PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo prošireno vijeće)
7. veljače 2019. (*)
„Javna služba – Dužnosnici – Članak 42.c Pravilnika o osoblju – Dopust u interesu službe – Jednako postupanje – Zabrana diskriminacije na temelju dobi – Očita pogreška u ocjeni – Pravo na saslušanje – Dužnost brižnog postupanja – Odgovornost”
U predmetu T‑11/17,
RK, bivša dužnosnica Vijeća Europske unije, koju su zastupale L. Levi i A. Tymen, a zatim L. Levi, odvjetnici,
tužiteljica,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bauer i R. Meyer, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupire
Europski parlament, koji zastupaju A. Troupiotis i J. A. Steele, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a radi, s jedne strane, poništenja nedatirane odluke Vijeća o slanju tužiteljice na dopust u interesu službe na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i, po potrebi, odluke od 27. rujna 2016. kojom je odbijena žalba tužiteljice te, s druge strane, naknade štete koju je tužiteljica navodno pretrpjela,
OPĆI SUD (drugo prošireno vijeće),
u sastavu: M. Prek, predsjednik, E. Buttigieg (izvjestitelj), F. Schalin, B. Berke i M. J. Costeira, suci,
tajnik: G. Predonzani, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 1. lipnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
I. Okolnosti spora
1 Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) izmijenjen je, među ostalim, Uredbom (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (SL 2013., L 287, str. 15.).
2 Uvodne izjave 1., 3., 7. i 12. Uredbe br. 1023/2013 glase:
„(1) Europska unija, i njezinih više od 50 institucija i agencija, trebala bi nastaviti raspolagati europskom javnom upravom visoke kvalitete kako bi joj bilo omogućeno da ostvaruje svoje ciljeve, provodi svoje politike i aktivnosti i izvršava svoje zadaće uz najviši mogući standard u skladu s Ugovorima radi savladavanja izazova, unutarnjih i vanjskih, s kojima će se suočavati u budućnosti i da služi građanima Unije.
[…]
(3) S obzirom na veličinu europske javne službe, kad se usporedi s ciljevima Unije i njezinim stanovništvom, smanjenje broja osoblja u institucijama i agencijama Unije ne bi smjelo dovesti ni do kakvog narušavanja izvršavanja njihovih zadaća, dužnosti i funkcija u skladu s obvezama i ovlastima predviđenima Ugovorima. U tom smislu postoji potreba za transparentnošću u odnosu na troškove za osoblje nastale u svakoj instituciji i agenciji za sve kategorije osoblja zaposlenog u njima.
[…]
(7) Širi cilj trebao bi biti optimizacija upravljanja ljudskim resursima u europskoj javnoj službi koju karakterizira njezina izvrsnost, kompetentnost, neovisnost, lojalnost, nepristranost i stabilnost, kao i kulturna i jezična raznolikost i privlačni uvjeti zapošljavanja.
[…]
(12) U svojim zaključcima od 8. veljače 2013. o višegodišnjem financijskom okviru, Europsko vijeće istaknulo je da potreba da se javne financije učvrste kratkoročno, srednjoročno i dugoročno zahtijeva poseban napor svake javne uprave i njezina osoblja kako bi se unaprijedila učinkovitost i djelotvornost i prilagodilo na promjene ekonomskog konteksta. Tim je pozivom zapravo ponovljen cilj prijedloga Komisije iz 2011. za izmjenu Pravilnika o osoblju za dužnosnike i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije kojim se nastojalo osigurati isplativost i u kojem je priznato da izazovi s kojima se trenutačno suočava Europska unija zahtijevaju poseban napor svake javne uprave i svakog člana njezinog osoblja kako bi se unaprijedila učinkovitost i prilagodilo promjenama ekonomskog i socijalnog konteksta u Europi […]”
3 Člankom 1. točkom 24. Uredbe br. 1023/2013 predviđa se dodavanje odjeljka 7., naslovljenog „Dopust u interesu službe”, koji sadržava samo jednu odredbu, odnosno članak 42.c., u poglavlje 2. glave III. Pravilnika o osoblju. U skladu s tom odredbom:
„Najranije pet godina prije dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dužnosnika, dužnosnik s najmanje deset godina službe može odlukom tijela za imenovanje biti poslan na dopust u interesu službe za organizacijske potrebe povezane sa stjecanjem novih kompetencija unutar institucija.
Ukupan broj dužnosnika poslanih na dopust u interesu službe svake godine ne može biti veći od 5 % dužnosnika svih institucija koji su umirovljeni prethodne godine. Ukupan broj izračunan na taj način dodjeljuje se svakoj instituciji u skladu s njihovim brojem dužnosnika na dan 31. prosinca prethodne godine. Rezultat takve raspodjele zaokružuje se na najbliži viši cijeli broj za svaku instituciju.
Takav dopust nije stegovna mjera.
Trajanje dopusta odgovara u načelu razdoblju do kojeg dužnosnik navrši dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu. Međutim, u iznimnim slučajevima tijelo za imenovanje može odlučiti prekinuti dopust i vratiti dužnosnika na radno mjesto.
Kad dužnosnik koji je na dopustu u interesu službe navrši dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, automatski ga se umirovljuje.
Dopust u interesu službe uređen je sljedećim pravilima:
(a) na dužnosnikovo se radno mjesto može imenovati drugi dužnosnik;
(b) dužnosnik na dopustu u interesu službe nema pravo na napredovanje u viši stupanj ili promaknuće u viši razred.
Dužnosnik koji je na takvom dopustu prima naknadu izračunanu u skladu s Prilogom IV.
Na zahtjev dužnosnika naknada podliježe uplati doprinosa u sustav mirovinskog osiguranja koji se izračunavaju na temelju te naknade. U tom slučaju radni staž u svojstvu dužnosnika na dopustu u interesu službe uzima se u obzir za potrebe izračuna mirovinskog staža u smislu članka 2. Priloga VIII.
Naknada ne podliježe koeficijentu ispravka.”
4 Uredba br. 1023/2013 stupila je na snagu 1. studenoga 2013., a članak 42.c Pravilnika o osoblju primjenjuje se od 1. siječnja 2014.
5 Tužiteljica, osoba RK, bivša je dužnosnica Vijeća Europske unije. Stupila je u službu Glavnog tajništva Vijeća (u daljnjem tekstu: GTV) 16. ožujka 1989. te je 16. rujna 1989. zaposlena na stalno radno mjesto. Tijekom svoje karijere radila je u različitim glavnim upravama i službama. Od 1. travnja 2013. do 30. lipnja 2016. bila je raspoređena na radno mjesto asistenta u odjelu „Razvoj osoblja” (u daljnjem tekstu: odjel za razvoj osoblja) u okviru glavne uprave A (Administracija).
6 U Obavijesti osoblju br. 71/15 od 23. listopada 2015. (u daljnjem tekstu: CP 71/15) Glavno tajništvo Vijeća pružilo je informacije o provedbi članka 42.c Pravilnika o osoblju koju izvršava institucija. U skladu s tom obavijesti:
„[…] Institucije EU‑a trebaju neprestano uvoditi inovacije i modernizirati se, što podrazumijeva da dužnosnici trebaju stjecati nove kompetencije i dopunjavati svoja znanja kako bi se prilagodili novim promjenama. Te nove kompetencije mogu biti povezane, na primjer, s novim informatičkim alatima, novim sustavima koji su uspostavljeni za podnošenje dokumenata Europskog vijeća/Vijeća, novim postupcima u području javne nabave ili unutarnje revizije, novim metodama rada ili novim načinima upravljanja ili organizacije.
Cilj je dopusta u interesu službe omogućiti dužnosnicima koji imaju poteškoće u stjecanju novih kompetencija i prilagodbi promjenama u radnom okruženju da odu na dopust prije navršene dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu. […]
Za 2015. je dostupno pet (5) mogućnosti u okviru Vijeća i Europskog vijeća […]”.
7 Tužiteljica je 12. studenoga 2015. imala sastanak s načelnicom odjela za razvoj osoblja na kojem je potonja načelnica tužiteljicu obavijestila o tome da upravi namjerava predložiti da razmotri da je pošalje na dopust u interesu službe, u skladu s člankom 42.c Pravilnika o osoblju.
8 Odvijanje i sadržaj tog sastanka sažeti su u dopisu načelnice odjela za razvoj osoblja od 18. studenoga 2015. koji je upućen direktorici uprave za ljudske resurse i upravljanje osobljem (u daljnjem tekstu: direktorica uprave za ljudske resurse). Načelnica odjela za razvoj osoblja u tom je dopisu zatražila od uprave da tužiteljicu pošalje na dopust u interesu službe, na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju.
9 Direktorica uprave za ljudske resurse primila je tužiteljicu 25. studenoga 2015. u nazočnosti dužnosnika koji je bio pratnja tužiteljici, promatrača kojeg je imenovao odbor osoblja, i načelnika odjela pravnih savjetnika uprave. Direktorica uprave za ljudske resurse na tom je sastanku tužiteljici predstavila pravni okvir članka 42.c Pravilnika o osoblju te je sažeto navela razloge zbog kojih je smatrala da se ta odredba može primijeniti na nju. Tužiteljica je izrazila svoje neslaganje s predviđenom mjerom.
10 Nakon tog sastanka održanog 25. studenoga 2015. direktorica uprave za ljudske resurse uputila je dopis glavnom direktoru za administraciju u svojstvu tijela za imenovanje (u daljnjem tekstu: tijelo za imenovanje), u kojem je preporučila da se tužiteljicu od 31. prosinca 2015. pošalje na dopust u interesu službe na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju. Tom su dopisu bili priloženi dopis načelnice odjela za razvoj osoblja od 18. studenoga 2015. kao i pregled radnog iskustva tužiteljice.
11 Dopisom od 30. studenoga 2015. glavni direktor za administraciju obavijestio je tužiteljicu da je namjerava poslati na dopust u interesu službe te ju je pozvao da podnese svoje primjedbe u roku od deset radnih dana.
12 Tužiteljica je 7. prosinca 2015. podnijela svoje primjedbe u pisanom obliku, u kojima je od tijela za imenovanje zatražila da preispita svoju namjeru da na nju primijeni članak 42.c Pravilnika o osoblju i da, u svakom slučaju, ponovno razmotri tu primjenu za 2015. kako bi imala dovoljno vremena pripremiti se za odlazak na dopust u financijskom i psihološkom smislu.
13 Glavni direktor za administraciju saslušao je tužiteljicu 8. prosinca 2015.
14 Nedatiranom odlukom glavnog direktora za administraciju u svojstvu tijela za imenovanje, čiji je primitak tužiteljica potvrdila 4. veljače 2016., tužiteljica je poslana na dopust u interesu službe s učinkom od 30. lipnja 2016. Razlozi za donošenje te mjere u pogledu tužiteljice bili su navedeni u točki 10. prethodno navedene odluke.
15 Kao prvo, u točki 10. podtočki (a) prethodno navedene odluke bilo je navedeno da odjel za razvoj osoblja, u koji je tužiteljica bila raspoređena, provodi prilagodbu svojih metoda rada u skladu s reformama koje se provode i u drugim službama uprave „Ljudski resursi i upravljanje osobljem”. Te su se promjene ponajprije sastojale od uvođenja automatiziranih procesa i postupaka, provedbe novih aktivnosti, digitalizacije sustava upravljanja zadacima i drugim postupcima, kao i donošenja međuinstitucijskih informatičkih rješenja primjenjivih na sve sustave praćenja ljudskih resursa. Bilo je navedeno da je potrebno zadržati ritam tih promjena kako bi se poštovali novi pristupi u području ljudskih resursa i upravljanja osobljem koji su uspostavljeni u okviru GTV‑a.
16 Kao drugo, u točki 10. podtočki (b) prethodno navedene odluke bilo je pojašnjeno da je za provedbu takvih reformi potrebno da osoblje raspolaže odgovarajućim vještinama i određenom razinom fleksibilnosti i prilagodljivosti.
17 [povjerljivo]
18 [povjerljivo]
19 [povjerljivo]
20 [povjerljivo]
21 Tijelo za imenovanje također je pojasnilo da odluka navedena u točki 14. ove presude stupa na snagu 30. lipnja 2016. kako bi se tužiteljici ostavilo vrijeme koje joj je potrebno da se pripremi za dopust u psihološkom i financijskom smislu.
22 Dopisom od 8. veljače 2016. načelnik odjela „Pojedinačna prava” proslijedio je tužiteljici informacije o njezinim financijskim pravima povezanima s dopustom u interesu službe.
23 Tužiteljica je 29. travnja 2016. podnijela žalbu protiv odluke navedene u točki 14. ove presude na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Ta je žalba odbijena izričitom odlukom Glavnog tajništva Vijeća od 27. rujna 2016.
II. Postupak i zahtjevi stranaka
24 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 6. siječnja 2017. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak.
25 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. siječnja 2017. tužiteljica je zatražila zaštitu identiteta u skladu s člankom 66. Poslovnika Općeg suda. Odlukom od 17. veljače 2017. Opći sud prihvatio je taj zahtjev.
26 Vijeće je 4. travnja 2017. podnijelo odgovor na tužbu.
27 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. svibnja 2017. Europski parlament zatražio je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Vijeća.
28 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 2. lipnja 2017. tužiteljica je zatražila da se s određenim informacijama sadržanima u tužbi i njezinim prilozima postupa povjerljivo u odnosu na Parlament.
29 Tužiteljica je 14. lipnja 2017. podnijela repliku.
30 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. lipnja 2017. tužiteljica je zatražila da se s određenim informacijama sadržanima u replici i njezinim prilozima postupa povjerljivo u odnosu na Parlament.
31 Rješenjem predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 28. lipnja 2017. Parlamentu je dopušteno intervenirati u potporu zahtjevu Vijeća. Pojašnjeno je da će prosljeđivanje dostavljenih akata intervenijentu i, po potrebi, akata koje treba dostaviti glavnim strankama, biti ograničeno na verziju koja nije povjerljiva i da će se odluka o osnovanosti zahtjeva za povjerljivo postupanje, po potrebi, donijeti naknadno s obzirom na prigovore koji bi mogli biti podneseni u tom pogledu.
32 Parlament nije u određenom roku podnio prigovor na prethodno navedene zahtjeve za povjerljivo postupanje koje je podnijela tužiteljica.
33 Vijeće je 28. srpnja 2017. podnijelo odgovor na repliku.
34 Parlament je 18. kolovoza 2017. podnio intervencijski podnesak.
35 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. kolovoza 2017. tužiteljica je zatražila da se s određenim informacijama sadržanima u odgovoru na repliku postupa povjerljivo u odnosu na Parlament. Parlament nije podnio prigovor na taj zahtjev u određenom roku.
36 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. rujna 2017. Vijeće je navelo da ne namjerava podnijeti očitovanje o intervencijskom podnesku Parlamenta.
37 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 13. listopada 2017. tužiteljica je podnijela svoja očitovanja o intervencijskom podnesku Parlamenta.
38 Tajništvo Općeg suda 18. listopada 2017. obavijestilo je stranke o zatvaranju pisanog dijela postupka.
39 Tužiteljica je u dopisu od 7. studenoga 2017. na temelju članka 106. Poslovnika podnijela obrazloženi zahtjev da bude saslušana u usmenom dijelu postupka.
40 Na prijedlog drugog vijeća Opći sud odlučio je 10. travnja 2018. uputiti predmet proširenom sastavu suda na temelju članka 28. Poslovnika.
41 Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (drugo prošireno vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. svojeg Poslovnika pozvao stranke da u pisanom obliku odgovore na određena pitanja i da podnesu određene dokumente. Stranke su se odazvale na taj poziv u određenom roku.
42 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 1. lipnja 2018.
43 Usmeni dio postupka zatvoren je odlukom predsjednika drugog proširenog vijeća Općeg suda od 17. srpnja 2018. nakon što je Vijeće podnijelo dva skupa dokumenata koje je Opći sud tražio na raspravi i u okviru mjere upravljanja postupkom.
44 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi odluku navedenu u točki 14. ove presude i, po potrebi, odluku o odbijanju žalbe od 27. rujna 2016. (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe),
– Vijeću naloži plaćanje naknade pretrpljene imovinske i neimovinske štete,
– Vijeću naloži snošenje svih troškova postupka.
45 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– tužiteljici naloži snošenje troškova.
46 Parlament zahtijeva da se tužba odbije.
III. Pravo
A. Predmet tužbe
47 U okviru prvog dijela svojeg zahtjeva tužiteljica zahtijeva poništenje odluke navedene u točki 14. ove presude i, „po potrebi”, poništenje odluke o odbijanju žalbe. Stoga valja pojasniti odnos između te dvije odluke i na taj način odrediti predmet ove tužbe.
48 Valja podsjetiti da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi, upravna žalba, kako je navedena u članku 90. stavku 2. Pravilnika o osoblju, i njezino izričito ili prešutno odbijanje sastavni dio složenog postupka te predstavljaju samo preduvjet za pokretanje postupka pred sudom. U tim uvjetima, iako je formalno usmjerena protiv odbijanja žalbe, tužba dovodi do toga da sud odlučuje o aktu kojim se nanosi šteta protiv kojeg je žalba bila podnesena (vidjeti u tom smislu presudu od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, EU:C:1989:8, t. 7. i 8.), osim u slučaju u kojem odbijanje žalbe ima različit doseg od akta protiv kojeg je žalba bila podnesena (presuda od 25. listopada 2006., Staboli/Komisija, T‑281/04, EU:T:2006:334, t. 26.).
49 Naime, svaka jednostavna odluka o odbijanju žalbe, neovisno o tome je li implicitna ili eksplicitna, samo potvrđuje akt ili nedonošenje akta na koje se podnositelj žalbe žali i ne predstavlja, kao takva, akt koji se može pobijati, tako da se za zahtjeve podnesene protiv te odluke bez vlastitog sadržaja u odnosu na prvotnu odluku treba smatrati da su podneseni protiv prvotnog akta (vidjeti presudu od 19. lipnja 2015., Z/Sud, T‑88/13 P, EU:T:2015:393, t. 141. i navedenu sudsku praksu).
50 Izričitom odlukom o odbijanju žalbe može se, s obzirom na njezin sadržaj, i ne potvrditi akt koji tužitelj osporava. O takvom je slučaju riječ kada odluka o odbijanju žalbe sadržava preispitivanje tužiteljeve situacije s obzirom na nove pravne i činjenične elemente ili kada se njome prvotna odluka mijenja ili nadopunjuje. U tim uvjetima odbijanje žalbe predstavlja akt podložan nadzoru suda, koji ga uzima u obzir pri ocjeni zakonitosti osporenog akta, ili ga čak smatra aktom kojim se nanosi šteta, a koji je zamijenio prvotni (presuda od 15. rujna 2017., Skareby/ESVD, T‑585/16, EU:T:2017:613, t. 18.).
51 U ovom slučaju tužiteljica tvrdi da je zahtjev za poništenje odluke o odbijanju žalbe dopušten jer ta odluka sadržava nove elemente u odnosu na odluku navedenu u točki 14. ove presude, pri čemu ipak ne pojašnjava koji su to elementi. Vijeće i Parlament nisu zauzeli stajalište o problematici koja se odnosi na definiciju predmeta tužbe i, općenitije, nisu osporili dopuštenost zahtjeva za poništenje usmjerenog protiv dviju odluka navedenih u prvom dijelu tužiteljičina zahtjeva.
52 U tom pogledu najprije valja istaknuti da su žalba i tužba pred Općim sudom podnesene u rokovima koji su predviđeni člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju.
53 Nadalje, valja utvrditi da se odlukom o odbijanju žalbe potvrđuju odluka navedena u točki 14. ove presude i njezino obrazloženje. Osim toga, u odluci o odbijanju žalbe odgovara se na tužiteljičine prigovore istaknute u žalbi i tom se prilikom dopunjuje obrazloženje pruženo u odluci navedenoj u točki 14. ove presude, a da pritom nije provedeno preispitivanje njezine situacije s obzirom na nove pravne i činjenične elemente. U tim okolnostima valja smatrati da je jedini akt kojim se nanosi šteta tužiteljici odluka navedena u točki 14. ove presude (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) i da zakonitost te odluke treba ispitati također uzimajući u obzir obrazloženje navedeno u odluci o odbijanju žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2017., HQ/CPVO, T‑592/16, neobjavljena, EU:T:2017:897, t. 20. i 21.).
B. Dopuštenost određenih dokumenata koje je Vijeće podnijelo 6. lipnja 2018.
54 Valja podsjetiti da je Opći sud na raspravi pozvao Vijeće da u roku od jednog tjedna podnese dokumente navedene u bilješkama br. 8. i 9. odluke o odbijanju žalbe. Međutim, Vijeće 6. lipnja 2018. nije podnijelo samo dva prethodno navedena dokumenta (prilozi E.1 i E.6 postupovnom aktu od 6. lipnja 2018.), nego i druga četiri dokumenta koja Opći sud nije zatražio (prilozi E.2 do E.5 postupovnom aktu od 6. lipnja 2018.) te je sadržaj potonjih dokumenata predstavilo u točkama 4. do 7. postupovnog akta od 6. lipnja 2018. Iz toga slijedi da su dokumenti sadržani u prethodno navedenim prilozima E.2 do E.5, dokument sadržan u Prilogu E.1 koji se odnosi na sastanak odjela za razvoj osoblja od 29. siječnja 2015., a koji Opći sud također nije zatražio, kao i razmatranja iz točaka 4. do 7. postupovnog akta od 6. lipnja 2018., proglašeni nedopuštenima na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika jer ih Opći sud nije zatražio na raspravi i jer Vijeće nije pružilo nikakvo objašnjenje u pogledu razloga zbog kojeg ih nije podnijelo ranije.
C. Zahtjev za poništenje
55 U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužiteljica ističe četiri tužbena razloga, pri čemu prvi čini prigovor nezakonitosti usmjeren protiv članka 42.c Pravilnika o osoblju, drugi se temelji na povredi te odredbe kao i CP‑a 71/15, pogreškama koje se tiču činjenica i očitim pogreškama u ocjeni, treći se temelji na povredi prava na saslušanje, a četvrti se temelji na povredi dužnosti brižnog postupanja i načela dobre uprave.
1. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 42.c Pravilnika o osoblju
a) Uvodne napomene
56 Tužiteljica tvrdi da je članak 42.c Pravilnika o osoblju nezakonit jer se njime povređuju načelo jednakosti pred zakonom i načelo nediskriminacije na temelju, među ostalim, dobi, koja su propisana člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, Direktivom Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.) i člankom 1.d Pravilnika o osoblju.
57 Tužiteljica u tom kontekstu tvrdi da se člankom 42.c Pravilnika o osoblju, u dijelu u kojem se izričito primjenjuje na dužnosnike i službenike „[n]ajranije pet godina prije dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu”, uspostavlja različito postupanje na temelju dobi kako je utvrđeno člankom 2. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2000/78. Prema mišljenju tužiteljice, to različito postupanje nije objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78. Osim toga, čak i ako bi se trebalo smatrati da članak 42.c Pravilnika o osoblju ima takav legitimni cilj, načini upotrijebljeni za njegovo ostvarivanje nisu ni primjereni ni nužni u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78.
58 Vijeće i Parlament osporavaju tužiteljičinu argumentaciju i zahtijevaju da se ovaj tužbeni razlog odbije.
59 Najprije valja utvrditi odredbe s obzirom na koje treba ispitati prigovor nezakonitosti koji je istaknula tužiteljica.
60 U tom pogledu valja istaknuti da načelo jednakog postupanja, sadržano u članku 20. Povelje o temeljnim pravima, predstavlja opće načelo prava Europske unije čiji je poseban izraz načelo nediskriminacije sadržano u članku 21. stavku 1. te Povelje (presuda od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 29.).
61 Osim toga, u članku 51. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima pojašnjava se da se odredbe te Povelje odnose, među ostalim, na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti.
62 Iz toga slijedi da zakonitost članka 42.c Pravilnika o osoblju, koji je u Pravilnik o osoblju uveden Uredbom br. 1023/2013, treba ocijeniti s obzirom na više pravno pravilo koje čini članak 21. stavak 1. Povelje o temeljnim pravima, na koji se odnosi tužiteljičina argumentacija i kojim se zabranjuje svaka diskriminacija na temelju, među ostalim, dobi.
63 Što se tiče tužiteljičina pozivanja na Direktivu 2000/78, najprije valja predstaviti njezine relevantne odredbe.
64 Člankom 1. Direktive 2000/78, naslovljenim „Svrha”, predviđa se:
„Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.”
65 Člankom 2. Direktive 2000/78, naslovljenim „Pojam diskriminacije”, u njegovim stavcima 1. i 2., propisuje se:
„1. Za potrebe ove Direktive ,načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.
2. Za potrebe stavka 1.:
(a) smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji u slučaju kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.;
(b) smatra se da se radi o neizravnoj diskriminaciji u slučaju kada kakva naizgled neutralna odredba, mjerilo ili postupanje dovede u neravnopravan položaj osobe određene vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja, u usporedbi s ostalim osobama, osim u sljedećim slučajevima:
i. ako su ta odredba, mjerilo ili postupanje objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primjerena i nužna […]”
66 Člankom 6. Direktive 2000/78, naslovljenim „Opravdano različito postupanje na temelju dobi”, u njegovu stavku 1., predviđa se:
„Neovisno o članku 2. stavku 2., države članice mogu predvidjeti da se različito postupanje na temelju dobi neće smatrati diskriminacijom, ako su, u kontekstu nacionalnog prava, te razlike objektivno i razumno opravdane legitimnim ciljem, uključujući legitimnu politiku zapošljavanja, tržište rada i strukovno obrazovanje te ako su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni.
Takvo različito postupanje može, između ostalog, uključivati:
(a) postavljanje posebnih uvjeta za pristup zapošljavanju i strukovnom osposobljavanju, za zapošljavanje i obavljanje zanimanja, uključujući uvjete u pogledu otkaza i naknada za rad, za mlade osobe, starije radnike i osobe koje su dužne skrbiti o drugima, radi poticanja njihove strukovne integracije ili osiguranja njihove zaštite;
(b) određivanje minimalnih uvjeta u pogledu dobi, radnog iskustva ili godina provedenih u službi za pristup zapošljavanju ili određenim prednostima vezanim uz zaposlenje;
(c) određivanje najviše dobi za zapošljavanje, koja se temelji na zahtjevima obuke za određeno radno mjesto ili na potrebi postojanja razumnog razdoblja zaposlenja prije umirovljenja.”
67 Zatim valja podsjetiti da iz članka 288. trećeg stavka UFEU‑a proizlazi da su direktive obvezujuće, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za države članice kojima su upućene. Iz toga slijedi da je Direktiva 2000/78, kao što je uostalom pojašnjeno u njezinu članku 21., upućena državama članicama, a ne institucijama. Stoga se u pogledu odredbi te direktive ne može smatrati da se njima, kao takvima, propisuju obveze za institucije u okviru izvršavanja njihovih zakonodavnih ovlasti ili ovlasti odlučivanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 9. rujna 2003., Rinke, C‑25/02, EU:C:2003:435, t. 24. i od 21. svibnja 2008., Belfass/Vijeće, T‑495/04, EU:T:2008:160, t. 43.), te se na njima kao takvima također ne može temeljiti prigovor nezakonitosti članka 42.c Pravilnika o osoblju (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 52.).
68 Međutim, iako Direktiva 2000/78 kao takva ne može biti izvor obveza za institucije Unije u okviru izvršavanja njihovih zakonodavnih ovlasti ili ovlasti odlučivanja kako bi se uredili radni odnosi između njih samih i članova njihova osoblja, na pravila ili načela uspostavljena ili utvrđena tom direktivom ipak se može pozivati protiv tih institucija kad se sâma javljaju samo u obliku posebnog izraza temeljnih pravila ugovorâ i općih načela koja su navedenim institucijama propisana izravno (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2016., Todorova Androva/Vijeće i dr., T‑366/15 P, neobjavljena, EU:T:2016:729, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
69 Sud je već potvrdio da se Direktivom 2000/78 konkretizira, u području zapošljavanja i obavljanja zanimanja, načelo nediskriminacije na temelju dobi, koje predstavlja opće načelo prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 13. studenoga 2014., Vital Pérez, C‑416/13, EU:C:2014:2371, t. 24. i navedenu sudsku praksu).
70 Iz toga slijedi da, iako se na odredbama Direktive 2000/78 kao takvima ne može temeljiti prigovor nezakonitosti članka 42.c Pravilnika o osoblju, one mogu poslužiti za određivanje obveza zakonodavca Unije u području javne službe Unije, uzimajući pritom u obzir njezine posebnosti. Upravo će na taj način Opći sud u ovom slučaju uzeti u obzir Direktivu 2000/78.
71 Što se tiče tužiteljičina pozivanja na članak 1.d Pravilnika o osoblju, valja podsjetiti da se tom odredbom predviđa zabrana svake diskriminacije u primjeni Pravilnika o osoblju, osobito one na temelju dobi. Ta je odredba umetnuta u Pravilnik o osoblju Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i uvjeta zaposlenja koji se primjenjuju na ostale službenike tih Zajednica (SL 2004., L 124, str. 1.).
72 Budući da se članak 1.d Pravilnika o osoblju nalazi u istom regulatornom aktu kao i članak 42.c Pravilnika o osoblju, odnosno u Pravilniku o osoblju, i da se stoga nalazi na istoj razini u hijerarhiji pravnih pravila, ta odredba nije pravno pravilo s obzirom na koje se može ocijeniti zakonitost članka 42.c Pravilnika o osoblju. Nadalje, tužiteljica je pojasnila da se na članak 1.d Pravilnika o osoblju upućuje samo u dijelu u kojem se tom odredbom propisuju opće načelo jednakosti pred zakonom i načelo nediskriminacije na temelju, među ostalim, dobi.
73 S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da zakonitost članka 42.c Pravilnika o osoblju treba ocijeniti s obzirom na članak 21. stavak 1. Povelje o temeljnim pravima, uzimajući pritom u obzir Direktivu 2000/78, u okviru ograničenja navedenih u točki 70. ove presude.
74 Kao što je to već istaknuto (vidjeti točku 60. ove presude), u članku 21. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima navodi se načelo nediskriminacije koje je poseban izraz načela jednakog postupanja, sadržanog u članku 20. te Povelje.
75 Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, načelo jednakog postupanja zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 30. i navedenu sudsku praksu).
76 Najprije valja ispitati uspostavlja li se člankom 42.c Pravilnika o osoblju različito postupanje na temelju dobi, a zatim, ako je odgovor potvrdan, je li to različito postupanje ipak u skladu s člankom 21. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima jer odgovara kriterijima utvrđenima u njezinu članku 52. stavku 1. (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 35.).
b) Postojanje različitog postupanja na temelju dobi
77 Valja podsjetiti da se članak 42.c Pravilnika o osoblju primjenjuje „[n]ajranije pet godina prije dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu” dotičnih dužnosnika. Vijeće je pojasnilo da se ta odredba primjenjuje na dužnosnike koji se nalaze unutar raspona dobi od 55 do gotovo 66 godina. Iz primjenjivog regulatornog okvira i objašnjenja Vijeća pruženih u okviru njegova pisanog odgovora na pitanje Općeg suda proizlazi da se taj raspon dobi određuje na temelju sljedećeg rasuđivanja.
78 Što se tiče dužnosnika koji su stupili u službu prije 1. siječnja 2014., valja uzeti u obzir članak 22. stavak 1. peti podstavak Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, kojim se predviđa:
„Za dužnosnike koji su prije 1. siječnja 2014. zaposleni u službi dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu koja se uzima u obzir za sva upućivanja na dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu u ovom Pravilniku o osoblju utvrđuje se u skladu s prethodno navedenim odredbama, osim ako je ovim Pravilnikom o osoblju predviđeno drugačije.”
79 Ta dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu može biti između 60 i 65 godina, ovisno o dobi dužnosnika na dan 1. svibnja 2014., kao što to proizlazi iz sadržaja prvih četiriju podstavaka članka 22. stavka 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju.
80 Što se tiče dužnosnika koji su stupili u službu nakon 1. siječnja 2014., dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu utvrđena je na 66 godina na temelju članka 52. prvog stavka točke (a) Pravilnika o osoblju.
81 Iz toga slijedi da se dopust u interesu službe, s obzirom na to da se može primijeniti na dužnosnike s 10 godina službe kojima je ostalo najviše pet godina do navršavanja dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, potencijalno odnosi na dužnosnike koji imaju između 55 godina (za one koji su na dan 1. svibnja 2014. imali 60 i više godina i čija je dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu stoga bila utvrđena na 60 godina) i 66 godina (za one koji su bili zaposleni nakon 1. siječnja 2014. i čija je dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu stoga bila utvrđena na 66 godina).
82 Budući da se članak 42.c Pravilnika o osoblju primjenjuje samo na dužnosnike koji se nalaze unutar raspona dobi između 55 godina i 66 godina, a ne na mlađe dužnosnike koji se ne nalaze unutar prethodno navedenog raspona dobi, tom se odredbom uspostavlja različito postupanje na temelju dobi.
83 Valja istaknuti da Vijeće izražava dvojbe u pogledu pitanja može li članak 42.c Pravilnika o osoblju biti obuhvaćen pojmom diskriminacije u smislu članka 2. Direktive 2000/78 s obzirom na to da ne upućuje na „određenu dob”, nego na dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dotičnih dužnosnika, koja može biti različita. Stoga je riječ o popratnoj mjeri umirovljenja čiji je cilj ublažiti „šok” tog umirovljenja, a ne diskriminirati na temelju određene dobi u odnosu na druge. Kako bi potkrijepilo to rasuđivanje, Vijeće također ističe da primjena članka 42.c Pravilnika o osoblju podliježe drugom uvjetu koji ne ovisi o dobi, odnosno uvjetu postojanja najmanje deset godina službe.
84 Ta se argumentacija Vijeća odnosi na opravdanje različitog postupanja na temelju dobi koje se nalazi u članku 42.c Pravilnika o osoblju te se njome ne dovodi u pitanje postojanje tog različitog postupanja. Budući da se ta odredba odnosi isključivo na dužnosnike koji se nalaze unutar određenog raspona dobi koji je jasno utvrđen, njome se uspostavlja različito postupanje koje se izravno temelji na dobi, neovisno o okolnosti da se prethodno naveden raspon dobi određuje s obzirom na dob za stjecanje prava na odlazak u mirovinu dotičnih dužnosnika. Pitanje čini li to različito postupanje diskriminaciju koja je zabranjena člankom 21. Povelje o temeljnim pravima, različito je pitanje od onog koje se odnosi na postojanje različitog postupanja.
85 Osim toga, i dalje u odgovoru na argumentaciju Vijeća navedenu u točki 83. ove presude, valja utvrditi da činjenica da se člankom 42.c Pravilnika o osoblju predviđaju drugi uvjeti koji nisu povezani s dobi, kao što su onaj koji se odnosi na trajanje službe dotičnih dužnosnika i onaj koji se odnosi na postojanje „organizacijsk[ih] potreb[a] povezan[ih] sa stjecanjem novih kompetencija”, ne znači da se, kad su ti uvjeti ispunjeni, prema dužnosnicima koji se nalaze unutar predmetnog raspona dobi postupa drukčije nego prema dužnosnicima koji se ne nalaze unutar navedenog raspona.
86 Prema sudskoj praksi, kako bi se zakonodavcu Unije moglo prigovoriti da je povrijedio načelo jednakog postupanja, potrebno je da je u usporedivim situacijama postupao na različit način i time određene osobe stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na druge (vidjeti presudu od 16. prosinca 2008., Arcelor Atlantique i Lorraine i dr., C‑127/07, EU:C:2008:728, t. 39. i navedenu sudsku praksu). Iz te sudske prakse proizlazi da u ovom slučaju valja provjeriti stavlja li se različitim postupanjem na temelju dobi, uspostavljenim člankom 42.c Pravilnika o osoblju, dužnosnike koji se nalaze unutar predmetnog raspona dobi u nepovoljniji položaj u odnosu na one koji se ne nalaze unutar tog raspona (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 33.).
87 U ovom slučaju dužnosnicima koji se nalaze unutar predmetnog raspona dobi i koji stoga potencijalno podliježu mjeri predviđenoj člankom 42.c Pravilnika o osoblju može biti naloženo, protiv njihove volje, da promijene administrativni status na način da prekinu „aktivnu službu” u smislu članka 36. Pravilnika o osoblju i da uzmu „dopust u interesu službe”. Osim toga, ti dužnosnici više ne mogu napredovati u karijeri jer na temelju članka 42.c šestog stavka točke (b) Pravilnika o osoblju nemaju pravo na napredovanje u viši stupanj ili promaknuće u viši razred.
88 Dužnosnici na koje se ne primjenjuje članak 42.c Pravilnika o osoblju ne nalaze se u takvom nepovoljnom položaju u pogledu karijere.
89 Osim toga, dužnosnicima koji su poslani na dopust u interesu službe nesporno se smanjuju prihodi, što, među ostalim, proizlazi iz činjenice da prestaju primati osnovnu plaću, koja se zamjenjuje naknadom predviđenom u članku 42.c sedmom stavku Pravilnika o osoblju. Na temelju te odredbe ta se naknada izračunava u skladu s Prilogom IV. Pravilniku o osoblju, što znači da dužnosnici koji su poslani na dopust u interesu službe tijekom prva tri mjeseca primjene mjere primaju mjesečnu naknadu jednaku njihovoj osnovnoj plaći, od četvrtog do šestog mjeseca primjene mjere primaju mjesečnu naknadu u iznosu od 85 % osnovne plaće, a od sedmog mjeseca do kraja dopusta, odnosno do navršavanja dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, mjesečnu naknadu u iznosu od 70 % osnovne plaće. U skladu s člankom 42.c devetim stavkom Pravilnika o osoblju, ta naknada ne podliježe koeficijentu ispravka. Osim toga, prethodno navedenu financijsku štetu može pogoršati okolnost da dotični dužnosnici nemaju pravo na napredovanje u viši stupanj ili promaknuće u viši razred, kao što je to već istaknuto.
90 Dužnosnici koji se ne nalaze unutar predmetnog raspona dobi i na koje se stoga ne može primijeniti članak 42.c Pravilnika o osoblju ne nalaze se u nepovoljnom financijskom položaju utvrđenom u točki 89. ove presude.
91 S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da se člankom 42.c Pravilnika o osoblju uspostavlja različito postupanje na temelju dobi.
c) Poštovanje kriterijâ iz članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima
92 U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima, svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih tom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.
93 U ovom slučaju valja utvrditi da je različito postupanje na temelju dobi, uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju, predviđeno „zakonom” u smislu članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima jer ta odredba proizlazi iz Uredbe br. 1023/2013 (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 37.).
94 Osim toga, valja utvrditi da se prethodno navedeno različito postupanje odnosi na pitanje ograničenog dosega u okviru javne službe Unije, odnosno pitanje slanja određenih dužnosnika koji ispunjavaju određen broj uvjeta, među kojima i uvjet dobi, na dopust u interesu službe. Stoga to različito postupanje „poštuje bitan sadržaj” načela nediskriminacije u smislu članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
95 Kako bi se potkrijepio taj zaključak, valja istaknuti da se člankom 42.c drugim stavkom Pravilnika o osoblju predviđa da ukupan broj dužnosnika poslanih na dopust u interesu službe svake godine ne može biti veći od 5 % dužnosnika svih institucija koji su umirovljeni prethodne godine. Tako se pokazuje da je, s obzirom na tu gornju granicu i uvjete primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju, koji su predviđeni u prvom stavku te odredbe, godišnji broj dužnosnika koji se mogu poslati na dopust u interesu službe vrlo ograničen, kao što to također proizlazi iz pisanih odgovora Vijeća i Parlamenta na pitanje koje je postavio Opći sud. Vijeće je kao primjer navelo da su unutar njega na dopust u interesu službe tijekom svake godine od 2015. do 2017. bila poslana četiri dužnosnika od ukupno 2757 dužnosnika u službi Vijeća na dan 31. prosinca 2017.
96 Opći sud ispitat će jesu li u ovom slučaju ispunjena dva preostala uvjeta predviđena člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima, kojim se može opravdati različito postupanje na temelju dobi uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju. Jedan je od tih uvjeta onaj koji se odnosi na postojanje cilja od općeg interesa koji priznaje Unija i kojem odgovara različito postupanje, a drugi je onaj koji se odnosi na proporcionalnost.
1) Odgovara li različito postupanje na temelju dobi, uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju, cilju od općeg interesa koji priznaje Unija
97 Vijeće, koje podupire Parlament, u biti tvrdi da se različitim postupanjem na temelju dobi, uspostavljenim člankom 42.c Pravilnika o osoblju, nastoje postići tri cilja od općeg interesa u okviru kadrovske politike. Kao prvo, tim različitim postupanjem nastoji se postići cilj optimizacije ulaganja institucija u profesionalno osposobljavanje na način da im omogućuje da navedeno ulaganje usmjere na dužnosnike koji prije umirovljenja imaju još razumno razdoblje zaposlenja. Kao drugo, prethodno navedenim različitim postupanjem nastoji se postići cilj pružanja potpore dužnosnicima kojima se bliži umirovljenje, a koji ne uspijevaju steći nove kompetencije ni prilagoditi se promjenama u radnom okruženju institucija. Kao treće, tim se različitim postupanjem u biti nastoji postići cilj zadržavanja uravnotežene dobne strukture između mladih dužnosnika i starijih dužnosnika, kojom se pak prednost daje zapošljavanju i promaknuću navedenih mladih dužnosnika, razmjeni iskustva i inovacijama kao i geografskoj raznolikosti.
98 Tužiteljica osporava postojanje triju prethodno navedenih ciljeva. Tvrdi da je jedini cilj koji se nastoji postići člankom 42.c Pravilnika o osoblju cilj smanjenja troškova i broja osoblja u institucijama „udaljavanjem” dužnosnika koji su najbliži umirovljenju i koji bi primali visoku naknadu. Međutim, taj cilj nije legitiman cilj „politik[e] zapošljavanja, tržišt[a] rada i strukovno[g] obrazovanj[a]” u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78 kojim se opravdava različito postupanje na temelju dobi uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju.
99 Kao prvo, valja provjeriti postojanje ciljeva na koje se pozivaju institucije. U tom pogledu valja uzeti u obzir odredbe članka 42.c Pravilnika o osoblju i, po potrebi, njegov opći kontekst koji omogućuje utvrđivanje cilja na kojem se temelji različito postupanje na temelju dobi, uspostavljeno tom odredbom (vidjeti po analogiji presude od 16. listopada 2007., Palacios de la Villa, C‑411/05, EU:C:2007:604, t. 56. i 57.; od 21. srpnja 2011., Fuchs i Köhler, C‑159/10 i C‑160/10, EU:C:2011:508, t. 39. i od 6. studenoga 2012., Komisija/Mađarska, C‑286/12, EU:C:2012:687, t. 58.).
100 Što se tiče prvog cilja na koji se poziva, odnosno cilja optimizacije ulaganja u profesionalno osposobljavanje, najprije valja istaknuti da primjena članka 42.c Pravilnika o osoblju podliježe uvjetu postojanja „organizacijsk[ih] potreb[a] povezan[ih] sa stjecanjem novih kompetencija”. Upućivanje na „stjecanj[e] novih kompetencija” dokazuje odnos između prethodno navedene odredbe i profesionalnog osposobljavanja.
101 Nadalje, iz spisa i, među ostalim, zaključaka Europskog vijeća od 7. i 8. veljače 2013. proizlazi da su Uredba br. 1023/2013, a stoga i članak 42.c Pravilnika o osoblju doneseni u kontekstu proračunske strogosti europske javne uprave, želje država članica da unaprijede svoju učinkovitost i rezultate te postupnog smanjenja broja osoblja u institucijama, u visini od 5 % za razdoblje 2013. – 2017.
102 Osim toga, valja podsjetiti da se u razmatranjima iz uvodnih izjava 1., 3., 7. i 12. Uredbe br. 1023/2013 navode, kao prvo, potreba Unije da nastavi raspolagati javnom upravom visoke kvalitete (uvodna izjava 1.) koja može izvršavati zadaće dodijeljene institucijama u kontekstu smanjenja broja osoblja (uvodna izjava 3.), kao drugo, potreba optimizacije upravljanja ljudskim resursima (uvodna izjava 7.) i, kao treće, uz istodobno upućivanje na prethodno navedene zaključke Europskog vijeća, potreba unapređenja učinkovitosti i djelotvornosti, potreba prilagodbe na promjene ekonomskog konteksta i nastojanja u pogledu osiguranja isplativosti (uvodna izjava 12.).
103 Prethodno navedene uvodne izjave Uredbe br. 1023/2013 dokazuju volju zakonodavca Unije da postigne cilj učinkovitog upravljanja troškovima povezanima s europskom javnom upravom u pogledu isplativosti, omogućujući na taj način zadržavanje visoke razine kvalitete te uprave i omogućujući, u konačnici, Uniji da ostvari svoje ciljeve, provede svoje politike i izvršava svoje zadaće u kontekstu proračunske strogosti i smanjenja broja osoblja u institucijama. S obzirom na to utvrđenje i razmatranja navedena u točki 100. ove presude, valja zaključiti da je utvrđeno postojanje cilja optimizacije ulaganja u profesionalno osposobljavanje dužnosnika, koji zakonodavac Unije nastoji postići različitim postupanjem na temelju dobi uspostavljenim člankom 42.c Pravilnika o osoblju.
104 Kao drugo, valja ispitati, a da pritom nije potrebno provjeriti postoje li druga dva cilja na koje se pozivaju institucije, je li prvi cilj na koji se poziva, a čije je postojanje utvrđeno, cilj „od općeg interesa koj[i] priznaje Unija” u smislu članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima.
105 Prvi cilj na koji se poziva u biti se odnosi na dobro upravljanje javnim sredstvima u pogledu isplativosti u kontekstu proračunske strogosti i smanjenja broja osoblja u institucijama. U tom pogledu valja istaknuti da se na temelju članka 310. stavka 5. UFEU‑a proračun Unije izvršava u skladu s načelom dobrog financijskog upravljanja. Osim toga, člankom 30. stavkom 1. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.) predviđa se da se odobrena sredstva koriste u skladu s načelima dobrog financijskog upravljanja, a posebno u skladu s načelima ekonomičnosti, učinkovitosti i djelotvornosti. U članku 30. stavku 2. drugom podstavku Uredbe br. 966/2012. pojašnjava se da se načelo učinkovitosti odnosi na postizanje najboljeg odnosa između upotrijebljenih sredstava i postignutih rezultata. Iz tih odredbi proizlazi da cilj zakonodavca Unije da različitim postupanjem na temelju dobi uspostavljenim člankom 42.c Pravilnika o osoblju osigura optimizaciju troškova institucija u području profesionalnog osposobljavanja jest cilj „od općeg interesa koj[i] priznaje Unija”.
106 Osim toga, prvi je cilj na koji se poziva, u dijelu u kojem se odnosi na politiku institucija u pogledu profesionalnog osposobljavanja, obuhvaćen područjem primjene članka 6. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2000/78, u kojem se među legitimnim ciljevima kojima se mogu opravdati različita postupanja na temelju dobi uspostavljena nacionalnim mjerama navodi cilj koji se odnosi na profesionalno osposobljavanje. Iz toga slijedi da, također na temelju prethodno navedene direktive, koja služi za određivanje obveza zakonodavca Unije u ovom slučaju (vidjeti točku 70. ove presude), prvi cilj na koji se poziva jest cilj „od općeg interesa koj[i] priznaje Unija” u smislu članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima (vidjeti po analogiji presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 42. i 43.).
107 S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da različito postupanje na temelju dobi, uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju, odgovara, u najmanju ruku, cilju od općeg interesa koji priznaje Unija u smislu članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima.
