PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

26. veljače 2014.

Predmet F‑53/13

Alkis Diamantopoulos

protiv

Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS)

„Javna služba – Dužnosnici – Promaknuće – Odluka o nepromaknuću tužitelja u razred AD12 – Implicitna odluka o odbijanju žalbe – Eksplicitna odluka o odbijanju žalbe podnesene nakon tužbe – Obrazloženje“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se primjenjuje na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom A. Diamantopoulos zahtijeva poništenje odluke Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS) o njegovu nepromaknuću u razred AD 12 u okviru promaknuća za 2012.

Odluka:      Poništava se odluka Europske službe za vanjsko djelovanje o nepromaknuću A. Diamantopoulosa u razred AD 12 u okviru promaknuća za 2012. Europskoj službi za vanjsko djelovanje nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova A. Diamantopoulosa.

Sažetak

1.      Dužnosnici – Promaknuće – Žalba kandidata koji nije promaknut – Odluka o odbijanju – 40287 / Potpuno nepostojanje obrazloženja – Uređenje tijekom spornog postupka – Nedopuštenost

(čl. 25. st. 2., 45. i 90. st. 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

2.      Tužbe dužnosnikâ – Razlozi – Nepostojanje obrazloženja ili njegova nedostatnost – Tužbeni razlog različit od onog koji se odnosi na meritornu zakonitost

(čl. 25. st. 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

1.      Ako tijelo za imenovanje nije obvezno obrazlagati svoje odluke o promaknuću u vezi s kandidatima koji nisu promaknuti, ono naprotiv mora obrazložiti svoju odluku o odbijanju žalbe koju je kandidat koji nije promaknut podnio na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, pri čemu se za obrazloženje odluke o odbijanju žalbe smatra da je jednako obrazloženju odluke protiv koje je žalba bila podnesena.

Pored toga, uzimajući u obzir da promaknuća podrazumijevaju izbor, obrazloženje odbijanja žalbe mora se odnositi samo na ispunjenje svih zakonskih pretpostavki kojima Pravilnik o osoblju uvjetuje pravilnost postupka i ako tijelo za imenovanje nije dužno otkriti usporednu ocjenu koje je donijelo, ipak mora dotičnom dužnosniku individualno i relevantno obrazložiti odbijanje njegova promaknuća.

Opseg obveze obrazlaganja treba ocijeniti s obzirom na konkretne okolnosti predmeta. To prije svega uključuje sadržaj pobijanog akta i interes adresata da dobije pojašnjenja te činjenične i pravne okolnosti u kojima je donesen taj akt. 

Naposljetku, u slučaju potpunog nepostojanja obrazloženja prije podnošenja tužbe to se nepostojanje ne može nadomjestiti pojašnjenjima koje je tijelo za imenovanje dalo nakon podnošenja tužbe. U tom stadiju, ta pojašnjenja više ne bi imala funkciju obrazloženja. Štoviše, kad bi bilo moguće potpuno nepostojanje obrazloženja nadomjestiti nakon podnošenja tužbe, to bi predstavljalo povredu prava na obranu jer tužitelj ne bi imao mogućnost iznijeti svoje razloge protiv obrazloženja s kojim bi bio upoznat tek nakon podnošenja tužbe. Time bi načelo jednakosti stranaka pred sudom Unije bilo povrijeđeno.

(t. 18. do 21.)

Izvori:

Službenički sud: 8. listopada 2008., Barbin/Parlament, F‑81/07, t. 27. i 28., i navedena sudska praksa; 19. rujna 2013., Gheysens/Vijeće, F‑83/08, t. 55.

Opći sud Europske unije: 16. listopada 2013., Bouillez/Vijeće, T‑31/13 P, t. 26.

2.      Obrazloženje akta sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se taj akt temelji. Obveza obrazlaganja predstavlja bitan postupovni zahtjev koji se mora razlikovati od pitanja osnovanosti razloga, gdje se zadnje pitanje odnosi na materijalnu zakonitost osporenog akta. Argumenti kojima je cilj dokazati osnovanost akta su prema tome nevažni u okviru razloga koji se temelje na nepostojanju obrazloženja.

(t. 27.)

Izvori:

Sud: 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s Francuska, C‑367/95 P, t. 67.

Opći sud Europske unije: Bouillez/Vijeće, gore navedena, t. 20.