Language of document : ECLI:EU:T:2021:822

PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

24. studenoga 2021.(*)

„Javna služba – Osoblje EIB‑a – Zdravstveno stanje – Radna sposobnost – Neopravdani izostanak – Tužba za poništenje – Pojam invalidnosti – Neograničena nadležnost – Sporovi financijske naravi – Retroaktivna isplata invalidske mirovine – Tužba za naknadu štete”

U predmetu T‑370/20,

KL, kojeg zastupaju L. Levi i A. Champetier, odvjetnice,

tužitelj,

protiv

Europske investicijske banke (EIB), koju zastupaju G. Faedo i M. Loizou, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Duron, odvjetnice,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 50.a Statuta Suda Europske unije da se, kao prvo, ponište odluke EIB‑a od 8. veljače i 8. ožujka 2019., kojima je za tužitelja utvrđeno da je radno sposoban i da je neopravdano odsutan od 18. veljače 2019., te ako to bude potrebno, odluka predsjednika EIB‑a od 16. ožujka 2020. kojom su one potvrđene, kao drugo, da se EIB‑u naloži retroaktivna isplata tužiteljeve invalidske mirovne od 1. veljače 2019., te, kao treće, da se nadoknadi šteta koju je tužitelj pretrpio povodom tih odluka,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: S. Gervasoni, predsjednik, P. Nihoul (izvjestitelj) i R. Frendo, suci,

tajnik: L. Ramette, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 24. lipnja 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Od 1997. do 2001. tužitelj, KL, radio je kao informatički savjetnik za Europsku investicijsku banku (EIB).

2        Od 1. rujna 2001. EIB ga je zaposlio na temelju ugovora na neodređeno vrijeme.

3        Nakon više razdoblja tužiteljeva izostanka, EIB ga je dopisom od 22. svibnja 2017. obavijestio da je EIB‑ov savjetodavni liječnik u području radne nesposobnosti preporučio da mu se utvrdi privremena radna nesposobnost (koja odgovara 50 %) tijekom razdoblja od šest mjeseci od 1. lipnja 2017.

4        Dopisom od 1. lipnja 2017. tužitelj je osporio preporuku osobe A i zatražio postupak za davanje liječničkog mišljenja radi procjene njegove navodne potpune nesposobnosti da nastavi obavljati svoje poslove u EIB‑u.

5        Dopisom upućenim tužitelju 9. listopada 2017. EIB je pojasnio da zatraženi postupak jest onaj predviđen člankom 4. Priloga X. Administrativnim odredbama koje se primjenjuju na osoblje EIB‑a (u daljnjem tekstu: Administrativne odredbe) te ga je obavijestio da je osobu B kao neovisnog liječnika odredio za vođenje tog postupka.

6        Dana 18. listopada 2017. tužitelj se sastao s osobom B koja je potvrdila mišljenje osobe A i priopćila svoj zaključak EIB‑u i tužitelju 29. studenoga i 11. prosinca 2017.

7        Dopisom od 14. prosinca 2017. EIB je obavijestio tužitelja da su u tijeku rasprave kako bi se omogućio njegov povratak na rad s nepunim radnim vremenom u razdoblju od tri mjeseca na mjestu različitom od onog na kojemu je radio, pri čemu ne mora nazočiti u EIB‑u od 1. siječnja 2018. do svojeg ponovnog uključivanja.

8        U telefaksu od 28. prosinca 2017. savjetnik tužitelja tvrdio je da postupak koji se morao provesti nije postupak za davanje liječničkog mišljenja predviđen u članku 4. Priloga X. Administrativnim odredbama, nego postupak pred odborom za utvrđivanje invalidnosti predviđen člankom 13‑1 Prijelazne uredbe o mirovinskom sustavu koji se primjenjuje na članove osoblja EIB‑a (u daljnjem tekstu: Prijelazna uredba). On je stoga osporavao posljedice koje je bi za tužitelja nastale na temelju postupka za davanje liječničkog mišljenja.

9        Telefaksom od 19. siječnja 2018. tužiteljev savjetnik zatražio je od EIB‑a da se postupak pred odborom za utvrđivanje invalidnosti provede na temelju članka 11.3. Administrativnih odredbi i članka 13‑1 Prijelazne uredbe.

10      U dopisu od 7. veljače 2018. EIB je prihvatio tužiteljev zahtjev i pozvao ga da odredi liječnika da ga zastupa u odboru za utvrđivanje invalidnosti kao i da mu dostavi izvješće ovog potonjeg najkasnije do 16. veljače 2018., pri čemu će se do davanja mišljenja odbora za utvrđivanje invalidnosti smatrati da je privremeno potpuno radno nesposoban.

11      Telefaksom od 28. ožujka 2018. tužiteljev savjetnik obavijestio je EIB da je njegova stranka odredila svojeg redovnog liječnika, osobu C, da ga zastupa u odboru za utvrđivanje invalidnosti i da će se sva medicinska dokumentacija u vezi s predmetnom tegobom dostaviti tom odboru čim se osnuje.

12      Telefaksom od 24. travnja 2018. tužiteljev savjetnik je, među ostalim, uputio EIB‑u izvješće osobe C koje se odnosi na sporna medicinska pitanja i namijenjeno je odboru za utvrđivanje invalidnosti.

13      Dopisom od 26. listopada 2018. EIB je obavijestio tužitelja da se odbor za utvrđivanje invalidnosti sastoji od osobe C, liječnika koji zastupa tužitelja, osobe A, liječnika koji zastupa EIB, i osobe D, liječnika koji je određen međusobnim sporazumom prvih dvaju liječnika i koji predsjeda odborom za utvrđivanje invalidnosti u skladu s člankom 13‑1 Prijelazne uredbe. Usto je EIB pozvao tužitelja da se 9. studenoga 2018. pojavi pred odborom za utvrđivanje invalidnosti.

14      Telefaksom od 2. studenoga 2018. tužiteljev savjetnik odbio je taj poziv iz razloga zdravstvenog stanja svoje stranke.

15      U dopisu od 6. studenoga 2018. EIB je tužiteljevu savjetniku naveo da zdravstveno stanje njegove stranke nije prepreka da se pojavi pred odborom za utvrđivanje invalidnosti koji se, među ostalim, sastao radi procjene tog zdravstvenog stanja na zahtjev navedene stranke.

16      Dopisom od 14. studenoga 2018. EIB je pozvao tužitelja na sastanak 21. studenoga 2018. samo s liječnikom D, predsjednikom odbora za utvrđivanje invalidnosti kojemu se tužitelj odazvao.

