PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
9. ožujka 2017.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Vremensko i materijalno područje primjene – Građanske i trgovačke stvari – Ovršni postupak radi naplate nepodmirenog dugovanja za parkiranje na javnom parkiralištu – Uključenost – Pojam ,sud' – Javni bilježnik koji je donio rješenje o ovrsi na temelju ,vjerodostojne isprave'”
U predmetu C-551/15,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Općinski sud u Puli-Pola (Hrvatska), odlukom od 20. listopada 2015., koju je Sud zaprimio 23. listopada 2015., u postupku
Pula Parking d.o.o.
protiv
Svena Klausa Tederahna,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, A. Prechal, A. Rosas, C. Toader (izvjestiteljica) i E. Jarašiūnas, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Bobek,
tajnik: M. Aleksejev, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 14. srpnja 2016.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Pula Parking d.o.o., M. Kuzmanović i S. L. Pacheco-Vinković, odvjetnici,
– za S. K. Tederahna, E. Zadravec, odvjetnik,
– za hrvatsku vladu, A. Metelko-Zgombić, u svojstvu agenta,
– za njemačku vladu, T. Henze i M. Hellmann, u svojstvu agenata,
– za švicarsku vladu, M. Schöll, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, C. Cattabriga, S. Ječmenica i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 27. listopada 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.; ispravci u SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).
2 Zahtjev je upućen u okviru ovršnog postupka koji se vodi između Pula Parkinga d.o.o. i Svena Klausa Tederahna vezano uz zahtjev za naplatu nepodmirenog dugovanja za javno parkiranje.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Pravni temelj Uredbe br. 1215/2012 su članak 67. stavak 4. i članak 81. stavak 2. točke (a), (c) i (e) UFEU-a.
4 Uvodne izjave 3., 4., 10., 26. i 34. Uredbe br. 1215/2012 glase kako slijedi:
„(3) Unija si je postavila za cilj održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravosuđa, između ostalog, olakšavanjem pristupa pravosuđu, posebno načelom uzajamnog priznavanja sudskih i izvansudskih odluka u građanskim stvarima. [...]
(4) Određene razlike između nacionalnih pravila koja reguliraju nadležnost i priznavanje presuda, onemogućavaju nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Odredbe o jedinstvenim pravilima o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima, te osiguravanju brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka donesenih u državi članici neophodn[e] su.
[...]
(10) Područje primjene ove Uredbe trebalo bi obuhvaćati sve glavne građanske i trgovačke stvari, osim određenih točno utvrđenih stvari [...].
[...]
(26) Uzajamno povjerenje u sudovanje u Uniji opravdava načelo da bi se sudske odluke donesene u državi članici trebale priznati u svim državama članicama bez potrebe provođenja posebnog postupka. Nadalje, cilj skraćivanja trajanja prekograničnih sporova te smanjenje troškova njihova vođenja, opravdavaju ukidanje potvrde o izvršnosti prije izvršenja u zamoljenoj državi članici. Slijedom toga, potrebno je sudsku odluku donesenu pred sudom države članice smatrati kao da je donesena pred sudom zamoljene države članice.
[...]
(34) Treba se osigurati kontinuitet između Konvencije [od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.)], Uredbe [Vijeća] (EZ) br. 44/2001 [od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)] i ove Uredbe, a u tom cilju potrebno je donijeti i prijelazne odredbe. Isti se zahtjev za kontinuitetom primjenjuje u pogledu tumačenja Suda Europske unije o Konvenciji [od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima] i uredbama koje je zamjenjuju.”
5 Poglavlje I. Uredbe br. 1215/2012 nosi naslov „Područje primjene i definicije”. Ondje se u članku 1. stavku 1. predviđa:
„Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne proteže se posebno na porezne, carinske ili upravne predmete ili na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).”
6 Prema odredbi članka 2. te uredbe:
„U smislu ove Uredbe:
(a) ,sudska odluka' znači svaka odluka koju je donio sud države članice, bez obzira kako se naziva, uključujući nalog, naredbu, odluku ili nalog o izvršenju, kao i odluku o utvrđivanju troškova, koju izdaje sudski službenik.
[...]”
7 Članak 3. te uredbe glasi kako slijedi:
„U smislu ove Uredbe izraz ,sud' uključuje sljedeća tijela u mjeri u kojoj imaju nadležnost u stvarima iz područja primjene ove Uredbe:
(a) u Mađarskoj, u skraćenim postupcima u vezi platnih naloga (fizetési meghagyásos eljárás), javni bilježnici (közjegyző);
(b) u Švedskoj u skraćenim postupcima u vezi platnih naloga (betalningsföreläggande) i pomoć[i] kod izvršenja (handräckning): služba za izvršenje (Kronofogdemyndigheten).”
8 U članku 66. stavcima 1. i 2. iste uredbe određuje se:
„1. Ova se Uredba primjenjuje samo na sudske postupke koji su pokrenuti, na vjerodostojne isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane te na sudske nagodbe koje su potvrđene ili sklopljene na dan ili nakon 10. siječnja 2015.
2. Neovisno o članku 80., Uredba (EZ) br. 44/2001 nastavlja se primjenjivati na sudske odluke donesene u sudskim postupcima koji su pokrenuti, na vjerodostojne isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane te na sudske nagodbe koje su potvrđene ili sklopljene prije 10. siječnja 2015., a koji spadaju u područje primjene te uredbe.”
Hrvatsko pravo
9 Člankom 31. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13 i 93/14) predviđa se:
„(1) Vjerodostojna isprava je, prema ovom Zakonu, račun, […] izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata.
(2) Vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze.
(3) Osim podataka iz stavka 2. ovoga članka, račun fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost mora sadržavati upozorenje dužniku da, u slučaju neispunjenja dospjele novčane obveze, vjerovnik može zatražiti određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave.
[...]”
10 Prema članku 278. Ovršnog zakona, javni bilježnici odlučuju o prijedlozima za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave.
11 U skladu s člankom 279. stavcima 1. i 3. tog zakona, za određivanje ovrhe mjesno je nadležan javni bilježnik prema prebivalištu ili sjedištu ovršenika. Prema članku 38. istog zakona, ta je mjesna nadležnost isključiva. Ako je prijedlog za ovrhu podnesen mjesno nenadležnom javnom bilježniku, sud će ga odbaciti.
12 Sukladno članku 282. stavku 3. tog zakona, javni bilježnik kojem je podnesen pravodoban, dopušten i obrazložen prigovor protiv rješenja koje je izdao proslijedit će spis radi provedbe postupka u povodu prigovora nadležnom sudu, koji će u povodu takvog prigovora donijeti odluke iz članaka 57. i 58. istog zakona.
13 Članak 283. stavak 1. istog zakona određuje da će na zahtjev ovrhovoditelja javni bilježnik staviti na otpravak rješenja o ovrsi koje je donio potvrdu o njegovoj pravomoćnosti i ovršnosti ako u roku od osam dana od isteka roka za prigovor ne primi prigovor.
14 Prema članku 58. stavku 3. Ovršnog zakona, sud kojem je proslijeđen predmet rješenja protiv kojeg je podnesen prigovor nadležan je staviti izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuti provedene radnje, a postupak će nastaviti sukladno pravilima koja se primjenjuju u povodu prigovora protiv platnog naloga.
Glavni postupak i prethodna pitanja
15 Pula Parking je društvo u vlasništvu Grada Pule (Hrvatska) koje na temelju odluke gradonačelnika toga grada od 16. prosinca 2009., kako je izmijenjena 11. veljače 2015., osigurava upravljanje, nadzor, održavanje i čišćenje naplatnih javnih parkirališta u tom gradu i naplatu naknade za parkiranje te obavlja druge povezane poslove.
