PRESUDA SUDA (deveto vijeće)
9. ožujka 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Nadležnost za potrošačke ugovore – Pojam ,potrošač’ – Ponašanje osobe koja se poziva na svojstvo potrošača koje može kod druge ugovorne stranke stvoriti dojam da ona djeluje u profesionalne svrhe”
U predmetu C‑177/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landesgericht Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu, Austrija), odlukom od 24. veljače 2022., koju je Sud zaprimio 8. ožujka 2022., u postupku
JA
protiv
Wurth Automotive GmbH
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: L. S. Rossi, predsjednica vijeća, J.-C. Bonichot i O. Spineanu‑Matei (izvjestiteljica), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Campos Sánchez‑Bordona,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za JA, B. Heim, Rechtsanwalt,
– za Europsku komisiju, S. Noë i M. Wasmeier, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 17. i 18. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. te ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe JA, austrijske državljanke, i njemačkog društva Wurth Automotive GmbH, o nadležnosti austrijskih sudova za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete zbog skrivenih nedostataka motornog vozila koje je predmet ugovora o prodaji.
Pravni okvir
3 Članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012, sadržan u odjeljku 4., naslovljenom „Nadležnost za potrošačke ugovore”, iz njezina poglavlja II., naslovljenog „Nadležnost”, predviđa:
„U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako:
(a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene;
(b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili
(c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.”
4 U skladu s člankom 18. stavkom 1. te uredbe:
„Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
5 Tužiteljica u glavnom postupku, čiji je partner trgovac automobilima i direktor internetske platforme za prodaju motornih vozila (u daljnjem tekstu: partner), bila je navedena na početnoj stranici te platforme kao grafička i web dizajnerica iako tu djelatnost nije stvarno obavljala u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka.
6 Na zahtjev tužiteljice u glavnom postupku, koja je izrazila želju za stjecanjem motornog vozila, partner je proveo istraživanja i kontaktirao tuženika u glavnom postupku, time što mu je 11. ožujka 2019. poslao elektroničku poštu sa svoje službene adrese elektroničke pošte, u kojoj je naveo ponudu cijene za kupnju vozila, koja se oporezuje u skladu s maržnim sustavom, s prvom registracijom u Njemačkoj i plaćanjem u gotovini. U njemu je navedeno da kupoprodajni ugovor treba sklopiti u ime tužiteljice u glavnom postupku. Između partnera i zaposlenika tuženika u glavnom postupku također se održavao telefonski kontakt, pri čemu njegov sadržaj nije mogao biti u dovoljnoj mjeri dokazan.
7 Tuženik u glavnom postupku dostavio je partneru elektroničkom poštom kupoprodajni ugovor u kojem je kao kupac navedeno „društvo JA”, a koji je sadržavao rubriku naslovljenu „Posebni sporazumi”: poslovanje među poduzećima/nema povrata, nema jamstva/isporuka nakon primitka uplate […]”.
8 Tužiteljica u glavnom postupku potpisala je taj ugovor a da pritom nije osporila njegove navode. Nakon toga je ugovor elektroničkom poštom tuženiku u glavnom postupku uputio partner koji je 13. ožujka 2019. od njega preuzeo vozilo.
9 Račun koji je tom prilikom izdan sadržavao je navod „nemoguće iskazati [porez na dodanu vrijednost (PDV)] – Članak 25.a [Umsatzsteuergesetza (Zakon o PDV‑u)]”. Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, u informatičkom sustavu tuženika u glavnom postupku, posebni sporazumi ne predlažu se automatski, nego ih prodavatelj mora navesti u kupoprodajnom ugovoru. Za ugovore sklopljene s pojedincima, pozdravne formulacije koje se upotrebljavaju su „Gospodin/Gospođa”. Ti ugovori također sadržavaju klauzulu o jamstvu u trajanju od godinu dana.
10 Predmetno vozilo registrirano je u ime tužiteljice u glavnom postupku. Nekoliko tjedana kasnije partner je od tuženika u glavnom postupku zatražio je li moguće navesti iznos PDV‑a na izdani račun, no taj mu je zahtjev odbijen.
11 Nakon što je utvrdila da to vozilo sadržava skrivene nedostatke, tužiteljica u glavnom postupku podnijela je, temeljeći nadležnost tog suda na članku 17. Uredbe br. 1215/2012, tužbu pred Bezirksgerichtom Salzburg (Općinski sud u Salzburgu, Austrija) kojom traži da se tuženiku iz glavnog postupka naloži plaćanje iznosa od 3257,52 eura na temelju jamstvenih prava. U prilog svojem zahtjevu tužiteljica u glavnom postupku tvrdila je da je u ovom slučaju sklopila ugovor o prodaji u svojstvu potrošača i da tuženik u glavnom postupku usmjerava svoju trgovačku ili profesionalnu djelatnost u Austriju u smislu članka 17. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1215/2012.
12 Tuženik u glavnom postupku istaknuo je prigovor nenadležnosti tog suda te je također osporio osnovanost tog zahtjeva. Prema njegovim tvrdnjama, ugovor o prodaji u glavnom postupku predstavlja transakciju između trgovaca, što proizlazi iz navoda u rubrici „posebni sporazumi”, prodajne cijene čiji je iznos utvrđen uzimajući u obzir oporezivanje na temelju maržnog sustava i načina na koji je tužiteljica u glavnom postupku predvidjela odbitak pretporeza. Slijedom toga, prema mišljenju tuženika u glavnom postupku, njemački sudovi nadležni su za odlučivanje u glavnom postupku.
13 Rješenjem od 19. listopada 2021. Bezirksgericht Salzburg (Općinski sud u Salzburgu) utvrdio je da nije međunarodno nadležan za odlučivanje u glavnom postupku. Prema mišljenju tog suda, iako tužiteljica u glavnom postupku zapravo nije poduzetnica, ona je potpisivanjem kupoprodajnog ugovora i uključivanjem partnera u odvijanje odnosa s tuženikom u glavnom postupku, stvorila kod potonjeg dojam da djeluje kao takva. Tuženik u glavnom postupku stoga je imao pravo očekivati sklapanje ugovora između trgovaca, zbog čega uvjeti primjene članka 17. Uredbe br. 1215/2012 nisu ispunjeni.
14 Tužiteljica u glavnom postupku podnijela je žalbu protiv tog rješenja pred Landesgerichtom Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu, Austrija), odnosno sudom koji je uputio zahtjev.
15 Taj sud navodi da se u ovom slučaju ne osporava to da je tuženik u glavnom postupku, čije se sjedište nalazi u Njemačkoj, također usmjerio svoje poslovne djelatnosti u Austriju, u smislu članka 17. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1215/2012, s obzirom na to da je samo sporno pitanje je li tužiteljica u glavnom postupku postupala u svojstvu potrošača prilikom sklapanja ugovora o prodaji s tuženikom u glavnom postupku.
16 U tom pogledu navedeni sud ističe da, iako tužiteljica u glavnom postupku tvrdi da je sklopila taj ugovor kao privatna osoba koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da nije isključeno da je ona obavljala zanimanje grafičke i web dizajnerice kao samozaposlena osoba. U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev pita se bi li takva situacija u kojoj se činjenično stanje ne može u dovoljnoj mjeri dokazati mogla nanijeti štetu tužiteljici u glavnom postupku.
17 Prema mišljenju tog suda, čak i ako se utvrdi da je tužiteljica u glavnom postupku kupila predmetno vozilo u privatne svrhe, ostaje pitanje je li tuženik u glavnom postupku mogao tu okolnost također prepoznati.
18 Naposljetku, navedeni se sud pita mogu li, u okviru sveobuhvatne ocjene koju treba provesti kako bi se utvrdilo je li tužiteljica u glavnom postupku u ovom slučaju sklopila ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku kao potrošač, druge posebne okolnosti predmeta imati određenu važnost, to jest činjenica da je tužiteljica u glavnom postupku angažirala trgovca automobilima kako bi poduzeo potrebne korake za sklapanje ugovora, okolnost da je u kolovozu 2019. tužiteljica u glavnom postupku preprodala vozilo uz profit ili to da na računu nije bio iskazan PDV. Što se tiče potonjeg aspekta, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, skladu s njemačkim zakonodavstvom o PDV‑u, nije obvezno zasebno iskazati porez na promet u računu u slučaju prodaje poduzetniku, ali i privatnoj osobi.
19 U tim okolnostima Landesgericht Salzburg (Zemaljski sud u Salzburgu) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li prilikom ocjene svojstva žaliteljice kao potrošača u smislu članaka 17. i 18. Uredbe (EU) [br. 1215/2012] relevantno
(a) je li tužiteljica u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora i neposredno nakon toga posao grafičke i web dizajnerice koji je navela u postupku obavljala samo kao zaposlena osoba ili barem djelomično i u okviru djelatnosti slobodnog zanimanja i
(b) u koju je svrhu tužiteljica kupila vozilo, odnosno je li ga kupila samo za vlastite privatne potrebe ili i u vezi sa sadašnjom ili budućom profesionalnom ili gospodarskom djelatnošću ili ciljem?
2. Gubi li tužiteljica mogućnost pozivanja na svojstvo potrošača ako je preprodala osobni automobil u kolovozu 2019. i je li pritom relevantna ostvarena dobit?
3. Treba li smatrati da tužiteljica nema svojstvo potrošača samo zato što je potpisala kupoprodajni ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio, u čijem je obrascu kupac označen nazivom ,tvrtka’ i u kojem su pod manjim naslovom ,Posebni sporazumi’ navedeni izrazi ,poslovanje među poduzećima/nema povrata, nema jamstva/isporuka tek nakon primitka uplate’, a da tužiteljica to nije osporila i nije istaknula svojstvo potrošača?
4. Mora li tužiteljica prihvatiti da joj se pripiše odgovornost za ponašanje njezina [partnera], koji je posredovao u kupoprodaji kao trgovac automobilima, iz čega je tuženik mogao zaključiti da tužiteljica ima svojstvo poduzetnika?
5. Ako prvostupanjski sud nije mogao utvrditi na kojem temelju pisani kupoprodajni ugovor odstupa od prethodne ponude tužiteljičina [partnera] u pogledu naziva kupca niti o čemu su u tom kontekstu telefonski razgovarali tužiteljičin [partner] i tuženikov prodavatelj, ide li to prilikom ocjene svojstva potrošača na teret tužiteljice?
6. Je li za žaliteljičino svojstvo potrošača relevantno ako se njezin [partner] nekoliko tjedana nakon preuzimanja vozila telefonski obratio drugoj stranci u žalbenom postupku kako bi se raspitao je li moguće iskazati porez na dodanu vrijednost?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
20 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo može li se osobu koja je sklopila ugovor obuhvaćen točkom (c) te odredbe smatrati „potrošačem” u smislu navedene odredbe, valja uzeti u obzir trenutačnu ili buduću svrhu sklapanja tog ugovora kao i to obavlja li ta osoba djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba.
21 S tim u svezi valja podsjetiti da su pravila o nadležnosti iz odjeljka 4. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012 iznimka kako od općeg pravila o nadležnosti propisanog u članku 4. stavku 1. te uredbe, kojim se nadležnost dodjeljuje sudovima države članice u kojoj tuženik ima domicil, tako i od pravila posebne nadležnosti u pogledu ugovora, propisanog u članku 7. točki 1. te uredbe, prema kojem je nadležan sud u mjestu u kojemu je obveza koja je predmet zahtjeva izvršena ili mora biti izvršena (vidjeti analogijom presudu od 25. siječnja 2018., Schrems, C‑498/16, EU:C:2018:37, t. 43. i navedenu sudsku praksu).
22 Pojam „potrošač” u smislu članaka 17. i 18. Uredbe br. 1215/2012 treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih (presuda od 14. veljače 2019., Milivojević, C‑630/17, EU:C:2019:123, t. 87. i navedena sudska praksa).
23 Samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih potreba za privatnom potrošnjom pojedinca, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2019., Milivojević, C‑630/17, EU:C:2019:123, t. 88. i 89. i navedenu sudsku praksu).
24 Iz toga slijedi da se posebna pravila o nadležnosti iz članaka 17. do 19. Uredbe br. 1215/2012 načelno primjenjuju samo pod pretpostavkom da svrha ugovora koji su stranke sklopile nije profesionalna uporaba predmetne robe ili usluge (presuda od 3. listopada 2019., Petruchová, C‑208/18, EU:C:2019:825, t. 44. i navedena sudska praksa).
25 Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati ta pravila o nadležnosti samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini (presuda od 14. veljače 2019., Milivojević, C‑630/17, EU:C:2019:123, t. 91. i navedena sudska praksa).
26 Što se tiče prirode profesionalne djelatnosti koju obavlja osoba koja se poziva na svojstvo potrošača, Sud je presudio da nikakva razlika s obzirom na to je li riječ o djelatnosti zaposlene ili samozaposlene osobe ne proizlazi iz njegove sudske prakse prema kojoj samo treba istražiti je li ugovor sklopljen izvan bilo kakve profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, tako da je djelatnost zaposlene osobe obuhvaćena i pojmom „profesionalna djelatnost” u smislu članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012. (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2022., ROI Land Investments, C‑604/20, EU:C:2022:807, t. 54. i 55.).
27 Iz te sudske prakse proizlazi da svojstvo potrošača u smislu te odredbe ovisi o profesionalnoj ili privatnoj svrsi sklapanja predmetnog ugovora. Naime, osobu koja je sklopila ugovor treba smatrati potrošačem ako sklapanje tog ugovora ne potpada pod njezinu profesionalnu djelatnost ili, u slučaju ugovora s dvostrukom svrhom, djelomično profesionalnom i djelomično privatnom, ako je profesionalna uporaba zanemariva u kontekstu transakcije promatrane u cjelini. Nasuprot tomu, priroda profesionalne djelatnosti koju obavlja osoba koja se poziva na svojstvo potrošača nije relevantna za takvu kvalifikaciju.
28 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo može li se osobu koja je sklopila ugovor obuhvaćen točkom (c) te odredbe smatrati „potrošačem” u smislu navedene odredbe, valja uzeti u obzir trenutačnu ili buduću svrhu sklapanja tog ugovora, neovisno o tome obavlja li ta osoba djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba.
Drugo, treće, četvrto i šesto pitanje
29 Svojim drugim, trećim, četvrtim i šestim pitanjem, koje valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se, kako bi se utvrdilo može li se osobu koja je sklopila ugovor obuhvaćen točkom (c) te odredbe smatrati „potrošačem” u smislu navedene odredbe, može uzeti u obzir dojam koji je stvorilo ponašanje te osobe kod njezina suugovaratelja, a koje se, među ostalim, sastoji u izostanku reakcije osobe koja se poziva na svojstvo potrošača na odredbe ugovora u kojima je označena kao poduzetnik, u okolnosti da je taj ugovor sklopila putem posrednika, koji obavlja profesionalne djelatnosti u području obuhvaćenom navedenim ugovorom, a koji je nakon potpisa tog ugovora ispitivao drugu stranu o mogućnosti iskazivanja PDV‑a na pripadajućem računu, ili u okolnosti da je nedugo nakon sklapanja ugovora prodao robu koja je predmet ugovora i ostvario moguću dobit.
30 U tom pogledu valja primijetiti da iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da, u okviru analize pojma „potrošač” u smislu članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, nacionalni sud mora dokazati ciljeve koje želi ostvariti osoba koja se poziva na to svojstvo sklapanjem ugovora i, kada taj ugovor ima dvostruku svrhu, odlučiti o tome je li cilj navedenog ugovora u neznatnoj mjeri pokriti potrebe koje proizlaze iz profesionalne djelatnosti dotične osobe ili, ako taj ugovor ima dvostruku svrhu, da se tim ugovorom nastoji u nezanemarivoj mjeri pokriti potrebe obuhvaćene profesionalnom djelatnošću dotične osobe ili privatne potrebe.
31 U tu svrhu, taj se sud mora ponajprije osloniti na dokaze koji objektivno proizlaze iz spisa, tako da, ako su ti dokazi dovoljni kako bi se sudu omogućilo izvođenje zaključka o svrsi ugovora, bit će beskorisno ispitati je li uporaba u profesionalne ili privatne svrhe suugovaratelju mogla biti poznata (vidjeti analogijom presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 48. i 49.).
32 Međutim, budući da ti elementi nisu dovoljni, navedeni sud također može provjeriti je li navodni potrošač svojim ponašanjem prema suugovaratelju zapravo stvorio dojam da je djelovao u profesionalne svrhe, tako da je suugovaratelj mogao opravdano zanemariti izvanprofesionalnu svrhu transakcije o kojoj je riječ (vidjeti analogijom presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 51.).
33 To bi, primjerice, bio slučaj kada pojedinac bez dodatnih pojašnjenja naruči predmete koji stvarno mogu služiti za obavljanje njegova zanimanja, upotrijebi u tu svrhu poslovni memorandum, primi isporuku robe na svojoj poslovnoj adresi ili navede mogućnost povrata PDV‑a (vidjeti analogijom presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 52.).
34 U takvoj situaciji, posebna pravila o nadležnosti iz članaka 17. i 18. Uredbe br. 1215/2012 ne primjenjuju se čak ni ako ugovor kao takav nema nezanemariv poslovni cilj, pri čemu se mora smatrati da je pojedinac odustao od zaštite predviđene navedenim člancima uzimajući u obzir dojam koji je stvorio kod svojeg suugovaratelja u dobroj vjeri (vidjeti analogijom presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 53.).
35 Iz te sudske prakse proizlazi da se dojam koji kod njegova suugovaratelja stvara ponašanje osobe koja se poziva na svojstvo „potrošača” u smislu članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012 može uzeti u obzir kako bi se utvrdilo treba li ta osoba ostvariti postupovnu zaštitu navedenu u odjeljku 4. te uredbe.
36 U ovom se slučaju sud koji je uputio zahtjev pita o relevantnosti određenih činjeničnih okolnosti u svrhu kvalifikacije tužiteljice u glavnom postupku kao potrošača, odnosno nepostojanja tužiteljičine reakcije na odredbe ugovora koji je određuju kao poduzetnicu, intervencije prilikom pregovaranja o tom ugovoru njezina partnera, koji je i sam trgovac automobilima, a koji je nakon potpisivanja navedenog ugovora tuženiku u glavnom postupku postavio pitanje o mogućnosti iskazivanja PDV‑a na pripadajućem računu, ili pak prodaje vozila nedugo nakon sklapanja ugovora i ostvarivanja moguće dobiti.
37 U tom pogledu najprije valja pojasniti da je isključivo na tom sudu da utvrdi, uzimajući u obzir sve informacije kojima raspolaže, uključujući dobru vjeru tuženika u glavnom postupku, je li svojim postupanjem tužiteljica u glavnom postupku stvorila dojam da je ona djelovala u profesionalne svrhe. Tijekom svojeg ispitivanja navedeni sud treba uzeti u obzir sve popratne okolnosti sklapanja ugovora, pri čemu se elementi koji su naknadno nastali mogu također pokazati relevantnima jer potkrepljuju to ispitivanje.
38 Konkretnije, što se tiče toga da tužiteljica u glavnom postupku nije reagirala na odredbe ugovora koji je označava kao poduzetnicu, valja primijetiti da takva okolnost, koja se uostalom može objasniti načinom na koji je tuženik u glavnom postupku sastavio ugovor, nije sama po sebi odlučujuća za isključivanje primjene pravila o nadležnosti iz članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012. na tužiteljicu u glavnom postupku. Međutim, potkrijepljeno drugim informacijama, takvo nepostupanje može predstavljati naznaku u smislu da je ponašanje tužiteljice u glavnom postupku moglo kod tuženika u glavnom postupku stvoriti dojam da je ona djelovala u profesionalne svrhe.
39 Stoga se intervencija u pregovore o ugovoru posrednika koji je sam trgovac automobilima i činjenica da se on, ubrzo nakon sklapanja tog ugovora, zainteresirao za mogućnost iskazivanja PDV‑a na računu koji je izdan tom prilikom mogu pokazati relevantnima za potrebe ispitivanja suda koji je uputio zahtjev. U tom pogledu taj sud također treba uzeti u obzir posebna obilježja njemačkog sustava PDV‑a s obzirom na to da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi to da, u skladu s njemačkim pravom, nije obvezno zasebno iskazati porez na promet u računu u slučaju prodaje poduzetniku, ali i privatnoj osobi.
40 S druge strane, što se tiče preprodaje robe koja je predmet ugovora i moguće dobiti koju je tužiteljica u glavnom postupku tako ostvarila, te se okolnosti na prvi pogled ne čine relevantnima za utvrđivanje dojma koji su one mogle stvoriti kod tužiteljice u glavnom postupku. Međutim, nije isključeno da ih sud koji je uputio zahtjev također može uzeti u obzir u okviru svoje sveobuhvatne ocjene informacija kojima raspolaže.
41 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo, treće, četvrto i šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se, kako bi se utvrdilo može li se osobu koja je sklopila ugovor obuhvaćen točkom (c) te odredbe smatrati „potrošačem” u smislu navedene odredbe, može uzeti u obzir dojam koji je stvorilo ponašanje te osobe kod njezina suugovaratelja, a koje se, među ostalim, sastoji u izostanku reakcije osobe koja se poziva na svojstvo potrošača na odredbe ugovora u kojima je označena kao poduzetnik, u okolnosti da je taj ugovor sklopila putem posrednika, koji obavlja profesionalne djelatnosti u području obuhvaćenom navedenim ugovorom, a koji je nakon potpisa tog ugovora ispitivao drugu stranu o mogućnosti iskazivanja PDV‑a na pripadajućem računu, ili u okolnosti da je nedugo nakon sklapanja ugovora prodao robu koja je predmet ugovora i ostvario moguću dobit.
Peto pitanje
42 Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da, kada se pokaže nemogućim u dovoljnoj mjeri utvrditi, u okviru opće ocjene informacija koje su na raspolaganju nacionalnom sudu, određene popratne okolnosti sklapanja ugovora, osobito kada je riječ o informacijama iz tog ugovora ili intervenciji posrednika prilikom tog sklapanja, sumnja treba ići u korist osobe koja se poziva na svojstvo „potrošača” u smislu te odredbe.
43 U tom pogledu najprije valja primijetiti da se to pitanje postavlja u okviru provjere međunarodne nadležnosti austrijskih sudova za odlučivanje u glavnom postupku od strane suda koji je uputio zahtjev, na temelju članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012. U ovom stadiju taj sud ne ocjenjuje ni dopuštenost ni osnovanost tužbe, nego isključivo utvrđuje poveznice s državom suda koje opravdavaju njegovu nadležnost na temelju te odredbe. Navedeni sud stoga može smatrati da su tužiteljičini relevantni navodi utvrđeni samo radi provjere svoje nadležnosti (vidjeti analogijom presudu od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 62. i navedenu sudsku praksu).
44 Međutim, u slučaju tuženikova osporavanja tužiteljičinih tvrdnji, cilj pravilnog suđenja koji je u pozadini Uredbe br. 1215/2012 i poštovanje autonomije suca u obavljanju njegovih funkcija zahtijevaju da sud koji vodi postupak može ispitati je li međunarodno nadležan na temelju svih informacija kojima raspolaže, uključujući i eventualna tuženikova osporavanja (vidjeti analogijom presudu od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 45. i navedenu sudsku praksu).
45 Što se tiče dokazne vrijednosti koju valja pridati tim informacijama u okviru opće ocjene dokaza, taj je aspekt obuhvaćen isključivo nacionalnim pravom. Naime, Uredba br. 1215/2012 nema za cilj ujednačavanje postupovnih pravila država članica, nego raspodjelu sudske nadležnosti za rješavanje sporova u građanskim i trgovačkim stvarima (presuda od 6. listopada 2021., TOTO i Vianini Lavori, C‑581/20, EU:C:2021:808, t. 68. i navedena sudska praksa).
46 U ovom je slučaju stoga na sudu koji je uputio zahtjev da ispita informacije koje su mu na raspolaganju i odnose se na popratne okolnosti sklapanja ugovora u glavnom postupku, a osobito na razlog zbog kojeg je tužiteljica u glavnom postupku u njemu bila označena kao poduzetnica i opseg rasprava koje su se vodile između posrednika i zaposlenika tuženika u glavnom postupku tijekom pregovora o tom ugovoru, i da ocijeni, s obzirom na sve informacije kojima raspolaže, njihovu dokaznu vrijednost u skladu s pravilima nacionalnog prava, uključujući s obzirom na pitanje komu bi sumnja trebala ići u korist u slučaju da se dokaže kako je neke od tih okolnosti nemoguće u dovoljnoj mjeri utvrditi.
47 Osim toga, iako je točno da je Sud presudio da sumnja u načelu treba ići u korist osobe koja se poziva na svojstvo potrošača, ako se na temelju objektivnih okolnosti predmeta ne može u dovoljnoj mjeri utvrditi da je transakcija koja je dovela do sklapanja ugovora s dvostrukom svrhom imala nezanemariv poslovni cilj (vidjeti analogijom presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 50.), iz te sudske prakse ne može se zaključiti da koristan učinak odredaba kojima se uređuje nadležnost u području potrošačkih ugovora zahtijeva da se takva korist prizna osobi koja se poziva na svojstvo potrošača za sve popratne okolnosti sklapanja ugovora, a osobito za one koje se odnose na postupanje te osobe (vidjeti analogijom presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 51.).
48 S obzirom na prethodna razmatranja, na peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da, kada se pokaže nemogućim u dovoljnoj mjeri utvrditi, u okviru opće ocjene informacija koje su na raspolaganju nacionalnom sudu, određene popratne okolnosti sklapanja ugovora, osobito kada je riječ o informacijama iz tog ugovora ili intervenciji posrednika prilikom tog sklapanja, taj sud treba ocijeniti te informacije u skladu s pravilima nacionalnog prava, uključujući s obzirom na pitanje treba li sumnja ići u korist osobe koja se poziva na svojstvo „potrošača” u smislu te odredbe.
Troškovi
49 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:
1. Članak 17. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
treba tumačiti na način da:
kako bi se utvrdilo može li se osobu koja je sklopila ugovor obuhvaćen točkom (c) te odredbe smatrati „potrošačem” u smislu navedene odredbe, valja uzeti u obzir trenutačnu ili buduću svrhu sklapanja tog ugovora, neovisno o tome obavlja li ta osoba djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba.
2. Članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012
treba tumačiti na način da se:
kako bi se utvrdilo može li se osobu koja je sklopila ugovor obuhvaćen točkom (c) te odredbe smatrati „potrošačem” u smislu navedene odredbe, može uzeti u obzir dojam koji je stvorilo ponašanje te osobe kod njezina suugovaratelja, a koje se, među ostalim sastoji u izostanku reakcije osobe koja se poziva na svojstvo potrošača na odredbe ugovora u kojima je označena kao poduzetnik, u okolnosti da je taj ugovor sklopila putem posrednika, koji obavlja profesionalne djelatnosti u području obuhvaćenom navedenim ugovorom, a koji je nakon potpisa tog ugovora ispitivao drugu stranu o mogućnosti iskazivanja poreza na dodanu vrijednost na pripadajućem računu, ili u okolnosti da je nedugo nakon sklapanja ugovora prodao robu koja je predmet ugovora i ostvario moguću dobit.
3. Članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012
treba tumačiti na način da:
kada se pokaže nemogućim u dovoljnoj mjeri utvrditi, u okviru opće ocjene informacija koje su na raspolaganju nacionalnom sudu, određene popratne okolnosti sklapanja ugovora, osobito kada je riječ o informacijama iz tog ugovora ili intervenciji posrednika prilikom tog sklapanja, taj sud treba ocijeniti te informacije u skladu s pravilima nacionalnog prava, uključujući s obzirom na pitanje treba li sumnja ići u korist osobe koja se poziva na svojstvo „potrošača” u smislu te odredbe.
Potpisi