Language of document : ECLI:EU:T:2021:186

PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)

14. travnja 2021.(*)

„Dizajn Zajednice – Višestruka prijava za registraciju dizajna Zajednice koji prikazuje gimnastičke ili športske aparate i artikle – Pravo prvenstva – Članak 41. Uredbe (EZ) br. 6/2002 – Prijava na temelju Ugovora o suradnji na području patenata – Članak 4. Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva – Rok prvenstva”

U predmetu T‑579/19,

The KaiKai Company Jaeger Wichmann GbR, sa sjedištem u Münchenu (Njemačka), koji zastupa J. Hellmann‑Cordner, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa D. Walicka, u svojstvu agenta,

tuženika,

povodom tužbe podnesene protiv odluke trećeg žalbenog vijeća EUIPO‑a od 13. lipnja 2019. (predmet R 573/2019‑3), koja se odnosi na prijavu za registraciju gimnastičkih ili športskih aparata i artikala kao dizajna Zajednice u kojoj se ističe pravo prvenstva međunarodne patentne prijave podnesene na temelju Ugovora o suradnji na području patenata,

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, G. De Baere i G. Steinfatt (izvjestiteljica), suci,

tajnik: E. Coulon,

uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 20. kolovoza 2019.,

uzimajući u obzir odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 15. studenoga 2019.,

uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

 Međunarodno pravo

1        Pariška konvencija za zaštitu industrijskog vlasništva potpisana je u Parizu (Francuska) 20. ožujka 1883., a posljednji je put revidirana u Stockholmu (Švedska) 14. srpnja 1967. te izmijenjena i dopunjena 28. rujna 1979. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 828., br. 11851, str. 305., u daljnjem tekstu: Pariška konvencija). Sve države članice Europske unije potpisnice su te konvencije.

2        Članak 4. odjeljak A stavak 1. Pariške konvencije određuje:

„Svaka osoba koja podnese urednu prijavu patenta, korisnog modela, industrijskog dizajna ili žiga u jednoj [od zemalja potpisnica Pariške konvencije], ili njezin pravni sljednik, uživa, za potrebe podnošenja u drugim zemljama, pravo prvenstva u rokovima utvrđenim u daljnjem tekstu.”

3        Članak 4. odjeljak C stavak 1. Pariške konvencije glasi kako slijedi:

„Gore navedeni rokovi u svezi prava prvenstva jesu dvanaest mjeseci za patente i korisne modele i šest mjeseci za industrijski dizajn i žigove.”

4        Članak 4. odjeljak E Pariške konvencije propisuje:

„(1)      Ako se prijava industrijskog dizajna podnosi u jednoj zemlji na temelju prava prvenstva prijave korisnog modela, rok prvenstva isti je kao i rok utvrđen za industrijski dizajn.

(2)      Nadalje, dopušteno je u jednoj zemlji podnijeti prijavu korisnog modela na temelju prava prvenstva patentne prijave i obratno.” [neslužbeni prijevod]

5        Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) iz Priloga 1.C Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) potpisan je u Marakešu (Maroko) 15. travnja 1994. i potvrđen Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.) (u daljnjem tekstu: Sporazum TRIPS). Članice WTO‑a, uključujući sve države članice Europske unije, kao i samu Europsku uniju, stranke su sporazuma TRIPS.

6        Članak 2. Sporazuma TRIPS, naslovljen „Konvencije o intelektualnom vlasništvu”, određuje:

„1.      U vezi s dijelovima II., III. i IV. ovog Sporazuma, članice se usklađuju s člancima 1. do 12. i člankom 19. Pariške konvencije [za zaštitu industrijskog vlasništva, kako je revidirana u Stockholmu 14. srpnja 1967.].

2.      Ništa u dijelovima I. do IV. ovog Sporazuma ne odstupa od postojećih obveza koje članice imaju jedna prema drugoj sukladno Pariškoj konvenciji […]”

7        Ugovor o suradnji na području patenata sklopljen je u Washingtonu 19. lipnja 1970. i posljednji put izmijenjen 3. listopada 2001. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1160., br. 18336, str. 231., u daljnjem tekstu: PCT). Sve države članice Unije stranke su PCT‑a.

8        Članak 1. stavak 2. PCT‑a predviđa:

„Nijedna se odredba iz ovog Ugovora ne smije tumačiti kao ograničavanje prava predviđenih Pariškom konvencijom za zaštitu industrijskog vlasništva bilo kojem državljaninu ili osobi koja ima prebivalište u bilo kojoj zemlji potpisnici te Konvencije.”

9        Člankom 2. točkama (i) i (ii) PCT‑a određuje se:

„Za potrebe ovog Ugovora i Pravilnika te ako nije izričito drukčije navedeno:

i)      ‚prijava’ znači prijavu za zaštitu izuma; upućivanja na ‚prijavu’ tumače se kao upućivanja na prijave patenata za izume, izumiteljskih certifikata, korisnih certifikata, korisnih modela, dopunskih patenata ili certifikata, dopunskih izumiteljskih certifikata i dopunskih korisnih certifikata;

ii)      upućivanja na ‚patent’ tumače se kao upućivanja na patente za izume, izumiteljske certifikate, korisne certifikate, korisne modele, dopunske patente ili certifikate, dopunske izumiteljske certifikate i dopunske korisne certifikate […]”

10      Članak 3. stavak 1. PCT‑a glasi kako slijedi:

„Prijave za zaštitu izuma u bilo kojoj državi ugovornici mogu se podnositi kao međunarodne prijave u skladu s ovim ugovorom.”

 Pravo Unije

11      Članak 41. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45. i ispravci SL 2018., L 72., str. 42. i SL 2020., L 415., str. 89.) glasi kako slijedi:

„Osoba koja je pravilno podnijela prijavu za registraciju dizajna ili korisnog modela u bilo kojoj ili za bilo koju državu potpisnicu Pariške konvencije o zaštiti industrijskog vlasništva ili Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije, ili njezini pravni sljednici, u svrhu podnošenja prijave za registraciju dizajna Zajednice u odnosu na isti dizajn ili korisni model, uživa pravo prvenstva od šest mjeseci od datuma podnošenja prve prijave.”

