Predmet C‑390/18
Kazneni postupak
protiv
X
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio juge d’instruction du tribunal de grande instance de Paris (istražni sudac Okružnog suda u Parizu))
Presuda Suda (veliko vijeće) od 19. prosinca 2019.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2000/31/EZ – Usluge informacijskog društva – Direktiva 2006/123/EZ Usluge – Povezivanje domaćina koji su pravne ili fizičke osobe i koji raspolažu smještajem za najam s osobama koje traže tu vrstu smještaja – Kvalifikacija – Nacionalni propis koji određenim ograničenjima uvjetuje obavljanje djelatnosti posrednika u transakcijama u vezi s nekretninama – Direktiva 2000/31/EZ – Članak 3. stavak 4. točka (b) druga alineja – Obveza obavješćivanja o mjerama kojima se ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva – Izostanak obavijesti – Učinak prema trećima – Kazneni postupak s imovinskopravnim zahtjevom”
1. Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Područje primjene – Usluga informacijskog društva – Pojam – Usluga posredovanja, poput one Airbnba, koja omogućava povezivanje domaćina koji su pravne ili fizičke osobe koje raspolažu smještajem za najam s osobama koje traže tu vrstu smještaja – Uključenost – Usluga posredovanja koja se može odvojiti od usluge pružanja smještaja
(Direktiva 2000/31 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. t. (a) i direktive 2006/123 i 2015/1535, čl. 1. st. 1. t. (b))
(t. 50., 52.-64., 66., 68., 69. i t. 1. izreke)
2. Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Pružanje usluga informacijskog društva – Obveza država članica da prijave mjere kojima se ograničava slobodno pružanje usluga informacijskog društva – Povreda obveze – Posljedica – Nemogućnost da se propis koji nije prijavljen primijeni protiv pojedinca
(Direktiva 2000/31 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 4. t. (b) druga al.)
(t. 87., 90.-92., 94., 96.-98., 100. i t. 2. izreke)
Kratak prikaz
Francuska ne može od društva Airbnb zahtijevati da ima strukovnu iskaznicu agenta za nekretnine jer o tom zahtjevu nije obavijestila Komisiju u skladu s Direktivom o elektroničkoj trgovini
Veliko vijeće Suda svojom odlukom od 19. prosinca 2019., Airbnb Ireland (C‑390/18) presudilo je, s jedne strane, da se usluga posredovanja kojoj je cilj posredstvom elektroničke platforme i uz naknadu povezati potencijalne najmoprimce i najmodavce koji su pravne ili fizičke osobe koje nude kratkotrajni smještaj, pri čemu se pružaju i određene usluge kojom se ta usluga posredovanja dopunjuje, treba kvalificirati kao „usluga informacijskog društva” iz Direktive 2000/31 o elektroničkoj trgovini(1). S druge strane, Sud je zaključio da se pojedinac može protiviti tomu da se u okviru kaznenog postupka s imovinskopravnim zahtjevom na njega primijene mjere države članice kojima se ograničava slobodno pružanje takve usluge, koju on pruža iz druge države članice, ako navedene mjere nisu prijavljene u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (b) drugom alinejom iste direktive.
Glavni postupak dio je kaznenog postupka pokrenutog u Francuskoj, kao posljedica toga što je Association pour un hébergement et un tourisme professionnels (AHTOP) podnio imovinskopravni zahtjev protiv društva Airbnb Ireland. Airbnb Ireland je društvo osnovano u skladu s irskim pravom koje upravlja elektroničkom platformom kojom se uz naknadu omogućava povezivanje, među ostalim, u Francuskoj, najmodavaca koji su pravne i onih koji su fizičke osobe koje nude kratkotrajni smještaj s osobama koje traže tu vrstu smještaja. Osim toga, Airbnb Ireland navedenim najmodavcima nudi dodatne usluge, poput prijedloga okvira kojim se utvrđuje sadržaj njihove ponude, osiguranja od građanskopravne odgovornosti, alata za procjenu njihove cijene najma ili pak usluga plaćanja koje se odnose na te usluge.
Udruga koja je podnijela zahtjev protiv društva Airbnb Ireland tvrdila je da to društvo ne povezuje samo dvije strane s pomoću istoimene platforme, nego obavlja djelatnost agenta za nekretnine a da pritom nema strukovnu iskaznicu, čime krši takozvani „Hoguetov zakon”, koji se u Francuskoj primjenjuje na djelatnosti profesionalaca koji se bave nekretninama. Airbnb Ireland je, s druge strane, isticao da se taj zakon u svakom slučaju protivi Direktivi 2000/31.
Kao prvo, kad je riječ o kvalifikaciji usluge posredovanja koju pruža Airbnb Ireland, Sud je, upućujući na presudu Asociación Profesional Elite Taxi(2), podsjetio na to da, ako usluga posredovanja ispunjava uvjete iz članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2015/1535(3), na koji upućuje članak 2. točka (a) Direktive 2000/31, ona je načelno „usluga informacijskog društva”, različita od sljedeće usluge na koju se nadovezuje. Međutim, drukčije je kada je ta usluga posredovanja sastavni dio ukupne usluge glavni element koje je usluga druge pravne kvalifikacije.
U ovom je slučaju Sud smatrao da usluga posredovanja poput one koju pruža Airbnb Ireland ispunjava te uvjete a da se ne može na temelju prirode veza između usluge posredovanja i usluge smještaja opravdati to da se navedena usluga posredovanja odbije kvalificirati kao „usluga informacijskog društva” i, prema tome, na nju primijeniti Direktiva 2000/31.
Kako bi istaknuo da se takva usluga posredovanja ne može odvojiti od usluga smještaja na koje se odnosi, Sud je na prvom mjestu utvrdio da ta usluga nije usmjerena samo na neposredno izvršenje takvih usluga, nego se njome zapravo pruža alat za prikazivanje i pretraživanje smještaja koji se iznajmljuju, čime se olakšava sklapanje budućih ugovora o najmu. Stoga se ta vrsta usluge ne može smatrati uslugom koja samo dopunjuje ukupnu uslugu smještaja. Na drugom je mjestu Sud istaknuo da usluga posredovanja poput one koju pruža Airbnb Ireland uopće nije nužna za obavljanje usluga smještaja jer najmoprimci i najmodavci raspolažu mnogim drugim kanalima u tu svrhu, od kojih neki već dugo postoje. Kao treće, Sud je naposljetku utvrdio da ni iz jednog elementa iz spisa ne proizlazi da je Airbnb određivao ili ograničio iznos najamnina koje mogu potraživati najmodavci koji se koriste njegovom platformom.
Sud je još pojasnio da druge usluge koje nudi Airbnb Ireland ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak, s obzirom na to da te razne usluge samo dopunjuju uslugu posredovanja koju to društvo pruža. Osim toga, naveo je da se, za razliku od usluga posredovanja o kojima je riječ u presudama Asociación Profesional Elite Taxi i Uber France(4), ni na temelju te usluge posredovanja ni na temelju dodatnih usluga koje nudi Airbnb Ireland ne može utvrditi da to društvo ima odlučujući utjecaj na usluge smještaja na koje se odnosi njegova djelatnost, ni kada je riječ o određivanju cijena potraživanih najamnina ni kada je riječ o odabiru najmodavaca ili smještaja koji se na njegovoj platformi nudi za najam.
Osim toga, Sud je ispitao može li se Airbnb Ireland u glavnom postupku protiviti tomu da se na njega primijeni zakon kojim se ograničava slobodno pružanje usluge informacijskog društva koju subjekt pruža iz druge države članice, poput Hoguetova zakona, zato što Francuska nije prijavila taj zakon u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (b) drugom alinejom Direktive 2000/31. U tom je pogledu Sud utvrdio da se Francuska ne može zbog činjenice da je navedeni zakon donesen prije stupanja na snagu Direktive 2000/31 osloboditi svoje obveze obavješćivanja. Nadalje, potaknut obrazloženjem danim u presudi CIA Security International(5), Sud je smatrao da se navedenoj obvezi, koja je bitna postupovna pretpostavka, mora priznati izravan učinak. Iz toga je zaključio da se na činjenicu da država članica nije ispunila svoju obvezu obavješćivanja takve mjere pojedinac može pozivati ne samo u okviru kaznenog progona koji se protiv njega vodi nego i u okviru zahtjevu za naknadu štete koji drugi pojedinac podnese u obliku imovinskopravnog zahtjeva.