Language of document : ECLI:EU:T:2019:894

PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

19. prosinca 2019.(*)

„Žig Europske unije – Postupak povodom opoziva – Verbalni žig Europske unije Vita – Odluka donesena nakon što je Opći sud poništio raniju odluku – Članak 65. stavak 6. Uredbe (EZ) br. 207/2009 (koji je postao članak 72. stavak 6. Uredbe (EU) 2017/1001) – Pravomoćnost”

U predmetu T‑690/18,

Sony Interactive Entertainment Europe Ltd, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina), koji zastupa S. Malynicz, QC,

tužitelj,

protiv

Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupaju J. Crespo Carrillo i H. O’Neill, u svojstvu agenata,

tuženika,

druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a jest

Vieta Audio, SA, sa sjedištem u Barceloni (Španjolska),

povodom tužbe podnesene protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 10. rujna 2018. (predmet R 695/2018‑4) koja se odnosi na postupak povodom opoziva između društava Vieta Audio i Sony Interactive Entertainment Europe,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: A. M. Collins (izvjestitelj), predsjednik, M. Kancheva i G. De Baere, suci,

tajnik: R. Ūkelytė, administratorica,

uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 22. studenoga 2018.,

uzimajući u obzir odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 12. travnja 2019.,

nakon rasprave održane 10. listopada 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Društvo Vitakraft‑Werke Wührmann & Sohn GmbH & Co. KG podnijelo je 6. srpnja 2001. prijavu za registraciju žiga Europske unije Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena i sâma zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).

2        Žig za koji je podnesena prijava za registraciju je verbalni znak Vita.

3        Proizvodi za koje je podnesena prijava za registraciju pripadaju, među ostalim, u razred 9. u smislu u Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i odgovaraju sljedećem opisu: „Nosači podataka sa snimljenim programima, računalni programi; nosači zvuka i/ili slika (koje nisu od papira), osobito magnetne trake i kazete, audio trake, kompaktni audiodiskovi, DAT kazete (audiodigitalna traka), videodiskovi, videotrake, eksponirani filmovi, litografije”.

4        Prijava žiga objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 56/2002 od 15. srpnja 2002.

5        Žig za koji je podnesena prijava registriran je 27. rujna 2005. pod brojem 2290385.

6        Telefaksom od 28. ožujka 2011. društvo Forrester Ketley Ltd obavijestilo je EUIPO da mu je 16. ožujka 2011. društvo Vitakraft‑Werke Wührmann & Sohn prenijelo svoja prava na verbalnom žigu Europske unije Vita u dijelu u kojem obuhvaća proizvode navedene u točki 3. ove presude. Forrester Ketley je društvo za pružanje usluga koje je, među ostalim, zastupalo društvo Sony Computer Entertainment Europe Ltd, pravnog prednika tužitelja, društva Sony Interactive Entertainment Europe Ltd, glede pitanja žigovnog prava pred EUIPO‑om.

7        Verbalni žig Europske unije, kako je djelomično prenesen na taj način, bio je registriran pod brojem 9993361.

8        Telefaksom od 28. rujna 2011., društvo Forrester Ketley obavijestilo je EUIPO da je 15. rujna 2011. prenijelo sporni žig na društvo Sony Computer Entertainment Europe.

9        Druga stranka u postupku pred EUIPO‑om, društvo Vieta Audio, SA, podnijela je 14. listopada 2011., na temelju članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009 (što je postalo članak 58. stavak 1. točka (a) Uredbe 2017/1001), zahtjev za opoziv spornog žiga, i to za sve proizvode koji su njime obuhvaćeni. U tom je zahtjevu tvrdila da sporni žig nije bio u stvarnoj uporabi u Europskoj uniji tijekom relevantnog petogodišnjeg razdoblja, koje se protezalo od 14. listopada 2006. do 13. listopada 2011., te da nije bilo opravdanih razloga za neuporabu.