 Okolnosti spora

12      Tužitelj The KaiKai Company Jaeger Wichmann GbR 24. listopada 2018. podnio je Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) na temelju Uredbe br. 6/2002 višestruku prijavu za registraciju u odnosu na dvanaest dizajna Zajednice. Proizvodi u kojima bi ti dizajni trebali biti sadržani obuhvaćeni su razredom 21–02 u smislu Sporazuma iz Locarna od 8. listopada 1968., kako je izmijenjen, kojim se ustanovljuje Međunarodna klasifikacija za industrijski dizajn i odgovaraju sljedećem opisu: „gimnastički ili športski aparati i artikli”. Tužitelj je za sve te dizajne istaknuo pravo prvenstva koje se temeljilo na međunarodnoj prijavi patenta PCT/EP2017/077469, podnesenoj 26. listopada 2017. Europskom patentnom uredu (EPO).

13      Dopisom od 31. listopada 2018. ispitivač EUIPO‑a obavijestio je tužitelja da je višestruka prijava prihvaćena u cijelosti, ali da je zatraženo pravo prvenstva odbijeno za sve dizajne s obzirom na to da je datum ranije prijave prethodio više od šest mjeseci datumu podnošenja višestruke prijave.

14      Nakon što je tužitelj ostao pri svojem zahtjevu za priznanje prava prvenstva i zatražio donošenje odluke protiv koje se može podnijeti žalba, ispitivač je odlukom od 16. siječnja 2019. odbio pravo prvenstva za sve dizajne Zajednice.

15      U prilog svojoj odluci ispitivač je naveo, oslanjajući se na točku 6.2.1.1. Smjernica za ispitivanje registriranih dizajna Zajednice od 1. listopada 2018. (u daljnjem tekstu: EUIPO‑ove smjernice), da prijava na temelju PCT‑a – čak i ako se na njoj načelno može temeljiti pravo prvenstva u skladu s člankom 41. Uredbe br. 6/2002, s obzirom na to da široka definicija pojma „patent” iz članka 2. PCT‑a također uključuje i korisne modele – također podliježe roku prvenstva od šest mjeseci, koji u ovom slučaju nije bio poštovan.

16      Tužitelj je 14. ožujka 2019. podnio žalbu EUIPO‑u protiv ispitivačeve odluke na temelju članaka 55. do 60. Uredbe br. 6/2002.

17      Odlukom od 13. lipnja 2019. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) treće žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je tužiteljevu žalbu protiv ispitivačeve odluke. Ono je u biti smatralo da je potonji pravilno primijenio članak 41. stavak 1. Uredbe br. 6/2002, koji vjerno odražava odredbe Pariške konvencije.

18      U tom je pogledu utvrdilo da, u skladu s člankom 4. odjeljkom A stavkom 1. i člankom 4. odjeljkom C stavkom 1. Pariške konvencije, svaka osoba koja na nacionalnoj razini podnese urednu prijavu dizajna ili korisnog modela uživa pravo prvenstva u roku od dvanaest mjeseci za patente i korisne modele te šest mjeseci za dizajn i žigove. Osim toga, iz članka 4. odjeljka E stavka 1. te konvencije proizlazi da se u slučaju naknadne prijave dizajna pravo prvenstva prijave korisnog modela može isticati u roku prvenstva od šest mjeseci koji se primjenjuje na dizajne. S druge strane, u skladu s člankom 4. odjeljkom E stavkom 2. navedene konvencije, pravo prvenstva patentne prijave može se isticati za naknadnu prijavu korisnog modela u roku prvenstva od dvanaest mjeseci, koji se primjenjuje na korisne modele i patente, i obratno. Žalbeno vijeće smatralo je da Pariška konvencija stoga ne sadržava nijednu odredbu prema kojoj bi patentna prijava dovela do nastanka prava prvenstva za prijavu dizajna.

19      Žalbeno vijeće je također je utvrdilo da se članak 4. Pariške konvencije, u skladu s člankom 2. stavkom 1. Sporazuma TRIPS, mutatis mutandis primjenjuje na Europsku uniju, koja je članica WTO‑a. S obzirom na to, smatralo je da Pariška konvencija uopće nije nadređena odredbama Uredbe br. 6/2002 jer ona ne predstavlja poseban sporazum u smislu članka 19. navedene konvencije. Stoga mogućnost pozivanja na pravo prvenstva treba ocijeniti samo s obzirom na navedenu uredbu.

20      Osim toga, žalbeno vijeće smatralo je da je tekst članka 41. Uredbe br. 6/2002 jednoznačan i da prema njemu rok prvenstva iznosi šest mjeseci računajući od datuma ranijeg podnošenja, a da pravo prvenstva proizlazi isključivo iz pravilnog podnošenja prijave za registraciju dizajna ili korisnog modela, a ne iz patentne prijave. Oslanjajući se na točku 6.2.1.1. EUIPO‑ovih smjernica, žalbeno vijeće priznalo je da pojam korisnog modela treba tumačiti u širem smislu, tako da uključuje međunarodne patentne prijave podnesene na temelju PCT‑a jer su potonje obuhvaćale korisne modele, u skladu s definicijom iz članka 2. točke (ii) PCT‑a. Međutim, prema mišljenju žalbenog vijeća, to široko tumačenje ne može imati nikakav utjecaj na trajanje zakonskog roka prvenstva od šest mjeseci, tako da se u tom roku također treba istaknuti pravo prvenstva patentne prijave podnesene na temelju PCT‑a.

21      Osim toga, žalbeno vijeće smatralo je da ne postoji nikakva proturječnost između dvaju rješenja Bundespatentgerichta (Savezni patentni sud, Njemačka) od 10. studenoga 1967. na koje se pozvao tužitelj i članka 41. Uredbe br. 6/2002 jer se ta rješenja odnose na isticanje prava prvenstva za naknadne prijave korisnih modela, a ne za prijave dizajna.