17      Kao što proizlazi iz točke 15. odgovora na repliku, 21. prosinca 2018. EIB je od osobe D primio dokument od 18. prosinca 2018. koji je ona potpisala i naslovljen je „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”. Njegov je sadržaj glasio:

„Zbog svoje psihičke smetnje [KL] nije sposoban vratiti se na svoje zadnje radno mjesto i kod svojeg bivšeg poslodavca. On je stoga invalid u odnosu na EIB, ali nije invalid u odnosu na opće tržište rada. O tome je odbor za utvrđivanje invalidnosti jednoglasno odlučio.”

18      Osim toga, iz točke 16. odgovora na repliku proizlazi da je usporedno osoba D dostavila zdravstvenoj službi cjelovito izvješće također od 18. prosinca 2018. i naslovljeno „Medicinski nalaz i mišljenje u okviru odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”. U tom je izvješću sadržan isti zaključak kao i u dokumentu naslovljenom „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”.

19      Dana 27. prosinca 2018. tužitelj je EIB‑u poslao požurnicu u vezi s mišljenjem odbora za utvrđivanje invalidnosti. On je odgovorio da još nije primio to mišljenje.

20      Dopisom od 8. veljače 2019. EIB je obavijestio tužiteljeva savjetnika da mu je 23. siječnja 2019. odbor za utvrđivanje invalidnosti dostavio svoju odluku koja je donesena jednoglasno i prema kojoj njegova stranka nije invalid te je zamolio ovog potonjeg da nastavi s radom od 18. veljače 2019., nakon što uspostavi kontakt sa službom za ljudske odnose i dobrobit kako bi raspravio uvjete za svoje ponovno uključivanje. Tom su dopisu bila priložena tri obrasca naslovljena „Invalidity committee decision” (odluka odbora za utvrđivanje invalidnosti), u kojima je bilo označeno polje „not invalid” (nije invalid). Dva od tih obrazaca nosila su datum 16. siječnja 2019., dok je treći nosio datum 23. siječnja 2019. (u daljnjem tekstu: obrasci od 16. i 23. siječnja 2019.). U tom istom dopisu od 8. siječnja 2019. EIB je dodao da je njegova zdravstvena služba primila od osobe D dodatni dokument koji se tužitelju može dostaviti na zahtjev.

21      Odluka sadržana u tom dopisu od 8. veljače 2019. (u daljnjem tekstu: odluka od 8. veljače 2019.), u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužitelj radno sposoban i neopravdano odsutan od 18. veljače 2019., jest prva odluka pobijana u okviru ove tužbe.

22      Telefaksom od 14. veljače 2019. tužiteljev savjetnik zatražio je od EIB‑a da mu dostavi obrazloženo mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti iz članka 15‑3 Prijelazne uredbe.

23      U dopisu od 8. ožujka 2019. EIB je tužiteljevu savjetniku dostavio dokument spomenut u točki 17. ove presude i naslovljen „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”, objasnivši da ga je protumačio na način da se njime predlaže dogovor prema kojem bi tužitelj trebao trajno napustiti EIB u zamjenu za primitak određenog novčanog iznosa. Takav bi sporazum bio moguć u luksemburškom sustavu socijalne sigurnosti, ali ne u pravnom okviru EIB‑a.

24      Slijedom navedenog, u istom dopisu EIB je ponovio da se na temelju odluke odbora za utvrđivanje invalidnosti, kojom je utvrđeno da on nije invalid, tužitelj morao vratiti u službu 18. veljače 2019. Dodao je da će se njegov izostanak smatrati neopravdanim u skladu s člankom 3.4. Priloga X. Administrativnim odredbama, tako da će dani tijekom kojih nije radio biti odbijeni od njegova godišnjeg odmora.

25      Odluka sadržana u tom dopisu od 8. ožujka 2019., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužitelj radno sposoban i neopravdano odsutan od 18. veljače 2019. (u daljnjem tekstu: odluka od 8. ožujka 2019.), jest druga odluka pobijana u okviru ove tužbe.

26      U telefaksu od 29. ožujka 2019. upućenom EIB‑u tužiteljev savjetnik osporavao je odluke od 8. veljače i 8. ožujka 2019. Tom je telefaksu bila priložena liječnička potvrda osobe C od 15. ožujka 2019. u kojoj je ona navela da „jednoglasno mišljenje [odbora] za utvrđivanje invalidnosti, dano u njegovim zaključcima od 9. studenoga 2018. jest to da je [tužitelj] invalid glede mogućeg povratka na rad u EIB‑u” i da je, ako pravilno shvaća obrazac dostavljen EIB‑u, „označi[la] polje ,invalid’ u odnosu na EIB”.

27      U dopisu upućenom tužiteljevu savjetniku 2. svibnja 2019. EIB je potvrdio svoje odluke od 8. veljače i 8. ožujka 2019.

28      Dana 16. svibnja 2019., nakon što je to sam zatražio, tužitelj je od osobe D primio dokument naslovljen „Medicinski nalaz i mišljenje u okviru odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”, kao i potpisanu obavijest na listiću kojom se pojašnjava da je odlukom odbora za utvrđivanje invalidnosti utvrđeno da je on „invalid u odnosu na EIB”.

29      Dana 8. lipnja 2019. tužitelj je zatražio pokretanje postupka mirenja na temelju članka 41. Pravilnika o osoblju EIB‑a (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju EIB‑a). Taj se zahtjev odnosio na odluku od 8. ožujka 2019., u dijelu u kojem je potvrđena odluka od 8. veljače 2019. glede utvrđenja da je tužitelj neopravdano odsutan od 18. veljače 2019. i primjene članka 3.4. Priloga X. Administrativnim odredbama na način da se dani njegova neopravdanog izostanka odbijaju od njegova godišnjeg odmora.

30      Dopisom od 25. srpnja 2019. EIB je izrazio svoje slaganje s pokretanjem takvog postupka.

31      Od 1. kolovoza 2019. tužitelj više nije primao svoje primitke od rada jer su dani odmora na koje je imao pravo bili iskorišteni.

32      Dana 12. rujna 2019. liječnik C objasnio je u dopisu upućenom tužitelju da je prvo označio polje „invalid” (invalid), a da je potom, nakon kontakta s EIB‑om, koji mu je naveo da su ostala dva liječnika označila polje „not invalid” (nije invalid) i da on mora isto učiniti, izmijenio svoj odgovor u „not invalid” misleći da će obrazac poslužiti za zaključak da tužitelj nije invalid u odnosu na opće tržište rada.

33      U dopisu od 18. rujna 2019. osoba D napisala je tužitelju:

„EIB mi je povjerio zadaću za koju smatram da sam je obavio. Zaključak triju liječnika stručnog odbora bilo je postojanje invalidnosti u odnosu na zadnje radno mjesto, to jest EIB, ali ne i invalidnosti u odnosu na opće tržište rada, što ne znači sposobnost za povratak na rad u EIB. Tri su liječnika bila mišljenja da se više ne možete vratiti u EIB. To je jasno navedeno u mojem nalazu i mišljenju te zaključku [odbora] za utvrđivanje invalidnosti (koji zbog razloga zdravstvene tajne uključuje samo zadnju rečenicu nalaza i mišljenja, ali ne i liječničku dijagnozu: nalaz i mišljenje poslano je samo liječniku EIB‑a). Poslao sam Vam ta dva dokumenta.

