Predmet T‑234/11 P‑RENV‑RX

Oscar Orlando Arango Jaramillo i dr.

protiv

Europske investicijske banke (EIB)

„Žalba – Javna služba – Osoblje EIB‑a – Preispitivanje presude Općeg suda – Odbacivanje tužbe u prvostupanjskom postupku kao nedopuštene – Mirovine – Povećanje doprinosa za mirovinski sustav – Rok za tužbu – Razuman rok“

Sažetak – Presuda Općeg suda (žalbeno vijeće) od 9. srpnja 2013.

1.      Žalba – Razlozi – Pogrešna ocjena činjenica – Nedopuštenost – Odbacivanje – Pravna kvalifikacija činjenica – Dopuštenost

(Statut Suda, Prilog I., čl. 11. st. 1.)

2.      Tužbe dužnosnikâ – Osoblje Europske investicijske banke – Rokovi – Zahtjev razumnog roka – Primjena po analogiji članka 91. stavka 3. Pravilnika – Nedopuštenost – Ocjena s obzirom na okolnosti slučaja

(čl. 270. UFEU‑a; Pravilnik o osoblju, čl. 91.)

3.      Žalba – Osnovana žalba – Odlučivanje žalbenog suda o meritumu spora – Uvjet – Spor o kojem se može konačno odlučiti

(Statut Suda, Prilog I., čl. 13. st. 1.)

1.      Sud prvog stupnja je s jedne strane jedini nadležan za utvrđivanje činjenica, osim u slučaju kad materijalna netočnost utvrđenja proizlazi iz pismena koja prilaže spisu, i s druge strane za ocjenu tih činjenica. Nakon što je sud prvog stupnja utvrdio ili ocijenio činjenice žalbeni sud nadležan je samo za kontrolu pravne kvalifikacije tih činjenica i pravnih zaključaka koje je iz njih donio sud prvog stupnja.

U tom smislu, pitanje je li sud prvog stupnja na temelju činjenica slučaja mogao pravilno zaključiti da tužba nije podnesena u razumnom roku predstavlja pravno pitanje koje je predmet nadzora žalbenog suda.

(t. 27., 28.)

2.      Ni Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a niti pravilnik o osoblju Europske investicijske banke koji je donijelo njegovo upravno vijeće u skladu s člankom 29. unutarnjeg pravilnika Banke, ne sadrže naznake o roku za podnošenje tužbe koji bi trebalo primijeniti na sporove između Banke i njezinih djelatnika. Usklađivanje, s jedne strane, prava na djelotvornu sudsku zaštitu koje predstavlja temeljno načelo prava Unije, i koje nalaže da pojedinac ima na raspolaganju dovoljno vremena kako bi procijenio zakonitost nekog akta kojim mu je nanesena šteta i kako bi se u slučaju potrebe mogao pripremiti za vođenje postupka, i, s druge strane, zahtjeva za pravnom sigurnošću, koji nalaže da protekom određenog roka akti koje donose tijela Unije postaju konačni, nalaže da postupci pred sudovima Unije budu pokrenuti u razumnom roku.

Svojstvo razumnosti nekog roka, bilo da je riječ o trajanju upravnog ili sudskog postupka ili o pitanju roka koji izravno utječe na dopuštenost neke tužbe, mora se uvijek procijeniti s obzirom na sve okolnosti slučaja, a osobito s obzirom na značaj postupka za zainteresiranu osobu, složenost predmeta, te na držanje stranaka u postupku. Slijedi općenito da se pojam razumnog roka ne može smatrati specifičnim rokom koji dovodi do gubitka prava, i da rok od tri mjeseca iz članka 91. stavka 3. Pravilnika ne može analogijom biti primijenjen kao zastarni rok za djelatnike Banke kada podnose tužbu za poništenje protiv njezina akta kojim im je nanesena šteta.

Posljedično, sama činjenica da je djelatnik Europske investicijske banke podnio tužbu za poništenje njezina akta kojim mu je nanesena šteta, u roku koji premašuje rok od tri mjeseca i deset dana, nije dovoljna da se zaključi da bi tužba bila nepravodobna jer bi sudovi Unije morali, u svakom slučaju, provjeriti radi li se prema svim okolnostima predmeta o razumnom roku.

(t. 30.‑32.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 37.)