Language of document : ECLI:EU:T:2021:206

PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)

21. travnja 2021.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Libiji – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Ograničenja ulaska i provoza na području Europske unije – Popis osoba na koje se odnosi ograničenje ulaska i provoza na području Unije – Zadržavanje tužiteljičina imena na popisima – Rok za tužbu – Dopuštenost – Obveza obrazlaganja – Pogreška u ocjeni”

U predmetu T‑322/19,

Aisha Moamar Mohamed AlGaddafi, sa stalnom adresom u Muscatu (Oman), koju zastupa S. Bafadhel, barrister,

tužiteljica,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju V. Piessevaux i M. Bishop, u svojstvu agenata,

tuženik,

povodom, s jedne strane, zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje, prvo, Provedbene odluke Vijeća (ZVSP) 2017/497 od 21. ožujka 2017. o provedbi Odluke (ZVSP) 2015/1333 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2017., L 76, str. 25.) i Provedbene odluke Vijeća (ZVSP) 2020/374 od 5. ožujka 2020. o provedbi Odluke (ZVSP) 2015/1333 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2020., L 71, str. 14.) u dijelu u kojem se njima tužiteljičino ime uvrštava na popise iz Priloga I. i III. Odluci Vijeća (ZVSP) 2015/1333 od 31. srpnja 2015. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji i stavljanju izvan snage Odluke 2011/137/ZVSP (SL 2015., L 206, str. 34.), i, drugo, Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2017/489 od 21. ožujka 2017. o provedbi članka 21. stavka 5. Uredbe (EU) 2016/44 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2017., L 76, str. 3.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2020/371 od 5. ožujka 2020. o provedbi članka 21. stavka 5. Uredbe (EU) 2016/44 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2020., L 71, str. 5.) u dijelu u kojem se njima tužiteljičino ime zadržava na popisu iz Priloga II. Uredbi Vijeća (EU) 2016/44 od 18. siječnja 2016. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji i o stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 204/2011 (SL 2016., L 12, str. 1.) i, s druge strane, zahtjev na temelju članka 265. UFEU‑a radi utvrđenja da je Vijeće nezakonito propustilo obavijestiti tužiteljicu o predmetnim aktima u trenutku njihova donošenja,

OPĆI SUD (peto vijeće),

u sastavu: D. Spielmann, predsjednik, U. Öberg i O. Spineanu‑Matei (izvjestiteljica), suci,

tajnik: R. Ūkelytė, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 20. listopada 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužiteljica Aisha Moamar Mohamed Al‑Gaddafi libijska je državljanka i kći bivšeg libijskog vođe Moamara Gaddafija.

2        Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: Vijeće sigurnosti) donijelo je 26. veljače 2011. Rezoluciju 1970 (2011.) kojom se uvode mjere ograničavanja protiv Libije i osoba i subjekata koji su sudjelovali u teškoj zlouporabi ljudskih prava protiv osoba, uključujući sudjelovanje u napadima, protivno međunarodnom pravu, na civilno stanovništvo i objekte.

3        Vijeće Europske unije donijelo je 28. veljače i 2. ožujka 2011. Odluku 2011/137/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2011., L 58, str. 53.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 191.) i Uredbu (EU) br. 204/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2011., L 58, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 140.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz 2011.).

4        Članak 5. stavak 1. točka (a) Odluke 2011/137 predviđa da države članice poduzimaju potrebne mjere da spriječe ulazak na svoje državno područje ili provoz na tom području osobama iz Rezolucije 1970 (2011.) i osobama koje su njome određene, a čija su imena navedena na popisu iz Priloga I. toj odluci.

5        Članak 6. stavak 1. točka (a) Odluke 2011/137 i članak 5. stavak 1. Uredbe br. 204/2011, u vezi s njezinim člankom 6. stavkom 1., u biti određuju da se zamrzavaju financijska sredstva, druga financijska imovina i gospodarski izvori, koji su u vlasništvu, kojima raspolažu ili koje drže, pod izravnom ili neizravnom kontrolom, osobe koje je odredilo Vijeće sigurnosti ili Odbor Vijeća sigurnosti osnovan na temelju stavka 24. Rezolucije 1970 (2011.) (u daljnjem tekstu: Odbor za sankcije), u skladu sa stavkom 22. Rezolucije 1970 (2011.), čija su imena navedena u Prilogu III. toj odluci i Prilogu II. toj uredbi.

6        Tužiteljica je jedna od osoba na koje se odnosi Rezolucija 1970 (2011.) i koje su posljedično uvrštene na popise iz Priloga I. i III. Odluci 2011/137 i Priloga II. Uredbi br. 204/2011 sa sljedećim identifikacijskim podacima i obrazloženjem:

„GADDAFI, Aisha Moamar [.] Datum rođenja: 1978. Mjesto rođenja: Tripoli, Libija. Kći Moamara Gaddafija. Bliska povezanost s režimom. Datum uvrštenja na popis UN‑a: 26. [veljače] 2011.”

7        Vijeće sigurnosti 17. ožujka 2011. usvojilo je Rezoluciju 1973 (2011.), kojom su uvedene nove mjere zbog situacije u Libiji. Vijeće je 22. siječnja 2013. donijelo Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 50/2013 o provedbi članka 16. stavka 2. Uredbe br. 204/2011 (SL 2013., L 20, str. 29.) i Odluku Vijeća 2013/45/ZVSP o izmjeni Odluke 2011/137/ZVSP (SL 2013., L 20, str. 60.), kojima su izmijenjene tužiteljičine identifikacijske informacije sadržane u aktima iz 2011. da bi se pojasnilo kako se pretpostavlja da se ona nalazi u Alžiru.

8        Vijeće je 23. lipnja 2014. donijelo Odluku Vijeća 2014/380/ZVSP o izmjeni Odluke 2011/137 (SL 2014., L 183, str. 52.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 689/2014 o provedbi članka 16. stavka 2. Uredbe br. 204/2011 (SL 2014., L 183, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz 2014.). Izmjene tih akata nisu se odnosile na tužiteljicu, čije je ime stoga zadržano na popisima iz Priloga I. i III. Odluci 2011/137 i Priloga II. Uredbi br. 204/2011, a da se obrazloženje uvrštenja njezina imena na te popise nije izmijenilo u odnosu na ono sadržano u aktima iz 2011.

9        Vijeće sigurnosti je 27. kolovoza 2014. donijelo Rezoluciju 2174 (2014.) kojom je osudilo nastavljanje borbe naoružanih skupina i poticanje na nasilje u Libiji te uvelo dodatne mjere ograničavanja protiv osoba i subjekata koji sudjeluju u djelima ili podržavaju djela kojima se ugrožava mir, stabilnost ili sigurnost Libije, ili kojima se ometa ili potkopava uspješan završetak njezine političke tranzicije.

10      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. rujna 2014. tužiteljica je pokrenula postupak upisan pod brojem T‑681/14, radi poništenja akata iz 2014. u dijelu u kojem se njima tužiteljičino ime zadržava na popisima iz Priloga I. i III. Odluci 2011/137 i Priloga II. Uredbi br. 204/2011.

11      Vijeće je 18. prosinca 2014. tužiteljičinim zastupnicima uputilo dopis u kojem je navelo da je Odbor za sankcije obavijestio nadležne službe Europske unije da tužiteljica nije poštovala svoju zabranu putovanja, čime je povrijedila odredbe Rezolucije 1970 (2011.).

12      Vijeće sigurnosti donijelo je 27. ožujka 2015. Rezoluciju 2213 (2015.) kojom su se, među ostalim, izmijenili kriteriji za uvrštenje na popise.

13      Vijeće je 4. svibnja 2015. tužiteljičinim zastupnicima uputilo dopis kojemu je priložen niz dokumenata (u daljnjem tekstu: dopis od 4. svibnja 2015.). Vijeće je u njemu istaknulo da je tužiteljica 2011. i 2013. javno dala izjave kojima je pozivala na svrgavanje libijskih vlasti uspostavljenih nakon pada režima njezina oca te na osvetu njegove smrti.

14      Vijeće je 26. svibnja 2015. donijelo Odluku 2015/818/ZVSP, o izmjeni Odluke 2011/137 (SL 2015., L 129, str. 13.) i Uredbu (EU) 2015/813 o izmjeni Uredbe br. 204/2011 (SL 2015., L 129, str. 1.) s ciljem, među ostalim, proširenja kriterija za određivanje osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja iz akata iz 2011.

15      Nakon toga Vijeće je provelo cjelovito preispitivanje popisa imena osoba i subjekata iz priloga aktima iz 2011.

16      To preispitivanje završilo je tako što je 31. srpnja 2015. donesena Odluka Vijeća 2015/1333/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji i stavljanju izvan snage Odluke 2011/137 (SL 2015., L 206, str. 34.) a 18. siječnja 2016. Uredba Vijeća (EU) 2016/44 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji i o stavljanju izvan snage Uredbe br. 204/2011 (SL 2016., L 12, str. 1.).

17      Članak 8. stavak 1. Odluke 2015/1333 predviđa da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi spriječile ulazak na svoje državno područje ili provoz preko njega osobama koje su Vijeće sigurnosti ili Odbor za sankcije uvrstili na popis i podvrgnuli ograničenjima putovanja u skladu sa stavkom 22. Rezolucije 1970 (2011.), stavkom 23. Rezolucije 1973 (2011.), stavkom 4. Rezolucije 2174 (2014.) i stavkom 11. Rezolucije 2213 (2015.) Vijeća sigurnosti, čija su imena navedena u Prilogu I. toj odluci.

18      Članak 9. stavak 1. Odluke 2015/1333 i članak 5. stavak 1. Uredbe 2016/44, u vezi s njezinim člankom 6. stavkom 1., u biti određuju da se zamrzavaju financijska sredstva, druga financijska imovina i gospodarski izvori koje imaju u vlasništvu ili ih neposredno ili posredno kontroliraju osobe koje su Vijeće sigurnosti ili Odbor za sankcije uvrstili na popis i podvrgnuli zamrzavanju imovine u skladu sa stavkom 22. Rezolucije 1970 (2011.), stavcima 19., 22. ili 23. Rezolucije 1973 (2011.), stavkom 4. Rezolucije 2174 (2014.) i stavkom 11. Rezolucije 2213 (2015.) Vijeća sigurnosti, čija su imena navedena u Prilogu III. toj odluci i Prilogu II. toj uredbi.

19      Tužiteljica je uvrštena na popise iz Priloga I. i III. Odluci 2015/1333 i Priloga II. Uredbi 2016/44 (u daljnjem tekstu: sporni popisi), zajedno sa sljedećim identifikacijskim informacijama i obrazloženjem:

„[…] AISHA MOAMAR MUHAMMED ABU MINYAR GADDAFI […] Datum rođenja: 1978. Mjesto rođenja: Tripoli, Libija. Potvrđena alternativna imena: Aïcha Muhammed Abdul Salam […] Adresa: Sultanat Omana (vjerojatni status/lokacija: Sultanat Omana). Uvrštena na popis: 26. veljače 2011. Dodatne informacije: uvrštena na popis u skladu sa stavcima 15. i 17. Rezolucije 1970 [(2011.)] (zabrana putovanja, zamrzavanje imovine). Dodatne informacije: Bliska povezanost s režimom. Putovala je i time prekršila stavak 15. Rezolucije 1970 [(2011.)] u skladu s opisom Skupine stručnjaka za Libiju u izvješću aktivnosti iz 2013.”

20      Dopisom od 6. listopada 2016. koji je tužiteljičina odvjetnica uputila Vijeću (u daljnjem tekstu: dopis od 6. listopada 2016.), tužiteljica je obavijestila Vijeće da je nakon smrti svojeg prijašnjeg odvjetnika izrazila želju da je nastavi zastupati odvjetnica s jednom od njezinih kolegica, što potvrđuje punomoć koju je priložila tom dopisu i da joj stoga odsad treba uputiti svu korespondenciju.

21      Vijeće je 21. ožujka 2017. donijelo Provedbenu odluku (ZVSP) 2017/497 o provedbi Odluke 2015/1333 (SL 2017., L 76, str. 25.) i Provedbenu uredbu (EU) 2017/489 o provedbi članka 21. stavka 5. Uredbe 2016/44 (SL 2017., L 76, str. 3.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz 2017.) kojima se mijenjaju sporni popisi kako bi se uzele u obzir ažurirane informacije koje je dostavio Odbor za sankcije.

22      Zadržavanje tužiteljičina imena na spornim popisima popraćeno je sljedećim identifikacijskim podacima i sljedećim obrazloženjem:

„AISHA […] MOAMAR MUHAMMED […] ABU MINYAR […] GADDAFI […] Datum rođenja: 1978. Mjesto rođenja: Tripoli, Libija Potvrđena alternativna imena: Aisha Muhammed Abdul Salam […] Adresa: Sultanat Omana (vjerojatni status/lokacija: Sultanat Oman). Uvrštena na popis: 26. veljače 2011. (izmijenjeno 2. travnja 2012., 21. ožujka 2013., 26. rujna 2014. i 11. studenoga 2016.). Dodatne informacije: uvrštena na popis u skladu sa stavcima 15. i 17. Rezolucije 1970 (2011.) (zabrana putovanja, zamrzavanje imovine). Poveznica za [internetske] stranice s posebnim objavama Interpola i Vijeća sigurnosti UN‑a: https://www.interpol.int/en/notice/search/un/5525815.”

23      Presudom od 28. ožujka 2017., El‑Qaddafi/Vijeće (T‑681/14, neobjavljena, EU:T:2017:227), koja je istekom roka za podnošenje žalbe postala pravomoćna, Opći je sud, odlučujući o žalbi koju je žaliteljica podnijela protiv akata iz 2014. (vidjeti točku 10. ove presude) zaključio da uvjet prema kojem je Vijeće bilo dužno obavijestiti tužiteljicu o posebnim i konkretnim razlozima zbog kojih je smatralo da se mjere ograničavanja trebaju održati na snazi u odnosu na nju u ovom slučaju nije ispunjen. S jedne strane, utvrdio je da akti iz 2014. sadržavaju samo informacije koje odgovaraju razlozima prvotnog uvrštenja tužiteljičina imena na predmetne popise, priložene aktima iz 2011., te je smatrao da su ti razlozi nedovoljni za opravdanje njezina zadržavanja na tim popisima s obzirom na to da je kontekst bio bitno drukčiji; s druge strane, smatrao je da dodatni razlozi koje je istaknulo Vijeće očito nisu relevantni jer nisu bili među razlozima na temelju kojih su doneseni akti iz 2014. i da su upućeni Vijeću nakon datuma njihova donošenja. Stoga je poništio navedene akte u dijelu u kojem se njima tužiteljičino ime zadržava na popisima iz Priloga I. i III. Odluci 2011/137 i Priloga II. Uredbi br. 204/2011.

24      Tužiteljičina odvjetnica 5. veljače 2019. obratila se Vijeću kako bi ponovila svoj zahtjev da joj se dostavi cjelokupna korespondencija koja se odnosi na tužiteljicu kao i odluke i uredbe donesene protiv nje.

25      Vijeće je 25. ožujka 2019. dopisom koji je poslalo tužiteljičinoj odvjetnici (u daljnjem tekstu: dopis od 25. ožujka 2019.) obavijestilo tužiteljicu da je akte iz 2017. donijelo na temelju informacija koje je ažurirao Odbor za sankcije, zbog čega je tužiteljičino ime zadržano na spornim popisima.

 Činjenice iz razdoblja nakon podnošenja ove tužbe

26      Vijeće sigurnosti 11. veljače 2020. usvojilo je Rezoluciju 2509 (2020.), u kojoj je ponovno potvrdilo potrebu država članica da donesu mjere zabrane ulaska ili provoza preko njihova državnog područja protiv svih osoba koje Odbor za sankcije odredi, u skladu s, među ostalim, stavcima 15. i 16. Rezolucije 1970 (2011.), te je ponovno potvrdilo da namjerava osigurati da se zamrznuta imovina u skladu sa stavkom 17. te rezolucije u kasnijoj fazi stavi na raspolaganje libijskom narodu i upotrijebi za njegovu korist.

27      Vijeće je 5. ožujka 2020. donijelo Provedbenu odluku (ZVSP) 2020/374 o provedbi Odluke 2015/1333 (SL 2020., L 71, str. 14.) i Provedbenu uredbu (EU) 2020/371 o provedbi članka 21. stavka 5. Uredbe 2016/44 (SL 2020., L 71, str. 5.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz 2020.), kojima je tužiteljičino ime zadržano na spornim popisima a da pritom obrazloženje o njezinu uvrštenju na sporne popise nije izmijenjeno u odnosu na ono iz akata iz 2017.

 Postupak i zahtjevi stranaka

28      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. svibnja 2019. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak.

