporovi u vezi s odgovornošću zbog povrede prava tržišnog natjecanja.
25. Prema drugom tumačenju, koje su, među ostalim, zastupali prvi sudovi pred kojima se vodio glavni postupak, ali, prema mišljenju tužitelja u glavnom postupku, i Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) u presudi od 16. veljače 2016., Interlog i Taboada/Apple(5), klauzula o prenošenju nadležnosti koja je sastavljena na općenit način primjenjuje se na stranke u sporu u vezi s tvrdnjom o postojanju zlouporabe vladajućeg položaja na temelju prava Unije.
26. Prije ispitivanja prethodnih pitanja čini mi se svrsishodnim uvodno izložiti određeni niz općih razmatranja o dosegu članka 23. Uredbe br. 44/2001.
Opća razmatranja o članku 23. Uredbe br. 44/2001
27. Sud je već u više navrata bio pozvan izjasniti se o tumačenju članka 23. Uredbe br. 44/2001 i ekvivalentnoj odredbi koja mu je prethodila, to jest o članku 17. Briselske konvencije(6).
28. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, te odredbe treba tumačiti s obzirom na općenitije ciljeve zadane Briselskom konvencijom i Uredbom br. 44/2001, to jest u vidu osnaživanja pravne sigurnosti osoba koje imaju poslovni nastan u Uniji tako da se istovremeno tužitelju omogući da lako odredi sud pred kojim može pokrenuti postupak, a tuženiku da razumno predvidi sud pred kojim može biti tužen(7).
29. U općoj strukturi Uredbe br. 44/2001, članak 23. jest temeljna odredba: on je istodobno odraz načela prvenstva autonomije slobodno izražene volje stranaka (vidjeti uvodnu izjavu 14. te uredbe) i zahtjeva visokog stupnja predvidljivosti (vidjeti uvodnu izjavu 11. te iste uredbe). Njegov je cilj jasno i precizno odrediti sud države ugovornice koji je isključivo nadležan na temelju suglasnosti volja stranaka izražene u skladu sa strogim, u njemu navedenim formalnim uvjetima. Pravna sigurnost koja se nastoji postići tom odredbom mogla bi se lako ugroziti, ako bi se jednoj ugovornoj strani priznala mogućnost da to pravilo zaobiđe pukom tvrdnjom o ništavosti cijelog ugovora iz razloga koji se temelje na mjerodavnom materijalnom pravu(8).
30. Kao što je to Sud imao prilike naglasiti, formalne i materijalne uvjete, kojima je na temelju članka 23. te uredbe podvrgnuta valjanost klauzula o prenošenju nadležnosti, treba, koliko je moguće odstupiti od pravila o nadležnosti navedenih u Uredbi br. 44/2001, usko tumačiti(9). Ako su pak njome utvrđeni formalni i materijalni uvjeti ispunjeni, treba postojati mogućnost primjene sporazuma o prenošenju nadležnosti. Naime, izbor određenog suda može se ocijeniti samo s obzirom na razmatranja u vezi sa zahtjevima utvrđenima člankom 23. Uredbe br. 44/2001(10).
31. Što se tiče materijalnog zahtjeva da se prenošenje nadležnosti treba odnositi na „sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom”, njegov je cilj izbjeći da jedna od stranaka bude zatečena dodjeljivanjem nadležnosti određenom sudu za sve sporove koji proizlaze iz njezinih odnosa s drugom ugovornom stranom i potječu iz odnosa različitih od onog povodom kojeg je postignut sporazum o prenošenju nadležnosti(11).
32. U slučaju u kojem je primjenjivost klauzule o izboru suda dovedena u pitanje s obzirom na taj materijalni uvjet, samo je na sudu, pred kojim se poziva na klauzulu o prenošenju nadležnosti, da odluči odnosi li se ona na osporavanje koje je predmet spora(12).
33. Iako se to ispitivanje, koje osobito zahtijeva da sud pred kojim se vodi postupak odredi, je li predmetni spor bio za stranke razumno predvidljiv u trenutku u kojem su one pristale na navedenu klauzulu, može provesti samo od slučaja do slučaja, smatram da treba voditi računa o više smjernica za tumačenje.
