Language of document : ECLI:EU:T:2021:724

Privremena verzija

PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto prošireno vijeće)

20. listopada 2021.(*)

„Tržišno natjecanje – Koncentracije – Zračni prijevoz – Odluka o ocjeni koncentracije sukladnom s unutarnjim tržištem i Sporazumom o EGP-u – Mjerodavno tržište – Ocjena učinaka operacije na tržišno natjecanje – Obveze – Obveza obrazlaganja”

U predmetu T-296/18,

Polskie Linie Lotnicze „LOT” S. A., sa sjedištem u Varšavi (Poljska), koji zastupaju M. Jeżewski i M. König, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju L. Wildpanner, T. Franchoo i J. Szczodrowski, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire

Deutsche Lufthansa AG, sa sjedištem u Kölnu (Njemačka), koju zastupaju S. Völcker i R. Benditz, odvjetnici,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU-a za poništenje Odluke Komisije C(2017) 9118 final od 21. prosinca 2017. o ocjeni koncentracije sukladnom s unutarnjim tržištem i Sporazumom o EGP-u (predmet COMP/M.8633 – Lufthansa/određena imovina društva Air Berlin),

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće),

u sastavu: M. van der Woude, predsjednik, A. Kornezov, E. Buttigieg, K. Kowalik-Bańczyk (izvjestiteljica) i G. Hesse, suci,

tajnik: R. Ūkelytė, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 10. rujna 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Društvo Air Berlin plc bilo je zračni prijevoznik čija su društva Luftfahrtgesellschaft Walter mbH (u daljnjem tekstu: društvo LGW) i NIKI Luftfarht GmbH bila društva kćeri. U okviru tzv. wet lease sporazuma (u daljnjem tekstu: sporazum wet lease) društvo LGW davalo je u zakup društvu Air Berlin regionalne zrakoplove s posadom kako bi se osigurao protok putnika prema drugim linijama koje opslužuje to potonje društvo.

2        Zbog financijskih poteškoća društvo Air Berlin pokrenulo je 2016. godine plan restrukturiranja koji se djelomično trebao financirati zajmovima jednog od njegovih dioničara, društva Etihad Airways PJSC.

3        U okviru svojeg plana restrukturiranja društvo Air Berlin 16. prosinca 2016. sklopilo je sporazum s intervenijentom, društvom Deutsche Lufthansa AG (u daljnjem tekstu: sporazum roof wet lease), kojim je ugovorilo podzakup zrakoplova s posadom dvama društvima kćerima potonjeg društva. Te je zrakoplove društvo Air Berlin prethodno zakupilo od trećih osoba u okviru sporazuma o zakupu bez posade.

4        Odlukom od 30. siječnja 2017. Bundeskartellamt (Savezni ured za tržišno natjecanje, Njemačka) odobrio je sporazum roof wet lease.

5        Društvo Etihad Airways 9. kolovoza 2017. nije platilo dospjeli obrok zajma.

6        Društvo Etihad Airways 11. kolovoza 2017. javno je objavilo da više neće pružati financijsku potporu društvu Air Berlin.

7        S jedne strane, društvo Air Berlin 15. kolovoza 2017. pokrenulo je postupak za slučaj nesolventnosti pred Amtsgerichtom Charlottenburg (Općinski sud u Charlottenburgu, Njemačka), koji mu je dopustio nastavak upravljanja i raspolaganja njegovom imovinom pod nadzorom privremenog upravitelja.

8        S druge strane, njemačka je vlada u skladu s člankom 108. stavkom 3. UFEU-a prijavila Europskoj komisiji mjeru potpore u obliku zajma za koji je izdano jamstvo u iznosu od najviše 150 milijuna eura u korist društva Air Berlin (u daljnjem tekstu: potpora za sanaciju). Odlukom C(2017) 6080 final od 4. rujna 2017. o državnoj potpori SA.48937 (2017/N) – Njemačka, sanacija društva Air Berlin (SL 2017., C 400, str. 7., u daljnjem tekstu: odluka o ocjeni potpore za sanaciju spojivom s unutarnjim tržištem), Komisija je potporu za sanaciju ocijenila spojivom s unutarnjim tržištem. U tom pogledu pojasnila je da je ta potpora trebala omogućiti nastavak djelatnosti društva Air Berlin u trajanju od najdulje tri mjeseca tijekom kojih je bila predviđena prodaja njegove imovine.

9        Intervenijent je 10. listopada 2017., na temelju članka 7. stavka 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija između poduzetnika (Uredba EZ o koncentracijama) (SL 2004., L 24, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 73.), zatražio od Komisije da odobri iznimku od obveze prema kojoj se koncentracija ne može provesti prije nego što je prijavljena odnosno prije nego što se ocijeni sukladnom s unutarnjim tržištem. Konkretnije, s jedne strane, intervenijent je zatražio da mu se omogući da u okviru više ugovora o zakupu zrakoplova sklopljenih s trećim osobama stupi na mjesto društva Air Berlin kako bi izbjegao pljenidbu tih zrakoplova zbog nemogućnosti društva Air Berlin da podmiri iznose dugovane na temelju tih ugovora. S druge strane, intervenijent je zatražio da mu se pruži mogućnost zakupa zrakoplova s posadom od društava LGW i NIKI Luftfarht kako bi potonji mogli stupiti na mjesto društva Air Berlin u okviru sporazuma roof wet lease.

10      Intervenijent i društvo Air Berlin 13. listopada 2017. sklopili su sporazum o kupoprodaji svih udjela društava LGW i NIKI Luftfahrt (u daljnjem tekstu: sporazum od 13. listopada 2017.). Prije provedbe tog sporazuma društvo Air Berlin trebalo je prenijeti na društvo LGW određene zrakoplove s posadom kao i slotove tijekom razdoblja reda letenja (sezone) International Air Transport Associationa (IATA, Međunarodna udruga zračnih prijevoznika) tijekom IATA-ine zimske sezone 2017./2018. i IATA-ine ljetne sezone 2018. u osam njemačkih zrakoplovnih luka (Düsseldorf, Hamburg, München, Berlin-Tegel, Köln-Bonn, Nürnberg, Saarbrücken, Stuttgart), tri talijanske zračne luke (Bologna, Firenca i Venecija), dvije švicarske zračne luke (Ženeva i Zürich), jednu češku zrakoplovnu luku (Prag), jednu dansku zrakoplovnu luku (Kopenhagen Kastrup), jednu španjolsku zrakoplovnu luku (Barcelona-El Prat), jednu austrijsku zrakoplovnu luku (Salzburg), jednu poljsku zrakoplovnu luku (Varšava) i jednu švedsku zrakoplovnu luku (Göteborg).

11      Odlukom C(2017) 7355 final od 27. listopada 2017. Komisija je pod određenim uvjetima prihvatila intervenijentov zahtjev za iznimku, naveden u točki 9. ove presude (u daljnjem tekstu: odluka od 27. listopada 2017.).

12      Društvo Air Berlin 28. listopada 2017. prestalo je obavljati svoju djelatnost na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika. Društvo LGW je tako prestalo davati u zakup zrakoplove s posadom društvu Air Berlin na temelju sporazuma wet lease, ali ih je u skladu s odlukom od 27. listopada 2017. nastavilo davati u zakup intervenijentu na temelju sporazuma roof wet lease.

13      Intervenijent je 31. listopada 2017., u skladu s člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 139/2004, prijavio Komisiji koncentraciju kojom stječe sve udjele u društvima LGW i NIKI Luftfahrt kao i određenu drugu imovinu društva Air Berlin koja je još trebala biti prenesena na društvo LGW, u skladu sa sporazumom od 13. listopada 2017.

14      Rješenjem od 1. studenoga 2017. Amtsgericht Charlottenburg (Općinski sud u Charlottenburgu) utvrdio je da je društvo Air Berlin nesolventno i prezaduženo.

15      Intervenijent je 13. prosinca 2017. odustao od stjecanja udjela u društvu NIKI Luftfarht.

16      Intervenijent je 15. prosinca 2017. Komisiji predložio smanjenje broja tjednih slotova koji bi mu na temelju sporazuma od 13. listopada 2017. bili preneseni u zračnoj luci Düsseldorf s 450 na 108 u pogledu IATA-ine ljetne sezone 2018. (u daljnjem tekstu: obveze koje je preuzeo intervenijent).

17      Odlukom C(2017) 9118 final od 21. prosinca 2017. (predmet COMP/M.8633 – Lufthansa/određena imovina društva Air Berlin) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Komisija je smatrala da je, uzimajući u obzir obveze koje je preuzeo intervenijent, stjecanje društva LGW i druge imovine koju društvo Air Berlin prenosi na intervenijenta (u daljnjem tekstu: predmetna koncentracija) sukladno s unutarnjim tržištem na temelju članka 6. stavka 1. točke (b) i stavka 2. Uredbe br. 139/2004.

18      Konkretnije, kao prvo, Komisija je smatrala, s jedne strane, da se predmetna koncentracija prije svega odnosila na prijenos slotova društva Air Berlin na intervenijenta i, s druge strane, da je društvo Air Berlin prestalo obavljati svoje djelatnosti zračnog prijevoza putnika prije navedene koncentracije i neovisno o njoj. U tom je pogledu istaknula da ti slotovi nisu bili povezani ni sa jednom posebnom linijom i da društvo Air Berlin više ne posluje ni na jednoj liniji. Ona je iz toga zaključila da u tim okolnostima na temelju ocjene učinaka te koncentracije na tržišta usluga zračnog prijevoza putnika, koje je definirano parovima gradova između ishodišne točke i odredišne točke (u daljnjem tekstu: tržišta O & D), ne mogu obuhvatiti „strukturni učinci” slične koncentracije na tržišno natjecanje. Posljedično, umjesto da u skladu sa svojom praksom odlučivanja ocijeni učinke predmetne koncentracije na svako od navedenih tržišta na kojima su bili prisutni društvo Air Berlin i intervenijent, Komisija je utvrdila mjerodavna tržišta usluga zračnog prijevoza putnika tako što je zbrojila sva tržišta O & D s ishodištem ili odredištem svake zračne luke s kojom su bili povezani slotovi društva Air Berlin, a koji su preneseni na intervenijenta. Ona je tako mjerodavna tržišta definirala kao tržišta usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u tim zračnim lukama.

19      Kao drugo, Komisija je smatrala da intervenijent ima sposobnost zatvoriti pristup mjerodavnim tržištima usluga zračnog prijevoza putnika ako su ispunjene tri pretpostavke. Prvo, broj slotova u vlasništvu intervenijenta u jednoj od dotičnih zračnih luka predstavlja znatan udio ukupnog broja slotova u toj zračnoj luci, osobito kada se dosegne njezina najviša stopa zagušenja. Drugo, predmetna koncentracija znatno povećava broj slotova u vlasništvu intervenijenta u navedenoj zračnoj luci, osobito kada se dosegne njezina najviša stopa zagušenja. Treće, intervenijentovo vlasništvo slotova negativno utječe na dostupnost slotova u toj istoj zračnoj luci, s obzirom na njezinu povišenu stopu zagušenja i znatan broj slotova u vlasništvu intervenijenta.

20      Komisija je tako smatrala da su tri pretpostavke navedene u točki 19. ove presude ispunjene samo u pogledu zračne luke u Düsseldorfu tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018. Konkretnije, Komisija je istaknula da bi u slučaju nepostojanja obveza koje je preuzeo intervenijent, on vjerojatno stekao vladajući položaj u pogledu vlasništva slotova, koji bi mu dao sposobnost i poticaj zatvaranja pristupa tržištu usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u toj zračnoj luci. Međutim, Komisija je smatrala da se tim obvezama dovoljno smanjuje broj slotova koji se prenose na intervenijenta kako bi se moglo utvrditi da predmetna koncentracija ne potiče ozbiljne sumnje u pogledu njezine sukladnosti s unutarnjim tržištem.

 Postupak i zahtjevi stranaka

21      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. svibnja 2018. tužitelj, Polskie Linie Lotnicze „LOT” S. A., pokrenuo je ovaj postupak.

22      Dopisom od 12. lipnja 2018. tužitelj je na temelju članka 88. Poslovnika Općeg suda zatražio od tog suda da donese mjere upravljanja postupkom i provede mjere izvođenja dokaza u vezi s potporom za sanaciju, prestankom obavljanja djelatnosti društva Air Berlin i prodajom njegove imovine.

23      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. kolovoza 2018. intervenijent je zatražio intervenciju u potporu Komisijinu zahtjevu. Rješenjem od 28. studenoga 2018. predsjednik devetog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju.

24      Aktom od 17. rujna 2018. tužitelj je zatražio povjerljivo postupanje s određenim informacijama sadržanima u njegovim podnescima i njihovim prilozima. Intervenijent je dopisom od 21. prosinca 2018. podnio prigovore protiv tog zahtjeva za povjerljivo postupanje.

25      Rješenjem od 20. svibnja 2019. predsjednik devetog vijeća Općeg suda djelomično je prihvatio tužiteljev zahtjev za povjerljivo postupanje. Dopisom od 26. lipnja 2019. intervenijent je ponovio svoj prigovor u pogledu povjerljivog postupanja s podacima u odnosu na koje je prihvaćen navedeni zahtjev.

26      Budući da se sastav vijećâ Općeg suda promijenio, sutkinja izvjestiteljica raspoređena je u deseto vijeće, kojem je u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika stoga dodijeljen ovaj predmet.

27      Na prijedlog desetog vijeća Opći sud odlučio je na temelju članka 28. Poslovnika uputiti predmet proširenom sastavu suda.

28      Mjerama upravljanja postupkom od 11. veljače 2020. i 27. travnja 2020., koje su donesene na temelju članka 89. stavka 3. točke (b) Poslovnika, Opći sud uputio je pitanja Komisiji. Komisija je na ta pitanja odgovorila u za to određenom roku.

29      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova;

–        naloži intervenijentu snošenje vlastitih troškova.

30      Komisija i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

31      Uvodno valja istaknuti da intervenijent osporava dopuštenost tužbe. Međutim, u tom pogledu valja podsjetiti na to da nije potrebno odlučivati o dopuštenosti tužbe ako je u svakom slučaju treba odbiti kao neosnovanu (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C-23/00 P, EU:C:2002:118, t. 51. i 52.). Slijedom toga, budući da u ovom slučaju zbog razloga navedenih u nastavku tužbu treba odbiti kao neosnovanu, nije potrebno odlučivati o njezinoj dopuštenosti.

32      U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe sedam tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešnoj definiciji mjerodavnih tržišta, drugi na očitoj pogrešci u ocjeni učinaka predmetne koncentracije, treći na povredi Uredbe Vijeća (EEZ) br. 95/93 od 18. siječnja 1993. o zajedničkim pravilima za dodjelu slotova u zračnim lukama Zajednice (SL 1993., L 14, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 18., str. 5.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 545/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. lipnja 2009. (SL 2009., L 167, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 23., str. 49.), četvrti na propustu da se razmotre moguće koristi koje proizlaze iz te koncentracije, peti na nedostatnosti obveza koje je preuzeo intervenijent, šesti na tome da se u okviru ocjene učinaka navedene koncentracije nije uzela u obzir potpora za sanaciju i sedmi na povredi članka 296. UFEU-a.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj definiciji mjerodavnih tržišta

33      U okviru prvog tužbenog razloga tužitelj prigovara Komisiji da je pogrešno definirala mjerodavna tržišta. Taj se tužbeni razlog u biti sastoji od dva dijela. Prvim dijelom tužitelj osporava Komisijine pretpostavke rasuđivanja da su, s jedne strane, društvo Air Berlin, uključujući društvo LGW, prestali obavljati svoje djelatnosti prije predmetne koncentracije i neovisno o njoj i, s druge strane, da je intervenijent stekao samo imovinu društva Air Berlin, a ne to društvo kao poduzetnika. Drugim dijelom tužitelj prigovara Komisiji da nije definirala mjerodavna tržišta usluga zračnog prijevoza putnika na tržištima O & D, uključujući slučaj da se smatra da se društvo Air Berlin već bilo povuklo s nekih od tih tržišta.

34      Komisija i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.

 Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da društvo Air Berlin nije prestalo obavljati svoje djelatnosti prije predmetne koncentracije i neovisno o njoj i na tome da ga treba smatrati poduzetnikom u svrhu ocjene učinaka te koncentracije

35      Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da je društvo Air Berlin, uključujući društvo LGW, prestalo obavljati svoje djelatnosti 28. listopada 2017., uz iznimku primjene sporazuma roof wet lease odobrenog odlukom od 27. listopada 2017., te se, slijedom toga, povuklo sa svih tržišta O & D na kojima je prije predmetne koncentracije i neovisno o njoj bilo prisutno. U tim je okolnostima Komisija smatrala da će ta koncentracija, s obzirom na to da se uglavnom odnosila na slotove, dovesti do toga da intervenijent preuzme položaje društva Air Berlin u zračnim lukama s kojima su ti slotovi bili povezani, a ne posebno na tržištima O & D na kojima je to društvo bilo prisutno.

36      Kao prvo, tužitelj tvrdi da je Komisija pogrešno smatrala da je prestanak obavljanja djelatnosti društva Air Berlin neovisan o provedbi predmetne koncentracije. On ističe da su na dan podnošenja zahtjeva za pokretanje postupka za slučaj nesolventnosti, odnosno 15. kolovoza 2017., njemačka tijela odlučila dodijeliti društvu Air Berlin potporu za sanaciju. Doista, ta je potpora tom društvu omogućila izbjegavanje povlačenja njegove operativne licencije i, slijedom toga, nastavak obavljanja njegove djelatnosti i zadržavanje njegove imovine, uključujući osobito slotove. Dakle, cilj je navedene potpore bio omogućiti prijenos dijela njegovih slotova na intervenijenta, u skladu s člankom 8.a Uredbe Vijeća br. 95/93.

37      U tom je pogledu nesporno da je postupak za slučaj nesolventnosti društva Air Berlin pokrenut 15. kolovoza 2017. i da je taj postupak rezultat financijskih poteškoća tog društva i odbijanja društva Etihad Airways da plati obrok zajma u korist prvonavedenog društva. Usto, tužitelj ne osporava ni to da je, kao što to uostalom proizlazi iz odluke o ocjeni potpore za sanaciju spojivom s unutarnjim tržištem, cilj te potpore bio samo odgoditi prestanak obavljanja djelatnosti društva Air Berlin u trajanju od najdulje tri mjeseca, ali ne i spriječiti ga.

38      Slijedom toga, valja istaknuti da bi društvo Air Berlin prestalo obavljati svoje djelatnosti čak i da nije bilo predmetne koncentracije, tako da je Komisija pravilno smatrala da je društvo Air Berlin prestalo obavljati svoje djelatnosti neovisno o toj koncentraciji.

39      Kao drugo, tužitelj osporava činjenicu da je prestanak obavljanja djelatnosti društva Air Berlin prethodio predmetnoj koncentraciji. Tužitelj tvrdi da datum prijave koncentracije ne može biti datum koji je „nesporan i uvijek primjenjiv” kao odlučujući čimbenik za ocjenu te koncentracije jer je izbor tog datuma na podnositelju prijave. Na taj način podnositelj prijave može „narušiti” tu ocjenu tako da koristi njegovim interesima. Tužitelj iz toga zaključuje da je Komisija u ovom slučaju trebala uzeti u obzir datum na koji je društvo Air Berlin još uvijek poslovalo.

40      Konkretnije, s jedne strane, tužitelj tvrdi da je društvo Air Berlin prestalo obavljati svoje aktivnosti tek 28. listopada 2017., odnosno nakon sporazuma od 13. listopada 2017. koji je označavao početak predmetne koncentracije. Okolnost da je nakon pokretanja postupka za slučaj nesolventnosti 15. kolovoza 2017. društvo Air Berlin aktivno obeshrabrivalo svaku novu rezervaciju svojih usluga ne znači da je ono bilo neaktivno s obzirom na to da je, uzimajući u obzir potporu za sanaciju, moglo zadržati svoju svjedodžbu zračnog prijevoznika kao i operativnu licenciju. Osim toga, tužitelj tvrdi da na temelju Uredbe (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. rujna 2008. o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici (SL 2008., L 293, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 8., str. 164.) zračni prijevoznik koji je predmet likvidacije mora vratiti svoje slotove. Međutim, društvu Air Berlin dodijeljena je privremena licencija na temelju članka 9. te uredbe, koja mu je omogućila da zadrži svoje slotove nakon 28. listopada 2017., tako da se ne može smatrati da je konačno prestalo obavljati svoje djelatnosti na taj datum.

41      S druge strane, tužitelj prije svega ističe da je pogoršanje financijske situacije društva Air Berlin omogućilo intervenijentu da postupno preuzme kontrolu nad „kapacitetima” tog društva od 2016. godine, osobito sporazumom roof wet lease, zatim da je društvo Air Berlin 1. veljače 2017. imenovalo bivši intervenijentov kadar na položaj glavnog direktora i, naposljetku, da je intervenijent 5. svibnja 2017. potvrdio da je započeo pregovore radi stjecanja društva Air Berlin.

42      U tom pogledu, prvo, iz članka 3. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 proizlazi da se koncentracija smatra provedenom kada dođe do trajne promjene kontrole predmetnih poduzetnika. U tom pogledu valja podsjetiti na to da je nevažno to što stranke prilikom prijave koncentracije Komisiji namjeravaju sklopiti dvije ili više transakcija odnosno to da su ih već zaključile prije njihove prijave. Na Komisiji je da ocijeni imaju li te transakcije jedinstveni karakter na način da predstavljaju jednu operaciju koncentracije u smislu te odredbe. Kako bi se utvrdio jedinstven karakter transakcija o kojima je riječ, u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti jesu li te transakcije međuovisne na način da jedna ne bi bila provedena bez druge (vidjeti u tom smislu presudu od 23. veljače 2006., Cementbouw Handel & Industrie/Komisija, T-282/02, EU:T:2006:64, t. 105. i 107.).

43      U ovom slučaju valja istaknuti da se na temelju veza između društva Air Berlin i intervenijenta od 2016. godine, koje navodi tužitelj, ne može smatrati da je intervenijent preuzeo kontrolu nad društvom Air Berlin prije predmetne koncentracije u smislu članka 3. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.

44      Naime, s jedne strane, na temelju okolnosti da je 1. veljače 2017. intervenijentov bivši kadar bio imenovan na položaj glavnog direktora društva Air Berlin ne može se smatrati da je intervenijent na taj dan stekao kontrolu nad društvom Air Berlin. Isto tako, iz pregovora radi intervenijentova stjecanja društva Air Berlin u svibnju 2017. ne može proizlaziti da je intervenijent u tom trenutku stekao kontrolu nad društvom Air Berlin.

45      S druge strane, što se tiče sporazuma roof wet lease, kojim je društvo Air Berlin na intervenijenta prenijelo iskorištavanje određenih zrakoplova s posadom, tužitelj samo tvrdi da je Savezni ured za tržišno natjecanje utvrdio da je taj sporazum omogućavao jačanje razvoja intervenijentovih djelatnosti i da je jedan konkurent potvrdio da je prema njegovu mišljenju tu bila riječ o prikrivenom načinu stjecanja društva Air Berlin. Međutim, valja istaknuti da se Savezni ured za tržišno natjecanje, utvrdivši da taj sporazum ne stvara probleme u pogledu tržišnog natjecanja, nije izjasnio o pitanju predstavlja li navedeni sporazum koncentraciju u smislu njemačkog prava. Usto, valja napomenuti da tužitelj nije ni na koji način potkrijepio tvrdnju konkurenta.

46      Osim toga, u svakom slučaju valja napomenuti da tužitelj ne tvrdi niti, a fortiori, ne dokazuje da su sporazum roof wet lease i predmetna koncentracija bile međuovisne transakcije na način da jedna ne bi bila provedena bez druge. Naprotiv, iz priloga C.12 replici proizlazi da je intervenijent 5. svibnja 2017. izjavio da je dug društva Air Berlin prepreka njegovoj kupnji i da stoga on na taj datum još nije odlučio o kupnji društva Air Berlin ili jednog njegova dijela. Slijedom toga, iz elemenata koje je podnio tužitelj ne proizlazi da je sklapanje sporazuma roof wet lease 16. prosinca 2016. ovisilo o provedbi predmetne koncentracije, tako da taj sporazum i predmetnu koncentraciju treba smatrati dvjema zasebnim transakcijama.

47      Drugo, valja podsjetiti na to da se na temelju članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 koncentracija od značaja za cijelu Uniju ne provodi prije nego što bude prijavljena ili dok se ne ocijeni sukladnom s unutarnjim tržištem, osim ako Komisija na temelju članka 7. stavka 3. te uredbe odobri iznimku od te obveze.

48      U ovom slučaju valja doduše istaknuti da je Komisija odlukom od 27. listopada 2017. intervenijentu odobrila iznimku na temelju članka 7. stavka 3. Uredbe br. 139/2004. Međutim, ta se iznimka u biti odnosila na ugovore o zakupu zrakoplova, a ne na slotove. Usto, iznimka je bila uvjetovana, među ostalim, time da u slučaju neprovođenja predmetne koncentracije ti ugovori mogu biti preneseni na društvo LGW ili na njegova mogućeg stjecatelja odnosno da ih se može raskinuti na njihov zahtjev a da se intervenijent ne može tome usprotiviti ili zahtijevati naknadu štete. Stoga je samo Komisijina odluka, kojom se ta koncentracija ocjenjuje sukladnom s unutarnjim tržištem, mogla dovesti do trajne promjene kontrole nad zrakoplovima o kojima je riječ. U tim okolnostima valja istaknuti da je do potpune provedbe navedene koncentracije moglo doći tek nakon donošenja pobijane odluke 21. prosinca 2017., odnosno gotovo dva mjeseca nakon što je društvo Air Berlin prestalo obavljati svoje djelatnosti.

