Predmet T‑470/11

Total SA

i

Elf Aquitaine SA

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Tržište metakrilata – Novčane kazne – Solidarna odgovornost društava majki i njihovog društva kćeri zbog protupravnog ponašanja društva kćeri – Neodgodivo i cjelovito plaćanje novčane kazne društva kćeri – Smanjenje iznosa novčane kazne društvu kćeri nakon presude Općeg suda – Komisijina pisma kojima se od društava majki zahtijeva plaćanje iznosa koji su ona vratila društvu kćeri, uvećanog za zatezne kamate – Tužba za poništenje – Akt koji se može pobijati – Dopuštenost – Zatezne kamate“

Sažetak – Presuda Općeg suda (četvrto vijeće) od 29. travnja 2015.

1.      Tužba za poništenje – Akti koji se mogu pobijati – Pojam – Akti koji proizvode obvezujuće pravne učinke – Akti koji mijenjaju pravni položaj tužitelja – Komisijin dopis kojim se zahtijeva plaćanje novčane kazne koja je solidarno izrečena većem broju društava, uvećane za zatezne kamate, nastavno na djelomičan povrat novčane kazne jednom od solidarno odgovornih društava koje je platilo cjelokupnu početnu novčanu kaznu – Nedopuštenost tužbe koja se odnosi na glavni iznos novčane kazne i dopuštenost u pogledu obveze plaćanja zateznih kamata

(čl. 263. UFEU‑a)

2.      Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Razlog koji je prvi puta istaknut u okviru očitovanja o prigovoru nedopuštenosti – Nedopuštenost

(Statut Suda, čl. 21. i čl. 53. podst. 1.; Poslovnik Općeg suda čl. 44. st. 1. t. (c))

3.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Diskrecijska ovlast Komisije – Doseg – Ovlast određivanja načina plaćanja novčanih kazni – Nametanje zateznih kamata – Doseg – Novčana kazna koja je izrečena solidarno većem broju društava, a koju je u cijelosti platilo jedno od njih za račun svih – Primjena zateznih kamata prema drugim solidarno odgovornim društvima nastavno na smanjenje i djelomičan povrat novčane kazne društvu koje je početno platilo – Isključenje

(Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.)

1.      Akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje, u smislu članka 263. UFEU‑a, samo su one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju, uz iznimku međumjera kojih je cilj priprema konačne odluke. Radi utvrđivanja može li mjera biti predmetom tužbe za poništenje, mora se razmotriti bit mjere čije se poništenje traži, a oblik u kojem je ona poduzeta načelno je nevažan u tom pogledu.

S tim u vezi, Komisijini dopisi kojima se od društava majki traži plaćanje novčanih kazni koje su im solidarno izrečene s njihovim društvima kćerima zbog povrede pravila o tržišnom natjecanju, nastavno na smanjenje i djelomičan povrat tih novčanih kazni u pogledu društva kćeri koje ih je početno platilo, proizvode obvezujuće pravne učinke jer konačno utvrđuju Komisijino stajalište i mogu se prisilno izvršiti.

Međutim, tužba za poništenje podnesena protiv tih dopisa nije dopuštena u mjeri u kojoj je usmjerena protiv iznosa glavnice novčanih kazni jer je pravna situacija društava majki nepromijenjena u tom pogledu. Ipak, s obzirom na to da ti dopisi zahtijevaju plaćanje zateznih kamata, oni mijenjaju pravnu situaciju društava majki, koja prije nisu bila dužna za te kamate jer je njihovo društvo kćer bez odlaganja platilo početnu novčanu kaznu koja je bila solidarno potraživana. U tom pogledu takvi dopisi mogu, dakle, biti predmetom tužbe za poništenje.

(t. 73., 74., 82., 83., 95., 96., 99., 101.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 107.)

3.      Ovlast koja je povjerena Komisiji da izriče novčane kazne za povrede pravila tržišnog natjecanja sadrži mogućnost određivanja datuma potraživanja novčane kazne i uračunavanja zateznih kamata, utvrđivanja stope tih kamata i određivanja načina izvršenja njezine odluke zahtijevajući, ako je potrebno, uspostavu bankovne garancije koja obuhvaća glavnicu i kamate za izrečenu novčanu kaznu, ako bi u odsutnosti takve ovlasti poduzetnici mogli zakašnjelim plaćanjem novčanih kazni steći prednost koja bi mogla dovesti do ublažavanja sankcija koje je Komisija izrekla u okviru povjerene joj zadaće skrbi o primjeni pravila tržišnog natjecanja.

Primjena zateznih kamata na novčane kazne opravdava se izbjegavanjem toga da se koristan učinak ugovora ne obezvrijedi praksama koje jednostrano poduzimaju poduzetnici koji kasne s plaćanjem novčanih kazni na koje su osuđeni. Zatezne kamate općenito imaju jednu te istu ulogu nadoknade za zakašnjenje koje trpi vjerovnik kod svojeg potraživanja plaćanja novčanog iznosa jer je gubitak novčanog iznosa uvijek štetan.

Stoga Komisija ne može opravdano zahtijevati od tužiteljâ zatezne kamate na temelju novčane kazne izrečene solidarno većem broju društava, ako je novčanu kaznu bez odlaganja i u cijelosti platilo jedno od odgovornih društava u ime svih, nego mora izvršiti djelomičan povrat nastavno na smanjenje novčane kazne prema društvu koje je izvršilo plaćanje. U takvim okolnostima ne postoji zakašnjenje plaćanja odgovornih društava.

U tom je pogledu dostatno da je društvo koje je platilo početnu novčanu kaznu jasno dalo do znanja da je izvršilo isplatu i u ime drugih solidarno odgovornih društava, a nije potrebno ispunjavanje izjave o zajedničkom plaćanju koje zahtijeva Komisija.

(t. 109.‑113., 115., 116.)