22      Slijedom toga, žalbeno vijeće smatralo je da je tužitelj mogao isticati pravo prvenstva na osnovi međunarodne patentne prijave podnesene 26. listopada 2017. na temelju PCT‑a samo u roku od šest mjeseci od tog datuma, odnosno do 26. travnja 2018.

 Zahtjevi stranaka

23      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        poništi ispitivačevu odluku od 16. siječnja 2019. u dijelu u kojem nije priznato prvenstvo dizajna Zajednice br. 5807179‑0001‑0012; prizna zatraženo prvenstvo od 26. listopada 2017. i ispravi Obavijest o dizajnu Zajednice uz navođenje prvenstva;

–        naloži EUIPO‑u da mu nadoknadi pristojbu na žalbu;

–        naloži EUIPO‑u snošenje troškova.

–        podredno, održi raspravu.

24      EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost

25      Drugi dio tužiteljeva tužbenog zahtjeva podijeljen je u dvije točke. Prvim dijelom tužitelj zahtijeva poništenje ispitivačeve odluke od 16. siječnja 2019. jer prvenstvo ranije međunarodne patentne prijave nije priznato za predmetne dizajne Zajednice.

26      U tom pogledu valja podsjetiti da se, u skladu s člankom 61. stavcima 1. i 3. Uredbe br. 6/2002, tužba Općem sudu – koji je nadležan za poništavanje i izmjenu pobijane odluke – može podnijeti protiv te, a ne protiv ispitivačeve, odluke.

27      Osim toga, u skladu s člankom 61. stavkom 6. iste uredbe, EUIPO je obavezan poduzeti potrebne mjere kako bi postupio u skladu s presudom Općeg suda. Stoga, budući da je ispitivačeva odluka od 16. siječnja 2019. bila predmetom žalbe koja je dovela do pobijane odluke, u slučaju njezina poništenja na žalbenom je vijeću da je preispita s obzirom na ovu presudu.

28      Prvu točku drugog dijela tužbenog zahtjeva stoga valja odbaciti kao nedopuštenu.

29      Što se tiče druge točke drugog dijela tužbenog zahtjeva, kojim tužitelj traži da Opći sud prizna istaknuto pravo prvenstva i ispravi objavu predmetnih dizajna Zajednice navodeći navedeno prvenstvo, valja podsjetiti na to da, u okviru tužbe podnesene pred sudom Unije protiv odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a, iz članka 61. stavka 6. Uredbe br. 6/2002 proizlazi da nije na Općem sudu da izdaje naloge EUIPO‑u, koji je zapravo dužan izvući zaključke iz izreke i obrazloženja presude Općeg suda (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2018., Gramberg/EUIPO – Mahdavi Sabet (Navlaka za mobilni telefon), T‑166/15, EU:T:2018:100, t. 96.; vidjeti također, u tom smislu i po analogiji, presudu od 25. studenoga 2015., Jaguar Land Rover/OHIM (Oblik automobila), T‑629/14, neobjavljena, EU:T:2015:878, t. 10.).

30      Zato je druga točka drugog dijela tužiteljeva tužbenog zahtjeva nedopuštena i, stoga, i taj tužbeni zahtjev u cijelosti.

31      Što se tiče petog dijela tužiteljeva tužbenog zahtjeva, koji je istaknut podredno, valja utvrditi da je zahtjev za održavanje rasprave koji je postavljen u tužbi preuranjen s obzirom na odredbe Poslovnika Općeg suda. Naime, iz sudske prakse proizlazi da se podnošenje zahtjeva za održavanje rasprave, kao i ispitivanje njezine korisnosti od strane Općeg suda, mogu obaviti tek kada, nakon zatvaranja pisanog dijela postupka, stranke i Opći sud raspolažu svim elementima spisa i argumentacijom svih stranaka na temelju kojih se mogu izjasniti o korisnosti održavanja rasprave (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 2017., Erdinger Weißbräu Werner Brombach/EUIPO (Oblik velike čaše), T‑857/16, neobjavljena, EU:T:2017:754, t. 13.; vidjeti također po analogiji presudu od 3. ožujka 2015., Schmidt Spiele/OHIM (Prikaz ploče za društvene igre), T‑492/13 i T‑493/13, EU:T:2015:128, t. 10.).

32      Dopisom od 18. studenoga 2019. kojim se tužitelja obavještava o odgovoru na tužbu i zatvaranju pisanog dijela postupka tajništvo Općeg suda skrenulo je tužiteljevu pozornost na odredbe članka 106. Poslovnika i napomenulo da rok za podnošenje zahtjeva za održavanje rasprave teče samo jednom, i to počevši od navedene obavijesti. Međutim, tužitelj nije podnio novi zahtjev za održavanje rasprave u roku od tri tjedna, predviđenom tom odredbom.

33      U tim je okolnostima Opći sud odlučio, primjenom članka 106. stavka 3. Poslovnika, da će odluku donijeti bez provođenja usmenog dijela postupka.

 Meritum

34      U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na bitnoj povredi postupka, a drugi na povredi Uredbe br. 6/2002, u vezi s pravnim pravilom koje se odnosi na njezinu primjenu, u skladu s člankom 61. stavkom 2. navedene uredbe.

35      Opći sud smatra svrsishodnim najprije ispitati drugi tužbeni razlog koji je iznio tužitelj. Taj tužbeni razlog treba shvatiti na način da se temelji na pogrešnom tumačenju i primjeni članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002. Naime, iako je točno da je glava II. tužbe naslovljena „Neprimjenjivost članka 41. [Uredbe br. 6/2002]”, tužitelj u točkama 12. i 21. tužbe pojašnjava da se „osobito poziva na […] povredu Uredbe [br. 6/2002], u vezi s pravnim pravilom koje se odnosi na njezinu primjenu, u skladu s člankom 61. stavkom 2. [te uredbe br. 6/2002]”, i da „smatra da je u ovom predmetu osobito važno kod tumačenja odredbi [navedene uredbe] uzeti u obzir sve relevantne odredbe Pariške konvencije”.

36      Tužitelj u biti tvrdi da je žalbeno vijeće pogrešno zaključilo da je pravo prvenstva za dvanaest dizajna Zajednice na koje se odnosi višestruka prijava za registraciju od 24. listopada 2018., koja se temelji na međunarodnoj patentnoj prijavi od 26. listopada 2017., zatraženo izvan roka. U tom pogledu tužitelj se poziva na rok prvenstva od dvanaest mjeseci za patente predviđen Pariškom konvencijom i tvrdi da rok od šest mjeseci predviđen Uredbom br. 6/2002 za korisne modele nije primjenjiv u ovom slučaju.

37      Drugi tužbeni razlog sadržava dva dijela. Kao prvo, tužitelj prigovara žalbenom vijeću da je pogriješilo smatrajući da su sve prijave koje su podnesene na temelju PCT‑a obuhvaćene pojmom „korisni model” u smislu članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002.

38      Kao drugo, tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće, s obzirom na nepostojanje jasnog pravila u Uredbi br. 6/2002 u pogledu prvenstva koje proizlazi iz međunarodne patentne prijave, trebalo uzeti u obzir relevantne odredbe Pariške konvencije, koje čine temelj navedene uredbe. Budući da se člankom 4. odjeljkom C stavkom 1. te konvencije predviđa rok prvenstva od dvanaest mjeseci za patente i da se navedena konvencija temelji na načelu prema kojem je ranija prijava odlučujuća za rok prvenstva ako se ono temelji na različitom pravu, neovisno o prirodi prava na koje se odnosi naknadna prijava, žalbeno vijeće nije trebalo prihvatiti rok od šest mjeseci.

39      Uvodno valja istaknuti da je žalbeno vijeće u pobijanoj odluci priznalo da pravo prvenstva proizlazi iz međunarodne patentne prijave podnesene na temelju PCT‑a. U tom se pogledu oslonilo na točku 6.2.1.1. EUIPO‑ovih smjernica, u kojoj se navodi da se za ispitivanje registriranih dizajna Zajednice „može isticati prvenstvo međunarodne prijave podnesene u skladu s [PCT‑om] na temelju članka 2. tog ugovora, koji definira pojam ‚patent’ u širem smislu, tako da obuhvaća i korisne modele”.

40      Slijedom toga, žalbeno vijeće priznalo je da je međunarodna patentna prijava PCT/EP2017/077469, koju je tužitelj podnio 26. listopada 2017., dovela do nastanka prava prvenstva u okviru naknadne prijave dizajna Zajednice. To utvrđenje nije dovedeno u pitanje u ovom slučaju.

 Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnom tumačenju pojma „korisni model” iz članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002

41      Prvim dijelom drugog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće pogrešno široko protumačilo pojam „korisni model” iz članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, i to na temelju pogrešnog tumačenja članka 2. PCT‑a.

42      On osporava EUIPO‑ovo tumačenje prema kojem je prijava podnesena na temelju PCT‑a samo prijava korisnog modela ili je barem istovjetna prijavi korisnog modela. Članak 2. točka (ii) PCT‑a, na koji se poziva EUIPO, ne definira pojam prijave podnesene na temelju PCT‑a kao takve. Međunarodna patentna prijava istodobno je patentna prijava i prijava korisnog modela.

43      EUIPO osporava tužiteljeve argumente.

44      Najprije valja utvrditi da je tužiteljeva argumentacija dvosmislena. Naime, on osporava široko tumačenje žalbenog vijeća u pogledu pojma „korisni model”, iako je, kao što to proizlazi iz točke 39. ove presude, to tumačenje omogućilo žalbenom vijeću da utvrdi da međunarodna patentna prijava može biti temelj prava prvenstva u smislu članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002. Kao što je to istaknulo žalbeno vijeće u točki 16. pobijane odluke, tekst navedene odredbe ne predviđa izričito postojanje prava prvenstva koje proizlazi iz podnošenja međunarodne patentne prijave. Stoga je pravo prvenstva koje je tužitelj zatražio u okviru svoje naknadne prijave dizajna ispitano samo na temelju širokog tumačenja navedenog pojma koje je primijenio EUIPO. Prema tome, kao što to EUIPO ističe u odgovoru na tužbu, tužiteljeva argumentacija potonjem ne donosi nikakve koristi i stoga je treba odbiti.

45      U svakom slučaju, valja naglasiti da se prema definiciji iz članka 2. točke (ii) PCT‑a „upućivanja na ‚patent’ tumače […] kao upućivanja na patente za izume, izumiteljske certifikate, korisne certifikate, korisne modele […]”. Iz toga slijedi da patentne prijave podnesene na temelju PCT‑a uključuju korisne modele, kao što je to žalbeno vijeće navelo u točki 16. pobijane odluke.

46      Točno je, kao što to pravilno tvrdi tužitelj, da to utvrđenje ne podrazumijeva istovjetnost pojmova „patent” i „korisni model” niti podrazumijeva da pojam „korisni model” obuhvaća pojam „patent”.

47      U tom pogledu valja istaknuti da se, u skladu s člankom 3. stavkom 1. PCT‑a, prijave za zaštitu izuma u bilo kojoj državi ugovornici mogu podnositi kao međunarodne prijave u skladu s tim ugovorom. Osim toga, u skladu s njegovim člankom 2. točkom (i), „upućivanja na ,prijavu’ tumače se kao upućivanja na prijave patenata za izume, izumiteljskih certifikata, korisnih certifikata, korisnih modela, dopunskih patenata ili certifikata, dopunskih izumiteljskih certifikata i dopunskih korisnih certifikata”. Iz toga slijedi da PCT ne pravi razliku s obzirom na različita prava kojima različite odabrane države zaštićuju izum.

48      U tim okolnostima, kako se dio prijava korisnih modela ne bi neopravdano isključio, EUIPO‑ovo široko tumačenje omogućuje prihvaćanje svih međunarodnih patentnih prijava podnesenih na temelju PCT‑a kao temelja prava prvenstva, čime se izbjegava onemogućavanje pravne zaštite prava industrijskog vlasništva na koju se odnosi PCT. Iako međunarodne patentne prijave tako mogu stvoriti pravo prvenstva za dizajn na temelju članka 41. Uredbe br. 6/2002, to ne mijenja patentne prijave u prijave korisnih modela niti ih automatski podvrgava pravilima koja su za njih namijenjena.

49      S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da je žalbeno vijeće, iako se tekst članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 izričito ne odnosi na isticanje prava prvenstva koje se temelji na patentu, pravilno uzelo u obzir međunarodne patentne prijave u okviru navedenog članka. To široko tumačenje navedene odredbe u skladu je sa strukturom PCT‑a, a to je osigurati, u slučaju međunarodne prijave, jednaku zaštitu korisnih modela i patenata.

50      Iz toga slijedi da žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku time što je isticanje prava prvenstva koje se temelji na međunarodnoj patentnoj prijavi koju je tužitelj podnio na temelju PCT‑a smatralo uređenim člankom 41. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002 u pogledu pitanja može li se pravo prvenstva temeljiti na takvoj međunarodnoj patentnoj prijavi.

 Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na neuzimanju u obzir članka 4. odjeljka C stavka 1. Pariške konvencije za određivanje roka prvenstva

51      Drugim dijelom drugog tužbenog razloga tužitelj smatra da je žalbeno vijeće, s obzirom na to da rok od šest mjeseci predviđen člankom 41. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002 nije bio primjenjiv u ovom slučaju, trebalo primijeniti pravila Pariške konvencije, koja u svojem članku 4. odjeljku C stavku 1. predviđa rok od dvanaest mjeseci za pravo prvenstva koje se temelji na patentnoj prijavi.

–       Relevantnost Pariške konvencije za tumačenje članka 41. Uredbe br. 6/2002

52      Tužitelj se protivi tumačenju Uredbe br. 6/2002 koje je usvojilo žalbeno vijeće, prema kojem su uvjeti za isticanje prava prvenstva iscrpno utvrđeni tom uredbom i odražavaju odredbe Pariške konvencije, tako da nije potrebno uputiti na nju.

53      Tužitelj smatra da, s obzirom na nepostojanje jasnog pravila u Uredbi br. 6/2002 u pogledu prvenstva koje proizlazi iz međunarodne patentne prijave, odredbe Pariške konvencije treba uzeti u obzir u okviru postupka registracije pred EUIPO‑om.

54      EUIPO osporava tužiteljevu argumentaciju. Uredbom br. 6/2002 pravilno se provode relevantna pravila Pariške konvencije koja se odnose na dizajn. Jednoznačni tekst članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 jasno izražava želju zakonodavca Unije da za prijave za dizajn Zajednice predvidi iscrpnu uredbu u vezi s rokom za isticanje prava prvenstva. Stoga, izravna ili analogna primjena Pariške konvencije nije ni nužna ni primjerena.

55      U tom pogledu valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tumačenje odredbe prava Unije zahtijeva da se u obzir uzme ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi kao i ciljevi te svrha akta kojeg je ona dio. Nastanak neke odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje (vidjeti presudu od 11. studenoga 2020., EUIPO/John Mills, C‑809/18 P, EU:C:2020:902, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

56      Kada je riječ o tekstu članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, valja istaknuti da on ne predviđa situaciju u kojoj je podnesena prijava za dizajn, pri čemu se ističe pravo prvenstva koje se temelji na patentnoj prijavi te stoga ne uređuje ni rok za isticanje prava prvenstva u toj situaciji.

57      Stoga, suprotno onomu što se čini da tvrdi EUIPO, članak 41. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 ne uređuje na iscrpan način pitanje roka u kojem se može isticati prvenstvo u okviru naknadne prijave za dizajn.

58      Što se tiče nastanka članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, valja istaknuti da se u odlomcima pripremnih akata navodi da odredbe navedene uredbe koje se odnose na pravo prvenstva imaju za cilj uskladiti tu uredbu s Pariškom konvencijom u pogledu prava prvenstva i njegova roka (vidjeti Prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o dizajnu Zajednice od 3. prosinca 1993., COM(93) 342 final‑COD 463, obrazloženje, dio II., glava IV. odjeljak 2.).

59      Veza između prava prvenstva predviđenog u članku 41. stavku 1. Uredbe br. 6/2002 i Pariške konvencije također se odražava u samom tekstu te odredbe, prema kojem pravo prvenstva uživa „osoba koja je pravilno podnijela prijavu za registraciju […] u bilo kojoj ili za bilo koju državu potpisnicu Pariške konvencije o zaštiti industrijskog vlasništva ili Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije...”. Na temelju tog upućivanja može se zaključiti da je svrha članka 41. Uredbe br. 6/2002 uzeti u obzir obvezu koju stvara Pariška konvencija i koja je na članicama WTO‑a da poštuju prava prvenstva koja proizlaze iz pravilnog podnošenja prijave za zaštitu u jednoj od država stranaka jedne od tih konvencija.

60      Naime, budući da je Unija, kao članica WTO‑a, stranka Sporazuma TRIPS, ona je dužna, koliko je to moguće, tumačiti svoje zakonodavstvo o intelektualnom vlasništvu s obzirom na tekst i svrhu navedenog sporazuma. Međutim, članak 2. stavak 1. Sporazuma TRIPS propisuje da će, što se tiče dijelova II., III. i IV. tog sporazuma, države potpisnice poštovati članke 1. do 12. i članak 19. Pariške konvencije (vidjeti, za pravo žigova, presude od 16. studenoga 2004., Anheuser‑Busch, C‑245/02, EU:C:2004:717, t. 42. i navedenu sudsku praksu; i od 11. studenoga 2020., EUIPO/John Mills, C‑809/18 P, EU:C:2020:902, t. 64.). To utvrđenje, koje proizlazi iz sudske prakse u kontekstu prava žigova, može se primijeniti na pravo dizajna jer su, kao što proizlazi iz obrazloženja Prijedloga uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o dizajnu Zajednice od 3. prosinca 1993., COM(93) 342 final‑COD 463, pravila o pravu prvenstva iz Uredbe br. 6/2002 sastavljena po analogiji s gotovo istovjetnim odredbama Prijedloga uredbe o žigu Zajednice.

61      Osim toga, valja podsjetiti na sudsku praksu Suda prema kojoj, čak i kad Unija nije ugovorna stranka međunarodnog sporazuma koji su zaključile njezine države članice, nego je na temelju međunarodnog ugovora kojeg je ona stranka dužna ne ometati ispunjenje obveza država članica na temelju tog sporazuma, pojmove sadržane u aktu sekundarnog prava Unije treba tumačiti na način da i dalje budu usklađeni s navedenim sporazumom i navedenim ugovorom, uzimajući u obzir i kontekst u kojem se ti pojmovi nalaze i svrhu koja se želi postići relevantnim odredbama sporazuma u području intelektualnog vlasništva, s obzirom na to da se ta sudska praksa ne primjenjuje samo na pravo žigova, već i u drugim područjima prava intelektualnog vlasništva (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 50. i 56., i od 15. studenoga 2012., Bericap Záródástechnikai, C‑180/11, EU:C:2012:717, t. 69. i 70.).

62      Što se tiče prava prvenstva, valja istaknuti da to pravo proizlazi iz članka 4. Pariške konvencije (vidjeti, kad je riječ o pravu prvenstva predviđenom u članku 29. Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), presudu od 15. studenoga 2001., Signal Communications/OHIM (TELEYE), T‑128/99, EU:T:2001:266, t. 37.).

63      Iz toga slijedi da, što se tiče tumačenja članka 41. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, valja uzeti u obzir odredbe Pariške konvencije.

64      Tužitelj stoga pravilno tvrdi da, s obzirom na to da rok prvenstva koji proizlazi iz ranije međunarodne patentne prijave nije predviđen Uredbom br. 6/2002, valja primijeniti propise na kojima se ona temelji, odnosno Parišku konvenciju, iz koje valja uzeti u obzir – kao referencu za tumačenje te uredbe i kao dodatni izvor – odredbe koje se odnose na određivanje roka za isticanje prava prvenstva na temelju patentne prijave u okviru naknadne prijave dizajna.

65      Naposljetku, valja primijetiti da je žalbeno vijeće, iako je priznalo, iz istih razloga kao i tužitelj, da se Pariška konvencija primjenjuje mutatis mutandis na Europsku uniju, u tom kontekstu, smatralo da ne postoji nikakva nadređenost te konvencije u odnosu na odredbe Uredbe br. 6/2002 jer ona ne predstavlja poseban sporazum u smislu članka 19. navedene konvencije i da bi se mogućnost pozivanja na pravo prvenstva trebala ocijeniti isključivo s obzirom na navedenu uredbu.

66      Međutim, kad je riječ o pitanju roka prvenstva u okolnostima poput onih u ovom slučaju, ne radi se o pitanju nadređenosti Pariške konvencije nad Uredbom br. 6/2002. Naime, kao što to proizlazi iz točaka 56. i 57. ove presude, cilj je primjene te konvencije popuniti prazninu navedene uredbe, koja ne govori ništa u pogledu roka prvenstva koji proizlazi iz međunarodne patentne prijave.

–       Rok prvenstva koji proizlazi iz međunarodne patentne prijave u skladu s člankom 4. Pariške konvencije

67      Tužitelj se poziva na odredbe članka 4. Pariške konvencije, osobito na članak 4. odjeljak C stavak 1. Budući da se u ovom slučaju zahtjev za prvenstvo odnosi na prijavu podnesenu na temelju PCT‑a i stoga na patentnu prijavu u smislu članka 4. odjeljka A stavka 1. Pariške konvencije, iz toga proizlazi da se na podnošenje njegove višestruke prijave dizajna primjenjuje rok prvenstva od dvanaest mjeseci, u skladu s člankom 4. odjeljkom C stavkom 1. Pariške konvencije.

68      EUIPO u biti odgovara da tužitelj nije dokazao da Pariška konvencija sadržava pravila koja se odnose na sporni rok. S jedne strane, on se ne poziva ni na jednu odredbu Pariške konvencije kojom se posebno uređuje isticanje prvenstva koje se temelji na ranijoj patentnoj prijavi u okviru prijave dizajna i, s druge strane, ta konvencija ne predviđa opće pravilo koje se primjenjuje na sve moguće situacije naknadne prijave.

69      EUIPO smatra da Pariška konvencija uređuje samo dvije situacije u kojima se prvenstvo prava zaštite može isticati u okviru naknadne prijave prava na zaštitu različite prirode. Te dvije situacije uređene su člankom 4. odjeljkom E navedene konvencije i, u oba slučaja, rok ovisi o prirodi naknadne prijave.

70      U tom pogledu nesporno je da tužitelj u okviru prijave dizajna ističe pravo prvenstva koje se temelji na ranijoj međunarodnoj prijavi patenta.

71      Međutim, primjenjivi rokovi prvenstva, prema članku 4. odjeljku C stavku 1. Pariške konvencije, ovise o prirodi prava o kojem je riječ. Pod pretpostavkom da naknadna prijava i prijava na kojoj se temelji isticanje prava prvenstva imaju isti predmet, rok prvenstva je, u skladu s tom odredbom, dvanaest mjeseci za patent i korisni model, dok je za dizajn šest mjeseci.

72      Kao što je EUIPO pravilno utvrdio, Pariška konvencija ne sadržava nikakvo izričito pravilo o roku prvenstva koji se primjenjuje na situaciju u kojoj se naknadna prijava odnosi na dizajn, dok se zahtjev za priznanje prvenstva temelji na ranijoj međunarodnoj patentnoj prijavi.

73      EUIPO također pravilno ističe da Pariška konvencija u svojem članku 4. odjeljku E stavku 1. sadržava pravilo koje predviđa da je rok prvenstva koji je određen za kasnije pravo odlučujući ako je to kasnije pravo dizajn i ako je ranije pravo korisni model.

74      Nasuprot tomu, što se tiče članka 4. odjeljka E stavka 2. Pariške konvencije, koji određuje da podnošenje patentne prijave može služiti kao osnova i temelj prava prvenstva u pogledu naknadnog podnošenja korisnog modela i obratno, valja istaknuti da ta odredba ne daje nikakvu naznaku u pogledu roka prvenstva, suprotno onomu što se čini da EUIPO predlaže.

75      Stoga se postavlja pitanje odražava li članak 4. odjeljak E stavak 1. Pariške konvencije, kao jedino izričito pravilo u vezi sa slučajem dviju uzastopnih prijava koje se odnose na prava s različitim rokovima prvenstva, opće pravilo prema kojem je rok prvenstva koji proizlazi iz prirode kasnijeg prava odlučujući ili je, naprotiv, riječ o iznimci od općeg pravila prema kojem je priroda ranijeg prava ta koja određuje trajanje roka prvenstva.

76      Pozivajući se na dva rješenja Bundespatentgerichta (Savezni patentni sud) od 10. studenoga 1967. i njemačke znanstvene članke, tužitelj ističe da se u pogledu roka prvenstva valja osloniti na ranije pravo u slučaju zahtjeva za priznanje prava prvenstva za različita prava zaštite. U navedenim rješenjima Bundespatentgericht (Savezni patentni sud) navodi, među ostalim, memorandum uz dodatni akt iz Bruxellesa (Denkschrift zur Brüsseler Zusatzakte), dokument s objašnjenjima iz 1903. o reviziji, tijekom Konferencije u Bruxellesu 1900., Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva iz 1883., iz kojeg proizlazi da je svrha međunarodnih prava prvenstava bila omogućiti onima koji žele dobiti međunarodnu zaštitu prava industrijskog vlasništva da postupaju u fazama, čineći prijavu u drugim državama ovisnom o uspjehu prve prijave, najčešće u vlastitoj državi. U skladu s navedenim dokumentom, upravo je u tom smislu rok prava prvenstva utemeljen na patentu trebao trajati šest do dvanaest mjeseci jer je, osobito u Njemačkoj, prva faza ispitivanja mogućnosti zaštite patenta već sama po sebi trajala sedam mjeseci.

77      Iz logike svojstvene sustavu prvenstva proizlazi da, kao opće pravilo, trajanje roka prvenstva određuje priroda ranijeg prava. U tom pogledu valja istaknuti da razlog zbog kojeg je, u skladu s člankom 4. odjeljkom C stavkom 1. Pariške konvencije, rok prvenstva primjenjiv na patente i korisne modele dulji od roka koji se primjenjuje na dizajne i žigove proizlazi iz složenije prirode patenata i korisnih modela. Naime, budući da prema članku 4. odjeljku C stavku 2. Pariške konvencije rok prvenstva počinje teći od podnošenja prve prijave i da je postupak registracije patenata ili korisnih modela dulji od onog za dizajne ili žigove, postoji opasnost da pravo prvenstva koje proizlazi iz podnošenja patentne prijave ili prijave korisnog dizajna istekne ako bi se primjenjivao isti rok, koji je relativno kratak, od šest mjeseci na sva prava iz kojih može nastati pravo prvenstva. Međutim, prednost koja se želi ostvariti pravom prvenstva jest omogućavanje podnositelju prijave da procijeni izglede za dobivanje zaštite za dotični izum na temelju ranije patentne prijave podnesene u jednoj državi prije eventualnog nastojanja da naknadnom prijavom ishodi zaštitu u drugoj državi poduzimanjem potrebnih koraka i priprema te izlaganjem pripadajućim troškovima i formalnostima. U tom pogledu, što se tiče žigova, Opći sud već je podsjetio na to da su autori Pariške konvencije željeli dopustiti da jedan od korisnika prava jedne od država potpisnica te konvencije, suočen s nemogućnošću istodobnog podnošenja prijave žiga u svim tim državama, može zatražiti njegovu registraciju uzastopno u navedenim državama, dajući time međunarodnu dimenziju zaštiti koja je dobivena u jednoj od tih država članica, a da se pritom ne gomilaju formalnosti koje je potrebno ispuniti (presuda od 15. studenoga 2001., TELEY, T‑128/99, EU:T:2001:266, t. 38.).

78      Osim toga, pokazuje se dosljednim to da priroda ranijeg prava određuje trajanje roka prvenstva jer, kao što je to utvrdio Opći sud u kontekstu prava žigova (presuda od 15. studenoga 2001., TELEYE, T‑128/99, EU:T:2001:266, t. 42.), upravo na temelju prijave za registraciju tog ranijeg prava nastaje pravo prvenstva. Osim toga, rok prvenstva počinje teći od dana podnošenja navedene prijave. Ako sam nastanak prava prvenstva kao i početak roka navedenog prava ovise o ranijem pravu i njegovoj prijavi za registraciju, logično je da trajanje prava prvenstva također ovisi o ranijem pravu. Nasuprot tomu, na temelju nijednog elementa ne može se pretpostaviti da trajanje prava prvenstva u pravilu ovisi o kasnijem pravu.

79      To potvrđuju pripremni akti za prvu reviziju Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva iz 1883. do koje je došlo 1900. Naime, iz materijala i zapisnika s konferencije održane u Bruxellesu od 1. do 14. prosinca 1897. i od 11. do 14. prosinca 1900. – osobito iz cjelokupne točke 1. podneska koji je podnijela njemačka delegacija na pripremnom sastanku 1. prosinca 1897., zapisnika s četvrte sjednice od 7. prosinca 1897. i zapisnika s druge sjednice od 12. prosinca 1900. (vidjeti Akti s konferencije održane u Bruxellesu od 1. do 14. prosinca 1897. i od 11. do 14. prosinca 1900., Međunarodna unija za zaštitu industrijskog vlasništva, Bern, 1901., u daljnjem tekstu: akti s konferencije u Bruxellesu, str. 169., 209. do 212. i 379. do 382.) – proizlazi da je rok prvenstva produljen sa šest na dvanaest mjeseci za pravo prvenstva koje se temelji na patentu jer je za prethodno ispitivanje kojem su podvrgnute patentne prijave, prema njemačkom, austrijskom i mađarskom zakonodavstvu, bilo potrebno više vremena. Stoga su se dotične države smatrale spriječenima pristupiti navedenoj konvenciji zbog, prema njihovu mišljenju, previše kratkog roka prvenstva za patente jer je trajanje prethodnog ispitivanja gotovo uvijek prelazilo trajanje roka prvenstva (vidjeti akte s konferencije u Bruxellesu, str. 37.). Produljenje roka prvenstva za patente predložio je Međunarodni ured Međunarodne unije za zaštitu industrijskog vlasništva „kako bi se uzele u obzir posebne potrebe zemalja u kojima se provodi prethodno ispitivanje” (vidjeti akte s konferencije u Bruxellesu, str. 144.) te je ono, nakon toga, prihvaćeno i provedeno člankom 1. točkom II. Dodatnog akta od 14. prosinca 1900. kojim se izmjenjuje Konvencija od 20. ožujka 1883. (vidjeti akte s konferencije u Bruxellesu, str. 410.).

80      Svi ti elementi potvrđuju da je, u skladu s konceptom na kojem se temelji sustav rokova prvenstva, upravo ranije pravo odlučujuće za trajanje roka prvenstva.

81      Osim toga, činjenica da je članak 4. odjeljak E stavak 1. Pariške konvencije posebno pravilo koje predstavlja iznimku od načela prema kojem je za utvrđivanje trajanja roka prvenstva odlučujuća priroda ranijeg prava proizlazi iz samog teksta te odredbe. Naime, riječ „kada”, koja u kontekstu navedene odredbe znači „u slučaju u kojem”, označava da se to pravilo primjenjuje samo u izričito navedenom slučaju. Isto tako, niječna formulacija izražena riječju „samo” upućuje na iznimnu narav određivanja trajanja roka prvenstva upućivanjem na kasnije pravo, odnosno dizajne, iznimno od općeg pravila.

82      Priroda iznimke iz članka 4. odjeljka E stavka 1. Pariške konvencije također proizlazi iz povijesne analize koja otkriva da je članak 4. odjeljak E navedene konvencije osmišljen kako bi se primjenjivao isključivo na korisne modele. Članak 4. odjeljak E Pariške konvencije donesen je 1925. Dodavanje tog pravila o korisnim modelima pokazalo se prikladnim nakon što je 1911. područje primjene Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva iz 1883. bilo prošireno kako bi se obuhvatili navedeni korisni modeli, njihovim uključivanjem na popis prava industrijskog vlasništva čija je zaštita zajamčena navedenom konvencijom na temelju njezina članka 2. (koji je postao članak 1. stavak 2. Pariške konvencije). Dodavanjem 1925. godine navedenog odjeljka E članku 4. izbjegnuta je situacija u kojoj bi se korisni model koji je već dugo objavljen – a na koji bi bio primjenjiv rok od dvanaest mjeseci iz članka 4. odjeljka C stavka 1. Pariške konvencije – morao ponovno prijavljivati kao dizajn.

83      Tužitelj stoga pravilno tvrdi da se različito postupanje predviđeno u posebnom slučaju članka 4. odjeljka E stavka 1. Pariške konvencije između patenata i korisnih modela objašnjava, osobito, različitim trajanjem njihovih postupaka registracije jer se korisni modeli registriraju i objavljuju nakon sažetog formalnog ispitivanja, dok se patentne prijave općenito ne objavljuju prije isteka roka prvenstva od dvanaest mjeseci. Taj odjeljak dakle nije trebao proizvesti učinke izvan slučajeva koji uključuju korisne modele, suprotno onomu što se čini da tvrdi EUIPO, koji predlaže da se na podnošenje međunarodne patentne prijave primijeni šestomjesečni rok iz članka 41. Uredbe br. 6/2002 za podnošenje prijave korisnog modela, koji vjerno odražava članak 4. odjeljak E Pariške konvencije.

84      Što se tiče redoslijeda, kao u ovom slučaju, ranije patentne prijave i naknadne prijave dizajna, tužitelj pravilno tvrdi da se cilj na kojem se temelji članak 4. odjeljak E stavak 1. Pariške konvencije ne odnosi na patentne prijave. Naime, rizik od toga da patent koji je već dugo objavljen bude predmetom novog podnošenja prijave kao dizajn gotovo je nepostojeći, što potvrđuje ovaj predmet, u kojem je tužitelj 26. listopada 2017. podnio patentnu prijavu PCT/EP2017/077469 EPO‑u, dok članak 93. stavak 1. Konvencije o priznavanju europskih patenata od 5. listopada 1973. predviđa objavu tek nakon 18 mjeseci računajući od datuma podnošenja.

85      Valja utvrditi da argumenti koje EUIPO ističe kako bi potkrijepio suprotno stajalište ne mogu dovesti u pitanje zaključak prema kojem je opće pravilo na kojem se temelji Pariška konvencija to da je priroda ranijeg prava odlučujuća za određivanje trajanja roka prvenstva. Konkretno, EUIPO ne ističe nijedan argument na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da se posebno pravilo stvoreno za korisne modele treba primijeniti i na patente.

86      Slijedom toga, valja zaključiti da je žalbeno vijeće pogriješilo smatrajući da se na tužiteljev zahtjev za priznanje prava prvenstva međunarodne patentne prijave PCT/EP2017/077469 za svih dvanaest dizajna za koje je tužitelj zatražio registraciju primjenjuje rok od šest mjeseci.

87      Stoga valja prihvatiti drugi tužbeni razlog.

88      Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi, a da nije potrebno ispitati prvi tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj, da tužbu treba prihvatiti u dijelu u kojem se odnosi na poništenje pobijane odluke, a u preostalom dijelu odbiti.

 Troškovi

89      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Nužni troškovi stranaka nastali u postupku pred žalbenim vijećem smatraju se troškovima čiju je naknadu moguće tražiti primjenom članka 190. stavka 2. navedenog Poslovnika. Budući da u ovom slučaju EUIPO u biti nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova, u skladu s tužiteljevim zahtjevima.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Odluka trećeg žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 13. lipnja 2019. (predmet R 573/20193) se poništava.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      EUIPOu se nalaže snošenje troškova.

Collins

De Baere

Steinfatt

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 14. travnja 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: njemački