34. Prije svega, prvenstvo priznato autonomiji stranaka, kako je izraženo u valjano ugovorenoj klauzuli o prenošenju nadležnosti, podrazumijeva da ono što je važno jest mogućnost ili nemogućnost da se predmetni spor – u ovom slučaju tužba za naknadu štete koja je navodno pretrpljena zbog, u biti, protutržišnog postupanja – poveže s pravnim odnosom određenim u toj klauzuli i to neovisno o njegovoj deliktnoj ili ugovornoj naravi u smislu Uredbe br. 44/2001 i, a fortiori, u smislu mjerodavnih nacionalnih odredbi.
35. Stoga spor koji je neugovorne naravi, ali je nastao u vezi s ugovornim odnosom, može ući u područje primjene klauzule o prenošenju nadležnosti zato što taj spor potječe iz ugovornih odnosa u vezi s kojima je ta klauzula ugovorena.
36. Obvezatnost klauzule podrazumijeva, nadalje, da nije potrebno da sud određen klauzulom bude na bilo koji način „povezan” sa sporom. Drugim riječima, činjenica da klauzula o prenošenju nadležnosti kojom je određen izabrani sud uopće nije povezana s dotičnim osobama ili spornim odnosom ne može biti prepreka njezinoj primjeni(13).
37. Osim toga, činjenica da je klauzula o prenošenju nadležnosti asimetrična ili jednostrana, kao što je to slučaj u glavnom postupku, jer se samo jedna strana obvezuje pokrenuti postupak pred konkretno navedenim sudom, dok druga strana pridržava pravo pokrenuti postupak pred drugim sudovima, ne može sama po sebi biti relevantna okolnost prilikom ocjene valjanosti navedene klauzule s obzirom na zahtjeve navedene u članku 23. Uredbe br. 44/2001(14), zato što takva klauzula ionako ispunjava cilj predvidljivosti.
38. Naposljetku, ta obvezatnost znači da materijalno pravo mjerodavno za meritum spora nema načelno utjecaja na određivanje sudske nadležnosti. Treba podsjetiti da upravo ta irelevantnost pravila materijalnog prava glede sporazuma o prenošenju nadležnosti jest čvrsto jamstvo pravne sigurnosti i predvidljivosti(15).
39. Ovo ću podrobnije obraditi u nastavku kada ću se baviti upravo pitanjem kako valja shvatiti klauzulu o prenošenju nadležnosti u okviru tužbi čiji je cilj osigurati djelotvornost zaštite dodijeljene pojedincima u pogledu povreda prava tržišnog natjecanja.
Prvo pitanje; primjenjivost klauzule o prenošenju nadležnosti u okviru tužbe za naknadu štete koju je distributer podnio protiv svojeg dobavljača na temelju članka 102. UFEU‑a
40. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev nastoji utvrditi, dopušta li općenito članak 23. Uredbe br. 44/2001 primjenu klauzule o prenošenju nadležnosti kada se tužba za naknadu štete temelji na navodnoj povredi članka 102. UFEU‑a. Drugim riječima, postavlja se pitanje, treba li članak 23. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da postoji načelna prepreka primjeni klauzule o prenošenju nadležnosti na spor koji se temelji na povredi članka 102. UFEU‑a.
41. U ovom slučaju izgleda da se sve stranke koje sudjeluju u postupku slažu s tvrdnjom da članak 23. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da dopušta – odnosno da se tomu bar ne protivi –to da u takvim okolnostima nacionalni sud primijeni klauzulu o prenošenju nadležnosti.
42. Mogu se samo složiti s tim zaključkom.
43. Nastavno na prethodna razmatranja i osim područja na koja se Uredba br. 44/2001(16) posebno odnosi, djelotvornost klauzule o prenošenju nadležnosti ne može ovisiti o poštovanju materijalnog uvjeta koji se razlikuje od zahtjeva povezanog s predmetom klauzule koja se treba odnositi na „određeni pravni odnos”.
44. Irelevantnost pravila materijalnog prava za valjanost klauzule o prenošenju nadležnosti koja, podsjećam, predstavlja važno jamstvo za poštovanje stranačke autonomije i predvidljivosti, važi osobito kada je u okviru spora istaknuta povreda prava tržišnog natjecanja.
45. Ako u Uredbi br. 44/2001 nema posebne odredbe koja bi dopustila da se u takvom slučaju odstupi od obvezatnosti klauzule o prenošenju nadležnosti, načelo djelotvorne provedbe prava tržišnog natjecanja ne može se isticati kako bi se spriječila primjena takve klauzule.
