PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
27. veljače 2014.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Svjetsko tržište zaslona od tekućih kristala (LCD) – Sporazumi i usklađena djelovanja u vezi s cijenama i proizvodnim kapacitetima – Unutarnje prodaje – Prava obrane – Novčane kazne – Djelomično oslobađanje od novčane kazne – Jedinstvena i trajna povreda – Načelo ne bis in idem“
U predmetu T‑128/11,
LG Display Co. Ltd, sa sjedištem u Seulu (Republika Koreja),
LG Display Taiwan Co. Ltd, sa sjedištem u Taipeiju (Republika Kina na Tajvanu),
koje zastupaju A. Winckler i F.-C. Laprévote, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju P. Van Nuffel i F. Ronkes Agerbeek, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Kingstona, barristera,
tuženik,
povodom zahtjeva za djelomično poništenje odluke Komisije C (2010) 8761 final od 8. prosinca 2010., koja se odnosi na postupak primjene članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (predmet COMP/39.309 – LCD), te smanjenje iznosa novčane kazne koja je tom odlukom izrečena tužiteljima,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, G. Berardis (izvjestitelj) i C. Wetter, suci,
tajnik: N. Rosner, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 26. travnja 2013.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
Činjenična osnova spora
Društva o kojima je riječ u ovom predmetu
1 LG Display Co. Ltd (u daljnjem tekstu: LGD), ranijeg naziva LG Philips LCD Co. Ltd, društvo je osnovano u skladu s korejskim pravom koje kontrolira grupu društava sa sjedištima u cijelome svijetu a koja se bave proizvodnjom zaslona od tekućih kristala s aktivnom matricom (u daljnjem tekstu: LCD).
2 LGD je osnovan 26. srpnja 1999. zajedničkim sporazumom poduzetnika između korejskog trgovačkog društva LG Electronics, Inc. (u daljnjem tekstu: LGE) i nizozemskog trgovačkog društva Koninklijke Philips Electronics NV (u daljnjem tekstu: Philips).
3 Tijekom razdoblja između 26. srpnja 1999. i 23. srpnja 2004. LGE i Philips držali su svaki po 50 % kapitala LGD‑a. Potom su se njihovi udjeli smanjili na 37,9 % i 32,87 %.
4 LG Display Taiwan Co. Ltd, ranijeg naziva LG Philips LCD Taiwan (u daljnjem tekstu: LGDT) društvo je kći u 100 %-tnom vlasništvu LGD‑a, koje je osnovano u skladu s tajvanskim pravom i bavi se proizvodnjom i isporukom LCD‑a.
[izostavljeno]
Pobijana odluka
[izostavljeno]
19 Pobijanom odlukom Komisija je utvrdila postojanje zabranjenog sporazuma između šest velikih međunarodnih proizvođača LCD‑a, među njima i tužitelja, u odnosu na naredne dvije kategorije tih proizvoda dimenzija jednakih ili većih od dvanaest inča: LCD‑a za informacijske tehnologije, poput onih za kompaktna prijenosna računala i računalne zaslone, i LCD‑a za televizore (u daljnjem tekstu, zajedno: LCD‑i koji su predmet kartela).
20 Sukladno pobijanoj odluci, taj je zabranjeni sporazum poprimio oblik jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP), koja je trajala najmanje od 5. listopada 2001. do 1. veljače 2006. (u daljnjem tekstu: razdoblje povrede). Tijekom tog razdoblja sudionici zabranjenog sporazuma održali su, uglavnom u tajvanskim hotelima, veći broj višestranih sastanaka, koje su nazivali „kristalnim sastancima“. Ti su sastanci imali jasan protutržišni cilj, s obzirom na to da su njihovi sudionici imali priliku utvrđivati minimalne cijene LCD‑a koji su predmet kartela, raspravljati o svojim predviđanjima cijena kako bi spriječili njihovo smanjenje i usklađivati povećanje cijena kao i razinu proizvodnje. Sudionici zabranjenog sporazuma također su tijekom razdoblja povrede održavali dvostrane sastanke i često razmjenjivali informacije o temama o kojima se raspravljalo tijekom „kristalnih sastanaka“. Među ostalim, poduzeli su mjere kako bi provjerili poštuju li se odluke donesene na tim sastancima (uvodne izjave 70. do 74. pobijane odluke).
[izostavljeno]
22 Komisija je najprije, primjenjujući Smjernice iz 2006., definirala vrijednost prihoda od prodaje LCD‑a koji su predmet kartela, na koje se povreda izravno ili neizravno odnosi. U tu je svrhu utvrdila sljedeće tri kategorije prodaje sudionika zabranjenog sporazuma:
– „izravna prodaja unutar EGP‑a“, odnosno prodaja LCD‑a koji su predmet kartela drugom poduzetniku u okviru EGP‑a;
– „izravna prodaja unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“, odnosno prodaja LCD‑a koji su predmet kartela unutar grupe koje je proizvođač dio, ugrađenih u gotove proizvode koji se zatim prodaju drugom poduzetniku unutar EGP‑a;
– „neizravna prodaja“, odnosno prodaja LCD‑a koji su predmet kartela drugom poduzetniku smještenom izvan EGP‑a, koji zatim zaslone ugrađuje u gotove proizvode i prodaje ih unutar EGP‑a (uvodna izjava 380. pobijane odluke).
23 Međutim, Komisija je ocijenila da se mogla ograničiti na to da u obzir uzme samo prve dvije kategorije navedene u gornjoj točki 22., s obzirom na to da uključivanje treće kategorije nije bilo potrebno kako bi se izrečenim novčanim kaznama postigla dovoljna razina preventivnog učinka (uvodna izjava 381. pobijane odluke).
24 Umjesto da uzme u obzir vrijednost prihoda od prodaje koje je taj poduzetnik ostvario tijekom posljednje pune godine svoga sudjelovanja u povredi, kako je to predviđeno točkom 13. Smjernica iz 2006., Komisija je u ovom slučaju prikladnijim smatrala koristiti prosječnu godišnju vrijednost prihoda od prodaje tijekom cijelog trajanja povrede, osobito uzimajući u obzir iznimno povećanje prodaje većine dotičnih poduzetnika tijekom godina obuhvaćenih pobijanom odlukom (uvodna izjava 384. pobijane odluke).
25 Kada je riječ o tužiteljima, Komisija je unatoč njihovim prigovorima smatrala da je vrijednost prihoda od relevantnih prodaja trebalo izračunati uzimajući u obzir i njihove prodaje LGE‑u i Philipsu. Naime, s jedne su strane i same prodaje potonjim društvima bile predmet rasprava između sudionika dotičnog zabranjenog sporazuma, a s druge su strane na cijenu koja se odnosila na te prodaje utjecale okolnosti svojstvene tržištu, odnosno postojanje cijena koje su bile predmet kartela. Tako je ukupan iznos relevantnih prodaja izvršenih tijekom razdoblja povrede za tužitelje bio određen na 2.296.240.479 eura, čiji je godišnji prosjek, dobiven dijeljenjem navedenog iznosa s trajanjem zabranjenog sporazuma od 4,33 godine, jednak iznosu od 530.309.579 eura (uvodne izjave 386. i 396. kao i tablica 4. pobijane odluke).
[izostavljeno]
31 Komisija je na temelju tih razmatranja, člankom 2. pobijane odluke, tužiteljima naložila da solidarno plate novčanu kaznu u iznosu od 215.000.000 eura.
Postupak i tužbeni zahtjev stranaka
32 Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. veljače 2011. tužitelji su podnijeli ovu tužbu.
33 Nakon što je Komisija 8. prosinca 2011. podnijela svoju repliku, tužitelji su na temelju članka 48. stavka 1. Poslovnika Općeg suda iznijeli dodatni dokazni prijedlog u prilog četvrtog tužbenog razloga svoje tužbe (u daljnjem tekstu: dodatni dokazni prijedlog).
34 Komisija je 26. siječnja 2012. podnijela svoja očitovanja o dodatnom dokaznom prijedlogu.
35 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (šesto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika, strankama postavio u pisanom obliku pitanja, na koja su one odgovorile u određenom roku.
36 Stranke su iznijele svoja izlaganja i odgovore na usmena pitanja koja im je Opći sud postavio na raspravi održanoj 26. travnja 2013.
37 Budući da je usmeni dio postupka nakon te rasprave ostao otvoren, Opći sud je pisanim putem postavio druga pitanja, na koja su stranke odgovorile u određenim rokovima.
38 Usmeni dio postupka zatvoren je odlukom predsjednika šestog vijeća Općeg suda od 12. srpnja 2013.
39 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– djelomično poništi pobijanu odluku i bitno smanji iznos novčane kazne koja im je izrečena tom odlukom;
– naloži Komisiji snošenje troškova;
– odluči o svim drugim mjerama koje će smatrati primjerenima.
40 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
O pravu
[izostavljeno]
Prvi tužbeni razlog koji se odnosi na činjenicu da je Komisija pogrešno i povrjeđujući pritom njihova prava obrane, uključila tužiteljeve unutarnje prodaje u izračun iznosa novčane kazne
[izostavljeno]
Prvi dio tužbenog razloga o povredi Smjernica iz 2006.
[izostavljeno]
– Uzimanje u obzir prodaja poduzetnicima koji su povezani s tužiteljima
60 Tužitelji u biti tvrde da činjenica da oni s LGE‑om i Philipsom ne čine jedinstvenog poduzetnika u smislu sudske prakse navedene u gornjoj točki 54., iako je posljedica te činjenice da se potonje ne može smatrati solidarno odgovornima za povredu koju su počinili tužitelji, nije relevantna za utvrđenje činjenice jesu li LCD‑i koji su predmet kartela, a koje su tužitelji prodali LGE‑u i Philipsu, proizašli iz prodaja koje su povezane s povredom utvrđenom u pobijanoj odluci u smislu točke 13. Smjernica iz 2006.
61 U tom pogledu valja napomenuti da Komisija nije tvrdila da su prodaje koje su tužitelji izvršili LGE‑u i Philipsu bile obuhvaćene povredom samo zato što se nije radilo o prodajama između društava koja čine dio jedinstvenog poduzetnika u smislu sudske prakse iz gornje točke 54.
62 Naime, činjenica da Komisija u pobijanoj odluci nije utvrdila da su tužitelji, LGE i Philips činili jedinstvenog poduzetnika bila je nužan uvjet da se prodaje koje su tužitelji izvršili LGE‑u i Philipsu uključe u kategoriju „izravne prodaje unutar EGP‑a“, koji pretpostavlja da se prodaje o kojima je riječ izvršavaju neovisnim trećim subjektima. Komisija je međutim ipak bila dužna objasniti koja je bila veza između prodaja koje su tužitelji izvršili LGE‑u i Philipsu i zabranjenih sporazuma.
63 S tim u vezi, Komisija je u uvodnoj izjavi 396. pobijane odluke procijenila da se ta veza ogledala u činjenici da su najprije prodaje LCD‑a koji su bili predmet kartela klijentima kao što su LGE i Philips, koji su bili povezani sa sudionicima zabranjenog sporazuma, bile dio rasprava među njima te da su nadalje na prodajnu cijenu za te klijente utjecale okolnosti svojstvene tržištu, odnosno postojanje cijena koje su predmet kartela.
[izostavljeno]
Treći dio tužbenog razloga o povredi načela jednakog postupanja
[izostavljeno]
136 Konačno, Komisija je što se tiče tužitelja smatrala da oni nisu s LGE‑om i Philipsom činili jedinstvenog poduzetnika. U tom pogledu valja istaknuti da tužitelji nisu predočili ni najmanji dokaz koji bi doveo u pitanje zaključak Komisije.
137 Prema tome, prodaje koje su tužitelji izvršili LGE‑u i Philipsu bile su uključene u kategoriju „izravne prodaje unutar EGP‑a“.
138 Da Komisija nije postupila na taj način, tužiteljima bi dala prednost u odnosu na ostale sudionike zabranjenog sporazuma koji, kao i tužitelji, nisu bili vertikalno integrirani, s obzirom na to da nisu činili jedinstvenog poduzetnika s društvima kojima su prodavali svoje LCD‑e koji su bili predmet kartela.