108 Taj zaključak nije doveden u pitanje tužiteljičinom argumentacijom navedenom u točki 98. ove presude. Naime, neovisno o pitanju, istaknutom u toj argumentaciji, može li cilj smanjenja troškova i broja osoblja u institucijama kao takav činiti cilj od općeg interesa koji priznaje Unija, valja utvrditi da tužiteljica ne dokazuje da je to jedini cilj koji se nastoji postići člankom 42.c Pravilnika o osoblju. U tom pogledu valja podsjetiti da je utvrđeno postojanje, u najmanju ruku, drugog legitimnog cilja koji nastoji postići zakonodavac Unije, u ovom slučaju cilja optimizacije ulaganja u profesionalno osposobljavanje dužnosnikâ.
109 Budući da različito postupanje na temelju dobi uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju odgovara, u najmanju ruku, cilju od općeg interesa koji priznaje Unija, valja ispitati poštuje li to različito postupanje načelo proporcionalnosti u smislu članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 39.).
2) Proporcionalnost
110 Ispitivanje proporcionalnosti različitog postupanja na temelju dobi, uspostavljenog člankom 42.c Pravilnika o osoblju, podrazumijeva ispitivanje je li to različito postupanje prikladno za ostvarivanje postavljenog cilja i ne prekoračuje li ono što je nužno za njegovo postizanje (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 44.).
111 U tom pogledu, po analogiji sa širokom marginom prosudbe koja se nacionalnom zakonodavcu priznaje u pogledu definiranja mjera kojima se može ostvariti određeni cilj u području socijalne politike i zapošljavanja (presude od 16. listopada 2007., Palacios de la Villa, C‑411/05, EU:C:2007:604, t. 68.; od 5. ožujka 2009., Age Concern England, C‑388/07, EU:C:2009:128, t. 51. i od 9. rujna 2015., Unland, C‑20/13, EU:C:2015:561, t. 57.), zakonodavcu Unije valja priznati široku marginu prosudbe u definiranju mjera kojima se može ostvariti cilj od općeg interesa u okviru kadrovske politike. S obzirom na tu široku marginu prosudbe, nadzor suda odnosi se, u ovom slučaju, na pitanje ne doima li se nerazumnim da zakonodavac Unije ocijeni da različito postupanje na temelju dobi, uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju, može biti prikladno i nužno za ostvarivanje legitimnog cilja na koji se poziva (vidjeti po analogiji presude od 16. listopada 2007., Palacios de la Villa, C‑411/05, EU:C:2007:604, t. 72.; od 12. siječnja 2010., Petersen, C‑341/08, EU:C:2010:4, t. 70. i od 9. rujna 2015., Unland, C‑20/13, EU:C:2015:561, t. 65.).
112 Što se tiče prvog cilja na koji se poziva, koji se odnosi na optimizaciju ulaganjâ u profesionalno osposobljavanje, valja podsjetiti da je članak 42.c Pravilnika o osoblju donesen u kontekstu proračunske strogosti i smanjenja broja osoblja u institucijama. Kao što to proizlazi iz spisa, riječ je o postupnom smanjenju broja osoblja od 5 % u razdoblju 2013. – 2017., koje se primjenjuje na sve institucije, tijela i agencije Unije. Prethodno navedena odredba također je donesena u kontekstu želje da se unaprijede učinkovitost i djelotvornost europske javne uprave u pogledu isplativosti, kao što to proizlazi, među ostalim, iz uvodne izjave 12. Uredbe br. 1023/2013.
113 Vijeće je pojasnilo da u takvom kontekstu i kako bi se osiguralo da sve manji broj osoblja obavi nove zadaće, institucije moraju promijeniti svoje metode rada te se od dužnosnika zahtijeva da se redovito prilagođavaju i stječu nove kompetencije. Tim se okolnostima također dodaju mogućnosti koje proizlaze iz informatizacije i digitalizacije postupaka, koje dovode do smanjenja potreba u pogledu zapošljavanja niskokvalificiranih osoba. Sve te okolnosti obvezuju institucije da masovno ulažu u trajno osposobljavanje svojih dužnosnika.
114 Vijeće je tvrdilo da se, s obzirom na te elemente, člankom 42.c Pravilnika o osoblju institucijama omogućuje da usmjere ulaganje u profesionalno osposobljavanje dužnosnika koji prije umirovljenja imaju još razumno razdoblje karijere i da dužnosnicima na kraju karijere ponude oblik prijevremene mirovine.
115 Naime, ne može se osporiti da bi se, s obzirom na potrebu da dužnosnici stječu nove kompetencije, a stoga i potrebu da institucije ulažu u profesionalno osposobljavanje u kontekstu proračunske strogosti i smanjenja broja osoblja, slanjem dužnosnika, koji se približavaju dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu, na dopust oslobodila sredstva povezana s njihovim profesionalnim osposobljavanjem koja bi se mogla namijeniti profesionalnom osposobljavanju mlađih dužnosnika pred kojima je dulja karijera unutar institucija. Iz toga slijedi da taj dopust pridonosi optimizaciji ulaganjâ u profesionalno osposobljavanje jer služi poboljšanju odnosa između troškova povezanih s tim ulaganjima i dobiti koju institucije ostvare. Stoga valja zaključiti da je, s obzirom na široku marginu prosudbe koju ima zakonodavac Unije (vidjeti točku 111. ove presude), različito postupanje na temelju dobi, uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju, prikladno sredstvo za ostvarivanje prvog cilja koji zakonodavac Unije nastoji postići.
116 Što se tiče ocjene pitanja prekoračuje li prethodno navedeno različito postupanje ono što je nužno za postizanje postavljenog cilja, valja je ponovno staviti u kontekst propisa čiji je ona dio i uzeti u obzir štetu koja se njome može nanijeti dotičnim dužnosnicima i korist koju od nje imaju, među ostalim, institucije (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 53.).
117 Što se tiče koristi koje imaju institucije, valja utvrditi da optimizacija ulaganjâ u profesionalno osposobljavanje, na koju se odnosi različito postupanje na temelju dobi, pridonosi tomu da institucije u konačnici mogu nastaviti izvršavati svoje zadaće u kontekstu proračunske strogosti i smanjenja broja osoblja.
118 Osim toga, ponovnim stavljanjem različitog postupanja u kontekst članka 42.c Pravilnika o osoblju i Pravilnika o osoblju općenito, valja napomenuti da je dopust u interesu službe, u konačnici, alat za upravljanje osobljem koje je na raspolaganju institucijama jer čini dodatni administrativni status koji se može dodijeliti dužnosnicima i koji se dodaje drugim administrativnim statusima, a to su, u skladu s člankom 35. Pravilnika o osoblju, aktivna služba, upućivanje, dopust za osobne potrebe, mirovanje, dopust za služenje vojnog roka i roditeljski ili obiteljski dopust.
119 Usto, valja utvrditi da u Pravilniku o osoblju ne postoje odredbe koje bi bile „alternativa” mjeri predviđenoj u članku 42.c Pravilnika o osoblju. Konkretno, u dijelu u kojem se tužiteljica poziva na članak 51. Pravilnika o osoblju koji se odnosi na stručne nesposobnosti, valja istaknuti da je cilj te odredbe utvrditi i sankcionirati neuspjeh dužnosnika u obavljanju zadaća i da se primjenjuje neovisno o razmatranjima povezanim s interesom službe, dok se mjera donesena na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju primjenjuje u interesu službe.
120 Kao dodatan alat za upravljanje osobljem, članak 42.c Pravilnika o osoblju ima ipso facto povoljan učinak za institucije.
121 Što se tiče štete nanesene dotičnim dužnosnicima, valja uzeti u obzir razmatranja navedena u točkama 87. do 89. ove presude.
122 Istodobno valja istaknuti da su, kao što to Vijeće također pravilno tvrdi, ti dužnosnici poslani na dopust u interesu službe pod razumnim financijskim uvjetima. Naime, valja, među ostalim, podsjetiti da dotični dužnosnici primaju mjesečnu naknadu do kraja dopusta čiji izračun, pojašnjen u točki 89. ove presude, Opći sud ne smatra nerazumnim. Osim toga, kao što to proizlazi iz članka 42.c osmog podstavka Pravilnika o osoblju, dotični dužnosnici mogu nastaviti uplaćivati doprinose u sustav mirovinskog osiguranja i na taj način povećati iznos svoje mirovine. Uvjet koji se odnosi na deset godina službe, predviđen člankom 42.c Pravilnika o osoblju, također pridonosi proporcionalnosti mjere predviđene tom odredbom na način da, kao što to pravilno napominje Parlament, dovodi do ograničavanja primjene te mjere na dužnosnike čija su visina plaće i mirovinska prava takva da umanjuju negativne financijske učinke dopusta. Konačno, valja podsjetiti da, kao prvo, mjera predviđena člankom 42.c Pravilnika o osoblju podliježe nizu uvjeta predviđenih u prvom stavku te odredbe, kao drugo, njezino donošenje nije obvezno za institucije, koje raspolažu širokom marginom prosudbe u pogledu tog donošenja, i, kao treće, ukupan godišnji broj dužnosnika na koje se ta mjera može odnositi ne može biti veći od 5 % dužnosnika svih institucija koji su umirovljeni prethodne godine (vidjeti točku 95. ove presude).
123 S obzirom na sva razmatranja sadržana u točkama 117. do 122. ove presude, ne doima se nerazumnim da zakonodavac Unije ocijeni da je dopust u interesu službe potrebno predvidjeti isključivo za dužnosnike koji se nalaze unutar predmetnog raspona dobi, a ne za dužnosnike koji se ne nalaze unutar tog raspona, kako bi se ostvario legitiman cilj optimizacije ulaganjâ u profesionalno osposobljavanje. Stoga valja zaključiti da je različito postupanje na temelju dobi, uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju, proporcionalno prvom legitimnom cilju na koji se poziva.
124 Budući da je proporcionalnost različitog postupanja na temelju dobi utvrđena u odnosu na prvi legitimni cilj na koji se poziva, valja zaključiti da to različito postupanje, uspostavljeno člankom 42.c Pravilnika o osoblju, ne povređuje članak 21. stavak 1. Povelje o temeljnim pravima jer ispunjava kriterije navedene u njezinu članku 52. stavku 1. Stoga treba odbiti prigovor nezakonitosti istaknut protiv članka 42.c Pravilnika o osoblju.
2. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 42.c Pravilnika o osoblju i CP‑a 71/15 kao i na pogreškama koje se tiču činjenica i očitim pogreškama u ocjeni
125 Tužiteljica tvrdi da se pobijanom odlukom povređuju članak 42.c Pravilnika o osoblju i CP 71/15 i da je ta odluka zahvaćena očitim pogreškama u ocjeni i pogreškama koje se tiču činjenica. U tom kontekstu u biti osporava procjenu „organizacijsk[ih] potreb[a]”, u smislu prethodno navedene odredbe Pravilnika o osoblju, u okviru odjela za razvoj osoblja i u okviru GTV‑a kao cjeline te tvrdi da Vijeće i dalje nije dokazalo na koji bi joj način navodne promjene metoda rada u GTV‑u uzrokovale više poteškoća u prilagodbi nego bilo kojem drugom dužnosniku institucije. Tužiteljica također tvrdi da njezina izvješća o ocjeni ne dokazuju njezinu nesposobnost prilagodbe novim zahtjevima službe.
126 Vijeće osporava tužiteljičinu argumentaciju i zahtijeva da se ovaj tužbeni razlog odbije.
a) Utvrđivanje primjenjivog pravnog okvira u ovom slučaju i intenzitet sudskog nadzora
127 Valja podsjetiti da se člankom 42.c Pravilnika o osoblju izričito predviđa da se dopust dotičnih dužnosnika izvršava u interesu službe. Također se predviđa, kao uvjet za njegovu primjenu, postojanje „organizacijsk[ih] potreb[a] povezan[ih] sa stjecanjem novih kompetencija unutar institucija”.
128 Osim toga, valja podsjetiti da je u CP‑u 71/15 Glavno tajništvo Vijeća pružilo informacije o provedbi članka 42.c Pravilnika o osoblju koju izvršava ta institucija. Iz te obavijesti i pojašnjenja pruženih u okviru odluke o odbijanju žalbe (vidjeti osobito točku 29. te odluke) proizlazi da Vijeće za primjenu članka 42.c Pravilnika o osoblju uzima u obzir sljedeća dva elementa: s jedne strane, uzima u obzir „organizacijske potrebe povezane sa stjecanjem novih kompetencija” unutar institucija, u smislu da procjenjuje treba li institucija prilagoditi i modernizirati svoje metode rada i organizaciju te trebaju li dotični dužnosnici za tu modernizaciju steći nove kompetencije i, s druge strane, uzima u obzir sposobnost navedenih dužnosnika da stječu takve kompetencije i prilagođavaju se promjenama u radnom okruženju.
129 Vijeće je u točki 29. podtočki ii. odluke o odbijanju žalbe pojasnilo da ocjena drugog elementa utvrđenog u točki 128. ove presude nužno sadržava prognostički element u smislu da je riječ o procjeni, na temelju informacija kojima tijelo za imenovanje raspolaže u trenutku donošenja odluke, je li razumno pretpostaviti da će dotični dužnosnici imati poteškoće u prilagodbi kasnijim promjenama u radnom okruženju.
130 Iz pravnog okvira, koji u ovom slučaju čini članak 42.c Pravilnika o osoblju kako je pojašnjen u CP‑u 71/15, kojim je Vijeće obvezano, proizlazi da je procjena dvaju elemenata utvrđenih u točki 128. ove presude procjena vjerojatnosti.
131 Tužiteljica osporava zakonitost tumačenja članka 42.c Pravilnika o osoblju koje je pružilo Vijeće. S jedne strane, tvrdi da je Vijeće u okviru CP‑a 71/15 iskrivilo tu odredbu time što je predvidjelo da će se dopust u interesu službe primjenjivati na „dužnosnike koji imaju poteškoće u stjecanju novih kompetencija i prilagodbi promjenama u radnom okruženju”. S druge strane, tvrdi da zbog tog nezakonitog iskrivljavanja rasuđivanje Vijeća, navedeno u točki 83. odgovora na tužbu, prema kojem je riječ o „procjeni potencijala dužnosnika da stječe nove kompetencije i prilagođava se promjenama u radnom okruženju”, također treba odbiti jer se temelji na nagađanjima koja nisu odobrena tekstom članka 42.c Pravilnika o osoblju.
132 Zbog te je argumentacije tužiteljice potrebno provjeriti usklađenost pristupa Vijeća, kako je opisan u CP‑u 71/15 i izričito naveden u odluci o odbijanju žalbe i njezinim pismenima pred Općim sudom, s višim pravnim pravilom, odnosno člankom 42.c Pravilnika o osoblju (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2015., Barnett/EGSO, F‑20/14, EU:F:2015:107, t. 52. i navedenu sudsku praksu).
133 U tom pogledu valja podsjetiti da se u članku 42.c Pravilnika o osoblju izričito upućuje na „interes službe”. Kao što je Vijeće to pojasnilo u okviru svojeg pisanog odgovora na pitanje koje mu je postavio Opći sud, „organizacijske potrebe povezane sa stjecanjem novih kompetencija”, na koje se taj članak također odnosi, poseban su aspekt interesa službe.
134 Budući da su „organizacijske potrebe” povezane sa „stjecanjem novih kompetencija” i da su samo poseban aspekt interesa službe u okviru članka 42.c Pravilnika o osoblju, valja zaključiti da se tekstom te odredbe Vijeću ne zabranjuje da na temelju „organizacijsk[ih] potreb[a] povezan[ih] sa stjecanjem novih kompetencija” uzme u obzir sposobnost dotičnih dužnosnika da „stječu nove kompetencije i prilagođavaju se promjenama u radnom okruženju”, u skladu s CP‑om 71/15.
135 To uzimanje u obzir osobnog elementa dotičnih dužnosnika također nije protivno ratio legisu članka 42.c Pravilnika o osoblju. Naime, s obzirom na to da je utvrđeno da se tom odredbom nastoji postići cilj optimizacije ulaganjâ institucija u profesionalno osposobljavanje u pogledu isplativosti, očito je u skladu s tim ciljem da Vijeće, za potrebe utvrđivanja troškova ulaganjâ u profesionalno osposobljavanje, uzme u obzir sposobnost dotičnih dužnosnika da stječu nove kompetencije i prilagođavaju se promjenama u radnom okruženju. To uzimanje u obzir osobnog elementa dotičnih dužnosnika također je očito opravdano okolnošću da primjena članka 42.c Pravilnika o osoblju ima nepovoljne posljedice za njih i da se taj članak na njih može primjenjivati protiv njihove volje (vidjeti točke 87. do 89. ove presude). Iz toga slijedi da je zbog tog uzimanja u obzir osobnog elementa dotičnih dužnosnika primjena te odredbe na njih manje stroga.
136 Stoga valja zaključiti da je procjena Vijeća u pogledu sposobnosti dotičnih dužnosnika da stječu nove kompetencije i prilagođavaju se promjenama u radnom okruženju u skladu s člankom 42.c Pravilnika o osoblju.
137 Osim toga, s obzirom na to da se tom procjenom nastoji ostvariti interes službe, ona se treba nužno odnositi na buduću sposobnost (potencijal) dotičnih dužnosnika da stječu nove kompetencije i prilagođavaju se promjenama u radnom okruženju te stoga mora sadržavati prognostički element, kao što to pravilno tvrdi Vijeće. U suprotnom se slučaju tom procjenom ne bi ostvarivao interes službe. Stoga također valja zaključiti da je prognostički element iz procjene drugog elementa utvrđenog u točki 128. ove presude u skladu s člankom 42.c Pravilnika o osoblju.
138 Iz pravnog okvira koji čine članak 42.c Pravilnika o osoblju i CP 71/15 proizlazi da je Vijeće u ovom slučaju bilo obvezno procijeniti ta dva elementa na temelju „organizacijsk[ih] potreb[a] povezan[ih] sa stjecanjem novih kompetencija”, odnosno, kao prvo, budućih organizacijskih potreba institucije za koje je potrebno steći nove kompetencije i, kao drugo, sposobnosti tužiteljice da stekne prethodno utvrđene nove kompetencije, kako bi se u konačnici procijenila isplativost ulaganja u profesionalno osposobljavanje tužiteljice, u skladu s ciljem koji se nastoji postići člankom 42.c Pravilnika o osoblju.
139 Što se tiče intenziteta sudskog nadzora nad procjenom „organizacijsk[ih] potreb[a] povezan[ih] sa stjecanjem novih kompetencija”, tužiteljica osporava razmatranje navedeno u točki 27. odluke o odbijanju žalbe prema kojem tijelo za imenovanje raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću u primjeni članka 42.c Pravilnika o osoblju. Prema mišljenju tužiteljice, zbog toga što mjera donesena na temelju te odredbe ima štetne posljedice za dotične dužnosnike, sudski nadzor te mjere trebao bi biti temeljit.
140 U tom pogledu valja podsjetiti da su „organizacijske potrebe povezane sa stjecanjem novih kompetencija” poseban aspekt interesa službe u okviru članka 42.c Pravilnika o osoblju. Međutim, iz sudske prakse proizlazi da institucije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću u svrhu utvrđivanja interesa službe, neovisno o ispitivanju u okviru kojeg ga treba uzeti u obzir ili odluci radi koje ga treba uzeti u obzir (vidjeti presudu od 16. svibnja 2018., Barnett/EGSO, T‑23/17, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2018:271, t. 36. i navedenu sudsku praksu). Konkretno, takva je široka diskrecijska ovlast institucijama priznata u svrhu raskida ugovora člana privremenog osoblja (presuda od 12. prosinca 2000., Dejaiffe/OHIM, T‑223/99, EU:T:2000:292, t. 53.). Iz toga slijedi da, čak i prema logici tužiteljičine argumentacije navedene u točki 139. ove presude, nema nikakvog razloga da se institucijama ne prizna široka diskrecijska ovlast u pogledu procjene „organizacijsk[ih] potreb[a] povezan[ih] sa stjecanjem novih kompetencija” s obzirom na činjenicu da dopust u interesu službe za dotične dužnosnike ne uzrokuje ozbiljnije posljedice od onih koje uzrokuje prijevremeni raskid ugovora o radu. Osim toga i u svakom slučaju, kao što je to Vijeće također pravilno navelo, interes dotičnog dužnosnika nije element koji određuje opseg margine prosudbe tijela za imenovanje u procjeni interesa službe, nego ga to tijelo za imenovanje treba uzeti u obzir u okviru svoje dužnosti brižnog postupanja. Iz toga slijedi da tužiteljičinu argumentaciju navedenu u točki 139. ove presude treba odbiti.
141 Iz široke diskrecijske ovlasti koja se upravi priznaje u pogledu primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju proizlazi da Opći sud može dovesti u pitanje tu primjenu samo u slučaju očite pogreške u ocjeni, materijalne netočnosti ili zlouporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 2000., Dejaiffe/OHIM, T‑223/99, EU:T:2000:292, t. 53. i navedenu sudsku praksu, i od 16. svibnja 2018., Barnett/EGSO, T‑23/17, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2018:271, t. 36. i 38.).
b) Procjena budućih organizacijskih potreba
142 Najprije valja istaknuti da iz spisa proizlazi da je Vijeće u ovom slučaju procijenilo organizacijske potrebe ne samo odjela u koji je tužiteljica bila raspoređena, odnosno odjela za razvoj osoblja, nego i organizacijske potrebe institucije, odnosno GTV‑a, kao cjeline. Tužiteljica je osporavala taj pristup Vijeća i tvrdila da se navodne organizacijske potrebe kojima se opravdava odluka donesena na temelju članka 42.c Pravilnika o osoblju trebaju odnositi isključivo na odjel u koji su dotični dužnosnici raspoređeni. U suprotnom bi postojao rizik od proizvoljnog odlučivanja institucija.
143 Tu tužiteljičinu analizu treba odbiti. Najprije, ne temelji se na tekstu članka 42.c Pravilnika o osoblju, koji upućuje na „organizacijske potrebe […] unutar institucija”. Osim toga, s obzirom na široku marginu prosudbe koju Vijeće ima u pogledu procjene organizacijskih potreba i, u konačnici, interesa službe, pristup koji se sastoji od uzimanja u obzir, u ovom slučaju, ne samo organizacijskih potreba odjela za razvoj osoblja, nego i organizacijskih potreba cijelog GTV‑a, nije zahvaćen očitom pogreškom u ocjeni. Naime, Vijeće je objasnilo, a da to nitko nije osporavao, da tužiteljica radi na radnom mjestu opće prirode te je se stoga, zbog organizacijskih potreba i u interesu službe, može rasporediti na radno mjesto izvan odjela za razvoj osoblja ili Glavne uprave za administrativna pitanja. Posljedično, zbog te mogućnosti preraspoređivanja tužiteljice, Vijeće nije počinilo očitu pogrešku time što nije procijenilo samo organizacijske potrebe odjela za razvoj osoblja, nego i cijelog GTV‑a.
144 Nadalje, tužiteljica osporava da je Vijeće u ovom slučaju dokazalo postojanje budućih organizacijskih potreba na razini odjela za razvoj osoblja i GTV‑a kao cjeline. Što se tiče procjene tih organizacijskih potreba na razini odjela za razvoj osoblja, tvrdi, među ostalim, da sâm prelazak s jednog informatičkog sustava na drugi ne čini „veliku” promjenu, suprotno onomu što je Vijeće tvrdilo u odluci o odbijanju žalbe, nego da takvu promjenu čini samo informatizacija kao takva. Međutim, prema mišljenju tužiteljice, ta je informatizacija već provedena u okviru odjela za razvoj osoblja. Tužiteljica također osporava da je u njezinu pogledu relevantna promjena metoda rada u okviru GTV‑a na koje se poziva Vijeće te Vijeću prigovara da nije objasnilo kako bi točno te promjene utjecale na nju. Naime, na Vijeću je da u pogledu reformi dokaže, osim njihove stvarnosti, da će tužiteljica zbog njih imati poteškoće u stjecanju novih kompetencija i prilagodbi njima.