Ne vidim kako bih mogao biti još konkretniji. Ako uprava EIB‑a na svoj način protumači to izvješće i taj zaključak, to treba s njima razjasniti na pravnoj razini. Na temelju vještačenja Vi ste invalid u odnosu na zadnje radno mjesto.”

34      Porukom elektroničke pošte od 27. studenoga 2019. tužiteljev savjetnik istaknuo je pred povjerenstvom za mirenje da je EIB počinio pogrešku u primjeni zaključaka odbora za utvrđivanje invalidnosti time što je pogrešno protumačio svoj vlastiti pojam invalidnosti, kako je proizlazio iz članka 46‑1 Prijelazne uredbe, a prema kojemu se invalidnost treba ocijeniti u odnosu na mjesto na kojem je dotični zaposlenik EIB‑a radio.

35      Dana 20. siječnja 2020. predsjednik povjerenstva za mirenje obavijestio je predsjednika EIB‑a da postupak mirenja nije uspio.

36      U dopisu od 16. ožujka 2020. EIB je utvrdio neuspjeh postupka mirenja i priopćio tužitelju zaključke tog povjerenstva. Odluka sadržana u tom dopisu, u dijelu u kojem su potvrđeni zaključci povjerenstva za mirenje i, slijedom toga, potvrđene odluke od 8. veljače i 8. ožujka 2019. pobija se u ovoj presudi ako to bude potrebno.

37      Između 18. veljače 2019. i 28. prosinca 2020. tužitelj je podnio različite liječničke potvrde kako bi opravdao svoj izostanak s posla.

38      Dana 12. lipnja, 18. srpnja, 13. kolovoza, 25. rujna, 28. listopada, 14. studenoga, 18. prosinca 2019. te 15. i 25. veljače 2020. EIB je pozvao tužitelja na zdravstvene preglede koji su se trebali obaviti 18. lipnja, 8. kolovoza, 27. kolovoza, 2. listopada, 4. studenoga, 25. studenoga, 23. prosinca 2019. te 3. i 28. veljače 2020.

39      Tužitelj je putem svojeg savjetnika odbio podvrgnuti se tim pregledima i dostavio je liječničke potvrde kojima se potvrđuje njegova nesposobnost da im pristupi.

 Postupak i zahtjevi stranaka

40      Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. lipnja 2020. tužitelj je podnio ovu tužbu.

41      Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana, tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu identiteta. Odlukom od 21. srpnja 2020. Opći sud prihvatio je taj zahtjev.

42      Odgovor na tužbu, replika i odgovor na repliku podneseni su 17. rujna 2020., 25. studenoga 2020. i 19. siječnja 2021.

43      Na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika Općeg suda tužitelj je 26. travnja 2021. podnio dodatne dokaze.

44      Dana 27. travnja 2021., na temelju prijedloga suca izvjestitelja, Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika pozvao stranke da podnesu određene dokumente i postavio im pitanja u pisanom obliku pozvavši ih da na njih odgovore u pisanom obliku. Stranke su na te zahtjeve odgovorile u za to određenom roku.

45      Na raspravi od 24. lipnja 2021. stranke su saslušane prilikom svojih izlaganja i prilikom davanja odgovora na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

46      Na raspravi Opći sud je zatražio, s jedne strane, od EIB‑a da podnese nove dokumente i odgovori na više pitanja te, s druge strane, od tužitelja da podnese svoja očitovanja na odgovore koje će EIB dati, što su obje stranke učinile u za to određenim rokovima.

47      Usmeni dio postupka zatvoren je 29. srpnja 2021.

48      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi odluke od 8. veljače i 8. ožujka 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da je on radno sposoban i da je neopravdano odsutan od 18. veljače 2019.;

–        ako to bude potrebno, poništi odluku predsjednika EIB‑a od 16. ožujka 2020. u dijelu u kojem su potvrđeni zaključci povjerenstva za mirenje i, slijedom toga, odluke od 8. veljače i 8. ožujka 2019.;

–        posljedično, naloži EIB‑u da retroaktivno isplaćuje dugovanu invalidsku mirovinu, u načelu, od 1. veljače 2019. i do potpune isplate, pri čemu se zatezne kamate utvrđuju po kamatnoj stopi Europske središnje banke (ESB) uvećanoj za dva postotna boda;

–        naloži EIB‑u naknadu njegove neimovinske štete;

–        naloži EIB‑u snošenje troškova.

49      EIB od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao djelomično nedopuštenu;

–        odbije tužbu kao neosnovanu u cijelosti;

–        naloži tužitelju snošenje svih troškova.

 Pravo

 Zahtjev za poništenje

50      U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelj ističe dva tužbena razloga. Prvi se temelji na povredi članaka 46‑1 i 48‑1 Prijelazne uredbe te članaka 11.1. i 11.3. Administrativnih odredbi kao i na očitoj pogrešci u ocjeni, dok se drugi temelji na povredi dužnosti brižnog postupanja.

51      U okviru prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi, među ostalim, da je time što je u odlukama od 8. veljače i 8. ožujka 2019., potvrđenima odlukom od 16. ožujka 2020. (u daljnjem tekstu: pobijane odluke), zaključio da je radno sposoban i neopravdano odsutan od 18. veljače 2019., EIB, s jedne strane, povrijedio članke 46‑1 i 48‑1 Prijelazne uredbe kao i članke 11.1. i 11.3. Administrativnih odredbi, te je, s druge strane, počinio očitu pogrešku u ocjeni.

52      Tužitelj drži da te nezakonitosti proizlaze iz činjenice da ga je u odnosu na EIB odbor za utvrđivanje invalidnosti proglasio invalidom u dvama dokumentima naslovljenima „Medicinski nalaz i mišljenje u okviru odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.” i „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”.

53      Stajalište koje je iznio odbor za utvrđivanje invalidnosti u tim dvama dokumentima bilo je potkrijepljeno, s jedne strane, potvrdom osobe C od 12. rujna 2019. te, s druge strane, porukom elektroničke pošte osobe D od 18. rujna 2019.

54      Tužitelj smatra da je radi proglašavanja invalidom u smislu članka 46‑1 Prijelazne uredbe dovoljno da je službenik ili dužnosnik invalid u odnosu na EIB, pri čemu se invalidnost ne mora utvrditi u odnosu na opće tržište rada.

55      EIB pak smatra da se mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti ne zasniva na dokumentima koje je tužitelj naveo, nego na obrascima od 16. i 23. siječnja 2019. u kojima su tri člana odbora za utvrđivanje invalidnosti označila polje „not invalid” (nije invalid). Ta tri obrasca zajedno čine mišljenje koje mu je odbor za utvrđivanje invalidnosti morao dostaviti na temelju članka 15‑4 Prijelazne uredbe.

56      EIB tvrdi da iz mišljenja odbora za utvrđivanje invalidnosti, u kojem se za tužitelja smatra da „nije invalid”, proizlazi da se on morao vratiti na rad u EIB 18. veljače 2019. i da se u suprotnom slučaju smatra da je neopravdano odsutan od tog datuma, kao što je on to naveo u odlukama od 8. veljače i 8. ožujka 2019.

57      EIB smatra da Prijelazna uredba priznaje samo jednu vrstu invalidnosti, to jest invalidnost na općem tržištu rada, a ne invalidnost koja postoji samo u odnosu na EIB.

 Dokumenti koji čine mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti

58      Kao što to proizlazi iz točaka 52., 53. i 55. ove presude, među strankama su sporni dokumenti koje treba uzeti u obzir radi utvrđivanja, je li prema mišljenju odbora za utvrđivanje invalidnosti tužitelj invalid.

59      U konkretnom slučaju, iz točaka 17., 18. i 20. ove presude proizlazi da je u trenutku donošenja odluka od 8. veljače i 8. ožujka 2019. EIB raspolagao:

–        dokumentom naslovljenim „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”, koji je primljen 21. prosinca 2018.;

–        obrascima od 16. i 23. siječnja 2019. koji su primljeni u siječnju 2019.;

–        izvješćem naslovljenim „Medicinski nalaz i mišljenje u okviru odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”, koje je 18. prosinca 2018. bilo upućeno zdravstvenoj službi EIB‑a koja je, kao što je to navedeno u odluci od 8. ožujka 2019., iznijela njegov sadržaj upravi EIB‑a bez otkrivanja osjetljivih osobnih podataka; zaključak spomenut na dnu tog dokumenta podudarao se s onim iz dokumenta naslovljenog „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”.

60      U svojim postupovnim pismenima EIB smatra da su se među tim dokumentima samo obrasci od 16. i 23. siječnja 2019. mogli uzeti u obzir, i to zbog četiriju razloga.

61      Kao prvo, ti obrasci čine jedini vjerodostojan službeni dokument koji sadržava mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti u skladu s člankom 15‑4 Prijelazne uredbe.

62      Kao drugo, navedeni obrasci nose datum kasniji od dokumenta naslovljenog „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”.

63      Kao treće, obrasce od 16. i 23. siječnja 2019. potpisala su tri člana odbora za utvrđivanje invalidnosti, dok je dokument naslovljen „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.” potpisala samo osoba D.

64      Kao četvrto, naslov potonjeg dokumenta sadržava pogrešan datum s obzirom na to da odbor za utvrđivanje invalidnosti nije pregledao tužitelja 9. studenoga 2018.

65      Glede prvog argumenta EIB‑a, valja istaknuti da potonji nije iznio uredbu ili internu odredbu iz koje bi proizlazilo da je mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti, dostavljeno njegovoj upravi na temelju članka 15‑4 Prijelazne uredbe, trebalo biti obvezno izneseno u obrascu poput onih od 16. i 23. siječnja 2019. U tim se okolnostima ne može smatrati da su ti obrasci činili jedini službeni dokument odbora za utvrđivanje invalidnosti koji je EIB bio ovlašten uzeti u obzir prilikom utvrđenja da je tužitelj invalid.

66      Glede drugog EIB‑ova argumenta, valja istaknuti da okolnost da dokument naslovljen „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.” nosi raniji datum u odnosu na obrasce od 16. i 23. siječnja 2019. nije bila prepreka da ga se uzme u obzir, jer njegov sadržaj nisu opovrgnuli članovi odbora za utvrđivanje invalidnosti kada su ispunjavali te obrasce. Da su članovi odbora za utvrđivanje invalidnosti željeli ponovno razmotriti ocjenu iznesenu u prvom dokumentu ili je razraditi, bilo bi im dovoljno to navesti na navedenim obrascima.

67      Glede trećeg argumenta EIB‑a, valja utvrditi da, iako je dokument naslovljen „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.” potpisao u stvari samo liječnik D, u njemu se upućuje na cijeli odbor za utvrđivanje invalidnosti i pod tim naslovom navodi „Sastav odbora: Dr [C], Dr [A], Dr [D]”. Prema članku 15‑2 Prijelazne uredbe, odbor za utvrđivanje invalidnosti sam uređuje svoj postupak. Budući da EIB nije naveo odredbu iz koje bi proizlazilo da je mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti trebao potpisati svaki od njegovih članova, taj se dokument ne može, stoga, isključiti iz razloga što ga je potpisao samo predsjednik odbora za utvrđivanje invalidnosti, jer su ga ostali članovi mogli ovlastiti da ga sastavi. EIB nije podnio nikakav element koji upućuje na to da su se članovi odbora za utvrđivanje invalidnosti osim njegova predsjednika ogradili od sadržaja tog dokumenta i od medicinskog nalaza i mišljenja.

68      Glede četvrtog argumenta EIB‑a, valja istaknuti da datum 9. studenoga 2018. koji se nalazi u naslovu navedenog dokumenta ne može dovesti do toga da ga se isključi zbog okolnosti da se na taj datum tužitelj nije pojavio pred odborom za utvrđivanje invalidnosti.

69      Naime, radi utvrđivanja moguće invalidnosti tužitelja uzima se u obzir jedino postojanje zaključaka koje je izveo svaki član odbora za utvrđivanje invalidnosti glede njegova zdravstvenog stanja i postojanje većine ili jednoglasnosti unutar tog odbora radi potpore zaključku do kojeg je on došao.

70      Niti jedan od tih elemenata nije doveden u pitanje pred Općim sudom. S jedne strane, iz spisa proizlazi da su tužiteljevu medicinsku dokumentaciju proučila tri člana odbora za utvrđivanje invalidnosti i da se 21. studenoga 2018. osoba D sastala s tužiteljem. S druge strane, stranke nisu osporile postojanje suglasja unutar tog odbora oko zaključka da je tužitelj invalid u odnosu na EIB, ali ne i u odnosu na opće tržište rada.

71      U tim se okolnostima dokument naslovljen „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.” ne može isključiti iz razloga što datum koji se nalazi na njemu nije onaj na koji je odbor za utvrđivanje invalidnosti pregledao tužitelja.

72      Ovo tim više vrijedi jer taj datum nije nužno pogrešan zato što je u okolnostima navedenima u točki 70. ove presude predsjednik odbora za utvrđivanje invalidnosti mogao već 9. studenoga 2018. utvrditi postojanje većine u potporu onog zaključka koji je on sam potvrdio 21. studenoga 2018. nakon što je pregledao tužitelja.

73      Stoga valja odbiti argumente koje je EIB istaknuo u prilog svojem stajalištu da se samo obrasci od 16. i 23. siječnja 2019. smiju uzeti u obzir kako bi se utvrdio sadržaj mišljenja odbora za utvrđivanje invalidnosti i, shodno tomu, ocijeniti zakonitost pobijanih odluka. Slijedom navedenog, te ocjene moraju se zasnivati na navedenim obrascima kao i na dokumentu naslovljenom „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.” koji je potvrđen dokumentom naslovljenim „Medicinski nalaz i mišljenje u okviru odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”.

 Sadržaj mišljenja odbora za utvrđivanje invalidnosti

74      Budući da je utvrđeno koje dokumente treba uzeti u obzir, valja odrediti sadržaj mišljenja odbora za utvrđivanje invalidnosti.

75      Iz dokumenta naslovljenog „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.”, koji je 21. prosinca 2018. zaprimila uprava EIB‑a, proizlazi da tri člana odbora za utvrđivanje invalidnosti smatraju da tužitelj više nije mogao obavljati poslove u EIB‑u, ali da je još bio sposoban obavljati profesionalnu djelatnosti izvan njega.

76      To stajalište odgovara onomu koje je izneseno na dnu dokumenta naslovljenog „Medicinski nalaz i mišljenje u okviru odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.” koji je 18. prosinca 2018. dostavljen zdravstvenoj službi EIB‑a koja ga je, kao što je on to napisao 8. ožujka 2019., predočila svojoj upravi ispustivši osjetljive osobne podatke.

77      Tako izneseno mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti nije proturječno stajalištu koje su usvojila tri člana tog odbora u obrascima od 16. i 23. siječnja 2019.

78      Naime, iz odluke od 8. ožujka 2019., točke 75. odgovora na tužbu i izjava koje je EIB dao na raspravi proizlazi da je između dostave dvaju dokumenata spomenutih u točkama 75. i 76. ove presude i dostave obrazaca od 16. i 23. siječnja 2019. došlo do neslužbenih kontakata između EIB‑a i, barem, predsjednika odbora za utvrđivanje invalidnosti. Nakon tih kontakata njegovi su članovi mogli zaključiti da, s obzirom na to da tužitelj nije invalid u odnosu na opće tržište rada, valja označiti polje „nije invalid”, jer je EIB podupirao takvo poimanje invalidnosti.

79      Nasuprot tom stajalištu EIB ističe da je – navevši u dokumentu naslovljenom „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.” da je tužitelj invalid u odnosu na EIB, ali ne i u odnosu na opće tržište rada – predsjednik odbora za utvrđivanje invalidnosti u stvarnosti predložio oblik financijskog sporazuma koji postoji u nacionalnom pravu i koji bi tužitelju omogućio da instituciju napusti s određenim novčanim iznosom.

80      Osim činjenice da nije dokazan, taj navod tiče se razloga koji bi potaknuli predsjednika odbora za utvrđivanje invalidnosti da u prethodno navedenom dokumentu tvrdi da tužitelj može obavljati profesionalnu djelatnost na općem tržištu rada čak i ako je od tada nesposoban za rad u EIB‑u, no ne dovodi u pitanje samu tvrdnju.

81      Slijedom navedenog, radi ocjene zakonitosti pobijanih odluka valja zaključiti da prema mišljenju odbora za utvrđivanje invalidnosti tužitelj nije više mogao obavljati poslove u EIB‑u, ali je još bio sposoban obavljati profesionalnu djelatnost na općem tržištu rada.

 Pojam invalidnosti upotrijebljen u članku 461 Prijelazne uredbe i članku 11.1. Administrativnih odredbi

82      Tužitelj smatra da ga je, s obzirom na njegovu nesposobnost za rad u EIB‑u on morao proglasiti invalidom, dok prema EIB‑ovu mišljenju pojam invalidnosti isključuje da osoba još bude u mogućnosti raditi izvan tog tijela.

83      U tom pogledu valja istaknuti da je prema članku 46‑1 Prijelazne uredbe i članku 11.1. Administrativnih odredbi invalid onaj osiguranik koji je povodom bolesti, nesreće ili tjelesnog oštećenja fizički ili duševno nesposoban – što je utvrđeno na odgovarajući način – trajno obavljati „svoje ili druge poslove odgovarajuće razine”.

84      Iz tih odredbi proizlazi da se invalidnost EIB‑ova službenika mora ocijeniti s obzirom na njegovu sposobnost da nastavi s obavljanjem „svojih ili drugih poslova odgovarajuće razine”.

85      Suprotno onomu što EIB tvrdi, „drugi poslovi odgovarajuće razine” koje je tužitelj također morao biti nesposoban obavljati, u smislu članka 46‑1 Prijelazne uredbe i članka 11.1. Administrativnih odredbi, morali su biti poslovi unutar EIB‑a.

86      Naime, kao prvo, članak 46‑1 Prijelazne uredbe i članak 11.1. Administrativnih odredbi treba s tim u vezi tumačiti po analogiji s člankom 78. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) prema kojem „[d]užnosnik ima pravo na naknadu za invalidnost […] u slučaju potpune trajne invalidnosti zbog koje ne može obavljati poslove koji odgovaraju radnom mjestu u njegovoj funkcijskoj skupini”.

87      Na isti način na koji članak 78. Pravilnika o osoblju upućuje na skupine poslova određene u članku 5. i Prilogu I. Pravilniku o osoblju, koje su svojstvene ustroju europskih institucija, valja zaključiti da članak 46‑1 Prijelazne uredbe i članak 11.1. Administrativnih odredbi upućuju na razvrstavanje internih poslova EIB‑a, utvrđeno člankom 14. Pravilnika o osoblju EIB‑a.

88      U članku 14. Pravilnika o osoblju EIB‑a navedene su četiri kategorije osoba, to jest upravljačko osoblje, konceptualno osoblje, operativno osoblje i mlade osobe s diplomom te unutar tih kategorija različiti stupnjevi poslova, to jest rukovoditeljska dužnost i dužnost C za upravljačko osoblje, dužnosti D, E i F za konceptualno osoblje i dužnosti G, H, I i K za operativno osoblje.

89      Iz tog upućivanja na organizaciju rada uspostavljenu člankom 14. Pravilnika o osoblju EIB‑a proizlazi da pojam invalidnosti iz članka 46‑1 Prijelazne uredbe i članka 11.1. Administrativnih odredbi treba definirati u odnosu na EIB i na poslove koji se u njemu obavljaju.

90      Kao drugo, valja naglasiti da odbori za utvrđivanje invalidnosti koje je EIB uspostavio čine njegova tijela (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 11. travnja 2006., Angeletti/Komisija, T‑394/03, EU:T:2006:111, t. 159.) i stoga nisu u pravnom pogledu nadležni za ocjenu sposobnosti EIB‑ova osoblja za obavljanje stručnih poslova izvan tog tijela.

91      Navedeni su odbori nadležni u pravnom pogledu za odlučivanje o sposobnosti EIB‑ova osoblja za rad unutar te institucije. S druge strane, oni nemaju takvu nadležnost kada se radi o procjeni sposobnosti osobe, također člana osoblja EIB‑a, da radi za drugu instituciju Europske unije ili, unutar nacionalnog tržišta, za poduzetnika ili upravu iz država članica. Kako bi se odlučilo o sposobnosti tih osoba za rad izvan EIB‑a, dotičnu osobu moraju pregledati odbori koje su osnovale druge institucije ili nacionalna tijela.

92      Stoga se ne može zamisliti da mišljenja koje izda odbor za utvrđivanje invalidnosti koji je EIB osnovao mogu vezivati odbore iste naravi koje su uspostavile druge institucije ili nacionalna tijela u zemljama u kojima bi EIB‑ovo osoblje moglo potom obavljati djelatnosti.

93      Odlučivši o tužiteljevoj sposobnosti da obavlja djelatnosti na općem tržištu rada odbor za utvrđivanje invalidnosti osnovan u ovom predmetu zadro je stoga u nadležnost takvih odbora, stvorivši time opasnost od proturječja između svoje ocjene tužiteljeve sposobnosti za rad na općem tržištu rada i ocjena koje bi naknadno mogli dati odbori za utvrđivanje invalidnosti koje su uspostavile druge institucije ili nacionalna tijela.

94      Kao treće, valja istaknuti da se prema članku 51‑1 Prijelazne uredbe invalidska mirovina smanjuje ako invalid obavlja plaćenu djelatnost, kada iznos invalidske mirovine, mirovinskih doplataka za djecu ili dobitak od te djelatnosti prelazi iznos neto primitaka koji odgovaraju stupnju i poslovima osiguranika na istoj obiteljskoj osnovi kao i u trenutku u kojem je proglašen invalidom.

95      Iz te odredbe proizlazi da propisi primjenjivi na EIB dopuštaju mogućnost službenika, za kojeg je u EIB‑u utvrđeno da je invalid, da izvan tog tijela obavlja plaćenu djelatnost, pod uvjetom da ukupni iznos njegovih različitih prihoda nije viši od neto primitaka od rada koje je primao kada je radio u EIB‑u.

96      EIB je na raspravi tvrdio da je ta mogućnost ograničena na obavljanje djelatnosti koje se ne mogu smatrati istovrijednima onima koje je službenik obavljao unutar tog tijela. On smatra da pojam invalidnosti u članku 46‑1 Prijelazne uredbe i članku 11.1. Administrativnih uredbi znači nesposobnost da se unutar tog tijela ili izvan njega obavlja djelatnost istovjetna ili istovrijedna onoj koju je službenik obavljao u trenutku u kojem je odbor za utvrđivanje invalidnosti dao svoje mišljenje. Stoga se članak 51.1. Prijelazne uredbe odnosi samo na rijetke situacije u kojima osoba za koju je u EIB‑u utvrđeno da je invalid obavlja izvan njega djelatnost različitu od one koju je obavljala unutar njega.

97      Ne može se prihvatiti tumačenje koje EIB podupire.

98      S jedne strane, ono nema nikakvu potporu u tekstu predmetnih propisa koji, naprotiv, potvrđuje bez podvrgavanja istog ikakvom ograničenju mogućnost EIB‑ova službenika da obavlja drugu djelatnost nakon što je u EIB‑u za njega utvrđeno da je invalid. Iz takve formulacije, koja se koristi općenitim izrazima, proizlazi da obavljanje djelatnosti, bez obzira kakva bila, jest dopušteno izvan EIB‑a u slučaju utvrđivanja invalidnosti, pri čemu je jedino ograničenje gornja granica prihoda kao što je navedeno u navedenoj odredbi.

99      S druge strane, tumačenje koje EIB podupire može stvoriti pravnu nesigurnost. Naime, u slučaju u kojem bi se takvo tumačenje prihvatilo dopušteno je upitati se kako bi EIB mogao odrediti poslove koji bi se na općem tržištu mogli ili morali smatrati istovrijednima onima koje njegovi službenici obavljaju u EIB‑u. Konkretno, Opći sud dvoji glede kriterija koji bi se tada trebali prihvatiti kako bi se odredila takva istovrijednost, pita se bi li se takvi kriteriji trebali objaviti te zaključuje da takav rad na određivanju i objavljivanju izgleda nemogućim za obaviti zbog potpuno razvojne naravi poslova koji se obavljaju na općem tržištu rada.

100    S obzirom na te različite elemente, valja zaključiti da pojam invalidnosti u smislu članka 46‑1 Prijelazne uredbe i članka 11.1. Administrativnih odredbi treba tumačiti na način da se odnosi na EIB‑ova službenika za kojeg je odbor za utvrđivanje invalidnosti, koji je osnovao EIB, utvrdio da je nesposoban nastaviti s obavljanjem svojih ili istovrijednih poslova unutar tog tijela.

 Povreda članaka 461 i 481 Prijelazne uredbe te članaka 11.1. i 11.3. Administrativnih odredbi

101    Budući da je u konkretnom slučaju odbor za utvrđivanje invalidnosti proglasio tužitelja nesposobnim za obavljanje poslova u EIB‑u i da je pojam invalidnosti upotrijebljen u članku 46‑1 Prijelazne uredbe i članku 11.1. Administrativnih odredbi trebalo ocijeniti samo u odnosu na to tijelo, EIB je bio dužan utvrditi da je tužitelj invalid.

102    Prema tome, valja zaključiti da je EIB povrijedio članak 46‑1 Prijelazne uredbe i članak 11.1. Administrativnih odredbi, time što je u pobijanim odlukama utvrdio da je on radno sposoban i neopravdano odsutan od 18. veljače 2019.

103    EIB je usto povrijedio članak 48‑1 Prijelazne uredbe i članak 11.3. Administrativnih odredbi na koje se tužitelj također pozvao u okviru prvog tužbenog razloga i prema kojima je u slučaju spora odbor za utvrđivanje invalidnosti nadležan za utvrđivanje invalidnosti.

104    Povreda gore navedenih odredbi tim je očitija glede odluke od 16. ožujka 2020. jer je u trenutku donošenja te odluke EIB također raspolagao potvrdom osobe C od 15. ožujka 2019. u kojoj je ona navela, s jedne strane, da prema jednoglasnom mišljenju odbora za utvrđivanje invalidnosti tužitelj jest invalid u odnosu na EIB te, s druge strane, da je, ako shvaća obrazac od 23. siječnja 2019., označila „polje ,invalid’ u odnosu na EIB”. Tom je potvrdom potvrđeno, bez da je za to bilo potrebe, da je za odbor za utvrđivanje invalidnosti tužitelj bio nesposoban nastaviti s radom u EIB‑u.

 Zaključak o prvom tužbenom razlogu

105    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je prvi tužbeni razlog osnovan i, prema tome, poništiti pobijane odluke, pri čemu nije potrebno ispitati niti ostale argumente koje je tužitelj iznio u okviru prvog tužbenog razloga, niti dopuštenost dodatnih dokaza koje je 26. travnja 2021. tužitelj podnio u prilog tom tužbenom razlogu, niti drugi tužbeni razlog.

 Zahtjev da se EIBu naloži retroaktivna isplata tužiteljeve invalidske mirovine

106    U trećoj točki svojeg tužbenog zahtjeva tužitelj zahtijeva da se EIB‑u naloži retroaktivna isplata invalidske mirovine koja se duguje, u načelu, od 1. veljače 2019. i to do potpune isplate, pri čemu se zatezne kamate utvrđuju po kamatnoj stopi ESB‑a uvećanoj za dva postotna boda.

107    EIB smatra da je taj zahtjev nedopušten jer, ako se navedeni zahtjev prihvati, to bi značilo da mu Opći sud nalaže da prizna da je tužitelj invalid u smislu mjerodavnih propisa. EIB drži da Opći sud ne može izdavati naloge institucijama koje na temelju članka 266. UFEU‑a trebaju samo poduzeti potrebne mjere kako bi postupile sukladno presudi kojom se izriče poništenje.

108    Osim toga, EIB smatra da niti Opći sud niti on sam ne mogu nadomjestiti medicinske zaključke odbora za utvrđivanje invalidnosti koji se moraju smatrati konačnima. Kako bi se mirovina mogla dodijeliti tužitelju, on smatra da se mora uspostaviti novi odbor za utvrđivanje invalidnosti čija će zadaća biti utvrditi je li tužitelj invalid.

109    U tom pogledu valja podsjetiti na to, kao što to EIB navodi, da sud Unije ne može bez zadiranja u ovlasti upravnog tijela naložiti instituciji ili tijelu Unije da poduzme konkretne mjere kako bi postupili sukladno presudi kojom se odluka poništava (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2011., Marcuccio/Komisija, T‑236/02, EU:T:2011:465, t. 163. i navedenu sudsku praksu).

110    Međutim, prema sudskoj praksi, na sporove nastale između EIB‑a i njegovih službenika valja primijeniti pravilo sadržano u članku 91. stavku 1. drugoj rečenici Pravilnika o osoblju (vidjeti u tom smislu presudu od 28. rujna 1999., Hautem/EIB, T‑140/97, EU:T:1999:176, t. 77., potvrđenu presudom od 2. listopada 2001., EIB/Hautem, C‑449/99 P, EU:C:2001:502, t. 95.).

111    Tom se odredbom dodjeljuje sudu Unije u sporovima financijske naravi neograničena nadležnost u okviru koje ima ovlast, ako je to potrebno, naložiti tuženiku po službenoj dužnosti isplatu naknade za štetu koja je nastala njegovom krivnjom i u takvom slučaju ocijeniti, vodeći računa o svim okolnostima predmeta, ex aequo et bono štetu koja je nastala (vidjeti presudu od 20. svibnja 2010., Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

112    Na temelju neograničene nadležnosti tako dodijeljene sudu Unije člankom 91. stavkom 1. drugom rečenicom Pravilnika o osoblju on ima zadaću, među ostalim, sveobuhvatno riješiti sporove koji se pred njim vode i zajamčiti praktičnu učinkovitost presuda o poništenju koje donese u predmetima u vezi s javnom službom (vidjeti presudu od 20. svibnja 2010., Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 49. i 50. i navedenu sudsku praksu).

113    Kada izvršava svoju neograničenu nadležnost sud Unije ne izdaje naloge dotičnim institucijama ili tijelima, nego ima, po potrebi, nadležnost da ih nadomjesti odlukama koje nužno uključuju zaključke do kojih dođe na kraju svoje pravne ocjene spora.

114    U konkretnom se slučaju postavlja pitanje treba li treću točku tužiteljeva tužbenog razloga tumačiti kao zahtjev upućen Općem sudu da primijeni svoju neograničenu nadležnost. U tom pogledu valja utvrditi odlučuje li na temelju takvog zahtjeva Opći sud o „sporu financijske naravi” u smislu članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju.

115    Nakon što ga je Opći sud upitao s tim u vezi, EIB ne osporava da u sporovima između njega i njegovih službenika sud Unije raspolaže, također i glede EIB‑a, neograničenom nadležnošću pod uvjetom da su ti sporovi financijske naravi.

116    Međutim, EIB smatra da ovaj spor nije takve naravi jer zahtjev tužitelja za retroaktivnu isplatu invalidske mirovine pretpostavlja da mu je utvrđena invalidnost u smislu mjerodavnih propisa EIB‑a i da je takvo utvrđenje invalidnosti u isključivoj nadležnosti odbora za utvrđivanje invalidnosti.

117    U tom pogledu valja podsjetiti na to da prema sudskoj praksi „sporove financijske naravi” u smislu te odredbe ne čine samo tužbe za utvrđivanje odgovornosti koje službenici podnesu protiv institucije ili tijela Unije, nego i svi sporovi u kojima se zahtijeva da takva institucija ili tijelo isplate službeniku iznos koji on smatra da mu se duguje na temelju Pravilnika o osoblju ili drugog akta kojim su uređeni njihovi radni odnosi (vidjeti u tom smislu presude od 18. prosinca 2007., Weißenfels/Parlament, C‑135/06 P, EU:C:2007:812, t. 65., i od 20. svibnja 2010., Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 45.).

118    U konkretnom slučaju, kada tužitelj zahtijeva od suda Unije da odluči o zakonitosti odluke da mu se ne prizna status „invalidne” osobe i, na temelju treće točke tužbenog zahtjeva, naloži EIB‑u da mu isplati novčani iznos, valja smatrati da ovaj postupak postaje spor financijske naravi. Naime, odluka da se za tužitelja smatra da „nije invalid” ima izravne posljedice na kontinuitet položaja zainteresirane osobe kao službenika u EIB‑u i dakle na njegove primitke od rada i njegova financijska prava (vidjeti u tom smislu presude od 20. svibnja 2010., Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 47., i od 30. rujna 2013., Possanzini/Frontex, F‑124/11, EU:F:2013:137, t. 73.).

