Language of document : ECLI:EU:T:2019:252

PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)

12. travnja 2019.(*)

„Tužba za poništenje – Državne potpore – Mjere koje je Njemačka provela u korist zračne luke Frankfurt-Hahn i zračnih prijevoznika korisnika te zračne luke – Odluka kojom se mjere u korist zračne luke Frankfurt-Hahn kvalificiraju kao državne potpore spojive s unutarnjim tržištem i kojom se utvrđuje nepostojanje državne potpore u korist zračnih prijevoznika korisnika te zračne luke – Nepostojanje osobnog utjecaja – Nepostojanje izravnog utjecaja – Nedopuštenost”

U predmetu T-492/15,

Deutsche Lufthansa AG, sa sjedištem u Kölnu (Njemačka), koju zastupa A. Martin-Ehlers, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju K. Herrmann, T. Maxian Rusche i S. Noë, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupiru

Land Rheinland-Pfalz (Njemačka), koji zastupa C. Koenig, profesor,

i

Ryanair DAC, prethodno Ryanair Ltd, sa sjedištem u Dublinu (Irska), koji zastupaju G. Berrisch, odvjetnik, i B. Byrne, solicitor,

intervenijenti,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU-a kojim se traži poništenje Odluke Komisije (EU) 2016/789 od 1. listopada 2014., koja se odnosi na državnu potporu SA.21121 (C 29/2008) (ex NN 54/07) koju je provela Njemačka u vezi s financiranjem Zračne luke Frankfurt Hahn i financijskim odnosima između te zračne luke i društva Ryanair (SL 2016., L 134, str. 46.),

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),

u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, J. Schwarcz, C. Iliopoulos, L. Calvo-Sotelo Ibáñez-Martín (izvjestitelj) i I. Reine, suci,

tajnik: S. Bukšek Tomac, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 9. srpnja 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora

1        Tužitelj, društvo Deutsche Lufthansa AG, zračni je prijevoznik sa sjedištem u Njemačkoj čija je glavna djelatnost prijevoz putnika. Njegova je prva bazna zračna luka u Frankfurtu na Majni (Njemačka).

2        Zračna luka Frankfurt Hahn nalazi se u Njemačkoj, na području Landa Rheinland-Pfalz (savezna zemlja Porajnje-Falačka, u daljnjem tekstu: savezna zemlja), otprilike 120 km zapadno od grada Frankfurta na Majni i 115 km od Zračne luke Frankfurt na Majni. Do 1992. mjesto na kojem se nalazi Zračna luka Frankfurt Hahn bilo je vojna baza. Ta je baza naknadno pretvorena u civilnu zračnu luku. Savezna Republika Njemačka je 1. travnja 1995. prenijela vlasništvo nad infrastrukturom Holdingu Unternehmen Hahn GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: Holding Hahn), javno-privatnom partnerstvu u kojemu je sudjelovala savezna zemlja.

3        Društvo Flughafen Frankfurt/Main GmbH (u daljnjem tekstu: Fraport), koje upravlja i rukovodi međunarodnom zračnom lukom Frankfurt na Majni, 1. siječnja 1998. steklo je 64,90 % dionica društva Flughafen Hahn GmbH & Co. KG Lautzenhausen (u daljnjem tekstu: Flughafen Hahn), društva koje upravlja zračnom lukom Frankfurt Hahn.

4        Zračna luka Frankfurt Hahn je 1999. privukla svojeg prvog niskotarifnog prijevoznika, Ryanair Ltd (sada Ryanair DAC, u daljnjem tekstu: Ryanair). Prvi sporazum o Flughafenu Hahn s društvom Ryanair stupio je na snagu 1. travnja 1999. (u daljnjem tekstu: ugovor s društvom Ryanair iz 1999.). U razdoblju od pet godina, predmet ugovora s društvom Ryanair iz 1999. bile su pristojbe zračnih luka koje je društvo Ryanair trebalo platiti.

5        Fraport je u kolovozu 1999. stekao 73,37 % udjela u Holdingu Hahn i 74,90 % udjela u njegovu komplementaru, Holding Unternehmen Hahn Verwaltungs GmbH.

6        Savezna zemlja i Fraport sklopili su 31. kolovoza 1999. sporazum kojim se Fraport obvezao sklopiti ugovor o prijenosu dobiti i gubitka. Taj je sporazum odobren na isti datum, potvrđen je javnobilježničkim aktom 24. studenoga 2000. i stupio je na snagu 1. siječnja 2001. U skladu s tim sporazumom Fraport je imao pravo na svu dobit koju je ostvario upravitelj zračne luke Frankfurt Hahn i zauzvrat je morao pokriti sve njegove gubitke (u daljnjem tekstu: ugovor o prijenosu dobiti i gubitka iz 2001. godine).

7        Nakon toga su Holding Hahn i Flughafen Hahn spojeni u društvo Flughafen Hahn GmbH, koje je postalo društvo Flughafen Frankfurt-Hahn GmbH (u daljnjem tekstu: FFHG ili Frankfurt Hahn), od kojih je 26,93 % kapitala u vlasništvu savezne zemlje, a 73,07 % u vlasništvu Fraporta.

8        Do 11. lipnja 2001. godine 100 % dionica u društvu Fraport držali su javni dioničari. Tog je dana društvo Fraport izašlo na burzu te je 29,71 % njegovih dionica prodano privatnim trgovačkim društvima, a preostalih 70,29 % ostalo je u rukama javnih dioničara.

9        Savezna zemlja je 16. listopada 2001. odobrila cjenik pristojbi zračne luke u zračnoj luci Frankfurt Hahn, koji je stupio na snagu retroaktivno od 1. listopada 2001. (u daljnjem tekstu: cjenik iz 2001.).

10      Fraport i dioničari FFHG-a odlučili su, 14. prosinca 2001. i 9. siječnja 2002., povećati kapital FFHG-a za financiranje dijela hitnih programa za poboljšanje infrastrukture zračne luke (u daljnjem tekstu: povećanje kapitala iz 2001.). Povećanje kapitala iz 2001. u iznosu od 27 milijuna eura koje su upisali Fraport i savezna zemlja i kojem su oni 9. siječnja 2002. doprinijeli s 19,7 milijuna odnosno 7,3 milijuna eura.

11      FFHG i Ryanair su 14. veljače 2002. sklopili drugi sporazum (u daljnjem tekstu: ugovor s Ryanairom iz 2002.). Zamijenio je ugovor s društvom Ryanair iz 1999.

12      Savezna zemlja, Land Hessen (savezna zemlja Hessen, Njemačka), Fraport i FFHG sklopili su 27. studenoga 2002. ugovor o daljnjem razvoju Zračne luke Frankfurt Hahn. U tom je ugovoru bilo predviđeno drugo povećanje kapitala društva FFHG, prilikom kojega će Land Hessen postati treći član društva FFHG.

13      Sporazum dioničara o sudjelovanju društva Fraport, savezne zemlje i Landa Hessen u kapitalu FFHG-a (u daljnjem tekstu: sporazum između dioničara) pripremljen je 22. ožujka 2004. Fraport, savezna zemlja i Land Hessen potpisali su taj sporazum 30. ožujka 2005.

14      Za provedbu sporazuma dioničara ugovoreno je povećanje kapitala FFHG-a za 19,5 milijuna EUR za nastavak programa ulaganja iz točke 10. ove presude. Od 2004. do 2009. Fraport, savezna zemlja i Land Hessen unijeli su, redom, 10,21 milijuna eura, 540 000 eura i 8,75 milijuna eura u FFHG u više obroka. Osim toga, savezna zemlja i Land Hessen obvezali su se unijeti, svaki, dodatnih 11,25 milijuna eura, kao rezervu kapitala, u skladu s rasporedom plaćanja do 2009.

15      Nakon povećanja kapitala opisanog u točki 14. ove presude (u daljnjem tekstu: povećanje kapitala iz 2004.), koji je ukupno iznosio 42 milijuna eura, Fraport je postao vlasnik 65 %, a Land Hessen i savezna zemlja svaki po 17,5 % dionica društva FFHG.

16      Sporazumom dioničara predviđeno je i da će Fraport, savezna zemlja i Land Hessen pokriti svaki nov dug FFHG-a razmjerno svojim udjelima u kapitalu društva FFHG i da se ugovor o prijenosu dobiti i gubitka iz 2001. godine treba produljiti do 2014. U svrhu ispunjavanja tih obveza Fraport i FFHG sklopili su novi sporazum o prijenosu dobiti i gubitka 5. travnja 2004. (u daljnjem tekstu: ugovor o prijenosu dobiti i gubitka iz 2004. godine). Sporazum o prijenosu dobiti i gubitka iz 2004. stupio je na snagu 2. lipnja 2004. nakon što ga je odobrila glavna skupština dioničara društva Fraport tročetvrtinskom većinom koju zahtijeva sporazum dioničara. Na temelju sporazuma o prijenosu dobiti i gubitka iz 2004. Fraport se obvezao pokriti sve gubitke FFHG-a od 2004. do 2009.

17      Od 1997. do 2004. savezna zemlja je uplatila upravitelju zračne luke Frankfurt Hahn izravna bespovratna sredstava (u daljnjem tekstu: izravna bespovratna sredstva savezne zemlje). Izravna bespovratna sredstva savezne zemlje plaćena do 2000. bila su usmjerena na financiranje ulaganja u infrastrukturu zračne luke, dok su ona plaćena od 2001. bila namijenjena financiranju troškova zaposlenika za sigurnosne kontrole. Savezna zemlja naplaćuje pristojbe za sigurnost u zračnim lukama za sve odlazne putnike iz Zračne luke Frankfurt Hahn zračnim prijevoznicima korisnicima navedene zračne luke i prenosi cijeli prihod od te pristojbe, kao i sredstva iz svojeg općeg proračuna, upravitelju Zračne luke Frankfurt Hahn kao naknadu za provođenje sigurnosnih kontrola (u daljnjem tekstu: naknada za sigurnosne kontrole).

18      Ugovor s Ryanairom iz 2002. izmijenjen je 4. studenoga 2005. (u daljnjem tekstu: ugovor s Ryanairom iz 2005.).

19      Između 2003. i 2006. Komisija Europskih zajednica zaprimila je niz pritužbi koje se odnose na navodne državne potpore koje su Fraport, savezna zemlja i Land Hessen dodijelili Ryanairu i FFHG-u. Jedan od podnositelja pritužbe poslao je 22. rujna 2003. i 1. lipnja 2006. dodatne informacije Komisiji.

20      Savezna zemlja je 26. travnja 2006. donijela novi cjenik pristojbi zračne luke Frankfurt Hahn (u daljnjem tekstu: cjenik iz 2006.). Na snagu je stupio 1. lipnja 2006.

21      Komisija je dopisima od 25. rujna 2006. i 9. veljače 2007. zatražila informacije od Savezne Republike Njemačke, koja je na taj zahtjev odgovorila dopisima od 20. prosinca 2006. i 29. lipnja 2007.

22      Dopisom od 17. lipnja 2008. Komisija je obavijestila Saveznu Republiku Njemačku o svojoj odluci da pokrene formalni istražni postupak predviđen člankom 88. stavkom 2. Ugovora o EZ-u (koji je postao članak 108. stavak 2. UFEU-a) za državne potpore u pogledu financiranja zračne luke Frankfurt Hahn i njezinih odnosa s Ryanairom (u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju postupka iz 2008.). Odlukom kojom je pozvala zainteresirane strane da podnesu svoja očitovanja objavljena je u Službenom listu Europske unije od 17. siječnja 2009. (SL 2009., C 12, str. 6.).

23      Fraport je saveznoj zemlji 31. prosinca 2008. prodao sve svoje dionice u društvu FFHG. Nakon ove prodaje, s jedne strane, savezna zemlja je držala većinski udjel od 82,5 % u društvu FFHG, a preostalih 17,5 % ostalo je u rukama Landa Hessena, i, s druge strane, raskinut je ugovor o prijenosu dobiti i gubitka iz 2004. godine.

24      U okviru službenog istražnog postupka Komisija je primila očitovanja, među ostalim, tužitelja i Ryanaira, koja su dostavljena Saveznoj Republici Njemačkoj.

25      Savezna Republika Njemačka poslala je Komisiji 1. srpnja 2009. svoja očitovanja i dodatne informacije.

26      Komisija je 13. srpnja 2011. odlučila pokrenuti drugi službeni istražni postupak u pogledu mjera financiranja FFHG-a donesenih između 2009. i 2011. Odluka kojom se zainteresirane strane pozivaju da podnesu svoja očitovanja objavljena je u Službenom listu Europske unije 21. srpnja 2012. (SL 2012., C 216, str. 1.). Supostojala su dakle dva postupka.

27      Dopisom od 20. veljače 2012. Komisija je od Savezne Republike Njemačke zatražila da joj dostavi dodatne informacije u vezi s odlukama o pokretanju postupka iz 2008. Savezna Republika Njemačka je na taj zahtjev odgovorila dopisom od 16. travnja 2012.

28      Dopisom od 27. srpnja 2012. Komisija je ponovno zatražila dodatne informacije od Savezne Republike Njemačke, koja je tom zahtjevu udovoljila dopisom od 4. rujna 2012.