10      U odgovoru na zahtjev za opoziv spornog žiga od 4. svibnja 2012. društvo Sony Computer Entertainment Europe tvrdilo je da je sporni žig bio u stvarnoj uporabi u Uniji tijekom relevantnog razdoblja za dotične proizvode. Navelo je da se tim žigom koristilo za svoju prijenosnu igraću konzolu, nazvanu PlayStation Vita, kao i za igre i dodatnu opremu za tu konzolu. Pojasnilo je da je naziv te nove konzole bio službeno najavljen u lipnju 2011. te je potom bio predmet široke promidžbene kampanje do listopada 2011. Ono je prvi put u Europi službeno predstavilo konzolu PlayStation Vita na konferenciji Gamescom koja je održana u Kölnu (Njemačka) u kolovozu 2011., i ta je konzola stavljena na tržište Unije 22. veljače 2012.

11      U potporu svojim navodima društvo Sony Computer Entertainment Europe podnijelo je pisanu izjavu od 4. svibnja 2012. koju je dao jedan od njegovih direktora i kojoj su bili priloženi sljedeći dokumenti:

–        priopćenje za medije od 7. lipnja 2011. kojim se najavljuje naziv njegove nove prijenosne igraće konzole, to jest PlayStation Vita;

–        ispis ekrana s internetske stranice „www.pcmag.com” od 7. lipnja 2011. na kojoj je navedena ta najava;

–        preslika promidžbene brošure koja je dijeljena posjetiteljima i novinarima na konferenciji Gamescom i koja sadržava, među ostalim, informacije o konzoli PlayStation Vita i o videoigrama namijenjenima za uporabu na toj konzoli;

–        preslika naslovne stranice te brošure na kojoj je prikazana konzola PlayStation Vita;

–        disketa koja sadržava promidžbene videozapise za konzolu PlayStation Vita koji su emitirani na konferenciji Gamescom;

–        različiti članci iz tiska o konzoli PlayStation Vita i o igrama namijenjenima za uporabu na toj konzoli, a koji su objavljeni na službenoj internetskoj stranici PlayStationa u Ujedinjenoj Kraljevini i nose datume od 7. lipnja do 22. rujna 2011.;

–        ispis ekrana videozapisa postavljenog na internetskoj stranici za smještanje videozapisa YouTube;

–        priopćenja za tisak od 28. veljače 2012. o svjetskoj prodaji konzole PlayStation Vita;

–        ispisi ekrana sa službene internetske stranice PlayStationa u Ujedinjenoj Kraljevini iz 2012. koji se odnose na dodatnu opremu – uključujući memorijske kartice – te na periferne jedinice za konzolu PlayStation Vita.

12      Društvo Sony Computer Entertainment Europe 2. siječnja 2013. odgovorilo je na očitovanja koja je 31. srpnja 2012. podnijela druga stranka u postupku pred EUIPO‑om te je podnijelo sljedeće dodatne dokaze kako bi dokazalo stvarnu uporabu spornog žiga za sve dotične proizvode:

–        ispise ekrana sa službene internetske stranice PlayStationa u Ujedinjenoj Kraljevini od 12. prosinca 2012. u kojima su podrobno iznesena tehnička obilježja i specifikacije konzole PlayStation Vita;

–        ispise ekrana sa službene internetske stranice PlayStationa u Ujedinjenoj Kraljevini od 12. prosinca 2012. koji sadržavaju informacije o ažuriranju softver sustava konzole PlayStation Vita;

–        ispise ekrana s internetske stranice Wikipedia od 2. siječnja 2013. koji se odnose na njegovo društvo majku i na Naughty Dog, Inc., društvo iz Sjedinjenih Američkih Država za razvoj videoigara koje to društvo majka u cijelosti nadzire;

–        ispise ekrana sa službene internetske stranice PlayStationa u Ujedinjenoj Kraljevini od 12. prosinca 2012. u kojima su navedeni primjeri za paketne ponude sastavljene od konzole PlayStation Vita, igara, dodatne opreme i drugih proizvoda.

13      U dopunskim očitovanjima od 24. travnja 2013. društvo Sony Computer Entertainment Europe dodalo je da je 25. listopada 2007. na tržište Unije stavilo, pod nazivom Aqua Vita, interaktivnu videoigru koja se sastoji od virtualnog akvarija. Pojasnilo je da je od tog potonjeg datuma ta videoigra bila dostupna za prodaju u njegovim internetskim trgovinama prisutnima na tržištu Unije te je navelo promet koji je na njemu ostvarilo prodajom navedene igre, i to za svaku godinu od njezina izdavanja do 2013. Svojim očitovanjima priložilo je, s jedne strane, ispise ekrana sa službene internetske stranice PlayStationa u Španjolskoj, Njemačkoj i Ujedinjenoj Kraljevini od 24. travnja 2013., što je pokazalo da je ta igra bila dostupna u njegovim internetskim trgovinama i, s druge strane, preslike različitih članaka u vezi s navedenom igrom.