16 Dana 8. rujna 2010. S. K. Tederahn, čije je prebivalište u Njemačkoj, parkirao je svoje vozilo na naplatnom javnom parkiralištu u gradu Puli. Pula Parking je S. K. Tederahnu izdao parkirališnu kartu.
17 Prema ugovoru o parkiranju, koji je sklopljen slijedom izdavanja navedene karte, S. K. Tederahn tu je kartu bio dužan platiti u roku od osam dana od njezina izdavanja, nakon čega su počele teći zatezne kamate.
18 S. K. Tederahn nije podmirio dugovani iznos u propisanom roku, pa je Pula Parking 27. veljače 2015. javnom bilježniku sa sjedištem u Puli podnio prijedlog za ovrhu na temelju „vjerodostojne isprave” u skladu s člankom 278. Ovršnog zakona.
19 „Vjerodostojna isprava” koju je dostavio Pula Parking bila je ovjereni izvadak iz njegovih poslovnih knjiga, sukladno kojem je na temelju računa od 8. rujna 2010. iznos od 100 hrvatskih kuna (HRK) (otprilike 13 eura) dospio 16. rujna 2010.
20 Na temelju te isprave javni bilježnik 25. ožujka 2015. izdao je rješenje o ovrsi.
21 S. K. Tederahn 21. travnja 2015. podnio je prigovor protiv tog rješenja te je predmet, sukladno članku 282. stavku 3. Ovršnog zakona, upućen Općinskom sudu u Puli-Pola (Hrvatska).
22 U svojem prigovoru S. K. Tederahn iznio je jedan pravni argument koji se ticao stvarne i mjesne nenadležnosti javnog bilježnika koji je donio rješenje o ovrsi od 25. ožujka 2015., zato što on nije bio nadležan za donošenje takvog rješenja na temelju „vjerodostojne isprave” iz 2010. godine protiv njemačkog državljanina ili državljanina bilo koje druge države članice Unije.
23 U tim je okolnostima Općinski sud u Puli-Pola odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Primjenjuje li se u konkretnom slučaju Uredba […] br. 1215/2012 s obzirom na prirodu pravnog odnosa parničnih stranaka?
2. Odnosi li se Uredba […] br. 1215/2012 i na nadležnost javnih bilježnika u […] Hrvatskoj?”
O prethodnim pitanjima
Vremensko područje primjene Uredbe br. 1215/2012
24 S obzirom na to da je S. K. Tederahn prigovorio da Uredba br. 1215/2012 nije primjenjiva ratione temporis jer je ugovor o korištenju parkirališnog mjesta bio sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, odnosno prije 1. srpnja 2013., valja se podsjetiti da se akt o pristupanju nove države članice u osnovi temelji na općem načelu trenutačne i potpune primjene odredaba prava Unije u toj državi te da su iznimke dopuštene samo ako su izričito predviđene prijelaznim odredbama (presuda od 28. travnja 2009., Apostolides, C-420/07, EU:C:2009:271, t. 33.).
25 Kada je konkretno riječ o Uredbi br. 1215/2012, treba podsjetiti da se ona, sukladno svojem članku 66. stavku 1., primjenjuje samo na sudske postupke koji su pokrenuti, na vjerodostojne isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane te na sudske nagodbe koje su potvrđene ili sklopljene na dan ili nakon 10. siječnja 2015.
26 U predmetnom slučaju, iako se predmet glavnog postupka tiče naplate nepodmirenog dugovanja za parkiranje koje se potražuje na temelju ugovora sklopljenog prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, ovršni postupak pokrenut je 27. veljače 2015., nakon stupanja na snagu Uredbe br. 1215/2012, a glavni postupak pred sudom koji je uputio zahtjev pokrenut je 21. travnja 2015., tako da postupak kao što je predmetni glavni postupak ulazi u vremensko područje primjene te uredbe.
27 Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 33. svojeg mišljenja, uobičajeno je, uostalom, da se na prisilnu naplatu dospjelih tražbina primjenjuju pravila postupka koja su vrijedila u trenutku njegova pokretanja, a ne ona koja su se primjenjivala kad je sklopljen prvotni ugovor.
28 Zaključak iz točke 26. ove presude potkrepljuje i sudska praksa Suda donesena u kontekstu Konvencije od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u pogledu koje treba, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 34. Uredbe br. 1215/2012, osigurati kontinuitet kada je riječ o tumačenju članka 66. stavka 1. te uredbe prema kojem je jedini nužan i dovoljan uvjet za primjenu propisa iz te presude na sporove o pravnim odnosima nastalima prije njezina stupanja na snagu taj da je sudski postupak pokrenut nakon tog dana (vidjeti u tom smislu presudu od 13. studenoga 1979., Sanicentral, 25/79, EU:C:1979:255, t. 6.).
Prvo pitanje
29 Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u bitnome pita treba li članak 1. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da je ovršni postupak koji je pokrenulo društvo u vlasništvu jedinice lokalne samouprave protiv fizičke osobe s prebivalištem u drugoj državi članici radi naplate nepodmirenog dugovanja za parkiranje na javnom parkiralištu upravljanje kojim je ta lokalna jedinica povjerila navedenom društvu obuhvaćen područjem primjene te uredbe.
30 Pula Parking, hrvatska i švicarska vlada te Europska komisija u bitnome se slažu da pravnom odnosu iz glavnog postupka treba priznati građansku narav u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012.
31 Uvodno, budući da Uredba br. 1215/2012 sada zamjenjuje Uredbu br. 44/2001, valja prije svega podsjetiti da tumačenje Suda u vezi s odredbama potonje vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012 kada se ta dva instrumenta prava Unije mogu smatrati istovjetnima (presuda od 16. studenoga 2016., Schmidt, C-417/15, EU:C:2016:881, t. 26. i navedena sudska praksa).
32 U tom smislu, kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, koji je preuzeo tekst članka 1. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, područje primjene Uredbe br. 1215/2012 odnosi se na „građanske i trgovačke stvari”.
33 Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, radi osiguravanja što veće jednakosti i ujednačenosti prava i obveza koje proizlaze iz te uredbe za države članice i zainteresirane osobe, pojam „građanska i trgovačka stvar” ne treba tumačiti kao jednostavno upućivanje na domaće pravo jedne ili druge dotične države članice. Navedeni pojam treba smatrati autonomnim pojmom koji treba tumačiti oslanjajući se, s jedne strane, na ciljeve i sustav te uredbe i, s druge strane, na opća načela razvijena u svim nacionalnim pravnim sustavima (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 2015., Aannemingsbedrijf Aertssen i Aertssen Terrassements, C-523/14, EU:C:2015:722, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
34 Da bi se utvrdilo ulazi li neko područje u područje primjene Uredbe br. 1215/2012, potrebno je istražiti pravne odnose koji postoje među strankama u sporu i odrediti osnovu podignute tužbe i detaljna pravila u pogledu njezina podnošenja (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 2013., Sapir i dr., C-645/11, EU:C:2013:228, t. 34. i od 12. rujna 2013., Sunico i dr., C-49/12, EU:C:2013:545, t. 35.).
35 U konkretnom slučaju, kao što je to i nezavisni odvjetnik naveo u točkama 49. do 51. svojeg mišljenja, upravljanje javnim parkiralištima i naplata naknada za parkiranje predstavljaju djelatnost od lokalnog interesa koju osigurava Pula Parking, poduzeće u vlasništvu Grada Pule. Međutim, iako su ovlasti Pula Parkingu povjerene aktom tijela javne vlasti, ne čini se da utvrđivanje nepodmirenog dugovanja za parkiranje, koje je ugovorne prirode, ni postupak radi njegove naplate, kojemu je cilj zaštita privatnih interesa te je uređen nacionalnim općim pravnim propisima koji se primjenjuju na odnose među privatnim subjektima, zahtijevaju od Grada Pule ili Pula Parkinga izvršavanje javnih ovlasti.
36 U tom pogledu, čini se da iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi – što će ipak morati provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da dugovanje za parkiranje koje potražuje Pula Parking ne sadržava sankcije za koje bi se moglo reći da proizlaze iz akta javne vlasti Pula Parkinga, niti je kaznene naravi, već predstavlja samo protučinidbu za pruženu uslugu.
37 Osim toga, ne čini se da izdajući dotičnim osobama kartu za parkiranje Pula Parking sam sebi izdaje ovršni naslov odstupajući od općih pravnih propisa, s obzirom na to da nakon tog izdavanja on ima samo mogućnost, slično kao izdavatelj računa, pozvati se na vjerodostojnu ispravu koja mu omogućava pokretanje postupka u skladu s odredbama Ovršnog zakona (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2013., Sunico i dr., C-49/12, EU:C:2013:545, t. 39.).
38 Iz toga slijedi da postojeći pravni odnos između Pula Parkinga i S. K. Tederahna načelno treba smatrati privatnopravnim odnosom koji, prema tome, ulazi u pojam „građanske i trgovačke stvari” u smislu Uredbe br. 1215/2012.
39 U skladu sa svim navedenim razmatranjima, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da je ovršni postupak koji je pokrenulo društvo u vlasništvu jedinice lokalne samouprave protiv fizičke osobe s prebivalištem u drugoj državi članici radi naplate nepodmirenog dugovanja za parkiranje na javnom parkiralištu upravljanje kojim je ta jedinica povjerila navedenom društvu, a koje nije kaznene naravi nego predstavlja samo protučinidbu za pruženu uslugu, obuhvaćen područjem primjene te uredbe.
Drugo pitanje
40 Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem u bitnome pita treba li Uredbu br. 1215/2012 tumačiti na način da su javni bilježnici u Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju „vjerodostojne isprave”, obuhvaćeni pojmom „sud” u smislu te uredbe.
41 Pula Parking i hrvatska vlada smatraju da u kontekstu Uredbe br. 1215/2012 pojmu „sud” treba pridati široko značenje, na način da on obuhvaća ne samo sudove u užem smislu koji obavljaju sudbene funkcije nego i javne bilježnike. Europska komisija i druge zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta Suda Europske unije koje su podnijele očitovanja, uz iznimku švicarske vlade, koja se o ovom pitanju nije izjasnila, smatraju da se javni bilježnici u Hrvatskoj u ovršnim postupcima na temelju „vjerodostojne isprave” bez izmjene te uredbe ne mogu izjednačiti sa sudom u smislu te uredbe.
42 Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, ako nema upućivanja na pravo država članica, odredbe Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti autonomno, uzimajući u obzir opću strukturu, ciljeve i kontekst nastanka tog instrumenta prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2016., Hőszig, C-222/15, EU:C:2016:525, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
43 Kada je riječ o općoj strukturi Uredbe br. 1215/2012, treba napomenuti da se u njoj na više mjesta upućuje na pojmove „sud”, „nadležnost” ili „sudski postupci”, ali se oni pritom ne definiraju.
44 Tako se naslov Uredbe br. 1215/2012 referira na „nadležnost”, a u stavku 1. njezina članka 66., koji uređuje vremensku primjenu te uredbe, navodi se da se ona primjenjuje samo na „sudske postupke” pokrenute počevši od 10. siječnja 2015.
45 U poglavlju I., naslovljenom „Područje primjene i definicije”, člankom 1. točkom 1. te uredbe određeno je da se ona primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. U članku 2. navedene uredbe pojam „sudska odluka” definira se kao svaka odluka koju je donio sud države članice, bez obzira na to kako se ona naziva.
46 U članku 3. iste uredbe navode se tijela koja se, u mjeri u kojoj imaju nadležnost postupati u stvarima iz područja primjene te uredbe, smatraju sudovima: u Mađarskoj u skraćenim postupcima u vezi s platnim nalozima javni bilježnici te u Švedskoj u skraćenim postupcima u vezi s tim nalozima i pomoći kod izvršenja služba za izvršenje. Budući da se taj članak konkretno odnosi na u njemu nabrojena tijela, javni bilježnici u Hrvatskoj njime nisu obuhvaćeni. U tom smislu nebitno je to što je Uredba br. 1215/2012 usvojena 12. prosinca 2012., prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, i što su se tehničke prilagodbe pravne stečevine Unije odnosile samo na pravne akte Unije usvojene i objavljene u Službenom listu Europske unije prije 1. srpnja 2012.
47 Osim toga, kada je riječ o javnobilježničkim funkcijama, Sud je ustaljeno podsjećao da između sudskih i javnobilježničkih funkcija postoje temeljne razlike (vidjeti u tom smislu presude od 24. svibnja 2011., Komisija/Austrija, C-53/08, EU:C:2011:338, t. 103., od 1. listopada 2015., ERSTE Bank Hungary, C-32/14, EU:C:2015:637, t. 47. i od 1. veljače 2017., Komisija/Mađarska, C-392/15, EU:C:2017:73, t. 111.).
48 Treba također navesti da – za razliku od, primjerice, Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296.), u čijem se članku 3. stavku 2. navodi da pojam „sud” u smislu te uredbe ne uključuje samo pravosudna tijela nego i sva druga tijela nadležna u tom području koja obavljaju pravosudne funkcije i koja ispunjavaju određene uvjete nabrojene u istoj toj odredbi – Uredba br. 1215/2012 ne sadržava nikakvu opću odredbu s takvim učinkom.
49 Stoga je u sklopu ovog predmeta potrebno, kao što se to podsjeća u točki 42. ove presude, pojam „sud” ocijeniti u kontekstu ciljeva Uredbe br. 1215/2012, čije tumačenje sud koji je uputio zahtjev traži.
50 U tom smislu valja podsjetiti da je prema uvodnoj izjavi 4. te uredbe neophodno donijeti jedinstvena pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima radi osiguravanja brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka donesenih u državi članici. U uvodnoj izjavi 26. iste uredbe podsjeća se da je to načelo uzajamnog priznavanja motivirano prije svega uzajamnim povjerenjem u sudovanje u Uniji.
51 Iz sudske prakse Suda proizlazi da i načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama i načelo uzajamnog priznavanja imaju u pravu Unije temeljno značenje s obzirom na to da omogućavaju stvaranje i održavanje prostora bez unutarnjih granica (presuda od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C-404/15 i C-659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 78. i navedena sudska praksa).
52 U sustavu Uredbe br. 1215/2012 ta se načela očituju u izvršavanju i postupanju sa sudskim odlukama sudova određene države članice kao da su donesene u državi članici u kojoj se traži izvršenje.
53 Dakle, Uredbom br. 1215/2012 – čija je pravna osnova u članku 67. stavku 4. UFEU-a, kojem je cilj olakšavanje pristupa pravosuđu, među ostalim, kroz načelo uzajamnog priznavanja sudskih odluka – u području suradnje u građanskim i trgovačkim stvarima želi se osnažiti pojednostavnjen i učinkovit sustav pravila o rješavanju sukoba nadležnosti i priznavanju i izvršenju sudskih odluka, uspostavljen pravnim instrumentima na koje se ona nastavlja, radi olakšavanja pravosudne suradnje u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja postavljenog Uniji, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pritom na visokoj razini povjerenja koja mora postojati između država članica (vidjeti slično, u području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, presudu od 1. lipnja 2016., Bob-Dogi, C-241/15, EU:C:2016:385, t. 32.).
54 Prema tome, s obzirom na ciljeve Uredbe br. 1215/2012, pojam „sud” u smislu te uredbe treba tumačiti vodeći računa o potrebi da se nacionalnim sudovima država članica omogući identificiranje sudskih odluka koje su donijeli sudovi drugih država članica te provođenje izvršenja tih odluka brzinom koju zahtijeva ta uredba. Naime, poštovanje načela uzajamnog povjerenja u sudovanje u državama članicama Unije, na kojem se temelji primjena te uredbe, pretpostavlja, među ostalim, da su sudske odluke čije se izvršenje traži u drugoj državi članici donesene u sudskom postupku koji nudi jamstva neovisnosti i nepristranosti te poštovanje načela kontradiktornosti postupka.
55 Taj zaključak potkrepljuje i kontekst nastanka Uredbe br. 1215/2012. U tom smislu, Komisijin prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (COM(2010) 748 final), koji se odnosio na izmjenu Uredbe br. 44/2001, predviđao je uvođenje definicije pojma „sud” u poglavlju I. Uredbe br. 1215/2012, naslovljenom „Područje primjene i definicije”, na način da on uključi „sva tijela za koja države članice odrede da su nadležna u područjima obuhvaćenima područjem primjene […] uredbe”. Međutim, zakonodavac Unije nije prihvatio taj pristup.
56 U konkretnom slučaju, kao što je to hrvatska vlada navela na raspravi, javni bilježnici u Hrvatskoj dio su javnobilježničke službe, koja je odvojena od sustava sudova. U skladu s odredbama Ovršnog zakona, javni bilježnici nadležni su donositi rješenja povodom prijedloga za pokretanje ovršnog postupka na temelju vjerodostojne isprave. Nakon što se rješenje dostavi ovršeniku, on protiv njega može podnijeti prigovor. Javni bilježnik kojem je podnesen dopušten, obrazložen i pravodoban prigovor protiv rješenja koje je izdao proslijedit će spis radi provedbe postupka u povodu prigovora nadležnom sudu, koji će odlučiti o prigovoru.
57 Iz tih odredaba proizlazi da se rješenje o ovrsi koje javni bilježnik izdaje na temelju „vjerodostojne isprave” ovršeniku dostavlja tek nakon njegova donošenja a da pritom prijedlog na temelju kojeg je javni bilježnik pokrenuo postupak tom ovršeniku nije dostavljen.
58 Iako ovršenik može podnijeti prigovor protiv rješenja o ovrsi koje je izdao javni bilježnik i iako se čini da javni bilježnik ovlasti koje su mu povjerene u okviru ovršnog postupka na temelju „vjerodostojne isprave” izvršava pod nadzorom suda, kojemu javni bilježnik mora proslijediti eventualne prigovore, ostaje činjenica da ispitivanje prijedloga za izdavanje rješenja o ovrsi na takvom temelju koje u Hrvatskoj provodi javni bilježnik nije kontradiktorno.
59 Imajući u vidu sva navedena razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da Uredbu br. 1215/2012 treba tumačiti na način da javni bilježnici u Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju „vjerodostojne isprave”, nisu obuhvaćeni pojmom „sud” u smislu te uredbe.
Troškovi
60 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
1) Članak 1. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da je ovršni postupak koji je pokrenulo društvo u vlasništvu jedinice lokalne samouprave protiv fizičke osobe s prebivalištem u drugoj državi članici radi naplate nepodmirenog dugovanja za parkiranje na javnom parkiralištu upravljanje kojim je ta lokalna jedinica povjerila navedenom društvu, a koje nije kaznene naravi nego predstavlja samo protučinidbu za pruženu uslugu, obuhvaćen područjem primjene te uredbe.
2) Uredbu br. 1215/2012 treba tumačiti na način da javni bilježnici u Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju „vjerodostojne isprave”, nisu obuhvaćeni pojmom „sud” u smislu te uredbe.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 9. ožujka 2017.
Tajnik | | Predsjednik drugog vijeća |
A. Calot Escobar | | M. Ilešič |