29      Savezna Republika Njemačka se obvezala u FFHG unijeti kapital u svrhu refinanciranja njegovih zajmova za financiranje infrastrukturnih mjera javnih tijela između 1997. i 2012., koje nisu bile obuhvaćene sporazumima o prijenosu dobiti i gubitka, povećanjima kapitala ili drugim bespovratnim sredstvima (u daljnjem tekstu: posljednje povećanje kapitala).

30      Dopisom od 25. veljače 2014. Komisija je obavijestila Saveznu Republiku Njemačku o tome da je 20. veljače 2014. donijela Smjernice o državnim potporama zračnim lukama i zračnim prijevoznicima (SL 2014., C 99, str. 3., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2014.).

31      Dopisima od 23. ožujka i 4. travnja 2014. Komisija je zatražila dodatna objašnjenja od Savezne Republike Njemačke. Dopisima od 17. i 24. travnja i 9. svibnja 2014. Savezna Republika Njemačka je postupila u skladu s tim zahtjevom.

32      U Službenom listu Europske unije je 15. travnja 2014. objavljena obavijest kojom se pozivaju države članice i zainteresirane strane da dostave očitovanja o primjeni Smjernica iz 2014. na ovaj slučaj. Tužitelj je podnio očitovanja koja je Komisiji dostavila Savezna Republika Njemačka dopisom od 26. kolovoza 2014. Dopisom od 3. rujna 2014. Savezna Republika Njemačka je obavijestila Komisiju da nema nikakvih primjedbi.

33      Komisija je 1. listopada 2014. donijela Odluku (EU) 2016/789 o državnoj potpori SA.21121 (C 29/2008) (ex NN 54/07) koju je provela Njemačka u vezi s financiranjem Zračne luke Frankfurt Hahn i financijskim odnosima između te Zračne luke i društva Ryanair (SL 2016., L 134, str. 46., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

II.    Pobijana odluka

34      U pobijanoj odluci Komisija je ispitala, s jedne strane, postojanje državne potpore, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, što se tiče, kao prvo, mjera u korist Zračne luke Frankfurt Hahn (vidjeti uvodne izjave 292. do 420. pobijane odluke), kao drugo, mjera u korist Ryanaira (vidjeti uvodne izjave 421. do 456., 464. do 484. i 580. pobijane odluke) i, kao treće, mjera u korist zračnih prijevoznika korisnika zračne luke Frankfurt Hahn, odnosno cjenik iz 2001. i cjenik iz 2006. (vidjeti uvodne izjave 457. do 463., 485. do 494. i 581. pobijane odluke). S druge strane, smatrajući da su određene mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn državna potpora, Komisija je ispitala njihovu spojivost s unutarnjim tržištem (vidjeti uvodne izjave 497. do 579. pobijane odluke).

A.      Mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn

35      Kao prvo, Komisija je utvrdila da ugovor o prijenosu dobiti i gubitka iz 2001. godine ne predstavlja državnu potporu. Naime, Komisija je u biti smatrala da je taj sporazum konačno sklopljen prije presude od 12. prosinca 2000., Aéroports de Paris/Komisija (T-128/98, EU:T:2000:290), odnosno u trenutku kada su javna tijela mogla legitimno smatrati da mjere financiranja u pogledu Zračne luke Frankfurt Hahn ne predstavljaju državne potpore.

36      Kao drugo, Komisija je ispitala predstavlja li povećanje kapitala iz 2001. državnu potporu. U tom pogledu, kao prvo, Komisija je smatrala da je povećanje kapitala iz 2001., s jedne strane, financirano iz općeg proračuna savezne zemlje i, prema tome, iz državnih sredstava i da se, s druge strane, moglo pripisati državi. Osim toga, Komisija je smatrala da je udio društva Fraport u navedenom povećanju kapitala, s jedne strane, stečen državnim sredstvima jer je Fraport bio poduzetnik u većinskom vlasništvu države čija su sredstva bila pod izravnom ili neizravnom kontrolom države i da se, s druge strane, može pripisati državi jer se Fraport smatra „ovisnim poduzećem u državnom vlasništvu” i jer je Uprava FFHG-a vodila izravne pregovore sa saveznom zemljom i Landom Hessen, s obzirom na to da je savezna zemlja izravno potaknula Fraport da sudjeluje u povećanju kapitala iz 2001. Nadalje, Komisija je smatrala da je povećanjem kapitala iz 2001. dodijeljena selektivna prednost društvu FFHG jer odluka o dokapitalizaciji nije bila u skladu s načelom subjekta u tržišnom gospodarstvu. Konačno, Komisija je smatrala da je, zbog, među ostalim, veličine zračne luke Frankfurt Hahn i njezine blizine drugim zračnim lukama Europske unije, povećanje kapitala iz 2001. moglo utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti tržišno natjecanje.

37      Kao treće, Komisija je ispitala zajedno, u pogledu društva Fraport, povećanje kapitala iz 2004. i sporazum o prijenosu dobiti i gubitka iz 2004. godine jer je sklapanje tog sporazuma, koji je trebao trajati do 31. prosinca 2014., bilo preduvjet za povećanje kapitala iz 2004. Komisija je istaknula da je sporazum o prijenosu dobiti i gubitka iz 2004. Fraport trebao odobriti većinom od najmanje tri četvrtine glasova Glavne skupštine dioničara, što se ne može postići bez sudjelovanja privatnih dioničara tog društva jer javni dioničari drže samo otprilike 70 % njegovih dionica. Komisija je iz toga zaključila da javni dioničari nisu mogli kontrolirati odluku društva Fraport o odobrenju sporazuma o prijenosu dobiti i gubitka iz 2004. i, slijedom toga, onu o povećanju kapitala iz 2004., koje se stoga ne mogu pripisati državi.

38      Komisija je dakle smatrala da sporazum o prijenosu dobiti i gubitka iz 2004. i sudjelovanje društva Fraport u povećanju kapitala iz 2004. ne predstavljaju državne potpore.

39      Što se tiče sudjelovanja savezne zemlje i Landa Hessen u povećanju kapitala iz 2004., kao prvo, Komisija je istaknula da su financirani iz njihovih općih proračuna, tj. iz državnih sredstava, i da se mogu pripisati državi. Nadalje, smatrala je da ta ulaganja nisu bila u skladu s načelom subjekta u tržišnom gospodarstvu i da se njima dodjeljuje selektivna prednost društvu FFHG. Naposljetku, Komisija je podsjetila da je bilo kakva selektivna prednost dodijeljena FFHG-u mogla narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama.

40      Komisija je stoga zaključila da je sudjelovanje savezne zemlje i Landa Hessen u povećanju kapitala iz 2004. činilo državnu potporu.

41      Kao četvrto, Komisija je ispitala predstavlja li naknada za sigurnosne kontrole državnu potporu.

42      U tom pogledu, kao prvo, Komisija je istaknula da, u skladu s njemačkim zakonom, savezna zemlja upravitelju Zračne luke Frakfurt Hahn može nadoknaditi samo troškove povezane sa stavljanjem na raspolaganje i održavanjem prostora i objekata nužnih za obavljanje sigurnosnih kontrola. Stoga je Komisija smatrala da je preuzimanje troškova sigurnosnih kontrola savezne zemlje, s obzirom na to da je prekoračilo nadoknadive troškove, rasteretiloo upravitelja Zračne luke Frankfurt Hahn od troška koji bi obično morao snositi i time mu dodijelilo selektivnu prednost.

43      Nadalje, Komisija je uzela u obzir da iznos naknade za sigurnosne kontrole koju je savezna zemlja uplatila upravitelju Zračne luke Frankfurt Hahn nije uključivao samo prihode od pristojbe za sigurnost u zračnim lukama prikupljene od zračnih prijevoznika, nego i sredstva iz općeg proračuna savezne zemlje. Komisija je stoga zaključila da se ta naknada financirala iz državnih sredstava i da se mogla pripisati državi.

44      Nadalje, Komisija je podsjetila da se bilo kakvom selektivnom prednošću dodijeljenom upravitelju Zračne luke Frankfurt Hahn moglo narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama.

45      Konačno, Komisija je smatrala da, utoliko što su iznosi koje je savezna zemlja uplatila upravitelju zračne luke Frankfurt Hahn za sigurnosne kontrole premašivali prihode od pristojbe za sigurnost u zračnim lukama prikupljene od zračnih prijevoznika, javno financiranje dodijeljeno upravitelju zračne luke Frankfurt Hahn kao naknada za sigurnosne kontrole predstavlja državnu potporu.

46      Kao peto, što se tiče izravnih subvencija savezne zemlje, s jedne strane, Komisija je smatrala da one dodijeljene od 1997. do 2000. za financiranje ulaganja u infrastrukturu zračne luke ne predstavljaju državne potpore jer su usvojene prije presude od 12. prosinca 2000., Aéroports de Paris/Komisija (T-128/98, EU:T:2000:290). S druge strane, utvrdila je da se izravna bespovratna sredstva savezne zemlje kojima su se financirali, između 2001. i 2004., troškovi zaposlenika za sigurnosne kontrole trebalo ispitati kao moguće državne potpore jer su se njima pokrivali troškovi koje je trebao snositi upravitelj Zračne luke Frankfurt Hahn.

47      U tom pogledu, kao prvo, Komisija je istaknula da su izravna bespovratna sredstva savezne zemlje, uplaćena između 2001. i 2004., u ukupnom iznosu od 1,93 milijuna eura financirana iz državnih sredstava te se stoga mogu pripisati državi. Nadalje, budući da su te subvencije pokrile troškove koje je trebao snositi upravitelj zračne luke Frankfurt Hahn, a koje su odobrene samo njemu, Komisija je smatrala da je njima tom upravitelju dodijeljena selektivna gospodarska prednost. Naposljetku, Komisija je podsjetila da bi se bilo kakvom selektivnom prednošću dodijeljenom upravitelju Zračne luke Frankfurt Hahn moglo narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama. Komisija je stoga zaključila da dotična bespovratna sredstva predstavljaju državne potpore.

48      Kao šesto i posljednje, Komisija je smatrala da posljednje povećanje kapitala, namijenjeno refinanciranju zajmova koje je FFHG uzeo kako bi financirao infrastrukturna poboljšanja u Zračnoj luci Frankfurt Hahn između 1997. i 2012., predstavlja državnu potporu i uputila je, u tom pogledu, na razmatranja o sudjelovanju savezne zemlje i Landa Hessen u povećanju kapitala iz 2004. i u naknadi za sigurnosne kontrole.

49      Posljedično, Komisija je zaključila, s jedne strane, da su investicijske potpore koje su nezakonito dodijeljene FFHG-u, tj. povećanje kapitala iz 2001., doprinosi savezne zemlje i Landa Hessen povećanju kapitala iz 2004. i posljednje povećanje kapitala, spojive s unutarnjim tržištem jer ispunjavaju kriterije iz stavka 61. Smjernica Zajednice za financiranje zračnih luka i potpora za započinjanje poslovanja zračnih prijevoznika koji lete iz regionalnih zračnih luka (SL 2005., C 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.). S druge strane, smatrala je da su operativne potpore koje su nezakonito dodijeljene upravitelju Zračne luke Frankfurt Hahn prije 4. travnja 2014., odnosno naknada za sigurnosne kontrole i izravna bespovratna sredstva savezne zemlje, spojive s unutarnjim tržištem jer ispunjavaju kriterije iz stavka 137. smjernica iz 2014.

B.      Mjere u korist društva Ryanair

50      Uvodno, u svrhu ocjene postojanja državne potpore u korist društva Ryanair, Komisija je smatrala da je potrebno utvrditi jesu li ugovori s društvom Ryanair iz 1999., 2002. i 2005. bili u skladu s načelom subjekta u tržišnom gospodarstvu u trenutku njihova sklapanja. Komisija je u tom pogledu istaknula da, sukladno Smjernicama iz 2014., u svrhu primjene načela subjekta u tržišnom gospodarstvu, valja ocijeniti ex ante dodatnu profitabilnost svakog ugovora između društva Ryanair i upravitelja Zračne luke Frankfurt Hahn, uzimajući u obzir sve relevantne dodatne prihode i troškove povezane sa svakim od tih ugovora.

51      Komisija je u biti smatrala da su ugovori s društvom Ryanair iz 1999., iz 2002. i iz 2005. u skladu s načelom subjekta u tržišnom gospodarstvu jer mogu pridonijeti profitabilnosti Zračne luke Frankfurt Hahn u smislu da su očekivani dodatni prihodi premašivali očekivane dodatne troškove. Komisija je iz toga zaključila da se trima sporazumima ne dodjeljuje nikakva prednost društvu Ryanair i da stoga nisu sadržavali elemente potpore.

C.      Cjenici naknada zračne luke

52      Komisija je smatrala da su cjenici za 2001. i 2006. godinu bili u skladu s načelom subjekta u tržišnom gospodarstvu jer su postupno doprinosili, prema pristupu ex ante, profitabilnosti Zračne luke Frankfurt Hahn.

53      Komisija je stoga smatrala da se cjenicima za 2001. i 2006. godinu nije dodjeljivala nikakva gospodarska prednost zračnim prijevoznicima korisnicima Zračne luke Frankfurt Hahn koju oni ne bi ostvarili u uobičajenim tržišnim uvjetima pa da, prema tome, oni ne predstavljaju državnu potporu.

D.      Izreka pobijane odluke

54      Izreka pobijane odluke glasi kako slijedi:

„Članak 1.

1. Državna potpora koju je Njemačka nezakonito dodijelila, kršeći tako članak 108. stavak 3. [UFEU-a], u korist društva [FFHG-a] između 2001. i 2012. povećanjima kapitala iz 2001. u iznosu od 27 milijuna EUR, povećanjima kapitala iz 2004. u iznosu od 22 milijuna EUR i izravnim bespovratnim sredstvima [savezne zemlje] […] spojiva je s unutarnjim tržištem.

2. Povećanje kapitala iz 2004. koje je proveo Fraport […] te Ugovor o prijenosu dobiti i gubitka iz 2004. ne čine državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. [UFEU-a].

Članak 2.

1. Ugovor između društava Ryanair i [FFHG-a], koji je stupio na snagu 1. travnja 1999., ne čini potporu u smislu članka 107. stavka 1. [UFEU-a].

2. Ugovor između društava Ryanair i [FFHG] od 14. veljače 2002. ne čini potporu u smislu članka 107. stavka 1. [UFEU-a].

3. ‚Ugovor između društava Ryanair i [FFHG] – isporuka zrakoplova 6 do 18 u razdoblju od 2005. do 2012.’ od 4. studenoga 2005. ne čini potporu u smislu članka 107. stavka 1. [UFEU-a].

Članak 3.

Cjenici naknada zračne luke, koji su stupili na snagu 1. listopada 2001. i 1. lipnja 2006., ne čine potporu u smislu članka 107. stavka 1. [UFEU-a].

Članak 4.

Ova je Odluka upućena Saveznoj Republici Njemačkoj.”

III. Postupak i zahtjevi stranaka

55      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. kolovoza 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

56      Komisija je podnijela odgovor na tužbu tajništvu Općeg suda 13. studenoga 2015.

57      Replika i odgovor na repliku podneseni su tajništvu Općeg suda 5. veljače odnosno 31. ožujka 2016.

58      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. listopada 2015. društvo Ryanair plc zatražilo je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Komisije. Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. listopada 2015. društvo Ryanair plc obavijestilo je Opći sud, u skladu s člankom 144. stavkom 8. Poslovnika Općeg suda, da povlači svoj zahtjev za intervenciju.

59      Rješenjem od 18. studenoga 2015. predsjednik šestog vijeća Općeg suda, s jedne strane, odredio je brisanje Ryanair plc iz predmeta T-492/15 kao podnositelja zahtjeva za intervenciju i, s druge strane, tom društvu naložio je snošenje vlastitih troškova.

60      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 23. listopada i 17. studenoga 2015. Ryanair i savezna zemlja podnijeli su zahtjev za intervenciju u potporu zahtjevu Komisije. Rješenjima od 26. veljače 2016., Deutsche Lufthansa/Komisija (T-492/15, neobjavljeno, EU:T:2016:126), i od 17. ožujka 2016., Deutsche Lufthansa/Komisija (T-492/15, neobjavljeno, EU:T:2016:193), predsjednik šestog vijeća Općeg suda odobrio je intervenciju savezne zemlje odnosno društva Ryanair.

61      Intervenijenti, savezna zemlja i Ryanair podnijeli su svoje intervencijske podneske tajništvu Općeg suda 12. ožujka odnosno 20. svibnja 2016.

62      Tužiteljeva očitovanja na intervencijske podneske savezne zemlje i društva Ryanair podneseni su tajništvu Općeg suda 2. svibnja odnosno 18. srpnja 2016.

63      Dopisima podnesenima tajništvu Općeg suda 7. travnja i 15. srpnja 2016. Komisija je navela da nema primjedbi na intervencijske podneske savezne zemlje i društva Ryanair.

64      Budući da se sastav Općeg suda promijenio, predsjednik Općeg suda radi dobrog sudovanja i na temelju članka 27. stavka 3. Poslovnika dodijelio je predmet novom sucu izvjestitelju, koji je raspoređen u prvo vijeće.

65      Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. travnja 2016. tužitelj je iznio dodatna očitovanja dostavljena u obliku novih tužbenih razloga. Savezna zemlja, društvo Ryanair i Komisija podnijeli su svoja očitovanja na ta razmatranja tajništvu Općeg suda 19., 26. i 29. kolovoza 2016.

66      U okviru mjera upravljanja postupkom Opći sud (prvo vijeće) je 6. lipnja 2016. postavio pisano pitanje tužitelju. Tužitelj je tom zahtjevu udovoljio u određenom roku.

67      Uslijed promjene sastava vijeća Općeg suda, na temelju članka 27. stavka 5. Poslovnika, sudac izvjestitelj raspoređen je u četvrto vijeće kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.

68      Tužitelj je 6. listopada 2016. podnio nove dokazne prijedloge tajništvu Općeg suda.

69      Očitovanja Komisije, savezne zemlje i društva Ryanair o novom dokaznom prijedlogu podnesena su tajništvu Općeg suda 28. listopada te 4. i 14. studenoga 2016.

70      Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. travnja 2017. tužitelj je ponovno iznio dodatna očitovanja dostavljena u obliku novih tužbenih razloga. Savezna zemlja je 12. svibnja 2017. podnijela očitovanja o tim razmatranjima tajništvu Općeg suda. Komisija i Ryanair podnijeli su svoja očitovanja o navedenim razmatranjima tajništvu Općeg suda 2. lipnja 2017.

71      Tužitelj je 26. svibnja 2017. tajništvu Općeg suda podnio novi dokazni prijedlog.

72      Savezna zemlja i Ryanair podnijeli su 23. lipnja 2017. tajništvu Općeg suda svoja očitovanja na novi dokazni prijedlog tužitelja. Komisija je podnijela svoja očitovanja na navedeni dokazni prijedlog tajništvu Općeg suda 28. lipnja 2017.

73      Opći sud je 15. ožujka 2018. odlučio, na prijedlog četvrtog vijeća i primjenom članka 28. Poslovnika, uputiti ovaj predmet proširenom sastavu suda.

74      Opći sud (četvrto prošireno vijeće) je 22. svibnja 2018., u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika, postavio pisana pitanja tužitelju i Komisiji o mjerama u korist zračne luke Frankfurt Hahn i pitanja svim strankama u vezi s mjerama u korist društva Ryanair. Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 8. i 21. lipnja 2018. stranke su odgovorile na navedena pitanja.

75      Ryanair je 5. lipnja 2018. zatražio da R., glavna autorica izvješća konzultantskog društva Oxera, koje je izrađeno na njegov zahtjev i navedeno u pobijanoj odluci i u podnescima stranaka, bude ovlaštena govoriti na raspravi kako bi odgovorila na eventualna pitanja Općeg suda, te da se izražava na engleskom jeziku.

76      Tužitelj, Komisija i savezna zemlja podnijeli su tajništvu Općeg suda 15. i 22. lipnja 2018. svoja očitovanja na zahtjev društva Ryanair iz točke 75. ove presude. Savezna zemlja se složila s tim zahtjevom, a druge stranke su istaknule prigovore, osobito na to da R. koristi engleski. Predsjednik četvrtog vijeća uputio je navedeni zahtjev vijeću.

77      Rješenjem od 6. srpnja 2018., Deutsche Lufthansa/Komisija (T-492/15, neobjavljeno, EU:T:2018:434), R. je odobreno da govori na engleskom jeziku na raspravi u prisutnosti i pod nadzorom predstavnika društva Ryanair.

78      Komisija je 7. srpnja 2018. tajništvu Općeg suda podnijela ispravak svojeg pisanog odgovora na pitanja koja je postavio Opći sud 22. svibnja 2018.

79      Na raspravi održanoj 9. srpnja 2018. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud. R. nije govorila.

80      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

81      Komisija i savezna zemlja od Općeg suda zahtijevaju da:

–        tužbu odbaci kao nedopuštenu odnosno da je u svakom slučaju odbije kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

82      U odgovoru na repliku Komisija je usto tražila brisanje upućivanja, u replici, na Komisijin odgovor na tužbu podnesen u predmetu okončanom presudom od 27. travnja 2017. Germawings/Komisija (T-357/15, neobjavljena, EU:T:2017:289).

83      Ryanair od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

IV.    Pravo

84      U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe, u biti, sedam tužbenih razloga, koji se temelje, prvi, na postupovnoj pogrešci, drugi i treći, na pogrešci u ocjeni činjenica, četvrti, na očitim proturječnostima u pobijanoj odluci i, razlozi peti do sedmog, na povredi članka 107. UFEU-a. Dvama odvojenim podnescima tužitelj osim toga podnosi razmatranja u obliku novih tužbenih razloga.

85      Bez formalnog isticanja prigovora nedopuštenosti, Komisija navodi tri apsolutne zapreke vođenju postupka. Kao prvo, ističe neusklađenost zahtjeva. Na drugome mjestu, podredno, poziva se na nedostatak tužiteljeva pravnog interesa za podnošenje zahtjeva za poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn. Kao treće, također podredno, poziva se na nepostojanje tužiteljeve aktivne procesne legitimacije.

86      Savezna zemlja navodi dodatnu apsolutnu zapreku vođenju postupka, koja se temelji na zastari tužbe.

87      Komisija i intervenijenti također tvrde da je tužba, u svakom slučaju, neosnovana.

88      Tužitelj smatra da je tužba dopuštena i osnovana. Dodaje, s jedne strane, da savezna zemlja nema interes za rješenje spora pa je stoga izgubila svoje svojstvo intervenijenta i, s druge strane, da je odgovor na tužbu nedopušten.

89      U ovom slučaju Opći sud smatra da treba, kao prvo, ispitati dopuštenost odgovora na tužbu, zatim kao drugo, ima li savezna zemlja i dalje svojstvo intervenijenta i, kao treće, dopuštenost tužbe. Opći sud odlučivat će, kao četvrto, o osnovanosti tužbe samo ako je ona dopuštena.

A.      Dopuštenost replike

90      Tužitelj tvrdi da je Komisijin odgovor na tužbu nedopušten u cijelosti s obrazloženjem da sadržava nedosljedna razmatranja, te je stoga nerazumljiv. Naime, u tom podnesku Komisija je odstupila od strukture pobijane odluke bez očitog razloga, promijenila redoslijed elemenata koje treba ispitati, proizvoljno odstupila od elemenata za ocjenu određenih mjera i osporila utvrđene činjenice. Osim toga, točki 2.2.2.1. navedenog podneska prethodi naslov koji ne odgovara njezinu sadržaju.

91      Komisija traži da se ovaj argument o postojanju zapreke vođenju postupka odbije.

92      U skladu s člankom 81. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika, odgovor na tužbu mora sadržavati tužbene razloge i argumente. Iz toga slijedi da je, kako bi se osigurali pravna sigurnost i dobro sudovanje, za dopuštenost tužbe nužno da glavni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji proizlaze, barem sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz njezina sadržaja (presuda od 5. ožujka 2014., HP Health Clubs Iberia/OHIM – Shiseido (ZENSATIONS), T-416/12, neobjavljena, EU:T:2014:104, t. 18.).

93      Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da tužbeni razlozi i argumenti na koje se poziva Komisija proizlaze iz teksta odgovora na tužbu s dovoljno jasnoće i preciznosti. Stoga iz tog podneska jasno proizlazi da Komisija, s jedne strane, osporava dopuštenost tužbe zbog neusklađenosti tužbe i nepostojanja pravnog interesa i aktivne procesne legitimacije tužitelja (točka 1.) i, s druge strane, brani osnovanost pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na mjere u korist društva Ryanair (točka 2.), na mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn (točka 3.) i na cjenike naknada (točka 4.). Čak i ako se pretpostavi da su dokazane, okolnosti da se Komisija nije držala strukture pobijane odluke, da nije uputila na sve činjenice koje tužitelj smatra relevantnima, da osporava navodno utvrđene činjenice i da nije osigurala usklađenost između sadržaja točke i njezina naslova, ne umanjuju jasnoću i dosljednost tog podneska. Usto valja istaknuti da je tužitelj u replici mogao identificirati argumente iznesene u odgovoru na tužbu i odgovoriti na njih.

94      Argument o postojanju zapreke vođenju postupka, koji se temelji na navodnoj neusklađenosti odgovora na tužbu stoga treba odbiti.

B.      Intervencija savezne zemlje

95      U odgovoru na pisana pitanja koja je postavio Opći sud u okviru mjera upravljanja postupkom i na usmena pitanja koja je postavio Opći sud na raspravi, tužitelj je istaknuo da savezna zemlja nije više imala izravan i stvaran interes za rješenje spora jer je prodala svoj udio u društvu FFHG tijekom ljeta 2017., nakon rješenja od 26. veljače 2016., Deutsche Lufthansa/Komisija (T-492/15, neobjavljeno, EU:T:2016:126), kojim je predsjednik šestog vijeća Općeg suda odobrio njegovu intervenciju u potporu zahtjevu Komisije. Savezna zemlja je stoga izgubila svoje svojstvo intervenijenta.

96      Komisija i intervenijenti osporavaju tužiteljevu argumentaciju.

97      Na temelju članka 40. stavka 2. Statuta Suda Europske unije, koji se na temelju članka 53. stavka 1. istoga Statuta primjenjuje na postupak pred Općim sudom, osoba koja dokaže svoj pravni interes za ishod postupka koji nije postupak među državama članicama, među institucijama Unije ili između država članica i institucija Unije, može se uključiti u ovaj postupak. Interes za rješenje spora u smislu članka 40. Statuta Suda Europske unije podrazumijeva izravan i stvaran interes za prihvaćanje zahtjeva u prilog kojima se intervenira (rješenje od 10. siječnja 2006., Diputación Foral de Álava i Gobierno Vasco/Komisija, T-227/01, EU:T:2006:3, t. 4. i 15.). Taj stvarni interes mora postojati do završetka spora (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2010., Grčka i dr./Komisija, T-415/05, T-416/05 i T-423/05, EU:T:2010:386, t. 64. i 65.).

98      Slijedi da se prihvaćanje intervencije savezne zemlje u prilog Komisijinu zahtjevu, rješenjem od 26. veljače 2016., Deutsche Lufthansa/Komisija (T-492/15, neobjavljeno, EU:T:2016:126), ne protivi tome da se u stadiju presude ponovno ispita dopuštenost intervencije (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija, C-199/92 P, EU:C:1999:358, t. 52.).

99      U ovom slučaju, valja primijetiti da je u točki 13. rješenja od 26. veljače 2016., Deutsche Lufthansa/Komisija (T-492/15, neobjavljeno, EU:T:2016:126), predsjednik šestog vijeća Općeg suda istaknuo da je savezna zemlja jedan od „većinskih dioničara” društva FFHG.

100    Valja, međutim, podsjetiti da u okviru tužbe za poništenje protiv odluke kojom Komisija navodi da određene mjere koje je odredilo poddržavno tijelo ne čine državnu potporu odnosno proglašava ih spojivim s unutarnjim tržištem, poddržavno tijelo koje je donijelo te mjere opravdava interes za rješenje spora u smislu članka 40. Statuta Suda Europske unije. Naime, presuda Općeg suda kojom se odlučuje o takvom sporu može dovesti u pitanje kvalifikaciju tih mjera i, stoga, proizvesti pravne učinke koji mogu utjecati na interese poddržavnog tijela koje ih je donijelo, posebice dovodeći u pitanje njegovu mogućnost izvršavanja svojih nadležnosti, kako je shvaća (rješenje od 4. veljače 2015., Grandi Navi Veloci/Komisija, T-506/14, neobjavljeno, EU:T:2015:102, t. 12. do 15.).

101    Međutim, u točki 13. rješenja od 26. veljače 2016., Deutsche Lufthansa/Komisija (T-492/15, neobjavljeno, EU:T:2016:126), predsjednik šestog vijeća zaključio je da je savezna zemlja opravdala interes za rješenje spora, zbog, među ostalim, interesa koji postoji za teritorijalnu jedinicu poput savezne zemlje za intervenciju u postupak koji se odnosio na zakonitost odluke kojom se nekoliko mjera, kojima je doprinijela ne samo kao dioničar društva FFHG već i dodjelom bespovratnih sredstava, proglašava spojivima s unutarnjim tržištem.

102    Osim toga, u točki 14. rješenja od 26. veljače 2016., Deutsche Lufthansa/Komisija (T-492/15, neobjavljeno, EU:T:2016:126), kako bi zaključio da je savezna zemlja imala pravni interes za ishod spora, predsjednik šestog vijeća također je utvrdio da valja voditi računa o činjenici da bi poništenje pobijane odluke moglo dovesti u pitanje napore koje je od 1990-ih godina savezna zemlja ulagala u osnivanje zračne luke koja bi rasteretila Zračnu luku Frankfurt na Majni i u razvoj regije Hunsrück u Njemačkoj.

103    U tim okolnostima, valja zaključiti da savezna zemlja ima pravni interes za rješenje spora te, slijedom toga, nije izgubila svoje svojstvo intervenijenta zbog prodaje udjela u FFHG-u.

C.      Dopuštenost tužbe

1.      Neusklađenost zahtjeva

104    U svojem odgovoru na tužbu Komisija, koju podupire društvo Ryanair, tvrdi da tužba ne ispunjava formalne uvjete predviđene člankom 76. točkom (d) Poslovnika. Naime, prema mišljenju Komisije, u tužbi se ne navode dosljedno tužbeni razlozi. S jedne strane, dio tužbe u kojem se opisuju ti zahtjevi obuhvaća samo primjenu kriterija privatnog ulagača i, slijedom toga, obuhvaća samo djelomično navodne probleme koje predstavlja pobijana odluka i koji su opisani u prethodnim dijelovima navedene tužbe. Ti tužbeni razlozi odnose se isključivo na članak 2. pobijane odluke, u skladu s kojim je Komisija, primjenom kriterija privatnog ulagača, isključila postojanje državne potpore u korist društva Ryanair.

105    S druge strane, dio tužbe u kojima su opisani tužbeni razlozi nije ni dosljedan ni razumljiv, u dijelu u kojem se odnosi na navodno netočno utvrđenje činjenica i na navodno pogrešnu ocjenu u okviru primjene kriterija privatnog ulagača. Naime, sadržaj tog dijela ograničuje se samo na opću tvrdnju bez objašnjenja, osim općenitog upućivanja na ostatak tužbe.

106    Tužitelj traži da se ovaj argument o postojanju zapreke vođenju postupka odbije.

107    Valja podsjetiti da, na temelju članka 76. točke (d) Poslovnika, svaka tužba mora sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažet prikaz tih razloga. Neovisno o terminološkim pitanjima, ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi, bez dodatnih informacija. Kako bi se jamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, za dopuštenost tužbe nužno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji proizlaze, barem u sažetku, ali na dosljedan i razumljiv način, iz teksta same tužbe (vidjeti presude od 12. svibnja 2016., Italija/Komisija, T-384/14, EU:T:2016:298, t. 38. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu, i od 27. travnja 2017., Germanwings/Komisija, T-375/15, neobjavljena, EU:T:2017:289, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

108    U ovom slučaju treba utvrditi da tužba ima neuobičajenu strukturu. Naime, u tužbi se iznose okolnosti spora i predmet tužbe (točka 1.), sažetak određenih istaknutih prigovora (točka 2.), detaljan prikaz svih istaknutih prigovora (točke 3. do 9.), tvrdnja koja se odnosi na dopuštenost tužbe (točka 10.) i kratki navodi o „osnovanosti tužbe” (točka 11.).

109    Iz tužbe, međutim, proizlazi dovoljno jasno da tužitelj zahtijeva poništenje pobijane odluke u cijelosti te ističe u prilog tom zahtjevu sedam zasebnih tužbenih razloga. Suprotno onome kako bi se mogao shvatiti njegov naziv, predmet dijela „Osnovanost tužbe” nije iscrpno i taksativno navesti sve tužbene razloge. Naprotiv, taj se dio ograničava u biti na isticanje da su određeni izneseni prigovori podložni sudskom nadzoru Općeg suda.

110    Nadalje valja utvrditi da je, kao što ističe tužitelj, Komisija u svojem odgovoru na tužbu identificirala tužbene razloge istaknute u ovom slučaju i pobila detaljno svaki od njih.

111    Iz navedenog proizlazi da tužbeni razlozi i prigovori dovoljno jasno, precizno i dosljedno proizlaze iz teksta tužbe i omogućuju Komisiji da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi.

112    U tim okolnostima, argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji se temelji na navodnoj nedosljednosti tužbe treba odbiti.

2.      Nepostojanje tužiteljeve aktivne legitimacije

113    Komisija, koju podupiru intervenijenti, ističe, podredno, da tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a. Komisija ističe dva argumenta u prilog tom argumentu o postojanju zapreke vođenju postupka, od kojih se prvi temelji na nepostojanju izravnog i osobnog utjecaja na tužitelja, a drugi na nepostojanju regulatorne prirode pobijane odluke.

114    Na temelju članka 263. stavka 4. UFEU-a, svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.

115    Članak 263. stavak 4. UFEU-a tako razlikuje tri pretpostavke u kojima je tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena te valja utvrditi je li moguće ovaj slučaj podvući pod jednu od njih radi odlučivanja o zapreci za vođenje postupka.

116    Najprije valja ustvrditi da, kao što proizlazi iz članka 4. pobijane odluke, njezin jedini adresat je Savezna Republika Njemačka, a ne tužitelj. Tome je tako jer je postupak nadzora nad državnim potporama, uzimajući u obzir njegovu opću strukturu, postupak pokrenut protiv države članice odgovorne za dodjelu državnih potpora (presuda od 24. ožujka 2011., Freistaat Sachsen i Land Sachsen-Anhalt/Komisija, T-443/08 i T-455/08, EU:T:2011:117, t. 50. i rješenje od 12. studenoga 2015., HSH Investment Holdings Coinvest-C i HSH Investment Holdings FSO/Komisija, T-499/12, EU:T:2015:840, t. 28.). Ova se tužba stoga ne može proglasiti dopuštenom na temelju prve pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

117    U tim okolnostima, ova se tužba može proglasiti dopuštenom, na temelju druge i treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a samo ako se, s jedne strane, pobijana odluka izravno i osobno odnosi na tužitelja i ako je, s druge strane, potonja regulatorni akt koji ne podrazumijeva provedbene mjere (vidjeti u tom smislu presude od 19. prosinca 2013., Telefónica/Komisija, C-274/12 P, EU:C:2013:852, t. 19.; od 27. veljače 2014., Stichting Woonpunt i dr./Komisija, C-132/12 P, EU:C:2014:100, t. 44., i od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C-33/14 P, EU:C:2015:609, t. 59.).

118    U ovom slučaju valja ispitati, s obzirom na drugu i treću pretpostavku iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a, tužiteljevu aktivnu procesnu legitimaciju protiv pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi, s jedne strane, na mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn i društva Ryanair (vidjeti točke 119. do 187. ove presude) i, s druge strane, cjenike naknada zračne luke (vidjeti točke 188. do 212. ove presude).

a)      Tužiteljeva aktivna procesna legitimacija protiv pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn i društva Ryanair

119    Komisija tvrdi da tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju za postupanje protiv pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn i Ryanair ni na temelju druge pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a ni na temelju treće pretpostavke predviđene tom odredbom.

120    U ovom slučaju, Opći sud smatra da je potrebno ispitati dvije pretpostavke navedene u točki 119. ove presude.

1)      Druga pretpostavka iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a

121    Komisija ističe da tužitelj nije dokazao da se, kao prvo, mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn i, kao drugo, mjere u korist društva Ryanair izravno i osobno odnose na njega.

122    Kao prvo, Komisija napominje da se članak 1. pobijane odluke odnosi na mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn. Međutim, tužitelj, koji ne upravlja zračnom lukom, nije objasnio po čemu se te mjere odnose na njega u njegovu svojstvu zračnog prijevoznika.

123    Tužitelj tvrdi da je njegov konkurent Ryanair imao koristi od prijenosa znatnog dijela mjera u korist zračne luke Frankfurt Hahn, što Komisija i intervenijenti osporavaju. U svojim aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 29. travnja 2016. tužitelj u tom pogledu ističe dva dodatna razmatranja, iznesena u obliku novih tužbenih razloga, u odnosu na koje Komisija i intervenijenti ističu nedopuštenost.

124    Kao drugo, Komisija, koju podupiru intervenijenti, ističe da tužitelj nije uspio dokazati da se pobijana odluka izravno i osobno odnosi na njega u dijelu u kojem se odnosi na mjere u korist društva Ryanair. Naime, s jedne strane, postojanje konkurentskog odnosa s korisnikom potpore ne može biti dostatno da bi se dokazalo da je na tužitelja pobijana odluka izravno utjecala. S druge strane, da bi utvrdio osobni utjecaj, tužitelj se u svojoj tužbi ograničio na činjenicu da je Komisiji podnio pritužbu u vezi s državnom potporom, a da pritom ta okolnost ne može biti dovoljna da bi se ustanovilo da se pobijana odluka odnosi osobno na tužitelja.

125    Savezna zemlja dodaje da tužitelj ne može, da bi dokazao osobni utjecaj, pozvati se samo na postojanje navodnog konkurentskog odnosa s korisnikom potpore. Na tužitelju je da dokaže postojanje posebnog konkurentskog odnosa koji omogućuje razlikovanje u odnosu na jednostavne konkurente navodnog korisnika potpore. U ovom slučaju tužitelj je, među ostalim, mogao pružiti konkretan dokaz da su potpore koje je sustavno koristio Ryanair da bi mogao, za određene zračne linije koje je tužitelj do tada isplativo iskorištavao, naplatiti agresivne cijene čiji je srednjoročni odnosno dugoročni učinak bio smanjenje profitne marže do razine ugrožavanja njegova postojanja. Međutim, tužitelj nije uspio ispuniti svoju obvezu tereta dokazivanja koji je na njemu u tom pogledu. On nije naveo čak ni mjerodavna tržišta. Osim toga, na dotičnim zračnim linijama usluge su pružali brojni konkurenti, što je, prema sudskoj praksi, oslabilo učinke dotičnih mjera do te mjere da, u načelu, isključuju mogućnost bilo kakvog bitnog utjecaja na tužiteljev položaj na tržištu.

126    Tužitelj osporava argumentaciju Komisije i savezne zemlje. Tužitelj se, kao prvo, poziva na svoje svojstvo podnositelja pritužbe, a time i svojstvo zainteresirane stranke, u smislu Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU-a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), koji su od ključne važnosti, kao drugo, na to da njegova aktivna procesna legitimacija nikada nije bila dovedena u pitanje u okviru postupka pred njemačkim sudovima u kojem je sudjelovao od 2006. i koji se odnosi na državne potpore dodijeljene društvu Ryanair i, kao treće, na to da izravno i neizravno FFHG-ovo financiranje Ryanaira ima znatne posljedice na tržišno natjecanje i, slijedom toga, posebno na njega. U potporu potonjem argumentu tužitelj je podnio, među ostalim, dva nova dokumenta, odnosno ulomke iz Odluke Komisije (EU) 2016/2069 od 1. listopada 2014. o mjerama SA.14093 (C 76/2002) koje je poduzela Belgija u korist društava Brussels South Charleroi Airport i Ryanair (SL 2016., L 325, str. 63.) (Prilog K 83) i Ryanairova priopćenja za medije iz ožujka 2017. (Prilog K 84). Kao četvrto, tužitelj ističe da je argument savezne zemlje o nepostojanju dokaza o posebnom konkurentskom odnosu između njega i društva Ryanair nedopušten jer ga nije istaknula Komisija.

127    U ovom slučaju Opći sud smatra da je, prije utvrđivanja je li tužitelj dokazao da se pobijana odluka izravno i osobno odnosi na njega u dijelu u kojem se odnosila na mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn i društva Ryanair, potrebno odlučiti o dopuštenosti, s jedne strane, priloga K 83 i K 84 i, s druge strane, argumentacije savezne zemlje o nepostojanju bitnog utjecaja na tužiteljev položaj na tržištu.

i)      Dopuštenost priloga K 83 i K 84

128    Komisija, koju podupiru intervenijenti, u biti podsjeća da se novi dokazi ne mogu podnositi nakon zatvaranja pisanog dijela postupka, nego prije zatvaranja usmenog dijela postupka, pod uvjetom da se opravda kašnjenje u njihovu podnošenju. Međutim, tužitelj nije nikako mogao opravdati podnošenje tih novih dokaza nakon dvije razmjene podnesaka.

129    Prema odredbama članka 85. stavka 3. Poslovnika, samo „[i]znimno, glavne stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge i prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga”.

130    Međutim, s jedne strane, valja primijetiti da je dokument, poput ulomaka iz Odluke 2016/2069 na koje se tužitelj poziva, obuhvaćen Komisijinom praksom odlučivanja i ne predstavlja, slijedom toga, dokaz u pravom smislu riječi, osobito u smislu članka 85. Poslovnika. Stranka se ima pravo pozvati na tu praksu pred Općim sudom, uključujući kada je, kao u ovom slučaju, ta praksa nastala nakon provođenja postupka pred Komisijom (vidjeti u tom smislu presude od 9. veljače 2017., International Gaming Projects/EUIPO – adp Gauselmann (TRIPLE EVOLUTION), T-82/16, neobjavljena, EU:T:2017:66, t. 17. i 19., i od 26. listopada 2017., Alpirsbacher Klosterbräu Glauner/EUIPO (Klosterstoff), T-844/16, EU:T:2017:759, t. 57.).

131    S druge strane, valja primijetiti da je nepravodobnost podnošenja, u skladu s člankom 85. Poslovnika, dokaznog prijedloga opravdana iznimno ako ga je stranka koja ga podnosi pribavila tek nakon zatvaranja pisanog dijela postupka.

132    Međutim, valja utvrditi da je Ryanairovo priopćenje za medije, koje se nalazi u Prilogu K 84, izdano nakon podnošenja odgovora na repliku, 5. veljače 2016. Prema tome, njegovo podnošenje u obliku novog dokaza s aktom od 26. svibnja 2017. iznimno je opravdano.

133    Stoga priloge K 83 i K 84 treba proglasiti dopuštenima.

ii)    Dopuštenost argumentacije savezne zemlje koja se odnosi na nepostojanje bitnog utjecaja na tužiteljev položaj na tržištu

134    Na temelju članka 40. četvrtog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 142. Poslovnika, intervencija može imati za svrhu samo podupiranje, u cijelosti ili djelomično, zahtjeva jedne od glavnih stranaka. U skladu sa sudskom praksom, intervenijent može, međutim, iznijeti argumente različite od onih stranke koju podupire, pod uvjetom da ne mijenjaju okvir spora i da se intervencija uvijek odnosi na tužbeni zahtjev koji je iznijela potonja (presude od 8. lipnja 1995., Siemens/Komisija, T-459/93, EU:T:1995:100, t. 21., i od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T-2/03, EU:T:2005:125, t. 52.).

135    U tom pogledu valja podsjetiti da je zahtjev osobnog utjecaja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a osobito ispunjen ako tužitelj dokaže da je na njegov položaj na tržištu značajno utjecala potpora koja je predmet navedene odluke (presude od 13. prosinca 2005., Komisija/Aktionsgemeinschaft Recht und Eigentum, C-78/03 P, EU:C:2005:761, t. 37., i od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C-487/06 P, EU:C:2008:757, t. 30.). Međutim, u odgovoru na tužbu Komisija je, u okviru zapreke vođenju postupka koja se temelji na nedostatku tužiteljeve aktivne procesne legitimacije, tvrdila da potonji nije dokazao da ga se pobijana odluka osobno tiče.

136    Iz toga slijedi da je argumentacija savezne zemlje, koja se odnosi na nepostojanje bitnog utjecaja na tužiteljev položaj na tržištu, usko povezana s argumentima koje je Komisija istaknula u svojem odgovoru na tužbu u pogledu nepostojanja osobnog utjecaja na tužitelja i, slijedom toga, s argumentom o postojanju zapreke vođenju postupka, koja se temelji na nedostatku procesne legitimacije tužitelja. Slijedom toga, ne može se smatrati da ta argumentacija mijenja okvir spora ni da se intervencija više ne odnosi na potporu Komisijinu zahtjevu.

137    Stoga treba zaključiti da je argumentacija savezne zemlje koja se odnosi na nepostojanje bitnog utjecaja na tužiteljev položaj na tržištu dopuštena.

iii) Izravni i osobni utjecaj na tužitelja

138    Tužba za poništenje je dopuštena u skladu s drugim slučajem iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a samo ako se na tužitelja pobijana odluka izravno i osobno odnosi. Uvjeti izravnog utjecaja i osobnog utjecaja akta čije se poništenje traži su kumulativni (vidjeti u tom smislu rješenje od 11. studenoga 2014., Nguyen/Parlament i Vijeće, T-20/14, EU:T:2014:955, t. 55., i presudu od 16. svibnja 2018., Netflix International i Netflix/Komisija, T-818/16, neobjavljena, EU:T:2018:274, t. 70.). Stoga je dovoljan izostanak jednog od tih uvjeta da bi se zaključilo da se tužba ne može proglasiti dopuštenom u skladu s drugom pretpostavkom iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

139    U ovom slučaju Opći sud smatra prikladnim započeti s ispitivanjem uvjeta osobnog utjecaja.

140    U tom pogledu valja istaknuti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda može smatrati da se odluka koja je upućena nekoj drugoj osobi odnosi osobno na treće osobe samo ako ta odluka na njih utječe isključivo zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od svake druge osobe, izdvajajući ih uslijed toga pojedinačno, poput osoba kojima je odluka upućena (presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, EU:C:1963:17, t. 223.; od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C-33/14 P, EU:C:2015:609, t. 93.; i od 12. svibnja 2016., Hamr – Sport/Komisija, C-693/14, neobjavljena, EU:T:2016:292, t. 32.).

141    U području državnih potpora utvrđeno je da se odluka Komisije o zatvaranju službenog istražnog postupka na temelju članka 108. stavka 2. UFEU-a uz poduzetnika koji je korisnik potpore, odnosi i na poduzetnike koji su mu konkurenti i koji su odigrali aktivnu ulogu u okviru tog postupka ako mjera potpore koja je predmet pobijane odluke bitno utječe na njihov položaj na tržištu (presude od 28. siječnja 1986., Cofaz i dr./Komisija, 169/84, EU:C:1986:42, t. 25.; od 22. studenoga 2007., Sniace/Komisija, C-260/05 P, EU:C:2007:700, t. 55. i od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C-33/14 P, EU:C:2015:609, t. 98.).

142    U ovom slučaju tužitelj nije korisnik mjera u korist zračne luke Frankfurt Hahn i društva Ryanair. Međutim, tužitelj je Komisiji podnio pritužbu i iznio očitovanja u okviru službenog istražnog postupka. Iz pobijane odluke, među ostalim, proizlazi da je tužitelj Komisiji dostavio detaljne informacije i primjedbe u vezi s odlukom o pokretanju postupka iz 2008., kao i očitovanja o primjeni Smjernica iz 2014. na ovaj slučaj. Stoga valja utvrditi da je tužitelj imao aktivnu ulogu u odvijanju upravnog postupka, što uostalom Komisija ne osporava.

143    Valja međutim, poput Komisije, primijetiti da se iz samog tužiteljeva sudjelovanja u upravnom postupku ne može zaključiti da se na njega pobijana odluka osobno odnosi (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2007., Sniace/Komisija, C-260/05 P, EU:C:2007:700, t. 60., i rješenje od 26. rujna 2016., Greenpeace Energy i dr./Komisija, T-382/15, neobjavljeno, EU:T:2016:589, t. 39.), čak i kad je, kao u ovom slučaju, imao značajnu ulogu u tom upravnom postupku kao što je, među ostalim, podnošenje pritužbe zbog kojeg je nastala pobijana odluka (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2009., 3F/Komisija, C-319/07 P, EU:C:2009:435, t. 94. i 95.). Tužitelj u svakom slučaju treba dokazati da je mjera koja je predmet pobijane odluke mogla bitno utjecati na njegov položaj na tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2007., Sniace/Komisija, C-260/05 P, EU:C:2007:700, t. 60., i rješenje od 26. siječnja 2012., Mojo Concerts i Amsterdam Music Dome Exploitatie/Komisija, T-90/09, neobjavljeno, EU:T:2012:30, t. 33.).

144    U tim okolnostima valja ispitati jesu li mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn i društva Ryanair mogle znatno utjecati na tužiteljev konkurentski položaj na mjerodavnom tržištu ili tržištima.

145    U tom pogledu važno je istaknuti da sama okolnost da bi akt mogao imati određeni utjecaj na konkurentske odnose koji postoje na mjerodavnom tržištu i da se predmetni poduzetnik nalazio u bilo kakvom konkurentskom odnosu s korisnikom tog akta ne bi bila dovoljna da se može smatrati da se navedeni akt osobno odnosi na navedenog poduzetnika. Stoga se poduzetnik ne može pozivati isključivo na svoje svojstvo konkurenta u odnosu na poduzetnika korisnika (presuda od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C-33/14 P, EU:C:2015:609, t. 99. i 100., i od 26. rujna 2014., Dansk Automat Brancheforening/Komisija, T-601/11, EU:T:2014:839, t. 41.).

146    U skladu s ustaljenom sudskom praksom, na tužitelju je teret dokaza (vidjeti u tom smislu rješenje od 26. rujna 2016., Greenpeace Energy i dr./Komisija, T-382/15, neobjavljeno, EU:T:2016:589, t. 68.) i on mora podnijeti elemente uz pomoć kojih se može utvrditi osobitost njegove konkurentske situacije (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. svibnja 2004., Deutsche Post i DHL/Komisija, T-358/02, EU:T:2004:159, t. 38., i presudu od 10. veljače 2009., Deutsche Post i DHL International/Komisija, T-388/03, EU:T:2009:30, t. 49. i 51.).

147    Točno je da on, s obzirom na opseg sudskog nadzora koji sudac Unije mora provoditi, ne može, u stadiju ispitivanja dopuštenosti, konačno odlučiti o konkurentskim odnosima između tužitelja i poduzetnika koji je navodni korisnik dotične potpore. Međutim, na tužitelju je da prikladno uputi na razloge zbog kojih bi dotična potpora mogla povrijediti njegove legitimne interese, bitno utječući na njegov položaj na dotičnom tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 1986., Cofaz i dr./Komisija, 169/84, EU:C:1986:42, t. 28., i rješenje od 26. rujna 2016., Greenpeace Energy i dr./Komisija, T-382/15, neobjavljeno, EU:T:2016:589, t. 44.). Kako bi se to postiglo, tužitelj mora dokazati i opseg utjecaja na njegov položaj na tom tržištu (rješenje od 27. svibnja 2004., Deutsche Post i DHL/Komisija, T-358/02, EU:T:2004:159, t. 37.).

148    O takvom narušavanju tržišnog natjecanja ne može se nužno zaključiti iz elemenata kao što su znatno smanjenje prometa, nezanemarivi financijski gubici ili znatno smanjenje udjela na tržištu nakon dodijele dotične potpore. Dodjela državne potpore može ugroziti konkurentski položaj operatora i na druge načine, osobito uzrokujući gubitak zarade ili manje povoljan razvoj od onog do kojeg bi došlo da takve potpore nema. Isto tako, intenzitet takvog ugrožavanja može se razlikovati ovisno o velikom broju čimbenika, osobito o strukturi predmetnog tržišta ili naravi predmetne potpore. Dokaz bitnog ugrožavanja položaja konkurenta na tržištu ne bi se stoga mogao ograničiti na prisutnost nekih elemenata koji upućuju na pogoršanje njegova gospodarskog ili financijskog uspjeha (presude od 22. studenoga 2007., Španjolska/Lenzing, C-525/04 P, EU:C:2007:698, t. 34. i 35.; od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C-487/06 P, EU:C:2008:757, t. 53., i od 26. rujna 2014., Dansk Automat Brancheforening/Komisija, T-601/11, EU:T:2014:839, t. 42.).

149    Dokaz ugrožavanja takve prirode ne ovisi ni izravno o iznosu potpore. On ovisi o važnosti utjecaja koji ta potpora može imati na položaj tužitelja na dotičnom tržištu i stoga može varirati za potpore sličnog iznosa ovisno o kriterijima kao što su veličina tog tržišta, specifična priroda potpore, duljina razdoblja za koje je dodijeljena, utječe li se na tužiteljevu glavnu ili sporednu aktivnost i mogućnosti za izbjegavanje negativnih učinaka potpore. Stoga ocjena ozbiljnosti tog utjecaja, među ostalim, od tog tužitelja zahtijeva da odredi mjerodavno tržište i dostavi Općem sudu glavne elemente koji se odnose na strukturu tog tržišta. To može uključivati, među ostalim, informacije u pogledu broja konkurenata aktivnih na tom tržištu, njihovih tržišnih udjela i njihova mogućeg razvoja od dodjele dotičnih mjera (vidjeti u tom smislu presudu od 12. lipnja 2014., Sarc/Komisija, T-488/11, neobjavljena, EU:T:2014:497, t. 36., 37. i 43.)

150    Međutim, u tužbi i replici tužitelj nije odredio tržište ili tržišta za koje smatra da je na njima nanesena šteta njegovu konkurentnom položaju niti je, a fortiori, pružio dokaze u pogledu veličine, strukture tog ili tih tržišta i položaja koji su on, Ryanair i njihovi eventualni konkurenti imali na tom tržištu ili tržištima tijekom relevantnog razdoblja. U svojim očitovanjima na intervencijski podnesak savezne zemlje, tužitelj ne definira mjerodavno tržište ili tržišta, nego samo tvrdi da metoda „O & D” na koju upućuje savezna zemlja, koja se sastoji od uključivanja u relevantno tržište svih međusobno zamjenjivih subjekata na određenoj zračnoj liniji, nije primjenjiva u području državnih potpora. Tužitelj uistinu ističe da je potrebno „uzeti u obzir jačanje gospodarskog položaja cjelokupne međunarodne mreže društva Ryanair”. On, međutim, propušta odrediti granice eventualnog tržišta na kojem bi se mogli ocijeniti učinci takvog jačanja na njegov konkurentski položaj.

151    Tužitelj dodaje, međutim, da bi se dotične mjere odnosile osobno na njega čak i kad bi se prihvatila metoda „O & D”. Konkretno, tužitelj tvrdi da su predmetne mjere omogućile društvu Ryanair da premjesti sve više svojih djelatnosti u velike zračne luke, kao što su Frankfurt na Majni, Hamburg (Njemačka), Köln-Bonn (Njemačka) i Nürnberg (Njemačka). Međutim, u tim se velikim zračnim lukama tržišno natjecanje između zračnih prijevoznika odvija „u užem smislu”. Prema tome, Ryanair iz Zračne luke Frankfurt na Majni pruža usluge na šesnaest zračnih linija na kojima tužitelj također leti iz te zračne luke. U potporu svojoj argumentaciji tužitelj se poziva na priloge K 83 i K84 koji sadržavaju uvodne izjave iz Odluke 2016/2069 i Ryanairova priopćenja za medije iz ožujka 2017. (vidjeti točke 128. do 133. ove presude).

152    Na raspravi se tužitelj također pozvao na navodno preklapanje na liniji između gradova Frankfurta i Bologne, s polaskom tužitelja iz Zračne luke Frankfurt na Majni i polaskom Ryanaira iz Zračne luke Frankfurt Hahn.

153    U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti da je u načelu osoba koja iznosi činjenice u prilog nekom zahtjevu dužna iznijeti dokaz njihova postojanja (rješenje od 25. siječnja 2008., Provincia di Ascoli Piceno i Comune di Monte Urano/Apache Footwear i dr., C-464/07 P(I), neobjavljeno, EU:C:2008:49, t. 9.; također vidjeti u tom smislu presudu od 6. ožujka 2001., Connolly/Komisija, C-274/99 P, EU:C:2001:127, t. 113.). Međutim, u ovom slučaju žalitelj nije istaknuo nijedan dokaz kojim bi dokazao preklapanja na koje se pozvao. Tužitelj također nije iznio ni elemente koji bi omogućili zaključak da postoji uzročna veza između dodjele mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn i društva Ryanair i premještanja djelatnosti društva Ryanair u velike zračne luke.

154    Kao drugo, čak i pod pretpostavkom da preklapanja na koja se poziva tužitelj budu utvrđena i da se zračne linije na kojima ona postoje mogu smatrati mjerodavnim tržištima, potrebno je utvrditi da tužitelj nije pružio nikakve dokaze o njihovoj strukturi i učinku koji je dodjela dotičnih mjera mogla imati na njih. Konkretno, tužitelj nije Općem sudu dostavio informacije o veličini takvih tržišta ili svojih udjela, udjela Ryanaira i njihovih potencijalnih konkurenata na takvim tržištima i mogućem razvoju tih udjela od dodjele mjera u korist društva Ryanair i Zračne luke Frankfurt Hahn. On također nije podnio druge elemente koji dokazuju da je na takvim tržištima pretrpio gubitak dobiti ili nepovoljniji razvoj od onoga koji bi ostvario da nije bilo tih mjera. U tim okolnostima nije dokazano da je dodjela tih mjera znatno utjecala na tužiteljev konkurentski položaj na takvim tržištima.

155    Točno je da se tužitelj također žali na učinak koji su mjere u korist društva Ryanair i Zračne luke Frankfurt Hahn mogle imati na njegov konkurentski položaj, ali ne na zračne linije opisane u točkama 151. i 152. ove presude, nego na tržištu zračnog prijevoza putnika općenito. Tužitelj navodi da se nalazi u konkurentskom odnosu s društvom Ryanair na tom tržištu, ističe da je spomenuto tržište vrlo konkurentno i tvrdi da se na njegov položaj na njemu znatno utjecalo. Ryanair je, među ostalim, razvio međunarodnu i nacionalnu mrežu sa Zračne luke Frankfurt Hahn. Potonja je luka razvijena kao Ryanairova „baza” bez njegova financijskog doprinosa. Time se društvu Ryanair omogućio snažan rast i povećanje udjela na dotičnom tržištu.

156    Međutim, tužitelj nije definirao zemljopisni opseg takvog tržišta niti je podnio elemente u pogledu njegove strukture ni strukture hipotetskih tržišta opisanih u točkama 151. i 152. ove presude. Tim je više moguće iz elemenata koje je podnio tužitelj zaključiti da je hipotetsko tržište zračnog prijevoza putnika „vrlo konkurentno” i karakterizira ga, kako je istaknula savezna zemlja, prisutnost velikog broja operatera, što predstavlja zapreku jednostavnoj pretpostavci da je tužitelj pretrpio gubitak zarade ili manji rast od onog koji bi ostvario da nisu donesene mjere u korist Ryanaira i Zračne luke Frankfurt Hahn (vidjeti u tom smislu rješenje od 11. siječnja 2012., Phoenix-Reisen i DRV/Komisija, T-58/10, neobjavljeno, EU:T:2012:3, t. 50.).

157    U svakom slučaju, i ako se pretpostavi, kao što će to učiniti Opći sud u razmatranjima koja slijede, da je došlo do prijenosa, u korist Ryanaira, mjera u korist zračne luke Frankfurt Hahn i da on nije u cijelosti proveden preko drugih mjera koje su predmet pobijane odluke, ne može se prihvatiti ni jedan od šest argumenata koje je žalitelj istaknuo radi utvrđivanja toga da se znatno utjecalo na njegov konkurentski položaj na hipotetskom tržištu zračnog prijevoza putnika zbog mjera u korist društva Ryanair i Zračne luke Frankfurt Hahn. Naime, tužiteljevi se argumenti u biti ograničavaju na navođenje općeg konkurentskog pritiska koji Ryanair i drugi niskotarifni zračni prijevoznici izvršavaju nad tradicionalnim zračnim prijevoznicima.

158    Kao prvo, tužitelj tvrdi da se Zračna luka Frankfurt Hahn nalazi u blizini Zračne luke Frankfurt na Majni, koja je njegova glavna operativna baza, da su naknade zračne luke zaračunane društvu Ryanair bile preniske i da je poslovni odnos između upravitelja zračne luke Frankfurt Hahn i Ryanaira bio deficitaran. Time se prema tužiteljevu mišljenju dokazuje, s jedne strane, da su potpore koje su dodijeljene zračnoj luci Frankfurt Hahn prenesene na društvo Ryanair i, s druge strane, da je to bitno utjecalo na njega s obzirom na iznos tih prijenosa.

159    Taj argument ne može se prihvatiti. Naime, najprije, valja primijetiti da bi zemljopisna udaljenost između zračne luke Frankfurt Hahn i zračne luke Frankfurt Main (115 km) i okolnost da se prvi, slijedom toga, nalazi u prihvatnom području drugog, mogle u najboljem slučaju dokazati postojanje tržišnog natjecanja između tih dviju zračnih luka. Čak i pod pretpostavkom da se takva veza dokaže i da se može smatrati da ukazuje na konkurentski odnos između tužitelja i društva Ryanair, dovoljno je podsjetiti da se, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 145. ove presude, tužitelj ne može pozivati samo na svoje svojstvo konkurenta poduzetnika korisnika u svrhu utvrđivanja bitnog utjecaja na njegov konkurentski položaj.

160    Nadalje, čak i pod pretpostavkom da navodno premale naknade zračne luke zaračunane društvu Ryanair i deficitarnost poslovnog odnosa između upravitelja Zračne luke Frankfurt Hahn i Ryanaira dovode do prijenosa potpora u korist društva Ryanair, iz toga se ne može izvesti zaključak o jačini konkurentskog utjecaja koji je tužitelj navodno pretrpio. Naime, takve okolnosti odnose se općenito na prirodu prednosti od kojih je Ryanair imao koristi i nisu specifične za učinke koje bi takve prednosti mogle imati na tužiteljev konkurentski položaj.

161    Naposljetku, što se tiče navodne važnosti prijenosa potpora u korist Ryanaira, dovoljno je podsjetiti da, kao što to proizlazi iz točke 149. ove presude, dokaz bitnog utjecaja na tužiteljev položaj na tržištu ne ovisi izravno o iznosu dodijeljene potpore.

162    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je Ryanaireva flota mnogo porasla između 2009. i 2011., što ga je učinilo najvećim zračnim prijevoznikom u Europi po broju sjedala.

163    Taj argument mora se odbiti. Valja utvrditi da bi se takav razvoj mogao objasniti čimbenicima koji su neovisni o mjerama u korist zračne luke Frankfurt Hahn i Ryanaira, kao što su porast korisnika zračnog prijevoza. Naime, tužitelj nije podnio nikakav dokaz za utvrđivanje uzročne veze između proširenja Ryanairove flote i tih mjera. U svakom slučaju, tužitelj se ne poziva ni na jednu posebnu okolnost kojom bi se moglo dokazati da je njegov konkurentski položaj značajno utjecalo takvo proširenje.

164    Kao treće, Ryanairov rast potaknut bespovratnim sredstvima uzrokovao je znatan pritisak na tužitelja. On je pretrpio znatne gubitke u tržišnom udjelu, stalni pad cijene karata i smanjenje prihoda. Tužitelj je također morao donijeti protumjere pokrenuvši vlastitog niskotarifnog zračnog prijevoznika i bio je obvezan usvojiti plan restrukturiranja pod nazivom „Score”.

165    Taj se argument ne može prihvatiti. Što se tiče pritiska koji je tužitelju prouzročio Ryanairov znatan rast, valja istaknuti da potonji ne pruža nikakav element kojim bi dokazao da su gubitak tržišnog udjela, stalni pad cijene karata i smanjenje prihoda koje je navodno pretrpio te pokretanje protumjera koje tvrdi da je poduzeo proizašli iz mjera u korist društva Ryanair i Zračne luke Frankfurt Hahn. Naprotiv, dokazi iz spisa upućuju na to da takav razvoj može biti posljedica drugih čimbenika. Isto tako, u svom izvješću o poslovanju za 2012. koje je podnijela Komisija, tužitelj objašnjava svoje rezultate u 2012. s nekoliko štrajkova. On također objašnjava svoje rezultate konkurentnošću europskog prometa, troškovima za emisije CO2, porezima u Njemačkoj i Austriji, zabranom noćnih letova i visokom cijenom kerozina.

166    Što se tiče, osobito, programa restrukturiranja Score, valja utvrditi da ga tužitelj nije podnio i stoga ne potkrepljuje svoju tvrdnju prema kojoj je do tog restrukturiranja došlo zbog Ryanairova konkurentskog pritiska zahvaljujući mjerama u korist Zračne luke Frankfurt Hahn.

167    Tužitelj je, doduše, uputio na članak iz tiska od 15. lipnja 2015., koji se odnosi na program restrukturiranja Score. Ipak, valja zaključiti da tužitelj nije podnio ni taj članak.

168    Međutim, u nedostatku relevantnih stranica programa Score, ili barem sažetka kojim se dokazuje njegov sadržaj, ne može se isključiti da su, kao što to tvrdi Komisija, mjere za smanjenje troškova goriva bile određene po starosti tužiteljeve flote, da se uštedama troškova po skupinama opskrbe zapravo pokušalo ispraviti neuspješno uključivanje dodatnih nabava i da su uštede troškova podjelom letova unutar Europe u „hub-and-spoke” letove i „point-to-point” letove (sustav čvorišta i spojeva tj. letova s presjedanjem) imale za cilj ispraviti složenost tužiteljevih ponuda letova unutar Europe. Konačno, ne može se isključiti ni to da je dio poteškoća koji je opravdao program Score nastao, kako također ističe Komisija, zbog problema iznesenih u tužiteljevu izvješću o poslovanju iz 2012. (vidjeti točku 165. ove presude). Osim toga, to izvješće o poslovanju smješta program Score u produljenje mjera potrebnih zbog strukturne krize u sektoru zrakoplovstva u Europi, bez ikakvog upućivanja na tržišno natjecanje s Ryanairom koje proizlazi iz njegova položaja u Zračnoj luci Frankfurt Hahn.

169    Kao četvrto, radni dokument Komisije o strategiji zrakoplovstva za Europu iz prosinca 2015. pokazuje činjenicu da se broj europskih zračnih prijevoznika koji se ubrajaju među najveće u svijetu, među kojima je i tužitelj, nije prestao smanjivati od 2001.

170    Taj argument nije valjan. Naime, valja utvrditi da se radni dokument o strategiji zrakoplovstva za Europu bavi glavnim trendovima zračnog prometa te se ne odnosi posebno ni na situaciju zračnih luka Frankfurt Hahn i Frankfurt na Majni ni na odnos između tužitelja i društva Ryanair. Stoga okolnost da su, prema tom dokumentu, 2015. niskotarifni prijevoznici činili 48 % kapaciteta sjedala, dok je udio sjedala tradicionalnih zračnih prijevoznika iste godine pao na 38 %, ne omogućuje nikakav zaključak u vezi s razvojem odgovarajućih konkurentnih položaja tužitelja i društva Ryanair, a još manje utvrđenje da su mjere u korist društva Ryanair i Zračne luke Frankfurt Hahn imale bitan učinak na taj razvoj. Osim toga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, grafika 5. ovog radnog dokumenta pokazuje da se ti postoci objašnjavaju činjenicom da su niskotarifni zračni prijevoznici mogli steći nove klijente nakon otvaranja tržišta zračnog prijevoza devedesetih godina prošlog stoljeća, dok je položaj tradicionalnih zračnih prijevoznika kao što je tužitelj na tom tržištu ostao stabilan i on nije imao znatnih gubitaka. Međutim, ništa u tom dokumentu ne dokazuje da su tradicionalni zračni prijevoznici mogli privući veći dio ovih novih klijenata bez eventualnih državnih potpora u korist niskotarifnih zračnih prijevoznika, niti a fortiori da bi to mogao biti slučaj tužitelja u slučaju nepostojanja mjera u korist društva Ryanair i Zračne luke Frankfurt Hahn.

171    Tablica 2. radnog dokumenta o strategiji zrakoplovstva za Europu daje individualizirani pregled financijskih rezultata glavnih skupina zračnih prijevoznika Unije 2014. i uspoređuje, među ostalim, grupu Lufthansa i Ryanair. Iz toga proizlazi da je, iako je Ryanair 2014. ostvario pozitivne rezultate, položaj grupe Lufthansa ostao uglavnom stabilan. Tako je Ryanair zabilježio rast godišnjih prihoda od 12,3 %, dok je rast grupe Lufthansa pao za samo 0,1 %. Iz te tablice proizlazi i da je, također 2014., operativna marža tužitelja, grupe Lufthansa, ostala pozitivna.

172    Međutim, ti elementi ne omogućuju zaključak da su, bez mjera u korist društva Ryanair i Zračne luke Frankfurt Hahn, tužiteljevi financijski rezultati mogli biti znatno povoljniji. U svakom slučaju, valja navesti da se tablica 2. radnog dokumenta o strategiji zrakoplovstva za Europu odnosi na razvoj financijskih rezultata glavnih skupina zračnih prijevoznika Unije od 2013. do 2014., dok su mjere u korist društva Ryanair i Zračne luke Frankfurt Hahn dodijeljene između 1999. i 2012. Osim ako se tvrdi da su učinci takvih mjera na konkurentski položaj tužitelja nastali tek nakon nekoliko godina zakašnjenja, što tužitelj nije tvrdio u ovom predmetu, ne može se smatrati da se iz dotične tablice može izvesti ikakav zaključak u tom pogledu.

173    Osim toga, iako se, kao što to ističe tužitelj, u radnom dokumentu o strategiji zrakoplovstva za Europu utvrđuje da se broj europskih zračnih prijevoznika koji se ubrajaju među glavne svjetske aviokompanije smanjio od 2001., on ne osporava Komisijino obrazloženje prema kojemu se taj razvoj objašnjava činjenicom da je na europskom tržištu zabilježen velik broj preuzimanja.

174    Kao peto, tužitelj se poziva na uvodnu izjavu 249. Odluke Komisije 2004/393/EZ od 12. veljače 2004. o prednostima koje su regija Valonija i upravitelj zračne luke Brussels South Charleroi Airport dale zračnom prijevozniku Ryanair u vezi s njegovom uspostavom poslovnog nastana u Charleroiju (SL 2004., L 137, str. 1.), iz koje proizlazi, među ostalim, da prednost dodijeljena u obliku preuzimanja državne odgovornosti za operativne troškove koje obično mora snositi zračni prijevoznik ne narušava tržišno natjecanje na određenoj ruti ili rutama i u jednom određenom segmentu tržišta, već omogućuje zračnom prijevozniku da ojača svoj ekonomski položaj na području cijele svoje mreže u odnosu na konkurente.

175    Taj se argument ne može prihvatiti. U tom pogledu, s jedne strane, valja istaknuti da kriteriji koje Komisija primjenjuje za utvrđivanje konstitutivnih elemenata narušavanja tržišnog natjecanja ili utjecaja na trgovinu između država članica, u okviru članka 107. UFEU-a, ne ispunjavaju istu funkciju i nemaju isti krajnji cilj kao oni koji se zahtijevaju za ocjenu dopuštenosti tužbe i definirani su u članku 263. četvrtom stavku UFEU-a. Stoga se dopuštenost tužbe privatne osobe može ispitati samo na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a (vidjeti u tom smislu rješenje od 21. veljače 2006., Deutsche Post i DHL Express/Komisija, C-367/04 P, neobjavljeno, EU:C:2006:126, t. 47.). Međutim, uvodna izjava 249. odluke 2004/393 odnosi se isključivo na kriterije utjecaja na tržišno natjecanje i na trgovinu među državama članicama u smislu članka 107. UFEU-a. Stoga se tužitelj ne može temeljiti na argumentu iz ove uvodne izjave kako bi se utvrdio bitan utjecaj na njegov položaj na dotičnom tržištu.

176    S druge strane, valja primijetiti da se uvodna izjava 249. odluke 2004/393 odnosi općenito na učinak potpora na tržišno natjecanje među zračnim prijevoznicima. Ta se uvodna izjava ne odnosi konkretno na učinke takvih potpora na konkurentski položaj tužitelja, niti na mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn i društva Ryanair. Stoga ona ne može omogućiti tužitelju da utvrdi osobitost svoje konkurentske situacije i dokaže da se na njegov konkurentski položaj bitno utjecalo.

177    Kao šesto, tužitelj navodi da je kao dioničar društva Fraport bio prisiljen sudjelovati u financiranju razvoja Zračne luke Frankfurt Hahn i subvencioniranju društva Ryanair. Naime, do kraja 2008. Fraport je bio većinski dioničar trgovačkog društva FFHG te je, kao takav, nadoknadio njegove gubitke i dvaput sudjelovao u povećanju kapitala.

178    Taj argument ne može se prihvatiti. Naime, tužitelj nije pojasnio u kojoj visini je doprinio tom financiranju u svojstvu dioničara društva Fraport, tako da nije moguće odrediti važnost utjecaja koji je njegov konkurentski položaj mogao slijedom toga pretrpjeti.

179    Iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao da je pretrpio značajan pad prometa, nezanemarive financijske gubitke ili znatno smanjenje tržišnog udjela na dotičnom tržištu ili tržištima zbog dodjele mjera u korist društva Ryanair i Zračne luke Frankfurt Hahn, iako su potonje prenesene na Ryanair. Tužitelj također nije dokazao gubitak dobiti ili manje povoljan razvoj od onog koji bi ostvario bez tih mjera.

180    Slijedom toga, čak i pod pretpostavkom da je korist od mjera u korist zračne luke Frankfurt Hahn bila prenesena na društvo Ryanair i da nije u cijelosti ili djelomično provedena preko drugih mjera koje su bile predmet pobijane odluke, ne bi se dokazalo da su na tužiteljev položaj na dotičnom tržištu znatno utjecale te mjere i one u korist društva Ryanair.

181    Stoga, a da nije potrebno utvrditi je li korist od mjera u korist Zračne luke Frankfurt Hahn prenesena društvu Ryanair te je li ona, ovisno o slučaju, provedena u okviru drugih mjera koje su predmet pobijane odluke, kao ni, slijedom toga, ispitati dopuštenost obaju razmatranja podnesenih u obliku novih tužbenih razloga u aktu od 29. travnja 2016. i istaknutih u odnosu na taj prijenos, valja zaključiti da tužitelj nije na relevantan način naveo razloge zbog kojih bi mjere u korist zračne luke Frankfurt Hahn i Ryanaira, na koje se odnose članci 1. i 2. pobijane odluke, mogle povrijediti njegove legitimne interese bitno utječući na njegov položaj na dotičnom tržištu ili tržištima.

182    Budući da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao osobni utjecaj u pogledu mjera navedenih u člancima 1. i 2. pobijane odluke, valja zaključiti, a da pritom nije potrebno ispitati kriterij izravnog utjecaja, da se ova tužba, u dijelu u kojem se odnosi na te članke, ne može smatrati dopuštenom u skladu s drugom pretpostavkom iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a. U tim okolnostima, valja ispitati može li se ovu tužbu, u dijelu u kojem se odnosi na te članke, proglasiti dopuštenom na temelju treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

2)      Treća pretpostavka iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a

183    Komisija u biti osporava aktivnu procesnu legitimaciju tužitelja protiv članaka 1. i 2. pobijane odluke, na temelju treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a. Posebice, Komisija ističe da tužitelj ne tvrdi da je pobijana odluka regulatorni akt i da, u svakom slučaju, odluka u području državnih potpora ne može, prema sudskoj praksi, biti regulatorna. Komisija dodaje da Opći sud može ispitati to pitanje po službenoj dužnosti.

184    Tužitelj se nije izričito izjasnio u tom pogledu.

185    Tužba za poništenje je dopuštena na temelju trećeg slučaja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a samo ako je podnesena protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na tužitelja i koji ne podrazumijeva provedbene mjere.

186    U tom pogledu valja podsjetiti da pojam „regulatornih akata” uključuje sve opće akte osim zakonodavnih (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. siječnja 2015., SolarWorld i dr./Komisija, T-507/13, EU:T:2015:23, t. 64. i navedenu sudsku praksu). Prema sudskoj praksi, riječ je o aktu opće primjene ako se primjenjuje na situacije koje su objektivno utvrđene i proizvodi pravne učinke u pogledu kategorija osoba koje su općenito i apstraktno određene (vidjeti presudu od 17. ožujka 2011., AJD Tuna, C-221/09, EU:C:2011:153, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Tome nije tako kad se radi o odluci kojom Komisija utvrđuje spojivost pojedinačne državne potpore s unutarnjim tržištem (vidjeti u tom smislu rješenje od 3. travnja 2014., CFE-CGC France Télécom-Orange/Komisija, T-2/13, neobjavljeno, EU:T:2014:226, t. 28., i presudu od 3. prosinca 2014., Castelnou Energía/Komisija, T-57/11, EU:T:2014:1021, t. 23.).

187    Međutim, valja utvrditi da mjere u korist društva Ryanair i Frankfurt Hahn nisu dodijeljene na temelju programa potpore i stoga su individualne prirode. Budući da se odnosi na te mjere, pobijana odluka primjenjuje se u objektivno određenim situacijama i proizvodi pravne učinke za kategoriju opće i apstraktno određenih osoba. Članci 1. i 2. pobijane odluke, koji se odnose na navedene mjere, također imaju pojedinačni doseg i, slijedom toga, ne mogu se smatrati regulatornim aktima u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU-a. Slijedom navedenog, tužitelju nije dopušteno osporavati članke 1. i 2. pobijane odluke na temelju treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

b)      Tužiteljeva aktivna procesna legitimacija protiv pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na cjenike naknada zračne luke

188    Komisija osporava tužiteljevu aktivnu procesnu legitimaciju protiv pobijane odluke u dijelu koji se odnosi na cjenik iz 2001. i 2006. i na temelju druge i treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

189    U ovom slučaju, Opći sud smatra da je potrebno ispitati dvije pretpostavke navedene u točki 188. ove presude.

1)      Druga pretpostavka iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a

190    Komisija tvrdi da tužitelj nije dokazao da se članak 3. pobijane odluke, koji se odnosi na cjenike iz 2001. i 2006., izravno i osobno odnosi na njega. Prema mišljenju Komisije, nijedan od ovih cjenika se ne primjenjuje na društvo Ryanair. Naime, u skladu s njemačkim pravom, pristojbe zračne luke koje je taj zračni prijevoznik morao plaćati bile su utvrđene ugovorima privatnog prava koje je sklopio s upraviteljem Zračne luke Frankfurt Hahn. Ti su ugovori, u ovom slučaju, predmet članka 2. pobijane odluke. Prema tome, Ryanair nije primio nikakvu potporu na temelju cjenika iz 2001. i 2006. godine. Međutim, tužba je podnesena isključivo protiv potpora koje je primio Ryanair. Ona je, stoga, nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na članak 3. pobijane odluke.

191    Intervenijenti ističu, općenito, da tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju jer se pobijana odluka ne odnosi izravno i osobno na njega.

192    Tužitelj tvrdi da ni iz odluke o pokretanju postupka iz 2008. ni iz pobijane odluke ne proizlazi da se cjenici naknada zračne luke ne primjenjuju na društvo Ryanair. Suprotno tomu, u uvodnoj izjavi 458. pobijane odluke navodi se da se „[c]jenik naknada zračne luke iz 2001. primjenjivao na sve zračne prijevoznike koji su poslovali u Zračnoj luci Frankfurt Hahn”. Međutim, Ryanair se ubraja među te zračne prijevoznike. Tužitelj ipak navodi da se, prema uvodnoj izjavi 490. pobijane odluke, cjenik iz 2006. ne primjenjuje na društvo Ryanair.

193    Tužitelj dodaje da bi imao aktivnu procesnu legitimaciju protiv članka 3. pobijane odluke, čak i kad se dotični cjenici ne bi djelomično primjenjivali na društvo Ryanair. Naime, valja uzeti u obzir činjenicu da su ti cjenici doneseni nakon sklapanja sporazuma privatnog prava s društvom Ryanair. Prema tužiteljevu mišljenju, cilj sklapanja tih sporazuma očito je bio osigurati posebne uvjete ugovora s društvom Ryanair i dovesti druge zračne prijevoznike u nepovoljan položaj u odnosu na njega.

194    U stadiju odgovora na repliku, s jedne strane, Komisija priznaje da uvodna izjava 458. pobijane odluke stvara dojam da se cjenik iz 2001. primjenjuje na društvo Ryanair, ali napominje da u biti iz uvodne izjave 464. iste odluke proizlazi da to nije tako. S druge strane, Komisija tvrdi da je argument koji se temelji na diskriminatornom karakteru dotičnih cjenika prvi put istaknut u fazi replike te ga stoga treba odbaciti kao nedopušten.

195    U tom pogledu valja podsjetiti da je, kao što to proizlazi iz točke 138. ove presude, tužba za poništenje dopuštena u skladu s drugom pretpostavkom iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a samo ako tužitelj ispunjava kumulativne uvjete izravnog i osobnog utjecaja.

196    U ovom slučaju Opći sud smatra prikladnim započeti s ispitivanjem pretpostavke izravnog utjecaja.

197    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, uvjet izravnog utjecaja, koji je predviđen člankom 263. stavkom 4. UFEU-a, zahtijeva da osporavani akt proizvodi izravno učinke na tužiteljevu pravnu situaciju i ne daje diskrecijsku ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (vidjeti presudu od 13. ožujka 2008., Komisija/Infront WM, C-125/06 P, EU:C:2008:159, t. 47. i navedenu sudsku praksu; rješenje od 23. studenoga 2015., Milchindustrie-Verband i Deutscher Raiffeisenverband/Komisija, T-670/14, EU:T:2015:906, t. 20.). Ti su kriteriji kumulativni (vidjeti rješenje od 8. listopada 2015., Agrotikos Synetairismos Profitis Ilias/Vijeće, T-731/14, neobjavljeno, EU:T:2015:821, t. 26. i navedenu sudsku praksu), tako da je dovoljno da jedan od njih ne postoji da bi se zaključilo da ne postoji izravan utjecaj na tužitelja.

198    Što se tiče, osobito, pravila o državnim potporama, valja istaknuti da je njihov cilj zaštititi tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2006., Air Liquide Industries Belgium, C-393/04 i C-41/05, EU:C:2006:403, t. 27.). Tako se u području državnih potpora, na temelju činjenice da Komisijina odluka ne zadire u učinke nacionalnih mjera u pogledu kojih je tužitelj u svojoj pritužbi toj instituciji istaknuo da nisu spojivi s tim ciljem i da ga stavljaju u nepovoljan tržišni položaj, može zaključiti da ta odluka izravno utječe na njegovu pravnu situaciju, osobito na njegovo pravo da ne trpi posljedice predmetnih nacionalnih mjera koje narušavaju tržišno natjecanje, pri čemu to pravo proizlazi iz odredbi UFEU-a u području državnih potpora (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. siječnja 1986., Cofaz i dr./Komisija, 169/84, EU:C:1986:42, t. 30.; od 6. srpnja 1995., AITEC i dr./Komisija, T-447/93 do T-449/93, EU:T:1995:130, t. 41., i od 22. listopada 1996., Skibsværftsforeningen i dr./Komisija, T-266/94, EU:T:1996:153, t. 49.).

199    U ovom slučaju, kako bi se utvrdio izravan utjecaj pobijane odluke na njega u dijelu u kojem se odnosi na cjenike iz 2001. i 2006. godine, tužitelj u bitnome ističe dva argumenta. Kao prvo, tužitelj se poziva na svoje svojstvo konkurenta društva Ryanair, koje je imalo korist od cjenika iz 2001. i 2006.

200    Taj argument nije prihvatljiv. Naime, iz elemenata u spisu ne proizlazi da su cjenici iz 2001. i 2006. bili primjenjivi na Ryanair. S jedne strane, kao što priznaje tužitelj, iz uvodne izjave 490. pobijane odluke izričito proizlazi da se cjenik iz 2006. ne primjenjuje na društvo Ryanair zbog pojedinačnog sporazuma koji je potonje sklopilo s FFHG-om.

201    S druge strane, točno je da se u uvodnoj izjavi 458. pobijane odluke navodi da se cjenik iz 2001. primjenjivao na „sve zračne prijevoznike korisnike Zračne luke Frankfurt Hahn”. Budući da se Ryanair ubraja među te zračne prijevoznike, moglo bi se smatrati da se iz te uvodne izjave može shvatiti da se cjenik iz 2001. primjenjivao i na Ryanair. Iz pobijane odluke i podnesaka Komisije proizlazi, međutim, da su tijekom relevantnog razdoblja naknade primjenjive na Ryanair bile uređene privatnim sporazumima o odstupanjima od tog cjenika.

202    Tužitelj nije podnio nijedan element iz njemačkog prava koji bi omogućavao zaključak da se cjenik iz 2001. primjenjivao na društvo Ryanair unatoč sklapanju privatnih sporazuma između Ryanaira i Zračne luke Frankfurt Hahn ili uz njih, iako je to morao učiniti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 20. rujna 2012., Francuska/Komisija, T-154/10, EU:T:2012:452, t. 65., i od 15. prosinca 2016., Abertis Telecom Terrestre i Telecom Castilla-La Mancha/Komisija, T-37/15 i T-38/15, neobjavljena, EU:T:2016:743, t. 118.). Naprotiv, on je samo naveo uvodnu izjavu 458. pobijane odluke te je sam priznao da se čini da „neki elementi pokazuju” da se cjenik iz 2001. „djelomično” nije primjenjivao na društvo Ryanair.

203    Iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao primjenjivost cjenika iz 2001. i 2006. na društvo Ryanair. Tužitelj stoga nije valjano dokazao da je pobijana odluka u dijelu u kojem se odnosila na navedene cjenike izravno utjecala na njega kao konkurenta društva Ryanair.

204    Kao drugo, tužitelj tvrdi da su cjenici naknada doneseni nakon sklapanja ugovora privatnog prava s društvom Ryanair iz točaka 4., 11. i 18. ove presude, s ciljem da se društvu Ryanair osiguraju posebni ugovorni uvjeti i da se drugi zračni prijevoznici korisnici Zračne luke Frankfurt Hahn dovedu u nepovoljan položaj u odnosu na Ryanair. To bi imalo za učinak diskriminaciju tih drugih zračnih prijevoznika.

205    U tom pogledu, s jedne strane, valja primijetiti da za dokazivanje izravnog utjecaja na njegov pravni položaj, u smislu sudske prakse navedene u točki 197. ove presude, tužitelj ne može isticati argumente koji se ne odnose na njega. U ovom slučaju tužitelj se u biti poziva na diskriminaciju koja je utjecala na zračne prijevoznike korisnike Zračne luke Frankfurt Hahn, osim društva Ryanair. Međutim, tužitelj nije jedan od tih zračnih prijevoznika. On se stoga ne može pozivati na takvu diskriminaciju da bi dokazao da pobijana odluka koja se odnosi na cjenike iz 2001. i 2006. izravno utječe na njega.

206    S druge strane i u svakom slučaju, valja napomenuti da tužitelj nije naveo i, a fortiori, nije dokazao da je bio u odnosu tržišnog natjecanja sa zračnim prijevoznicima korisnicima Zračne luke Frankfurt Hahn osim društva Ryanair. Naime, tužitelj samo tvrdi da ti cjenici diskriminiraju te zračne prijevoznike u odnosu na društvo Ryanair. Tužitelj nije dakle uspio dokazati da su ga cjenici iz 2001. i 2006. godine, jer su se primjenjivali na te zračne prijevoznike, doveli u konkurentski nepovoljan položaj.

207    Slijedom toga, valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na navodno diskriminirajućoj prirodi cjenika iz 2001. i 2006. godine, bez potrebe da se odlučuje o nepravodobnosti koju navodi Komisija.

208    Stoga, a da nije potrebno utvrditi dodjeljuje li članak 3. pobijane odluke diskrecijsko pravo njegovu adresatu, u smislu sudske prakse navedene u točki 197. ove presude, valja zaključiti da tužitelj nije dokazao izravan utjecaj na sebe u pogledu mjera iz članka 3. pobijane odluke. Slijedom toga, ne može se smatrati da je ova tužba, u dijelu koji se odnosi na članak 3. pobijane odluke, dopuštena u skladu s drugom pretpostavkom iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

2)      Treća pretpostavka iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a

209    Zbog razloga analognih onima iznesenima u točki 183. ove presude, Komisija u biti osporava tužiteljevu aktivnu procesnu legitimaciju protiv članka 3. pobijane odluke, na temelju treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

210    Tužitelj se nije izričito izjasnio u tom pogledu.

211    U tom pogledu valja podsjetiti da je kriterij izravnog utjecaja jednak u drugoj i trećoj pretpostavci iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a (rješenje od 13. ožujka 2015., European Coalition to End Animal Experiments/ECHA, T-673/13, EU:T:2015:167, t. 67.).

212    Međutim, u točkama 195. do 208. ove presude, u okviru ispitivanja druge pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a, Opći sud je zaključio da se na tužitelja nije izravno odnosio članak 3. pobijane odluke. Izravan utjecaj stoga ne može postojati ni za potrebe treće pretpostavke predviđene tom odredbom. Iz toga slijedi da tužitelj nije dokazao da je imao aktivnu procesnu legitimaciju protiv članka 3. pobijane odluke, na temelju trećeg slučaja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

213    Budući da tužitelj nije dokazao da je imao aktivnu procesnu legitimaciju protiv članaka 1. i 3. pobijane odluke, valja odbaciti tužbu kao u potpunosti nedopuštenu, bez potrebe da se ispitaju apsolutne zapreke vođenju postupka koje se temelje na navodnom nepostojanju tužiteljeve aktivne procesne legitimacije protiv članka 1. te odluke i na zastari tužbe, te bez potrebe da odluči o Komisijinu zahtjevu za brisanje, u replici, upućivanja na odgovor na tužbu podnesenih u predmetu koji je okončan presudom od 27. travnja 2017., Germanwings/Komisija (T-373/15, neobjavljena, EU:T:2017:289), koji se odnose na meritum predmeta. Taj zaključak koji proizlazi iz pravila dopuštenosti svojstvenih postupcima prema pravu Unije (vidjeti, među ostalim, točke 113. do 117. ove presude), nameće se, suprotno tužiteljevim izjavama, čak iako njegova aktivna procesna legitimacija nije dovedena u pitanje u postupku pred njemačkim sudovima u kojem je bio stranka od 2006. i koji se odnosio na državne potpore dodijeljene Ryanairu.

V.      Troškovi

214    Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

215    Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije i intervenijenata.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

2.      Društvu Deutsche Lufthansa AG nalaže se snošenje troškova.

Kanninen

Schwarcz

Iliopoulos

Calvo-Sotelo Ibáñez-Martín

 

Reine

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. travnja 2019.

Potpisi


Sadržaj



*      Jezik postupka: njemački