14      Odlukom od 30. lipnja 2014. Odjel za poništaje proglasio je sporni žig opozvanim za sve proizvode za koje je bio registriran, s učinkom od dana podnošenja zahtjeva za opoziv.

15      Protiv odluke Odjela za poništaje društvo Sony Computer Entertainment Europe podnijelo je 28. kolovoza 2014. žalbu EUIPO‑u na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članci 66. do 71. Uredbe 2017/1001).

16      Društvo Sony Computer Entertainment Europe podnijelo je 29. listopada 2014., podnesak u kojem je iznijelo žalbene razloge priloživši mu dodatne dokaze, među kojima i fotografije kutija videoigara na kojima je, osim naziva dotične videoigre, prikazan znak PSVita (što je skraćenica za PlayStation Vita).

17      Odlukom od 12. studenoga 2015. (predmet R 2232/2014‑5) (u daljnjem tekstu: ranija odluka) peto žalbeno vijeće EUIPO‑a potvrdilo je odluku Odjela za poništaje i odbilo žalbu.

18      Kao prvo, nakon što je podsjetilo na mjerodavna načela (točke 19. do 24. ranije odluke) peto žalbeno vijeće analiziralo je pitanje razdoblja stvarne uporabe spornog žiga (toče 25. do 38. ranije odluke). Prije svega je navelo da se relevantno razdoblje protezalo od 14. listopada 2006. do 13. listopada 2011. Potom je zaključilo da je do prve konkretne uporabe spornog žiga u Uniji došlo prilikom konferencije Gamescom koja se održavala u Kölnu od 17. do 21. kolovoza 2011. i tijekom koje je bio dijeljen promidžbeni materijal (među ostalim, u obliku brošura i CD‑ROM diskova), ali da je tek 22. veljače 2012., to jest izvan relevantnog razdoblja, konzola PlayStation Vita bila stavljena u promet, među ostalim, na tržištu Unije. Ono je smatralo da uporaba u trajanju od četiri mjeseca tijekom relevantnog razdoblja (to jest od 7. lipnja do 13. listopada 2011.) može biti uporaba u pogledu trajanja, pod uvjetom da su sve ostale pretpostavke ispunjene. Naposljetku je istaknulo da, međutim, nijednim konkretnim dokazom nije potvrđeno da se na konferenciji Gamescom promidžbeni materijal dijelio sudionicama.

19      Kao drugo, peto žalbeno vijeće analiziralo je pitanje mjesta uporabe (točke 39. do 42. ranije odluke). Ono je konkretno smatralo da je do uporabe izraza „vita” jasno došlo u Uniji, ako je dokazano da je oglašivački materijal bio dijeljen na konferenciji Gamescom u Kölnu. Ono je iz toga zaključilo da je do uporabe izraza „vita” došlo u Uniji tijekom relevantnog razdoblja.

20      Kao treće, peto žalbeno vijeće analiziralo je pitanje naravi i opsega uporabe (točke 43. do 52. ranije odluke). Nakon što je primijetilo da je veći dio dokaza koje je podnijelo društvo Sony Computer Entertainment Europe i koji se odnosi na relevantno razdoblje odgovaralo promidžbenom i oglašivačkom materijalu, ono je ocijenilo u kojoj mjeri uporaba žiga u oglašavanju može činiti stvarnu uporabu. U tom je pogledu ono osobito pojasnilo da je oglašavanje obavljeno prije stvarnog stavljanja u promet proizvoda i usluga općenito izjednačeno sa stvarnom uporabom stoga što se njime nastoji stvoriti poslovne mogućnosti za njih. Utvrdilo je da su u ovom slučaju „očekivanja potaknuta u cijelom svijetu u vezi s predstavljanjem nove konzole PlayStation stvorila stvarnu komercijalnu moć prilikom najave naziva [te] nove igraće konzole” (točka 49. ranije odluke), prije nego što je zaključilo da „činjenica da dokazi o uporabi koje je [društvo Sony Computer Entertainment Europe podnijelo] o oglašavanju i pripremnim radnjama radi stavljanja nove konzole na tržište, ispunjava pretpostavke za stvarnu uporabu” (točka 50. ranije odluke). Naposljetku je u točki 52. ranije odluke utvrdilo da iz dokaza koje je dostavilo društvo Sony Computer Entertainment Europe proizlazi da je predstavljanje konzole PlayStation Vita dobro pripremljeno i pažljivo planirano i da je ona najavljena kao nova prijenosna igraća konzola za koju su razvijene posebne nove igre.