29      Vijeće je tajništvu Općeg suda 14. kolovoza 2019. podnijelo odgovor na tužbu.

30      Replika i odgovor na repliku podneseni su tajništvu Općeg suda 4. listopada i 28. studenoga 2019.

31      Budući da je sastav vijećâ Općeg suda bio izmijenjen, primjenom članka 27. stavka 5. Poslovnika Općeg suda, predmet je dodijeljen petom vijeću.

32      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. prosinca 2019. tužiteljica je zatražila održavanje rasprave.

33      Odlukom predsjednika Općeg suda od 22. siječnja 2020. ovaj je predmet zbog spriječenosti prvotno imenovanog suca izvjestitelja dodijeljen novom sucu izvjestitelju.

34      Opći je sud donio mjere upravljanja postupkom, u skladu s kojima su stranke postupile u određenom roku.

35      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 1. rujna 2020. tužiteljica je na temelju članka 86. Poslovnika prilagodila tužbu na način da se ona odnosi ne samo na poništenje akata iz 2017., nego i na poništenje akata iz 2020. (u daljnjem tekstu zajedno: pobijani akti) u dijelu u kojem se oni odnose na nju. Vijeće je 28. rujna 2020. tajništvu Općeg suda podnijelo svoja očitovanja na podnesak kojim se vrši prilagodba.

36      Opći sud odlučio je na temelju prijedloga suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.

37      Stranke su saslušane u svojim izlaganjima i odgovorima na usmena pitanja koja je postavio Opći sud tijekom rasprave 20. listopada 2020. Nakon rasprave zatvoren je usmeni dio postupka i započelo je vijećanje.

38      Nakon prve i druge prilagodbe tužbe, tužiteljica od Općeg suda u biti zahtijeva da:

–        poništi pobijane akte u dijelu u kojem je njezino ime zadržano na spornim popisima;

–        naloži Vijeću snošenje troškova postupka.

39      Nakon očitovanja koja se odnose na podnesak kojim se vrši prilagodba tužbe, Vijeće od Općeg suda u biti zahtijeva da:

–        najprije, odbaci tužbu kao nedopuštenu;

–        podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;

–        dalje, podredno, u slučaju da pobijani akti budu poništeni u dijelu u kojem se odnose na tužiteljicu, održi na snazi učinke pobijanih odluka do isteka roka za žalbu ili, ako bi žalba bila podnesena u tom roku, do njezina odbijanja;

–        naloži tužiteljici snošenje troškova postupka.

 Pravo

 Dopuštenost argumenata iz točaka 3. do 12. zahtjeva za održavanje rasprave i uklanjanje iz spisa priloga E.1 do E.4 koji su priloženi tom zahtjevu

40      Vijeće je na raspravi istaknulo da su argumenti iz točaka 3. do 12. tužiteljičina zahtjeva koji se odnose na održavanje rasprave i dokumenti koji čine priloge E.1 do E.4 tog zahtjeva nedopušteni na temelju članka 85. Poslovnika.

41      Tužiteljica je zatražila da se iz spisa izdvoji navedene priloge E.1 do E.4, ostajući pri argumentima iznesenima u točkama 3. do 12. svojeg zahtjeva za održavanje rasprave.

42      Valja podsjetiti na to da pisani dio postupka pred Općim sudom sadržava prvu razmjenu podnesaka, u skladu s člancima 76. i 81. njegova Poslovnika, koju na temelju njegova članka 83. mogu slijediti druga i posljednja razmjena podnesaka, ako Opći sud to smatra potrebnim radi dopune sadržaja spisa predmeta.

43      U ovom slučaju valja utvrditi da argumenti iz točaka 3. do 12. zahtjeva za održavanje rasprave nisu razlozi zbog kojih tužiteljica želi biti saslušana. Osim toga, u tim točkama tužiteljica iznosi argumente koji su već izneseni u njezinim prethodnim podnescima te ima namjeru odgovoriti na očitovanja sadržana u odgovoru na repliku. Stoga ne treba uzeti u obzir točke 3. do 12. zahtjeva za održavanje rasprave te iz spisa predmeta treba izdvojiti dokumente koji čine priloge E.1 do E.4.

 Tužba koja se temelji na članku 263. UFEUa

 Dopuštenost

44      Ne istaknuvši prigovor nedopuštenosti zasebnim aktom na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika, Vijeće u odgovoru na tužbu i u očitovanjima o podnesku kojim se vrši prilagodba ističe nedopuštenost tužbe u dijelu u kojem se temelji na članku 263. UFEU‑a, zbog nepravodobnosti.

45      Tvrdi da uopće nije bilo dužno obavijestiti tužiteljicu o pobijanim aktima s obzirom na to da ni Odluka 2015/1333 ni Uredba 2016/44 ne sadržavaju niti jednu odredbu iz koje bi proizlazilo da ono mora obavijestiti osobe ili subjekte uvrštene na sporne popise o aktima kojima mijenja informacije koje se na njih odnose. Osim toga, ono ističe da je njegov dopis od 25. ožujka 2019. odgovor na dopis tužiteljičine odvjetnice od 5. veljače 2019. i da se ne može smatrati da je tužiteljica zahvaljujući tom dopisu saznala za akte iz 2017. u smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a. Osim toga, tužiteljica ne može valjano tvrditi da je saznala za akte iz 2020. iz odgovora Vijeća na pitanja koja je Opći sud postavio u okviru mjere upravljanja postupkom, koji joj je dostavljen dopisom tajništva od 13. srpnja 2020. Naime, trenutak kada je zainteresirana osoba saznala za akt može se smatrati početkom roka za podnošenje tužbe za poništenje samo u slučaju kada taj akt nije bio objavljen niti je o njemu bila obaviještena. Međutim, u ovom slučaju rok za podnošenje tužbe protiv pobijanih akata počeo je teći od njihove objave u Službenom listu Europske unije, koja se dogodila 22. ožujka 2017. u odnosu na akte iz 2017. i 6. ožujka 2020. u odnosu na akte iz 2020.

46      Vijeće je na raspravi, odgovarajući na pitanje Općeg suda, pojasnilo da, iako u okviru određenih sustava sankcija Vijeće izričito mora dotične osobe obavijestiti o svakoj izmjeni uvrštenja na popis zajedno s obrazloženjem, to nije slučaj kad je riječ o sustavu sankcija zbog situacije u Libiji.

47      Tužiteljica ističe da njezina tužba zadovoljava kriterije dopuštenosti iz članka 263. UFEU‑a, osobito onaj koji se odnosi na rok za njezino podnošenje. Naime, s jedne strane, tužba je podnesena tajništvu Općeg suda 27. svibnja 2019., odnosno u roku od dva mjeseca, produljenom zbog udaljenosti za deset dana kako je predviđeno člankom 60. Poslovnika, od obavještavanja tužiteljice o aktima iz 2017., koje je izvršeno dopisom od 25. ožujka 2019. (vidjeti točku 25. ove presude). S druge strane, podnesak kojim se vrši prilagodba radi poništenja akata iz 2020. podnesen je u roku od dva mjeseca, produljenom zbog udaljenosti za deset dana, od saznanja tužiteljice za donošenje tih akata, navedenog u odgovoru Vijeća na mjeru upravljanja postupkom, s obzirom na to da je navedeni odgovor dostavljen tužiteljici dopisom tajništva od 13. srpnja 2020. (vidjeti točku 34. ove presude).

48      Tužiteljica tvrdi da je Vijeće mora obavijestiti i o odlukama o izmjeni odluka o uvrštenju, čak i kada nisu izneseni novi razlozi. Ona ističe da bi, ako Vijeće nema obvezu obavijestiti je o pobijanim aktima, jedini način na koji bi bila obaviještena o njihovu donošenju bio njihova objava u Službenom listu, što bi za posljedicu imalo to da bi njezina mogućnost obraćanja Općem sudu u odgovarajućem roku bila neopravdano ograničena. Stajalište Vijeća zanemaruje sudsku praksu prema kojoj ono ne može proizvoljno odabrati način dostavljanja svojih odluka zainteresiranim osobama. Budući da je imalo adresu odvjetnice koju je tužiteljica ovlastila, kao što to potvrđuje dopis od 6. listopada 2016., čiji je primitak potvrdilo, pobijani akti trebali su joj biti dostavljeni na taj način. Takva je dostava obavljena samo u pogledu akata iz 2017., dopisom od 25. ožujka 2019. Osim toga, ona je dopisom tajništva od 13. srpnja 2020. neizravno saznala za akte iz 2020. (vidjeti točku 45. ove presude). Tužba i podnesak kojim se vrši prilagodba, koji je podnesen u skladu s člankom 86. stavkom 1. Poslovnika, tako su podneseni u roku predviđenom u članku 263. UFEU‑a.