46. Naime, koristan učinak članaka 101. i 102. UFEU‑a pretpostavlja da svaka osoba može zahtijevati naknadu štete koja joj je nastala ugovorom ili postupanjem koje može ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje(17).
47. Međutim, kao što je to Sud presudio u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/16, EU:C:2015:335), sud pred kojim se postupak vodi ne može, bez dovođenja u pitanje cilja Uredbe br. 44/2001, odbiti uzimanje u obzir sporazuma o prenošenju nadležnosti koji je u skladu sa zahtjevima članka 23. te uredbe samo iz razloga što smatra da sud određen tim sporazumom ne bi u cijelosti osigurao učinkovitu provedbu pravila tržišnog natjecanja ne dopuštajući žrtvi navodnog ili potvrđenog protutržišnog postupanja poduzetnika, da joj se u potpunosti nadoknadi šteta koju je pretrpjela. Naprotiv, treba zaključiti da sustav pravnih lijekova u svakoj državi članici, nadopunjen mehanizmom zahtjeva za prethodnu odluku predviđenog člankom 267. UFEU‑a pruža osobama u tom pogledu dovoljna jamstva(18).
48. Naposljetku, samom zahtjevu učinkovite provedbe zabrane zlouporabe vladajućeg položaja ne protivi se mogućnost stranaka da putem klauzule o prenošenju nadležnosti odstupe od nadležnosti predviđene Uredbom br. 44/2001.
49. S obzirom na sva ova razmatranja predlaže se na prvo pitanje odgovoriti da članak 23. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da ne postoji načelna prepreka primjeni klauzule o prenošenju nadležnosti u okviru samostalne tužbe za naknadu štete kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, a koju je distributer podnio protiv svojeg dobavljača iz razloga navodne povrede članka 102. UFEU‑a.
Drugo pitanje: zahtjev izričitog navođenja sporova koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja
50. Svojim drugim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita Sud, je li članak 23. Uredbe br. 44/2001 prepreka klauzuli o prenošenju nadležnosti u kojoj se izričito ne navode „sporovi koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja”.
51. To se pitanje u konačnici odnosi na određivanje pojašnjenja koja trebaju sadržavati klauzule o prenošenju nadležnosti kako bi se mogle primijeniti povodom tužbi zasnovanih na pravu tržišnog natjecanja, to jest u ovom slučaju tužbe za naknadu štete koja je navodno uzrokovana povredom članka 102. UFEU‑a.
52. U tom pogledu podsjećam da s obzirom na to da članak 23. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 dopušta strankama da odstupe od pravila o nadležnosti koja su njome utvrđena, i to samo radi rješavanja „sporova koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom”, na tim je strankama da klauzulu sastave na način na koji će ona najbolje izraziti njihovu volju.
53. Pitanje, obuhvaća li takva klauzula neku tužbu ovisit će naime uvijek od načina na koji je takva klauzula sastavljena i mogućeg načina na koji će je protumačiti sud pred kojim se vodi postupak.
54. Također, nije moguće bezuvjetno odgovoriti, to jest bez upućivanja na sam tekst klauzule o prenošenju nadležnosti o kojoj je konkretno riječ, primjenjuje li se ona i dalje u vezi sa sporovima koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja u slučaju u kojem u toj klauzuli takvi sporovi nisu izričito navedeni. Nacionalni sud pred kojim se vodi postupak i koji je jedini nadležan za određivanje točnog dosega te odredbe, mora ocijeniti je li spor o odgovornosti druge ugovorne strane zbog povrede prava tržišnog natjecanja nastao u vezi s pravnim odnosom povodom kojeg je ta klauzula ugovorena.
55. Što se tiče primjenjivosti klauzule o prenošenju nadležnosti u kontekstu tužbe za naknadu štete pretrpljene zbog protutržišnog postupanja, ne može se, naime, isključiti da je ona dio ugovornog konteksta i da joj je stoga sud dužan dati učinak, neovisno o izričitom navođenju „sporova koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja”.
56. Smatram da ne bi bilo neproporcionalno zahtijevati da u svim slučajevima stranke u sporu precizno odrede narav tužbi koje bi trebale biti obuhvaćene klauzulom o prenošenju nadležnosti stoga što je ta klauzula sastavljena na dovoljno općenit način kako bi se uključile sve tužbe koje su izravno ili neizravno obuhvaćene ugovornim odnosom u vezi s kojim je ta klauzula ugovorena.
57. Pristupanjem sporazumu o prenošenju nadležnosti, stranke nastoje u biti prenijeti sudsku nadležnost na određeni sud radi rješavanja svih pitanja u vezi s odnosom koji su imale, pri čemu nisu uvijek u mogućnosti predvidjeti i navesti narav sporova koji mogu nastati između njih. Ako bi bilo drukčije, funkcija i doseg takve klauzule bili bi uvelike dovedeni u pitanje.
58. Ovaj zaključak proizlazi, prema mojem mišljenju, iz rješenja prihvaćenog u predmetu povodom kojeg je donesena presuda CDC Hydrogen Peroxide(19), a osobito u njezinoj točki 69.
59. Primijećeno je da je u toj presudi Sud doduše podsjetio da je samo na nacionalnom sudu pred kojim se poziva na sporazum o prenošenju nadležnosti da utvrdi, jesu li predmetni sporovi obuhvaćeni njegovim područjem primjene (točka 67. presude), ali je u pogledu klauzula o prenošenju nadležnosti koje su se općenito odnosile na „sve sporove koji proizlaze iz ugovora ili su s njim u vezi”, izveo određene smjernice za tumačenje kojim bi se nacionalni sud trebao voditi (točke 68. do 71.).
60. Sud je, među ostalim, naveo da sporazum koji na apstraktan način upućuje na sporove koji proizlaze iz ugovornih odnosa ne obuhvaća spor koji se odnosi na deliktnu odgovornost jedne od ugovornih strana do koje je navodno došlo zbog njezina sudjelovanja u zabranjenom sporazumu. Naprotiv, sporazum koji upućuje na „sporove koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja” obvezivao bi sud pred kojim se vodi postupak da se oglasi nenadležnim(20).
61. Međutim, ako se držimo posebnih okolnosti predmeta povodom kojeg je ta presuda donesena, čini mi se da ovo potonje razmatranje treba staviti u kontekst.
62. Kao prvo, proizlazi da se spor o kojemu se radilo u tom predmetu odnosio na kolektivnu tužbu koju je podnijelo društvo CDC i čiji je predmet bila isplata, sudskim i izvansudskim putem, odštetnih potraživanja. Ta se tužba temeljila na tvrdnji o postojanju zabranjenog sporazuma između više poduzetnika sa sjedištem u različitim državama članicama koji su se pozvali na klauzule o prenošenju nadležnosti ugovorene u određenim ugovorima o prodaji koji su ih povezivali s poduzetnicima koji su navodno žrtve zabranjenog sporazuma čije je postojanje utvrđeno odlukom Komisije(21).
63. Rješenje koje je Sud prihvatio imalo je u tom kontekstu tu prednost da se izbjeglo fragmentiranje spora za naknadu štete među više sudova koje bi imalo za posljedicu široko tumačenje područja primjene klauzula o prenošenju nadležnosti sadržanih u ugovorima koji prema mojem mišljenju nisu bili povezani sa zabranjenim sporazumom sklopljenim između jedne od stranaka tih ugovora i trećih osoba. Naime, tužba za naknadu štete koju je društvo CDC podnijelo protiv tuženika u glavnom postupku odnosila se na poduzetnike koji su imali sjedište u pet država članica različitih od Savezne Republike Njemačke.
64. Kao drugo i prije svega, predmetni zabranjeni sporazum bio je po naravi tajan i stoga nije bio povezan s ugovorima o prodaji povodom kojih su sporne klauzule o prenošenju nadležnosti bile ugovorene. U takvim okolnostima cilj predvidljivosti koji opravdava mogućnost pozivanja na klauzule o prenošenju nadležnosti – i njegova posljedica u vidu okolnosti da jedna strana ne smije biti „zatečena” prenošenjem nadležnosti na sud koje potječe iz odnosa različitih od onih povodom kojih je klauzula o prenošenju nadležnosti ugovorena (vidjeti točku 68. navedene presude) – išao je u korist neprimjene sporne klauzule o prenošenju nadležnosti.
65. Prema mojem mišljenju proizlazi da je zahtjev izričitog navođenja „sporova koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja” relevantan samo za sporove koji očito ne potječu iz pravnog odnosa u vezi s kojim je sporazum o prenošenju nadležnosti sklopljen.
66. Navodi koje je Sud iznio treba tako shvatiti na način da se njima želi podsjetiti na to da predmetni sporovi trebaju zapravo potjecati iz ugovornih odnosa koji povezuju stranke predmetnog ugovora (vidjeti osobito točku 70. iste presude). S druge strane, rješenje koje je Sud prihvatio ne može se prema mojem mišljenju tumačiti na način da zahtijeva da se u klauzuli o prenošenju nadležnosti konkretno navedu svi sporovi deliktne naravi koji mogu nastati između stranaka.
67. U tom se pogledu ne može primjerice isključiti da određena postupanja koja navodno predstavljaju zabranjeni sporazum ili zlouporabu vladajućeg položaja, kao što su ona do kojih može doći u okviru sustava selektivne distribucije, mogu biti povezana s ugovorom o distribuciji i tako biti obuhvaćena klauzulom o prenošenju nadležnosti koja je uvrštena u takav ugovor koji je sastavljen na općenit način, a da pri tome nisu izričito navedene moguće tužbe zbog povrede mjerodavnih odredaba u području tržišnog natjecanja.
68. Budući da se, kao što izgleda da je to slučaj u glavnom postupku, navodno postupanje odnosi na cjenovne ili nabavne uvjete koji su nametnuti na diskriminatoran način, ne može se isključiti da spor potječe iz pravnog odnosa koji dobavljača povezuje s njegovim distributerom. Stoga će nacionalni sud pred kojim se vodi postupak moći povodom tužbe koja se temelji na povredi pravila tržišnog natjecanja zaključiti da se istaknute činjenice odnose na ugovorni odnos u vezi s kojima je klauzula o prenošenju nadležnost sklopljena, iako je općenito sastavljena.
69. Potrebno je važno pojašnjenje. Ovdje se ne radi o različitoj primjeni članka 23. Uredbe br. 44/2001 – i konkretnije, o različitom shvaćanju primjenjivosti klauzule o prenošenju nadležnosti u slučaju sporova koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja – ovisno o tome, je li riječ o povredi zabrane sklapanja zabranjenih sporazuma (članak 101. UFEU‑a) ili zlouporabi vladajućeg položaja (članak 102. UFEU‑a).
70. S aspekta postupka i sudske nadležnosti, nema nikakvog načelnog razloga da se s tim povredama postupa različito. U tom se pogledu ne slažem u potpunosti sa zamisli da sporazumi zabranjeni člankom 101. UFEU‑a uvijek proizvode svoje štetne učinke mimo bilo kakvog ugovornog odnosa, dok bi postupanja koja predstavljaju zlouporabu vladajućeg položaja i koja su zabranjena člankom 102. UFEU‑a nužno potjecala iz ugovora sklopljenog između žrtve navodnog postupanja i počinitelja takve zlouporabe.
71. U svakom slučaju, i stoga neovisno o pravnom temelju tužbe, valja utvrditi je li postupanje iz kojeg potječe spor povezano s ugovornim odnosom povodom kojeg je klauzula o prenošenju nadležnosti bila ugovorena.
72. Ako spor potječe iz tog odnosa, on može ući u područje primjene klauzule o prenošenju nadležnosti koja je sastavljena na općenit način i bez izričitog navođenja mogućih osnova za tužbe koje će biti podnesene.
73. Tako će tužba za naknadu štete koja se temelji na navodnoj povredi članka 102. UFEU‑a moći podlijegati ugovorenoj nadležnosti stoga što ona potječe iz ugovora pri čemu nije potrebno da navedena tužba bude izričito navedena u spornoj klauzuli.
74. Izgleda da je upravo to stajalište zauzeo Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) u svojoj presudi od 16. veljače 2016., Interlog i Taboada/Apple. Naime, taj je sud smatrao da se zahtjev koji mu je podnesen, iako se odnosio na protutržišno postupanje, tiče „odstupanja u postupanju u odnosu na ravnotežu (ili program) [spornog] ugovora”. Navedeni je sud iz toga zaključio da spor koji mu je podnesen potječe upravo iz pravnog odnosa u okviru kojeg je klauzula ugovorena. Shodno tomu ta je klauzula u cijelosti bila primjenjiva na činjenice tog slučaja.
75. Isto tako bi se moglo zaključiti da zahtjev za naknadu štete koji se ovaj put temelji na članku 101. UFEU‑a može u određenim okolnostima potjecati iz pravnog odnosa u vezi s kojim je ta klauzula sklopljena. Takav bi bio slučaj tužbe kojom se na temelju te iste odredbe nastoji dovesti u pitanje postupanje dobavljača, koji je na vrhu selektivne ili isključive distributivne mreže, i to u odnosu na svoje distributere.
76. Zaključno, pitanje je li određena klauzula o prenošenju nadležnosti primjenjiva u slučaju, u kojem se u njoj izričito ne navode sporovi koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja, ovisit će o ocjeni koju će dati nacionalni sud pred kojim je ta klauzula istaknuta s obzirom na način na koji je ona sastavljena i s obzirom na volju stranaka.
77. Ako se pokaže da stranke koje nisu mogle predvidjeti mogućnost određenog spora nisu imale namjeru uključiti ga u područje primjene klauzule o prenošenju nadležnosti koja je apstraktno sastavljena, ova potonja ne može se istaknuti protiv njih povodom takvog spora. Tako bi bilo osobito u slučaju spora vezanog uz odgovornost jedne od tih stranaka zbog njezina sudjelovanja u zabranjenom sporazumu s trećim poduzetnicima koji se nalaze izvan ugovornog odnosa.
78. Naprotiv, kada se spor tiče ugovornog okvira, iako se temelji na povredi prava tržišnog natjecanja, on zbog toga što se odnosi osobito na uvjete pod kojima su stranke pristale na sklapanje ugovora može biti obuhvaćen klauzulom o prenošenju nadležnosti. To može primjerice biti slučaj s tužbama koje se temelje na članku 102. UFEU‑a i kojima se dovode u pitanje cjenovni i nabavni uvjeti dogovoreni u ugovoru o distribuciji koji sadržava klauzulu o prenošenju nadležnosti.
79. S obzirom na sva ova razmatranja smatram da na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 23. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da je na temelju njega nacionalni sud kojemu je podnesena tužba za naknadu štete koja se temelji na članku 102. UFEU‑a dužan primijeniti klauzulu o prenošenju nadležnosti ako predmetni spor potječe iz pravnog odnosa povodom kojeg je ta klauzula ugovorena. Stoga je na nacionalnom sudu pred kojim se postupak vodi da u svakom slučaju utvrdi, može li predmetni spor biti obuhvaćen takvom klauzulom, čak i ako je sastavljena na općenit način, i to u okviru sporova koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja.
Treće pitanje: zahtjev da tijelo zaduženo za tržišno natjecanje prethodno utvrdi povredu prava tržišnog natjecanja u svrhu primjenjivosti klauzule o prenošenju nadležnosti
80. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev nastoji saznati, može li se na temelju činjenice da europsko ili nacionalno tijelo zaduženo za tržišno natjecanje nije prethodno utvrdilo povredu prava tržišnog natjecanja isključiti primjena klauzule o prenošenju nadležnosti.
81. Drugim riječima, postavlja se pitanje, može li, unatoč tomu što u presudi od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335) nema nikakvih naznaka u tom smislu, okolnost da je tužba radi utvrđenja predmetne odgovornosti zbog povrede prava tržišnog natjecanja samostalna (tužba nazvana „stand‑alone” koja se razlikuje od tužbe „follow‑on” kao što je ona o kojoj je riječ u predmetu povodom koje je ta presuda donesena) opravdati neprimjenu klauzule o prenošenju nadležnosti.
82. Nastavno na gore izložena razmatranja predlažem da se na to pitanje odgovori negativno.
83. Smatram da narav tužbe za naknadu štete („follow‑on” ili „stand‑alone”) koja je podnesena sudu nije relevantan parametar prilikom ocjene može li se klauzula o prenošenju nadležnosti primijeniti. Naime, to što tijelo nadležno za tržišno natjecanje prethodno nije ili je utvrdilo povredu pravila tržišnog natjecanja, jest aspekt koji uopće nije povezan s aspektima koji trebaju prevladati radi zaključka da se klauzula o prenošenju nadležnosti primjenjuje na određeni spor, i, konkretno, na tužbu za naknadu štete koja je navodno pretrpljena zbog povreda pravila tržišnog natjecanja, ili naprotiv, radi zaključka da je njezina primjena isključena.
84. Važno je podsjetiti da kao što je to navedeno u uvodnim izjavama 3., 12. i 13. Direktive 2014/104/EU(22), člancima 101. i 102. UFEU‑a proizvode se izravni učinci u odnosima između pojedinaca te se za dotične pojedince stvaraju prava i obveze čije poštovanje nacionalni sudovi moraju osigurati. Tako svaka osoba koja smatra da je oštećena povredom pravila tržišnog natjecanja može tražiti naknadu pretrpljene štete i to neovisno o tome, je li tijelo nadležno za tržišno natjecanje prethodno utvrdilo takvu povredu(23).
85. Osim toga, prihvaćeno je da za razliku od sporova koji se odnose na kazne koje je izreklo upravno tijelo pri izvršavanju svojih regulatornih ovlasti koje ulaze pod pojam „upravne stvari”, tužba čiji je predmet naknada štete prouzrokovana navodnim povredama prava tržišnog natjecanja jest građanska i trgovačka stvar u smislu Uredbe br. 44/2001 i stoga je njome obuhvaćena(24).
86. No, članak 23. stavak 1. te uredbe dopušta strankama odstupiti ne samo od opće nadležnosti, već i od posebnih nadležnosti koje su njome predviđene, i to sklapanjem sporazuma o izboru suda. Stoga sud pred kojim se vodi postupak može u načelu biti vezan sporazumom o prenošenju nadležnosti kojim se odstupa od opće i posebne nadležnosti koje su predviđene tom uredbom(25).
87. Isto kao što se tu mogućnost ne može dovesti u pitanje materijalnim pravom mjerodavnim za meritum spora(26), ona ne može ovisiti niti o okolnosti da je sporna tužba namijenjena sankcioniranju povreda prava tržišnog natjecanja Unije koje su nadležna tijela prethodno utvrdila. Mora se naime podsjetiti da upravo autonomija volje stranaka opravdava prvenstvo koje je dano izboru suda koji je različit od onoga koji bi eventualno bio nadležan na temelju Uredbe br. 44/2001(27).
88. Naposljetku mi se čini da bi se razlikovanje, u okviru utvrđivanja primjenjivosti klauzule o prenošenju nadležnosti na spor, „stand‑alone” i „follow‑on” tužbi, izravno protivilo cilju predvidljivosti koji je zadan člankom 23. Uredbe br. 44/2001 u tom smislu da bi ta primjena postala ovisna o tome je li tijelo zaduženo za tržišno natjecanje kasnije utvrdilo povredu. Isto kao što takvo utvrđenje ne smije biti pretpostavka za mogućnost da se ne primijeni klauzula o prenošenju nadležnosti, ne možemo se ograničiti na zaključak da se predmetni spor odnosi na samostalnu tužbu („stand‑alone”) kako bi spriječili primjenu takve klauzule neovisno o njezinu konkretnom ispitivanju i pravnom odnosu povodom kojeg je ona ugovorena.
89. Stoga predlažem da se na treće pitanje odgovori da članak 23. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da okolnost da povreda prava tržišnog natjecanja nije prethodno utvrđena na temelju članka 102. UFEU‑a, ne dopušta sama za sebe primjenu ili, naprotiv, neprimjenu klauzule o prenošenju nadležnosti u slučaju tužbe za naknadu štete na temelju pravila o tržišnom natjecanju.
Zaključak
90. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 23. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da ne postoji načelna prepreka primjeni klauzule o prenošenju nadležnosti u okviru samostalne tužbe za naknadu štete kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, a koju je distributer podnio protiv svojeg dobavljača iz razloga navodne povrede članka 102. UFEU‑a.
2. Članak 23. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da je na temelju njega nacionalni sud kojemu je podnesena tužba za naknadu štete koja se temelji na članku 102. UFEU‑a dužan primijeniti klauzulu o prenošenju nadležnosti ugovorenu u ugovoru ako predmetni spor potječe iz pravnog odnosa povodom kojeg je ta klauzula ugovorena. Stoga je na nacionalnom sudu pred kojim se postupak vodi da u svakom slučaju utvrdi, može li predmetni spor biti obuhvaćen takvom klauzulom, čak i ako je sastavljena na općenit način, i to u okviru sporova koji se odnose na odgovornost zbog povrede prava tržišnog natjecanja.
3. Članak 23. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da okolnost da povreda prava tržišnog natjecanja nije prethodno utvrđena na temelju članka 102. UFEU‑a, ne dopušta sama za sebe primjenu ili, naprotiv, neprimjenu klauzule o prenošenju nadležnosti u slučaju tužbe za naknadu štete na temelju pravila o tržišnom natjecanju.