Predmet T‑674/11
TV2/Danmark A/S
protiv
Europske komisije
„Državne potpore – Javne radiodifuzijske usluge – Odluka kojom se potpora proglašava spojivom s unutarnjim tržištem – Potpora danskih vlasti u korist danskog pružatelja javne radiodifuzijske usluge TV2/Danmark – Javno financiranje odobreno radi naknade troškova povezanih s izvršenjem obveza javne usluge – Pojam potpore – Presuda Altmark“
Sažetak – Presuda Općeg suda (osmo vijeće) od 24. rujna 2015.
1. Tužba za poništenje – Pravni interes – Nužnost stvarnog i postojećeg interesa – Ocjena u trenutku podnošenja tužbe – Tužba koja može donijeti korist tužitelju – Tužba poduzetnika korisnika državne potpore protiv Komisijine odluke kojom se ona proglašava spojivom s unutarnjim tržištem – Stvarni i postojeći rizik pokretanja sudskog postupka protiv tužitelja – Dopuštenost
(čl. 263. UFEU‑a)
2. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Mjere s ciljem naknade troška pružanja javne usluge koju obavlja poduzetnik – Isključenje – Pretpostavke iz presude Altmark
(čl. 107. st. 1. UFEU‑a)
3. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Mjere s ciljem naknade troška pružanja javne usluge koju obavlja poduzetnik – Isključenje – Pretpostavke iz presude Altmark – Mogućnost odstupanja od nekih pretpostavki iz presude Altmark – Nepostojanje
(čl. 107. st. 1. UFEU‑a)
4. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Poduzetnici kojima je povjereno pružanje usluga od općeg gospodarskog interesa – Sektor radiodifuzije – Razlikovanje između testa Altmark za određivanje postojanja potpore i testa iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a koji omogućava utvrđivanje spojivosti potpore s unutarnjim tržištem – Relevantnost protokola o sustavu javne radiodifuzije u državama članicama samo za ocjenu postojanja državne potpore
(čl. 14., čl. 106. st. 2. i čl. 107. st. 1. UFEU‑a; Protokol br. 29. priložen UEU‑u i UFEU‑u)
5. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Mjere s ciljem naknade troška pružanja javne usluge koju obavlja poduzetnik – Isključenje – Pretpostavke iz presude Altmark – Blaža primjena navedenih pretpostavki – Pretpostavka – Nepostojanje konkurentske i tržišne komponente u sektoru djelovanja korisnika naknade
(čl. 107. st. 1. UFEU‑a; Protokol br. 29. priložen UEU‑u i UFEU‑u)
6. Prethodna pitanja – Tumačenje – Vremenski učinci presuda o tumačenju – Retroaktivni učinak – Granice – Pravna sigurnost
(čl. 107. st. 1. i čl. 267. UFEU‑a)
7. Potpore koje dodjeljuju države – Planovi potpora – Obveza prethodne obavijesti i privremene suspenzije izvršenja potpore – Povreda – Mogućnost za korisnika da se pozove na načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja kako bi se usprotivio primjeni pretpostavki iz presude Altmark – Nepostojanje
(čl. 107. st. 1. i čl. 108. st. 3. UFEU‑a)
8. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Mjere s ciljem naknade troška pružanja javne usluge koju obavlja poduzetnik – Druga pretpostavka iz presude Altmark – Ispitivanje pretpostavke koja se odnosi na objektivno i transparentno utvrđivanje parametara koji služe za izračun naknade – Uzimanje u obzir zahtjeva učinkovitosti upravljanja javnom uslugom – Nedopuštenost
(čl. 107. st. 1. UFEU‑a)
9. Tužba za poništenje – Predmet – Odluka koja se zasniva na više stupova obrazloženja od kojih je svaki dostatan za opravdanje njezine izreke – Poništenje takve odluke – Pretpostavke
(čl. 263. UFEU‑a)
10. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Mjere s ciljem naknade troška pružanja javne usluge koju obavlja poduzetnik – Četvrta pretpostavka iz presude Altmark – Utvrđivanje naknade na temelju analize troškova prosječnog poduzetnika u predmetnom sektoru uslijed nepostojanja odabira poduzetnika putem postupka javne nabave – Nedostatnost analize troškova poduzetnika kojemu je povjerena zadaća javne usluge
(čl. 107. st. 1. UFEU‑a)
11. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Mjere s ciljem naknade troška pružanja javne usluge koju obavlja poduzetnik – Četvrta pretpostavka iz presude Altmark – Utvrđivanje naknade na temelju analize troškova prosječnog poduzetnika u predmetnom sektoru uslijed nepostojanja odabira poduzetnika putem postupka javne nabave – Teret dokazivanja na dotičnoj državi članici
(čl. 107. st. 1. UFEU‑a)
12. Sudski postupak – Intervencija – Argumenti koji se razlikuju od onih stranke koju se podupire – Dopuštenost – Pretpostavke
(Statut Suda, čl. 40, al. 4.; Poslovnik Općeg suda, čl. 116., st. 3.)
13. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Dodjela prednosti korisnicima – Obveza posrednika koji djeluje jedino kao kanal prijenosa ili kanal za plaćanje da isplati iznose drugim poduzetnicima – Isključenje – Obveza poduzetnika koji pruža javnu uslugu da iznose koji potječu iz pristojbi isplati poduzetnicima kao naknadu za njihove usluge – Uključenost
(čl. 107. st. 1. UFEU‑a)
14. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Potpore iz državnih sredstava – Pojam državnih sredstava – Zakonodavna mjera kojom se trećima propisuje posebna uporaba njihovih vlastitih sredstava – Isključenje
(čl. 107. st. 1. UFEU‑a)
15. Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Prednost dodijeljena državnim sredstvima ili sredstvima koje država nadzire – Doseg – Prihodi koje pružatelj javne radiodifuzijske usluge ima od oglašavanja – Isključenje
(čl. 107. st. 1. UFEU‑a)
16. Tužba za poništenje – Razlozi – Razlozi koje se može istaknuti protiv Komisijine odluke u području državnih potpora – Razlozi koji nisu istaknuti tijekom upravnog postupka – Razlikovanje između dopuštenih pravnih i nedopuštenih činjeničnih argumenata
(čl. 108. st. 2. i čl. 263. UFEU‑a)
17. Potpore koje dodjeljuju države – Postojeće potpore i nove potpore – Potpora dodijeljena novom korisniku – Razlikovanje između programa potpora i pojedinačnih potpora
(čl. 108. UFEU‑a)
18. Potpore koje dodjeljuju države – Postojeće potpore i nove potpore – Pojedinačna potpora dodijeljena pravnom subjektu osnovanom nakon uvođenja potpore i pristupanja predmetne države Uniji – Kvalifikacija kao postojeće potpore –Pretpostavka
(čl. 108. UFEU‑a)
1. U okviru tužbe za poništenje koju je korisnik potpore podnio protiv odluke Komisije kojom se predmetna potpora u cijelosti proglašava spojivom s unutarnjim tržištem ili kojom se proglašava spojivom jedna od spornih mjera financiranja, proizlazi da se pravni interes može izvesti iz postojanja stvarnog rizika da će sudski postupci utjecati na pravni položaj tužiteljâ ili da je rizik od sudskih postupaka stvaran i postojeći na datum podnošenja tužbe pred sudom Europske unije.
U tom pogledu, postojanje „utvrđenog“ ili „stvarnog i postojećeg“ rizika od sudskog postupka protiv jednog tužitelja korisnika nezakonite potpore koja je spojiva s unutarnjim tržištem priznaje se kad je, s jedne strane, takav postupak već bio u tijeku pred nacionalnim sudovima u trenutku podnošenja tužbe za poništenje pred Općim sudom ili kad je pred tim sudovima pokrenut prije nego što je Opći sud odlučio o tužbi za poništenje te kad je, s druge strane, predmet sudskog postupka koji je u tijeku pred nacionalnim sudovima, na koji se poziva tužitelj, potpora iz odluke protiv koje je podnesena tužba pred Općim sudom.
Iz toga slijedi da korisnik nezakonite potpore koja je proglašena spojivom s unutarnjim tržištem može imati legitiman i konkretan interes za podnošenje tužbe koja se temelji na samoj kvalifikaciji predmetnih mjera kao državnih potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, i kao novih potpora u smislu članka 1. točke (c) Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 93. UEZ‑a kada je obuhvaćen tužbom konkurenta u postupku pokrenutim pred nacionalnim sudom, obustavljenim do donošenja presude Općeg suda, a kojom mu se nastoji naložiti plaćanje kamata na ime razdoblja nezakonitosti i naknada štete nastale zbog nezakonitosti potpore.
(t. 34., 36.‑39.)
2. Vidjeti tekst odluke.
(t. 47.‑49.)
3. U tom je pogledu, s jedne strane, dovoljno podsjetiti da je Opći sud, u odgovoru na argumente slične argumentu tužitelja koji se temelji na prevladavanju treće pretpostavke iz presude Altmark, već presudio da iz potpuno nedvosmislenog teksta presude Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), proizlazi da je cilj svih četiriju postavljenih pretpostavki kvalificirati predmetnu mjeru kao državnu potporu i, konkretnije, utvrditi postojanje prednosti. Državnu intervenciju koja ne ispunjava jednu ili više navedenih pretpostavki treba smatrati državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
U tom pogledu, što se tiče konkretnije odnosa između treće i druge pretpostavke iz presude Altmark, čini se nemogućim utvrditi da naknada odobrena poduzetniku korisniku kojemu je povjerena zadaća pružanja javne usluge ne premašuje iznos potreban za pokrivanje svih ili djelomičnih troškova nastalih izvršavanjem obveza javne usluge, uzimajući u obzir odgovarajuće prihode i razumnu dobit od izvršavanja tih obveza, a da prethodno nije poznato na temelju kojih je parametara utvrđen iznos te naknade, što je upravo predmet druge pretpostavke iz presude Altmark.
(t. 54., 55.)
4. Iz teksta Amsterdamskog protokola proizlazi da je cilj tog akta tumačenje odstupanja navedenog u članku 106. stavku 2. UFEU‑a. Stoga nije relevantan za ocjenu primjenjivosti kriterija iz presude Altmark čiji je cilj utvrditi postojanje državne potpore, a ne njezine spojivosti s unutarnjim tržištem. Osim toga, ne može se prihvatiti da se Amsterdamskim protokolom odbija primjena pravila tržišnog natjecanja i zabranjuje Komisiji da provjeri dodjeljuje li se državnim financiranjem gospodarska prednost pružateljima javne radiodifuzijske usluge. Nadalje, čak i ako se treba priznati da je Amsterdamski protokol relevantan za ocjenu postojanja državne potpore, ta bi se relevantnost ograničila na prvu pretpostavku iz presude Altmark, koja se odnosi na definiciju obveza javne usluge.
(t. 61., 62.)
5. Prilikom određivanja postojanja državne potpore, blažu primjenu pretpostavki iz presude Altmark u određenom slučaju može opravdati nedostatak konkurentske i tržišne komponente u sektoru u kojem djeluje korisnik naknade. Međutim, čak i ako se uzme u obzir posebnost zadaće pružanja javne radiodifuzijske usluge koja je istaknuta u Amsterdamskom protokolu, ne može se prihvatiti da sektor radiodifuzije nema konkurentsku i tržišnu komponentu. Postojanje te komponente očituje se, među ostalim, kada pružatelj javne radiodifuzijske usluge koji se djelomično financira svojim prihodima od oglašavanja, djeluje na tržištu televizijskog oglašavanja.
(t. 70.)
6. Vidjeti tekst odluke.
(t. 79., 80., 83., 85.)
7. Financijske posljedice za korisnika koji nije prijavio mjeru nisu okolnost kojom se, s obzirom na opće načelo pravne sigurnosti, opravdava vremensko ograničenje učinaka presude u kojoj Sud tumači članak 107. stavak 1. UFEU‑a na način da predmetna mjera predstavlja državnu potporu. Iz toga slijedi da se tužitelj ne može pozvati na negativne financijske okolnosti u kojima se našao zbog primjene pretpostavki iz presude Altmark na predmetne mjere i kvalifikacije tih mjera kao državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, kako je tumačen u presudi Altmark, kako bi u ime načela pravne sigurnosti tražio da se te pretpostavke u ovom slučaju ne primijene.
Međutim, o pitanju je li u skladu s načelom pravne sigurnosti korisniku onoga što se u trenutku nastanka činjenica smatralo naknadom dodijeljenom za izvršavanje zadaće pružanja javne usluge naložiti obvezu povrata novčanog iznosa, koja je posljedica zajedničke i retroaktivne primjene presuda o tumačenju članka 107. stavka 1. UFEU‑a i članka 108. stavka 3. UFEU‑a, koje su donesene nekoliko godina nakon isplate te naknade, ne može se odlučiti u okviru ovog spora koji se odnosi na valjanost odluke kojom je Komisija navedenu naknadu kvalificirala kao državnu potporu. Na nacionalnom je sudu da, nakon što po potrebi Sudu uputi prethodna pitanja, ocijeni primjenjuju li se u okolnostima ovog slučaja pravila o obvezi povrata kamata državi za razdoblje trajanja nezakonitosti i, ovisno o slučaju, obvezi da nadoknadi štetu koju su njegovi konkurenti mogli pretrpjeti zbog nezakonitosti potpore.
(t. 82., 84.)
8. Prilikom određivanja postojanja državne potpore, druga pretpostavka iz presude Altmark, prema kojoj parametri na temelju kojih se naknada izračunava moraju unaprijed biti utvrđeni na objektivan i transparentan način kako bi se izbjeglo da se njome daje gospodarska prednost koja poduzetnika korisnika može staviti u povoljniji položaj u odnosu na konkurentne poduzetnike, postavlja tri zahtjeva koja parametri izračuna naknade trebaju ispuniti kako bi se osiguralo da je izračun pouzdan i da ga Komisija može provjeriti. Tim se zahtjevima nalaže da se parametri izračuna naknade trebaju utvrditi unaprijed, na temelju transparentnog postupka, i da sami po sebi trebaju biti objektivni. Iz presude Altmark nikako ne proizlazi da se u pogledu druge pretpostavke koja se u njoj navodi, parametri izračuna naknade trebaju utvrditi na način da utječu na razinu rashoda korisnika te naknade ili da nad njima imaju nadzor.
Naime, tumačenje druge pretpostavke prema kojem parametri izračuna naknade ne moraju biti samo objektivni i unaprijed utvrđeni u okviru transparentnog postupka, nego dodatno moraju osigurati učinkovitost upravljanja javnom uslugom, nespojivo je s drugom pretpostavkom iz presude Altmark i dovodi do miješanja s četvrtom pretpostavkom iz navedene presude koja se odnosi na taj zahtjev učinkovitosti.
S obzirom na te elemente, valja smatrati da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je zahtijevala da se parametri izračuna naknade dodijeljene društvu TV2 utvrde na način da osiguraju da društvo TV2 učinkovito izvršava zadaću pružanja javne usluge.
(t. 102.‑106.)
9. Vidjeti tekst odluke.
(t. 109.)
10. Prilikom određivanja postojanja državne potpore, što se tiče ispitivanja treće pretpostavke iz presude Altmark prema kojoj, u izostanku postupka javne nabave koji bi omogućio odabir kandidata koji može izvršiti zadaću javne usluge po najnižoj cijeni dodijeljena naknada treba biti utvrđena uzimajući za referencu tipičnog poduzetnika, dobro vođenog i odgovarajuće opremljenog potrebnim sredstvima, svrha pronalaska takvog poduzetnika jest optimizirati iznos naknade koja se smatra potrebnom za ispunjenje zadaće pružanja javne usluge i izbjeći da se za referencu u izračunu iznosa te naknade uzmu visoki troškovi neučinkovitog poduzetnika.
Stoga za ispunjenje tog uvjeta nije dovoljno da država članica izjavi da, s obzirom na posebnosti zadaće pružanja javne usluge, na tržištu nije moguće pronaći poduzetnika usporedivog s korisnikom naknade da bi zatim nastojala dokazati da je sam korisnik poduzetnik dobro vođen i odgovarajuće opremljen u smislu te pretpostavke.
(t. 116., 117., 131.)
11. Najprije, što se tiče tereta dokazivanja koji ističe Komisija, valja podsjetiti da, iako je na Komisiji da dokaže postojanje državne potpore, predmetna država članica dužna je, u skladu s člankom 10. stavkom 2., u vezi s člankom 2. stavkom 2. Uredbe br. 659/1999, Komisiji dostaviti sve potrebne podatke koji joj omogućuju da donese odluku o kvalifikaciji ispitane mjere i, ovisno o slučaju, o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem.