139 Činjenicu da je Komisija u kategoriju „izravne prodaje unutar EGP‑a putem prerađenih proizvoda“ uključila relevantne prodaje u odnosu na sudionike zabranjenog sporazuma, koje se za razliku od tužitelja smatralo vertikalno integriranim jedinstvenim poduzetnicima, ne može se kritizirati u smislu poštovanja načela jednakosti postupanja, s obzirom na to da činjenica postojanja jedinstvenog poduzetnika predstavlja različitu situaciju, koja opravdava primjenu te druge kategorije na navedene sudionike.
140 U vezi s argumentom tužiteljâ o navodno izvršenoj diskriminaciji glede toga da su se unutarnje prodaje nekoj grupi odnosile na društva kćeri ili društva majke, potrebno je istaknuti da je Komisija ispravno primijenila pojam jedinstvenog poduzetnika. Jednako se tako za društva kćeri koja su bila u 100 %-tnom vlasništvu smatralo da proizlaze iz istog poduzetnika kao i sudionici zabranjenog sporazuma, dok se društva koja su imala u vlasništvu dionice društava koja su bila dio zabranjenog sporazuma nisu smatrala društvima majkama jer se nije dokazalo da su bili ispunjeni uvjeti propisani sudskom praskom u tu svrhu. Komisija je međutim smatrala da to nije bio slučaj za LGE i Philips u odnosu na tužitelje, koji tu tvrdnju ne dovode u pitanje. Međutim, kad je prodaje u okviru EGP‑a neovisnim trećim subjektima izvršio jedan od poduzetnika sudionika u zabranjenom sporazumu, Komisija je te prodaje uzela u obzir, neovisno o tome koje je društvo (kći ili majka), koje je proizlazilo iz tog poduzetnika, stvarno prodalo LCD‑e koji su bili predmet kartela.
141 Što se tiče odluke Komisije da radi utvrđivanja iznosa novčane kazne ne uzme u obzir treću kategoriju prodaja definiranu u uvodnoj izjavi 380. pobijane odluke, odnosno „neizravnu prodaju“ (vidjeti gornju točku 22.), valja napomenuti da, ako je točno da su se određeni LCD‑i koji su bili predmet kartela, koje su sudionici zabranjenog sporazuma isporučili trećima izvan EGP‑a, mogli naći u gotovim proizvodima koji su se prodavali u EGP‑u, ne može se zanijekati da je veza između zabranjenog sporazuma i područja EGP‑a, u smislu točke 13. Smjernica iz 2006., bila slabija od one koja je postojala u odnosu na dvije kategorije prodaja koje su bile uzete u obzir pobijanom odlukom.
142 Nadalje, kako je isključenje „neizravne prodaje“ primijenjeno na sve sudionike zabranjenog sporazuma, u tom pogledu nije moguće utvrditi postojanje ikakve diskriminacije.
[izostavljeno]
Drugi tužbeni razlog koji se odnosi na činjenicu da je Komisija tužiteljima pogrešno odbila dodijeliti oslobođenje od novčane kazne za 2005. godinu
155 Tužitelji smatraju da im je Komisija, na temelju točke 23. pod (b), zadnjeg podstavka Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., morala priznati djelomično oslobođenje, i to ne samo za 2006. već i za 2005. godinu. Naime, tužitelji su bili ti koji su Komisiju svojim usmenim zahtjevom za oslobođenje od 17. srpnja 2006., kao i svojom dodatnom usmenom izjavom od 20. srpnja 2006., potkrijepljenom brojnim dokumentiranim dokazima, prvi upoznali s činjenicama koje joj prije nisu bile poznate, a to je da se zabranjeni sporazum o LCD‑ima nastavio i 2005. U tom smislu tužitelji tvrde da dokumenti koje je Samsung podnio nakon njihovog usmenog zahtjeva, odnosno 18. srpnja 2006., nisu takvi da bi se pomoću njih mogla utvrditi organizacija „kristalnih sastanaka“ tijekom 2005. i da Samsungovoj dodatnoj usmenoj izjavi od 20. srpnja 2006., u kojoj su opisani kontakti između konkurenata u 2005., nisu priloženi dokumentirani dokazi.
[izostavljeno]
157 Valja podsjetiti da točka 23. Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. propisuje kako slijedi:
„23. Komisija u svakoj konačnoj odluci donesenoj na kraju upravnog postupka određuje:
a) predstavljaju li dokazi koje je poduzetnik dostavio znatnu dodanu vrijednost u odnosu na dokaze kojima Komisija već raspolaže;
b) stupanj smanjenja koji će se poduzetniku priznati, a koji se s obzirom na iznos novčane kazne koji bi Komisija u protivnome propisala određuje kako slijedi:
– za prvog poduzetnika koji ispuni uvjet iz točke 21.: smanjenje od 30 do 50 %;
– […]
Nadalje, ako poduzetnik dostavi dokaze o činjenicama koje nisu bile poznate Komisiji, a koje imaju izravan utjecaj na ozbiljnost ili trajanje navodnog zabranjenog sporazuma, Komisija takve dodatne činjenice ne uzima u obzir prilikom određivanja novčane kazne koja će biti propisana poduzetniku koji je te dokaze podnio.“
[izostavljeno]
Podsjetnik na opća načela
[izostavljeno]
166 Isto se tako točka 23. pod (b) zadnji podstavak Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. ne odnosi na slučajeve kad je poduzetnik samo podnio nove ili potpunije dokaze u pogledu činjenica o kojima Komisija već ima saznanja. Navedeni podstavak ne primjenjuje se ni na slučajeve u kojima poduzetnik obavještava Komisiju o novim činjenicama, koje međutim ne mogu promijeniti ocjenu Komisije o težini ili trajanju zabranjenog sporazuma. Ta se odredba, s druge strane, primjenjuje samo na slučajeve u kojima su ispunjena dva uvjeta: prvi, da poduzetnik o kojemu je riječ prvi dokaže činjenice za koje Komisija ranije nije znala i drugi, da te činjenice, koje imaju izravan učinak na težinu ili trajanje navodnog zabranjenog sporazuma, omogućuju Komisiji da dođe do novih zaključaka o povredi (gore navedena presuda Transcatab/Komisija, t. 382.).
167 Uvjete propisane za primjenu točke 23. pod (b), zadnji podstavak Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. valja restriktivno tumačiti, sužavajući to tumačenje na slučajeve u kojima društvo koje sudjeluje u zabranjenom sporazumu dostavlja Komisiji novu informaciju o težini ili trajanju povrede, a isključujući one u kojima to društvo samo dostavlja podatke kojima dodatno potkrepljuje dokaze koji se odnose na postojanje povrede. U tom pogledu valja podsjetiti da se relevantna pravila moraju strogo tumačiti s obzirom na to da postupak oslobođenja od kazni predstavlja iznimku od načela prema kojem se poduzetnika mora kazniti za svaku povredu prava tržišnog natjecanja. Pored toga valja istaknuti da bi se učinkovitost programa oslobađanja od kazni smanjila kad se poduzetnike više ne bi poticalo da budu prvi koji će Komisiji dostaviti informacije koje upućuju na postojanje zabranjenog sporazuma.
[izostavljeno]
Primjena na ovaj slučaj
170 Najprije valja ustvrditi da tužitelji ne osporavaju redoslijed događaja u mjesecu srpnju 2006. koji je Komisija usvojila. Znači nije sporno da:
– su tužitelji 17. srpnja 2006. dali usmenu izjavu;
– je Samsung 18. srpnja 2006. podnio određene dokaze;
– je Samsung 20. srpnja 2006. u 9 sati i 40 minuta dao usmenu izjavu;
– su tužitelji 20. srpnja 2006. u 15 sati i 30 minuta dali usmenu izjavu i podnijeli dokaze.
171 Iz toga slijedi da tužitelji, kako bi im se priznalo pravo na djelomično oslobođenje od kazne za 2005. godinu, moraju dokazati da informacije koje su dostavili 17. srpnja 2006. ispunjavaju uvjete propisane točkom 23. pod (b), zadnjim podstavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., kao što su sažete u gornjoj točki 166. U protivnom bi tužitelji, s jedne strane, trebali dokazati da Komisija, unatoč informacijama koje je Samsung otkrio 18. i 20. srpnja 2006., nije znala da se povreda utvrđena pobijanom odlukom nastavila i u 2005. i da, s druge strane, informacije od 20. srpnja 2006. ispunjavaju uvjete o kojima je riječ.
172 Valja provjeriti jesu li tužitelji argumentima iznesenima u prilog ovog tužbenog razloga uspjeli dokazati da im je trebalo biti priznato pravo na djelomično oslobođenje od kazne za 2005.
173 Na prvome mjestu, Komisija je prema mišljenju tužitelja pogrešno tumačila točku 23. pod (b), zadnji podstavak Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., zahtijevajući od njih da, u svrhu djelomičnog oslobođenja od kazne, podnesu dokaze dostatne za utvrđenje činjenica o kojima je riječ. Naime tekst navedene obavijesti, kako ga Komisija tumači u drugim slučajevima, samo bi propisivao to da ti dokazi budu relevantni. Komisija je međutim pogodovala Samsungu, dodijelivši mu oslobođenje na temelju informacija kojih vrijednost nije bila veća od vrijednosti informacija koje su dostavili tužitelji.
174 U tom pogledu valja primijetiti da je Komisija, sukladno načelima iz gornjih točaka 161. do 168., ispravno smatrala da su informacije koje su tužitelji dostavili 17. srpnja 2006. bile preopćenite da bi mogle ispuniti uvjete propisane dotičnom odredbom, kako je tumači sudska praksa.
175 Naime, čitanjem izjave tužitelja od 17. srpnja 2006. može se utvrditi da je Komisija u uvodnoj izjavi 467. pobijane odluke mogla ispravno istaknuti sljedeće:
„[…] U ovom slučaju, obične usmene tvrdnje od 17. srpnja 2006., prema kojima su se sastanci, slični onima od 5. i 19. listopada 2001., nastavili održavati do početka 2005. i da su se i nakon tog datuma informacije nastavile razmjenjivati tijekom određenog vremena te da se katkad raspravljalo ili dogovaralo o minimalnim cijenama i smjernicama o cijenama, a da su se inače ti sastanci odnosili samo na razmjenu informacija o cijenama, kapacitetima i proizvodnji, nisu dovoljne da bi se utvrdilo da je povreda trajala tijekom cijele 2005. godine. U vrijeme kad je [LGD], posebice u svojoj izjavi od 20. srpnja 2006., podnio tu vrstu dokaza, koji se odnose na 2005. i na prva dva mjeseca 2006. godine, Samsung je već, kao podnositelj zahtjeva za oslobođenje, svojim izjavama od 18. i 20. srpnja 2006. u dostatnoj mjeri obavijestio Komisiju o nastavku povrede u 2005. godini […]“
176 Za razliku od onoga što tvrde tužitelji, ne može se smatrati da njihova izjava sadrži precizne i potkrijepljene dokaze koji imaju izravan učinak na trajanje povrede u smislu sudske prakse iz gornje točke 168., da se povreda nastavila tijekom cijele 2005. Naime, iako iz izjave proizlazi da su tijekom sastanaka održanih u razdoblju od listopada 2001. do početka 2005. bile razmjenjivane informacije o cijenama, tržištu i uvjetima opskrbe na svjetskoj razini, kao i informacije koje se tiču odnosa s određenim klijentima, nakon tog datuma ostaju sporne „određene razmjene informacija“ tijekom „određenog vremena“, bez objašnjenja o kojoj se vrsti informacija radilo. Navodi o razmjenama informacija o cijenama iz izjave odnose se na gore navedene sastanke koji su se održali između 2001. i početka 2005. godine. Nijedan detalj iz izjave ne upućuje na razmjenu informacija o cijenama u razdoblju nakon početka 2005. Izjava ne pojašnjava ni od kojeg se datuma u 2005. godini promijenila priroda sastanaka, već samo naznačuje da je do te promjene došlo početkom godine.
177 Iz toga slijedi da su informacije sadržane u izjavi tužitelja, koje se odnose na 2005. godinu, preopćenite a da bi mogle imati izravan utjecaj na trajanje zabranjenog sporazuma.
178 U vezi s činjenicom da je Komisija na Samsung primijenila blaže kriterije kad ga je u potpunosti oslobodila od novčane kazne, treba utvrditi da se test koji se u tu svrhu ima primijeniti, opisan u točki 8. pod (b) Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., razlikuje od onog predviđenog u zadnjem podstavku njezine točke 23. pod (b). Naime, prva od navedenih odredaba propisuje da se potpuno oslobođenje priznaje poduzetniku koji prvi dostavi dokaze koji su, prema mišljenju Komisije, takvi da joj omogućuju da utvrdi postojanje zabranjenog sporazuma.
179 Činjenica da je riječ o različitim testovima predstavlja objektivno opravdanje koje Komisiji omogućuje da prema Samsungu i tužiteljima ne postupa na jednak način a da pritom ne povrijedi načelo jednakog postupanja (vidjeti sudsku praksu iz gornje točke 131.).
[izostavljeno]
189 Pored toga, točno je da se posljednji dokaz koji je dostavio Samsung, naveden u gornjoj točki 187., ne spominje u pobijanoj odluci koja se najčešće oslanja na dokaze koje su tužitelji dostavili u vezi s 2005. godinom. Međutim okolnost da se pobijana odluka ne poziva na svaki Samsungov dokaz nema utjecaja na činjenicu da je Komisija u trenutku izjave tužitelja od 20. srpnja 2006., zbog dokaza koje je potonji poduzetnik postavio, znala da su se dvostrani kontakti između nekih sudionika zabranjenog sporazuma nastavili i u 2005. godini.
190 Okolnost da je Komisija često koristila informacije koje su joj tužitelji dostavili 20. srpnja 2006. potvrđuje da su one stvarno imale veću dokaznu snagu od onih koje joj je prethodno otkrio Samsung. Međutim, Komisija je upravo zbog tog razloga ocijenila da su podaci koje su tužitelji dostavili činili „znatnu dodanu vrijednost“ u smislu točaka 21. i 22. Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., čime se opravdava smanjenje od 50 % iznosa novčane kazne. U tom smislu treba istaknuti da se kriteriji ocjene za odobrenje tog smanjenja razlikuju od onih iz gornje točke 166., koje treba koristiti u svrhu odlučivanja je li izjava tužitelja od 20. srpnja 2006. mogla dovesti do odobravanja djelomičnog oslobođenja od novčane kazne i za 2005. godinu.
[izostavljeno]
192 Kao četvrto, kad je riječ o činjenici da se informacije koje je dostavio Samsung ne odnose na „kristalne sastanke“, nego samo na dvostrane kontakte, valja podsjetiti da je u pobijanoj odluci, osobito u uvodnoj izjavi 70., određeno da se dotična povreda ne proteže samo na „kristalne“ već i na dvostrane sastanke i kontakte između sudionika. Stoga su dokazi koji se odnose na postojanje tih kontakata tijekom 2005. godine relevantni kako bi se dokazalo da se jedinstvena povreda čije je postojanje utvrđeno pobijanom odlukom nastavila tijekom cijele te godine.
193 Kad je riječ o činjenici da se dokazi koje je podnio Samsung ne odnose posebice na sudjelovanje tužitelja u zabranjenom sporazumu 2005. godine, s jedne strane, kao što je navedeno u gornjoj točki 185., valja podsjetiti da jedna od poruka elektroničke pošte koju je podnio Samsung navodi mogućnost da se tužitelje pita o njihovim namjerama o određenim cijenama, iz čega je vidljivo da su oni nastavili sudjelovati u zabranjenom sporazumu. S druge strane, sukladno sudskoj praksi, kad je riječ o jedinstvenoj i trajnoj povredi, poduzetnik koji je sudjelovao u povredi vlastitim radnjama koje ulaze u okvir pojma sporazuma ili usklađenog djelovanja obuhvaćenih člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a i kojima je cilj pridonijeti ostvarenju povrede u cijelosti, može također biti odgovoran za radnje drugih poduzetnika u okviru iste povrede, za čitavo razdoblje svog sudjelovanja u navedenoj povredi (presude Općeg suda od 12. prosinca 2007., BASF i UCB/Komisija, T‑101/05 i T‑111/05, Zb., str. II‑4949., t. 160. i od 2. veljače 2012., Denki Kagaku Kogyo i Denka Chemicals/Komsija, T‑83/08, t. 242.).
194 Iz svega naprijed navedenog proizlazi da argumenti tužitelja usmjereni na dobivanje djelomičnog oslobođenja za 2005. godinu nisu osnovani.
195 U tim okolnostima, valja naposljetku ispitati podredno podnesen argument tužitelja koji se odnosi na činjenicu da je djelomično oslobođenje koje im je Komisija priznala za mjesec siječanj 2006. trebalo značiti isključenje tog mjeseca iz svih faza izračuna iznosa novčane kazne u dijelu koji se na njih odnosi.
196 U tom pogledu valja podsjetiti da je Komisija, kao što je naznačeno u tablici 5. pobijane odluke, mjesec siječanj 2006. isključila iz izračuna koeficijenta o trajanju povrede u dijelu koji se odnosi na tužitelje. Na njih je naime primijenjen koeficijent od 4,16, dok je na ostale sudionike zabranjenog sporazuma primijenjen onaj od 4,25, koji odgovara trajanju cijelog razdoblja povrede, zaokružen na niži broj.
197 Međutim, kako bi odredila vrijednost prihoda od prodaje robe povezane s prodajom, odnosno vrijednost iz koje je dobiven osnovni iznos za izračun novčane kazne, Komisija je za sve sudionike u povredi utvrdila prosjek njihovih prodaja tijekom cijelog razdoblja povrede, što uključuje i mjesec siječanj 2006.
198 Komisija je stoga i za tužitelje uzela u obzir ukupan iznos njihovih prodaja tijekom cijelog razdoblja povrede, uključujući i mjesec siječanj 2006., i dobiveni iznos podijelila s 4,33, odnosno s trajanjem cijelog razdoblja povrede, zaokruženog na viši broj.
199 Valja podsjetiti da činjenica priznavanja tužiteljima djelomičnog oslobođenja za 2006. godinu, kao što je to Komisija priznala u uvodnoj izjavi 468. pobijane odluke, znači da se prema njima radi utvrđivanja iznosa novčane kazne koja će im biti izrečena treba odnositi kao da su sudjelovali u povredi od 5. listopada 2001. do 31. prosinca 2005. Drugim riječima, u smislu točke 23. pod (b) zadnjeg podstavka Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., za određivanje iznosa navedene novčane kazne ne treba uzeti u obzir činjenice nastale nakon 31. prosinca 2005.
200 Međutim Komisija svojim načinom postupanja u odnosu na tužitelje nije poštovala vlastitu obvezu neuzimanja u obzir razdoblja obuhvaćenog djelomičnim oslobođenjem od kazne, koje im je odobreno na temelju točke 23. pod (b) zadnjeg podstavka Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002.
201 Naime, ovom odredbom nije predviđeno da se Komisija ne obazire na činjenice obuhvaćene navedenim oslobođenjem isključivo radi izračuna koeficijenta koji se odnosi na trajanje povrede, već mora priznati širi doseg, što dakle isključuje uzimanje u obzir navedenih činjenica glede svih aspekata koji se tiču određivanja iznosa novčane kazne, uključujući i izračun prosječne vrijednosti prihoda od relevantnih prodaja. Djelomično oslobođenje od kazni, kako je predviđeno u Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., postaje u biti „pravna fikcija“ na temelju koje Komisija radi izračuna iznosa novčane kazne mora uzeti kao da poduzetnik koji ostvaruje pravo na to oslobođenje uopće nije sudjelovao u povredi tijekom razdoblja koje je njime obuhvaćeno.
202 Zbog toga valja odbiti tvrdnju Komisije prema kojoj djelomično oslobođenje nema nikakav utjecaj na izbor referentne godine ili godina koje se koriste za izračun vrijednosti prihoda od relevantnih prodaja prilikom izračuna osnovnog iznosa novčane kazne, s obzirom na to da ta vrijednost služi isključivo za ocjenu snage štetnog djelovanja sudionika zabranjenog sporazuma.
203 Iz svega naprijed navedenoga proizlazi da ovaj tužbeni razlog treba djelomično prihvatiti, u dijelu u kojem je Komisija mjesec siječanj 2006. pogrešno uzela u obzir prilikom izračuna vrijednosti prihoda od prodaje tužitelja radi utvrđenja iznosa novčane kazne koju će im izreći.
Treći tužbeni razlog koji se odnosi na činjenicu da je Komisija suradnju tužitelja pogrešno odbila smatrati olakotnom okolnošću radi utvrđenja iznosa novčane kazne
[izostavljeno]
205 Sukladno točki 29. četvrtoj alineji Smjernica iz 2006., činjenica da „je dotični poduzetnik učinkovito surađivao s Komisijom u opsegu koji premašuje područje primjene Obavijesti o oslobađanju od kazne [iz 2002.] te koji premašuje njegovu zakonsku obvezu suradnje“ može predstavljati olakotnu okolnost koja može dovesti do smanjenja iznosa novčane kazne.
206 U tom pogledu valja smatrati da tu odredbu treba tumačiti na način da ne dopušta da se poduzetniku za istu suradnju s Komisijom prizna pravo na dvostruko smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. i Smjernica iz 2006.
207 Naime, kada je riječ o povredama koje ulaze u područje primjene Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., iz sudske prakse u načelu proizlazi da zainteresirana osoba ne može Komisiji osnovano prigovoriti da nije uzela u obzir stupanj njezine suradnje kao olakotnu okolnost, izvan pravnog okvira navedene obavijesti (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, Zb., str. II‑497., t. 586., i od 14. srpnja 2011., Arkema France/Komisija, T‑189/06, Zb., str. II‑5455., t. 178.). Budući da je Komisija uzela u obzir suradnju tužiteljâ, smanjivši im na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. iznos novčane kazne, ne može joj se osnovano prigovoriti da nije primijenila dodatno smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima, izvan područja primjene navedene Obavijesti.
208 Iz toga slijedi da sudsku praksu, prema kojoj je Komisija dužna u iznimnim okolnostima poduzetniku na temelju točke 29. četvrtog podstavka Smjernica iz 2006. odobriti smanjenje iznosa novčane kazne (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu od 17. svibnja 2011., Arkema France/Komisija, t. 170. i gore navedenu presudu Transcatab/Komisija, t. 330.), treba tumačiti na način da postojanje tih okolnosti pretpostavlja da suradnja, makar i u opsegu koji premašuje njegovu zakonsku obvezu suradnje, ipak ne daje dotičnom poduzetniku pravo na smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002.
209 Kako Komisija tužiteljima u ovom slučaju prigovara da su sudjelovali u zabranjenom sporazumu, nesporno je da je riječ o povredi koja ulazi u područje primjene Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. (vidjeti analogijom presudu Suda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 381).
210 Nesporno je također da je tužiteljima na temelju navedene obavijesti priznato pravo na smanjenje iznosa novčane.
211 U tim bi okolnostima tužiteljima moglo biti priznato pravo na dodatno smanjenje na temelju olakotne okolnosti samo na osnovi suradnje koja se razlikuje od one koja je već bila uzeta u obzir u okviru Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. i koja bi ispunjavala uvjete propisane za primjenu točke 29. trećeg podstavka Smjernica iz 2006.
[izostavljeno]
Četvrti tužbeni razlog koji se odnosi na isključenje japanskih dobavljača LCD‑a iz postupka
[izostavljeno]
Pojam jedinstvene i trajne povrede
[izostavljeno]
220 Najprije valja podsjetiti da se pojam jedinstvene povrede odnosi na situaciju u kojoj je više poduzetnika sudjelovalo u povredi koja se sastojala od trajnog ponašanja koje je imalo samo jedan ekonomski cilj, usmjeren na narušavanje tržišnog natjecanja, ili i od pojedinačnih povreda koje su bile međusobno povezane istovjetnošću cilja (svi elementi imaju istu svrhu) i subjekata (povredu su počinili isti poduzetnici, svjesni da sudjeluju u ispunjenju zajedničkog cilja) (vidjeti presudu Općeg suda od 28. travnja 2010., Amann & Söhne et Cousin Filterie/Komisija, T‑446/05, Zb., str. II‑1255., t. 89. i navedenu sudsku praksu).
221 Nadalje valja istaknuti da do povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a može doći ne samo zbog jedne izolirane radnje, već i zbog niza radnji ili čak i zbog trajnog ponašanja. Takvo se tumačenje ne može osporavati zbog činjenice da bi jedan ili više elemenata navedenog niza radnji ili trajnog ponašanja također mogli predstavljati, sami za sebe ili izolirano, povredu navedene odredbe. Kad su različite radnje dio općeg plana jer njihov istovjetni cilj narušava tržišno natjecanje unutar jedinstvenog tržišta, Komisija ima pravo dotičnim poduzetnicima pripisati odgovornost za te radnje na temelju njihovog sudjelovanja u povredi kao cjelini (vidjeti gore navedenu presudu Amann & Söhne et Cousin Filterie/Komisija, t. 90. i navedenu sudsku praksu).
222 U tom pogledu najprije valja napomenuti da unatoč tomu što joj sudska praksa omogućuje da istovremeno vodi samo jedan postupak i da donese samo jednu odluku u odnosu na više protutržišnih ponašanja o kojima je mogla odlučivati odvojeno, Komisija nije obvezna postupiti na taj način. Tako da se Komisiji u načelu ne može prigovoriti da vodi odvojene postupke u odnosu na različita ponašanja koja može svrstati pod jedinstvenu i trajnu povredu. Pored toga, svako od tih ponašanja moglo bi u sebi sadržavati više povreda.
223 Iz toga slijedi da Komisija ima diskrecijsku ovlast odlučivati o domašaju postupaka koje vodi. Naime, prema sudskoj praksi, ona ne može biti dužna utvrditi i kazniti svako protutržišno ponašanje a ni sudovi Unije ne mogu – makar samo radi smanjenja iznosa novčane kazne – presuditi da je Komisija, u odnosu na dokaze kojima raspolaže, morala utvrditi postojanje povrede u određenom razdoblju i protiv određenog poduzetnika (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Tokai Carbon i dr./Komisija, t. 369. i 370.).
224 Ta diskrecijska ovlast podliježe sudskom nadzoru. Međutim, iz sudske prakse proizlazi da bi se postupanje Komisije moglo smatrati zlouporabom ovlasti samo ako bi bilo dokazano da je bez objektivnog razloga pokrenula dva različita postupka koji se odnose na istu činjeničnu situaciju (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 29. lipnja 2010., Komisija/Alrosa, C‑441/07 P, Zb., str. I‑5949., t. 89.).
225 Komisija je u ovom slučaju smatrala da ne raspolaže, odnosno da još uvijek ne raspolaže, dostatnim dokazima protiv japanskih dobavljača pa je zbog toga odlučila da u odnosu na njih neće pokrenuti postupak u isto vrijeme kao i protiv tužitelja i drugih adresata pobijane odluke. Ta okolnost međutim predstavlja objektivan razlog koji opravdava odluku Komisije. Jasno je da je Komisija u okviru postupka pokrenutog protiv japanskih dobavljača u odnosu na tužitelje dužna poštovati načelo ne bis in idem.
[izostavljeno]
228 U ovom slučaju, najprije valja istaknuti da se počinjena povreda koju Komisija stavlja na teret adresatima pobijane odluke sastoji od činjenice da su s jedne strane sudjelovali na „kristalnim sastancima“, tijekom kojih su određivali minimalne cijene LCD‑a koji su bile predmet kartela, raspravljali o svojim predviđanjima cijena kako bi spriječili njihovo smanjenje i usklađivali povećanje cijena, kao i razinu proizvodnje, te da su s druge strane sudjelovali na dvostranim sastancima koji su se odnosili na teme o kojima se raspravljalo tijekom „kristalnih sastanaka“ (vidjeti gornju točku 20.).
229 Tužitelji međutim priznaju da japanski dobavljači nisu sudjelovali na „kristalnim“ već na drugim sastancima, na kojima pak nisu bili prisutni adresati pobijane odluke.
230 Čak i pod pretpostavkom da su japanski dobavljači, između sebe ili također s adresatima pobijane odluke, proveli zabranjeni sporazum s ciljem narušavanja tržišnog natjecanja u pogledu cijena LCD‑a, ne može se smatrati da njihova strategija s tim ciljem nužno proizlazi iz istog općeg plana i da koristi metode koje su jednake onima čiji su začetnici bili adresati pobijane odluke.
231 Nedostatak dokaza o postojanju općeg plana i zajedničkih metoda objektivan je razlog koji Komisiji omogućuje vođenje postupka zbog povrede koju su počinili tužitelji, a da pritom istim postupkom ne obuhvati povredu koju su možda počinili japanski dobavljači.
[izostavljeno]
234 Među ostalim, valja odbaciti argument koji tužitelji nastoje izvesti iz činjenice da je Komisija u svojim podnescima pred Općim sudom tvrdila da je upravo zato da bi postupila u skladu načelima utvrđenima u presudi Općeg suda od 12. listopada 2007, Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija (T 474/04, Zb., str. II 4225., točke 72. do 81.), izostavila u pobijanoj odluci bilo kakve navode o japanskim dobavljačima iako ih je bila spomenula u obavijesti o utvrđenim činjenicama premda nisu bili adresati te obavijesti.
235 U tom pogledu valja podsjetiti da iz gore navedene presude Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija proizlazi da Komisija u svojim odlukama, posebice u cilju poštovanja pretpostavke nedužnosti, mora izbjegavati objavljivanje navoda koji bi mogli dovesti do optuživanja poduzetnika za povredu, ako se izreka te odluke ne odnosi na navedenog poduzetnika. Međutim činjenica da Komisija u pobijanoj odluci, na temelju načela ustanovljenih u navedenoj presudi, nije spomenula japanske dobavljače znači jedino to da je u odnosu na njih poštovala pretpostavku nedužnosti. S druge strane, činjenica da dotični poduzetnici nisu spomenuti ne može se tumačiti na način da je Komisija, makar i prešutno, zauzela stajalište o sudjelovanju japanskih dobavljača u protutržišnim djelovanjima u vezi s LCD‑ima koji su predmet kartela.
[izostavljeno]
Navodna povreda obveze obrazlaganja
[izostavljeno]
238 U tom pogledu valja podsjetiti da Komisija nije imala nikakvu obvezu u pobijanoj odluci iznijeti razloge zbog kojih nije pokrenula postupak protiv japanskih dobavljača. Naime, obveza obrazlaganja neke odluke ne obuhvaća obvezu institucije koja je donosi da obrazloži činjenicu zašto u odnosu na treće osobe nije donijela slične odluke (presude Općeg suda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, Zb., str. II‑2501., t. 414., i od 4. srpnja 2006., Hoek Loos/Komisija, T‑304/02, Zb., str. II‑1887., t. 63.). Argumentaciju tužitelja treba dakle odbaciti.
Navodna povreda načela pravne sigurnosti i načela ne bis in idem
[izostavljeno]
242 Tužitelji se u ovom slučaju ne mogu pozivati na načelo ne bis in idem, s obzirom na to da se njihova tužba odnosi na odluku kojom se završava prvi postupak koji je Komisija protiv njih pokrenula zbog povrede u vezi s LCD‑ima koji su predmet kartela. Naime, pozivanje na to načelo moguće je samo protiv odluke kojom se zaključuje eventualni drugi postupak koji bi se odnosio na istu povredu. S druge strane, to načelo ne može igrati nikakvu ulogu u odnosu na pobijanu odluku, čije je postojanje uvjet sine qua non kako bi bilo moguće pozivanje na dotično načelo u odnosu na drugi postupak.
243 Pravna sigurnost tužitelja zajamčena je činjenicom da bi svaka odluka kojom bi Komisija protiv njih pokrenula postupak za istu povredu kao što je ona iz pobijane odluke bila protivna načelu ne bis in idem. Poštovanje tog načela nije moguće zamisliti preventivno u okviru ove tužbe protiv pobijane odluke.
244 Što se tiče okolnosti prema kojoj je Komisija u odnosu na japanske dobavljače pokrenula postupak u okviru kojeg je željela prikupiti informacije o tužiteljima, ta okolnost nema nikakav utjecaj na zakonitost pobijane odluke ili na iznos novčane kazne koja je tužiteljima izrečena. Naime, činjenica da je protiv njih pokrenut postupak zbog povrede utvrđene pobijanom odlukom tužitelje ne oslobađa od dužnosti suradnje s Komisijom u cilju postupka koji bi mogao dovesti do utvrđivanja povrede koju su počinili drugi poduzetnici ili čak sami tužitelji, pod uvjetom da se činjenice koje je u tu svrhu utvrdila Komisija razlikuju od onih na kojima se temelji pobijana odluka, pri čemu treba navesti da se potonja ne odnosi na japanske dobavljače.
[izostavljeno]
Navodna povreda načela proporcionalnosti
[izostavljeno]
248 Valja istaknuti da proporcionalnost novčane kazne treba ocjenjivati u odnosu na sve okolnosti povrede (vidjeti presudu Općeg suda od 29. studenoga 2005., SNCZ/Komisija, T‑52/02, Zb., str. II‑5005., t. 58. i navedenu sudsku praksu). Međutim, opasnosti na koje se pozivaju, a koje se tiču činjenice da bi tužitelji, nakon što Komisija pokrene drugi postupak posebice u odnosu na japanske dobavljače, morali snositi dodatne troškove ne mogu se smatrati okolnostima koje se odnose na povredu utvrđenu pobijanom odlukom koju su počinili tužitelji.
[izostavljeno]
Izvršavanje neograničene nadležnosti
252 Tužitelji od Općeg suda, osim djelomičnog poništenja pobijane odluke, zahtijevaju i smanjenje iznosa novčane kazne koju im je Komisija izrekla, temeljeći svoj zahtjev na činjenici da je potonja počinila pogreške na koje se odnose gore ispitani tužbeni razlozi, a kad je riječ o isključenju japanskih dobavljača LCD‑a iz postupka, također i na mogućnosti da tužiteljima zbog pokretanja postupka protiv tih dobavljača bude prouzročena šteta.
253 Iz ispitivanja tužbenih razloga proizlazi da jedina pogreška koju je Komisija počinila u određivanju novčane kazne koju im je izrekla jest ta da je mjesec siječanj 2006. uzela u obzir prilikom izračuna prosječne vrijednosti prihoda od njihove prodaje (gornje točke 195. do 203.). Ne može se međutim, zbog razloga pojašnjenih u gornjoj točki 244., smatrati da je tužiteljima prouzročilo štetu pokretanje postupka u odnosu na japanske dobavljače od strane Komisije. Ta okolnost ni u kojem slučaju nije imala utjecaja na težinu i trajanje povrede koju su počinili tužitelji.
254 U tim okolnostima valja ispitati zahtjev tužiteljâ kojim oni traže da Opći sud ispravi pogrešku koja se odnosi na mjesec siječanj 2006. i da u skladu s time smanji iznos novčane kazne koju im je Komisija izrekla.
255 Valja podsjetiti na to da je sudski nadzor zakonitosti odluka koje donosi Komisija upotpunjen neograničenom nadležnošću, koja je sucu Unije priznata člankom 31. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) sukladno članku 261. UFEU‑a. Navedena nadležnost ovlašćuje suca da, osim samog nadzora zakonitosti kazne, ocjenu Komisije zamijeni svojom ocjenom te da u skladu s time ukine, smanji ili poveća iznos izrečene novčane kazne ili periodičnog penala.
256 Stoga je na Općem sudu da u okviru svoje neograničene nadležnosti u donošenju odluke ocijeni je li tužiteljima izrečena novčana kazna čiji iznos točno odražava težinu i trajanje povrede o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, t. 117. i navedenu sudsku praksu).
257 U predmetnom slučaju treba istaknuti da su stranke suglasne oko činjenice da isključenje mjeseca siječnja 2006. iz izračuna prosječne vrijednosti prihoda od relevantne prodaje tužitelja ima za posljedicu da se iznos novčane kazne koja se ima izreći tužiteljima, primjenjujući na navedeni prosjek metodu jednaku onoj iz pobijane odluke, povećao na iznos od 210.000.000 eura.
258 Stoga u nedostatku ostalih dokaza koji bi mogli opravdati podrobnije preispitivanje iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima pobijanom odlukom, te imajući u vidu sve okolnosti slučaja, taj iznos treba smanjiti na 210.000.000 eura.
259 Pored toga, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, tužbeni zahtjev u preostalom dijelu treba odbiti.
[izostavljeno]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Novčana kazna solidarno izrečena društvima LG Display Co. Ltd i LG Display Taiwan Co. Ltd u članku 2. Odluke Komisije C (2010) 8761 final od 8. prosinca 2010., koja se odnosi na postupak primjene članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (predmet COMP/39.309 – LCD), utvrđuje se u iznosu od 210.000.000 eura.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Društva LG Display i LG Display Taiwan snosit će vlastite, kao i tri četvrtine troškova Europske komisije.
4. Komisija će snositi četvrtinu vlastitih troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 27. veljače 2014.
Potpisi