PRESUDA OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)
9. srpnja 2013.(*)
„Žalba – Javna služba – Osoblje EIB‑a – Preispitivanje presude Općeg suda – Odbacivanje tužbe u prvostupanjskom postupku kao nedopuštene – Mirovine – Povećanje doprinosa za mirovinski sustav – Rok za podnošenje tužbe – Razumni rok“
U predmetu T‑234/11 P‑RENV‑RX,
povodom žalbe podnesene protiv rješenja Službeničkog suda Europske Unije (prvo vijeće) od 4. veljače 2011., Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a (F‑34/10, još neobjavljeno u Zborniku), u svrhu ukidanja tog rješenja,
Oscar Orlando Arango Jaramillo, djelatnik Europske investicijske banke, sa stalnom adresom u Luxembourgu (Luksemburg), i 34 druga djelatnika Europske investicijske banke čija se imena nalaze u prilogu, koje zastupaju B. Cortese i C. Cortese, avocats,
žalitelji,
druga stranka postupka jest
Europska investicijska banka (EIB), koju zastupaju C. Gómez de la Cruz i T. Gilliams, u svojstvu agenata, uz asistenciju P.‑E. Partsch, avocat,
tuženik u prvostupanjskom postupku,
OPĆI SUD (žalbeno vijeće),
u sastavu: M. Jaeger, predsjednik, I. Pelikánová (izvjestitelj) i A. Dittrich, suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeću
Presudu
1 Predmetni postupak nadovezuje se na presudu povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a (C 334/12 RX‑II) od 28. veljače 2013. koju je donio Sud (četvrto vijeće), a kojom je ukinuta preispitivana presuda i predmet vraćen Općem sudu, nakon što je utvrđeno da je presuda Općeg suda (žalbeno vijeće) od 19. lipnja 2012., Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a (T‑234/11 P, u daljnjem tekstu: preispitivana presuda), donesena povodom žalbe izjavljene protiv rješenja Službeničkog suda Europske unije (prvo vijeće) od 4. veljače 2011., Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a (F‑34/10, još neobjavljeno u Zborniku, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje), utjecala na jedinstvo prava Europske unije.
Činjenice iz kojih proizlazi spor
2 Iz točaka 2. do 4. pobijanog rješenja, iz točke 1. supra, proizlazi da su Oscar Orlando Arango Jaramillo i ostala 34 žalitelja, čija se imena nalaze u prilogu, djelatnici Europske investicijske banke (EIB). Od 1. siječnja 2007. obračuni plaća djelatnika EIB‑a više se ne izdaju u tradicionalnom papirnatom obliku nego u elektroničkom. Obračun plaće od sada se svakog mjeseca izdaje u informatičkom sustavu EIB‑a Peoplesoft i svaki ga djelatnik može pregledati putem svog službenog računala.
3 U subotu 13. veljače 2010. u informatički sustav Peoplesoft uneseni su obračuni plaća za mjesec veljaču 2010. godine. Ovi obračuni sadrže u odnosu na obračune za mjesec siječanj 2010. povećanje stope doprinosa za mirovinski sustav, koje proizlazi iz odluka EIB‑a donesenih u okviru reforme mirovinskog sustava njihovih djelatnika.
Prvostupanjski postupak i pobijano rješenje
4 Dana 26. svibnja 2010. žalitelji su Službeničkom sudu podnijeli tužbu, koja je upisana pod oznakom F‑34/10, tražeći, s jedne strane, poništenje svojih obračuna plaća za mjesec veljaču 2010. iz kojih proizlazi odluka EIB‑a o povećanju njihovih doprinosa za mirovinski sustav i, s druge strane, da se naloži EIB‑u plaćanje simboličnog iznosa od jednog eura na ime naknade pretrpljene nematerijalne štete.
5 Zasebnim podneskom upućenim tajništvu Službeničkog suda, EIB je na temelju članka 78. Poslovnika navedenog suda podnio prigovor nedopuštenosti i zatražio da donese odluku o nedopuštenosti tužbe, bez ulaženja u raspravu o meritumu.