Također, država članica ima obvezu dokazati da se, u nedostatku postupka javne nabave u svrhu odabira poduzetnika zaduženog za izvršavanje predmetne zadaće pružanja javne usluge, razina naknade dodijeljene tom poduzetniku utvrdila na temelju analize troškova koje bi tipični poduzetnik, dobro vođen i odgovarajuće opremljen kako bi mogao ispuniti predmetne zahtjeve javne usluge, imao pri izvršenju te zadaće. U nedostatku takvog dokazivanja, ne može se isključiti da naknada dodijeljena poduzetniku koji je zadužen za zadaću pružanja javne usluge sadrži element državne potpore.
(t. 124., 126.)
12. Vidjeti tekst odluke.
(t. 156.)
13. U slučaju kad je iznos isplaćen stranci koja je dužna taj iznos u cijelosti prenijeti na treću osobu, u načelu se ne može raditi o prednosti dodijeljenoj stranci koja djeluje isključivo kao „agencija za plaćanje“ ili „kanal za plaćanje“. U takvom slučaju predmetni iznos samo prolazi kroz imovinu te potonje stranke. Suprotan se zaključak može prihvatiti samo ako se dokaže da taj jedan prijenos predmetnoj stranci donosi korist u obliku, na primjer, kamata za razdoblje kad je posjedovala taj iznos.
U tom pogledu, kada se poduzetnik, kako bi izvršavao dio zadaće pružanja javne usluge koju joj je povjerio zakonodavac, treba služiti uslugama drugih poduzetnika, to znači da u zamjenu za te usluge treba preuzeti obvezu isplate potonjima odgovarajuće naknade za te usluge, što njima omogućava da pružaju usluge o kojima je riječ, taj poduzetnik kojemu je povjerena zadaća pružanja javne usluge treba preuzeti i obveze u pogledu drugih poduzetnika tako da se njegova uloga ne ograničava na onu pukog „kanala prijenosa“ isplata koje potječu iz pristojbe drugim poduzetnicima. Osim toga, činjenica da drugi poduzetnici raspolažu vlastitom pravnom osobnošću, različitom od osobnosti poduzetnika kojem je povjerena zadaća pružanja javne usluge, nema nikakav utjecaj.
(t. 159., 171.)
14. U području državnih potpora, prednosti koje nisu dodijeljene putem državnih sredstava ni u kojem slučaju ne mogu predstavljati državnu potporu. U tom pogledu, prednost koja se dodijeli putem državnih sredstava ima negativan učinak na državna sredstva.
Najjednostavniji oblik koji taj negativni učinak može poprimiti jest prijenos državnih sredstava na subjekt kojem je dodijeljena prednost. Nije potrebno u svakom slučaju utvrditi da postoji prijenos državnih sredstava kako bi se prednost dodijeljena jednom ili više poduzetnika mogla smatrati državnom potporom. U tom smislu, moguće je osmisliti prednost koja ima negativne učinke na državna sredstva, a ne podrazumijeva prijenos državnih sredstava. To je osobito slučaj mjere kojom javne vlasti određenim poduzetnicima priznaju oslobođenje od plaćanja poreza i koja, iako ne uključuje prijenos državnih sredstava, stavlja korisnike u povoljniju financijsku situaciju od ostalih poreznih obveznika.
Na trećem mjestu, valja istaknuti da iz sudske prakse Suda proizlazi da članak 107. stavak 1. UFEU‑a obuhvaća sva novčana sredstva kojima se javne vlasti mogu zaista koristiti za potporu poduzećima, neovisno o tome pripadaju li ta sredstva trajno u državnu imovinu ili ne. Slijedom toga, čak i kada iznosi koji odgovaraju predmetnoj mjeri nisu u trajnom vlasništvu državne riznice, činjenica da oni cijelo vrijeme ostaju pod državnim nadzorom i tako na raspolaganju nadležnim državnim tijelima dovoljna je da bi ih se kvalificiralo kao državna sredstva.
Dakle, državna sredstva mogu se također sastojati od sredstava trećih osoba koja su vlasnici namjerno stavili na raspolaganje državi ili su ih se vlasnici odrekli, a država je preuzela njihovo upravljanje u okviru izvršavanja svojih suverenih ovlasti. Ne može se, suprotno tomu, smatrati da su sredstva pod javnim nadzorom i da stoga predstavljaju državna sredstva u gore navedenom smislu samo zato što država zakonodavnom mjerom trećoj osobi propisuje posebnu upotrebu vlastitih sredstava.
(t. 190., 195., 196., 198., 201., 208., 209.)
15. Prihodi od oglašavanja pružatelja radiodifuzijske usluge kojemu je povjerena zadaća javne usluge predstavljaju novčani doprinos koju su oglašivači isplatili za stavljanje na raspolaganje termina za oglašavanje. Stoga ti prihodi izvorno ne potječu iz državnih, nego privatnih sredstava, odnosno od oglašivača.
U vezi pitanja može li se smatrati da su ta sredstva iz privatnih izvora, bila pod nadzorom tijela predmetne države članice, treba uzeti u obzir da vlasnici ta sredstva nisu namjerno stavili na raspolaganje državi niti su ih se vlasnici odrekli, a država preuzela njihovo upravljanje. Naime, u slučaju kada se intervencija države sastojala od određivanja dijela predmetnih sredstava koja potječu iz prihoda od oglašavanja i trebaju biti prenesena tom pružatelju radiodifuzijske usluge ili kada nadležna nacionalna tijela imaju ovlast samo za određivanje gornje granice iznosa tih sredstava koja će biti prenesena pružatelju radiodifuzijske usluge, ta se ovlast ne može smatrati dostatnom da bi se utvrdilo da se radilo o sredstvima pod javnim nadzorom.
Da je prema uputama nadležnih nacionalnih tijela dio tih sredstava bio stavljen na raspolaganjem navedenim tijelima, taj dio prihoda od oglašavanja predstavljao bi državna sredstva. Nasuprot tomu, nije opravdano smatrati da preostali dio prihoda od oglašavanja, koji nije bio zadržan, predstavlja državna sredstva.
Na drukčiji zaključak ne može navesti ni činjenica da Ministarstvo kulture predmetne države članice može zadržati dio prihoda od oglašavanja. Naime, takva okolnost ne znači ni da nezadržani ostatak predstavlja državna sredstva, niti njihov prijenos pružatelju radiodifuzijske usluge predstavlja državnu potporu u njegovu korist. Naposljetku, u tom pogledu je nebitno nepostojanje ugovornog odnosa između oglašivača i pružatelja radiodifuzijske usluge ili njegov utjecaj na djelatnost oglašavanja.
Iz toga slijedi da Komisija, u dijelu u kojem svojom odlukom takve prihode od oglašavanja kvalificira kao državnu potporu, čini pogrešku koja se tiče prava koja dovodi do ništavosti odluke.
(t. 211., 212., 214., 217., 218., 220.)
16. Vidjeti tekst odluke.
(t. 229.‑231.)
17. Kad je potpora dodijeljena novom korisniku koji nije korisnik zatečene potpore, u slučaju tog novog korisnika može se raditi samo o novoj potpori. U tom je pogledu potrebno razlikovati, s jedne strane, programe potpora i, s druge strane, pojedinačne potpore.
(t. 236.‑239.)
18. U tom pogledu valja istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi u području prava tržišnog natjecanja, uključujući u svrhu primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a, pojam „poduzetnik“ obuhvaća svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i načinu njegova financiranja.
Za utvrđivanje korisnika zatečene potpore u obzir je potrebno uzeti gospodarsku jedinicu koja je bila korisnik te potpore, neovisno o svakoj eventualnoj izmjeni njezina pravnog statusa. Stoga se čak i pojedinačna potpora može smatrati zatečenom potporom, unatoč tomu što je bila dodijeljena pravnom subjektu osnovanom nakon uvođenja potpore i pristupanja predmetne države članice Uniji, ako se pokaže da je predmetni pravni subjekt, iako kao takav nije postojao u trenutku uvođenja potpore, u tom trenutku bio dio poduzetnika, odnosno gospodarske jedinice kojoj je zatečena potpora bila dodijeljena.
(t. 243., 244.)