49      Najprije treba podsjetiti da se, u skladu s člankom 263. stavkom šestim UFEU‑a, tužba za poništenje mora podnijeti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja pobijanog akta, od obavješćivanja tužitelja o njemu ili, ako takva objava ili obavijest izostane, od dana kada je tužitelj saznao za akt.

50      Na temelju članka 86. stavka 1. Poslovnika, kada se akt čije se poništenje zahtijeva zamijeni ili izmijeni drugim aktom istog predmeta, tužitelj može, prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, prilagoditi tužbu kako bi se uzeo u obzir taj novi čimbenik.

51      Prema sudskoj praksi načelo djelotvorne sudske zaštite podrazumijeva to da institucija Unije koja donosi ili zadržava individualne mjere ograničavanja prema jednoj osobi ili jednom subjektu, kao što je to slučaj u ovom predmetu, obavješćuje o razlozima na kojima se temelje te mjere, bilo u trenutku kada su te mjere donesene bilo u trenutku kada je odlučeno o njegovu uvrštenju ili, u najmanju ruku, u najkraćem mogućem roku nakon njihova donošenja, kako bi se tim osobama ili subjektima omogućilo da iskoriste svoje pravo na podnošenje tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

52      Ta situacija proizlazi iz posebne prirode akata koji nalažu mjere ograničavanja u odnosu na osobu ili subjekt, koji ujedno nalikuju općim aktima, u mjeri u kojoj jednoj kategoriji općenito i apstraktno određenih adresata zabranjuju osobito stavljati na raspolaganje financijska sredstva i gospodarske izvore osobama i subjektima čija se imena nalaze na popisima utvrđenima u dvama prilozima, i nalikuju skupu individualnih odluka u odnosu na te osobe i subjekte (vidjeti presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

53      U ovom slučaju, načelo djelotvorne sudske zaštite primjenjuje se na članak 13. Odluke 2015/1333, kojim se u stavcima 1. i 3. određuje da „[k]ada Vijeće sigurnosti ili Odbor na popis uvrsti osobu ili subjekt, Vijeće tu osobu ili subjekt uvrštava u prilog I. ili III.” i da „Vijeće svoju odluku priopćuje [toj] osobi ili [tom] subjektu […] kao i razloge za uvrštenje, neposredno, ako je adresa poznata, ili objavom službene obavijesti, i tako toj osobi ili subjektu daje mogućnost da se očituje”.

54      Članak 21. stavci 1. i 3. Uredbe 2016/44 sadržavaju slične odredbe.

55      Iz toga proizlazi da, iako, doduše, do stupanja na snagu akata kao što su pobijani akti dolazi njihovom objavom, rok za podnošenje tužbe za poništenje tih akata na temelju članka 263. stavka 4. UFEU‑a, teče, za svaku od navedenih osoba i svaki od subjekata, računajući od datuma eventualne dostave koja im se mora izvršiti (vidjeti presudu od 23. listopada 2015., Oil Turbo Compressor/Vijeće, T‑552/13, EU:T:2015:805, t. 41. i navedenu sudsku praksu). Isto tako, rok za podnošenje zahtjeva kojim se nastoji osporiti ili proširiti tužbeni zahtjev i tužbene razloge u odnosu na akt kojim se zadržavaju te mjere počinje teći tek od datuma na koji je dotična osoba ili subjekt obaviješten o tom novom aktu (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

56      Valja istaknuti da su akti iz 2017., kao i akti iz 2020., akti kojima je Vijeće zadržalo tužiteljičino ime na spornim popisima. Točno je, kao što to tvrdi Vijeće, da Odluka 2015/1333 i Uredba 2016/44, u čijem se prilogu ti popisi nalaze, ne predviđaju njegovu izričitu obvezu da se dotične osobe ili subjekte obavijesti o aktima kojima ono zadržava njihova imena na navedenim popisima.

57      Međutim, takva obveza obavješćivanja proizlazi iz načela djelotvorne sudske zaštite kako je protumačeno u sudskoj praksi navedenoj u točki 55. ove presude, iz koje proizlazi da je Vijeće dužno obavijestiti dotične osobe o svakom zadržavanju na popisu zajedno s obrazloženjem, i to neovisno o tome je li se Vijeće, kako bi odlučilo o tom zadržavanju, oslanjalo na nove elemente (vidjeti u tom smislu presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 57.).

58      Osim toga, valja naglasiti da se u ovom slučaju akti o zadržavanju imena osobe na spornim popisima ne donose u redovnim vremenskim razmacima. Uzimajući u obzir nedostatak predvidljivosti u pogledu njihova donošenja koji proizlazi iz te činjenice, ako rok za podnošenje tužbe za poništenje akata počinje teći od njihove same objave, to bi za osobu kao što je tužiteljica predstavljalo teret stalnog provjeravanja Službenog lista, što bi moglo onemogućiti njezin pristup sudu Unije.

59      U tim posebnim okolnostima Vijeće ne može valjano tvrditi da je rok za podnošenje tužbe za poništenje pobijanih akata predviđen člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a u odnosu na tužiteljicu počeo teći od datuma njihove objave u Službenom listu.

60      Nadalje, kako bi se utvrdio datum obavijesti od kojeg su počeli teći rokovi koje je tužiteljica trebala poštovati za pobijanje akata koji se pobijaju pred Općim sudom, valja utvrditi način na koji ju je Vijeće moralo obavijestiti o tim aktima.

61      U tom pogledu valja podsjetiti na to da Vijeće ne može slobodno odabrati način obavještavanja zainteresiranih osoba o aktima kojima ih podvrgava mjerama ograničavanja. Naime, iz točke 61. presude od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće (C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258), proizlazi da je neizravna dostava takvih akata objavom obavijesti u Službenom listu dopuštena samo u slučajevima u kojima Vijeće ne može izvršiti osobnu dostavu. U suprotnom bi Vijeću bilo dopušteno jednostavno izbjeći obvezu osobne dostave (vidjeti u tom smislu rješenje od 10. lipnja 2016., Pshonka/Vijeće, T‑381/14, EU:T:2016:361, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

62      Iz sudske prakse navedene u točki 61. ove presude proizlazi da članak 13. stavak 3. Odluke 2015/1333 i članak 21. stavak 3. Uredbe 2016/44 treba tumačiti na način da, kada Vijeće raspolaže adresom osobe na koju se odnose mjere ograničavanja, rok za podnošenje tužbe koji ta osoba treba poštovati kako bi pobijala te akte pred Općim sudom ne počinje teći ako joj obavijest o aktima koji sadržavaju te mjere nije dostavljena. Stoga, tek kada je zainteresiranoj osobi nemoguće izvršiti izravnu dostavu akata kojima su u odnosu na nju donesene ili održane mjere ograničavanja, taj rok počinje teći od objave obavijesti u Službenom listu (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11, EU:T:2013:397, t. 59. i od 4. veljače 2014., Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, T‑174/12 i T‑80/13, EU:T:2014:52, t. 59. i 60. i navedenu sudsku praksu).

63      U tom pogledu, treba smatrati da Vijeće nije bilo u mogućnosti individualno obavijestiti fizičku ili pravnu osobu ili subjekt o aktu kojim su u odnosu na njih usvojene mjere ograničavanja bilo kada adresa te osobe ili tog subjekta nije javna i kada nije bila dostavljena Vijeću, bilo kada dostava obavijesti na adresu kojom Vijeće raspolaže nije uspjela, unatoč radnjama koje je ono poduzelo sa svom dužnom pažnjom kako bi izvršilo takvu dostavu (presuda od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 61.).

64      Iz sudske prakse također proizlazi da Vijeću načelno nije dopušteno ispuniti obvezu obavijestiti zainteresiranu osobu o aktu koji sadržava mjere ograničavanja u odnosu na nju na način da obavijest o tom aktu uputi odvjetnicima koji je zastupaju. Obavijest zastupniku tužitelja znači obavješćivanje adresata samo kada je takav oblik obavješćivanja izričito predviđen propisom, ako je u tom smislu postignut dogovor između stranaka ili kad je odvjetnik uredno ovlašten primati takvu dostavu za račun svojeg klijenta (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2017., El‑Qaddafi/Vijeće, T‑681/14, neobjavljenu, EU:T:2017:227 t. 31. i 34. i navedenu sudsku praksu).

65      U ovom slučaju iz spisa proizlazi da je 21. ožujka 2017., dana donošenja akata iz 2017., kao i 5. ožujka 2020., dana donošenja akata iz 2020., Vijeće raspolagalo, kao što je potvrdilo na raspravi, adresom tužiteljičine odvjetnice i punomoći koju joj je potonja dala, kako su priopćeni dopisom od 6. listopada 2016., a čiji je primitak Vijeće potvrdilo istog dana. U navedenoj punomoći koju je tužiteljica potpisala 12. ožujka 2015., pojašnjeno je, među ostalim, da je ovlastila svoju odvjetnicu da primi sve informacije, da komunicira i djeluje za njezin račun u odnosu na sva pitanja koja se tiču sankcija koje je u odnosu na nju primijenilo Vijeće sigurnosti kao i za sva pitanja koja se odnose na uključivanje njezina imena u Prilog I. Odluci 2011/137 i/ili u bilo koji drugi akt koji je Vijeće donijelo kasnije.

66      Okolnosti ovog predmeta razlikuju se od okolnosti predmeta u kojem je donesena presuda od 28. ožujka 2017., El‑Qaddafi/Vijeće (T‑681/14, neobjavljena, EU:T:2017:227), u kojoj je Opći sud smatrao da dokaz o postojanju punomoći za zastupanje koju je tužiteljica dala svojem zastupniku nije podnesen, tako da se ne može smatrati da je Vijeće valjano obavijestilo tužiteljicu o predmetnoj odluci time što je obavijestilo njezina zastupnika i, s obzirom na to, da je rok za podnošenje tužbe počeo teći od datuma objave obavijesti u Službenom listu.

67      Također valja istaknuti da, kao što je Vijeće potvrdilo u svojem odgovoru na pitanja postavljena u okviru mjere upravljanja postupkom i na raspravi, pobijani akti nisu bili predmet obavijesti u Službenom listu o osobama na koje se odnose sporni prilozi.

68      Budući da iz spisa ne proizlazi da Vijeće nije moglo izravno obavijestiti tužiteljicu ili njezinu propisno ovlaštenu odvjetnicu o pobijanim aktima ili da je takvo obavješćivanje bilo bezuspješno, i u nedostatku obavijesti objavljene u Službenom listu o zadržavanju tužiteljičina imena na spornim popisima, tužiteljica je osobno obaviještena o aktima iz 2017. dopisom od 25. ožujka 2019., kojim je Vijeće, nastavno na dopis tužiteljičine odvjetnice od 5. veljače 2019. (vidjeti točku 24. ove presude), valjano obavijestilo odvjetnicu o tim aktima.

69      Naposljetku, ni iz spisa ni iz argumentacije Vijeća ne proizlazi da se trenutak kada je tužiteljica stvarno saznala za pobijane akte, u smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a, od kojeg počinju teći rokovi za podnošenje tužbe, dogodio prije 25. ožujka 2019., dana kada je Vijeće odvjetnicu koju je tužiteljica ovlastila obavijestilo o aktima iz 2017., ili, što se tiče akata iz 2020., prije 13. srpnja 2020., datuma dostave odgovora Vijeća na postavljena pitanja u okviru mjere upravljanja postupkom Općeg suda (vidjeti točku 45. ove presude).

70      U svakom slučaju, čak i da se za individualnu dostavu pobijanih akata smatra da nije valjano izvršena 25. ožujka 2019. odnosno 13. srpnja 2020., rok za podnošenje tužbe u tom slučaju ne bi počeo teći pa ova tužba stoga ne bi bila nepravodobna.

71      Stoga valja utvrditi da, s obzirom na to da Vijeće nije valjano dostavilo tužiteljici akte iz 2017. prije 25. ožujka 2019., ona na dan podnošenja tužbe 27. svibnja 2019. nije prekoračila prekluzivni rok za podnošenje tužbe za njihovo poništenje. Isto tako, ona na dan podnošenja podneska kojim se provodi prilagodba tužbe 1. rujna 2020. nije prekoračila prekluzivan rok za prilagodbu svoje tužbe na način da uzme u obzir donošenje akata iz 2020. i zatraži njihovo poništenje.

72      U tim okolnostima valja odbiti prigovor nedopuštenosti koji je podnijelo Vijeće koji se temelji na nepravodobnosti tužbe protiv pobijanih akata u dijelu u kojem se on temelji na članku 263. UFEU‑a.

 Meritum

73      U prilog tužbi u dijelu u kojem se temelji na članku 263. UFEU‑a tužiteljica iznosi četiri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na bitnoj povredi postupka u vezi s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu, drugi na povredi načela pravomoćnosti i pravne sigurnosti te prava na djelotvoran pravni lijek, treći na nepostojanju pravne osnove i obrazloženja zadržavanja njezina imena na spornim popisima, a četvrti na neproporcionalnoj povredi njezinih temeljnih prava.

74      Uvodno valja razlikovati akte na temelju kojih je tužiteljica uvrštena na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja od naknadnih akata čiji je predmet zadržavanje uvrštenja njezina imena na tim popisima. Naime, akti iz 2011., odnosno Odluka 2011/137 i Uredba br. 204/2011, kao i naknadni akti o uvrštenju, odnosno Odluka 2015/1333 i Uredba 2016/44, nisu predmet ove tužbe i nisu pravodobno osporeni pred sudom Unije. Što se tiče akata iz 2014., oni su bili predmet tužbe povodom koje je donesena presuda od 28. ožujka 2017., El‑Qaddafi/Vijeće (T‑681/14, neobjavljena, EU:T:2017:227), koja je istekom roka za podnošenje žalbe postala pravomoćna. Tužiteljičini tužbeni razlozi stoga su dopušteni samo u dijelu u kojem se njima traži poništenje pobijanih akata, to jest akata iz 2017. i, slijedom prilagodbe tužbe na temelju članka 86. Poslovnika, također akata iz 2020. u dijelu u kojem se njima zadržava uvrštenje tužiteljičina imena na spornim popisima.

75      Najprije valja ispitati treći tužbeni razlog kojim tužiteljica prigovara Vijeću da je odlučilo zadržati mjere ograničavanja u odnosu na nju bez obrazloženja i pravne osnove.

76      U tom pogledu, treba podsjetiti na to da je pitanje obrazlaganja, koje je bitna postupovna pretpostavka, različito od onog dokazivanja navodnog postupanja koje se odnosi na temeljnu zakonitost predmetnog akta i uključuje ispitivanje stvarnih činjenica navedenih u tom aktu kao i ocjenjivanje tih činjenica kao dokaza na kojima se temelje mjere ograničavanja protiv osobe o kojoj je riječ (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

77      Obrazloženje akta sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se taj akt temelji. Ako ti razlozi imaju nedostatke, oni negativno utječu na materijalnu zakonitost akta, ali ne i na njegovu obrazloženost, koja može biti zadovoljavajuća čak i kad navodi pogrešne razloge. Iz toga slijedi da prigovori i argumenti kojima se osporava osnovanost akta nisu relevantni u okviru razloga koji se odnosi na nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja (vidjeti presudu od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće, C‑535/14 P, EU:C:2015:407, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

78      U ovom slučaju, kao što je to tužiteljica uostalom potvrdila na raspravi, u trećem tužbenom razlogu valja dakle razlikovati, s jedne strane, prvi dio, koji se temelji na nedostatnosti obrazloženja pobijanih akata, i, s druge strane, drugi dio, koji se u biti temelji na nepostojanju činjenične osnove kojom se opravdava zadržavanje uvrštenja njezina imena na spornim popisima i na činjenici da Vijeće nije podnijelo elemente kojima bi dokazalo da su mjere koje se odnose na nju bile osnovane.

–       Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju pobijanih akata

79      Tužiteljica tvrdi da, suprotno onomu što zahtijevaju članak 13. stavak 3. Odluke 2015/1333 i članak 21. stavak 3. Uredbe 2016/44 kao i smjernice Vijeća u području sankcija, pobijani akti sadržavaju nedostatak u obrazloženju.

80      Vijeće uzvraća da je tužiteljica mogla na temelju samih pobijanih akata kao i dokaza i objašnjenja koji su joj bili dostavljeni razumjeti kontekst i doseg mjera koje se na nju odnose.