49      Iz toga slijedi da tužitelj neosnovano prigovara Komisiji da je smatrala da je društvo Air Berlin prestalo obavljati svoje djelatnosti prije predmetne koncentracije.

50      Kao treće, valja istaknuti, a suprotno onomu što u biti tvrdi tužitelj, da Komisijina ocjena predmetne koncentracije ne sadržava razlog nevaljanosti uslijed intervenijentova odabira da tu koncentraciju prijavi 31. listopada 2017., nakon što je društvo Air Berlin prestalo obavljati svoje djelatnosti.

51      Naime, s jedne strane, valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 139/2004 koncentraciju koja je u smislu te uredbe od značaja za cijelu Zajednicu mora prijaviti Komisiji prije njezine provedbe, a nakon zaključivanja sporazuma o toj koncentraciji između predmetnih poduzetnika.

52      U ovom slučaju valja utvrditi da je sporazum od 13. listopada 2017. sklopljen prije prijave predmetne koncentracije 31. listopada 2017. Osim toga, nije sporno da je ta prijava prethodila potpunoj provedbi te koncentracije, izuzev elemenata koji su bili predmet odluke od 27. listopada 2017.

53      Slijedom toga, valja istaknuti da je intervenijent prijavom predmetne koncentracije 31. listopada 2017. postupio u skladu s člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 139/2004.

54      S druge strane, valja istaknuti da je cilj nadzora koncentracija izbjegavanje, na temelju pro futuro analize tržišnih struktura, provedbe koncentracija kojima bi se bitno ograničilo učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu, posebno kao rezultat stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja (presuda od 6. srpnja 2010., Ryanair/Komisija, T-342/07, EU:T:2010:280, t. 250.). Stoga nije riječ o razmatranju prošlih događaja, u pogledu kojih se često raspolaže brojnim elementima koji omogućuju razumijevanje njezinih uzroka, pa čak ni o razmatranju sadašnjih događaja, nego o predviđanju događaja koji će se uz veću ili manju vjerojatnost odviti u budućnosti ako se ne donese nikakva odluka o zabrani ili pojašnjavanju uvjeta predviđene koncentracije. Na taj se način analiza pro futuro sastoji od ispitivanja u čemu bi koncentracija mogla izmijeniti čimbenike koji određuju stanje tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu, kako bi se provjerilo proizlazi li iz toga bitno ograničenje učinkovitog tržišnog natjecanja. Takva analiza zahtijeva zamišljanje različitih uzročno-posljedičnih veza kako bi se mogle prihvatiti one čija je vjerojatnost najveća (presuda od 15. veljače 2005., Komisija/Tetra Laval, C-12/03 P, EU:C:2005:87, t. 42. i 43.).

55      U tom pogledu valja pojasniti da se zakonitost odluke o sukladnosti koncentracije s unutarnjim tržištem mora ocjenjivati s obzirom na informacije kojima je Komisija raspolagala u trenutku donošenja odluke (vidjeti u tom smislu presude od 4. srpnja 2006., easyJet/Komisija, T-177/04, EU:T:2006:187, t. 203. i od 9. srpnja 2007., Sun Chemical Group i dr./Komisija, T-282/06, EU:T:2007:203, t. 179.). Stoga Komisijina ocjena sukladnosti koncentracije s unutarnjim tržištem mora uzeti u obzir činjenične i pravne okolnosti koje su postojale u trenutku prijave te koncentracije i čiji se gospodarski doseg može procijeniti u trenutku donošenja te odluke (vidjeti u tom smislu presude od 19. svibnja 1994., Air France/Komisija, T-2/93, EU:T:1994:55, t. 70. i od 13. rujna 2010., Éditions Odile Jacob/Komisija, T-279/04, neobjavljenu, EU:T:2010:384, t. 327.).

56      Međutim, kao što to ističe tužitelj, točan datum prijave koncentracije nema nužno odlučujući utjecaj na ocjenu te koncentracije, osobito kada su, kao u ovom slučaju, informacije korištene u okviru analize pro futuro već poznate prije tog datuma.

57      Naime, valja utvrditi da je društvo Air Berlin prestalo obavljati djelatnosti prije prijave predmetne koncentracije. Međutim, to utvrđenje nije odlučujuće s obzirom na to da je, kao što proizlazi iz točke 37. ove presude, društvo Air Berlin bilo nesolventno nakon što je društvo Etihad Airways 9. kolovoza 2017. odbilo uplatiti obrok zajma u njegovu korist te je, posljedično, konačno prestalo obavljati svoje djelatnosti. U tom pogledu okolnost na koju se poziva tužitelj, da je Luftfahrt-Bundesamt (Savezni ured za zrakoplovstvo, Njemačka) na temelju članka 10. stavka 4. točke (c) Uredbe br. 95/93 i članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1008/2008 25. listopada 2017. izdao valjanu privremenu licenciju društvu Air Berlin koja je vrijedila do 3. siječnja 2018., i da mu je ta dozvola omogućavala da do tog datuma zadrži svoje slotove, nije dostatna kako bi mu omogućila da ponovno pokrene svoje djelatnosti, uzimajući u obzir njegovu nesolventnost. Iz toga slijedi da okolnost da je predmetna koncentracija prijavljena 31. listopada 2017., odnosno tri dana nakon stvarnog prestanka obavljanja djelatnosti društva Air Berlin 28. listopada 2017., a ne prije navedenog prestanka, nije sama po sebi bila takve prirode da bi izmijenila Komisijinu analizu pro futuro, uključujući analizu u pogledu definicije mjerodavnih tržišta.

58      Kao treće, tužitelj prigovara Komisiji da je umjetno razdvojila imovinu društva Air Berlin, koja je predmet koncentracije o kojoj je riječ, od „cjelokupnog poduzetnika” Air Berlin, koji je bio konkurentni zračni prijevoznik u odnosu na intervenijenta. Iako je intervenijent stekao tek dio imovine društva Air Berlin, tužitelj tvrdi da je to društvo istodobno prodavatelj te imovine i jedna od stranaka navedene koncentracije. Dodaje da se sudionicima koncentracije mogu smatrati samo poduzetnici, a ne apstraktne cjeline imovine. Doista, uzimajući u obzir prijenos slotova i zrakoplova na društvo LGW radi provedbe predmetne koncentracije, intervenijent je u okviru predmetne koncentracije zapravo stekao poduzeće.

59      Prvo, u tom pogledu valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 139/2004 koncentracija smatra provedenom kada dođe do trajne promjene kontrole uslijed stjecanja od strane poduzetnika izravne kontrole nad cijelim drugim poduzetnikom ili nad njegovim dijelovima. Usto, što se tiče izračuna prihoda, člankom 5. stavkom 2. te uredbe određuje se da će se, ako se koncentracija sastoji u stjecanju dijelova poduzetnika, u odnosu na prodavatelja uzeti u obzir samo prihod koji otpada na dijelove obuhvaćene koncentracijom. Iz toga slijedi da su, kao što je to uostalom pravilno istaknuto u točki 136. Pročišćene obavijesti Komisije o nadležnosti prema Uredbi Vijeća (EZ) br. 139/2004 (SL 2008., C 95, str. 1.), predmetni poduzetnici u smislu te uredbe stjecatelj odnosno više njih te stečeni dio ciljnog poduzetnika odnosno njegovi stečeni dijelovi, ali ne i djelatnosti koje je prodavatelj zadržao.

60      Slijedom toga, a suprotno onomu što tvrdi tužitelj, djelatnosti koje je društvo Air Berlin zadržalo ne smatraju se predmetnim poduzetnikom u smislu Uredbe br. 139/2004.

61      Drugo, valja napomenuti da tužitelj ne osporava činjenicu, koju je Komisija istaknula u točki 13. pobijane odluke, da imovina može biti djelatnost koja se očituje prisutnošću na tržištu i s kojom se može nedvojbeno povezati prihod. On ne osporava ni to da takva djelatnost može biti predmetni poduzetnik u smislu Uredbe br. 139/2004. Usto, valja istaknuti da tužitelj nije podnio nijedan element na temelju kojeg bi se moglo dokazati da u ovom slučaju imovina koju je intervenijent stekao, kako je utvrđena u pobijanoj odluci, nije djelatnost koja se očituje prisutnošću na tržištu i s kojom se može nedvojbeno povezati prihod.

62      Iz toga slijedi da je Komisija pravilno smatrala da imovina koju je intervenijent stekao u okviru predmetne koncentracije čini poduzetnika ili njegov dio u smislu Uredbe br. 139/2004, iako je društvo Air Berlin prestalo obavljati svoje djelatnosti prije te koncentracije. Slijedom toga, budući da je nesporno da je intervenijent stekao samo dio imovine društva Air Berlin, Komisija je pravilno utvrdila da je intervenijent stekao kontrolu nad poduzećem ili njegovim dijelom koji odgovara samo određenoj imovini društva Air Berlin i da ta imovina čini predmetnog poduzetnika u smislu navedene uredbe.

63      U tim okolnostima valja odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga.

 Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da je Komisija trebala razmotriti predmetnu koncentraciju na svakom od mjerodavnih tržišta O & D

64      Tužitelj prigovara Komisiji da nije analizirala moguće protutržišne učinke predmetne koncentracije na mjerodavna tržišta O & D.

65      Najprije valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 2. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004 Komisija mora radi ocjene koncentracije sukladnom s unutarnjim tržištem utvrditi da njezina provedba ne bi bitno ograničavala učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu, osobito zbog stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja.

66      Odgovarajuće utvrđivanje mjerodavnog tržišta stoga je nužan preduvjet svake ocjene dosega utjecaja operacije koncentracije na tržišno natjecanje (presuda od 31. ožujka 1998., Francuska i dr./Komisija, C-68/94 i C-30/95, EU:C:1998:148, t. 143.). U tom pogledu valja podsjetiti na to da se tržište proizvoda koje treba razmotriti sastoji od svih proizvoda i/ili usluga koje potrošač smatra međusobno zamjenjivima ili nadomjestivima zbog njihovih značajki, cijene ili namijenjene uporabe (presuda od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann-La Roche i dr., C-179/16, EU:C:2018:25, t. 50.). Konkretno, pojam mjerodavnog tržišta znači da učinkovito tržišno natjecanje može postojati između proizvoda ili usluga koje su njihov dio, što podrazumijeva dovoljan stupanj međuzamjenjivosti radi iste uporabe među svim proizvodima ili uslugama koje su dio istog tržišta (presuda od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann-La Roche i dr., C-179/16, EU:C:2018:25, t. 51.).

67      Međutim, kada tužitelj prigovara Komisiji da nije uzela u obzir mogući problem tržišnog natjecanja na tržištima koja nisu bila obuhvaćena analizom s aspekta tržišnog natjecanja, na njemu je da navede ozbiljne naznake koje jasno dokazuju postojanje problema tržišnog natjecanja koji bi, zbog njegova učinka, trebala razmotriti Komisija. Kako bi ispunio taj zahtjev, na tužitelju je da utvrdi mjerodavna tržišta, opiše situaciju tržišnog natjecanja bez koncentracije i navede koji su vjerojatni učinci koncentracije s obzirom na situaciju tržišnog natjecanja na tim tržištima (presude od 4. srpnja 2006., easyJet/Komisija, T-177/04, EU:T:2006:187, t. 65. i 66. i od 13. svibnja 2015., Niki Luftfahrt/Komisija, T-162/10, EU:T:2015:283, t. 174. i 175.).

68      U ovom slučaju Komisija je u pobijanoj odluci istaknula da se zračni prijevoznici nalaze na strani potražnje na tržištu infrastrukturnih usluga zračnih luka i na strani ponude na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika.

69      Što se konkretnije tiče slotova, Komisija je istaknula da su, kao što to proizlazi iz članka 2. točke (a) Uredbe br. 95/93, oni dopuštenja koja koordinator daje za korištenje čitave infrastrukture zračne luke koja je potrebna za odvijanje zračnog prometa u nekoj koordiniranoj zračnoj luci, na neki određeni datum i u neko određeno vrijeme, u svrhu slijetanja ili uzlijetanja. Komisija je iz toga zaključila da su slotovi ulazni elementi koji su nužni kako bi se zračnim prijevoznicima omogućio pristup infrastrukturnim uslugama zračnih luka i, stoga, pružanje usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u tim zračnim lukama. Slijedom toga, budući da se predmetna mjera koncentracije ponajprije odnosila na prijenos slotova društva Air Berlin na intervenijenta, ona je smatrala da ta koncentracija proizvodi učinke na tržištu infrastrukturnih usluga zračnih luka i na ponudu na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika.