6 Žalitelji su u svojim očitovanjima na prigovor nedopuštenosti tvrdili da bi stroga primjena roka općeg prava od tri mjeseca i deset dana za podnošenje tužbe u pogledu specifičnih okolnosti slučaja, a pogotovo u nedostatku pisanih odredaba o rokovima za podnošenje tužbe djelatnika EIB‑a, utjecala na njihovo pravo na učinkovit pravni lijek (pobijano rješenje, iz točke 1. supra, točke 18.).
7 Pobijanim rješenjem, iz točke 1. supra, donesenim na temelju članka 78. Poslovnika Službeničkog suda, navedeni sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu zbog nepravodobnosti, bez provođenja usmenog postupka i bez odgađanja donošenja odluke o prigovoru do odluke o meritumu.
Žalba Općem sudu
8 Dana 28. travnja 2011. žalitelji su tajništvu Općeg suda podnijeli, na temelju članka 9. Priloga I Statutu Suda Europske unije, žalbu protiv pobijanog rješenja iz točke 1. supra, koja je upisana pod oznakom T‑234/11 P.
9 Žalitelji svojom žalbom zahtijevaju od Općeg suda da ukine navedeno rješenje, odbije prigovor nedopuštenosti koji je u predmetu F 34/10 istaknula EIB i da predmet vrati Službeničkom sudu kako bi odlučio o meritumu.
10 Nakon što je utvrdio da ni jedna stranka u roku od mjesec dana od dostave obavijesti o zaključenju pisanog dijela postupka nije podnijela zahtjev za zakazivanje ročišta, Opći sud je donio odluku o sporu bez provođenja usmenog postupka.
11 Žalitelji u prilog žalbe navode tri žalbena razloga, prvi kao glavni i druga dva kao podredne. Prvi žalbeni razlog temelji se na pogrešnoj primjeni prava u tumačenju pojma „razuman rok“ za podnošenje tužbe u prvostupanjskom postupku, te osobito na povredi načela proporcionalnosti, kao i na povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Drugi žalbeni razlog temelji se na pogrešnoj primjeni prava u tumačenju primjenjivih postupovnih odredaba, osobito onih koje se odnose na postojanje nepredvidljivih okolnosti. Treći žalbeni razlog temelji se na iskrivljavanju dokaza koji su podneseni Službeničkom sudu u cilju dokazivanja postojanja nepredvidljivih okolnosti, kao i na povredi pravila o izvođenju dokaza i organizaciji postupka u prvom stupnju.
12 Preispitivanom presudom, iz točke 1. supra, Opći sud odbacio je žalbu na temelju činjenice da su žalbeni razlozi žalitelja u jednom dijelu nedopušteni, a u preostalom dijelu neosnovani.
13 Za potrebe odbacivanja prvog glavnog žalbenog razloga, Opći sud je utvrdio da je Službenički sud u pobijanom rješenju iz točke 1. supra na situaciju žalitelja ispravno primijenio pravilo prema kojem bi, analogijom s rokom za žalbu iz članka 91. stavka 3. Pravilnika o službenicima Europskih Zajednica (u daljnjem tekstu: Pravilnik), rok od tri mjeseca načelno trebalo smatrati razumnim kako bi djelatnik EIB‑a podnio tužbu za poništenje njenog akta kojim mu je nanesena šteta (preispitivana presuda, iz točke 1. supra, točka 27.). Opći sud je, osim toga, smatrao da se obvezu djelatnika EIB‑a na podnošenje tužbe u određenom roku ne može smatrati protivnom njihovom pravu na učinkovit pravni lijek ili načelu proporcionalnosti (preispitivana presuda, iz točke 1. supra, točka 41.).
Preispitivanje Suda
14 Nakon prijedloga prvog nezavisnog odvjetnika Sud (posebno vijeće predviđeno člankom 123.b Poslovnika Suda, u verziji primjenjivoj na dan prijedloga) je odlukom od 12. srpnja 2012. (C‑334/12 RX), utvrdio da treba preispitati presudu Općeg suda. U skladu s tom odlukom, preispitivanje se treba odnositi na pitanje je li, s jedne strane, preispitivana presuda iz točke 1. supra utjecala na jedinstvo ili dosljednost prava Unije kada je Opći sud kao žalbeni sud pojam „razumnog roka“, u kontekstu podnošenja tužbe za poništaj od strane djelatnika EIB‑a protiv njenog akta kojim im je nanesena šteta, tumačio kao rok čije prekoračenje ima za posljedicu nepravodobnost, te stoga i nedopuštenost tužbe, a da sud Unije nije uzeo u obzir specifične okolnosti predmetnog slučaja, i, s druge strane, je li takvo tumačenje pojma „razumnog roka“ protivno pravu na učinkovit pravni lijek iz članka 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (SL 2010, C 83, str. 389.).
15 Presudom povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a iz točke 1. supra Sud je ukinuo preispitivanu presudu iz točke 1. supra nakon što je utvrdio da je ona doista utjecala na dosljednost prava Unije kada je Opći sud kao žalbeni sud pojam „razumni rok“, u kontekstu podnošenja tužbe za poništenje od strane djelatnika EIB‑a protiv njenog akta kojim im je nanesena šteta, tumačio kao rok u trajanju od tri mjeseca čije prekoračenje ima za posljedicu nepravodobnost tužbe i stoga njezinu nedopuštenost, a da se od suda Unije nije zahtijevalo da uzme u obzir okolnosti predmetnog slučaja.
16 Smatrajući međutim da krajnji odgovor na pitanje o dopuštenosti tužbe žalitelja, a posebice odgovor na pitanje je li tužba u smislu sudske prakse koja je u skladu s načelom prava na učinkovit pravni lijek bila podnesena u razumnom roku, ne proizlazi iz činjeničnog stanja na kojem se temeljila preispitivana presuda, iz točke 1. supra, Sud je odlučio da ne može donijeti konačnu odluku u postupku u sukladu s člankom 62.b Statuta Suda. Slijedom navedenog, odlučujući o troškovima postupka preispitivanja, Sud je vratio predmet Općem sudu kako bi ocijenio je li rok u kojem su žalitelji podnijeli tužbu Službeničkom sudu bio razuman uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta.
O predmetu vraćenom nakon preispitivanja
Postupak
17 U skladu s člankom 121.a Poslovnika Općeg suda, posljedica presude povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a, iz točke 1. supra, bila je ponovno vraćanje ovog predmeta Općem sudu.
18 Dopisom od 1. ožujka 2013. tajništvo Općeg suda je, u skladu s člankom 121.c stavkom 1. Poslovnika, pozvalo stranke da u roku od mjesec dana od dostave presude povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a, iz točke 1. supra, dostave svoja pisana očitovanja o učincima te presude na rješenje spora.
19 EIB i žalitelji podnijeli su svoja očitovanja 22. ožujka i 16. travnja 2013. tajništvu Općeg suda.
20 U svom očitovanju EIB predlaže Općem sudu da:
– prvenstveno, predmet vrati Službeničkom sudu;
– podredno, odbaci žalbu nakon što utvrdi da je tužba koju su žalitelji podnijeli Službeničkom sudu nedopuštena, jer je podnesena nakon roka za njeno podnošenje, odnosno u roku koji se ne može smatrati razumnim u pogledu svih okolnosti predmeta, te da naloži žaliteljima snošenje troškova žalbenog postupka.
21 U svojim očitovanjima žalitelji predlažu Općem sudu da:
– usvoji prvi žalbeni razlog i da na tom temelju poništi pobijano rješenje, iz točke 1. supra, s obzirom na to da je tužba Službeničkom sudu podnesena u razumnom roku u pogledu svih okolnosti predmeta;
– predmet vrati Službeničkom sudu kako bi donio odluku o meritumu tužbe i o troškovima prvostupanjskog postupka;
– naloži EIB‑u snošenje troškova žalbenog postupka.
O pravu
22 Presuda povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a, iz točke 1. supra, imala je za učinak ponovno vraćanje žalbe iz gornje točke 8. pred Opći sud, koji mora preispitati tri razloga navedena u gornjoj točki 11. na koje se žalitelji pozivaju u prilog žalbe, izvođenjem svih učinaka koje navedena presuda nalaže za rješenje spora.
Prvi žalbeni razlog temelji se na pogrešnoj primjeni prava u tumačenju pojma „razumnog roka“ za podnošenje tužbe u prvostupanjskom postupku, a osobito na povredi načela proporcionalnosti prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
23 Prvi žalbeni razlog sastoji se u biti od dva dijela. Prvi dio temelji se na pogrešnoj primjeni prava u tumačenju pojma „razumnog roka“ za podnošenje tužbe u prvostupanjskom postupku. Drugi dio navodi povredu načela proporcionalnosti kao i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
24 U prvom dijelu prvog žalbenog razloga, žalitelji prigovaraju da je Službenički sud u pobijanom rješenju, iz točke 1. supra, pogrešno primijenio pravo kad je odbacio tužbu kao nedopuštenu, odredivši da rok od tri mjeseca deset dana i nekoliko sekundi za podnošenje tužbe tajništvu Službeničkog suda u prvostupanjskom postupku ne predstavlja razuman rok. Time je Službenički sud sudskoj praksi koja se odnosi na rokove za podnošenje tužbe od strane djelatnika EIB‑a (presude Općeg suda od 23. veljače 2001., De Nicola protiv EIB‑a, T‑7/98, T‑208/98 i T‑109/99, Zb. SS, str. I‑A‑49 i II‑185, točka 99., i od 6. ožujka 2001., Dunnett i dr. protiv EIB‑a, T‑192/99, Zb., str. II‑813., točke 53. i 58.) odredio doseg koji nije svojstven tom roku, napuštajući de facto načelo poštivanja razumnog roka koji je sam po sebi prilagodljiv i otvoren za konkretno uravnoteženje interesa o kojima se radi, kada ga je zamijenio s točno određenim rokom od tri mjeseca koji se ima strogo i općenito primijeniti. Osim toga, Službenički sud nije uzeo u obzir dokumente i iskaze koji su mu bili podneseni, a koji bi bili ukazali na to da je, s jedne strane, sud prvog stupnja u roku od tri mjeseca i deset dana elektroničkom poštom zaprimio od strane pošiljatelja koji su bili spojeni na servere različite od onoga s kojeg je slana elektronička pošta ovjerene preslike tužbe putem elektroničke pošte i da je, s druge strane, tu večer kad je tužba slana sudu prvog stupnja došlo do električnog kvara u poslovnim prostorima žaliteljevih odvjetnika, koji je otklonjen desetak minuta prije ponoći, što je dovelo do odgode slanja navedene tužbe. Štoviše, Službenički sud propustio je uzeti u obzir specifične okolnosti slučaja, a pogotovo činjenicu da je EIB svojom krivnjom propustio ispuniti obvezu određivanja točnog i pouzdanog roka za podnošenje tužbe te da je pobijane odluke u obliku obračuna plaća za mjesec veljaču 2010. donio na temelju propisa koji još nije bio objavljen, a nije bio objavljen ni na dan podnošenje tužbe.
25 U drugom dijelu prvog žalbenog razloga, žalitelji tvrde da Službenički sud u pobijanom rješenju, iz točke 1. supra, nije priznao njihovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu i da je povrijedio načelo proporcionalnosti koje bi trebalo potaknuti primjenu odredaba ili načela prava kada ograničavaju pravo na pristup sudu. Tvrde da Službenički sud proturječi temeljnom zahtjevu da pravo pojedinca na djelotvornu sudsku zaštitu mora biti uravnoteženo sa zahtjevom za pravnom sigurnošću, udaljavajući se od ranije sudske prakse koja se temelji na prilagodljivoj primjeni načela da tužba mora biti podnesena u razumnom roku, koje bi bilo povoljnije za žalitelje. Takvo proturječje je očigledno i u specifičnim okolnostima slučaja, kako su opisane u gore navedenoj točki 24. U pogledu specifičnih okolnosti, stroga i općenita primjena roka od točno tri mjeseca, koja nema uporište u pisanim odredbama i koja ne proizlazi iz jasne i ustaljene sudske prakse, predstavljala bi prekomjerno ograničavanje njihovog prava na pristup sudu, zajamčeno člankom 47. Povelje o temeljnim pravima. Osim toga, takva primjena roka bila bi nesrazmjerna u odnosu na cilj koji se želi ostvariti načelom poštivanja razumnog roka, a to je da se osigura stabilnost akata EIB‑a.
26 EIB osporava razloge žalitelja i u bitnome zahtijeva od suda da odbaci oba dijela prvog žalbenog razloga kao nedopuštene, te u svakom slučaju kao neosnovane. U okviru prvog žalbenog razloga, žalitelji su namjeravali podvrgnuti nadzoru žalbenog suda ocjenu činjenica Službeničkog suda iz pobijanog rješenja, iz točke 1. supra, što ne spada u nadležnost toga suda. Prvi žalbeni razlog, u svakom slučaju, smatra neosnovanim. Naime, iz sudske prakse proizlazi da bi razuman rok za podnošenje tužbe od strane djelatnika EIB‑a bio rok od točno tri mjeseca, koji se produljuje zbog udaljenosti za deset dana, što analogijom proizlazi iz odredaba Statuta o pravnim lijekovima. Osim toga, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava i sudova Unije proizlazi da bi pravila koja uvode rokove za podnošenje tužbe mogla biti usklađena i s načelom proporcionalnosti kao i s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu.
27 Budući da je EIB osporavao dopuštenost obaju dijelova prvog žalbenog razloga, valja podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi sud prvog stupnja s jedne strane jedini nadležan za utvrđivanje činjenica, osim u slučaju kad materijalna netočnost utvrđenja proizlazi iz pismena koja prilaže spisu, i s druge strane za ocjenu tih činjenica. Nakon što je sud prvog stupnja utvrdio ili ocijenio činjenice žalbeni sud nadležan je samo za kontrolu pravne kvalifikacije tih činjenica i pravnih zaključaka koje je iz njih donio sud prvog stupnja (presuda Općeg suda od 2. srpnja 2010., Kerstens protiv Komisije, T‑266/08 P, još neobjavljena u Zborniku, točka 37.); vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 6. travnja 2006., General Motors protiv Komisije, C‑551/03 P, Zb., str. I‑3173., točka 51., i presuda od 21. rujna 2006., JCB Service protiv Komisije, C‑167/04 P, Zb., str. I‑8935., točka 106.).
28 Prvim žalbenim razlogom žalitelji ne osporavaju činjenična utvrđenja Službeničkog suda pobijanog rješenja iz točke 1. supra koja se odnose na rok u kojem je podnesena tužba u prvostupanjskom postupku, nego zaključke koje je navedeni sud donio iz tih činjenica, u smislu da se rok u kojem je tužba podnesena ne može smatrati „razumnim“. Pitanje međutim, je li Službenički sud na temelju činjenica slučaja mogao pravilno zaključiti da žalitelji tužbu nisu podnijeli u razumnom roku predstavlja pravno pitanje koje je predmet nadzora žalbenog suda.
29 Posljedično, prigovor nedopuštenosti koji je EIB podnio protiv prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.
30 U cilju ispitivanja osnovanosti prvog dijela prvog žalbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj primjeni prava u tumačenju pojma „razumnog roka“ za podnošenje tužbe u prvostupanjskom postupku, valja istaknuti da ni Ugovor o funkcioniranju Europske unije a niti pravilnik o osoblju EIB‑a koji je donijelo njegovo upravno vijeće u skladu s člankom 29. unutarnjeg pravilnika EIB‑a, ne sadrže naznake o roku za podnošenje tužbe koji bi trebalo primijeniti na sporove između EIB‑a i njegovih djelatnika. Usklađivanje, s jedne strane, prava na djelotvornu sudsku zaštitu koje predstavlja temeljno načelo prava Unije, i koje nalaže da pojedinac ima na raspolaganju dovoljno vremena kako bi procijenio zakonitost nekog akta kojim mu je nanesena šteta i kako bi se u slučaju potrebe mogao pripremiti za vođenje postupka, i, s druge strane, zahtjeva za pravnom sigurnošću, koji nalaže da protekom određenog roka akti koje donose tijela Unije postaju konačni, nalaže da postupci pred sudovima Unije budu pokrenuti u razumnom roku (vidjeti presude De Nicola protiv EIB‑a, iz točke 24. supra, točke 97. do 99., i navedenu sudsku praksu, i Dunnett i dr. protiv EIB‑a, iz točke 24. supra, točke 51. do 53. i navedenu sudsku praksu; rješenje predsjednika Općeg suda od 6. prosinca 2002., D protiv EIB‑a, T‑275/02 R, Zb. SS, str. I‑A‑259. i II‑1295., točke 31. i 32.).
31 U skladu sa sudskom praksom, svojstvo „razumnosti“ nekog roka, bilo da je riječ o trajanju upravnog ili sudskog postupka ili o pitanju roka koji, kao u predmetnom postupku, izravno utječe na dopuštenost neke tužbe, mora se uvijek procijeniti s obzirom na sve okolnosti slučaja, a osobito s obzirom na značaj postupka za zainteresiranu osobu, složenost predmeta, te na držanje stranaka u postupku (vidjeti presudu povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a, iz točke 1. supra, točke 28. do 37. i navedenu sudsku praksu). Slijedi općenito da se pojam razumnog roka ne može smatrati specifičnim rokom koji dovodi do gubitka prava, i da rok od tri mjeseca iz članka 91. stavka 3. Statuta ne može analogijom biti primijenjen kao zastarni rok za djelatnike EIB‑a kada podnose tužbu za poništenje protiv njenog akta kojim im je nanesena šteta (vidjeti presudu povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a, iz točke 1. supra, točku 39. i navedenu sudsku praksu).
32 Posljedično, sama činjenica da je djelatnik EIB‑a podnio tužbu za poništaj njegovog akta kojim mu je nanesena šteta, u roku koji premašuje rok od tri mjeseca i deset dana, nije dovoljna da se zaključi da bi tužba bila nepravodobna, jer bi sudovi Unije morali, u svakom slučaju, provjeriti radi li se prema svim okolnostima predmeta o razumnom roku.
33 Sama činjenica da je u presudama De Nicola protiv EIB‑a, iz točke 24. supra (točke 118. do 120.), i Dunnett i dr. protiv EIB‑a, iz točke 24. supra (točke 57. i 58.), Opći sud smatrao da se razumnim rokovima mogu smatrati rokovi koji nisu duži od tri mjeseca i deset dana ne znači da se i dulje rokove ne bi moglo ocijeniti „razumnim rokovima“ u pogledu svih okolnosti navedenog predmeta, jer sudovi Unije donose odluke samo o konkretnim slučajevima koji se pred njima nalaze, bez razmatranja pitanja bi li se i dulje rokove moglo smatrati razumnima. Suprotno tome, činjenica da je u rješenju D protiv EIB‑a, iz točke 30. supra (točke 38. do 40.), predsjednik Općeg suda smatrao da rok od pet mjeseci nije razuman rok u pogledu svih okolnosti predmeta ne dovodi do zaključka da se i kraći rok, ali koji svejedno premašuje rok od tri mjeseca i deset dana, ne bi mogao smatrati razumnim rokom ili da se a fortiori, u drugačijim okolnostima, takav rok ne bi mogao smatrati razumnim.
34 U predmetnom slučaju Službenički sud je odlučio da tužba u prvostupanjskom postupku nije bila podnesena u razumnom roku i da je zbog toga treba odbaciti kao nedopuštenu zbog nepravodobnosti, samo zato što je bila podnesena nekoliko sekundi ili dijelića sekunde nakon isteka roka od tri mjeseca, koji se zbog udaljenosti produljuje za deset dana, što je predviđeno člankom 100. stavkom 3. Poslovnika Službeničkog suda, koji analogijom odgovara roku za podnošenje tužbe iz članka 91. stavka 3. Statuta. Također, tumačenjem pojma „razumnog roka“ u kontekstu podnošenja tužbe za poništenje od strane djelatnika EIB‑a protiv njegovog akta kojim im je nanesena šteta, kao roka od tri mjeseca i deset dana čije prekoračenje ima za posljedicu nepravodobnost tužbe, te stoga i njezinu nedopuštenost, bez uzimanja u obzir specifičnih okolnosti slučaja, što je po zakonu bio dužan učiniti, a pogotovo značaj postupka za žalitelja, složenost predmeta te držanje EIB‑a i žalitelja, Službenički sud pogrešno je primijenio pravo u pobijanom rješenju iz točke 1. supra (vidjeti, u tom smislu i po analogiji, presudu povodom preispitivanja u predmetu Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a, iz točke 1. supra, točke 22., 27., 28., 46. i 54.).
35 Zato treba usvojiti prvi dio prvog žalbenog razloga, koji se temelji na tvrdnji da je Službenički sud u pobijanom rješenju iz točke 1. supra pogrešno primijenio pravo u tumačenju pojma „razumni rok“ za podnošenje tužbe u prvostupanjskom postupku.
36 Stoga je potrebno prihvatiti žalbene razloge i poništiti pobijano rješenje iz točke 1. supra, bez donošenja odluke o drugom dijelu prvog žalbenog razloga te o drugom i trećem žalbenom razlogu.
O vraćanju predmeta Službeničkom sudu
37 U skladu s člankom 13. stavkom 1. Priloga I Statutu Suda, ako je žalba osnovana, Opći sud ukida odluku Službeničkog suda i sam konačno odlučuje o sporu. Opći sud vraća predmet na odlučivanje Službeničkom sudu ako mu stanje postupka ne dopušta odlučivanje.
38 Službenički sud u pobijanom rješenju iz točke 1. supra nije izvršio sve ocjene koje je po zakonu bio dužan izvršiti kako bi odlučio je li tužba podnesena u razumnom roku i, stoga, dopuštena. Zbog istog razloga konačno rješenje pitanja o dopuštenosti tužbe žalitelja ne proizlazi iz ocjene činjenica na kojima se temelji pobijano rješenje iz točke 1. supra. U tim okolnostima stanje postupka ne dopušta donošenje odluke. Stoga predmet treba vratiti Službeničkom sudu kako bi ponovno donio odluku o tužbi.
Troškovi
39 Budući da je predmet vraćen Službeničkom sudu, o troškovima žalbenog postupka odlučit će se naknadno.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (žalbeno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Ukida se rješenje Službeničkog suda Europske unije (prvo vijeće) od 4. veljače 2011., Arango Jaramillo i dr. protiv EIB‑a.
2. Predmet se vraća Službeničkom sudu.
3. O troškovima će se odlučiti naknadno.
Objavljena na javnoj raspravi u Luxembourgu, 9. srpnja 2013.
Potpisi
Prilog
María Esther Badiola, sa stalnom adresom u Luxembourgu (Luksemburg),
Marcella Bellucci, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Stefan Bidiuc, sa stalnom adresom u Grevenmacheru (Luksemburg),
Raffaella Calvi, sa stalnom adresom u Schuttrangeu (Luksemburg),
Maria José Cerrato, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Sara Confortola, sa stalnom adresom u Veroni (Italija),
Carlos D’Anglade, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Nuno Da Fonseca Pestana Ascenso Pires, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Andrew Davie, sa stalnom adresom u Medernachu (Luksemburg),
Marta De Sousa e Costa Correia, sa stalnom adresom u Itzigu (Luksemburg),
Nausica Di Rienzo, sa stalnom adresom u Luxembourg,
José Manuel Fernandez Riveiro, sa stalnom adresom u Sandweileru (Luksemburg),
Eric Gällstad, sa stalnom adresom u Rameldangeu (Luksemburg),
Andres Gavira Etzel, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Igor Greindl, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
José Doramas Jorge Calderón, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Monica Lledó Moreno, sa stalnom adresom u Sandweileru,
Antonio Lorenzo Ucha, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Juan Antonio Magaña‑Campos, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Petia Manolova, sa stalnom adresom u Bereldangeu (Luksemburg),
Ferran Minguella Minguella, sa stalnom adresom u Gonderangeu (Luksemburg),
Barbara Mulder‑Bahovec, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
István Papp, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Stephen Richards, sa stalnom adresom u Blaschetteu (Luksemburg),
Lourdes Rodriguez Castellanos, sa stalnom adresom u Sandweileru,
Daniela Sacchi, sa stalnom adresom u Mondorf‑les‑Bainsu (Luksemburg),
Maria Teresa Sousa Coutinho da Silveira Ramos, sa stalnom adresom u Almargem do Bispou (Portugal),
Isabelle Stoffel, sa stalnom adresom u Mondorf‑les‑Bainsu,
Fernando Torija, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
María del Pilar Vargas Casasola, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Carolina Vento Sánchez, sa stalnom adresom u Luxembourgu,
Pé Verhoeven, sa stalnom adresom u Bruxellesu (Belgija),
Sabina Zajc, sa stalnom adresom u Conternu (Luksemburg),
Peter Zajc, sa stalnom adresom u Conternu.