145 Iz točke 10. podtočke (a) pobijane odluke proizlazi da je Vijeće na temelju budućih organizacijskih potreba odjela za razvoj osoblja utvrdilo uvođenje automatiziranih metoda i postupaka, kao što su politika elektroničkog arhiviranja i digitalizacija sustavâ upravljanja zadaćama i postupcima. Osim toga, u točki 30. odluke o odbijanju žalbe pojašnjeno je da odjel za razvoj osoblja najmanje od studenoga 2014. radi na projektu zamjene alata Ariane alatom Europske komisije naziva Sysper i na uvođenju zajedničkog alata „Learning Management System”. Ta je informacija potkrijepljena osobito dopisom načelnice odjela za razvoj osoblja od 18. studenoga 2015. (vidjeti točku 8. ove presude).
146 Vijeće je u točki 10. podtočki (d) pobijane odluke pojasnilo, među ostalim, da stalne promjene u području informatike utječu na sve usluge GTV‑a. U točki 31. odluke o odbijanju žalbe Glavno tajništvo Vijeća izričito je navelo da su se u okviru GTV‑a dogodile, ili se još uvijek događaju, brojne promjene metoda rada kojima se osoblje GTV‑a, a osobito osoblje u funkcijskoj skupini AST, treba prilagoditi. Te promjene sastoje se od dodatne informatizacije metoda rada, osobito zamjenom rokovnika u papirnatom obliku sustavom „Outlook”, dovršetkom tekstova upotrebom funkcije „track‑changes”, distribucijom tekstova elektroničkom poštom umjesto internim porukama i zamjenom obrazaca u papirnatom obliku elektroničkim obrascima.
147 Iz prethodno navedenih elemenata proizlazi da je Vijeće u ovom slučaju procijenilo buduće organizacijske potrebe odjela za razvoj osoblja i GTV‑a kao cjeline. Osim toga, tužiteljica ne ističe precizne i konkretne informacije kako bi osporila stvarnost tih organizacijskih potreba i dokazala postojanje pogrešaka koje se tiču činjenica ili očitih pogrešaka u ocjeni koje je počinilo Vijeće. Konkretno, njezina tvrdnja da nije bila obaviještena o postojanju novih organizacijskih potreba u okviru odjela za razvoj osoblja ne dokazuje nepostojanje tih novih potreba. Nadalje, ta tvrdnja nije osnovana jer je Vijeće pred Općim sudom podnijelo dokumente navedene u bilješkama br. 8. i 9. odluke o odbijanju žalbe, kojima se dokazuje da je tužiteljica bila obaviještena o postojanju informatičkih projekata u okviru odjela za razvoj osoblja, koji su navedeni u točki 145. ove presude. Stoga valja zaključiti da tužiteljica nije uspjela dovesti u pitanje ocjenu Vijeća u pogledu budućih organizacijskih potreba.
148 Zatim valja provesti nadzor zakonitosti ocjena Vijeća koje se odnose na sposobnost tužiteljice da stječe nove kompetencije koje se zahtijevaju i prilagođava se promjenama u radnom okruženju. U tom će se pogledu tužiteljičina argumentacija, navedena u točki 144. ove presude, koja se odnosi na prirodu i važnost reformi u okviru odjela za razvoj osoblja i relevantnost reformi u okviru GTV‑a u odnosu na nju, ispitati u okviru tog ispitivanja u dijelu u kojem podrazumijeva usporedbu organizacijskih potreba sa sposobnošću tužiteljice da stječe nove kompetencije koje se zahtijevaju i prilagođava se promjenama u radnom okruženju.
c) Sposobnost tužiteljice da stječe nove kompetencije i prilagođava se promjenama u radnom okruženju
149 [povjerljivo]
150 [povjerljivo]
151 [povjerljivo]
152 [povjerljivo]
153 [povjerljivo]
154 [povjerljivo]
155 [povjerljivo]
156 [povjerljivo]
157 Kao prvo, tužiteljica osporava pristup Vijeća koji se sastoji od uzimanja u obzir njezinih izvješća o ocjeni za 2011. i 2012. Prema mišljenju tužiteljice, uzimanje u obzir tih izvješća nije relevantno jer su, s jedne strane, starija od izvješćâ o ocjeni za 2013. i 2014., koja su bila dobra, i jer je ona, s druge strane, od 1. travnja 2013. bila preraspoređena. Prema mišljenju tužiteljice, njezina sposobnost prilagodbe trebala se procijeniti s obzirom na njezine stvarne dužnosti i s obzirom na stvarne potrebe službe, a ne s obzirom na prošle ili hipotetske potrebe.
158 U tom pogledu valja istaknuti da činjenica da je Vijeće uzelo u obzir izvješća o ocjeni tužiteljice za 2011. i 2012., čiji sadržaj tužiteljica uostalom nije osporavala, nije zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni. Naime, iako je točno da su ta izvješća manje relevantna od novijih izvješća, uzimanje u obzir izvješća koja se odnose na više, a ne samo na jednu ili dvije godine rada dotičnih dužnosnika općenito ipak omogućuje donošenje čvršćih zaključaka u pogledu njihovih sposobnosti prilagodbe promjenama u radnom okruženju.
159 Kao drugo, tužiteljica tvrdi da su njezina izvješća o ocjeni za 2013. i 2014. bila dobra, osobito u pogledu kompetencije „Prilagodba zahtjevima službe”, i da je Vijeće pokušalo upotrijebiti rijetke kritike iz tih izvješća kako bi opravdalo pobijanu odluku. Međutim, te kritike nisu relevantne za potrebe procjene njezine sposobnosti da se prilagođava promjenama u radnom okruženju.
160 [povjerljivo]
161 [povjerljivo]
162 [povjerljivo]
163 [povjerljivo]
164 [povjerljivo]
165 [povjerljivo]
166 [povjerljivo]
167 [povjerljivo]
168 [povjerljivo]
169 [povjerljivo]
170 [povjerljivo]
171 Kao četvrto, što se tiče tužiteljičine argumentacije navedene u točki 144. ove presude, valja istaknuti da je točno da iz spisa ne proizlazi da se buduće organizacijske potrebe odjela za razvoj osoblja i GTV‑a kao cjeline sastoje od prelaska s radnog okruženja koje nije informatizirano na informatizirano radno okruženje. Drugim riječima, te organizacijske potrebe ne podrazumijevaju radikalne promjene u metodama rada. Stoga, s obzirom na informacije kojima je Vijeće raspolagalo u pogledu profesionalnih kompetencija i profesionalnog stava tužiteljice, koje su obuhvaćale više godina i različite službe, kao što su sažete u točki 167. ove presude, valja smatrati da je Vijeće moglo pretpostaviti, a da pritom na počini očitu pogrešku u ocjeni, da je tužiteljica imala velike poteškoće u prilagodbi manje radikalnim promjenama u metodama rada koje su se sastojale od razvoja informatičkih sustava.
172 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da ocjene Vijeća u pogledu sposobnosti tužiteljice da stječe nove kompetencije i prilagođava se promjenama u radnom okruženju nisu zahvaćene očitom pogreškom u ocjeni. Iz toga slijedi da, s obzirom i na odbijanje tužiteljičinih prigovora koji se odnose na ocjenu Vijeća u pogledu budućih organizacijskih potreba, ovaj tužbeni razlog treba odbiti.
3. Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na saslušanje
173 Tužiteljica tvrdi da je njezino pravo na saslušanje povrijeđeno jer joj tijekom predsudskog postupka nije bio proslijeđen dopis direktorice uprave za ljudske resurse od 25. studenoga 2015. Tijelo za imenovanje uzelo je u obzir taj dopis u okviru donošenja pobijane odluke. Budući da nije znala za taj dopis ni njegov sadržaj, tužiteljica tvrdi da se nije mogla učinkovito i djelotvorno braniti prije donošenja pobijane odluke.
174 Vijeće osporava tužiteljičinu argumentaciju i zahtijeva da se ovaj tužbeni razlog odbije.
175 Najprije valja istaknuti da je pobijana odluka kojom se tužiteljicu šalje na dopust u interesu službe protiv njezine volje nesporno akt kojim joj se nanosi šteta jer je, među ostalim, dovela do promjene njezina administrativnog statusa i prekida njezine profesionalne djelatnosti u okviru Vijeća te joj je njome nanesena financijska šteta. Iz toga slijedi da je za donošenje te odluke potrebno primijeniti načelo poštovanja prava obrane, koje je temeljno načelo prava Unije, čak i ako ne postoji nikakav propis koji se odnosi na dotični postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2007., Marcuccio/Komisija, C‑59/06 P, EU:C:2007:756, t. 46. i navedenu sudsku praksu).
176 Prava obrane, kao što su od sada propisana člankom 41. Povelje o temeljnim pravima koji, prema tvrdnjama suda Unije, ima opću primjenu (presude od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 84. i od 11. rujna 2013., L/Parlament, T‑317/10 P, EU:T:2013:413, t. 81.), s obzirom na to da su šira, obuhvaćaju postupovno pravo iz stavka 2. točke (a) navedenog članka svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati (vidjeti u tom smislu presude od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 87. i navedenu sudsku praksu; od 11. prosinca 2014., Boudjlida, C‑249/13, EU:C:2014:2431, t. 31. i od 5. listopada 2016., ECDC/CJ, T‑395/15 P, neobjavljena, EU:T:2016:598, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
177 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pravo na saslušanje jamči svakoj osobi priliku da učinkovito i djelotvorno iznese svoja stajališta tijekom upravnog postupka i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno djelovati na njezine interese (vidjeti presudu od 3. srpnja 2014., Kamino International Logistics i Datema Hellmann Worldwide Logistics, C‑129/13 i C‑130/13, EU:C:2014:2041, t. 39. i navedenu sudsku praksu).
178 Pravo na saslušanje koje se dodjeljuje svakom adresatu odluke kojom se nanosi šteta ima dvostruki cilj: s jedne strane, služi za istraživanje predmeta i za što preciznije i točnije utvrđivanje činjenica te, s druge strane, omogućuje osiguravanje djelotvorne zaštite zainteresirane osobe. Cilj je prava na saslušanje osobito zajamčiti da će se svaka odluka kojom se nekoj osobi nanosi šteta donijeti uz puno poznavanje slučaja, a osobito da se nadležnom tijelu omogući da ispravi pogrešku ili dotičnoj osobi da iznese informacije u pogledu svoje osobne situacije, kako bi se osiguralo da se odluka donese ili ne donese, odnosno da ima ili nema određeni sadržaj (vidjeti u tom smislu presude od 18. prosinca 2008., Sopropé, C‑349/07, EU:C:2008:746, t. 49.; od 3. srpnja 2014., Kamino International Logistics i Datema Hellmann Worldwide Logistics, C‑129/13 i C‑130/13, EU:C:2014:2041, t. 38. i od 11. prosinca 2014., Boudjlida, C‑249/13, EU:C:2014:2431, t. 37. i 59.).
179 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se u ovom slučaju pobijana odluka mogla donijeti tek nakon što je tužiteljica bila u mogućnosti u okviru usmene ili pisane razmjene koju je pokrenulo tijelo za imenovanje učinkovito i djelotvorno iznijeti svoje stajalište u pogledu elemenata na kojima se temeljila ta odluka i za čije je dokazivanje zaduženo to tijelo (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2007., Marcuccio/Komisija, C‑59/06 P, EU:C:2007:756, t. 47.). U tom pogledu valja podsjetiti da se pobijana odluka temeljila, među ostalim, na razmatranjima o organizacijskim potrebama odjela za razvoj osoblja i GTV‑a kao cjeline te razmatranjima o sposobnosti tužiteljice da stječe nove kompetencije i prilagođava se promjenama u radnom okruženju. Ta su se razmatranja iz pobijane odluke uvelike temeljila na razmatranjima sadržanima u točkama 4.1. do 4.5. dopisa direktorice uprave za ljudske resurse od 25. studenoga 2015. koji tužiteljici nije bio proslijeđen tijekom predsudskog postupka. Valja provjeriti je li tim izostankom prosljeđivanja povrijeđeno tužiteljičino pravo na saslušanje, kao što to ona tvrdi.