70      U tim okolnostima Komisija je radi ocjene predmetne koncentracije razmotrila bi li intervenijent zbog povećanja broja svojih slotova imao sposobnost ili poticaj da drugim zračnim prijevoznicima zatvori pristup infrastrukturnim uslugama zračnih luka i, slijedom toga, tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama s kojima su bili povezani slotovi društva Air Berlin.

71      U tom pogledu, kao prvo i s jedne strane, tužitelj tvrdi da se sa stajališta potrošača usluge zračnog prijevoza putnika pružaju na određenim linijama i da je djelatnost koju obavljaju zračni prijevoznici u zračnoj luci uvjetovana pružanjem tih usluga. Iz toga zaključuje da u zračnoj luci pružanja navedenih usluga nije moguće razlikovati djelatnost koju obavljaju zračni prijevoznici. Stoga je Komisija prihvatila pogrešnu premisu prema kojoj su zračni prijevoznici operatori zračnih luka koji nude slotove, iako trgovina takvim slotovima između zračnih prijevoznika ne odgovara njihovoj glavnoj djelatnosti.

72      S druge strane, tužitelj ističe da bi bez predmetne koncentracije slotovi društva Air Berlin bili stavljeni na raspolaganje drugim zračnim prijevoznicima u skladu s Uredbom br. 95/93. Tužitelj tako tvrdi da je tržišno natjecanje snažnije na tržištima O & D kada se poduzetnik povuče iz tih tržišta nego kada imovinu tog poduzetnika stječe konkurent, kao što je to ovdje slučaj. Stoga tužitelj smatra da iz okolnosti da je društvo Air Berlin prestalo obavljati svoju djelatnost na tržištima O & D ne proizlazi to da predmetna koncentracija nije utjecala na ta tržišta.

73      U tom pogledu valja doduše istaknuti, kao što to u biti tvrdi tužitelj, da definicija tržišta O & D odražava gledište potražnje prema kojem korisnici usluga prijevoza putnika uzimaju u obzir sve moguće opcije, uključujući različite načine prijevoza, kako bi iz mjesta ishodišta došli u mjesto odredišta (presuda od 13. svibnja 2015., Niki Luftfahrt/Komisija, T-162/10, EU:T:2015:283, t. 138.).

74      Osim toga, valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci smatrala da bi bez predmetne koncentracije svi slotovi koje je stekao intervenijent bili vjerojatno vraćeni u bazu slotova predviđenu u članku 10. Uredbe br. 95/93 (u daljnjem tekstu: baza slotova). Štoviše, Komisija je utvrdila da su slotovi imali „ključnu važnost” za pružanje usluga zračnog prijevoza putnika s obzirom na to da je pristup infrastrukturnim uslugama zračnih luka bio uvjetovan tim slotovima. Tako je priznala da navedena koncentracija može utjecati na različita tržišta O & D s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama s kojima su bili povezani slotovi društva Air Berlin.

75      Međutim, Komisija je smatrala da se na temelju razmatranja učinaka predmetne koncentracije na tržišta usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama s kojima su bili povezani slotovi društva Air Berlin mogu ocijeniti učinci navedene koncentracije na sva tržišta O & D s ishodištem ili odredištem u navedenim zračnim lukama. Naime, Komisija je, poput tužitelja, smatrala da bi intervenijentu povećanje broja slotova u njegovu vlasništvu moglo omogućiti zatvaranje pristupa tim uslugama, iako su zračni prijevoznici bili na strani potražnje na tržištu infrastrukturnih usluga zračne luke. Komisija je tako provjerila bi li povećanje broja slotova u vlasništvu intervenijenta omogućilo tom društvu, ili ga potaknulo na to, da zatvori pristup infrastrukturnim uslugama zračnih luka i, posljedično, različitim tržištima O & D s ishodištem ili odredištem u navedenim zračnim lukama.

76      Iz toga slijedi da je Komisija, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, uzela u obzir moguće učinke predmetne koncentracije na mjerodavna tržišta O & D, iako nije pojedinačno razmotrila svako od tih tržišta.

77      Kao drugo, tužitelj smatra da je Komisija trebala uzeti u obzir tržišne udjele društva Air Berlin i intervenijenta kao i učinak predmetne koncentracije na njihov konkurentski odnos, njihove klijente i njihove konkurente na mjerodavnim tržištima O & D. U tom pogledu tužitelj pojašnjava da je Komisija trebala utvrditi linije koje je opsluživalo društvo Air Berlin koje je intervenijent preuzeo nakon te koncentracije kao i tržišta O & D na kojima navedena koncentracija može stvoriti monopol. On dodaje da je Komisija također trebala provesti analizu „tendencijske strukture potražnje i protoka putnika” prema zračnim lukama koje intervenijentu služe kao čvorišta (hub).

78      Konkretnije, tužitelj tvrdi, s jedne strane, da je predmetna koncentracija mogla bitno ograničiti učinkovito tržišno natjecanje na tržištima Düsseldorf – New York (Sjedinjene Američke Države), Düsseldorf – München, Hamburg – München i Berlin-Tegel – Köln-Bonn. U tom je pogledu intervenijent nakon predmetne koncentracije preuzeo linije koje je opsluživalo društvo Air Berlin, a suprotno tvrdnji sadržanoj u pobijanoj odluci, prema kojoj „intervenijent ni u kojem slučaju neće preuzeti linije koje je prethodno opsluživalo društvo Air Berlin”. S druge strane, predmetna koncentracija omogućuje intervenijentu da poveća broj putnika u tranzitu prema zračnim lukama u Frankfurtu (Njemačka), Münchenu, Beču (Austrija) i Zürichu, koje mu služe kao čvorišta, tako da ta koncentracija također može imati učinke na tržištima O & D s ishodištem ili odredištem u tim zračnim lukama i, među ostalim, na tržištima O & D na kojima navedene zračne luke služe kao čvorišta u okviru linija prema Aziji ili Sjevernoj Americi. Osim toga, Komisija je morala ispitati prepreke ulasku na svako od tih tržišta O & D i, osobito, dostupnost različitih slotova u dotičnim zračnim lukama s obzirom na to da zračni prijevoznici moraju moći ponuditi letove u različita vremena ovisno o razmatranom tržištu O & D, uključujući s ishodištem ili odredištem u istoj zračnoj luci.

79      Prvo, valja istaknuti, kao što to proizlazi iz točke 73. ove presude, da razmatranje tržišta O & D može među uslugama prijevoza putnika omogućiti identificiranje onih koje potrošač smatra međusobno zamjenjivima ili nadomjestivima. Iz toga slijedi da Komisija može, u slučaju kada su poduzetnici na koje se odnosi koncentracija zračni prijevoznici koji su još uvijek aktivni, utvrditi tržišta O & D na kojima se njihove djelatnosti preklapaju. Ona tako može ocijeniti tržišni utjecaj te koncentracije na pružanje usluga prijevoza putnika na tim tržištima. Konkretnije, ona osobito može odrediti opseg izmjena koje se odnose na tržišne udjele i stupnjeve koncentracije, izračunavajući kumulirani tržišni udio navedenih poduzetnika nakon navedene koncentracije i udio njihovih konkurenata.

80      Međutim, uzimajući u obzir u ovom slučaju prestanak obavljanja djelatnosti društva Air Berlin, to se društvo povuklo iz svih tržišta O & D na kojima je bilo prisutno, tako da se njegove djelatnosti i intervenijentove djelatnosti više ne preklapaju ni na jednom od tih tržišta. Usto, budući da slotovi društva Air Berlin nisu bili povezani ni sa jednom linijom, Komisija je pravilno istaknula da ih intervenijent stoga može koristiti na drugim tržištima O & D, koja nisu ona na kojima je prije bilo prisutno društvo Air Berlin. Naime, nesporno je da je intervenijent mogao prerasporediti slotove na veliki broj tržišta O & D s obzirom na to da je tužitelj, uostalom, u točkama 106. i 115. replike priznao da je Komisiji bilo nemoguće razmotriti sva tržišta O & D na kojima su slotovi društva Air Berlin mogli biti preraspoređeni.

81      Iz toga slijedi da, za razliku od koncentracija koje uključuju zračne prijevoznike koji su još uvijek aktivni, u ovom slučaju nije bilo sigurno ima li predmetna koncentracija ikakav učinak na tržišno natjecanje na tržištima O & D na kojima je društvo Air Berlin bilo prisutno prije prestanka obavljanja svojih djelatnosti.

82      Drugo, valja istaknuti da tužitelj nije podnio nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo dokazati da razmatranje učinaka predmetne koncentracije na tržišta infrastrukturnih usluga zračnih luka nije omogućilo utvrđivanje mogućeg ograničenja učinkovitog tržišnog natjecanja na različitim tržištima O & D s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama s kojima su bili povezani slotovi društva Air Berlin.

83      Konkretnije, iako tužitelj utvrđuje tržišta O & D na kojima je intervenijent preuzeo linije koje je prethodno opsluživalo društvo Air Berlin odnosno na kojima bi se mogao koristiti slotovima tog društva, osobito kako bi povećao broj putnika u tranzitu prema svojim čvorištima, on ne navodi da je predmetna koncentracija stvarno predstavljala bitno ograničenje učinkovitog tržišnog natjecanja na tim tržištima. Naprotiv, tužitelj tvrdi da nije dužan dokazati postojanje takvog ograničenja, nego da je na Komisiji da dokaže njegovo nepostojanje. Stoga on samo tvrdi da je ta koncentracija mogla predstavljati takvo ograničenje i da je Komisija trebala dopuniti svoju analizu a da pritom u tom pogledu ne iznosi ozbiljne naznake u smislu sudske prakse navedene u točki 67. ove presude. On osobito nije objasnio kako je navedena koncentracija mogla bitno ograničiti učinkovito tržišno natjecanje na određenim tržištima O & D pod pretpostavkom da je pristup drugih zračnih prijevoznika predmetnim infrastrukturnim uslugama zračnih luka bio očuvan.

84      Usto, što se tiče, s jedne strane, tržišta München – Düsseldorf i Beč – Düsseldorf, na kojima se intervenijent, prema tužiteljevu mišljenju, nalazio u monopolističkom položaju nakon predmetne koncentracije, valja dodati da iz priloga C.25 replici proizlazi da je taj položaj bio posljedica povlačenja društva Air Berlin s tih tržišta. Međutim, to je povlačenje posljedica prestanka obavljanja djelatnosti društva Air Berlin koje je nastupilo, kao što je to istaknuto u točkama 35. do 57. ove presude, prije te koncentracije i neovisno o njoj. Što se tiče tržišta Frankfurt – Venecija i Zürich – Hamburg, koje tužitelj također spominje, dovoljno je istaknuti da društvo Air Berlin nije bilo prisutno na tim tržištima, da je navodno povećanje intervenijentova udjela na tržištu bilo posljedica povlačenja drugih zračnih prijevoznika s navedenih tržišta i da tužitelj ne objašnjava po čemu je to povlačenje bilo povezano s navedenom koncentracijom. Slijedom toga, okolnost da se intervenijent nakon provedbe navedene koncentracije nalazi u monopolističkom položaju na tim tržištima O & D u svakom slučaju ne može značiti da je ta koncentracija mogla na njima bitno ograničiti učinkovito tržišno natjecanje.

85      Što se tiče, s druge strane, tržišta O & D s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Frankfurtu, Münchenu, Beču i Zürichu odnosno tržišta O & D u kojima te zračne luke služe kao čvorišta, promatrano u cijelosti, valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da iz točaka 123. do 130. replike proizlazi da tužitelj priznaje da razmatranje intervenijentove sposobnosti da nakon navedene koncentracije zatvori pristup infrastrukturnim uslugama zračne luke može omogućiti provjeru ne ograničava li se bitno tom koncentracijom učinkovito tržišno natjecanje na tržištima O & D s ishodištem ili odredištem u tim zračnim lukama. Usto, iako se tužitelj poziva na broj putnika u tranzitu u zračnim lukama u Frankfurtu, Münchenu, Beču i Zürichu te na intervenijentove tržišne udjele na linijama između tih zračnih luka i drugih zračnih luka s kojima su bili povezani slotovi društva Air Berlin, on ne objašnjava zbog čega bi iz tih podataka proizlazilo da predmetna koncentracija bitno ograničava učinkovito tržišno natjecanje na tim tržištima.

86      Treće, valja istaknuti, poput Komisije, da iz tužiteljeve tvrdnje, prema kojoj intervenijent koristi slotove društva Air Berlin kako bi povećao protok putnika prema svojim čvorištima, proizlazi da intervenijent nije preuzeo sve linije koje je prethodno opsluživalo društvo Air Berlin. Slijedom toga, valja utvrditi da je Komisija pravilno smatrala da predmetna koncentracija može utjecati na sva tržišta O & D s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama s kojima su bili povezani slotovi društva Air Berlin pa se razmatranje učinaka te koncentracije nije moglo ograničiti na tržišta O & D koje je naveo tužitelj.

87      Četvrto, valja istaknuti da je Komisija u točki 42. pobijane odluke utvrdila da je intervenijent u prijavi predmetne koncentracije naveo da se namjerava koristiti slotovima koji su predmet te koncentracije kako bi proveo svoje „planove rasta” i da „ni u kojem slučaju neće preuzeti linije koje je prije opsluživalo društvo Air Berlin”. Međutim, ta razmatranja, na koja se tužitelj poziva, samo su podsjećanje na sadržaj te prijave, a ne na razlog pobijane odluke čiju zakonitost tužitelj može dovoditi u pitanje.

88      Iz toga slijedi da tužitelj neosnovano tvrdi da se na temelju Komisijine definicije tržišta nisu mogla utvrditi moguća bitna ograničenja učinkovitog tržišnog natjecanja koja proizlaze iz predmetne koncentracije, uključujući na tržištima O & D koja je utvrdio tužitelj.

89      Stoga valja odbiti drugi dio prvog tužbenog razloga i, slijedom toga, navedeni tužbeni razlog u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni učinaka predmetne koncentracije

90      Drugi žalbeni razlog u biti sadržava dva dijela. Prvim dijelom, koji je u tužbi formalno istaknut u okviru prvog tužbenog razloga, tužitelj tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni učinaka sporazumâ roof wet lease i wet lease prilikom ocjene te koncentracije. Drugim dijelom tužitelj tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni što se tiče učinaka navedene koncentracije, osobito na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Düsseldorfu, Zürichu, Hamburgu, Münchenu, Stuttgartu i Berlin-Tegelu.

91      Komisija i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.

92      Uvodno valja podsjetiti na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi materijalnim pravilima Uredbe br. 139/2004 i osobito njezinim člankom 2. Komisiji dodijeljena određena diskrecijska ovlast, osobito u pogledu ocjena ekonomske naravi, te, prema tome, nadzor suda nad izvršavanjem takve ovlasti, koja je bitna za utvrđivanje pravila u području koncentracija, mora biti izvršen uzimajući u obzir marginu procjene koja je sadržana u odredbama ekonomske naravi koje čine dio režima koncentracija (presude od 18. prosinca 2007., Cementbouw Handel & Industrie/Komisija, C-202/06 P, EU:C:2007:814, t. 53. i od 13. svibnja 2015., Niki Luftfahrt/Komisija, T-162/10, EU:T:2015:283, t. 85.). Stoga je ustaljena sudska praksa da se nadzor koji sudovi Europske unije provode nad Komisijinim složenim ekonomskim ocjenama nužno ograničava na provjeru poštovanja pravila postupka i obrazlaganja, kao i materijalne točnosti činjenica, nepostojanja očite pogreške u ocjeni činjenica i zlouporabe ovlasti (presude od 7. svibnja 2020., BTB Holding Investments i Duferco Participations Holding/Komisija, C-148/19 P, EU:C:2020:354, t. 56.; od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T-471/11, EU:T:2014:739, t. 137. i od 12. prosinca 2018., Servier i dr./Komisija, T-691/14, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2018:922, t. 1374.).

93      Međutim, iako nije na Općem sudu da vlastitom ekonomskom ocjenom zamijeni Komisijinu ocjenu, koja za to ima institucionalnu ovlast, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da sud Unije ne mora, među ostalim, samo provjeriti materijalnu točnost podnesenih dokaza, njihovu vjerodostojnost i dosljednost, nego mora i nadzirati čine li ti dokazi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije i provjeriti jesu li oni takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni (presude od 15. veljače 2005., Komisija/Tetra Laval, C-12/03 P, EU:C:2005:87, t. 39. i od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C-67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 46.).

 Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na učincima sporazumâ roof wet lease i wet lease

94      Kao prvo, Komisija je u pobijanoj odluci istaknula da je na temelju sporazuma roof wet lease društvo Air Berlin dvama intervenijentovim društvima kćerima davalo u zakup zrakoplove s posadom. Usto, Komisija je utvrdila da je cilj zamjene društva Air Berlin društvom LGW u okviru tog sporazuma, koju je ona odobrila odlukom od 27. listopada 2017., bilo zadržavanje učinaka tog sporazuma nakon prestanka obavljanja djelatnosti društva Air Berlin. Ona je iz toga zaključila da ta zamjena kao takva ima samo ograničen učinak na tržišta usluga zračnog prijevoza putnika. Slično tomu, Komisija je smatrala da bi „uključivanje” predmetnom koncentracijom tih zrakoplova s posadom u intervenijenta imalo ograničene učinke na ta tržišta jer do tog uključivanja dolazi nakon sporazuma roof wet lease. Osim toga, ona je utvrdila da je Savezni ured za tržišno natjecanje 30. siječnja 2017. odobrio taj sporazum.

95      U tom pogledu tužitelj ne dovodi u pitanje odluku Saveznog ureda za tržišno natjecanje o odobravanju sporazuma roof wet lease. Međutim, on tvrdi da je taj sporazum bio samo „predtransakcijski” element predmetne koncentracije koji je Komisija trebala uzeti u obzir. On tako navodi da je Savezni ured za tržišno natjecanje samo razmotrio navedeni sporazum zasebno a da je na Komisiji bilo da tu koncentraciju ocijeni u cijelosti.

96      U tim okolnostima tužitelj tvrdi da je Komisija trebala „procijeniti važnost” imovine na koju se odnosi sporazum roof wet lease za funkcioniranje tržištâ zračnog prijevoza putnika odnosno zakupa zrakoplova. On dodaje da je predmetna koncentracija omogućila intervenijentu stjecanje zrakoplova s posadom brže nego što bi mu to omogućili normalni tržišni uvjeti, osobito s obzirom na poteškoće u zapošljavanju pilota. Naposljetku, tužitelj tvrdi da su te zrakoplove i njihovu posadu mogli steći intervenijentovi konkurenti da nije bila provedena predmetna koncentracija.

97      U tom pogledu valja istaknuti, kao što je to navedeno u točki 46. ove presude, da se sporazum roof wet lease i predmetna koncentracija moraju smatrati dvjema zasebnim transakcijama. Iz toga slijedi, a suprotno onomu što tvrdi tužitelj, da se sporazum roof wet lease ne može smatrati elementom te koncentracije.

98      Osim toga, valja istaknuti da je sporazum roof wet lease bio sklopljen na razdoblje od šest godina, koji se mogao produljiti pod određenim uvjetima. Iz toga slijedi da se u skladu s tim sporazumom intervenijent mogao koristiti zrakoplovima s posadom, na koje se odnosi taj sporazum, barem do prosinca 2022. Slijedom toga, činjenica na koju se poziva tužitelj, da je sporazum od 13. listopada 2017. koji se odnosi na predmetnu koncentraciju omogućio intervenijentu da brže stekne te zrakoplove i preuzme njihovu posadu, ne dokazuje sama po sebi da je ta koncentracija mogla bitno ograničiti učinkovito tržišno natjecanje na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika odnosno zakupa zrakoplova.

99      U tim okolnostima Komisija nije očito povrijedila učinke sporazuma roof wet lease u okviru svoje ocjene predmetne koncentracije.

100    Kao drugo, Komisija je istaknula da je u okviru sporazuma wet lease društvo LGW davalo u zakup zrakoplove s posadom društvu Air Berlin, da je potonje društvo imalo u vlasništvu slotove potrebne za korištenje tim zrakoplovima i da je prodavalo zrakoplovne karte kada je riječ o letovima koji su se izvodili navedenim zrakoplovima. Komisija je iz toga zaključila da je društvo Air Berlin bilo prisutno na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika i da je društvo LGW bilo prisutno na tržištu zakupa zrakoplova, iako jedino unutar grupe Air Berlin. Naposljetku, ona je utvrdila da je prestanak obavljanja djelatnosti društva Air Berlin doveo do toga da se društvo LGW povuče s tržišta zakupa zrakoplova prije predmetne koncentracije i neovisno o njoj.

101    U tom pogledu tužitelj tvrdi da je Komisija pogrešno smatrala da je društvo LGW bilo prisutno na tržištu zakupa zrakoplova s obzirom na to da je ono samo davalo u zakup zrakoplove svojem matičnom društvu, odnosno društvu Air Berlin. On iz toga zaključuje da su djelatnosti društva LGW bile nerazdvojive od djelatnosti društva Air Berlin i da je Komisija stoga trebala provesti posebno razmatranje sporazuma wet lease u okviru svoje ocjene predmetne koncentracije.

102    Valja utvrditi da tužitelj smatra, kao i Komisija, da je društvo LGW davalo zrakoplove u zakup samo društvu Air Berlin, tako da je Komisija pravilno utvrdila da se sporazum wet lease prestao primjenjivati s prestankom obavljanja djelatnosti društva Air Berlin, koje je prethodilo predmetnoj koncentraciji i bilo neovisno o njoj, kao što je istaknuto u točkama 38. i 49. ove presude. Doista, tužitelj ne objašnjava kako je taj sporazum, koji se prestao primjenjivati prije te koncentracije i neovisno o njoj, mogao ukazivati u okviru Komisijine ocjene navedene koncentracije na postojanje bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja.

103    Usto, iako je tužitelj prigovorio Komisiji da u svojoj analizi nije uzela u obzir moguće učinke intervenijentova stjecanja regionalnih zrakoplova čiji je zakup bio predmet sporazuma wet lease, dovoljno je utvrditi da on nije objasnio na koji je način to stjecanje moglo predstavljati bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja, kao ni na kojem je tržištu to bilo moguće.

104    Iz toga slijedi da tužitelj neosnovano tvrdi da je Komisija trebala provesti posebno razmatranje učinaka sporazuma wet lease, tako da valja odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.

 Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na učincima predmetne koncentracije na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Düsseldorfu, Zürichu, Hamburgu, Münchenu, Stuttgartu i Berlin-Tegelu

105    Kao prvo, tužitelj tvrdi da predmetna koncentracija proizvodi protutržišne učinke. Naime, znatan dio slotova prenesenih na intervenijenta bio bi dodijeljen drugim zračnim prijevoznicima da ne postoji ta koncentracija. Tužitelj u tom pogledu tvrdi da je 14 od 19 zračnih luka na koje se odnosi navedena koncentracija koordinirano u smislu Uredbe br. 95/93, među kojima su zračne luke u Düsseldorfu, Zürichu, Hamburgu, Münchenu, Stuttgartu i Berlin-Tegelu. Posljedično, u skladu s člankom 10. te uredbe, do polovine slotova koji su prethodno bili u vlasništvu društva Air Berlin trebalo je biti dodijeljeno „novim sudionicima” da nije bilo te koncentracije, čime bi se smanjile prepreke ulasku na predmetna tržišta.

106    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 2. stavcima 2. i 3. Uredbe br. 139/2004 samo koncentracija koja bi bitno ograničavala učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu, posebno kao rezultat stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja, ocjenjuje nesukladnom s unutarnjim tržištem.

107    Slijedom toga, kao što to pravilno ističe Komisija, okolnost da koncentracija proizvodi protutržišne učinke nije sama po sebi dovoljna da bi se smatralo da je ta koncentracija nesukladna s unutarnjim tržištem ako ona bitno ne ograničava učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu.

108    U tim okolnostima, sama okolnost da su se određeni slotovi preneseni na intervenijenta mogli dodijeliti drugim zračnim prijevoznicima da nije bilo predmetne koncentracije, čime bi se tim zračnim prijevoznicima smanjile prepreke ulasku u pogledu tih zračnih luka, sama po sebi ne omogućuje dokazivanje da ta koncentracija može bitno ograničavati učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu.

109    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je predmetna koncentracija bitno ograničila učinkovito tržišno natjecanje na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Düsseldorfu, Zürichu, Hamburgu, Münchenu, Stuttgartu i Berlin-Tegelu. On u tom pogledu ističe, s jedne strane, da ta koncentracija stvara ili jača intervenijentov vladajući položaj na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Düsseldorfu i Zürichu. S druge strane, navedenom koncentracijom udio slotova u zračnim lukama u Hamburgu, Münchenu, Stuttgartu i Berlin-Tegelu, koji je u vlasništvu intervenijenta, povećao se znatno iznad 25 %, a te zračne luke imaju visoke stope zagušenja.

110    U tom pogledu Komisija je ispitala intervenijentovu sposobnost da zatvori pristup infrastrukturnim uslugama zračne luke i, slijedom toga, tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Düsseldorfu, Zürichu, Hamburgu, Münchenu, Stuttgartu i Berlin-Tegelu. Kao što to proizlazi iz točke 19. ove presude, Komisija je uzela u obzir, s jedne strane, zagušenje tih zračnih luka i, s druge strane, udio slotova u vlasništvu intervenijenta i učinak predmetne koncentracije na taj udio slotova.

111    Što se tiče, s jedne strane, zagušenja zračnih luka, Komisija je utvrdila, kao što to proizlazi iz članka 3. stavka 5. Uredbe br. 95/93, da kapacitet koordiniranih zračnih luka nije dovoljan za ispunjavanje svih zahtjeva zračnih prijevoznika na temelju njihove dobrovoljne suradnje. Međutim, ona je istaknula da se zračna luka može kvalificirati kao koordinirana u smislu navedene uredbe a da se ne koriste svi njezini slotovi. Tako je, kada je to smatrala potrebnim, izračunala stopu zagušenja predmetnih zračnih luka podijelivši, za svako radno vrijeme, broj slotova dodijeljenih svim zračnim prijevoznicima s ukupnim brojem dostupnih slotova. Komisija je smatrala, a što tužitelj nije osporavao, da se postojanje bitnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja u načelu može isključiti ako je prosječna stopa zagušenja zračne luke niža od 60 %.

112    Što se tiče, s druge strane, učinka predmetne koncentracije na udio slotova u vlasništvu intervenijenta, Komisija je utvrdila, kao što je to navedeno u točki 74. ove presude, da bi se bez predmetne koncentracije slotovi društva Air Berlin, uključujući slotove društva Niki Luftfahrt, vratili u bazu slotova prije njihove preraspodjele drugim zračnim prijevoznicima koji to zatraže. Komisija je u tom pogledu pojasnila, kao što to tvrdi tužitelj, da bi, u skladu s člankom 10. stavkom 6. Uredbe br. 95/93, 50 % tih slotova bilo dodijeljeno novim sudionicima, osim ako njihovi zahtjevi ne predstavljaju manje od 50 % navedenih slotova. Slijedom toga, najmanje 50 % slotova društva Air Berlin bilo bi preneseno na druge zračne prijevoznike, uključujući intervenijenta, koji su već imali dovoljno slotova u predmetnim zračnim lukama.

113    U tim okolnostima Komisija je u pobijanoj odluci ispitala ono što je kvalificirala kao „neto povećanje”, odnosno razliku između udjela slotova u vlasništvu intervenijenta po završetku predmetne koncentracije i udjela slotova u njegovu vlasništvu da nije bilo te koncentracije, uzimajući pritom u obzir slotove društva Air Berlin, uključujući one društva Niki Luftfahrt, koji bi mu, ovisno o slučaju, bili preneseni posredstvom baze slotova.

–       Učinci predmetne koncentracije na tržišta usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Düsseldorfu i Zürichu

114    Prvo, što se tiče IATA-ine zimske sezone 2017./2018. u zračnoj luci u Düsseldorfu, Komisija je istaknula da bi prosječan udio slotova u vlasništvu intervenijenta bio povećan s 26 % na 39 % ili 42 %, ovisno o tome bi li slotovi u vlasništvu društva Niki Luftfahrt bili preneseni na drugog zračnog prijevoznika ili vraćeni u bazu slotova, da bi prosječno neto povećanje bilo 4 % i da bi prosječna stopa zagušenja iznosila 73 %. Osim toga, najveći udio slotova u vlasništvu intervenijenta povećao bi se s 46 % na 58 % u razdoblju između 17 sati i 17.59 sati, u skladu s usklađenim svjetskim vremenom (UTC), kada bi bila dosegnuta najviša stopa zagušenja od 99 %. Neto povećanje bi stoga bilo 6 %.

115    Drugo, što se tiče IATA-ine ljetne sezone 2018. u zračnoj luci u Düsseldorfu, Komisija je istaknula da bi udio slotova u vlasništvu intervenijenta bio povećan s 39 % na 52 % ili 54 %, ovisno o tome bi li slotovi u vlasništvu društva Niki Luftfahrt bili preneseni na drugog zračnog prijevoznika ili vraćeni u bazu slotova i da bi prosječno neto povećanje bilo 5 %. Uzimajući u obzir obveze koje je preuzeo intervenijent, Komisija je istaknula da bi se na intervenijenta prenio samo mali broj slotova, tako da udio slotova u vlasništvu intervenijenta ne bi prelazio 50 %, a neto povećanje bi bilo ograničeno na 1 %. Osim toga, Komisija je utvrdila da je prosječna stopa zagušenja zračne luke u Düsseldorfu iznosila 91 % tijekom IATA-ine ljetne sezone 2017. i da bi se na intervenijenta prenijela samo dva slota kada se dosegne najviša stopa zagušenja od 100 %, između 12 sati i 12.59 sati UTC.

116    Treće, što se tiče zračne luke u Zürichu, Komisija je utvrdila da bi se na intervenijenta prenijeli slotovi samo za IATA-inu ljetnu sezonu 2018. Konkretnije, Komisija je istaknula da bi prosječan neto udio slotova u vlasništvu intervenijenta bio povećan s 51 % na 52 %, a prosječno neto povećanje bi bilo blizu 0 % te da je prosječna stopa zagušenja zračne luke u Zürichu 69 %. Što se tiče najvećeg udjela slotova u vlasništvu intervenijenta, on bi bio povećan s 81 % na 84 %, između 4 sata i 4.59 sati UTC, kada bi bila dosegnuta najviša stopa zagušenja od 94 %, ali bi neto povećanje iznosilo 0 %.

117    Kao prvo, tužitelj podsjeća na to da tržišni udio veći od 50 % stvara presumpciju vladajućeg položaja. U tom pogledu, s jedne strane, on iz toga zaključuje da bi u ovom slučaju predmetna koncentracija omogućila intervenijentu takav položaj kad je riječ o zračnoj luci u Düsseldorfu te bi ga ojačala kad je riječ o zračnoj luci u Zürichu. S druge strane, tužitelj tvrdi da stvaranje i jačanje intervenijentova vladajućeg položaja predstavljaju, kao takvi, bitno ograničenje učinkovitom tržišnom natjecanju time što intervenijentu omogućuju da zatvori pristup uslugama zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u tim zračnim lukama. Tužitelj tako ističe da je udio slotova u vlasništvu intervenijenta u zračnoj luci u Düsseldorfu iznosio 42 % tijekom IATA-ine zimske sezone 2017./2018. odnosno 54 % tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018. i da stopa zagušenja u toj zračnoj luci iznosi 91 %. Osim toga, on pojašnjava da su obveze koje je preuzeo intervenijent nedovoljne s obzirom na to da je udjel slotova u vlasništvu intervenijenta još uvijek iznosio 50 % slotova tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018. Što se tiče zračne luke u Zürichu, tužitelj ističe da je udio slotova u vlasništvu intervenijenta u zračnoj luci u prosjeku iznosio 52 %, a najviše 84 % tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018. i da je udio njegova najbližeg konkurenta iznosio samo 6 %.

118    U tom pogledu iz članka 2. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 139/2004 proizlazi da u određenim slučajevima koncentracija može predstavljati bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja ako dovodi do stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 14. prosinca 2005., General Electric/Komisija, T-210/01, EU:T:2005:456, t. 87.).

119    Štoviše, i kao što to tvrdi tužitelj, iako se značenje tržišnih udjela može razlikovati od tržišta do tržišta, opravdano se može smatrati da iznimno važni udjeli tržišta sami po sebi, osim iznimnih okolnosti, predstavljaju dokaz o postojanju vladajućeg položaja. To može biti slučaj s tržišnim udjelom od 50 % ili većim (vidjeti presudu od 6. srpnja 2010., Ryanair/Komisija, T-342/07, EU:T:2010:280, t. 41. i navedena sudska praksa).

120    Međutim, u ovom slučaju, što se tiče, s jedne strane, IATA-ine zimske sezone 2017./2018. u zračnoj luci u Düsseldorfu, valja istaknuti da je intervenijent u prosjeku imao u vlasništvu samo 42 % slotova. Slijedom toga, kao što to uostalom proizlazi iz tužiteljeve argumentacije, ne može se pretpostaviti da bi intervenijent imao vladajući položaj s obzirom na to da je udio slotova u njegovu vlasništvu nakon predmetne koncentracije ostao manji od 50 %. Međutim, valja utvrditi da se tužitelj, kako bi dokazao postojanje intervenijentova vladajućeg položaja, samo pozvao na činjenicu da je udio slotova u vlasništvu intervenijenta veći od 40 % i da je stopa zagušenja u toj zračnoj luci visoka. Međutim, budući da ne postoje, među ostalim, informacije o udjelu slotova u vlasništvu drugih zračnih prijevoznika, te činjenice same po sebi nisu dovoljne kako bi se dokazalo da intervenijent ima takav položaj. Naposljetku, na temelju okolnosti da najveći udio slotova u vlasništvu intervenijenta može dosegnuti 58 % između 17 sati i 17.59 sati UTC ne može se zaključiti da je intervenijent imao vladajući položaj tijekom IATA-ine zimske sezone 2017./2018., promatrane u cijelosti. U svakom slučaju, takva okolnost nije dovoljna kako bi se utvrdilo da predmetna koncentracija očito može predstavljati bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja na temelju sudske prakse navedene u točki 118. ove presude, osobito uzimajući u obzir dostupnost slotova u zračnoj luci u Düsseldorfu tijekom te sezone, kao što je to Komisija utvrdila u točki 214. pobijane odluke.

121    S druge strane, što se tiče IATA-ine ljetne sezone 2018. u zračnim lukama u Düsseldorfu i Zürichu, iz pobijane odluke proizlazi da je nakon intervenijentovih preuzetih obveza neto povećanje iznosilo 0 % ili blizu 0 %, tako da je udio slotova u vlasništvu intervenijenta bio isti ili gotovo isti bez obzira na to je li provedena predmetna koncentracija. Slijedom toga, stvaranje ili jačanje vladajućeg položaja na koji se poziva tužitelj ne bi proizlazilo iz predmetne koncentracije kao takve, nego isključivo iz prestanka obavljanja djelatnosti društva Air Berlin. U tim okolnostima, iz same činjenice da je udio slotova u vlasništvu intervenijenta nakon predmetne koncentracije bio 50 % ili veći ne može se zaključiti da je ta koncentracija predstavljala bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja.

122    Kao drugo, tužitelj tvrdi da intervenijent može usvojiti različite strategije istiskivanja s obzirom na njegov znatan udio slotova i stopu zagušenja, osobito zračnih luka u Düsseldorfu i Zürichu. Prvo, on tako može povećati broj letova tijekom satnica letova kojima se planira koristiti novi sudionik odnosno povećati broj letova na linijama koje taj sudionik već opslužuje kako bi mu smanjio profitabilnost njegove djelatnosti, drugo, može učinkovitije upotrebljavati svoje slotove tako da ih, po potrebi, prerasporedi na svoje različite linije i, treće, može svojim klijentima ponuditi još povoljnije programe vjernosti.

123    U tom pogledu, prvo, valja navesti da je Komisija u pobijanoj odluci istaknula, poput tužitelja, da vlasništvo velikog broja slotova može zračnim prijevoznicima omogućiti ponudu letova u satnici približnoj onoj koje planira drugi zračni prijevoznik kako bi mu, među ostalim, otežali ulazak na tržište usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u dotičnu zračnu luku.

124    Međutim, s jedne strane, važno je istaknuti da je neto povećanje broja slotova u zračnim lukama u Düsseldorfu i Zürichu tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018. iznosilo 0 % ili blizu 0 %. Iz toga slijedi da činjenica da bi intervenijent, uzimajući u obzir povećan broj slotova, lakše povećao broj letova u satnicama letova koje planira novi sudionik ili na linijama koje on već opslužuje nije posljedica predmetne koncentracije, nego prestanka obavljanja djelatnosti društva Air Berlin. S druge strane, što se tiče IATA-ine zimske sezone 2017./2018. u zračnoj luci u Düsseldorfu i IATA-ine ljetne sezone 2018. u zračnoj luci u Zürichu, Komisija je u pobijanoj odluci istaknula da je prosječna stopa zagušenja tih zračnih luka bila 73 % odnosno 69 % i time dovoljno niska za omogućavanje razvoja djelatnosti konkurenata nakon predmetne koncentracije, neovisno o udjelu slotova u vlasništvu intervenijenta. Međutim, tužitelj nije iznio nikakav element kojim dovodi u pitanje tu ocjenu.

125    Drugo, valja podsjetiti na to da ograničenje tržišnom natjecanju ne može sama po sebi predstavljati okolnost da bi konkurenti mogli biti oštećeni zbog koristi uslijed koncentracije. Međutim, tužitelj ne objašnjava zbog čega intervenijentovo učinkovitije iskorištavanje njegovih slotova kao i uvođenje povoljnijih programa vjernosti u korist njegovih klijenata ne bi odražavalo koristi koje, iako mogu naštetiti konkurentima, ipak ne predstavljaju bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja.

126    Iz toga slijedi da Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da predmetna koncentracija bitno ne ograničava učinkovito tržišno natjecanje na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Düsseldorfu i Zürichu.

–       Učinci predmetne koncentracije na tržišta usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Hamburgu, Münchenu, Stuttgartu i Berlin-Tegelu

127    Prvo, što se tiče IATA-ine ljetne sezone 2018. u zračnoj luci u Hamburgu, Komisija je istaknula da bi prosječan udio slotova u vlasništvu intervenijenta bio povećan s 30 % na 33 %, da bi prosječno neto povećanje iznosilo 1 % i da bi prosječna stopa zagušenja iznosila 54 %. Najveći udio slotova u vlasništvu intervenijenta povećao bi se s 39 % na 43 % u razdoblju između 16 sati i 16.59 sati UTC, kada bi bila dosegnuta najviša stopa zagušenja od 75 %. Neto povećanje bi dakle ipak bilo zadržano na 1 %.

128    Drugo, što se tiče IATA-ine zimske sezone 2017./ 2018. u zračnoj luci u Münchenu, Komisija je istaknula da bi prosječan udio slotova u vlasništvu intervenijenta bio povećan s 39 % na 41 %, da bi prosječno neto povećanje iznosilo 0 % i da bi prosječna stopa zagušenja iznosila 60 %. Ona je također istaknula da bi najveći udio slotova u vlasništvu intervenijenta iznosio 78 % u razdoblju između 13 sati i 13.59 sati UTC, kada bi bila dosegnuta najviša stopa zagušenja od 93 %. Međutim, Komisija je utvrdila da bi neto povećanje ostalo na 0 %.

129    Treće, što se tiče zračne luke u Stuttgartu, Komisija je u pogledu IATA-ine zimske sezone 2017./ 2018. istaknula, s jedne strane, da bi prosječan udio slotova u vlasništvu intervenijenta bio povećan s 15 % na 17 %, da bi prosječno neto povećanje iznosilo 1 % i da bi prosječna stopa zagušenja iznosila 30 %. Ona je također istaknula da bi najveći udio slotova u vlasništvu intervenijenta iznosio 33 % u razdoblju između 17 sati i 17.59 sati UTC, kada bi bila dosegnuta najviša stopa zagušenja od 59 %. Međutim, utvrdila je da bi neto povećanje bilo zadržano na 1 %. S druge strane, što se tiče IATA-ine ljetne sezone 2018., prosječan udio slotova u intervenijentovu vlasništvu bi bio povećan s 30 % na 33 %, prosječno neto povećanje bi iznosilo 1 %, a prosječna stopa zagušenja bi iznosila 43 %. Usto najveći udio slotova u vlasništvu intervenijenta bi iznosio 46 % u razdoblju između 16 sati i 16.59 sati UTC, kada bi bila dosegnuta najviša stopa zagušenja od 74 %. Neto povećanje bi stoga bilo 2 %.

130    Četvrto, što se tiče zračne luke u Berlin-Tegelu, Komisija je u pogledu IATA-ine zimske sezone 2017./2018. istaknula, s jedne strane, da bi prosječan udio slotova u vlasništvu intervenijenta bio povećan s 16 % na 25 %, da bi prosječno neto povećanje iznosilo 4 % i da bi prosječna stopa zagušenja iznosila 54 %. Ona je također istaknula da bi najveći udio slotova u vlasništvu intervenijenta iznosio 40 % u razdoblju između 19 sati i 19.59 sati UTC, dok bi najviša stopa zagušenja od 73 % bila dosegnuta između 7 sati i 7.59 sati UTC. Osim toga, Komisija je utvrdila da bi neto porast iznosio 11 % između 19 sati i 19.59 sati UTC. S druge strane, što se tiče IATA-ine ljetne sezone 2018., prosječan udio slotova u vlasništvu intervenijenta bi bio povećan s 28 % na 35 %, prosječno neto povećanje bi iznosilo 3 %, a prosječna stopa zagušenja bi iznosila 62 %. Usto najveći udio slotova u vlasništvu intervenijenta iznosio bi 52 % u razdoblju između 16 sati i 16.59 sati UTC, dok bi najviša stopa zagušenja od 83 % bila dosegnuta između 10 sati i 10.59 sati UTC. Neto povećanje između 16 sati i 16.59 sati UTC bilo bi zadržano na 1 %.

131    Tužitelj tvrdi da koncentracija ne predstavlja bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja kada tržišni udio predmetnih poduzetnika ne prelazi 25 %, kao što je to navedeno u točki 18. Smjernica za ocjenu horizontalnih koncentracija prema Uredbi Vijeća o kontroli koncentracija između poduzetnika (SL 2004., C 31, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 59., u daljnjem tekstu: Smjernice o horizontalnim koncentracijama) i u uvodnoj izjavi 32. Uredbe br. 139/2004. Doista, tužitelj navodi da bi intervenijentov tržišni udio nakon predmetne koncentracije znatno prelazio 25 %, prvo, tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018. u zračnoj luci u Hamburgu, drugo, tijekom IATA-ine zimske sezone 2017./2018. u zračnoj luci u Münchenu i, treće, tijekom IATA-ine zimske sezone 2017./2018. i IATA-ine ljetne sezone 2018. u zračnim lukama u Stuttgartu i Berlin-Tegelu. On iz toga zaključuje da je, uzimajući u obzir visoku stopu zagušenja tih zračnih luka, Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da predmetna koncentracija ne predstavlja bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u navedenim zračnim lukama.

132    U tom pogledu, kao prvo, a da nije potrebno odlučiti o pitanju predstavlja li predmetna koncentracija horizontalnu koncentraciju u smislu Smjernica o horizontalnim koncentracijama, iz točke 18. tih smjernica i uvodne izjave 32. Uredbe br. 139/2004 proizlazi da činjenica da tržišni udio predmetnih poduzetnika ne premašuje 25 % predstavlja naznaku na temelju koje se može pretpostaviti da je koncentracija sukladna s unutarnjim tržištem. Međutim, iz toga se ne može zaključiti da samo zbog toga što tržišni udio predmetnih poduzetnika premašuje 25 % koncentracija nije sukladna s unutarnjim tržištem.

133    Kao drugo, iako tužitelj upućuje na stope zagušenja zračnih luka koje je naveo, on ne tvrdi niti, a fortiori, ne dokazuje da ga te stope sprečavaju da pristupi tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u tim zračnim lukama. Usto, s jedne strane, valja istaknuti da su prosječne stope zagušenja tih zračnih luka blizu ili ispod stope od 60 %, navedene u točki 111. ove presude, odnosno stope ispod koje je Komisija smatrala, a da tužitelj to ne osporava, da se u načelu može isključiti postojanje bitnog ograničavanja tržišnog natjecanja.

134    S druge strane, valja istaknuti da su najviše stope zagušenja predmetnih zračnih luka dosegnute u različite satnice. Međutim, iako, kao što to ističe tužitelj, satnice tijekom kojih zrakoplovi zračnih prijevoznika mogu uzletjeti ili sletjeti predstavljaju važan element za pružanje usluga zračnog prijevoza putnika, tužitelj ne navodi slotove koji bi u svakoj zračnoj luci koju je identificirao bili potrebni za razvoj takvih usluga. Konkretnije, on ne objašnjava kako slotovi društva Air Berlin omogućuju intervenijentu da zatvori pristup infrastrukturnim uslugama zračne luke i, slijedom toga, tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u svakoj od tih zračnih luka.

135    Kao treće, iz pobijane odluke proizlazi da je neto povećanje u zračnoj luci u Münchenu nepostojeće, a u zračnoj luci u Hamburgu ne prelazi 1 %. Neto povećanje tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018. dosegnulo bi najviše 2 % između 16 sati i 16.59 sati UTC u zračnoj luci u Stuttgartu te bi u prosjeku iznosilo 1 % tijekom svih objedinjenih sezona. Naposljetku, što se tiče zračne luke u Berlin-Tegelu, valja navesti da bi neto povećanje u prosjeku dosegnulo 3 % tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018. i 4 % tijekom IATA-ine zimske sezone 2017./2018., a najviše 11 %, između 19 sati i 19.59 sati UTC, tijekom te zadnje sezone. Međutim, prosječna stopa zagušenja iznosila bi samo 62 % tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018. i 54 % tijekom IATA-ine zimske sezone 2017./2018.

136    U tim okolnostima valja istaknuti da je neto povećanje i dalje ograničeno u pogledu zračnih luka u Hamburgu, Münchenu i Stuttgartu, tako da eventualne poteškoće u pristupu tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u tim zračnim lukama ne bi proizlazile iz predmetne koncentracije. Kad je riječ o zračnoj luci u Berlin-Tegelu, neto porast je lagano povišen. Međutim, uzimajući u obzir stopu zagušenja i udio slotova u vlasništvu intervenijenta nakon te koncentracije, ta okolnost sama po sebi ne omogućuje da se utvrdi da navedena koncentracija očito predstavlja bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja.

137    Iz toga slijedi da Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da predmetna koncentracija bitno ne ograničava učinkovito tržišno natjecanje na tržištima usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama u Hamburgu, Münchenu, Stuttgartu i Berlin-Tegelu.

138    Stoga valja odbiti drugi dio drugog tužbenog razloga i, slijedom toga, navedeni tužbeni razlog u cijelosti.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Uredbe br. 95/93

139    Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 8.a stavak 2. točku (a) Uredbe br. 95/93 kao i načela neutralnosti, transparentnosti i nediskriminacije koja proizlaze iz te uredbe. Konkretnije, on tvrdi da nije moguće prenijeti slotove u okviru koncentracije ako takav prijenos može nanijeti štetu operacijama zračne luke. Nadalje, on smatra da predmetna koncentracija dovodi do takve štete, osobito u zračnim lukama u Düsseldorfu i Zürichu, stvaranjem ili jačanjem vladajućeg položaja intervenijenta.

140    Komisija i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.

141    U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti na to da, kao što je to istaknuto u točki 121. ove presude, stvaranje ili jačanje vladajućeg položaja koji navodi tužitelj ne proizlazi iz predmetne koncentracije.

142    Kao drugo, s jedne strane, u točki 106. ove presude navedeno je da se u skladu s člankom 2. stavcima 2. i 3. Uredbe br. 139/2004 samo koncentracija koja bi bitno ograničavala učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu, posebno kao rezultat stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja, ocjenjuje nesukladnom s unutarnjim tržištem. S druge strane, iz članka 8.a stavka 2. Uredbe br. 95/93 proizlazi da je samo koordinator predmetnih zračnih luka ovlašten odbiti potvrđivanje prijenosa slotova koji su mu prijavljeni ako nije uvjeren da to neće negativno utjecati na operacije u zračnoj luci. Slijedom toga, valja istaknuti da Komisija nije bila nadležna za primjenu te odredbe.

143    U tim okolnostima valja odbiti treći tužbeni razlog.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na propustu razmatranja mogućih koristi koje proizlaze iz predmetne koncentracije

144    Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila Smjernice o horizontalnim koncentracijama propustivši razmotriti moguće koristi do kojih može doći zbog predmetne koncentracije.

145    Komisija i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.

146    Kao prvo, valja istaknuti, kao što to uostalom proizlazi iz teksta odjeljka 9. obrasca CO koji se odnosi na prijavu koncentracije u skladu s Uredbom br. 139/2004, koji se nalazi u Prilogu I. Uredbi (EZ) br. 802/2004 od 21. travnja 2004. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 (SL 2004., L 133, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 95.), i točke 78. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, da povećanje učinkovitosti nastale koncentracijom mora poticati tržišno natjecanje u korist potrošača. U uvodnoj izjavi 29. Uredbe br. 139/2004, na koju se poziva tužitelj, tako se podsjeća na to da postoji mogućnost da koristi koje proizlaze iz koncentracije neutraliziraju učinke na tržišno natjecanje, posebno potencijalne štete za potrošače, koje bi koncentracija mogla izazvati te da takva koncentracija bitno ne ograničava učinkovito natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovu znatnom dijelu.

147    U ovom slučaju valja istaknuti da je Komisija na temelju članka 6. stavka 1. točke (b) i članka 6. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 smatrala da predmetna koncentracija ne može predstavljati bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu s obzirom na obveze koje je preuzeo intervenijent, pri čemu nije bilo potrebno da on dokaže koristi. Slijedom toga, budući da, kao što je to navedeno u točkama 126. i 137. ove presude, tužitelj neosnovano tvrdi da navedena koncentracija očito može predstavljati takvo ograničenje, Komisija nije trebala razmotriti koristi koje bi mogle neutralizirati učinke te koncentracije na tržišno natjecanje.

148    Kao drugo, iz uvodne izjave 29. Uredbe br. 139/2004 i točaka 84. do 87. Smjernica o horizontalnim koncentracijama, na koje se poziva tužitelj, proizlazi da je na strankama koncentracije da dokažu moguće koristi koje proizlaze iz te koncentracije, kao što to uostalom priznaje tužitelj. Slijedom toga, tužitelj ne može prigovoriti Komisiji da nije istražila postojanje koristi koje intervenijent prethodno nije dokazao.

149    U tim okolnostima valja odbiti četvrti tužbeni razlog.

 Peti tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatnosti obveza koje je preuzeo intervenijent

150    Tužitelj tvrdi da je, unatoč obvezama koje je preuzeo intervenijent, udio slotova u vlasništvu intervenijenta u zračnoj luci u Düsseldorfu iznosio 50 % tijekom IATA-ine ljetne sezone 2018., što upućuje na to da on ima vladajući položaj. Osim toga, te se obveze ne odnose na slotove tijekom IATA-ine zimske sezone 2017./2018., iako je intervenijent i tijekom te sezone imao takav položaj, a stopa zagušenja navedene zračne luke je bila visoka.

151    Komisija i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.

152    U skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004, ako Komisija nakon izmjena koje provedu predmetni poduzetnici utvrdi da prijavljena koncentracija više ne potiče ozbiljne sumnje u pogledu sukladnosti s unutarnjim tržištem, ona će je ocijeniti sukladnom s njime.

153    U tom pogledu valja podsjetiti na to da je predmet obveza koje su preuzete radi donošenja odluke na temelju članka 6. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 ukloniti sve ozbiljne sumnje u pogledu toga bi li koncentracija bitno ograničavala učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu, posebno zbog stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja (presuda od 13. svibnja 2015., Niki Luftfahrt/Komisija, T-162/10, EU:T:2015:283, t. 297.).

154    U ovom je slučaju, prvo, u točki 121. ove presude istaknuto da bi u pogledu IATA-ine ljetne sezone 2018. u zračnoj luci u Düsseldorfu udio slotova u vlasništvu intervenijenta ostao gotovo isti, uzimajući u obzir obveze koje je on preuzeo, a neovisno o tome je li provedena predmetna koncentracija. Iz toga slijedi da vladajući položaj koji navodi tužitelj ne proizlazi iz predmetne koncentracije kao takve, nego iz prestanka obavljanja djelatnosti društva Air Berlin. Slijedom toga, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da su obveze koje je preuzeo intervenijent dovoljne za uklanjanje sumnji u pogledu sukladnosti predmetne koncentracije s unutarnjim tržištem.

155    Drugo, u točkama 120. i 123. ove presude istaknuto je da u pogledu IATA-ine zimske sezone 2017./2018. tužitelj nije dokazao da bi nakon predmetne koncentracije intervenijent imao vladajući položaj ili da bi mogao provesti strategije istiskivanja. U tim okolnostima, budući da tužitelj neosnovano tvrdi da navedena koncentracija očito može predstavljati bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja, Komisija nije trebala razmotriti obveze koje su mogle spriječiti to ograničavanje.

156    Treće, iz članka 6. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 i članka 19. Uredbe br. 802/2004 proizlazi da je na strankama koncentracije da, prema potrebi, predlože izmjene te koncentracije u obliku obveza. Iz toga slijedi da tužitelj ne može prigovoriti Komisiji da u pogledu IATA-ine zimske sezone 2017./2018. nije nametnula obveze koje intervenijent nije prethodno predložio.

157    Stoga valja odbiti peti tužbeni razlog.

 Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na neuzimanju u obzir potpore za sanaciju u okviru ocjene učinaka predmetne koncentracije

158    Tužitelj tvrdi da je potpora za sanaciju dodijeljena društvu Air Berlin radi provedbe predmetne koncentracije. Tužitelj u tom pogledu ističe da je ta potpora nespojiva s unutarnjim tržištem, da određene informacije o navedenoj potpori nisu bile dostupne javnosti i da su se pregovori o navedenoj koncentraciji između intervenijenta i društva Air Berlin odvijali u tajnosti. Iz toga zaključuje da je potpora za sanaciju spriječila druge „učinkovitije operatore” da steknu imovinu društva Air Berlin. Osim toga, tužitelj smatra da je ta potpora izmijenila sposobnost financiranja društva Air Berlin, tako da ju je Komisija trebala uzeti u obzir u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 139/2004.

159    Komisija i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.

160    U tom pogledu, kao prvo, iz odluke kojom se potpora za sanaciju proglašava spojivom s unutarnjim tržištem proizlazi da je cilj te potpore bio, među ostalim, omogućiti „urednu” prodaju imovine društva Air Berlin na način da se ograniče negativne posljedice za osoblje tog društva.

161    Međutim, prvo, iz navodne nespojivosti potpore za sanaciju s unutarnjim tržištem, iz činjenice da određene informacije o toj potpori nisu dostupne javnosti i iz okolnosti da su se pregovori o predmetnoj koncentraciji između intervenijenta i društva Air Belin odvijali u tajnosti ne može proizlaziti da je ta potpora posebno imala za cilj intervenijentovo stjecanje imovine društva Air Berlin obuhvaćene predmetnom koncentracijom.

162    Drugo, tužitelj ne tvrdi niti, a fortiori, dokazuje da „učinkovitiji operatori” na koje upućuje nisu mogli podnijeti ponudu za kupnju imovine društva Air Berlin u okviru postupka za slučaj nesolventnosti tog društva.

163    Treće, valja podsjetiti na to da, kao što je to navedeno u točki 108. ove presude, sama okolnost da bi bez predmetne koncentracije slotovi društva Air Berlin koji su preneseni na intervenijenta bili barem djelomično dodijeljeni njegovim konkurentima nije sama po sebi dovoljna da bi se smatralo da ta koncentracija bitno ograničava učinkovito tržišno natjecanje na način da ju je Komisija trebala ocijeniti nesukladnom s unutarnjim tržištem.

164    Kao drugo, iz članka 2. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 139/2004 proizlazi da Komisija u svojoj ocjeni koncentracija mora osobito uzeti u obzir položaj predmetnih poduzetnika na tržištu i njihovu gospodarsku i financijsku moć. Međutim, valja istaknuti da tužitelj nije podnio nijedan element kojim bi se moglo dokazati da je iznos zajma odobrenog društvu Air Berlin na temelju potpore za sanaciju bio prenesen na društvo LGW kako bi ga stekao intervenijent.

165    U tim okolnostima nije dokazano da je iznos zajma odobren društvu Air Berlin bio dio predmetne koncentracije, tako da valja smatrati da potpora za sanaciju nije utjecala na tržišni položaj društva LGW ni na tržišni položaj imovine društva Air Berlin koju je intervenijent stekao kao ni na njihovu gospodarsku i financijsku moć. Iz toga slijedi da ta potpora nije mogla izmijeniti Komisijinu ocjenu te koncentracije.

166    Stoga valja odbiti šesti tužbeni razlog.

 Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 296. UFEU-a

167    Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 296. UFEU-a jer pobijana odluka nije dovoljno obrazložena. Konkretnije, prigovara Komisiji da nije iscrpno analizirala činjenični okvir predmetne koncentracije. Tužitelj tako ističe da Komisija nije razmotrila učinke te koncentracije na mjerodavna tržišta O & D, da nije uzela u obzir „određen broj elemenata [...] o stanju tržišnog natjecanja u zračnim lukama obuhvaćenim [tom koncentracijom]”, da nije provjerila jesu li koristi koje proizlaze iz navedene koncentracije neutralizirale protutržišne učinke koje je ona proizvela, da nije razmotrila može li se obvezama koje je preuzeo intervenijent ukloniti bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja koje je proizašlo iz navedene koncentracije i, naposljetku, da nije uzela u obzir potporu za sanaciju.

168    Komisija i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.

169    U skladu s člankom 296. UFEU-a, u pravnim se aktima koje donose institucije Unije navode razlozi.

170    U tom pogledu valja podsjetiti na to da obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU-a treba prilagoditi prirodi predmetnog akta te ono mora jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje institucije, autora akta, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s opravdanjima poduzete mjere, a nadležnom sudu da izvrši svoj nadzor. Stoga zahtjev obrazloženosti treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, prirodi razloga koji su navedeni i interesu koji adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU-a mora ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja nego i s obzirom na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C-367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63.; od 22. lipnja 2004., Portugal/Komisija, C-42/01, EU:C:2004:379, t. 66. i od 15. travnja 2008., Nuova Agricast, C-390/06, EU:C:2008:224, t. 79.).

171    Stoga Komisija ne povređuje obvezu obrazlaganja ako prilikom izvršavanja svoje ovlasti kontrole koncentracija u svoju odluku ne uključi temeljito obrazloženje u pogledu ocjene određenog broja aspekata koncentracije koji joj se čine očito nevažni, beznačajni ili očito sporedni za ocjenu koncentracije (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C-367/95 P, EU:C:1998:154, t. 64.). Naime, takav zahtjev nije u skladu sa zahtjevom žurnosti i kratkim rokovima postupka kojima je Komisija obvezana kad izvršava svoju ovlast kontrole koncentracija i koji su dio posebnih okolnosti u postupku kontrole tih koncentracija. Iz toga proizlazi da je u slučaju kad Komisija na temelju članka 6. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 139/2004 ocijeni koncentraciju sukladnom s unutarnjim tržištem zahtjev obrazloženosti ispunjen ako su u toj odluci jasno navedeni razlozi zašto je Komisija smatrala da predmetna koncentracija, prema potrebi nakon što je predmetni poduzetnici izmijene, bitno ne ograničava učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu, posebno zbog stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja (vidjeti po analogiji presudu od 13. svibnja 2015., Niki Luftfahrt/Komisija, T-162/10, EU:T:2015:283, t. 100.).

172    U ovom slučaju, prvo, valja utvrditi, kao što to proizlazi iz točaka 35. i 69. ove presude, da je Komisija u pobijanoj odluci iznijela razlog zbog kojeg nije ocjenjivala predmetnu koncentraciju na svakom od mjerodavnih tržišta O & D. Naime, s jedne strane, ona je objasnila da društvo Air Berlin nije više poslovalo ni na jednom od tržišta O & D na kojima je bilo prisutno ranije s obzirom na to da je prestalo obavljati svoje djelatnosti prije predmetne koncentracije i neovisno o njoj. S druge strane, ona je navela da je valjalo ocijeniti učinke te koncentracije na tržišta usluga zračnog prijevoza putnika s ishodištem ili odredištem u zračnim lukama s kojima su bili povezani slotovi društva Air Berlin jer ti slotovi nisu bili dodijeljeni nijednom posebnom tržištu O & D.

173    Kao drugo, valja istaknuti da tužitelj ne navodi „elemen[te] [...] o stanju tržišnog natjecanja u zračnim lukama obuhvaćenim [tom koncentracijom]” o kojima smatra da je Komisija trebala odlučiti.

174    Treće, kao što to proizlazi iz točaka 147. i 155. ove presude, Komisija nije trebala ocijeniti moguće koristi do kojih bi došlo zbog predmetne koncentracije ili predvidjeti moguće obveze koje je mogao predložiti intervenijent. Isto tako, kao što to proizlazi iz točke 165. ove presude, Komisija nije trebala uzeti u obzir potporu za sanaciju u svrhu ocjene predmetne koncentracije. Iz toga slijedi da su se Komisiji ti različiti elementi na koje se tužitelj poziva mogli opravdano činiti očito nevažnima, tako da joj se, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 171. ove presude, ne može prigovoriti da je povrijedila svoju obvezu obrazlaganja time što ih nije navela u pobijanoj odluci.

175    U tim okolnostima ne može se smatrati da pobijana odluka nije obrazložena, tako da valja odbiti tužiteljev sedmi tužbeni razlog.

 Tužiteljev zahtjev za donošenje mjera upravljanja postupkom i provođenje mjera izvođenja dokaza

176    Tužitelj je dopisom od 12. lipnja 2018., na temelju članka 88. Poslovnika, zatražio od Općeg suda da donese mjere upravljanja postupkom i provođenje mjera izvođenja dokaza u vezi s potporom za sanaciju, prestankom obavljanja djelatnosti društva Air Berlin i prodajom njegove imovine.

177    Međutim, valja istaknuti, s jedne strane, da tužitelj, protivno članku 88. stavku 2. Poslovnika, nije dovoljno obrazloženo naveo razloge za opravdanje svih mjera upravljanja postupkom i mjera izvođenja dokaza koje traži i, s druge strane, kao što to osobito proizlazi iz točaka 36. do 49. i 161. do 165. ove presude, te mjere upravljanja postupkom i mjere izvođenja dokaza nisu nužne za odlučivanje o tužbi.

178    Stoga ne treba udovoljiti zahtjevu tužitelja u pogledu mjera upravljanja postupkom i mjera izvođenja dokaza.

179    Iz prethodno navedenog proizlazi da tužbu treba odbiti u cijelosti a da nije potrebno odlučiti o dopuštenosti priloga C.2 replike, koju osporava Komisija. Usto, budući da se prihvaća zahtjev intervenijenta, ne treba odlučivati o prigovoru koji je on podnio radi ostvarivanja svojih postupovnih prava, a koji se odnosi na povjerljivo postupanje s podacima u pogledu kojih je rješenjem predsjednika devetog vijeća Općeg suda od 20. svibnja 2019. prihvaćen tužiteljev zahtjev za povjerljivo postupanje.

 Troškovi

180    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevima Komisije i intervenijenta.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu Polskie Linie Lotnicze „LOT” S. A. nalaže se snošenje troškova.

Van der Woude

Kornezov

Buttigieg

Kowalik-Bańczyk

 

      Hesse

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 20. listopada 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: poljski