119    U tim okolnostima valja utvrditi da je ovaj spor financijske naravi i da, prema tome, Opći sud ima u konkretnom slučaju neograničenu nadležnost.

120    Doduše, nužno je da nakon poništenja pobijanih odluka, o kojemu je odlučeno u točki 105. ove presude, EIB donese na temelju članka 266. UFEU‑a novu odluku kojom se utvrđuje tužiteljevo stanje invalidnosti i priznaje mu se pravo na invalidsku mirovinu, jer mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti ne može samo po sebi proizvesti te učinke.

121    Međutim, kako bi donio tu odluku, EIB neće morati ponovno ispitati tužiteljev položaj jer u konkretnom slučaju on ima samo ograničenu nadležnost koja ga obvezuje da izvede upravne posljedice iz utvrđenja invalidnosti odbora za utvrđivanje invalidnosti zakonito uspostavljenog u tu svrhu (glede poništenja liječničke odluke povodom koje je uprava bila dužna ponovno ispitati tužiteljev položaj vidjeti, a contrario, presudu od 28. rujna 2011., Allen/Komisija, F‑23/10, EU:F:2011:162, t. 115.).

122    Naime, s jedne strane, iz članaka 46‑1 i 48‑1 Prijelazne uredbe proizlazi da stanje invalidnosti priznaje odbor za utvrđivanje invalidnosti. S druge strane, na temelju članaka 33.d i 36. Pravilnika o osoblju EIB‑a te članka 49‑1 Prijelazne uredbe službenici za koje je odbor za utvrđivanje invalidnosti priznao da su invalidi imaju pravo na invalidsku mirovinu.

123    Kao što u ovom slučaju proizlazi iz točaka 75. do 81. ove presude, mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti, prema kojem je tužitelj invalid, izneseno je u dokumentu naslovljenom „Zaključak odbora za utvrđivanje invalidnosti od 9. 11. 2018.” za koji je s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja rečeno da izražava stajalište članova odbora za utvrđivanje invalidnosti, tako da EIB, koji nije tvrdio da je postupak pred odborom za utvrđivanje invalidnosti bio nezakonit, nema drugog izbora do utvrditi da je tužitelj invalid i, prema tome, priznati mu pravo na primanje invalidske mirovine, pri čemu ne treba osnovati novi odbor za utvrđivanje invalidnosti.

124    Prema tome, EIB‑u valja naložiti da tužitelju isplaćuje invalidsku mirovinu koja mu se duguje od 1. veljače 2019. kao i zatezne kamate na tu mirovinu do potpune isplate, pri čemu se zatezne kamate utvrđuju po kamatnoj stopi koju EIB primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja i koja je na snazi na prvi dan mjeseca u kojem isplata dospijeva te se uvećava za dva postotna boda.

125    Od tako procijenjenog iznosa trebat će odbiti iznose koji su tužitelju isplaćeni po osnovi primitaka od rada tijekom istog razdoblja i za koje bi proizašlo da mu se nisu dugovali zbog isplate invalidske mirovine.

 Zahtjev za naknadu štete

126    Tužitelj smatra da mu je time što ga je obvezao da podnese tužbu iako je mišljenje odbora za utvrđivanje invalidnosti bilo jasno glede njegove invalidnosti, EIB uzrokovao neimovinsku štetu koja se sastoji od pogoršanja njegova stanja tjeskobe i koju treba nadoknaditi isplatom iznosa od 5000 eura procijenjenog ex aequo et bono.

127    Tužitelj smatra da uzročna veza između te neimovinske štete i ponašanja koje je EIB usvojio jest očita, s obzirom na to da on ne bi pretrpio taj dodatni stres da je EIB pristao potvrditi zaključke odbora za utvrđivanje invalidnosti.

128    S tim u vezi tužitelj podnosi izvješće svojeg psihijatra, osobe E, od 2. lipnja 2020.

129    EIB osporava taj zahtjev.

130    U tom pogledu valja istaknuti da prema sudskoj praksi, poništenje nezakonitog akta može samo po sebi predstavljati naknadu štete primjerenu i načelno dostatnu za svu neimovinsku štetu koju je taj akt mogao prouzročiti (presuda od 9. studenoga 2004., Montalto/Vijeće, T‑116/03, EU:T:2004:325, t. 127.; vidjeti također u tom smislu presudu od 9. srpnja 1987., Hochbaum i Rawes/Komisija, 44/85, 77/85, 294/85 i 295/85, EU:C:1987:348, t. 22.).

131    Drukčije vrijedi samo ako tužitelj dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu odvojivu od nezakonitosti na kojoj se poništenje temelji i koju to poništenje vjerojatno neće u potpunosti nadoknaditi (presuda od 31. svibnja 2018., Korwin‑Mikke/Parlament, T‑352/17, EU:T:2018:319, t. 78.).

132    Iako u konkretnom slučaju valja utvrditi da šteta u vidu pogoršanja stanja tjeskobe na koju se tužitelj poziva jest povezana s ponašanjem koje je EIB usvojio u predsudskoj fazi, Opći sud ipak smatra da tužitelj nije dokazao da se ta šteta ne bi mogla u cijelosti nadoknaditi poništenjem EIB‑ove odluke, tim više što je u konkretnom slučaju ono izrečeno zajedno s nalogom tijelu da tužitelju isplati sva novčana davanja kojih je bio lišen zbog poništene odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., BZ/Komisija, T‑336/19, neobjavljenu, EU:T:2020:21, t. 55.).

133    Prema tome, zahtjev za naknadu neimovinske štete koji je tužitelj podnio treba odbiti.

 Troškovi

134    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

135    Budući da EIB u bitnome nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova u skladu s tužiteljevim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništavaju se odluke Europske investicijske banke (EIB) od 8. veljače i 8. ožujka 2019. kojima je utvrđeno da je osoba KL radno sposobna i neopravdano odsutna od 18. veljače 2019. i odluka predsjednika EIBa od 16. ožujka 2020. kojom su one potvrđene.

2.      Nalaže se EIBu da osobi KL isplaćuje invalidsku mirovinu od 1. veljače 2019. kao i zatezne kamate na tu mirovinu do potpune isplate, pri čemu se zatezne kamate utvrđuju po kamatnoj stopi koju Europska središnja banka (ESB) primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja i koja je na snazi na prvi dan mjeseca u kojem isplata dospijeva te se uvećava za dva postotna boda, uz odbitak iznosa koji su tužitelju isplaćeni po osnovi primitaka od rada tijekom istog razdoblja i za koje bi proizašlo da mu se nisu dugovali zbog isplate invalidske mirovine.

3.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

4.      EIBu se nalaže snošenje troškova.

Gervasoni

Nihoul

Frendo

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 24. studenoga 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski