Predmet T‑29/11

Technische Universität Dresden

protiv

Europske komisije

„Arbitražna klauzula – Akcijski program Zajednice u području javnog zdravstva – Ugovor o financiranju projekta – Tužba za poništenje – Obavijest o terećenju – Spor ugovorne naravi – Akt koji se ne može pobijati – Nedopuštenost – Preinaka tužbe – Prihvatljivi troškovi“

Sažetak – Presuda Općeg suda (drugo vijeće) od 24. listopada 2014.

1.      Sudski postupak – Pravni temelj tužbe – Mogućnost izbora za tužitelja, a ne za suca Unije

2.      Tužba za poništenje – Tužba koja se u stvarnosti odnosi na spor ugovorne naravi – Poništenje obavijesti o terećenju koju je izdala Komisija – Nedopuštenost

(čl. 263. UFEU‑a)

3.      Tužba za poništenje – Tužba koja se u stvarnosti odnosi na spor ugovorne naravi – Preinaka tužbe – Pretpostavke

(čl. 272. UFEU‑a; Poslovnik Općeg suda, čl. 44. st. 1. t. (c))

4.      Sudski postupak – Pokretanje postupa pred Općim sudom na temelju arbitražne klauzule – Arbitražna klauzula – Pojam

(čl. 272. UFEU‑a)

5.      Proračun Europske unije – Financijske potpore Unije – Obveza korisnika da poštuje uvjete dodjele potpora

(čl. 317. UFEU‑a)

6.      Sudski postupak – Pokretanje postupka pred Općim sudom na temelju arbitražne klauzule – Nadležnost Općeg suda za odlučivanje o protuzahtjevu – Zahtjev u okviru povrata viška potpora koje je Komisija isplatila – Zahtjev jasnoće očitovanja i dokaza koji Općem sudu omogućuju ocjenjivanje osnovanosti – Nepoštovanje – Nedopuštenost

(Poslovnik Općeg suda, čl. 46. st. 1. t. (c))

7.      Tužba za poništenje – Razlozi – Bitna povreda postupka – Obveza obrazlaganja koja se odnosi samo na jednostrane aktivnosti – Izostanak obveze obrazlaganja u okviru ugovora o financiranju

(čl. 272. i 296. UFEU‑a)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 24.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 29., 38., 39.)

3.      Preinaka tužbe za poništenje ili za naknadu štete u tužbu podnesenu na temelju članka 272. UFEU‑a (arbitražna klauzula) podliježe dvama kumulativnim uvjetima. Stoga je preinaka tužbe moguća ako se tomu tužitelj izričito ne protivi i ako se u tužbi navodi barem jedan tužbeni razlog vezan uz povredu pravila kojima se uređuje dotični ugovorni odnos sukladno odredbama članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika.

(t. 42., 44.)

4.      S obzirom da Ugovor ne propisuje nikakvu posebnu formulaciju koju treba koristiti za arbitražnu klauzulu, svaka formulacija koja naznačuje da stranke imaju namjeru izuzeti svoje međusobne sporove iz nadležnosti nacionalnih sudova i podvrgnuti ih nadležnosti sudova Unije može se smatrati dovoljnom kako bi oni prema članku 272. UFEU‑a bili nadležni.

Ugovor o financiranju sadrži članak I.8. pod naslovom „Law applicable and competent court“ (Primjenjivo pravo i nadležni sud). Na temelju stavka 2. te odredbe „korisnici mogu pred [Općim sudom] podnijeti tužbu protiv odluka Komisije koje se odnose na primjenu odredaba [toga] ugovora i načine njegove provedbe te žalbu [Sudu]“.

Iako je točno da netipična formulacija takve klauzule i terminologija koju koristi, posebno, primjena pojmova „korisnik“ i „odluke Komisije“, mogu podsjećati na kontrolu zakonitosti putem tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a, te okolnosti nisu takve da bi sprečavale kvalifikaciju te klauzule kao arbitražne klauzule.

U mjeri u kojoj se navedena klauzula može primijeniti osobito na odluke koje Komisija donosi na temelju odredaba ugovora i koje su neodvojive od ugovornog odnosa‑odluke koje prema sudskoj praksi nisu obuhvaćene područjem primjene članka 263. UFEU‑a, tumačenje te klauzule koje se sastoji od toga da se ona smatra samo podsjećanjem na tužbu za poništenje predstavljalo bi ugovorno proširenje uvjeta dopuštenosti tužbe za poništenje utvrđenih člankom 263. UFEU‑a, čak i ako su ti uvjeti kogentne naravi i ne mogu, stoga, biti prepušteni dispoziciji stranaka.

Osim toga, u pogledu njenog teksta, područje primjene te klauzule ne može više biti ograničeno samo na tužbe protiv odluka koje Komisija može donijeti na temelju članka 299. UFEU‑a.

(t. 52., 53., 55., 56., 60., 61., 63., 64., 66.)

5.      Sukladno temeljnom načelu prema kojem se uređuju financijske subvencije Unije, one subvencioniraju samo stvarno nastale troškove. Stoga, kako bi Komisija mogla izvršavati ulogu nadzora, korisnici takvih potpora moraju dokazati stvarnost troškova koji se pripisuju subvencioniranim projektima, s obzirom na to da je pružanje pouzdanih informacija neophodno za dobro funkcioniranje sustava nadzora i dokazivanja koji je uspostavljen kako bi se provjerilo jesu li ispunjeni uvjeti dodjele potpora. Stoga, nije dovoljno dokazati da je projekt realiziran kako bi se opravdala dodjela specifične subvencije. Korisnik subvencije mora, štoviše, dokazati da je prijavljene troškove snosio u skladu s uvjetima koji su propisani za dodjelu dotičnih potpora, pri čemu se samo opravdani troškovi mogu smatrati prihvatljivima. Njegova obveza poštovanja propisanih financijskih uvjeta predstavlja također jednu od njegovih bitnih dužnosti i, zbog toga, uvjetuje dodjelu financijskih potpora.

(t. 71.)

6.      Pod pretpostavkom da je tom argumentacijom Komisija podnijela Općem sudu protutužbu i da je Opći sud, unatoč formulaciji iz arbitražne klauzule, nadležan za odlučivanje o toj protutužbi, u pogledu sudske prakse prema kojoj u sustavu pravnih sredstava prava Unije nadležnost za odlučivanje o tužbi u glavnom postupku podrazumijeva i nadležnost za odlučivanje o svim protutužbenim zahtjevima podnesenim tijekom istog postupka koji potječe od istog akta ili od iste činjenice koja čini predmet tužbe, taj protutužbeni zahtjev bi u svakom slučaju bio nedopušten u pogledu zahtjeva iz članka 46. stavka 1. točke (c) Poslovnika. Naime, takav zahtjev ne proizlazi dovoljno jasno ni iz Komisijinih podnesaka ni iz očitovanja koje je iznijela tijekom rasprave te ga slabo potkrjepljuju argumenti i dokazi koji Općem sudu omogućuju da ocjenjuje njegovu osnovanost, a tužitelju da pripremi svoju obranu.

(t. 116.)

7.      Obvezu obrazlaganja na koju se poziva tužitelj Komisiji nameće članak 296. stavak 2. UFEU‑a. Ona se međutim odnosi samo na jednostrane aktivnosti te institucije. Ona ne obvezuje Komisiju na temelju Ugovora o financiranju. Slijedom toga, tužbeni razlog koji se odnosi na nedostatak obrazloženja bespredmetan je u okviru tužbe podnesene na temelju članka 272. UFEU‑a, s obzirom na to da eventualna povreda te obveze nema utjecaja na obveze koje za Komisiju proizlaze iz odnosnog ugovora. Taj zaključak nije doveden u pitanje argumentom tužitelja prema kojem se, na temelju sudske prakse – u pogledu činjenice da odluka kojom se umanjuje iznos financijskih potpora Unije dovodi do teških posljedica za korisnika tih potpora – u obrazloženju te odluke moraju jasno navesti razlozi koji opravdavaju smanjenje tih potpora u odnosu na prvotno dogovoreni iznos.

(t. 120.‑122.)