180 U tom pogledu valja podsjetiti da je tužiteljica 12. studenoga 2015. imala sastanak s načelnicom odjela za razvoj osoblja, a 25. studenoga 2015. sastanak s direktoricom uprave za ljudske resurse. Čak i ako nema zapisnika s tih sastanaka, iz dopisâ od 18. studenoga 2015. i 25. studenoga 2015., koje su sastavile te dvije osobe koje su nadređene tužiteljici, proizlazi da je tužiteljica na tim sastancima bila obaviještena o organizacijskim potrebama u okviru odjela za razvoj osoblja i GTV‑a i o razlozima zbog kojih je uprava smatrala da nije sposobna prilagoditi se promjenama u radnom okruženju. Tužiteljica pred Općim sudom nije osporavala da je na tim sastancima dobila te dvije informacije.
181 S obzirom na postojanje tih dvaju sastanaka, valja zaključiti da je tužiteljica u okviru svojih pisanih očitovanja od 7. prosinca 2015. upućenih tijelu za imenovanje mogla učinkovito i djelotvorno iznijeti svoje stajalište o dvjema prethodno navedenim informacijama. Tako je, među ostalim, mogla tvrditi da na njezinu radnom mjestu nije došlo do predviđenih promjena softvera ili metode rada te je, osobito na temelju izvješćâ o ocjeni za 2013. i 2014., mogla osporavati razmatranja uprave prema kojima je imala poteškoće u stjecanju novih kompetencija.
182 Osim toga, dva prethodno navedena sastanka omogućila su joj da učinkovito i djelotvorno iznese svoje stajalište na saslušanju od 8. prosinca 2015. koje je vodio glavni direktor za administraciju u svojstvu tijela za imenovanje.
183 Na temelju prethodnih razmatranja valja zaključiti da se izostankom prosljeđivanja dopisa direktorice uprave za ljudske resurse od 25. studenoga 2015. tužiteljici prije donošenja pobijane odluke nije povrijedilo njezino pravo na saslušanje. Taj zaključak nije doveden u pitanje presudom od 3. lipnja 2015., BP/FRA (T‑658/13 P, EU:T:2015:356), na koju se tužiteljica poziva. Naime, ovaj se slučaj razlikuje od predmeta u kojem je donesena prethodno navedena presuda jer je, u ovom slučaju, za razliku od potonjeg predmeta, tužiteljica, s jedne strane, na dvama prethodno navedenim sastancima sa svojim nadređenima bila obaviještena o glavnim razlozima kojima se opravdava donošenje sporne mjere koja se na nju odnosi i jer ju je, s druge strane, tijelo za imenovanje saslušalo dva puta prije donošenja te mjere, u pisanom i usmenom obliku. Međutim, iz činjenica kako su navedene u točki 14. presude od 3. lipnja 2015., BP/FRA (T‑658/13 P, EU:T:2015:356), proizlazi da žalitelj u tom predmetu prije donošenja sporne mjere nije bio obaviješten o glavnim razlozima kojima se opravdava to donošenje sporne mjere koja se sastojala, među ostalim, od odluke o neproduljenju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, niti ga je tijelo za imenovanje saslušalo (presuda od 3. lipnja 2015., BP/FRA (T‑658/13 P, EU:T:2015:356, t. 62.).
184 Na temelju svih prethodnih razmatranja ovaj tužbeni razlog treba odbiti.
4. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi dužnosti brižnog postupanja i načela dobre uprave
185 Tužiteljica tvrdi da činjenica da joj dopis direktorice uprave za ljudske resurse od 25. studenoga 2015. nije bio proslijeđen čini povredu dužnosti brižnog postupanja koju je počinilo Vijeće jer joj Vijeće, time što joj nije proslijedilo taj dopis, nije pružilo priliku da se izjasni o mogućnostima njezina preraspoređivanja u druge službe GTV‑a, odnosno mogućnostima koje su navodno ispitane u prethodno navedenom dopisu.
186 [povjerljivo]
187 [povjerljivo]
188 Vijeće osporava tužiteljičine prigovore.
189 Najprije valja istaknuti da pojam dužnosti brižnog postupanja, kako je razvijen u sudskoj praksi, odražava ravnotežu uzajamnih prava i obveza koji su Pravilnikom o osoblju uspostavljeni u odnosima između uprave i članova osoblja javne službe. Ta ravnoteža, među ostalim, znači da uprava prilikom odlučivanja o položaju dužnosnika uzima u obzir sve elemente koji bi mogli utjecati na njezinu odluku i da pritom ne uzima u obzir samo interes službe, nego i interes dotičnog dužnosnika (presude od 28. svibnja 1980., Kuhner/Komisija, 33/79 i 75/79, EU:C:1980:139, t. 22. i od 29. lipnja 1994., Klinke/Sud, C‑298/93 P, EU:C:1994:273, t. 38.).
190 Istodobno iz sudske prakse proizlazi da zahtjevi dužnosti brižnog postupanja koju ima uprava ne mogu spriječiti tijelo za imenovanje da donese mjere koje smatra potrebnima za interes službe (vidjeti presudu od 13. siječnja 1998., Volger/Parlament, T‑176/96, EU:T:1998:1, t. 76. i navedenu sudsku praksu). Sud Unije također je pojasnio da, iako tijelo koje odlučuje o položaju dužnosnika ne treba uzeti u obzir samo interes službe, nego i interes dotičnog dužnosnika, to razmatranje ne može spriječiti tijelo u provođenju racionalizacije službi ako to ocijeni nužnim (vidjeti presudu od 13. siječnja 1998., Volger/Parlament, T‑176/96, EU:T:1998:1, t. 76. i navedenu sudsku praksu)
191 Stoga tužiteljičine prigovore treba ispitati s obzirom na ta načela.
192 Što se tiče prvog prigovora, navedenog u točki 185. ove presude, valja podsjetiti da je direktorica uprave za ljudske resurse u svojem dopisu od 25. studenoga 2015. ispitala i odbila rješenje da se tužiteljicu prerasporedi u okviru uprave za ljudske resurse i upravljanje osobljem i u okviru GTV‑a, pri čemu je odluku temeljila na budućim organizacijskim potrebama tih službi u području razvoja njihovih informatičkih sustava i na sposobnosti tužiteljice da stječe nove kompetencije. Međutim, kao što je to bilo utvrđeno u okviru ispitivanja trećeg tužbenog razloga za poništenje, tužiteljica je imala mogućnost učinkovito i djelotvorno iznijeti svoja očitovanja o dvama prethodno navedenim elementima u svojem dopisu od 7. prosinca 2015. i na saslušanju od 8. prosinca 2015. na kojem ju je saslušalo tijelo za imenovanje. Iz toga slijedi da se izostankom prosljeđivanja dopisa direktorice uprave za ljudske resurse od 25. studenoga 2015. tužiteljici nije stvarno nanijela šteta njezinim interesima i da ono ne čini povredu dužnosti brižnog postupanja koju ima Vijeće.
193 Što se tiče drugog tužiteljičina prigovora, navedenog u točki 186. ove presude, valja istaknuti da je, kao što proizlazi iz spisa, tužiteljica tijekom predsudskog postupka zatražila od uprave da na nju ne primijeni članak 42.c Pravilnika o osoblju i da, podredno, tu primjenu odgodi nakon prvotno predviđenog datuma, odnosno nakon 31. prosinca 2015.
194 S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 190. ove presude, Vijeće na temelju uzimanja u obzir interesa tužiteljice nije moglo odustati od primjene članka 42.c Pravilnika o osoblju na nju. Međutim, na temelju tog interesa odgodilo je datum učinka njezina dopusta do 30. lipnja 2016. i tako udovoljilo njezinu zahtjevu. Iz toga slijedi da je Vijeće u ovom slučaju djelovalo u skladu sa svojom dužnošću brižnog postupanja prema tužiteljici.
195 Što se tiče trećeg tužiteljičina prigovora, dovoljno je podsjetiti da ona u okviru drugog tužbenog razloga za poništenje nije dokazala da je odluka Vijeća da je pošalje na dopust u interesu službe zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni. Budući da ocjena interesa službe koju je provelo Vijeće nije bila očito pogrešna, valja zaključiti da treći tužiteljičin prigovor treba odbiti. [povjerljivo]
196 Na temelju prethodnih razmatranja ovaj tužbeni razlog treba odbiti, a stoga i zahtjev za poništenje.
D. Zahtjev za naknadu štete
197 Tužiteljica tvrdi da su joj pobijanom odlukom nanesene imovinska i neimovinska šteta.
198 Imovinska šteta u biti se sastoji od gubitka prihoda zbog pobijane odluke te bi Vijeće trebalo primijeniti sve učinke njezina poništenja u pogledu naknade tužiteljici, uzimajući u obzir, među ostalim, štetu nanesenu njezinu napretku u karijeri.
199 Neimovinska šteta nanesena tužiteljici proizlazi iz same pobijane odluke koja je neopravdana i temelji se na pogrešnim razlozima. Tom je odlukom nanesena šteta povjerenju tužiteljice u svoju instituciju. Pretrpljenu neimovinsku štetu pogoršavaju okolnosti u kojima je pobijana odluka donesena. [povjerljivo]. Tužiteljica procjenjuje svoju neimovinsku štetu na 10 000 eura ex æquo et bono.
200 Vijeće najprije zahtijeva da se tužiteljičin zahtjev za naknadu štete odbije.
201 Valja podsjetiti da zahtjeve za naknadu imovinske ili neimovinske štete treba odbiti ako su usko povezani sa zahtjevima za poništenje koji su sami odbačeni kao nedopušteni ili odbijeni kao neosnovani (vidjeti presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑570/16, EU:T:2017:283, t. 69. i navedenu sudsku praksu).
202 U ovom slučaju valja utvrditi da je tužiteljičin zahtjev za naknadu štete usko povezan sa zahtjevom za poništenje koji je odbijen jer imovinska i neimovinska šteta, na koje se poziva tužiteljica, proizlaze iz pobijane odluke i okolnosti njezina donošenja. U tim okolnostima treba odbiti zahtjev za naknadu štete, a stoga i tužbu u cijelosti.
IV. Troškovi
203 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Ipak, u skladu s člankom 135. Poslovnika, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može, s jedne strane, odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke ili da ih ne snosi uopće. S druge strane, Opći sud može jednoj stranci, čak i ako je uspjela u postupku, naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti, ako se to čini opravdanim na temelju njezina ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka, a posebno ako je drugoj stranci prouzročila troškove koje Opći sud smatra nepotrebnima ili nastalima zloupotrebom prava.
204 U ovom slučaju valja istaknuti da dopis direktorice uprave za ljudske resurse od 25. studenoga 2015. nije bio priložen odluci o odbijanju žalbe, suprotno onomu što je bilo navedeno u njezinoj točki 43. Taj je dopis proslijeđen tužiteljici tek tijekom sudskog postupka, odnosno u okviru odgovora na tužbu koji je podnijelo Vijeće.
205 Također valja istaknuti da dva dokumenta, navedena u bilješkama br. 8. i 9. odluke o odbijanju žalbe, koja se odnose na procjenu organizacijskih potreba provedenu u okviru te odluke, također nisu bila priložena toj odluci, suprotno onomu što je bilo navedeno u tim bilješkama. Ta su dva dokumenta u konačnici proslijeđena tužiteljici nakon rasprave, u okviru mjere upravljanja postupkom koju je donio Opći sud (vidjeti točku 54. ove presude).
206 Opći sud smatra da je činjenica da Vijeće nije priložilo tri prethodno navedena dokumenta odluci o odbijanju žalbe, iako je u njoj bilo navedeno upravo suprotno, osobito otežala pripremu tužbe. Činjenica da dokumenti iz točke 205. ove presude nisu priloženi također je pridonijela produljenju usmenog dijela postupka.
207 U tim okolnostima Opći sud smatra da je ponašanjem Vijeća opravdano da ono snosi vlastite troškove i da mu se, usto, naloži snošenje 20 % troškova tužiteljice.
208 Parlament će snositi vlastite troškove u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. RK će snositi 80 % vlastitih troškova.
3. Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove i 20 % troškova osobe RK.
4. Europski parlament snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. veljače 2019.
Potpisi
Sadržaj