81      Treba podsjetiti na to da obveza obrazlaganja akta koji pogađa neku osobu, a koja proizlazi iz načela poštovanja prava na obranu, ima za cilj, s jedne strane, toj osobi na koju se odnosi dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili eventualno sadržava neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sudom Unije i, s druge strane, tom sudu omogućiti da izvrši nadzor zakonitosti te mjere (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 49. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt (vidjeti presude od 24. rujna 2014., Kadhaf Al Dam/Vijeće, T‑348/13, neobjavljenu, EU:T:2014:806, t. 63. i navedenu sudsku praksu i od 20. rujna 2016., Alsharghawi/Vijeće, T‑485/15, neobjavljenu, EU:T:2016:520, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

82      U kontekstu mjera ograničavanja, a da se ne zahtijeva detaljan odgovor na podnesena očitovanja dotične osobe, obveza obrazlaganja podrazumijeva u svim okolnostima, uključujući i kad obrazloženje akta Unije odgovara razlozima koje je izložilo neko međunarodno tijelo, da to obrazloženje utvrdi individualne, posebne i konkretne razloge zbog kojih nadležne vlasti smatraju da na dotičnu osobu treba primijeniti mjere ograničavanja (vidjeti presudu od 18. veljače 2016., Vijeće/Bank Mellat, C‑176/13 P, EU:C:2016:96, t. 76. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, obrazloženje akta Vijeća kojim se određuje mjera ograničavanja načelno ne može biti samo općenita i stereotipna formulacija (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 146. i navedenu sudsku praksu).

83      Međutim, obrazloženje mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je akt donesen. Ono se treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, osobito prema sadržaju akta, prirodi navedenih razloga i interesu koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi. U njemu nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da njegovu dostatnost treba ocijeniti ne samo u odnosu na tekst predmetnog akta nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (vidjeti presude od 24. rujna 2014., Kadhaf Al Dam/Vijeće, T‑348/13, neobjavljenu, EU:T:2014:806, t. 66. i navedenu sudsku praksu i od 20. rujna 2016., Alsharghawi/Vijeće, T‑485/15, neobjavljenu, EU:T:2016:520, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

84      Konkretno, akt koji negativno utječe na neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u okolnostima koje su poznate dotičnoj osobi, što joj omogućuje razumijevanje opsega mjere koja se na nju odnosi (vidjeti presude od 24. rujna 2014., Kadhaf Al Dam/Vijeće, T‑348/13, neobjavljenu, EU:T:2014:806, t. 67. i navedenu sudsku praksu i od 20. rujna 2016., Alsharghawi/Vijeće, T‑485/15, neobjavljenu, EU:T:2016:520, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

85      U ovom slučaju valja utvrditi da se u pobijanim aktima navodi razlog zbog kojeg je Vijeće zadržalo tužiteljičino ime na spornim popisima u ožujku 2017. i u ožujku 2020., koji odgovara opravdanjima navedenima u svrhu uvrštavanja njezina imena na popise priložene aktima iz 2011. i zatim na sporne popise, to jest na one priložene Odluci 2015/1333 i Uredbi 2016/44, odnosno činjenici da je na njih uvrštena na temelju stavaka 15. i 17. Rezolucije 1970 (2011.) zbog njezine povezanosti s režimom koji je uspostavio M. Gaddafi.

86      Osim toga, valja istaknuti da je Vijeće dostavilo informacije tužiteljici (vidjeti točku 13. ove presude), navodeći, s jedne strane, izjave koje je ona javno dala 2011. i 2013., pozivajući na svrgavanje legitimnih libijskih vlasti i na osvetu smrti svojeg oca, i, s druge strane, situaciju nestabilnosti koja još postoji u Libiji, ponovno potvrđujući nužnost sprječavanja pojedinaca povezanih s bivšim režimom M. Gaddafija da nastave narušavati situaciju u Libiji.

87      Iz toga proizlazi da je tužiteljica mogla razumjeti da je njezino ime zadržano na spornim popisima zbog njezina uvrštavanja na temelju stavaka 15. i 17. Rezolucije 1970 (2011.), tih izjava koje su dio konteksta kojim su pobijani akti obuhvaćeni i činjenice da je Vijeće te mjere još smatralo nužnima.

88      Navodi iz pobijanih akata kojima su dodane informacije dostavljene u okviru razmjene korespondencije s Vijećem bili su stoga dovoljni da tužiteljici omoguće formiranje mišljenja o pravilnosti pobijanih akata i pripremi njihova osporavanja, što je ona valjano mogla učiniti u ovom slučaju.

89      Stoga prvi dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti.

–       Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nepostojanju činjenične osnove kojom se opravdava zadržavanje tužiteljičina imena na spornim popisima

90      Tužiteljica ističe da pobijani akti ne navode pravnu osnovu koja bi Vijeću omogućila da zadrži njezino ime na spornim popisima i da se to zadržavanje temelji samo na tome da ju je Vijeće sigurnosti i dalje zadržalo na popisu, u skladu sa stavcima 15. i 17. Rezolucije 1970 (2011.). Pozivajući se na presudu od 28. ožujka 2017., El‑Qaddafi/Vijeće (T‑681/14, neobjavljena, EU:T:2017:227), tužiteljica ističe da pobijani akti ne sadržavaju individualne, posebne i konkretne razloge koji opravdavaju zadržavanje njezina imena na spornim popisima unatoč padu režima na koji se odnosi navedena rezolucija.

91      Konkretnije, informacije na koje se Vijeće pozvalo kako bi opravdalo zadržavanje tužiteljičina imena na spornim popisima nemaju nikakve veze s posebnim razdobljem i postupanjem iz stavaka 15. i 17. Rezolucije 1970 (2011.) i/ili se temelje na nejasnim glasinama ili drugim izvorima bez dokazne vrijednosti.

92      Prema tužiteljičinu mišljenju, što se tiče tvrdnji koje potječu od glasina u vezi s posebnim govorima koji joj se pripisuju, Vijeće je imalo obvezu ispitati njihovu relevantnost i važnost, uzimajući u obzir, s jedne strane, pisana jamstva omanskih tijela prema kojima je tužiteljica poštovala uvjete svojeg boravka u njihovoj zemlji i, s druge strane, pisani podnesak libijskih tijela u kojem se navodi da bi povlačenje tužiteljičina uvrštenja na popise bilo u skladu s ciljevima mira i pomirbe u Libiji i da je se ne smatra rizikom za miran politički proces u Libiji.

93      Što se tiče informacija koje, čini se, upućuju na to da je ona na bilo koji način povezana s financijskim nepravilnostima, tužiteljica ističe da Vijeće nikada nije tvrdilo, a fortiori ni dokazalo, da je posebna imovina na koju se odnose predmetne mjere ograničavanja nastala zlouporabom ili da je bilo kako drugačije povezana s razlozima navedenima u stavcima 15. i 17. Rezolucije 1970 (2011.).

94      Prema tužiteljičinu mišljenju, iako su zagovornici starog režima M. Gaddafija ustrajali u svojim pokušajima destabilizacije situacije u Libiji te su bili uključeni u napade protiv civila, razlozi zadržavanja njezina imena na spornim popisima očito nisu sadržavali nikakvu informaciju iz koje bi ona mogla izvesti svoju individualnu, posebnu i konkretnu ulogu u tim događajima i relevantnost svoje eventualne uključenosti u nedostatak sigurnosti u Libiji.

95      Vijeće osporava tužiteljičine argumente. Kao prvo, ono odgovara da razlozi na kojima se temelji zadržavanje tužiteljičina imena na spornim popisima nisu uzeti u obzir u presudi od 28. ožujka 2017., El‑Qaddafi/Vijeće (T‑681/14, neobjavljena, EU:T:2017:227), koja se odnosi na akte iz 2014., te stoga ne mogu predstavljati činjenična ili pravna pitanja koja su stvarno ili nužno riješena tom presudom.

96      Kao drugo, Vijeće ističe da je pobijane akte donijelo na temelju informacija sadržanih u dopisu od 4. svibnja 2015. (vidjeti točku 13. ove presude) i ažuriranih informacija koje je dostavio Odbor za sankcije, dodajući uputu na obavijest Interpola i uklanjajući stavak koji se odnosi na „dodatne informacije” o povredi zabrane putovanja. Što se tiče dodavanja upute na obavijest Interpola, Vijeće ipak navodi da se ono, s obzirom na to da se obavijest odnosila na istragu o financijskim prekršajima, nije oslanjalo na informacije o toj istrazi jer ta vrsta postupanja nije obuhvaćena kriterijima za određivanje predviđenima u člancima 8. i 9. Odluke 2015/1333 i odgovarajućoj odredbi Uredbe 2016/44 ili relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti.

97      Kao prvo, s jedne strane, Vijeće smatra, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 3. Odluke 2015/1333 da mir, stabilnost ili sigurnost Libije te uspješan završetak njezine političke tranzicije ugrožavaju, među ostalim produbljivanjem postojećih podjela, osobe i subjekti za koje je utvrđeno da su bili uključeni u represivne politike bivšeg režima Moamara Gaddafija u Libiji ili su ranije bili povezani s tim režimom na drugi način. S druge strane, Opći je sud također presudio u presudi od 20. rujna 2016., Alsharghawi/Vijeće (T‑485/15, neobjavljena, EU:T:2016:520), da točnost te ocjene Vijeća potvrđuje okolnost da je Vijeće sigurnosti u svojoj Rezoluciji 2213 (2015.) u biti ponovno potvrdilo osobito potrebu sprečavanja pojedinaca povezanih s bivšim režimom M. Gaddafija da destabiliziraju stanje u Libiji.

98      Kao drugo, Vijeće ističe da su izjave i novinski članci koje je priopćilo tužiteljici dopisom od 4. svibnja 2015. (vidjeti točku 13. ove presude) dovoljno konkretni, precizni i dosljedni da bi se njima potkrijepila istinitost izjava koje je tužiteljica javno dala 2011. i 2013., pozivajući na svrgavanje legitimnih libijskih tijela i na osvetu za smrt njezina oca. Te izjave jasno odgovaraju kriterijima za uvrštenje na sporne popise jer dokazuju da tužiteljica, kao i drugi pojedinci povezani sa starim režimom M. Gaddafija, doprinosi destabilizaciji stanja u Libiji. Osim toga, činjenica da su omanske vlasti smatrale da boravak tužiteljice u Omanu umjesto u neposrednoj blizini Libije pridonosi smanjenju napetosti u regiji i da je tužiteljičina dozvola za boravak u Omanu bila uvjetovana time da se ona obveže da se neće baviti političkom aktivnošću dokazuje da ona i dalje predstavlja prijetnju za mir, stabilnost ili sigurnost Libije.

99      Stoga ažurirane informacije koje je dostavio Odbor za sankcije i razlozi navedeni u pobijanim aktima, kako su dopunjeni i razrađeni informacijama o kojima je tužiteljica obaviještena u dopisu od 4. svibnja 2015. (vidjeti točku 13. ove presude), koji su se mogli uzeti u obzir u svrhu donošenja pobijanih akata, svjedoče o preispitivanju koje je Vijeće provelo kako bi opravdalo zadržavanje tužiteljičina imena na spornim popisima.

100    Kao treće i posljednje, ni verbalna nota omanskih vlasti ni priopćenje libijskih vlasti na koje se poziva tužiteljica nisu dostatni dokazi da Vijeće ne zadrži tužiteljičino ime na spornim popisima.

101    Valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva, među ostalim, da se sud Unije uvjeri da se odluka kojom su donesene ili zadržane mjere ograničavanja, a koja se na dotičnu osobu ili subjekt osobno odnosi, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju spomenute odluke, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dokazani (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 119.).

102    Na sudu je Unije da obavi to ispitivanje i da zahtijeva, ako je potrebno, da nadležno tijelo Unije podnese podatke ili dokaze relevantne za takvo ispitivanje, bili oni povjerljivi ili ne (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 120. i navedenu sudsku praksu). Naprotiv, na nadležnom je tijelu Unije da, u slučaju osporavanja, utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv dotične osobe, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga. U tu svrhu važno je da pruženi podaci ili dokazi podrže razloge protiv dotične osobe (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121. i 122.).

103    Upravo s obzirom na ta načela valja utvrditi temelji li se zadržavanje tužiteljičina imena na spornim popisima na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi.

104    U ovom slučaju najprije valja istaknuti da razmatranja koja je tužiteljica iznijela kako bi pobila tvrdnju prema kojoj je putovala protivno zabrani Vijeća sigurnosti i Odbora za sankcije nisu relevantna. Naime, Vijeće se prilikom donošenja pobijanih akata više nije oslanjalo na informacije sadržane u dopisu od 18. prosinca 2014. (vidjeti točku 11. ove presude) i taj razlog za uvrštenje na popise više nije naveden među onima koji se nalaze na spornim popisima.

105    Nadalje, valja utvrditi da se u pobijanim aktima ne navode druga opravdanja za zadržavanje tužiteljičina imena na spornim popisima u ožujku 2017. i u ožujku 2020., osim onih koja su iznesena kako bi se provelo uvrštenje njezina imena na popise priložene aktima iz 2011. i primijenili stavci 15. i 17. Rezolucije 1970 (2011.). Što se tiče upućivanja na obavijest Interpola, kao što je navedeno u točki 96. ove presude, Vijeće je na raspravi navelo i potvrdilo da se ono nije oslonilo na informacije koje se odnose na istragu koja je predmet te obavijesti.

106    Nesporno je da razlozi koje je Vijeće iznijelo radi uvrštavanja tužiteljičina imena na sporne popise, to jest činjenica da je riječ o „[k]ćeri Moamara Gaddafija” i „uskoj povezanosti s režimom” potonjeg, nisu pravodobno osporeni pred sudom Unije.

107    Međutim, iako se Vijeće moglo pozvati na činjenicu da se tužiteljica nalazila među osobama na koje se odnosi Rezolucija 1970 (2011.) i na obrazloženje navedeno u spomenutoj rezoluciji, iz sudske prakse navedene u točkama 101. i 102. ove presude jasno proizlazi da ono nikako nije oslobođeno obveze dokazivanja da se zadržavanje tužiteljičina imena na spornim popisima temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi.

108    U tom pogledu valja podsjetiti na to da su akti iz 2011. doneseni „protiv […] osoba i subjekata koji su sudjelovali u teškoj zlouporabi ljudskih prava protiv osoba, uključujući sudjelovanje u napadima, protivno međunarodnom pravu, na civilno stanovništvo i objekte”, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 3. Odluke 2011/137. Odluka 2015/1333 i Uredba 2016/44 donesene su kako bi se putem novih pravnih instrumenata ojačale mjere ograničavanja određene aktima iz 2011., kako su izmijenjene i provedene različitim kasnijim aktima, „[s] obzirom na posebnu prijetnju koju situacija u Libiji predstavlja za međunarodni mir i sigurnost u regiji” (vidjeti uvodnu izjavu 4. Uredbe 2016/44).

109    Međutim, unatoč objašnjenjima Vijeća navedenima u točki 97. ove presude, navod „uvrštena na popis u skladu sa stavcima 15. i 17. Rezolucije 1970 (2011.) (zabrana putovanja, zamrzavanje imovine)” ne omogućava razumijevanje individualnih, posebnih i konkretnih razloga zbog kojih je tužiteljičino ime zadržano na spornim popisima 21. ožujka 2017. i 5. ožujka 2020.

110    U tom pogledu valja istaknuti da se Vijeće ograničilo na upućivanje na informacije o kojima je tužiteljica obaviještena u dopisu od 4. svibnja 2015. (vidjeti točku 13. ove presude), osobito izjave koje je javno dala u 2011. i 2013., a da se ne objašnjavaju razlozi zbog kojih su navedene informacije dokazale opasnost koju je tužiteljica predstavljala 2017. i 2020., odnosno prilikom donošenja pobijanih akata, za međunarodni mir i sigurnost u regiji.

111    U tom pogledu valja podsjetiti na to da je Opći sud u točkama 69. i 73. presude od 28. ožujka 2017., El‑Qaddafi/Vijeće (T‑681/14, neobjavljena, EU:T:2017:227), istaknuo da informacije o kojima je tužiteljica obaviještena u dopisu od 4. svibnja 2015. (vidjeti točku 13. ove presude) nisu među razlozima na temelju kojih su doneseni akti iz 2014., koji su bili upućeni Vijeću nakon datuma donošenja navedenih akata i da sporni razlozi očito nisu sadržavali dokaze na temelju kojih je tužiteljica mogla zaključiti, čak i ako se potrudi široko ih tumačiti, koja je njezina individualna, posebna i konkretna uloga u događajima koji su se odvijali u Libiji.

112    Točno je da se u ovom slučaju ne može pozivati na pravomoćnost presude od 28. ožujka 2017., El‑Qaddafi/Vijeće (T‑681/14, neobjavljena, EU:T:2017:227), na koju se poziva tužiteljica. Naime, kao prvo, kao što to tvrdi Vijeće, akti iz 2017. doneseni su prije objave te presude, kao drugo, predmet i povod ove tužbe nisu isti kao oni iz tužbe povodom koje je donesena navedena presuda i, kao treće, načelo pravomoćnosti odnosi se samo na činjenična i pravna pitanja koja su stvarno ili nužno riješena sudskom odlukom (vidjeti u tom smislu presudu od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće, C‑600/16 P, EU:C:2018:966, t. 43. i navedenu sudsku praksu). Međutim, razlozi na kojima se temelji zadržavanje tužiteljičina imena na spornim popisima nisu činjenična i pravna pitanja koja su stvarno ili nužno riješena presudom od 28. ožujka 2017., El‑Qaddafi/Vijeće (T‑681/14, neobjavljena, EU:T:2017:227), koja se odnosi na poništenje akata iz 2014.

113    Međutim, iz takvog utvrđenja ne može se ipak zaključiti da Vijeće nije moralo pojasniti razloge zbog kojih su informacije o kojima je imalo saznanja prije datuma donošenja pobijanih akata, poput onih o kojima je tužiteljica obaviještena u dopisu od 4. svibnja 2015., još bile aktualne 2017. i 2020. kako bi opravdalo zadržavanje njezina imena na spornim popisima.

114    Naime, navodne tužiteljičine javne izjave na koje se upućuje u dopisu od 4. svibnja 2015. dogodile su se 2011., neposredno nakon priopćenja izvješća o smrti M. Gaddafija i Mutassima Gaddafija, i to u 2013. Prema tome, proteklo je više godina od objave tih izjava u tisku te saznanja Vijeća o njima, pri čemu ono nije navelo ni najmanju naznaku u pogledu razloga zbog kojih bi sadržaj navedenih izjava potvrdio da tužiteljica još uvijek predstavlja prijetnju sankcioniranu u okviru ciljeva Rezolucije 1970 (2011.), bez obzira na promjene koje su u međuvremenu nastupile s obzirom na njezinu pojedinačnu situaciju.

115    U tom pogledu valja primijetiti da od akata o uvrštenju iz 2011. i kasnijih akata o uvrštenju, to jest Odluke 2015/1333 i Uredbe 2016/44, tužiteljica više nije boravila u Libiji te spis ni na koji način ne upućuje na njezino sudjelovanje u libijskoj politici niti na druge izjave osim onih koje joj se pripisuju 2011. i 2013. Unatoč tim izmjenama koje se odnose na tužiteljičinu pojedinačnu situaciju, Vijeće ne objašnjava razloge zbog kojih je ona 2017. i 2020., odnosno prilikom donošenja pobijanih akata, predstavljala prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti u regiji.

116    S obzirom na sva prethodna razmatranja, osnovane su tužiteljičine kritike koje se temelje na činjenici da pobijani akti nemaju činjeničnu osnovu koja opravdava zadržavanje njezina imena na spornim popisima.

117    Stoga valja prihvatiti drugi dio trećeg tužbenog razloga i, posljedično, poništiti pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na tužiteljicu, pri čemu nije potrebno ispitati tužbu u dijelu u kojem se ona temelji na članku 265. UFEU‑a ni ostale tužbene razloge i argumente koje je tužiteljica istaknula u prilog svojem zahtjevu za poništenje navedenih akata.

 Održavanje na snazi učinaka provedbene odluke

118    Nakon očitovanja koja se odnose na podnesak kojim se vrši prilagodba tužbe, Vijeće iz razloga pravne sigurnosti podredno zahtijeva da, u slučaju djelomičnog poništenja Provedbene uredbe 2020/371, Opći sud proglasi da se učinci Odluke 2020/374 održavaju na snazi sve dok djelomično poništenje Provedbene uredbe 2020/371 ne počne proizvoditi pravne učinke.

119    Vijeće je na raspravi navelo da je Provedbena odluka 2017/497 i dalje na snazi jer nije zamijenjena Provedbenom odlukom 2020/374, s obzirom na to da su potonjom samo ažurirane informacije o tužiteljičinim putovnicama i nacionalnom identifikacijskom broju, što nije utjecalo na razlog zbog kojeg je tužiteljica zadržana na relevantnom popisu. Međutim, u slučaju da Opći sud zaključi da je Provedbena odluka 2020/374 zamijenila Provedbenu odluku 2017/497, Vijeće podredno ostaje pri svojem zahtjevu (vidjeti točku 39. treću alineju ove presude).

120    Treba smatrati da Provedbena odluka 2017/497 proizvodi učinke za tužiteljicu sve do 6. ožujka 2020., datuma objave Provedbene odluke 2020/374, kojom su ažurirane administrativne informacije koje se odnose na tužiteljicu a da pritom nisu izmijenjeni razlozi za njezino uvrštenje. Slijedom toga, zahtjev za održavanje na snazi učinaka, koji je Vijeće podredno podnijelo, može se odnositi samo na tu drugu odluku.

121    Iz članka 60. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da žalba nema suspenzivni učinak. Međutim, članak 60. drugi stavak tog statuta predviđa da, odstupajući od članka 280. UFEU‑a, odluke Općeg suda kojima se uredba proglašava ništavom stupaju na snagu tek istekom roka za podnošenje žalbe ili, ako je u tom roku podnesena žalba, od dana njezina odbijanja.

122    U ovom predmetu, Uredba 2020/371 po prirodi je uredba jer predviđa da je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama, što odgovara učincima uredbe kako su predviđeni u članku 288. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran, C‑200/13 P, EU:C:2016:284, t. 121.).

123    Stoga se u ovom predmetu doista primjenjuje članak 60. drugi stavak Statuta Suda Europske unije (vidjeti po analogiji presudu od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran, C‑200/13 P, EU:C:2016:284, t. 122.).

124    Što se tiče vremenskih učinaka poništenja Provedbene odluke 2020/374, valja podsjetiti na to da na temelju članka 264. drugog stavka UFEU‑a Opći sud može, ako to smatra potrebnim, navesti koji se učinci akta koji je proglasio ništavim smatraju konačnima.

125    U ovom bi slučaju postojanje razlike između dana od kojeg stupa na snagu poništenje Provedbene uredbe 2020/371 i dana od kojeg stupa na snagu poništenje Provedbene odluke 2020/374 moglo ozbiljno ugroziti pravnu sigurnost jer su tim dvama aktima predviđene istovjetne mjere u pogledu tužiteljice (vidjeti po analogiji presudu od 21. veljače 2018., Kljujev/Vijeće, T‑731/15, EU:T:2018:90, t. 263.). Učinke Odluke 2020/374 stoga treba održati na snazi u odnosu na tužiteljicu sve dok ne nastupe učinci poništenja Provedbene uredbe 2020/371.

 Troškovi

126    Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova u skladu s tužiteljičinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništavaju se Provedbena odluka Vijeća (ZVSP) 2017/497 od 21. ožujka 2017. o provedbi Odluke (ZVSP) 2015/1333 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji i Provedbena odluka Vijeća (ZVSP) 2020/374 od 5. ožujka 2020. o provedbi Odluke (ZVSP) 2015/1333 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji, u dijelu u kojem se njima ime Aishe Moamar Mohamed AlGaddafi uvrštava na popise u Prilozima I. i III. Odluci Vijeća (ZVSP) 2015/1333 od 31. srpnja 2015. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji i stavljanju izvan snage Odluke 2011/137/ZVSP.

2.      Poništavaju se Provedbena uredba Vijeća (EU) 2017/489 od 21. ožujka 2017. o provedbi članka 21. stavka 5. Uredbe (EU) 2016/44 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2020/371 od 5. ožujka 2020. o provedbi članka 21. stavka 5. Uredbe (EU) 2016/44 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji, u dijelu u kojem se njima ime Aishe Moamar Mohamed AlGaddafi uvrštava na popise Priloga II. Uredbi Vijeća (EU) 2016/44 od 18. siječnja 2016. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji i o stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 204/2011.

3.      Održavaju se na snazi učinci članka 1. Provedbene odluke 2020/374 u odnosu na Aishu Moamar Mohamed AlGaddafi do dana isteka roka za žalbu predviđenog u članku 56. prvom stavku Statuta Suda Europske unije ili, ako je u tom roku podnesena žalba, do eventualnog odbijanja žalbe.

4.      Vijeću Europske unije nalaže se snošenje troškova.

Spielmann

Öberg

Spineanu‑Matei

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. travnja 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski