PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

12. ožujka 2020.(*)

„Državne potpore – Potpore koje je Španjolska dodijelila određenim profesionalnim nogometnim klubovima – Jamstvo – Odluka kojom se potpore proglašavaju nespojivima s unutarnjim tržištem – Prednost – Poduzetnik u teškoćama – Kriterij privatnog ulagača – Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama – Iznos potpore – Korisnik potpore – Načelo nediskriminacije – Obveza obrazlaganja”

U predmetu T‑732/16,

Valencia Club de Fútbol, SAD, sa sjedištem u Valenciji (Španjolska), koju zastupaju J. García‑Gallardo Gil‑Fournier, G. Cabrera López i D. López Rus, odvjetnici,

tužitelj,

kojeg podupire

Kraljevina Španjolska, koju zastupaju J. García‑Valdecasas Dorrego i J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenata,

intervenijent,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju G. Luengo, B. Stromsky i P. Němečková, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije (EU) 2017/365 od 4. srpnja 2016. o državnoj potpori SA.36387 (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2013/CP) koju je provela Španjolska u korist Valencije Club de Fútbol, SAD, Hérculesa Club de Fútbol, SAD i Elchea Club de Fútbol, SAD (SL 2017., L 55, str. 12.),

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: H. Kanninen (izvjestitelj), predsjednik, J. Schwarcz i C. Iliopoulos, suci,

tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 12. ožujka 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj, Valencia Club de Fútbol, SAD, profesionalni je nogometni klub sa sjedištem u Valenciji, Španjolska.

2        Fundación Valencia neprofitna je zaklada čiji je glavni cilj očuvati, prenositi i promicati sportske, kulturne i društvene aspekte tužitelja i njegove veze sa svojim navijačima.

3        Instituto Valenciano de Finanzas (u daljnjem tekstu: IVF), financijska institucija Generalitata Valenciana (Autonomna zajednica Valencija, Španjolska), izdao je 5. studenoga 2009. zakladi Fundación Valencia jamstvo za bankovni zajam u iznosu od 75 milijuna eura, koji je dala banka Bancaja (koja je postala Bankia), pomoću kojeg je ta zaklada stekla 70,6 % tužiteljevih dionica.

4        Jamstvo je pokrilo 100 % iznosa glavnice zajma te kamate i troškove transakcije za koju je izdano jamstvo. Zauzvrat, zaklada Fundaciόn Valencia trebala je IVF‑u plaćati godišnju jamstvenu premiju od 0,5 %. IVF je na ime protujamstva dobio založno pravo drugog reda na tužiteljevim dionicama koje je stekla zaklada Fundaciόn Valencia. Rok otplate pripadajućeg zajma bio je šest godina. Kamatna stopa pripadajućeg zajma u početku je, tijekom prve godine, iznosila 6 %, a zatim je bila jednaka jednogodišnjoj stopi „Euro Interbank Offered Rate” (Euribor), uvećanoj za maržu od 3,5 %, s minimalnom stopom od 6 %. Osim toga, primijenjena je i jednokratna naknada za neiskorišteni dio od 1 %. Planom otplate bilo je predviđeno plaćanje kamate računajući od kolovoza 2010. i plaćanje glavnice u dvije rate od 37,5 milijuna eura, 26. kolovoza 2014. odnosno 26. kolovoza 2015. Bilo je predviđeno da se otplata zajma za koji je izdano jamstvo (glavnica i kamate) treba provesti prodajom tužiteljevih dionica koje je stekla zaklada Fundaciόn Valencia.

5        IVF je 10. studenoga 2010. povisio svoje jamstvo u korist zaklade Fundaciόn Valencia za 6 milijuna EUR‑a, kako bi se za isti iznos povećao postojeći zajam banke Bankia, u cilju pokrivanja otplate glavnice, kamata i troškova proizašlih iz nepodmirenih obveza plaćanja kamata osiguranog zajma od 26. kolovoza 2010. Zbog tog je povećanja početni raspored otplate glavnice zajma promijenjen i dopunjen plaćanjem iznosa od 40,5 milijuna eura 26. kolovoza 2014. i plaćanjem iznosa od 40,5 milijuna eura za 26. kolovoza 2015. Kamatna stopa zajma ostala je nepromijenjena.

6        Obaviještena o postojanju navodnih državnih potpora koje je Autonomna zajednica Valencija dodijelila u obliku jamstava za bankovne zajmove u korist Elchea Club de Fútbol, SAD, Hérculesa Club de Fútbol te tužitelja, Europska komisija pozvala je 8. travnja 2013. Kraljevinu Španjolsku da iznese očitovanja u vezi s tim informacijama. Potonja joj je odgovorila 27. svibnja i 3. lipnja 2013.

7        Dopisom od 18. prosinca 2013. Komisija je obavijestila Kraljevinu Španjolsku o svojoj odluci pokretanja službenog istražnog postupka predviđenog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a. Podneskom od 10. veljače 2014. Španjolska je podnijela svoja očitovanja na odluku o pokretanju postupka.

8        Tijekom službenog istražnog postupka, Komisija je zaprimila očitovanja i informacije od Kraljevine Španjolske, IVF‑a, Lige Nacional de Fútbol Profesional (u daljnjem tekstu: LFP), tužitelja i zaklade Fundación Valencia.

9        Odlukom (EU) 2017/365 od 4. srpnja 2016. o državnoj potpori SA.36387 (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2013/CP) koju je provela Španjolska u korist triju nogometnih klubova iz Valencije: Valencije Club de Fútbol, SAD, Hérculesa Club de Fútbol, SAD i Elchea Club de Fútbol, SAD (SL 2017., L 55, str. 12.; u daljnjem tekstu: pobijana odluka), Komisija je utvrdila da državno jamstvo koje je IVF 5. studenoga 2009. dodijelio za bankovni zajam zakladi Fundación Valencia za upis tužiteljevih dionica, u kontekstu povećanja kapitala o kojem je potonji odlučio (u daljnjem tekstu: mjera 1.), kao i njegovo povećanje o kojem je odlučio 10. studenoga 2010. (u daljnjem tekstu: mjera 4.) (u daljnjem tekstu, zajedno: predmetne mjere) čine nezakonite potpore koje nisu spojive s unutarnjim tržištem, u visini od 19 193 000 eura, odnosno 1 188 000 eura (članak 1.). Komisija je stoga naložila Kraljevini Španjolskoj da zahtijeva povrat navedene potpore od tužitelja (članak 2.), te da povrat potpore „ima trenutačni učinak” (članak 3.).

10      Komisija je u pobijanoj odluci, kao prvo, smatrala da su predmetne mjere, koje je dodijelio IVF, dio državnih sredstava te da se mogu pripisati Kraljevini Španjolskoj. Kao drugo, utvrdila je da je korisnik potpore tužitelj, a ne zaklada Fundación Valencia, koja je djelovala kao financijsko društvo posebne namjene, posebice uzimajući u obzir zadaću predmetnih mjera da se olakša financiranje povećanja tužiteljeva kapitala. Tužiteljeva pak financijska situacija u trenutku dodjele predmetnih mjera bila je financijska situacija poduzeća u teškoćama, u smislu točke 10. podtočke (a) i točke 11. Smjernica Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama (SL 2004., C 244, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 121.; u daljnjem tekstu: Smjernice za sanaciju i restrukturiranje). S obzirom na kriterije utvrđene u njezinoj Obavijesti o primjeni članaka [107.] i [108. UFEU‑a] na državne potpore u obliku jamstava (SL 2008., C 155, str. 10.; u daljnjem tekstu: Obavijest o jamstvima), i s obzirom na tužiteljevu financijsku situaciju, kao i uvjete državnog jamstva koje mu je dodijeljeno, Komisija je utvrdila postojanje neopravdane prednosti koja je mogla narušiti tržišno natjecanje ili prijetiti njegovim narušavanjem i utjecati na trgovinu među državama članicama. Osim toga, Komisija je u pobijanoj odluci kvantificirala element potpore navodno dodijeljene tužitelju, oslanjajući se na referentne stope koje su primjenjive u skladu s Obavijesti Komisije o reviziji metode za utvrđivanje referentnih i diskontnih stopa (SL 2008., C 14, str. 6.; u daljnjem tekstu: Obavijesti o referentnim stopama), s obzirom na nepostojanje znatne usporedbe na temelju sličnih transakcija provedenih na tržištu. Prilikom kvantifikacije sporne potpore, Komisija je smatrala da je vrijednost tužiteljevih dionica, danih kao protujamstvo u zalog IVF‑u, bila blizu nule. Naposljetku, Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da sporna potpora nije bila spojiva s unutarnjim tržištem, posebno s obzirom na načela i uvjete utvrđene u Smjernicama za sanaciju i restrukturiranje. Komisija je u tom pogledu istaknula da je tužiteljev plan održivosti iz svibnja 2009., u smislu povrata održivosti unutar razumnog vremenskog roka, nepotpun.

 Postupak i zahtjevi stranaka

11      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 20. listopada 2016. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

12      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. listopada 2016. tužitelj je podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu, prvenstveno kako bi ishodio odgodu izvršenja članaka 3. i 4. pobijane odluke, u dijelu u kojima Komisija nalaže da se od njega izvrši povrat potpora koje su mu navodno dodijeljene.

13      Komisija je 24. siječnja 2017. podnijela odgovor na tužbu tajništvu Općeg suda.

14      Odlukom od 23. ožujka 2017. predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda odobrio je intervenciju Kraljevini Španjolskoj u potporu tužiteljevu zahtjevu.

15      Tužitelj je 29. ožujka 2017. podnio repliku tajništvu Općeg suda.

16      Kraljevina Španjolska podnijela je 2. lipnja 2017. intervencijski podnesak tajništvu Općeg suda.

17      Komisija je 19. lipnja 2017. podnijela odgovor na repliku tajništvu Općeg suda.

18      Zasebnim aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 1. veljače, 15. veljače, 5. travnja i 27. lipnja 2017., tužitelj je zahtijevao da se osigura povjerljivo postupanje u odnosu na Kraljevinu Španjolsku za određene dijelove tužbe, odgovora na tužbu, replike i odgovora na repliku. Kraljevina Španjolska nije se protivila zahtjevu za povjerljivo postupanje.

19      Komisija i tužitelj podnijeli su 14. i 17. srpnja 2017. tajništvu Općeg suda svoja očitovanja na intervencijski podnesak.

20      Rješenjem od 22. ožujka 2018., Valencia Club de Fútbol/Komisija (T‑732/16 R, neobjavljeno, EU:T:2018:171), koje je potvrđeno povodom žalbe (rješenje od 22. studenoga 2018., Valencia Club de Fútbol/Komisija, C‑315/18 P(R), EU:C:2018:951) predsjednik Općeg suda odbio je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

21      Rješenjima od 26. travnja 2018., Valencia Club de Fútbol/Komisija (T‑732/16, neobjavljeno, EU:T:2018:237) od 26. travnja 2018., Valencia Club de Fútbol/Komisija (T‑732/16, neobjavljeno, EU:T:2018:238) i od 26. travnja 2018.,Valencia Club de Fútbol/Komisija (T‑732/16, neobjavljeno, EU:T:2018:239), predsjednik četvrtog vijeća odbio je zahtjeve za intervenciju zaklade Fundación Valencia, LFP‑a i banke Bankia.

22      Podneskom od 25. svibnja 2018. tužitelj je naveo da želi da ga se sasluša na raspravi.

23      Dopisima tajništva Općeg suda od 5. veljače 2019., Opći je sud postavio pismena pitanja svim strankama, na temelju mjera upravljanja postupkom, predviđenima člankom 89. svojeg poslovnika, na koja su oni odgovorili 20. veljače 2019.

24      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na njega,

–        Komisiji naloži snošenje troškova.

25      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

26      Kraljevina Španjolska zahtijeva od Suda da:

–        prihvati tužbu i poništi pobijanu odluku;

–        Komisiji naloži snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost tužbe u dijelu u kojem upućuje na prilog A.2

27      Komisija prigovara da tužba sadržava općenito upućivanje na izvješće konzultanata koje je naručio tužitelj, priloženo tužbi kao prilog A.2.

28      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi tužba bila dopuštena, potrebno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji proizlaze, barem sažeto, ali dosljedno i razumljivo, iz teksta same tužbe. Iako njezin sadržaj, u vezi s određenim specifičnim točkama, može biti potkrijepljen i dopunjen upućivanjem na odlomke dokumenata koji su joj priloženi, općenito upućivanje na druge tekstove, čak i ako su priloženi tužbi, ne može ispraviti nepostojanje ključnih elemenata pravne argumentacije, koje tužba, na temelju članka 21. Statuta Suda Europske unije, primjenjivom na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53., prvi stavak istog Statuta, i članka 76. točke (d) Poslovnika, mora sadržavati. Prilozi se mogu uzeti u obzir samo ako oni potkrjepljuju ili dopunjuju razloge ili argumente na koje se tužitelji izričito pozivaju u sadržaju svojih podnesaka i kada je moguće precizno utvrditi koji su to tamo sadržani elementi koji potkrepljuju ili dopunjuju navedena sredstva ili argumente (vidjeti presudu od 13. prosinca 2018., Ryanair i Airport Marketing Services/Komisija, T‑53/16, u žalbenom postupku, EU:T:2018:943, t. 379. i navedenu sudsku praksu).

29      U ovom predmetu, valja istaknuti da tužba ne samo da ne sadržava općenito pozivanje na prilog A.2, nego na sistematični način identificira, pozivajući se na taj prilog, njegovu specifičnu točku ili točke koje dopunjuju ili potkrjepljuju argument iznesen u tužbi. K tomu, u tužbi su u nekoliko navrata preuzeti cijeli ulomci priloga. Stoga valja utvrditi da tužitelj, suprotno onomu što tvrdi Komisija, nije na općenit način upućivao na prilog A.2 i da je prema tome tužba u tom pogledu dopuštena.

 Dopuštenost argumenata iznesenih u prilogu A.2

30      Komisija tvrdi da je prilog A.2 nedopušten jer sadržava argumente koji nisu izneseni u tužbi.

31      Iz razmatranja priloga A.2 proizlazi da su u njemu izneseni argumenti izričito navedeni u tužbi. Komisija uostalom nije identificirala argumente koji se, prema njoj, nalaze u navedenom prilogu, a da nisu izneseni u tužbi.

32      Prema tome, valja odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka, koji je Komisija istaknula u odnosu na argumente navedene u prilogu A.2.

 Dopuštenost osmog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

33      Prema tužitelju, iz razmatranja iznesenih u prvom do sedmog tužbenog razloga proizlazi da pobijana odluka ne sadržava obrazloženje u pogledu aspekata koji su ključni za ocjenu postojanja potpore i njezine nespojivosti.

34      Kada ga je Opći sud tijekom rasprave upitao je li poštovao zahtjeve jasnoće i preciznosti, kako proizlaze iz članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 76. točke (d) Poslovnika, tužitelj je u biti naveo, obrazlažući ovaj tužbeni razlog, da je u cilju ostvarivanja sažetosti, upućujući na druge tužbene razloge, identificirao sedam točaka koje su prema njemu nedostatno obrazložene.

35      U ovom predmetu Opći sud utvrđuje da se tužitelj zadržao na tome da na općenit način ponovi razmatranja na kojima se temelje drugi tužbeni razlozi. Kako je to ispravno iznijela Komisija, tužitelj ne precizira odlomke pobijane odluke koji su nedostatno obrazloženi, a štoviše ne objašnjava niti zbog čega ti odlomci ne bi omogućili zainteresiranim osobama da shvate Komisijino rasuđivanje.

36      Osim toga, tužiteljevo upućivanje na druge tužbene razloge usmjereno je isključivo na nedostatke analize ili provjere, kao i na pogreške u ocjeni, što se sve odnosi na osnovanost obrazloženja pobijane odluke.

37      Međutim, valja podsjetiti da obveza obrazlaganja propisana člankom 296. UFEU‑a predstavlja bitnu procesnu pretpostavku koja se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost osporenog akta. Iz toga slijedi da prigovori i argumenti kojima se osporava osnovanost akta nisu relevantni u okviru razloga koji se odnosi na nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja (presuda od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 85.).

38      Imajući sve prethodno u vidu, valja smatrati da ovaj tužbeni razlog, kako je iznesen, ne zadovoljava zahtjeve jasnoće i preciznosti koji proizlaze iz članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 76. točke (d) Poslovnika.

39      Ovaj tužbeni razlog stoga treba proglasiti nedopuštenim. K tomu, okolnosti slučaja ne opravdavaju da Opći sud po službenoj dužnosti razmotri pitanje je li Komisija poštovala svoju obvezu obrazlaganja.

 Meritum

40      U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe osam tužbenih razloga, koji se temelje:

–        prvi, u biti, na očitim pogreškama u ocjeni prilikom utvrđivanja prednosti;

–        drugi, iznesen podredno, na očitoj pogrešci u ocjeni prilikom ispitivanja spojivosti navodnih potpora;

–        treći do petog, izneseni još podrednije, na očitoj pogrešci u ocjeni prilikom izračuna iznosa potpore, zatim na drugim pogreškama u izračunu glavnice i kamata te na povredi načela proporcionalnosti;

–        šesti, iznesen podredno, na pogrešci u identifikaciji korisnika navodne potpore;

–        sedmi, na povredi načela nediskriminacije;

–        osmi, na povredi obveze obrazlaganja.

41      Navedene tužbene razloge valja ispitati redoslijedom kojim su izneseni, uz iznimku, s jedne strane, šestog tužbenog razloga, koji valja ispitati nakon prvog tužbenog razloga, kako je tužitelj pozvao Opći sud da to učini te, s druge strane, sedmog razloga, koji se odnosi na osnovanost kvalifikacije potpore kao nezakonite i nespojive i koji stoga valja ispitati prije trećeg tužbenog razloga, koji se odnosi na izračun iznosa potpore. Konačno, valja ponoviti da je Opći sud već odlučio o osmom tužbenom razlogu, te ga odbacio (vidjeti gore navedene točke 33. do 39.).

 Prvi tužbeni razlog, koji se u biti temelji na očitim pogreškama u ocjeni prilikom utvrđivanja prednosti

42      Prvi tužbeni razlog strukturiran je u tri dijela, koji se temelje na očitim pogreškama koje je počinila Komisija jer je, kao prvo, tužitelja okarakterizirala kao poduzeće u teškoćama, kao drugo, utvrdila da predmetne mjere pokrivaju više od 80 % iznosa zajma te, kao treće, utvrdila da tužitelj nije bio platio tržišnu cijenu.

–       Doseg prvog tužbenog razloga i njegova dopuštenost u dijelu u kojem se odnosi na mjeru 4.

43      U odgovoru na jedno pitanje koje je Opći sud postavio u okviru mjera upravljanja postupkom, a potom i tijekom rasprave, tužitelj je istaknuo da se prvi tužbeni razlog ne odnosi samo na mjeru 1., nego i na mjeru 4. Tijekom rasprave Komisija je istaknula nedopuštenost tog tužbenog razloga u dijelu u kojem se odnosi na mjeru 4.

44      Ispitan, još uvijek unutar istog okvira, o dopuštenosti tužbenog razloga u dijelu u kojem se odnosi na mjeru 4., u kontekstu zahtjeva jasnoće i preciznosti koji proizlaze iz članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 76. točke (d) Poslovnika, tužitelj tvrdi da je navedena mjera izričito obuhvaćena tužbom u navođenju zahtjeva tužbe kao i u uvodu iznošenja razloga. K tomu, opća upućivanja na „jamstvo”, kao i spominjanje „predmetnih jamstvenih mjera” u okviru prvog tužbenog razloga, trebaju se, prema tužitelju, nužno shvatiti kao da istodobno obuhvaćaju mjere 1. i 4. Osim toga, u izvješću u prilogu A.2 iznesena je, u cilju potkrepljivanja svih predmetnih tužbenih razloga, pa tako i prvog, opća ekonomska ocjena tih dviju mjera. Konačno, tužitelj upućuje na svoj drugi tužbeni razlog, u kojem tvrdi da mjere 1. i 4. predstavljaju jednu te istu mjeru potpore.

45      U tom pogledu, prikladno je ponoviti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi, navedenoj u gornjoj točki 28., za dopuštenost tužbe u smislu članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 76. točke (d) Poslovnika, nužno da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji proizlaze, barem sažeto, ali na dosljedan i razumljiv način, iz teksta same tužbe. Prema tome, samo apstraktno navođenje tužbenog razloga nije u skladu sa zahtjevima Poslovnika (presuda od 12. rujna 2018. De Geoffroy i dr./Parlament, T‑788/16, neobjavljena, EU:T:2018:534, t. 72.).

46      U ovom predmetu, tužitelj kao uvod u dio svoje tužbe naslovljen „Pravo” navodi da smatra da mjere 1. i 4. ne predstavljaju državne potpore jer nije dokazano postojanje prednosti. Iz toga proizlazi da se prvi razlog, koji se odnosi na dokazivanje postojanja prednosti, može protumačiti na način da je usmjeren protiv Komisijinih ocjena formuliranih kako u pogledu mjere 1., tako i u pogledu mjere 4.

47      Ipak, kako to proizlazi iz načela navedenih u gornjoj točki 45., za dopuštenost razloga nije dovoljno da je iznesen u apstraktan način. Potrebno je još i da bitna činjenična i pravna pitanja na kojima se on temelji proizlaze, na dosljedan i razumljiv način, iz teksta same tužbe.

48      U tom pogledu, valja prvo primijetiti da elementi izneseni u okviru prvog tužbenog razloga ni u jednom trenutku nisu izričito usmjereni na mjeru 4. Opći sud zatim utvrđuje da se tužiteljevi argumenti u potporu prvog tužbenog razloga, uključujući i onda kada se oslanjaju na izvješće u prilogu A.2, u potpunosti zasnivaju na pretpostavci da je relevantna situacija ona koja je bila aktualna u trenutku dodjele mjere 1., u studenome 2009., te da ona s druge strane ne obuhvaća situaciju od 10. studenog 2010., na dan kada je dodijeljena mjera 4. Iako tužitelj naknadno, u odgovoru na pitanje Općeg suda, upućuje na svoj argument u potporu drugog tužbenog razloga prema kojem mjere 1. i 4. u stvarnosti predstavljaju jednu te istu mjeru potpore, nužno je konstatirati da taj argument nije iznesen u tužbi u potporu prvom tužbenom razlogu.

49      Iz svega iznesenog proizlazi da u tužbi ne postoji ni jedan argument izričito usmjeren protiv utvrđivanja prednosti koja proizlazi iz mjere 4. Osim toga, argumenti izneseni u prilog prvom tužbenom razlogu, navodno usmjereni protiv utvrđivanja prednosti iz mjere 4., ne proizlaze s potrebnom jasnošću iz sadržaja tužbe.

50      Stoga valja prvi tužbeni razlog, u dijelu u kojem se odnosi na mjeru 4., proglasiti nedopuštenim.

–       Prvi dio, koji se temelji na očitoj pogrešci Komisije prilikom kvalifikacije tužitelja kao poduzeća u teškoćama

51      Tužitelj, kojeg podupire Kraljevina Španjolska, prvenstveno ističe specifičnosti poslovnog modela profesionalnih nogometnih klubova, koji se zasniva na različitim nefinancijskim čimbenicima, poput njihove društvene i obrazovne uloge, o kojima UFEU uostalom vodi računa u članku 165. stavku 1., drugom podstavku UFEU‑a. Tužitelj, poput LFP‑a tijekom upravnog postupka, smatra da primjena Smjernica za sanaciju i restrukturiranje, poput primjene u ovom slučaju, a imajući u vidu te sektorske specifičnosti, nije prikladna. K tomu je Komisija trebala utvrditi da knjigovodstvena vrijednost profesionalnih nogometnih klubova ne odražava nužno, s jedne strane, cijenu koju su ulagači spremni platiti i, s druge strane, očekivanu dobit u slučaju daljnje prodaje kluba.

52      Tužitelj zatim prigovara da je Komisija u ocjeni njegove financijske situacije zanemarila važnost tržišne vrijednosti igrača nogometnog kluba. Posebno prigovara da je Komisija zanemarila razliku između knjigovodstvene i tržišne vrijednosti, iako ju je tužitelj objasnio tijekom upravnog postupka, te da je prenaglasila smanjenje vrijednosti igrača u slučaju rasprodaje kada postoje financijske poteškoće, kao i promjenjivost koja je posljedica rizika od ozljede od kojeg je tužitelj osiguran.

53      Tužitelj se naposljetku poziva na pouzdanost i vjerodostojnost plana održivosti iz 2009., čije su prognoze u smislu prihoda i troškova odgovarajuće, u skladu s profitabilnošću usporedivih europskih i španjolskih nogometnih klubova i stoga dostatne da omoguće funkcioniranje kluba na održivoj osnovi.  U tom pogledu, Komisija se ne može pozivati na rizik nevraćanja zajma koji je osiguran 2009., zato što je teret vraćanja navedenog zajma na zakladi Fundación Valencia, a ne na tužitelju. K tomu je istaknuto da su prihodi u velikoj mjeri premašili prognoze plana održivosti i da taj rast odražava, među ostalim, izvršenje ugovora o radijskom emitiranju, zaključenog prije dodjele jamstva.

54      Komisija tvrdi da ni jedan od argumenata koje je iznio tužitelj ne može dovesti u pitanje zaključak prema kojem je on bio u teškoćama na dan dodjele predmetnih mjera.

55      Prije svega, sudska praksa u primjeni pravila iz područja državnih potpora ne poznaje iznimku koja se odnosi na sport. Usto, cilj koji je IVF naveo u trenutku dodjele predmetnih mjera nije bitan, s obzirom na to da je pojam potpore, kao i pojam financijske poteškoće, objektivan. U svakom slučaju Komisija je u svojoj analizi plana održivosti vodila računa o relevantnim elementima ekonomskog konteksta nogometnog sektora. Ističući okolnost da su ulagači spremni kupiti dionice klubova s negativnom knjigovodstvenom vrijednosti ona ne dovodi u pitanje nužnost da prije takvog ulaganja raspolažu s pouzdanim i vjerodostojnim financijskim prognozama, dodajući da joj tijekom upravnog postupka nije podneseno nijedno izvješće o vrijednosti tužiteljeve imovine.

56      Nadalje, Komisija ističe da je, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, vodila računa o tržišnoj vrijednosti njegovih igrača, ali je zaključila da njihova velika vrijednost ne dovodi u pitanje zaključak da se on nalazi u teškoćama. U tom pogledu, Komisija ističe da se primjeri prodaje koje spominje tužitelj tiču u bitnome transfera koji su se zbili nakon dodjele zajma za kojeg jamči IVF i pokazuju da transfer igrača pretpostavlja dugačke pregovore, što je od utjecaja kada se prodaja zbog financijskih teškoća mora dogoditi brzo. Osim toga, igrače se ne može transferirati istovremeno, jer ne dosižu veliku tržišnu vrijednost u isto vrijeme. Naposljetku, iako je klub osiguran od rizika koji prati njegove igrače, ozljeda unatoč tomu ima utjecaj na prodajnu vrijednost igrača i neizravno na klupske rezultate.

57      U konačnici, kada je riječ o planu održivosti iz 2009., Komisija smatra da tužitelj nije dostavio niti jedan element koji bi doveo u pitanje utvrđenje prema kojemu taj plan, s jedne strane, ne sadržava ni jednu analizu osjetljivosti s obzirom na rizike koji bi mogli utjecati na tužiteljeve financijske rezultate te se, s druge strane, zasniva na izgledima koji ne mogu omogućiti vraćanje dugoročne održivosti. Komisija k tomu osporava komparativni i sektorski pristup zauzet u izvješću koje čini prilog A.2, na temelju kojeg se zaključuje da tužitelj nije u teškoćama. Naposljetku, Komisija, suprotno onomu što tužitelj tvrdi u replici, smatra da pitanje tužiteljeve sposobnosti da vrati zajamčeni zajam jest relevantno, jer je nesporno da je on korisnik navedenog zajma.

58      Valja ponoviti da je Komisija u specifičnom području državnih potpora vezana okvirima i obavijestima koje donosi, u mjeri u kojoj oni ne odstupaju od odredaba Ugovora (presuda od 2. prosinca 2010., Holland Malt/Komisija, C‑464/09 P, EU:C:2010:733, t. 47.). Posebice, ti se tekstovi ne mogu tumačiti u smislu kojim se smanjuje doseg članaka 107. UFEU‑a i 108. UFEU‑a ili u suprotnosti s ciljevima koji se njima žele postići (presuda od 11. rujna 2008., Njemačka i dr./Kronofrance, C‑75/05 P i C‑80/05 P, EU:C:2008:482, t. 61. i 65.).

59      Osim toga, sud Unije ne može u okviru tog nadzora Komisijinu gospodarsku ocjenu zamijeniti svojom. Naime, nadzor koji sudovi Unije provode nad Komisijinim složenim gospodarskim ocjenama suženi je nadzor koji se nužno ograničava na provjeru poštovanja postupovnih pravila i pravila o obrazloženju, točnosti činjeničnog stanja kao i postojanja eventualne očite pogreške u ocjeni i zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

60      U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se Komisija, kako bi utvrdila da je poduzetnik u teškoćama, oslanja na složene ekonomske ocjene na koje Opći sud provodi samo ograničeni nadzor (vidjeti u tom smislu presude od 24. rujna 2008., Kahla/Thüringen Porzellan/Komisija, T‑20/03, EU:T:2008:395, t. 133.; od 3. ožujka 2010., Freistaat Sachsen/Komisija, T‑102/07 i T‑120/07, EU:T:2010:62, t. 122. i 157.; od 12. svibnja 2011., Région Nord‑Pas‑de‑Calais i Communauté d’agglomération du Douaisis/Komisija, T‑267/08 i T‑279/08, EU:T:2011:209, t. 153. i od 3. srpnja 2013., MB System/Komisija, T‑209/11, neobjavljena, EU:T:2013:338, t. 37.).

61      Međutim, iako Komisija uživa široke diskrecijske ovlasti čije izvršavanje uključuje procjene gospodarske naravi koje treba dati u kontekstu Unije, to ne znači da se sudovi Unije moraju suzdržati od nadzora tumačenja podataka gospodarske naravi koje je izvršila Komisija. Naime, prema sudskoj praksi, sudovi Unije ne trebaju posebno provjeriti samo činjeničnu točnost navedenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost, nego i ispitati sadržavaju li ti elementi sve relevantne podatke koje treba uzeti u obzir za ocjenu složene situacije i jesu li takve naravi da podupiru zaključke koji iz njih proizlaze (presude od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 64. i 65., i od 2. ožujka 2012., Nizozemska/Komisija, T‑29/10 i T‑33/10, EU:T:2012:98, t. 102.).

62      U ovom se slučaju Komisija u uvodnim izjavama 73. do 77. pobijane odluke oslanjala na točku 10. podtočku (a) i točku 11. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje, kako bi kvalificirala tužitelja kao poduzeće u teškoćama na dan usvajanja sporne mjere 1.

63      Točka 10. podtočka (a) Smjernica za sanaciju i restrukturiranje, predviđa da se, u načelu i neovisno o svojoj veličini, za poduzeće smatra da je u teškoćama „u slučaju društva s ograničenom odgovornošću, ako je više od polovice temeljnog kapitala nestalo, a više od četvrtine tog kapitala izgubljeno je u prethodnih dvanaest mjeseci”. Nadalje, u smislu točke 11., „može se smatrati da je poduzeće u teškoćama iako ne postoji niti jedna okolnost iz točke 10., posebno ako su prisutni uobičajeni znakovi poduzeća u teškoćama, kao primjerice povećavanje gubitaka, smanjenje prometa, rast zaliha, višak kapaciteta, smanjenje novčanih tokova, rast duga, rast troškova kamata i pad ili nulta neto vrijednost imovine”.

64      Komisija je, kao prvo, u uvodnoj izjavi 73. pobijane odluke, istaknula da iako tužiteljev temeljni kapital nije bio izgubljen tijekom tri prethodne fiskalne godine koje prethode dodjeli mjere 1., njegov ukupni kapital bio je negativan na kraju fiskalnih godina 2006./2007. i 2008./2009. Komisija nadalje navodi da „je izgubljeno više od četvrtine [temeljnog kapitala] u fiskalnoj godini koja je završila u lipnju 2009.”. Ti su elementi, uzeti zajedno, prema Komisiji dovoljni za zaključak da su kriteriji definirani u točki 10., podtočki (a) Smjernica za sanaciju i restrukturiranje ispunjeni, jer da je tužitelj bio donio odgovarajuće mjere za očuvanje njegove imovine, primjerice kapitalizirajući svoje gubitke, cijeli bi njegov temeljni kapital bio izgubljen, jer je on bio manji od akumuliranih gubitaka (uvodna izjava 74.).

65      Komisija zatim u uvodnoj izjavi 75. pobijane odluke ističe da su kriteriji definirani u točki 11. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje također ispunjeni. U tom pogledu ona ističe da je tužitelj pretrpio znatne gubitke tijekom fiskalnih godina 2006./2007. i 2008./2009., u visini od 26,1 milijun eura, odnosno 59,2 milijuna eura, te da se njegov promet smanjio za više od 20 %, sa 107,6 milijuna eura (fiskalna godina 2006./2007.) na 82,4 milijuna eura (fiskalna godina 2008./2009.). Komisija dodaje da je tužitelj bio visoko zadužen, što se može vidjeti prema omjeru duga i kapitala koji je iznosio 73,5 u lipnju 2008. te je bio negativan u lipnju 2007. i lipnju 2009.

66      U ovom slučaju valja prvo razmotriti jesu li ispunjeni kriteriji definirani u točki 10. podtočki (a) Smjernica za sanaciju i restrukturiranje. Samo ako navedeni kriteriji nisu ispunjeni pristupit će se, u slučaju potrebe, ispitivanju tužiteljeve situacije u pogledu točke 11. navedenih smjernica.

67      U svrhu utvrđenja jesu li ti kriteriji ispunjeni, potrebno je najprije pojasniti doseg pojmova nestanak i gubitak temeljnog kapitala društva iz točke 10. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje (vidjeti točku 63. ove presude), s obzirom na to da o njemu raspravljaju stranke, osobito u pogledu utvrđenja iz uvodne izjavi 73. pobijane odluke da se tužiteljev temeljni kapital nije bio smanjio prije dodjele mjere 1. (vidjeti točku 64. ove presude). Komisija je tako tijekom rasprave istaknula da se izraz „više od polovice iznosa temeljnog kapitala je nestalo” treba shvatiti tako da obuhvaća pretpostavku da je neto imovina poduzetnika u tolikoj mjeri smanjena da je manja od polovine njegova temeljnog kapitala. Okolnost da je vrijednost temeljnog kapitala ostala ista nije relevantna. Kraljevina Španjolska suprotno tomu u biti tvrdi da je Komisija pomiješala pojmove temeljnog kapitala i kapitala, tako da je utvrđenje u pobijanoj odluci o nepostojanju smanjenja tužiteljeva temeljnog kapitala trebalo navesti Komisiju da u ovom slučaju ne primijeni točku 10. podtočku (a) Smjernica za sanaciju i restrukturiranje.

68      U tom pogledu, odredbe točke 10. podtočke (a) Smjernica za sanaciju i restrukturiranje upućuju „analogijom” na članak 17. Druge direktive Vijeća 77/91/EEZ od 13. prosinca 1976. o koordinaciji zaštitnih mehanizama koje, radi zaštite interesa članica i ostalih, države članice zahtijevaju od trgovačkih društava u smislu članka 58. stavka 2. Ugovora, s obzirom na osnivanje dioničkih društava i održavanje i promjenu njihova kapitala, a s ciljem ujednačavanja tih zaštitnih mehanizama (SL 1977., L 26, str. 1.) (SL, specijalno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 3.), koji je na dan donošenja pobijane odluke postao članak 19. Direktive 2012/30/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o usklađivanju zaštitnih mehanizama koje, radi zaštite interesa članova i trećih osoba, države članice zahtijevaju od trgovačkih društava u smislu članka 54. drugog stavka Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u pogledu osnivanja dioničkih društava te održavanja i promjene njihova kapitala, a s ciljem ujednačavanja tih zaštitnih mehanizama (SL 2012., L 315, str. 74.) (SL, specijalno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 32.), koji propisuje da „u slučaju ozbiljnog gubitka upisanog kapitala mora […] u roku propisanom zakonodavstvima država članica sazvati glavnu skupštinu dioničara i preispitati treba li društvo likvidirati ili je potrebno donijeti druge mjere”, pri čemu iznos tog gubitka države članice ne mogu odrediti „kao iznos koji je viši od polovine upisanog kapitala”. U okviru gore navedenih direktiva, pojam „upisani kapital” miješa se s pojmom „temeljni kapital” (vidjeti u tom smislu presudu od 23. ožujka 2000., Diamantis, C‑373/97, EU:C:2000:150, t. 3. i 32.). S obzirom na cilj koji se želi postići tim odredbama, kojima se propisuje posebna obveza sazivanja glavne skupštine, te sustavnog položaja tih odredaba, koji se odvojeno i zasebno odnosi na slučajeve „smanjenja [temeljnog] kapitala” i potvrđuje nadležnost glavne skupštine u tom pogledu, jasno proizlazi da se „ozbiljni gubitak [temeljnog] kapitala” iz članka 17. Druge direktive 77/91 ne može izjednačiti sa smanjivanjem temeljnog kapitala o kojem odlučuju nadležni organi društva, nego obuhvaća pretpostavku smanjenja kapitala koja, ako je nužno, može dovesti do odluke navedenih organa društva o smanjenju temeljnog kapitala odnosnog društva. Vodeći pak računa o utvrđenoj vezi između točke 10. podtočke (a) Smjernica za sanaciju i restrukturiranje s odredbama gore spomenutih direktiva, pojmove nestanka i gubitka temeljnog kapitala, koji se nalaze u točki 10. podtočki (a) navedenih smjernica, i pojam „ozbiljnog gubitka [temeljnog] kapitala”, navedenog u navedenim direktivama, treba tumačiti dosljedno.

69      Opći je sud uostalom već presudio da je razina kapitala relevantan pokazatelj za utvrđivanje je li došlo do nestanka ili gubitka temeljnog kapitala u smislu točke 10. podtočke (a) Smjernica za sanaciju i restrukturiranje, bez obzira na to što nije utvrđeno smanjenje temeljnog kapitala (vidjeti u tom smislu presude od 15. lipnja 2005., Corsica Ferries France/Komisija, T‑349/03, EU:T:2005:221, t. 196. i od 3. ožujka 2010., Freistaat Sachsen/Komisija, T‑102/07 i T‑120/07, EU:T:2010:62, t. 106.).

70      Imajući sve navedeno u vidu, valja zaključiti da se Komisija mogla osloniti na tužiteljevu razinu kapitala prilikom utvrđivanja jesu li ispunjeni kriteriji definirani u točki 10. podtočki (a) Smjernica za sanaciju i restrukturiranje.

71      U ovom predmetu, Komisija je u uvodnoj izjavi 73. pobijane odluke zaključila da tužiteljevi financijski izvještaji, zbog akumuliranih gubitaka koji su na kraju fiskalne godine 2008./2009.. viši od njegova ukupnog temeljnog kapitala, ukazuju na postojanje negativnog kapitala. Komisija u navedenoj uvodnoj izjavi također navodi da „je izgubljeno više od četvrtine [temeljnog] kapitala u fiskalnoj godini koja je završila u lipnju 2009.”. Ta tvrdnja potkrijepljena je tužiteljevim financijskim podacima iznesenima u uvodnoj izjavi 15. pobijane odluke. Naime, tužiteljev kapital predstavljao je u lipnju 2008. otprilike polovinu njegova temeljnog kapitala (5,9 odnosno 9,2 milijuna eura) te je, kako je upravo navedeno, postao negativan u lipnju 2009., zbog čega je više od polovine temeljnog kapitala, pa dakle više od jedne njegove četvrtine, bilo „izgubljeno” tijekom fiskalne godine 2008./2009.

72      Ostaje ocijeniti jesu li tri argumenta koja je tužitelj iznio u okviru ovog dijela – a koji se temelje, prvi, na specifičnostima sektora profesionalnog nogometa, drugi, na zanemarivanju tržišne vrijednosti tužiteljevih igrača i, treći, na pouzdanosti i vjerodostojnosti plana održivosti iz 2009. – u potpunosti ili djelomično takvi da mogu dovesti u pitanje zaključak Komisije prema kojem je, na temelju razine kapitala, tužitelj bio poduzeće u teškoćama u pogledu kriterija definiranih točkom 10. podtočkom (a) Smjernica za sanaciju i restrukturiranje.

73      Kao prvo, kada je riječ o posebnostima sektora profesionalnog nogometa, valja prije svega konstatirati da članak 165. stavak 1. drugi podstavak UFEU‑a propisuje da „Unija doprinosi promidžbi europskog sporta, vodeći pritom računa o [njegovoj] specifičnoj prirodi […] te njegovoj društvenoj i obrazovnoj ulozi”.

74      U tom pogledu, iako zahtjevi postavljeni u članku 165. stavku 1. drugom podstavku UFEU‑a pretpostavljaju da, u slučaju potrebe, Komisija ocjenjuje sukladnost potpore uzimajući u obzir cilj promidžbe sporta, u okviru široke diskrecijske ovlasti koja joj u tom stadiju pripada (vidjeti, u tom smislu, presudu od 9. lipnja 2016., Magic Mountain Kletterhallen i dr./Komisija, T‑162/13, neobjavljenu, EU:T:2016:341, t. 79. i 80.), članak 107. stavak 1. UFEU‑a unatoč tomu u stadiju koji prethodi kvalifikaciji mjere potpore ne razlikuje državne intervencije prema njihovim uzrocima ili ciljevima, nego ih definira s obzirom na njihove učinke (presuda od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere” i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 94.).

75      Sud je tako presudio, kada je riječ o nužnosti uzimanja u obzir zahtjeva koji se odnose na zaštitu okoliša, koja proizlazi iz UFEU‑a, da ona ne opravdava isključenje mjere iz područja primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a, jer uzimanje u obzir takvih zahtjeva u svakom slučaju može uspješno izvršiti tijekom ocjene spojivosti u skladu s člankom 107. stavkom 3. UFEU‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 92.).

76      Osim toga, tužitelj ne osporava ekonomsku prirodu nogometne prakse profesionalnih nogometnih klubova, koju je Opći sud već prepoznao (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2005., Piau/Komisija, T‑193/02, EU:T:2005:22, t. 69.).

77      Imajući u vidu sve navedeno, valja zaključiti da Komisija nije bila u obvezi, na temelju članka 165. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, voditi računa o posebnostima tužitelja kao profesionalnog nogometnog kluba, osim onih koje su izravno bitne za ispitivanje objektivnog pojma poduzeća u teškoćama.

78      Tužitelj međutim prigovara Komisiji da je u svojem pristupu propustila voditi računa o nizu čimbenika predstavljenih kao „nefinancijski” i specifičnih za poslovni model profesionalnih nogometnih klubova, poput uloga sportskog uspjeha ili broja navijača i pretplatnika.

79      Valja istaknuti da tužitelj ovdje samo ističe parametre koji imaju izravan učinak na ekonomski učinak pa tako i na financijske rezultate profesionalnog nogometnog kluba. Tužitelj se uostalom u svojim podnescima poziva i na znatno smanjenje prihoda do kojeg je došlo zbog nesudjelovanja u Ligi prvaka Unije europskih nogometnih saveza (UEFA) tijekom sezone 2008. – 2009. Iz toga slijedi da Komisijino ispitivanje tužiteljevih financijskih rezultata nužno uzima u obzir gore navedene parametre u mjeri u kojoj oni imaju učinak na tužiteljevu financijsku stabilnost.

80      Nadalje, Komisija je u svojoj analizi plana održivosti iz 2009. (uvodna izjava 110. pobijane odluke) posebno ukazala na više tih čimbenika, poput sportskog učinka ili mogućnosti navijača da plate pojedinačne ili sezonske ulaznice. Tužiteljev argument dakle činjenično nije osnovan.

81      Valja štoviše istaknuti da se tužiteljevi argumenti zasnivaju na općenitim navodima zajedničkima cijelom sektoru, koji ne mogu dovesti u pitanje Komisijine zaključke koji se odnose na tužiteljevu ekonomsku i financijsku situaciju.

82      Tužitelj isto tako navodi da knjigovodstvena vrijednost profesionalnih nogometnih klubova ne odražava nužno cijenu njihove kupnje ili daljnje prodaje. Prema tome, privatni ulagači spremni su platiti visoke iznose radi stjecanja kontrole nad nogometnim klubovima čija je knjigovodstvena vrijednost negativna.

83      Tužitelj se međutim zadržao na tome da tu tvrdnju poprati dvama primjerima engleskih nogometnih klubova, koji imaju negativnu knjigovodstvenu vrijednost, otkupljenih između 2007. i 2009. godine. Takva argumentacija u svakom slučaju zbog svoje općenitosti ne može opovrgnuti utvrđenje do kojeg je Komisija došla nakon ispitivanja tužiteljeve individualne situacije (vidjeti gornje točke 64. i 65.), pri čemu se podsjeća da se pojam poduzetnik u teškoćama mora ocjenjivati samo s obzirom na konkretne pokazatelje financijske i ekonomske situacije predmetnog poduzetnika (presuda od 6. travnja 2017., Regione autonoma della Sardegna/Komisija, T‑219/14, EU:T:2017:266, t. 184.).

84      Kao drugo, kada je riječ o argumentu koji se odnosi na Komisijino zanemarivanje tržišne vrijednost tužiteljevih igrača prigodom ocjenjivanja njegove financijske situacije, valja uvodno istaknuti da Smjernice za sanaciju i restrukturiranje, u verziji koja je primjenjiva na ovaj predmet, propisuju da će Komisija „posebno” smatrati da je poduzeće u teškoćama kada postoje okolnosti predviđene točkom 10. podtočkom (a). Time je Komisija odredila pristup koji, u samom svojem tekstu, dopušta mogućnost da odstupi od tog stajališta (vidjeti u tom smislu presudu od 6. travnja 2017., Saremar/Komisija, T‑220/14, EU:T:2017:267, t. 174. (neobjavljena)).

85      Osim toga, kao što je navedeno u točki 9. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje, pojam poduzeća u teškoćama obuhvaća poduzeće koje nije sposobno, bilo vlastitim sredstvima ili sredstvima koja može osigurati od svojih vlasnika/dioničara ili vjerovnika, spriječiti gubitke koji bi bez vanjske intervencije javnih tijela vlasti gotovo sigurno kratkoročno ili srednjoročno ugrozili njegov opstanak. Iako Komisija u točkama 10. i 11. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje ima pravo iznijeti određene osobito relevantne indicije financijskih teškoća, koje konkretno ilustriraju pojam poduzeća u teškoćama, ona se ipak ne može odreći diskrecijske ovlasti koja joj pripada u provođenju složenih gospodarskih ocjena, kao što je to slučaj u ovom predmetu u kojem je riječ o ispitivanju tužiteljeve financijske situacije (vidjeti točku 60. ove presude).

86      Imajući to na umu, prvo valja konstatirati da Komisija nije zanemarila ni tržišnu ni knjigovodstvenu vrijednost tužiteljevih igrača, s obzirom na to da ih je uzela u obzir da bi donijela zaključak da se tužiteljev kreditni rejting na dan dodjele predmetnih mjera ne može smatrati nižim od kategorije CCC (uvodne izjave 80. i 81. pobijane odluke).

87      Ipak, Komisija je u uvodnoj izjavi 82. pobijane odluke smatrala da „relativno visoka knjigovodstvena vrijednost nogometnih igrača (imovine) kluba Valencia CF ne znači da klub nije bio u financijskim teškoćama”. Komisija u tom pogledu navodi da bi „vrijednost rasprodaje [igrača kluba Valencia CF] po preniskim cijenama bila […] relativno niska jer bi se [kupci] koristili poznatom činjenicom poteškoća prodavatelja (Valencia CF) kako bi postigli niske cijene”. Ističe nadalje da tržišna vrijednost igrača ovisi o slučajnim događajima, osobito kada je riječ o ozljedama.

88      Iz toga slijedi da Komisija, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, nije odbila uzeti u obzir tržišnu vrijednost njegovih igrača kako bi u točkama 80. i 81. pobijane odluke donijela zaključak da kreditni rejting tužitelja ne može biti niži od kategorije CCC, ali je u uvodnoj izjavi 82. smatrala, na temelju rizika deprecijacije u slučaju rasprodaje, primjerice kada slučajni događaji učine vrijednost igrača promjenjivijom, da postojanje te imovine ne dovodi u pitanje zaključak prema kojem je tužitelj poduzetnik u teškoćama. Komisija je tijekom rasprave pojasnila da se u cilju utvrđenja je li tužitelj poduzeće u teškoćama rukovodila isključivo knjigovodstvenom vrijednosti igrača te je zbog upravo navedenih razloga smatrala da tržišna vrijednost nije relevantna.

89      Ostaje shodno tomu utvrditi postoje li očite pogreške u ocjeni koju je Komisija iznijela o dosegu i pouzdanosti procjene vrijednosti tužiteljevih igrača po njihovoj tržišnoj vrijednosti.

90      Kao prvo, kada je riječ o rizicima smanjenja vrijednosti igrača u slučaju rasprodaje, valja prethodno konstatirati da je, neovisno o predmetnoj kvalifikaciji poduzeća u teškoćama, nesporno to da je tužitelju na kraju fiskalne godine 2008./2009. novac u najmanju ruku bio potreban. Vjerojatno je pak da će takve okolnosti, posebice kada su poznate potencijalnom kupcu, potonji iskoristiti za ugovaranje prodajne cijene igrača koja je niža od njihove procijenjene tržišne vrijednosti.

91      Prethodni zaključak nije doveden u pitanje tužiteljevim pozivanjem na više primjera transfera igrača po cijeni koja je bliska njihovoj procijenjenoj tržišnoj vrijednosti. S jedne strane, većina navedenih primjera tiče se bilo razdoblja koje slijedi nakon odluke o dodjeli mjere 1., bilo razdoblja koje prethodi onomu koje je razmotreno u pobijanoj odluci, bilo fiskalne godine u kojoj su se tužiteljevi financijski rezultati popravili. Ti primjeri stoga nisu takvi da dovode u pitanje zaključak prema kojem bi se, u slučaju dokazanih i poznatih financijskih teškoća, poput onih koje su utvrđene istekom fiskalne godine 2008./2009., klubovi s kojima je tužitelj pregovarao o transferu okoristili tom informacijom radi ugovaranja cijene koja je niža od tržišne vrijednosti konkretnog igrača. S druge strane, iako je točno da je tužitelj u okviru ove tužbe iznio slučaj transfera koji se zbio malo prije dodjele mjere 1., po cijeni koja je viša od procijenjene tržišne vrijednosti dotičnog igrača, valja poput Komisije primijetiti da se radi o usamljenom primjeru i da se, suprotno tomu, u istom trenutku realizirao jedan transfer po cijeni koja je niža od procijenjene tržišne vrijednosti.

92      Kao drugo, kada je riječ o promjenjivosti tržišne vrijednosti igrača, imajući u vidu slučajne događaje koji ih mogu zadesiti, potrebno je također istaknuti da ta tvrdnja nije nemoguća. Argumenti koje iznosi tužitelj ne mogu dovesti to utvrđenje u pitanje. S jedne strane, okolnost koju je iznio tužitelj, o tome da je osiguran od rizika smrti ili potpune trajne invalidnosti svojih igrača, nije takva da ga štiti od rizika gubitka vrijednost igrača povezanog s ozljedom koja samo privremeno smanjuje učinak dotičnog igrača. S druge je strane potrebno relativizirati doseg tužiteljeva argumenta da se promjenjivost tržišne vrijednosti igrača ublažava kada se razmatra na razini cijele momčadi. Naime, kao što to tvrdi Komisija, učinak pojedinog igrača, pa prema tome i njegova vrijednost, barem su jednim dijelom ovisni o stanju i učinku ostatka njegove momčadi.

93      Štoviše, Opći sud ističe da Komisija može, u okviru diskrecijske ocjene koja joj pripada kada je riječ o složenim gospodarskim ocjenama, u cilju ocjene poduzetnikova financijskog stanja dati prednost vrednovanju njegove imovine koje proizlazi iz njegove knjigovodstvene dokumentacije, jer je ono konzervativnije od vrednovanja zasnovanog na procjeni tržišne cijene.

94      Iz svega navedenog proizlazi da u Komisijinim ocjenama o dosegu i pouzdanosti procjene tržišne vrijednosti tužiteljevih igrača nema očitih pogrešaka.

95      Kao treće i posljednje, kada je riječ o pozivanju na pouzdanost i vjerodostojnost plana održivosti iz 2009., valja istaknuti da je taj argument, iznesen u okviru prvog dijela koji se temelji na navodnoj pogrešci u kvalifikaciji tužitelja kao poduzeća u teškoćama, također iznesen i u potporu drugog tužbenog razloga, iznesenog podredno, koji se odnosi na spojivost predmetne potpore.

96      U tom pogledu, iako potpore poduzećima u teškoćama, kao što to proizlazi iz točke 34. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje, moraju biti povezane s provedbom plana restrukturiranja da bi bile proglašene spojivima s člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. ožujka 2001., Francuska protiv Komisije, C‑17/99, EU:C:2001:178, t. 45.), valja konstatirati da postojanje i sadržaj takvog plana u ovom slučaju također predstavljaju relevantne elemente radi utvrđenja proizlazi li, u pogledu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, iz spornog jamstva prednost (vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. lipnja 2000., EPAC protiv Komisije, T‑204/97 i T‑270/97, EU:T:2000:148, t. 72. do 74.). Naime, izgledi oporavka tužiteljeva financijskog stanja koji za slučaj potrebe proizlaze iz plana održivosti iz 2009., imaju u najmanju ruku neizravan utjecaj na rizik aktivacije navedenog jamstva, s obzirom na to da zaklada Fundación Valencia treba vratiti odnosni zajam prodajom tužiteljevih dionica (vidjeti točku 4. ove presude), na čiju vrijednost nužno utječe tužiteljevo financijsko stanje.

97      U ovom slučaju, Komisija je u uvodnim izjavama 58. i 59. istaknula da plan održivosti, s jedne strane, ne sadržava nikakvu analizu osjetljivosti i da se, s druge strane, zasniva na izgledima koji ne mogu osigurati povrat dugoročne održivosti.

98      Kada je riječ o prvom tužbenom razlogu, tužitelj ne osporava da plan održivosti ne sadržava analizu osjetljivosti, nego tvrdi da su projekcije iz tog plana unatoč svemu odgovarajuće, jer su zasnovane na vjerojatnom razvoju njegovih prihoda i troškova.

99      Na taj način, tužiteljeva kritika ne može dovesti u pitanje razlog koji se temelji na izostanku analize osjetljivosti, za koji je Komisija mogla osnovano smatrati da potvrđuje manjak snage predviđanja utvrđenih u okviru plana održivosti. Tužitelj u tom pogledu ne tvrdi da je tržište u kojem sudjeluje u tolikoj mjeri lišeno slučajnih događaja i rizika, da nije nužno utvrditi više mogućih scenarija razvoja troškova i prihoda, koji bi odražavali najbolje, najgore i srednje prognoze (vidjeti u tom pogledu točku 36. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje).

100    Štoviše, iz tužiteljevih odgovora na pismena pitanja koja mu je postavio Opći sud kao mjeru upravljanja postupkom, proizlazi da se predviđanja plana održivosti koje je on predstavio kao „konzervativna” u stvarnosti zasnivaju, za jedan određeni dio parametara, a posebno kada je riječ o prihodima, na projekcijama koje uopće ne uzimaju u obzir moguće negativne događaje.

101    Kada je riječ o drugom tužbenom razlogu iznesenom u gornjoj točki 97., tužitelj osporava Komisijinu analizu naglašavajući predviđeni povrat dobiti u roku od pet godina kao i činjenicu da je profitabilnost kluba u skladu s utvrđenim prosjecima tog sektora.

102    U tom pogledu, valja kao prvo primijetiti da se vremenski rok za povrat profitabilnosti, naveden u planu održivosti iz 2009., odnosno pet godina, ne čini nerazumnim, i to imajući u vidu da Komisija nije iznijela elemente koji upućuju na suprotno.

103    Potom valja primijetiti da se tužiteljevi argumenti u biti zasnivaju na okolnosti da će nakon provedbe plana održivosti njegovi financijski rezultati biti sukladni s prosječnom profitabilnosti utvrđenom u tom sektoru, i to neovisno o utvrđenju Komisije iz pobijane odluke, prema kojem će tužiteljeva profitabilnost, imajući u vidu operativnu dobit i dobit prije oporezivanja koji se očekuju nakon završetka primjene plana održivosti, i dalje biti slaba.

104    Međutim, kao što to u biti tvrdi Komisija, upućivanje na srednju profitabilnost sektora nije primjereno, s obzirom na to da bi države članice mogle tako opravdati svako ulaganje u sektorima koji su u padu, koji su deficitarni ili kojima je svojstvena niska profitabilnost, pod uvjetom da su njihovi izgledi za stjecanje dobiti u prosjeku sektora (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2014., Španjolska i dr./Komisija, T‑319/12 i T‑321/12, neobjavljenu, EU:T:2014:604, t. 44.). U ovom slučaju, elementi koje je iznio tužitelj, pod pretpostavkom da se njima želi utvrditi da se učinak očekivan u planu održivosti iz 2009. nalazi u prosjeku sektora, ne dovode u pitanje utvrđenje prema kojem očekivana profitabilnost u svakom slučaju ostaje vrlo slaba.

105    Imajući sve navedeno u vidu, valja zaključiti da Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni utvrđujući da je plan održivosti iz 2009. u nedovoljnoj mjeri pouzdan i vjerodostojan da bi dokazao sposobnost tužitelja da se u financijskom smislu oporavi.

106    Prema tome, valja odbiti prvi dio ovog tužbenog razloga.

–       Drugi dio, koji se temelji na očitoj pogrešci Komisije jer je smatrala da mjera 1. pokriva više od 80 % pripadajućeg zajma

107    Tužitelj, kojeg podupire Kraljevina Španjolska, osporava činjenicu da mjera 1. pokriva 100 % iznosa zajma od 75 milijuna eura koji je dala banka Bankia. Tužitelj se u tom pogledu oslanja na vrijednosti udjela u njegovom kapitalu koji drži zaklada Fundación Valencia i koji je dan u zalog IVF‑u, a koja dovodi, neovisno o korištenoj metodi vrednovanja, do smanjenja izloženosti IVF‑a na manje od 80 % iznosa zajma.

108    Kraljevina Španjolska dodaje da je, čak i pod pretpostavkom da jamstvo pokriva 100 % predmetnog zajma, ta razina pokrića bila opravdana ukupnim uvjetima mjere 1., imajući u vidu vrijednost kluba, važna prava i sredstva kontrole tužitelja koja su time povjerena IVF‑u, predviđanja o ulaganjima i prihodima, kao i veliku vrijednost dionica založenih u korist IVF‑a.

109    U ovom slučaju, Komisija je u uvodnoj izjavi 86. točki (b) pobijane odluke smatrala da sporno jamstvo pokriva više od 100 % pripadajućeg zajma, odnosno ukupnu glavnicu uvećanu za kamate i troškove transakcije za koju su izdana jamstva (uvodna izjava 8. pobijane odluke).

110    Na početku valja istaknuti da se tužiteljevi argumenti u prilog ovom dijelu zasnivaju na miješanju, s jedne strane, pitanja opsega u kojem predmetno jamstvo pokriva obvezu vraćanja zajma od 75 milijuna eura koji je dodijelila banka Bankia, a koja tereti zakladu Fundación Valencia, te, s druge strane, odvojenog pitanja financijskog rizika kojem je IVF izložen u slučaju da zaklada Fundación Valencia ne izvrši svoju obvezu vraćanja zajma. U prvom slučaju, riječ je o ocjeni onoga što je IVF pravno obvezan učiniti. U drugom slučaju, riječ je o ocjeni financijskog rizika kojem je IVF izložen.

111    Međutim, kako to opravdano navodi Komisija, a da tužitelj to nije osporio, IVF bi bio u obvezi platiti ukupni iznos traženog duga ako bi ga banka Bankia odlučila pozvati da ispuni svoju jamstvenu obavezu. Iz toga slijedi da jamstvo koje je IVF dao s osnova mjere 1. doista pokriva 100 % predmetnog zajma.

112    Uostalom, prihvatiti tumačenje o opsegu pokrića jamstva koje predlaže tužitelj, koje se u biti sastoji od unošenja vrijednosti protujamstava koja javni jamac može aktivirati, bilo bi protivno cilju koji se želi ostvariti uzimanjem tog parametra u obzir, koji proizlazi iz točke 3.2. podtočke (c) Obavijesti o jamstvima. Riječ je naime o poticanju zajmodavca da dobro ocijeni, osigura i minimizira rizik povezan s dodjelom zajma, a posebice da točno ocijeni zajmoprimčevu solventnost. Međutim, okolnost da javno tijelo koje daje jamstvo posjeduje određena protujamstva, nije takve prirode da potakne zajmodavca da bude oprezniji u ocjeni svojeg vlastitog rizika.

113    Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentima Kraljevine Španjolske prema kojima je pokriće koje premašuje 80 % odnosne transakcije u ovom slučaju bilo opravdano uvjetima dodjele dotičnog jamstva.

114    Naime, iz ispitivanja prvog dijela tužbenog razloga proizlazi da je Komisija mogla, a da pritom ne počini očitu pogrešku u ocjeni, okvalificirati tužitelja kao poduzeće u teškoćama, i smatrati plan održivosti nedovoljno pouzdanim i vjerodostojnim. Iz toga slijedi da ni vrijednost tužitelja kao poduzeća na dan dodjele mjere 1. ni predviđanja o ulaganjima i prihodima iz plana održivosti, a tim više ni prava povjerena IVF‑u radi nadzora provedbe tog plana, ne mogu opravdati potpuno pokriće predmetnog zajma. Što se tiče pitanja vrijednosti dionica založenih u korist IVF‑a, vodeći računa o onome što je navedeno u gornjoj točki 112., okolnost da javno tijelo jamac raspolaže protujamstvom određene vrijednost samo po sebi ne može opravdati to da je odnosna transakcija pokrivena u potpunosti.

115    S obzirom na prethodno navedeno, ovaj dio valja odbiti.

–       Treći dio, koji se temelji na očitoj pogrešci Komisije jer je smatrala da mjera 1. nije dodijeljena po tržišnoj cijeni

116    Tužitelj, kojeg podupire Kraljevina Španjolska, smatra da se Komisija morala pozvati na stopu usporedivih zajmova i kredita koji su mu odobreni tijekom razdoblja 2008. – 2009., jer je pribjegavanje „klasičnoj metodologiji” rejting agencija u ovom slučaju neprikladno. Međutim, prosječna stopa po kojoj se tužitelj u tom razdoblju financirao odgovarala bi zbroju donje granične stope predviđene ugovorom o zajmu zaključenom s bankom Bankia i stope jamstvene premije isplaćene IVF‑u. Tužitelj u tom pogledu ističe da su EURIBOR i, šire od toga, tržišne stope, bile u padu u trenutku dodjele mjere 1. u studenome 2009., što je okolnost o kojoj Komisija nije vodila računa. U svojoj replici, tužitelj objašnjava da je jedan zajam usporediv po svojem iznosu sa zajmom koji je dala banka Bankia bio dodijeljen po jednakoj stopi.

117    Kraljevina Španjolska dodaje da okolnost da je mjera 1. stupila na snagu tek nekoliko tjedana nakon prijenosa sredstava posuđenih zakladi Fundación Valencia, kao i višestruka odgoda njezinih učinaka slijedom sudskih odluka, dokazuju da je zajam koji je odobrila banka Bankia mogao biti dodijeljen neovisno o postojanju javnog jamstva. Jamstvena premija plaćena IVF‑u u stvarnosti odražava vrijednost protujamstava koja su dana njemu u korist.

118    Komisija tvrdi da je, zbog toga što na tržištu nije uočila postojanje sličnih transakcija, pribjegla, u skladu s Obavijesti o referentnim stopama, referentnoj stopi koja je primjenjiva na poduzetnika koji je u tužiteljevoj situaciji, to jest na onoga čiji financijski rejting ulazi u kategoriju CCC. Komisija u tom pogledu osporava važnost tužiteljevih usporedbi s drugim kreditnim transakcijama u kojima je sudjelovao u razdoblju 2008. – 2009., imajući u vidu posebnosti tih transakcija, a osobito njihov niži iznos od zajma čije se vraćanje jamči mjerom 1. Usto također ističe da se tužitelj nije pozvao na te zajmove tijekom upravnog stadija postupka.  Kada je naposljetku riječ o tendenciji pada Euribora, Komisija primjećuje da tu tendenciju nije bilo moguće predvidjeti na dan dodjele mjere 1.

119    Komisija u svojem odgovoru na repliku dodaje da je tužiteljeva odluka iz veljače 2009. o odgodi izgradnje novog stadiona predstavljala prekretnicu i da je tužitelj imao veće mogućnosti dobivanja zajma prije tog dana, imajući usto u vidu to da je fiskalna godina 2007. – 2008. bila profitabilna. Što se tiče konkretno primjera zajma u iznosu koji je blizak onomu koji je odobrila banka Bankia, na koji se tužitelj poziva, Komisija ističe da ne samo da on ne dovodi u pitanje njegovu analizu, nego je upravo potvrđuje, s obzirom na to da je, s jedne strane, vrijednost jamstava danih zajmodavcu bila, prema Komisiji, viša od vrijednosti dionica založenih u okviru zajma koji je odobrila banka Bankia i da je, s druge strane, primijenjena stopa također bila viša. K tomu, taj primjer po Komisiji potvrđuje poteškoće s kojima se tužitelj susretao pri prikupljanju dovoljnih sredstava, i to uz zalaganje svoje vrednije imovine.

120    U odgovoru na argumente koje je iznijela Kraljevina Španjolska u svojem intervencijskom podnesku, Komisija tvrdi da dan stupanja na snagu mjere 1. nema nikakvu važnost, jer se dokazalo da se IVF obvezao dodijeliti sporno jamstvo prije nego što je banka Bankia dala zajam zakladi Fundación Valencia.

121    Sud je već ustvrdio da dužnik, koji je dobio zajam za koji jamče tijela javne vlasti države članice, u pravilu ostvaruje prednost jer je financijski trošak koji snosi manji od onog koji bi snosio kad bi morao ishoditi isto financiranje i isto jamstvo po tržišnim cijenama (presude od 8. prosinca 2011., Residex Capital IV, C‑275/10, EU:C:2011:814, t. 39., i od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija, C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 96.).

122    Kako je to navedeno u točki 3.2. podtočki (d), Obavijesti o jamstvima, radi utvrđivanja odgovarajuće tržišne cijene valja uzeti u razmatranje svojstva jamstva i pripadajućeg zajma, koji među ostalim uključuju iznos i trajanje transakcije, osiguranje koje daje zajmoprimac i druge elemente koji utječu na ocjenu stope naplate i vjerojatnost zajmoprimčeva neispunjavanja obveza zbog njegova financijskog stanja, njegova sektora djelatnosti i njegove perspektive.

123    Ako je cijena plaćena za jamstvo najmanje jednako visoka kao i odgovarajuća referentna premija koja se nudi na financijskim tržištima, to jamstvo ne predstavlja potporu (vidjeti točku 3.2. podtočku (d) drugi podstavak Obavijesti o jamstvima). Ako ne postoji odgovarajuća referentna premija na financijskim tržištima, ukupan financijski trošak zajma za koji je izdano jamstvo, uključujući kamatnu stopu i plaćenu premiju, treba usporediti s tržišnom cijenom sličnog zajma za koji nije izdano jamstvo (vidjeti točku 3.2. podtočku (d) treći podstavak Obavijesti o jamstvima). Naposljetku, u nedostatku tržišne cijene sličnog zajma za koji nije izdano jamstvo, valja pribjeći referentnoj stopi, definiranoj u skladu s Obavijesti o referentnim stopama (vidjeti točku 4.2. drugi stavak Obavijesti o jamstvima).

124    U ovom predmetu Komisija u uvodnoj izjavi 86. točki (c) pobijane odluke isključuje mogućnost da jamstvena premija isplaćena IVF‑u uzima u obzir tužiteljeve financijske teškoće i rizik povezan s nemogućnosti plaćanja zajma za koji je izdano jamstvo, nakon što je u uvodnoj izjavi 85. istaknula da „zajmoprimac, poduzeće u financijskim teškoćama, ne bi pronašao financijsku instituciju koja bi mu bila spremna odobriti zajam uz bilo kakve uvjete kad ne bi bilo državnog jamstva”.

125    Komisija nigdje u svojim uvodnim izjavama, ni u svojim razmatranjima koja se odnose na opis prednosti (vidi točku 7.1.2. pobijane odluke), ne navodi koja je tržišna cijena u pogledu koje je ocijenila predmetnu premiju. Komisija također u tom stadiju ne ispituje zalog osnovan u korist IVF‑a s osnova protujamstva (vidjeti točku 4. ove presude). Općenito, Komisija se zadovoljila ocjenom tužiteljeva financijskog stanja da bi iz toga donijela zaključak da iznos jamstvene premije plaćene IVF‑u nije u skladu tržišnim uvjetima. Na pitanje Općeg suda, kao mjere upravljanja postupkom, Komisija potvrđuje da je smatrala, vodeći računa o tužiteljevu financijskom stanju, tada poduzetnika u teškoćama, da ne postoji tržišna cijena koja može poslužiti kao referenca za jamstvenu premiju isplaćenu IVF‑u.

126    Radi utvrđenja sadržava li jamstvena premija isplaćena IVF‑u prednost, Komisija se, s jedne strane, suzdržala od uzimanja u obzir svih relevantnih značajki jamstva i pripadajućeg zajma, a posebice postojanja osiguranja koje je dao zajmoprimac, te je, s druge strane, propustila potražiti tržišnu cijenu s kojom bi mogla usporediti predmetnu premiju, smatrajući da takva cijena za jednog poduzetnika u teškoćama ne postoji.

127    U odnosu na ovo posljednje, valja istaknuti da takvoj tvrdnji – prema kojoj ne postoji tržišna cijena koja može poslužiti kao referenca u slučaju kada je transakcija za koju se jamči usmjerena u korist poduzetnika u teškoćama – proturječi točka 4.1. podtočka (a) Obavijesti o jamstvima, u vezi s izračunom elementa potpore jamstva dodijeljenog poduzetniku u teškoćama. Komisija tu naime razlikuje situaciju poduzetnika u teškoćama prema njima svojstvenom riziku neplaćanja, koji nije jednoobrazan. Obavijest tako razlikuje slučaj u kojem postoji jamac na tržištu od slučaja kada je vjerojatno da on ne postoji. Stoga se priznaje da može postojati tržišna cijena i kada je jamstvo dano poduzetniku u teškoćama.

128    U tom pogledu, Opći sud ističe da Komisija u uvodnoj izjavi 80. pobijane odluke navodi da tužitelj „[nije bio] u iznimno teškoj situaciji u smislu točke 2.2. i točke 4.1. podtočke (a) Obavijesti o jamstvima”, nakon što je u uvodnim izjavama 74. i 77. konstatirala da je on bio poduzetnik u teškoćama u smislu točke 10. podtočke (a) i točke 11. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje. Na taj način Komisija je isto tako usvojila tumačenje točke 4.1. podtočke (a) Obavijesti o jamstvima iz gornje točke 127. prema kojem se u slučaju poduzetnika u teškoćama, u smislu Smjernica za sanaciju i restrukturiranje, razlikuju dvije potkategorije, prema njima svojstvenom riziku neplaćanja. To je još očitije u španjolskoj verziji, jedinoj vjerodostojnoj verziji pobijane odluke, koja u uvodnoj izjavi 80. spominje nepostojanje „situacije teške krize” (situación de crisis grave), pri čemu pridjev „teška” opisuje pojam „kriza” i jasno razlikuje situaciju predviđenu u uvodnoj izjavi 80. od one predviđene u uvodnim izjavama 74. i 77. pobijane odluke, prihvaćajući kategoriju poduzetnika u teškoćama u smislu Smjernica za sanaciju i restrukturiranje koji nisu u situaciji teške krize u smislu točke 4.1. podtočke (a) Obavijesti o jamstvima.

129    Usto, suprotno onomu što tvrdi Komisija, iz točke 3.3. Obavijesti o jamstvima ne proizlazi da ne postoji tržišna cijena jamstava dodijeljenih poduzetnicima u teškoćama. Naime, navedena točka odnosi se na pojednostavljeni način evaluacije koji se iznimno primjenjuje na manje i srednje poduzetnike i samo napominje da se ne primjenjuje na poduzetnike čiji je rejting CCC/CAA ili manji.

130    Neovisno o propustima utvrđenima u gornjoj točki 126., u dijelu pobijane odluke koja se odnosi na utvrđenje postojanja potpore, točno je da je Komisija u uvodnoj izjavi 93., u okviru kvantifikacije sporne potpore, pristupila detaljnijoj analizi. Iako Komisija nije istraživala postojanje odgovarajuće referentne premije za referentno jamstvo koje se nudi na financijskim tržištima, ona je isključila postojanje tržišne cijene sličnog zajma koji nije zajamčen (vidjeti točku 123. ove presude), „zbog ograničenog broja transakcija slične naravi na tržištu”, koje „ne dopuštaju značajnu usporedbu”. Ona stoga koristi, u skladu s točkom 4.2. Obavijesti o jamstvima, referentnu stopu primjenjivu na temelju Obavijesti o referentnim stopama (vidjeti točku 123. ove presude), uspoređujući je s ukupnim financijskim troškom zajma za koji je izdano jamstvo, koji uključuje kamatnu stopu i jamstvenu premiju. Naposljetku, Komisija vodi računa o založnom pravu na tužiteljevim dionicama i zaključuje da je njegova vrijednost praktički nepostojeća i da je stoga bez utjecaja na referentnu stopu koju u ovom slučaju treba prihvatiti.

131    Što se posebno tiče utvrđenja prema kojem nije bilo dovoljno sličnih transakcija koje bi omogućile značajnu usporedbu, Opći je sud postavio pitanje Komisiji, u okviru mjera upravljanja postupkom, s ciljem utvrđivanja prirode i opsega istražnih radnji koje je poduzela da bi došla do tog zaključka. U odgovoru je Komisija prvo navela da, kada je riječ o eventualnoj referentnoj jamstvenoj premiji, financijske institucije ne podržavaju riskantne transakcije poput onih koje se sastoje od jamčenja za poduzetnike koji imaju rejting CCC, te ništa u upravnom spisu ne upućuje na suprotno. Potom, kada je riječ o eventualnoj tržišnoj cijeni sličnog zajma za koji nije izdano jamstvo, Komisija tvrdi da iz upravne istrage nije proizašla nijedna informacija o kamatnim stopama na zajmove dodijeljene u sličnim situacijama. Ponovno o tome upitana na raspravi, Komisija je uputila na sadržaj odluke o otvaranju službenog istražnog postupka, u kojoj je iznijela svoje sumnje o postojanju tržišne cijene za transakciju takve vrste.

132    Iz svega navedenog proizlazi, kao prvo, da Komisija nije istraživala postoji li „odgovarajuća referentna premija koja se nudi na financijskim tržištima”, pretpostavljajući da nijedna financijska institucija ne bi dala jamstvo za poduzetnika u teškoćama i, kao drugo, da je Komisija smatrala da je oslobođena svojih istražnih obaveza koje se odnose na postojanje tržišne cijene za slični zajam za koji nije izdano jamstvo, tako što je iznijela svoje sumnje u tom pogledu u odluci o otvaranju službenog istražnog postupka.

133    Međutim, kako je navedeno u gornjoj točki 123., točka 3.2. podtočka (d) i točka 4.2. Obavijesti o jamstvima propisuju prethodnu potragu za eventualnom tržišnom cijenom, bilo na razini jamstva, bilo na razini pripadajućeg zajma, u odnosu na koju treba usporediti uvjete sporne transakcije. Kako je to istaknuto u gornjoj točki 127., navedena obavijest ne predviđa opću pretpostavku prema kojoj u slučaju poduzetnika u teškoćama ne može postojati tržišna cijena.

134    Stoga je Komisija, time što je pretpostavila da nijedna financijska institucija ne bi jamčila za poduzetnika u teškoćama i da stoga na tržištu nije ponuđena nikakva odgovarajuća referentna premija, povrijedila Obavijest o jamstvima, koju je dužna ispuniti (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2008., Njemačka i dr./Kronofrance, C‑75/05 P i C‑80/05 P, EU:C:2008:482, t. 60. i 61. i navedenu sudsku praksu). Zbog istih razloga, Komisija je povrijedila i svoju obvezu provedbe opće ocjene vodeći računa o svakom relevantnom elementu slučaja koji joj omogućuje utvrđenje da tužitelj očito ne bi stekao usporediva sredstva od privatnog subjekta (vidjeti u tom smislu presudu od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija, C‑73/11 P, EU:C:2013:32, t. 73.).

135    Isto tako, valja smatrati da je Komisija u uvodnoj izjavi 93. pobijane odluke pogrešno isključila postojanje tržišne cijene za slični zajam za koji nije izdano jamstvo „zbog ograničenog broja sličnih transakcija na tržištu”, s obzirom na to da iz odgovora koje je Komisija dala tijekom ovog postupka (vidjeti točku 131. ove presude) proizlazi da ta konstatacija nije dovoljno potkrijepljena.

136    U tom pogledu, teret dokazivanja ispunjenja svih uvjeta za primjenu kriterija privatnog subjekta jest na Komisiji, koja je dužna tijekom upravnog postupka zatražiti sve relevantne informacije (vidjeti u tom smislu presude od 21. ožujka 2013., Komisija/Buczek Automotive, C‑405/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:186, t. 33. i 34. i od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 24.). Osim toga, Komisija se ne može pozvati na nepotpunost informacija koje su joj dostavljene tijekom upravnog postupka kako bi opravdala svoju odluku, jer nije iskoristila sve ovlasti kojima je raspolagala za dobivanje potrebnih informacija (vidjeti u tom smislu presudu od 13. travnja 1994., Njemačka i Pleuger Worthington/Komisija, C‑324/90 i C‑342/90, EU:C:1994:129, t. 29.). Tim više je tomu tako kada se pobijana odluka ne temelji na nepodnošenju elemenata koje je od predmetne države članice zatražila Komisija, već na konstataciji da privatni subjekt ne bi postupao na jednak način kao i vlasti te države članice, što podrazumijeva da je Komisija raspolagala svim relevantnim informacijama nužnima za donošenje odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 21. ožujka 2013., Komisija/Buczek Automotive, C‑405/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:186, t. 35.).

137    Međutim, Komisija se zadovoljila time da u odluci o otvaranju formalnog postupka iznese sumnje o postojanju sličnih transakcija, a da od dotične države članice ili drugih relevantnih izvora nije zatražila informacije o postojanju zajmova sličnih zajmu koji se nalazi u podlozi sporne transakcije, za što je nakon otvaranja službenog postupka bila ovlaštena. Osim toga, Komisija ne ističe ni jedan drugi element dobiven tijekom upravnog postupka koji bi potkrijepio zaključke o nedostatku usporedivih transakcija.

138    U svjetlu svega navedenog, valja zaključiti da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni utvrđujući, s jedne strane, da se ni jedna odgovarajuća jamstvena premija nije nudila na tržištu i, s druge strane, da ne postoji tržišna cijena za slični zajam za koji nije izdano jamstvo. Stoga treći dio prvog tužbenog razloga treba prihvatiti.

–       Zaključci o trećem tužbenom razlogu i opsegu poništavanja

139    Opći sud smatra da je treći dio ovog tužbenog razloga osnovan i da ga stoga treba prihvatiti.

140    Osim toga, iz gornje točke 50. proizlazi da je ovaj tužbeni razlog dopušten samo u dijelu koji se odnosi na mjeru 1. Stoga se tužbeni razlog čiju je osnovanost Opći sud ispitivao a potom i utvrdio odnosi jedino na specifični dio osporenog akta, u ovom slučaju mjeru 1.

141    Prema tome, u tim okolnostima, preostali tužbeni razlozi istaknuti u prilog tužbi ispitani su samo u dijelu u kojem se odnose na mjeru 4.

 Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u identifikaciji korisnika navodne potpore

142    Tužitelj prigovara tomu što Komisija nije zaključila da je banka Bankia jedini i istinski korisnik mjera 1. i 4., te da u pobijanoj odluci tu okolnost čak nije ni analizirala. U svojoj replici tužitelj navodi da bi se banka Bankia u najmanju ruku mogla smatrati posrednim sukorisnikom predmetnih potpora.

143    Tužitelj u tom pogledu inzistira na imovinskim interesima banke Bankia da se realizira transakcija zajma na kojoj se temelje predmetne mjere. Također ističe utjecaj koji je banka Bankia pomoću te transakcije stekla nad zakladom Fundación Valencia, te neposredno i nad njim. Zalaganje tužiteljevih dionica, koje drži zaklada Fundación Valencia, u korist banke Bankia, osigurala joj je usto raspolaganje pravom veta na sve prijedloge naknadnih prijenosa dionica kluba. To potvrđuje i sudjelovanje banke Bankia u pregovorima iz 2014. o otkupu tužitelja od strane Meritona (vidjeti uvodne izjave 24. do 28. pobijane odluke), posebice kako bi se zaštitili njezini financijski interesi, s obzirom na činjenicu da je ona glavni vjerovnik kluba.

144    U fazi replike tužitelj navodi da su, pretpostavljajući da je Komisijina ocjena vrijednosti zaloga ispravna, mjere 1. i 4. ograničile rizik njegove nesolventnosti i rizik koji iz toga proizlazi za banku Bankia, njegova glavnog vjerovnika.

145    Naposljetku, tužitelj osporava da je njegova prodaja iz 2014. imala za učinak to da su potpore sadržane u mjerama 1. i 4. bile prenesene na novog većinskog dioničara, Meriton. Tužitelj ističe da su, s obzirom na to da je kupac po tržišnoj cijeni stekao poduzeće korisnika potpore, zaklada Fundación Valencia, kao prodavatelj, ili banka Bankia, trebali biti smatrani stvarnim korisnicima potpore.

146    Na početku, valja posjetiti da su tužiteljevi argumenti u prilog ovom razlogu ispitani samo u dijelu u kojem se odnose na korisnika mjere 4. (vidjeti točku 141. ove presude).

147    U okviru šestog žalbenog razloga, tužitelj prvo u biti tvrdi da korisnik mjere 4. jest banka Bankia, bilo kao isključivi korisnik, bilo kao sukorisnik mjere (prvi dio). Tužitelj potom tvrdi da je potpora, vodeći računa o njegovoj prodaji po tržišnoj cijeni iz 2014., prenesena prodavatelju, odnosno zakladi Fundación Valencia ili banki Bankia zajedno sa zakladom ili kao isključivom korisniku, a ne Meritonu (drugi dio).

148    U ovom stadiju valja ispitati prvi dio tužbenog razloga, koji se odnosi na identitet korisnika na dan dodjele mjere potpore. Drugi dio, koji se temelji na eventualnom prijenosu potpore istodobno s daljnjom prodajom tužitelja, trebat će u slučaju potrebe ispitati tek u naknadnom stadiju radi utvrđenja poduzetnika od kojeg će trebati oduzeti potporu. Uostalom, u istom tom stadiju je taj argument, koji je tužitelj već iznio tijekom upravne faze, bio razmotren u pobijanoj odluci (vidjeti uvodne izjave 129. i 130. pobijane odluke).

149    U ovom slučaju, iz uvodnih izjava 6. i 8. pobijane odluke proizlazi da se mjera 1. sastoji od jamstva dodijeljenog radi pokrivanja zajma namijenjenog financiranju transakcije povećanja tužiteljeva kapitala. Iz uvodne izjave 12. proizlazi da je cilj mjere 4. povećati tako dodijeljeno jamstvo radi pokrivanja dodatne linije kreditiranja, namijenjene plaćanju glavnice, kamata i troškova zajma zbog neplaćanja kamata prema rasporedu otplate izvorno utvrđenom u okviru navedenog zajma.

150    U tom pogledu, nužno je konstatirati da članak 107. UFEU‑a zabranjuje potporu koju dodjeljuje država ili koja se dodjeljuje putem njezinih sredstava u bilo kojem obliku, bez razlikovanja dodjeljuju li se prednosti u vezi s potporama izravno ili neizravno (presuda od 4. ožujka 2009., Italija/Komisija T‑424/05, neobjavljena, EU:T:2009:49, t. 108.). Tako Komisija može u slučaju potrebe voditi računa o namjeni koja je pridana u trenutku dodjele mjere, radi utvrđivanja korisnika potpore. U takvom je slučaju osobito moguće da korisnik nije osoba koja je ugovorila zajam za koji je izdano jamstvo (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2003., Belgija/Komisija, C‑457/00, EU:C:2003:387, t. 56. i 57.). U konačnici, radi utvrđenja korisnika državne potpore, treba identificirati poduzetnike koji su ih stvarno uživali (presuda od 3. srpnja 2003., Belgija/Komisija, C‑457/00, EU:C:2003:387, t. 55.).

151    U ovom slučaju Komisija je u uvodnim izjavama 7. i 68. pobijane odluke utvrdila da je svrha jamstva koji je dao IVF bila, kako to proizlazi iz odluke IVF‑a o dodijeli navedenog jamstva, jamčiti vraćanje zajma danog zakladi Fundación Valencia, namijenjenog jedino financiranju povećanja tužiteljeva kapitala. U tom pogledu, tužitelj ne osporava da će se jamstvo koje je IVF dodijelio primijeniti samo ako se osigurani zajam koristi za ciljeve navedene u odluci o dodjeli jamstva, odnosno za sudjelovanje u povećanju tužiteljeva kapitala. Osim toga, nesporno je da su se iznosi stečeni osiguranim zajmom doista i koristili za dokapitalizaciju tužitelja.

152    Što se tiče, konkretno, mjere 4., iz pobijane odluke proizlazi, a da to tužitelj ne osporava, da je njezin isključivi cilj omogućiti zakladi Fundación Valencia da nastavi ispunjavati obaveze koje je imala s osnova prvotno podignutog zajma. Međutim, jedini cilj tog zajma bio je omogućiti sudjelovanje zaklade Fundación Valencia u povećanju tužiteljeva kapitala, kao što je to izneseno u gornjoj točki 151.

153    Iz toga slijedi da je Komisija osnovano smatrala da je tužitelj korisnik mjere 4.

154    Drugi tužiteljevi argumenti taj zaključak nisu doveli u pitanje.

155    Kao prvo, valja istaknuti da okolnost da banka Bankia može biti „sukorisnik” ili neizravni korisnik dotične mjere sama po sebi ne dovodi u pitanje utvrđenje prema kojem je i tužitelj od nje također imao koristi. Kao što je to tužitelj pravilno istaknuo u svojim pismenima, jedna te ista mjera može izravno pogodovati jednom poduzetniku i neizravno pogodovati drugom poduzetniku (vidjeti u tom smislu presudu od 13. lipnja 2002., Nizozemska/Komisija, C‑382/99, EU:C:2002:363, t. 61. i 62.). Iz toga slijedi da tužiteljevu argumentaciju, pomoću koje se želi dokazati da je banka Bankia neizravni korisnik dodjele mjere 4., treba odbaciti kao bespredmetnu.

156    U svakom slučaju, valja utvrditi da ni iz uvjeta dodjele zajma za koji je izdano jamstvo ni iz uvjeta njegova povećanja iz 2010. ne proizlazi da je on bio namijenjen vraćanju ranije ugovorenih tužiteljevih kredita kod banke Bankia. Iz toga slijedi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, IVF‑ovo jamstvo nije nužno imalo učinak smanjenja rizika za banku Bankia s osnova već postojećih potraživanja.

157    Kao drugo, tužitelj nije dokazao da bi prihodi, koji bi posredstvom plaćanja glavnice i kamata nastali iz zajma za koji je izdano jamstvo, mogli sadržavati element potpore, jer je on tek tvrdio da je primijenjena kamatna stopa od minimalno 6 % bila „visoka”.

158    Kao treće, utjecaj na tužitelja i na postupak naknadne prodaje njegovih dionica, koji je banka Bankia navodno stekla, neovisan je od uvjeta dodjele mjera 1. i 4. U tom pogledu, niti iz odluke IVF‑a o dodjeli jamstva niti iz sporazuma o jamstvu zaključenog 5. studenoga 2009., kako je izmijenjen 10. studenoga 2010., ne proizlazi da je dodjela spornog jamstva bila uvjetovana time da Bankia stekne široku kontrolu nad tužiteljevim djelatnostima. Štoviše, tužitelj ni na koji način ne dokazuje da bi taj utjecaj sam po sebi mogao predstavljati prednost koja ulazi u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a, kao što ne dostavlja ni elemente radi utvrđenja da se radilo o nerazmjernoj protučinidbi za zajam dan zakladi Fundación Valencia.

159    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti prvi dio šestog tužbenog razloga.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni prilikom ispitivanja spojivosti navodnih potpora

160    Tužiteljevi argumenti izneseni u prilog ovom razlogu izneseni su i razmotreni samo u dijelu u kojem se bave spojivošću mjere 4.

161    Tužitelj kao prvo smatra da uvjet jednokratnosti potpore iz točke 3.3. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje nije prekršen, s obzirom na to da se on nije okoristio mjerom 4., imajući u vidu to da nije primio nikakav iznos nakon njezina usvajanja. Osim toga, tužiteljeva situacija se bitno poboljšala na dan donošenja navedene mjere. Naposljetku, tužitelj smatra da je, imajući u vidu ranije odluke i okvire koje je donijela Komisija, kao i sudsku praksu Suda, trebalo smatrati da mjere 1. i 4. predstavljaju jednu te istu intervenciju koja je dio jedinstvene strategije restrukturiranja, što opravdava primjenu iznimke predviđene točkom 73. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje u slučaju iznimnih i nepredvidljivih okolnosti, koje se ne mogu pripisati poduzeću.

162    U ovom slučaju, Komisija u uvodnoj izjavi 124. pobijane odluke navodi da se u okviru mjere 4. nije poštovalo načelo jednokratnog davanja, prema kojem poduzetnik koji je tijekom razdoblja od zadnjih deset godina koristio potporu za sanaciju ili za restrukturiranje, ne može koristiti novu potporu iste prirode. Komisija u istoj uvodnoj izjavi odbija argumente Kraljevine Španjolske o tome da mjere 1. i 4. treba smatrati jednom jedinstvenom mjerom potpore, jer mjera 4. nije bila ni predviđena ni programirana na dan dodjele mjere 1., nego je o njoj ad hoc odlučeno radi pokrivanja nepodmirenog dugovanja po osnovi kamata na zajam za koji je izdano jamstvo, koje su dospjele 26. kolovoza 2010. Komisija osim toga u uvodnoj izjavi 98. pobijane odluke pojašnjava da ni Kraljevina Španjolska ni zainteresirane stranke nisu tijekom upravnog postupka dostavile očitovanja koja se odnose posebno na spojivost mjere 4. Posebice nisu tvrdili da je tijekom dodjele mjere 4. bio iznesen ili izmijenjen plan restrukturiranja.

163    U samom početku, Opći sud primjećuje da premisa iz uvodne izjave 124. pobijane odluke, na kojoj se zasniva utvrđenje o povredi načela jednokratnog davanja posredstvom mjere 4., sadržava pogreške, s obzirom na to da iz ispitivanja prvog tužbenog razloga proizlazi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni kada je mjeru 1. kvalificirala kao državnu potporu (vidjeti točku 138. ove presude). Stoga pozivanje na načelo jednokratnog davanja ne može biti prepreka tomu da se mjera 4. smatra spojivom s člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a.

164    S obzirom na navedeno, valja istodobno naglasiti da je ustaljena sudska praksa da potpore poduzetnicima u teškoćama, da bi bile proglašene spojivima s člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a, moraju biti povezane s provedbom plana restrukturiranja čiji cilj je smanjenje ili preusmjeravanje njihovih djelatnosti (vidjeti presude od 22. ožujka 2001., Francuska protiv Komisije, C‑17/99, EU:C:2001:178, t. 45., od 11. lipnja 2009., ACEA/Komisija, T‑297/02, EU:T:2009:189, t. 137., i od 11. lipnja 2009., ASM Brescia/Komisija T‑189/03, EU:T:2009:193, t. 116.; vidjeti u tom smislu isto tako presudu od 11. lipnja 2009., AEM/Komisija, T‑301/02, EU:T:2009:191, t. 141.).

165    Međutim, kao prvo, iz činjenice da tužitelj nije na dopušten način osporavao kvalifikaciju državne potpore koja je primijenjena na mjeru 4. (vidjeti točku 50. ove presude), proizlazi da Opći sud treba smatrati da nije sporna ni navedena kvalifikacija, ni utvrđenja koja je u pobijanoj odluci potkrjepljuju. Prema tome, kako bi se navedeni tužbeni razlog ispitao, valja poći od premise da je mjera 4. državna potpora kojom se koristi poduzetnik u teškoćama.

166    Kao drugo, iz pobijane odluke proizlazi, a da to tužitelj nije osporio, da nikakav plan restrukturiranja nije utvrđen u okviru dodjele mjere 4. (vidjeti točku 162. ove presude).

167    Tužitelj međutim, poput Kraljevine Španjolske tijekom upravnog postupka, ističe da mjere 1. i 4. predstavljaju jednu te istu intervenciju koja je dio jedinstvene strategije restrukturiranja. Iako su ti argumenti sada bespredmetni u dijelu u kojem se njima pokušava dovesti u pitanje povreda načela jednokratnog davanja u okviru mjere 4. – jer se utvrđenje te povrede, kako je navedeno u gornjoj točki 163., zasniva na pogrešnoj premisi – oni su i dalje relevantni u cilju utvrđenja može li se mjera 4. smatrati dijelom ostvarenja plana restrukturiranja, u ovom slučaju plana utvrđenog u svibnju 2009.

168    U tom pogledu, Sud je već presudio da se ne može isključiti da se nekoliko uzastopnih intervencija države treba, s ciljem primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a, smatrati jedinstvenom intervencijom. Takav osobito može biti slučaj kada su uzastopne intervencije u pogledu svoje kronologije, svojeg cilja i položaja poduzetnika u trenutku tih intervencija toliko međusobno usko povezane da ih je nemoguće razdvojiti (presuda od 4. lipnja 2015., Komisija/MOL, C‑15/14 P, EU:C:2015:362, t. 97.).

169    U ovom slučaju, nužno je prvo konstatirati da mjere 1. i 4. nisu bile donesene istodobno, nego je više od jedne godine prošlo između izdavanja dvaju jamstava. Osim toga, tužitelj nije osporio da povećanje jamstva, što je odlučeno u okviru mjere 4., nije bilo predviđeno prilikom dodjele mjere 1. i nije bilo obuhvaćeno planom održivosti iz svibnja 2009. Usto valja konstatirati da je mjera 4. donesena kako bi njome bile obuhvaćene financijske posljedice neplaćanja dospjelog zajma za koji je izdano jamstvo, koje se može pripisati zakladi Fundación Valencia. U tom je pogledu točno da postoji veza između cilja koji se sastoji od omogućavanja zakladi Fundación Valencia da se suoči s financijskim posljedicama tog neplaćanja i cilja koji se u početku sastojao od unosa novog kapitala u tužitelja, s obzirom na to da je do neplaćanja došlo u okviru vraćanja zajma koji je dan radi financiranja unosa svježeg kapitala. Međutim, unatoč tomu, kao što je to sam tužitelj istaknuo, svrha mjere 4. razlikuje se od svrhe mjere 1., jer je u prvome redu namijenjena pokrivanju plaćanja od strane zaklade Fundación Valencia glavnice, kamata i troškova do kojih je došlo zbog navedenog neplaćanja, do kojeg je pak prema tužitelju došlo zbog toga što zaklada Fundación Valencia nije mogla pravovremeno prodati paket tužiteljevih dionica. Naposljetku, kada je riječ o tužiteljevoj situaciji u trenutku predmetnih intervencija, valja voditi računa o činjenici da je do povećanja kapitala već došlo u trenutku donošenja mjere 4., zbog čega se tužiteljeva financijska situacija na taj dan razlikovala od njegove financijske situacije na dan donošenja mjere 1.

170    Prema tome, Komisijina ocjena prema kojoj se mjere 1.i 4. ne mogu smatrati jednom te istom intervencijom ne sadržava pogreške u ocjeni.

171    Iz toga slijedi da treba potvrditi utvrđenje da mjera 4. nije bila povezana s planom restrukturiranja, s posljedicom da se ona, u pogledu sudske prakse iznesene u gornjoj točki 164., ne može smatrati spojivom s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a.

172    Nijedan argument koji je iznio tužitelj ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

173    Kao prvo, kada je riječ o argumentu koji se odnosi na navodno značajno poboljšanje tužiteljeve financijske situacije između fiskalnih godina 2008. – 2009. i 2009. – 2010., valja uputiti na utvrđenje, izneseno u gornjoj točki 50., prema kojem je tužiteljevo osporavanje kvalifikacije mjere 4., kao državne potpore, nedopušteno, a posljedično valja smatrati da razlog, na kojem se ta kvalifikacija temelji – prema kojem je tužitelj u trenutku dodjele navedene mjere bio poduzetnik u teškoćama (vidjeti gornju točku 165.) – ne može biti sporan. U tim je okolnostima, kada je potrebno kao utvrđenu uzeti činjenicu da je bio u teškoćama, bespredmetno tužiteljevo pozivanje na poboljšanje njegove financijske situacije. U svakom su slučaju tužiteljevi argumenti posebno oskudni, zadržavajući se u svojoj biti na upućivanju na financijske indikatore iz uvodne izjave 15. pobijane odluke. Oni stoga nisu takve prirode da bi opovrgnuli zaključak prema kojem je on na dan donošenja mjere 4. bio poduzeće u teškoćama.

174    Kao drugo, tužitelj tvrdi da nikada nije primio nikakav iznos povezan s povećanjem jamstva ili novom kreditnom linijom otvorenom u okviru mjere 4., jer se njima, prema tužitelju, okoristila zaklada Fundación Valencia. Dovoljno je u tom pogledu istaknuti da je tužiteljevo osporavanje Komisijinih ocjena koje se odnose na identitet korisnika mjere 4. već odbačeno u okviru razmatranja šestog tužbenog razloga.

175    Slijedom toga, drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije

176    Tužitelj prigovara da je Komisija na jednak način tretirala situacije triju profesionalnih nogometnih klubova na koje se odnosi pobijana odluka, iako se njihove pojedinačne situacije umnogome razlikuju.

177    Kada je riječ o zakladi Fundación Hercules, tužitelj ističe da ona nikada nije vratila zajam za koji je IVF izdao jamstvo. Kada je riječ o zakladi Fundación Elche, tužitelj ističe da je Komisija, neovisno o postojanju dvaju IVF‑ovih jamstava koja se odnose na dva različita zajma, smatrala da u tom slučaju postoji samo jedna mjera potpore. Naposljetku, niti jedan od dvaju drugih klubova nije predložio svoj plan restrukturiranja, ulaganja ili kompenzacijskih mjera u smislu Smjernica za sanaciju i restrukturiranje.

178    Osim toga, tužitelj uspoređuje pobijanu odluku s odlukom Komisije (EU) 2016/1847 оd 4. srpnja 2016. o državnoj potpori SA.41612 – 2015/C (ex SA.33584 (2013/C) (ex 2011/NN)) koju je provela Nizozemska u korist profesionalnog nogometnog kluba MVV u Maastrichtu (SL 2016., L 282., str. 53.), ustrajući na činjenici da je, u tom posljednjem slučaju, Komisija identificirala jednu jedinstvenu mjeru iako su predmetna javna tijela donijela više mjera. Tužitelj se isto tako oslanja na razlike, u obama predmetima, koje se odnose na pribjegavanje kvalifikaciji malog i srednjeg poduzeća te na primjenu kriterija spojivosti navedenih u Smjernicama za sanaciju i restrukturiranje.

179    Uvodno valja istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje načela jednakog postupanja ili nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 14. travnja 2005., Belgija/Komisija, C‑110/03, EU:C:2005:223, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

180    U ovom tužbenom razlogu tužitelj prigovara da je Komisija, s jedne strane, povrijedila načelo nediskriminacije time što je zasebnom odlukom dopustila mjeru dodijeljenu nizozemskom nogometnom klubu MVV, dok je zabranila potpore koje su, u navodno istim okolnostima, dodijeljene njemu, i, s druge strane, da je povrijedila to isto načelo postupajući na jednak način u različitim situacijama triju klubova na koje se odnosi pobijana odluka.

181    Kao prvo, kada je riječ o diskriminaciji koja proizlazi iz različitog postupanja prema tužitelju u pobijanoj odluci i prema klubu MVV u odluci citiranoj u gornjoj točki 178., valja istaknuti da se zakonitost odluke Komisije, kojom je utvrđeno da nova potpora ne zadovoljava uvjete primjene te iznimke, treba ocijeniti samo u okviru članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a, a ne u pogledu njezine prijašnje prakse u odlučivanju. Pojam državne potpore, kao i uvjeti nužni za ponovno uspostavljanje održivosti korisnika, odgovaraju objektivnoj situaciji koja se ocjenjuje na datum donošenja odluke Komisije. Stoga razlozi zbog kojih je Komisija različito ocijenila situaciju u ranijoj odluci ne smiju utjecati na ocjenu zakonitosti pobijane odluke (presude od 17. srpnja 2014. Westfälisch‑Lippischer Sparkassen- i Giroverband/Komisija, T‑457/09, EU:T:2014:683, t. 368. i od 11. prosinca 2014., Austrija/Komisija, T‑251/11, EU:T:2014:1060, t. 125.).

182    Iz toga slijedi da se tužitelj ne može s uspjehom oslanjati na rješenje do kojeg je došla Komisija u odluci navedenoj u gornjoj točki 178. kako bi iz njega zaključio da je povrijeđeno načelo nediskriminacije. U svakom slučaju, kako to osnovano tvrdi Komisija, klub MVV ulazi u kategoriju malih i srednjih poduzeća, kako u pogledu njegova pravnog oblika, tako i u pogledu broja njegovih zaposlenika i njegovih prihoda, što ga razlikuje od tužitelja, koji uostalom pred Općim sudom ni ne tvrdi da ulazi u tu istu kategoriju. Sama ta okolnost ima pak utjecaja na kriterije spojivosti koji se primjenjuju na temelju Smjernica za sanaciju i restrukturiranje, osobito na nužnost predviđanja kompenzacijskih mjera. Posljedično, tužiteljeva situacija i situacija kluba MVV nisu usporedive.

183    Kao drugo, što se tiče diskriminacije koja bi proizlazila iz jednakog postupanja u navodno različitim situacijama triju klubova obuhvaćenih pobijanom odlukom, valja utvrditi da elementi koje je istaknuo tužitelj nisu takve prirode da bi doveli do razlikovanja koje sprječava da se sa situacijama triju klubova postupa na jednak način, pri čemu valja podsjetiti da Komisija u ovom slučaju primjenjuje dva okvira za utvrđenje postojanja potpore, a zatim i za ispitivanje njezine spojivosti, od kojih u načelu ne može odstupiti a da ne povrijedi načelo jednakog postupanja (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 211.).

184    Stoga, prvenstveno okolnost da zaklada Fundación Hercules, za razliku od zaklade Fundación Valencia, nije vratila osigurani zajam, spada u događaje koji su se zbili nakon dodjele predmetne mjere. Ne radi se dakle o informaciji koja je bila dostupna na dan kada je IVF izdao jamstvo za odnosni zajam dodijeljen zakladi Fundación Hercules. K tomu, tužitelj ne tvrdi da bi ta okolnost bila dijelom razvoja situacije koja je bila predvidljiva na dan izdavanja predmetnog jamstva. Stoga ta okolnost sama po sebi nije takva da se protivi Komisijinu zaključku o sličnosti tužiteljeve situacije i situacije Hérculesa Club de Fútbol, SAD, u okviru primjene testa privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu i prema kriterijima koje je Komisija precizirala u Obavijesti o jamstvima.

185    Potom, tužitelj nije objasnio zbog čega bi okolnost da je IVF dodijelio zakladi Fundación Elche dva jamstva za dva različita zajma predstavljao razlikovni element koji sprečava da se prema njemu i Elcheu Club de Futbol, SAD postupa na jednak način.

186    Naposljetku, kada je riječ o ispitivanju spojivosti mjera usvojenih u korist preostalih dvaju klubova iz pobijane odluke, valja istaknuti da je Komisija doista vodila računa o okolnosti da oni nisu niti iznijeli plan restrukturiranja niti predložili kompenzacijske mjere, kako to jasno proizlazi iz uvodnih izjava 113. i 118. pobijane odluke, u kojima je utvrđeno da dva kluba nisu ispunila uvjete iz točaka 34. i 38. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje. Istovremeno, činjenice koje se odnose na tužitelja uzimaju se u obzir prigodom zaključka da zbog njihovih nedostatnosti, a ne i zbog njihovih propusta, navedeni uvjeti u odnosu na njega također nisu ispunjeni. Prema tome, činjenica da su uočene razlike između tužiteljeve situacije i situacije dvaju preostalih klubova dovele do jednakog postupanja, objektivno je opravdana.

187    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da sedmi tužbeni razlog treba odbiti.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni prilikom izračuna visine potpore

188    Tužitelj, kojeg podupire Kraljevina Španjolska, prigovara da Komisija nije ispravno procijenila vrijednost protujamstava koje je zaklada Fundación Valencia dala IVF‑u. Također tvrdi da je razina njegovih dionica kao instrumenta osiguranja, koje drži navedena zaklada u najmanju ruku „normalna”, prema klasifikaciji Obavijesti o referentnim stopama, što ima za učinak smanjenje iznosa koji treba vratiti na manje od 6 milijuna eura. U svojoj replici, tužitelj upućuje na, s jedne strane, kupovnu cijenu koju su platili drugi privatni upisnici tijekom povećanja kapitala iz 2009. i, s druge strane, procjenu njegove vrijednost koju su po njegovu nalogu napravili konzultanti koje je angažirao za potrebe ovog postupka, primjenom metode nazvane „višekratnici”, na temelju uzorka klubova koji su predstavljeni kao usporedivi. Dodaje da je, čak i pod pretpostavkom da dionice treba procijeniti isključivo na temelju stanja njegovih financija, trebalo voditi računa o dokapitalizaciji koju je izvršila zaklada Fundación Valencia. Tužitelj upućuje k tomu na više odgodnih uvjeta predviđenih u sporazumu o jamstvu, kojima se IVF‑u pruža nekoliko dodatnih instrumenata osiguranja.

189    Komisija tvrdi da ni jedan element koji je istaknuo tužitelj nije doveo u sumnju utvrđenja iz uvodne izjave 93. pobijane odluke, vodeći računa o informacijama koje su bile dostupne tijekom upravnog postupka. U tom pogledu ocjenjuje da je zbog klupskih gubitaka vrijednost njegovih dionica praktički postala jednaka nuli. Dodaje da bi one imale vrijednost samo da tužitelj nije bio u poteškoćama ili da je imao vjerodostojne izglede za oporavak. Cijena koju su platili privatni dioničari koji su upisali nove dionice prigodom povećanja kapitala iz 2009. nije relevantna, imajući u vidu kontekst tog upisa i vjerojatnu prirodu upisnika. U svakom slučaju, Komisija smatra da nije uvjerljivo da tužiteljeve dionice, pod pretpostavkom da njihova vrijednost nije jednaka nuli, pokrivaju najmanje 40 % zajma, što Obavijest o referentnim stopama zahtijeva da bi se razina osiguranja smatrala „normalnom”. Komisija k tomu tvrdi da u slučaju potrebe valja od vrijednost tih dionica oduzeti vrijednost tužiteljeve imovine već danu kao osiguranje u okviru zajmova koji su mu dani prije povećanja kapitala.

190    U ovom slučaju, Komisija navodi ovo što slijedi u uvodnoj izjavi 93. pobijane odluke, kada je riječ o vrijednosti tužiteljevih dionica založenih u korist IVF‑a:

„[Sporni] zajam osiguran je zalogom o stečenim dionicama [kluba Valencia CF]. Međutim, [klub Valencia CF je bio] u teškoćama, odnosno poslovanj[e] je rezultiralo gubitcima te nije postojao vjerodostojan plan održivosti koji bi pokazao da će [to poslovanje] donijeti ostvarivanje dobiti dioničarima. Stoga su ti gubitci [kluba Valencia CF] bili obuhvaćeni vrijednošću [njegovih] dionica […], čime je vrijednost tih dionica kao osiguranje zajma bila blizu nule.”

191    U okviru ovog tužbenog razloga, tužitelj osporava zaključke do kojih je Komisija došla o vrijednosti protujamstva koje je ponudila zaklada Fundación Valencia posredstvom zaloga svojih dionica, tvrdeći da založene dionice, neovisno o korištenoj metodi utvrđenja vrijednosti, odgovaraju bar „normalnoj” razini osiguranja u smislu Obavijesti o referentnim stopama. Tri metode utvrđenja vrijednosti na koje tužitelj upućuje u svojim pismenim podnescima počivaju, kao prvo, na usporedbi s kupovnom cijenom koju su platili privatni upisnici 2009., kao drugo, na metodi višekratnika primijenjenoj na uzorak klubova koji su predstavljeni kao usporedivi i, kao treće, na ocjeni njegove financijske situacije.

192    Prije svega, valja ispitati tužiteljeve kritike o metodi utvrđenja vrijednosti njegovih dionica koju je Komisija koristila u pobijanoj odluci, a koja se zasniva na ocjeni njegove financijske situacije (vidjeti točku 190. ove presude).

193    U tom pogledu, priroda kontrole Općeg suda nad Komisijinom ocjenom vrijednosti protujamstva u okviru izračuna točnog iznosa potpore identična je onoj koja je navedena u gornjoj točki 59.

194    Osim toga, nije potrebno očitovati se o Komisijinu podrednom argumentu prema kojem nije uvjerljivo da predmetne dionice pokrivaju najmanje 40 % zajma, s obzirom na to da se pobijana odluka ne temelji na jednom takvom razlogu, nego na zaključku da je, na apsolutan način, vrijednost dionica „gotovo jednaka nuli”. Naime, ustaljena je sudska praksa da odluka mora biti dostatna sama po sebi i da njezino obrazloženje ne može proizlaziti iz naknadno danih objašnjenja, kada je odluka o kojoj je riječ već predmet postupka pred sudom Unije (presude od 12. prosinca 1996., Rendo i dr./Komisija, T‑16/91, EU:T:1996:189, t. 45.; od 12. rujna 2007., Olympiaki Aeroporia Ypiresies/Komisija, T‑68/03, EU:T:2007:253, t. 254., i od 16. rujna 2013., Wabco Europe i dr./Komisija, T‑380/10, EU:T:2013:449, t. 107.).

195    Potom, valja podsjetiti da se tužiteljeve kritike odnose na navodne Komisijine pogrešne ocjene o utjecaju povećanja kapitala iz 2009. u visini od 92,4 milijuna eura na njegovu financijsku situaciju, pa stoga i na vrijednost njegovih dionica.

196    Uvodno valja podsjetiti da Opći sud ispituje tužiteljeve argumente samo u dijelu u kojem se odnose na mjeru 4. (vidjeti točku 141. ove presude). Međutim, na dan donošenja navedene mjere, 10. studenoga 2010., o povećanju kapitala iz 2009. bilo je već odlučeno i novoizdane dionice bile su upisane. Ti događaji odrazili su se na financijske izvještaje tužitelja u fiskalnoj godini 2009./2010., navedene u uvodnoj izjavi 15. pobijane odluke, iz kojih proizlazi da je zadnji dan financijskog razdoblja njegov temeljni kapital u odnosu na prošlu fiskalnu godinu narastao s 9,2 milijuna na 101,7 milijun eura, a njegov vlastiti kapital s ‑33,3 na 57,3 milijuna eura. Osim toga, njegova dobit prije oporezivanja narasla je s ‑59,2 na 17,9 milijuna eura.

197    Iz prethodnih utvrđenja može se zaključiti da je netočna Komisijina tvrdnja, koja se nalazi u točki 93. pobijane odluke, koja je iznesena u gornjoj točki 190., prema kojoj je tužiteljevo poslovanje bilo deficitarno, s obzirom na to da je fiskalna godina koja neposredno prethodi donošenju mjere 4. bila godina u kojoj je ostvarena dobit.

198    Osim toga, tužiteljev vlastiti kapital na kraju fiskalne godine 2009./2010. bio je znatan, te je prema pobijanoj odluci iznosio 57,3 milijuna eura. U odgovoru na pitanje koje je postavio Opći sud, kao mjeru upravljanja postupkom, Komisija je ustvrdila da su na dan donošenja mjere 4. „klupske obveze bile više od njegove imovine”. U mjeri u kojoj Komisija time podrazumijeva da klupski dugovi premašuju njegovu ukupnu imovinu, valja zaključiti da ta tvrdnja nije ni na koji način potkrijepljena te ju je sama Komisija opovrgnula kada je tijekom rasprave priznala da je tužiteljeva neto imovina na taj dan bila pozitivna. Još uvijek u okviru tog odgovora, Komisija se poziva na okolnost da su gubici zabilježeni tijekom fiskalne godine 2008./2009. predstavljali dvije trećine iznosa povećanja kapitala iz 2009., a da je negativni vlastiti kapital utvrđen istekom te iste fiskalne godine odgovarao jednoj trećini navedenog iznosa. Valja međutim istaknuti da ta okolnost ne dovodi u pitanje utvrđenje prema kojem je, nakon isteka posljednje fiskalne godine koja je zaključena prije donošenja mjere 4., tužiteljev vlastiti kapital iznosio 57,3 milijuna eura.

199    Komisija je tijekom rasprave inzistirala na činjenici da je tužitelj ostvario „transakcije uz gubitak”, na nedostatku plana restrukturiranja koji bi bio pouzdan i, pod pretpostavkom da se na njega ipak moguće pouzdati, na činjenici da se izvršenje navedenog plana za prve četiri godine po svemu sudeći zasnivalo na ostvarivanju gubitaka, što sve opravdava da se za vrijednost tužiteljevih dionica smatra da je jednaka nuli. Međutim, valja podsjetiti da je fiskalna godina koja je zaključena prije dodjele mjere 4. bila godina u kojoj je ostvarena dobit, što, s jedne strane, opovrgava tvrdnju Komisije prema kojoj je tužitelj ostvarivao samo „transakcije uz gubitak”, i, s druge strane, relativizira važnost ranijih predviđanja u okviru plana održivosti iz 2009.

200    Naposljetku, iz uvodne izjave 76. pobijane odluke proizlazi da se kvalifikacija tužitelja kao poduzetnika u teškoćama na dan donošenja mjere 4. zasniva na indicijama koje su ograničenije od onih koje je Komisija iskoristila na dan donošenja mjere 1., što ju je uostalom navelo da na prvu primijeni samo kriterije iz točke 11. Smjernica za sanaciju i restrukturiranje, dok je smatrala da se na drugu trebaju primijeniti kako točka 10. tako i točka 11. navedenih smjernica (vidjeti gornje točke 64. i 65.). Stoga, tamo gdje se Komisija oslonila na postojanje gubitaka, na pad prihoda, na vlastiti negativni kapital i na tužiteljevu razinu zaduženosti da bi zaključila da je on bio u teškoćama na dan donošenja mjere 1., samo ovaj posljednji faktor, kao i „gotovo nepostojeća dobit”, potkrjepljuju Komisijin zaključak u pogledu tužiteljeve situacije u trenutku donošenja mjere 4.

201    Imajući sve navedeno u vidu, valja smatrati da su elementi na kojima se temelje Komisijini zaključci iz uvodne izjavi 93. pobijane odluke o vrijednosti tužiteljevih dionica na dan donošenja mjere 4. koja je „blizu nule” dijelom netočni, s obzirom na to da je u fiskalnoj godini koja je prethodila dodjeli te mjere ostvarena dobit. Također valja smatrati da je, primjenjujući u navedenoj uvodnoj izjavi 93. razloge koji su zajednički za mjere 1. i 4., da bi zaključila da je vrijednost tužiteljevih dionica „blizu nule”, a da pritom nije vodila računa o relevantnim čimbenicima kao što su postojanje značajnog vlastitog kapitala i ostvarenje dobiti prije oporezivanja tijekom fiskalne godine koja prethodi donošenju mjere 4., Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni.

202    Komisijin argument, prema kojem vrijednost tužiteljevih dionica treba umanjiti za vrijednosti njegove imovine koja je već dana kao osiguranje za zajmove koji su mu ranije dodijeljeni, ne može dovesti taj zaključak u pitanje. Kao prvo, valja primijetiti da se radi o novom razlogu u odnosu na one koji se nalaze u pobijanoj odluci, koji, kao takav, ne može ispuniti njezine gore utvrđene praznine (vidjeti sudsku praksu u gornjoj točki 194.). Kao drugo, Komisija u svakom slučaju ne objašnjava zbog čega treba utvrditi tako usku vezu između vrijednosti tužiteljeve imovine dane kao osiguranje i vrijednosti založenih dionica. Kao treće, zajmovi uz koje idu takva osiguranja su, po definiciji, već uzeti u obzir u tužiteljevim financijskim podacima koji su izneseni u uvodnoj izjavi 15. pobijane odluke i na koje se Komisija oslonila pri donošenju svojih zaključaka o vrijednosti predmetnih dionica.

203    Stoga, i bez da je potrebno ispitati druge tužiteljeve argumente, valja prihvatiti treći tužbeni razlog, jer se Komisijina ocjena koja se odnosi na vrijednost njegovih dionica danih u zalog zasniva na materijalnoj netočnosti te sadržava očite pogreške.

204    Imajući taj zaključak u vidu, te u interesu ekonomičnosti postupka, nije potrebno razmotriti četvrti i peti razlog kao i drugi dio šestog tužbenog razloga, koji se odnose na naknadni stadij analize i pretpostavljaju da su svojstva spornog jamstva bila točno utvrđena.

205    Osim toga, iako iz trećeg tužbenog razloga proizlazi da se on odnosi samo na izračun iznosa predmetne mjere potpore, a ne na samo postojanje te potpore, valja istovremeno istaknuti da, kao što je to Opći sud utvrdio, očito pogrešan karakter ocjene koju je iznijela Komisija o vrijednost protujamstva koja su dana IVF‑u može imati utjecaj na kvalifikaciju predmetne mjere kao državne potpore, imajući u vidu uvjet prednosti. Naime, nije moguće isključiti da će prigodom ponovnog ispitivanja vrijednosti ponuđenog protujamstva Komisija biti prinuđena ponovno ocijeniti prirodu državne potpore iz mjere 4. U tom pogledu, utvrđenje vrijednosti tužiteljevih dionica koje su dane u zalog ključno je u strukturi pobijane odluke (vidjeti po analogiji presudu od 15. lipnja 2005., Corsica Ferries France/Komisija, T‑349/03, EU:T:2005:221, t. 319. i 320.).

206    Prema tome, valjalo je poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na mjere 1. i 4. koje su provedene u korist tužitelja.

 Troškovi

207    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi troškove tužitelja, uključujući i troškove privremene pravne zaštite, sukladno njegovu zahtjevu.

208    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose svoje troškove. Stoga će Kraljevina Španjolska snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se Odluka Komisije (EU) 2017/365 od 4. srpnja 2016. o državnoj potpori SA.36387 (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2013/CP) koju je provela Španjolska u korist Valencije Club de Fútbol, SAD, Hérculesa Club de Fútbol, SAD i Elchea Club de Fútbol, SAD u dijelu u kojem se odnosi na Valenciju Club de Fútbol, SAD.

2.      Europska komisija snosit će svoje troškove, kao i troškove Valencije Club de Fútbol, uključujući i one koji se odnose na postupak privremene pravne zaštite pred Općim sudom.

3.      Kraljevina Španjolska snosit će vlastite troškove.

Kanninen Schwarcz Iliopoulos

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. ožujka 2020.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: španjolski