21      Kao četvrto, peto žalbeno vijeće je ispitalo je li sporni žig bio u stvarnoj uporabi u odnosu na dotične proizvode (točke 53. do 69. ranije odluke).

22      U tom je pogledu, i prije svega, peto žalbeno vijeće navelo da je u trenutku podnošenja prijave za izvorni žig 2001. na snazi bila sedma verzija Nicanske klasifikacije i da slijedom toga tu verziju treba uzeti u obzir. No, prema njegovu stajalištu, „igraće konzole” bile su već razvrstane u kategoriju „automat igre osim onih na kovanice i onih koje su osmišljene za uporabu samo s televizijskim prijamnikom” ili u kategoriju „igre”, koje su obje obuhvaćene razredom 28. i nisu, dakle, razvrstane ni kao „nosači podataka” uključeni u razred 9. niti kao „računalni programi” (točka 53. ranije odluke). Dodalo je da se, iako je točno da „uređaji za zabavu osmišljeni za uporabu samo s televizijskim prijamnikom” spadaju u razred 9., ti proizvodi ipak razlikuju od onih za koje je sporni žig bio registriran (točka 54. ranije odluke).

23      Naposljetku, peto žalbeno vijeće utvrdilo je da je društvo Sony Computer Entertainment Europe podnijelo dokaze koji pokazuju da su oglašivačke kampanje obavljene prije predstavljanja konzole PlayStation Vita imale za cilj stvoriti svijest o toj konzoli i novim igrama namijenjenima za uporabu na njoj, ali da se u njima uopće nije upućivalo na „nosače podataka” ili na „računalne programe” (točke 55. i 56. ranije odluke). Smatralo je da je važno odrediti trebaju se li „upotrijebljeni proizvodi shvatiti u doslovnom smislu popisanih proizvoda (osobito nosači podataka i računalni programi)” (točka 58. ranije odluke), prije nego što je istaknulo da su „nosači podataka sa snimljenim programima” proizvodi čija je funkcija pohranjivanje podataka poput „memorijskih kartica, USB ključeva, CD‑ROM diskova, tvrdih diskova itd.”, te da se čak i u slučaju da igraće konzole mogu pohranjivati podatke ne radi o njihovoj glavnoj funkciji (točka 59. ranije odluke).

24      Peto žalbeno vijeće zaključilo je iz prethodno navedenog da je Odjel za poništaje s pravom utvrdio da svi dokazi koje je podnijelo društvo Sony Computer Entertainment Europe kao i izjava jednog od njegovih direktora od 4. svibnja 2012. potvrđuju uporabu za proizvode iz razreda 28., a ne za proizvode označene spornim žigom (točka 60. ranije odluke).

25      Glede videoigre Aqua Vita, peto žalbeno vijeće istaknulo je osobito da podaci o prodaji koje je iznijelo društvo Sony Computer Entertainment Europe nisu potkrijepljeni nikakvim računom ili drugim elementom, da, usto, ti podaci ne potvrđuju znatnu uporabu te igre uzimajući u obzir relevantno tržište, to jest cijelu Uniju, i da činjenica da je navedena igra dostupna u internetskim trgovinama na tržištu Unije nije dovoljna da se dokaže uporaba spornog žiga (točke 66. i 68. ranije odluke).

26      Društvo Sony Computer Entertainment Europe podnijelo je 21. siječnja 2016. Općem sudu tužbu protiv ranije odluke zavedenu pod brojem T‑35/16, istaknuvši samo jedan tužbeni razlog koji se temeljio na povredi članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009.

27      Presudom od 12. prosinca 2017., Sony Computer Entertainment Europe/EUIPO – Vieta Audio (Vita) (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), Opći sud poništio je raniju odluku u cijelosti, i to na temelju razloga koji se odnosi na javni poredak i istaknut je po službenoj dužnosti, to jest na temelju nedostatnosti obrazloženja. Konkretno, u točki 43. te presude Opći sud odlučio je da se na temelju ranije odluke ne mogu dovoljno jasno utvrditi razlozi zbog kojih je peto žalbeno vijeće smatralo da društvo Sony Computer Entertainment Europe nije dokazalo stvarnu uporabu spornog žiga za određene kategorije dotičnih proizvoda.

28      Povodom presude od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), predsjedništvo žalbenih vijeća vratilo je žalbu četvrtom žalbenom vijeću pod brojem R 695/2018‑4.

29      Odlukom od 10. rujna 2018. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) četvrto žalbeno vijeće odbilo je žalbu. Ono je ispitalo i ponovno ocijenilo može li se na temelju dokaza koje je podnijelo društvo Sony Computer Entertainment Europe potvrditi stvarna uporaba spornog žiga. Međutim, primijetilo je u više navrata da je u presudi od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), Opći sud potvrdio određene zaključke petog žalbenog vijeća.

30      Kao prvo, četvrto žalbeno vijeće zaključilo je u točki 25. pobijane odluke da je u presudi od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), Opći sud potvrdio raniju odluku glede zaključaka petog žalbenog vijeća o trajanju, mjestu i naravi uporabe.

31      Kao drugo, glede „nosača podataka sa snimljenim programima”, četvrto žalbeno vijeće zaključilo je u točki 41. pobijane odluke da je presudom od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), Opći sud potvrdio i učinio pravomoćnim zaključke petog žalbenog vijeća u točkama 59. i 60. ranije odluke u pogledu razloga zbog kojih se dokazima u vezi s konzolom PlayStation Vita nije dokazala stvarna uporaba spornog žiga za te proizvode.

32      Kao treće, glede „nosača zvuka i/ili slika (koje nisu na papiru)”, četvrto žalbeno vijeće je u točkama 55. i 56. pobijane odluke zaključilo da su memorijske kartice također obuhvaćene tom definicijom, ali da niti podnesenim dokazima nije bilo moguće dokazati stvarnu uporabu za te proizvode. Radi sveobuhvatnosti ono je u točki 57. pobijane odluke dodalo da se, stoga što tužitelj tvrdi da konzola PlayStation Vita također spada u tu kategoriju proizvoda, rasuđivanje izneseno u točki 59. ranije odluke u vezi s „nosačima podataka sa snimljenim programima” može primijeniti po analogiji, imajući na umu to da glavna funkcija tih konzola nije pohranjivanje audio datoteka i slika. Prema stajalištu četvrtog žalbenog vijeća, to je rasuđivanje potvrdio Opći sud u točki 50. presude od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886).

33      Kao četvrto, glede dokaza u vezi s videoigrom Aqua Vita, četvrto žalbeno vijeće je u točki 59. pobijane odluke smatralo da je u točki 54. presude od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), Opći sud zaključio da je peto žalbeno vijeće u dovoljnoj mjeri izložilo u točkama 61. do 69. ranije odluke razloge zbog kojih je smatralo da se stvarna uporaba spornog žiga nije mogla dokazati na temelju dokaza o videoigri Aqua Vita.

 Zahtjevi stranaka

34      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži EUIPO‑u snošenje troškova.

35      EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

36      U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe dva tužbena razloga od kojih se prvi temelji na povredi članka 65. stavka 6. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 72. stavak 6. Uredbe 2017/1001) i obveze obrazlaganja, a drugi na povredi članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009.

37      Tužitelj smatra da je četvrto žalbeno vijeće povrijedilo članak 65. stavak 6. Uredbe br. 207/2009 jer nije poduzelo nužne mjere da postupi u skladu s presudom od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886). Time je ono povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja.

38      Tužitelj tvrdi da je četvrto žalbeno vijeće pogrešno smatralo u točkama 41., 57. i 59. pobijane odluke da je Opći sud potvrdio određene zaključke petog žalbenog vijeća. Ističe da je u presudi od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), Opći sud samo zaključio da ranija odluka nije obrazložena i da je stoga treba u cijelosti poništiti. S druge strane, Opći sud nije ispitao tužbene razloge koje je pred njim istaknulo društvo Sony Computer Entertainment Europe i, prema tome, nije potvrdio osnovanost obrazloženja bilo kojeg argumenta stranaka.

39      Slijedom toga, četvrto žalbeno vijeće pogriješilo je kada je propustilo ispitati tužiteljeve argumente glede pitanja može li se dokazima koje je podnio u vezi s konzolom PlayStation dokazati stvarna uporaba spornog žiga za kategoriju „nosači podataka sa snimljenim programima” i kategoriju „nosači zvuka i/ili slika (koje nisu na papiru)”.

40      Glede kategorije „nosača zvuka i/ili slika (ne na papiru)” tužitelj ističe da je četvrto žalbeno vijeće pogrešno smatralo da je Opći sud potvrdio zaključak prema kojem konzola PlayStation Vita pripada toj kategoriji proizvoda samo ako je glavna funkcija pohranjivanje audio datoteka i slika. Tužitelj smatra se Opći sud zadovoljio tvrdnjom da su u tom pogledu u ranijoj odluci izneseni u dovoljnoj mjeri razlozi na temelju kojih ju je bilo moguće razumjeti.

41      Glede „računalnih programa” tužitelj ističe da je četvrto žalbeno vijeće pogrešno smatralo da je Opći sud potvrdio raniju odluku glede ocjene dokaza u vezi s videoigrom Aqua Vita. Tužitelj smatra da je Opći sud samo podsjetio na to da je rasuđivanje petog žalbenog vijeća u tom pogledu bilo dovoljno jasno.

42      EUIPO tvrdi da je Opći sud poništio raniju odluku iz razloga što je peto žalbeno vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja glede elemenata rasuđivanja koji su bili bitni za potporu konačnom zaključku iz ranije odluke. Elementi rasuđivanja za koje je Opći sud utvrdio da su neobrazloženi nisu sadržavali elemente koji se odnose na uporabu konzole PlayStation Vita kao „nosača podataka sa snimljenim programima” i kao „nosača zvuka i/ili slika”. Kao što je četvrto žalbeno vijeće to utvrdilo u točkama 41. i 59. pobijane odluke (vidjeti točku 31. ove presude), zaključci petog žalbenog vijeća postali su, dakle, pravomoćni u tom pogledu. Glede utvrđenja u točki 57. pobijane odluke (vidjeti točku 32. ove presude), EUIPO dodaje da se radi o rasuđivanju „radi sveobuhvatnosti”, kojem se pridružuje.

43      Podredno, EUIPO ističe da bi u slučaju da Opći sud smatra da zaključci petog žalbenog vijeća nisu postali pravomoćni, pobijana odluka i dalje bila neobrazložena jer je očito da je stajalište četvrtog žalbenog vijeća o predmetnim točkama istovjetno stajalištu petog žalbenog vijeća o tim istim točkama u ranijoj odluci.

44      Prije svega valja podsjetiti da je presuda od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), postala pravomoćna jer žalba nije bila podnesena protiv nje.

45      Potom valja podsjetiti da prema sudskoj praksi poništavajuća presuda važi ex tunc te stoga ima za učinak retroaktivno uklanjanje poništenog akta iz pravnog poretka (vidjeti presudu od 25. ožujka 2009., Kaul/OHIM – Bayer (ARCOL), T‑402/07, EU:T:2009:85, t. 21. i navedenu sudsku praksu). Iz iste te sudske prakse proizlazi da je, kako bi postupila u skladu s presudom o poništenju i u potpunosti je izvršila, institucija koja je donijela poništeni akt dužna poštovati ne samo izreku presude nego i obrazloženje koje je do nje dovelo i koje predstavlja njezinu nužnu potporu, u smislu da je ono nužno za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci. Naime, tim se obrazloženjem, s jedne strane, točno određuje odredba koja se smatra nezakonitom i, s druge strane, iznose točni razlozi nezakonitosti utvrđene u izreci te ih institucija o kojoj je riječ mora uzeti u obzir prilikom nadomještanja poništenog akta (presude od 25. ožujka 2009., ARCOL, T‑402/07, EU:T:2009:85, t. 22., i od 13. travnja 2011., Safariland/OHIM– DEF‑TEC Defense Technology (FIRST DEFENSE AEROSOL PEPPER PROJECTOR), T‑262/09, EU:T:2011:171, t. 41.).

46      Valja također istaknuti da je presudom od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886, t. 43. do 59. i navedena sudska praksa), Opći sud poništio raniju odluku na temelju razloga koji se odnosi na javni poredak i istaknut je po službenoj dužnosti, to jest zbog nedostatnosti obrazloženja.

47      U tom pogledu treba podsjetiti, s jedne strane, da u skladu s prvom rečenicom članka 75. Uredbe br. 207/2009 (koja je postala prva rečenica članka 94. stavka 1. Uredbe 2017/1001), EUIPO‑ove odluke moraju biti obrazložene. Tako utvrđena obveza obrazlaganja ima isti doseg kao ona iz članka 296. UFEU‑a. Prema sudskoj praksi, obrazloženje koje je potrebno prema članku 296. UFEU‑a mora jasno i nedvojbeno izložiti obrazloženje autora akta, tako da omogući pojedincima da saznaju razloge za poduzetu mjeru, a nadležnom sudu da provede nadzor. U obrazloženju nije potrebno navesti sve relevantne činjenične i pravne elemente jer pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba ocijeniti ne samo s obzirom na tekst tog akta nego i na njegov kontekst kao i na sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (vidjeti u tom smislu presudu od 21. listopada 2004., KWS Saat/OHIM, C‑447/02 P, EU:C:2004:649, t. 63. do 65.).

48      Valja podsjetiti, s druge strane, da je obveza obrazlaganja bitna postupovna pretpostavka koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koja se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi sadržavaju pogreške, oni negativno utječu na materijalnu zakonitost odluke, ali ne i na njezino obrazloženje, koje može biti dostatno čak i kad navodi pogrešne razloge (vidjeti presudu od 22. rujna 2016., Pensa Pharma/EUIPO, C‑442/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:720, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

49      Nepostojanje obrazloženja koje je Opći sud utvrdio u presudi od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), odnosilo se na tri aspekta ranije odluke. Kao prvo, peto žalbeno vijeće nije objasnilo zašto se reprodukcijama memorijskih kartica koje nose znak PSVita nije mogla dokazati stvarna uporaba spornog žiga za „nosače podataka sa snimljenim programima” (presuda od 12. prosinca 2017., Vita, T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886, t. 51.). Kao drugo, ono nije dovoljno jasno i nedvosmisleno pojasnilo zbog kojih je razloga smatralo da stvarna uporaba spornog žiga nije dokazana za „nosače zvuka i/ili slika (koje nisu na papiru), osobito trake i magnetne kazete, audio trake, kompaktni audio diskovi, DAT kazete (audiodigitalna traka), videodiskovi, videotrake, eksponirani filmovi, litografije” (presuda od 12. prosinca 2017., Vita, T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886, t. 53.). Kao treće, ono nije objasnilo zašto nije prihvatilo dokaze kojima se dokazuje prisutnost znaka PSVita na videoigrama namijenjenima uporabi na konzoli PlayStation Vita (presuda od 12. prosinca 2017., Vita, T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886, t. 55.).

50      U okviru ispitivanja tog razloga koji se odnosi na javni poredak Opći je sud također primijetio da je peto žalbeno vijeće u dovoljnoj mjeri izložilo razloge zbog kojih smatra da se dokazima o konzoli PlayStation Vita ne može dokazati stvarna uporaba spornog žiga za „nosače podataka sa snimljenim programima” (presuda od 12. prosinca 2017., Vita, T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886, t. 50.). Isto je vrijedilo glede razloga zbog kojih je peto žalbeno vijeće smatralo da se na temelju dokaza o videoigri Aqua Vita ne može dokazati stvarna uporaba spornog žiga za „računale programe” (presuda od 12. prosinca 2017., Vita, T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886, t. 54.).

51      Valja istaknuti da je u točkama 50. i 54. presude od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), Opći sud samo utvrdio da je peto žalbeno vijeće u dovoljnoj mjeri iznijelo razloge na kojima je ranija odluka počivala. S druge strane, iz te presude jasno proizlazi da Opći sud nije ispitao argumente društva Sony Computer Entertainment Europe iznesene u okviru njegova jedinog tužbenog razloga koji se temeljio na tome da je peto žalbeno vijeće povrijedilo članak 51. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 207/2009 i da, prema tome, Opći sud nije odlučio o materijalnoj zakonitosti ranije odluke. Proizlazi da se pravomoćnost odnosi samo na obrazloženje ranije odluke, kao postupovne pretpostavke, a ne na njezinu materijalnu zakonitost.

52      Osim toga, valja istaknuti da se pravomoćnost odnosi samo na obrazloženje presude koje je nužan oslonac njezinoj izreci te je stoga njezin neodvojivi dio (vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., Société des produits Nestlé i dr./Mondelez UK Holdings & Services, C‑84/17 P, C‑85/17 P i C‑95/17 P, EU:C:2018:596, t. 52. i navedenu sudsku praksu). Posljedično tomu, ne može se smatrati da su elementi ranije odluke, za koje je Opći sud primijetio da su pravilno obrazloženi, postali pravomoćni (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 25. srpnja 2018., Société des produits Nestlé i dr./Mondelez UK Holdings & Services, C‑84/17 P, C‑85/17 P i C‑95/17 P, EU:C:2018:596, t. 53.). U ovom slučaju četvrto žalbeno vijeće nije moglo, dakle, biti vezano tim elementima ranije odluke i nije ih moglo potvrditi u pobijanoj odluci.

53      Četvrto žalbeno vijeće je stoga pogrešno smatralo u točkama 41. i 59. pobijane odluke da su zaključci petog žalbenog vijeća u vezi s konzolom PlayStation Vita i videoigrom Aqua Vita postali pravomoćni zbog presude od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), te u točki 57. pobijane odluke da je Opći sud potvrdio utvrđenje petog žalbenog vijeća prema kojem konzola PlayStation Vita ne pripada kategoriji „nosača zvuka i/ili slika (koje nisu na papiru)” jer njezina glavna funkcija nije pohranjivanje audio datoteka i slika.

54      Nakon poništenja ranije odluke zbog nepostojanja obrazloženja i kako bi postupilo u skladu sa svojom obvezom koja proizlazi iz članka 65. stavka 6. Uredbe br. 207/2009 u vidu poduzimanja mjera za provedbu presude od 12. prosinca 2017., Vita (T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886), četvrto žalbeno vijeće bilo je, dakle, obvezano ponovno odlučiti o svim pitanjima relevantnima za primjenu članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009.

55      Naposljetku, iz prethodno navedenog proizlazi da se također ne može prihvatiti argument koji je EUIPO podredno istaknuo i prema kojem pobijana odluka ne sadržava nedostatak u obrazloženju jer je očito da je stajalište četvrtog žalbenog vijeća o predmetnim točkama istovjetno stajalištu petog žalbenog vijeća o tim istim točkama u ranijoj odluci. Naime, iz pobijane odluke ne proizlazi (vidjeti točke 29. do 33. ove presude) da je stajalište četvrtog žalbenog vijeća o predmetnim točkama istovjetno stajalištu petog žalbenog vijeća o tim istim točkama u ranijoj odluci. U pobijanoj odluci četvrto žalbeno vijeće pogrešno je utvrdilo da je Opći sud potvrdio određene zaključke petog žalbenog vijeća. Shodno tome se ono smatralo vezanim tim zaključcima a da nije ispitalo i zauzelo stajalište o relevantnim argumentima stranaka. Osim toga, a kao što je to već primijećeno u točki 52. ove presude, četvrto žalbeno vijeće nije moglo biti vezano zaključcima petog žalbenog vijeća i nije ih moglo potvrditi u pobijanoj odluci.

56      Budući da je četvrto žalbeno vijeće zanemarilo obvezu da ponovno odluči o svim relevantnim pitanjima, valja prihvatiti prvi tužbeni razlog u tom pogledu i u cijelosti poništiti pobijanu odluku, pri čemu nije potrebno odlučiti o ostalim prigovorima i tužbenim razlozima.

 Troškovi

57      Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je EUIPO izgubio spor, treba mu naložiti snošenje troškova, u skladu s tužiteljevim zahtjevima.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se odluka četvrtog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 10. rujna 2018. (predmet R 695/20184) koja se odnosi na postupak povodom opoziva između društava Vieta Audio, SA i Sony Interactive Entertainment Europe Ltd.

2.      EUIPO će, osim vlastitih troškova, snositi i troškove društva Sony Interactive Entertainment Europe.

Collins

Kancheva

De Baere

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 19. prosinca 2019.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski