PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

8. rujna 2016.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište antidepresiva koji sadrže aktivni farmaceutski sastojak citalopram – Pojam ograničenja tržišnog natjecanja ‚s obzirom na cilj’ – Potencijalno tržišno natjecanje – Generički lijekovi – Prepreke ulasku na tržište koje proizlaze iz postojanja patenata – Sporazumi sklopljeni između nositelja patenta i proizvođačâ generičkih lijekova – Članak 101. stavci 1. i 3. UFEU‑a – Pogreške koje se tiču prava i pogreške u ocjeni – Obveza obrazlaganja – Prava obrane – Pravna sigurnost – Novčane kazne”

U predmetu T‑472/13,

H. Lundbeck A/S, sa sjedištem u Valbyju (Danska),

i

Lundbeck Ltd, sa sjedištem u Milton Keynesu (Ujedinjena Kraljevina),

koje zastupaju R. Subiotto, QC, i T. Kuhn, odvjetnik,

tužitelji,

koje podupire

Europska federacija farmaceutske industrije i njezinih udruga (EFPIA), sa sjedištem u Ženevi (Švicarska), koju zastupaju F. Carlin, Barrister, i M. Healy, Solicitor,

intervenijent,

protiv

Europske komisije, koju su prvotno zastupali J. Bourke, F. Castilla Contreras, B. Mongin, T. Vecchi i C. Vollrath, a kasnije F. Castilla Contreras, B. Mongin, T. Vecchi, C. Vollrath i T. Christoforou, u svojstvu agenata,

tuženik,

povodom zahtjeva za djelomično poništenje Odluke Komisije C(2013) 3803 final od 19. lipnja 2013. o postupku na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39226 – Lundbeck) i smanjenje iznosa novčane kazne koja je tužiteljima izrečena tom odlukom,

OPĆI SUD (deveto vijeće),

u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, O. Czúcz i A. Popescu, suci

Tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 26. studenoga 2015.,

donosi sljedeću

Presudu

 Sažetak činjeničnog stanja i pozadina spora

I –  Trgovačka društva na koja se odnosi ovaj predmet

1        H. Lundbeck A/S (u daljnjem tekstu: Lundbeck) je društvo na koje se primjenjuje dansko pravo, a upravlja grupom društava, uključujući društvom Lundbeck Ltd, koje ima sjedište u Ujedinjenoj Kraljevini te se bavi istraživanjem, proizvodnjom, stavljanjem na tržište, prodajom i distribucijom lijekova za liječenje poremećaja u središnjem živčanom sustavu, uključujući depresije.

2        Lundbeck je „izvorni proizvođač”, odnosno poduzetnik čija je glavna djelatnost istraživanje novih lijekova i njihovo stavljanje na tržište.

3        Merck KGaA (u daljnjem tekstu: Merck) je društvo na koje se primjenjuje njemačko pravo, posluje u farmaceutskom sektoru te je, u vrijeme sklapanja spornih sporazuma, neizravno – putem grupe Merck Generics Holding GmbH (u daljnjem tekstu: Merck Generics) – držalo 100 % kapitala svojeg društva kćeri Generics UK Limited (u daljnjem tekstu: GUK), koje se bavi istraživanjem i stavljanjem na tržište lijekova u Ujedinjenoj Kraljevini.

4        Komisija je smatrala da su Merck i GUK u vrijeme počinjenja povreda činili jednog poduzetnika (u daljnjem tekstu: Merck (GUK)) u smislu prava tržišnog natjecanja.

5        Arrow Group A/S, koje je u kolovozu 2003. promijenilo naziv u Arrow Group ApS (u daljnjem tekstu: Arrow Group), je društvo na koje se primjenjuje dansko pravo, upravlja grupom društava prisutnih u nekoliko družava članica te se od 2001. bavi istraživanjem i prodajom generičkih lijekova.

6        Arrow Generics Ltd je društvo sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini; ono je društvo kći društva Arrow Group te je u početku bilo u njegovom stopostotnom vlasništvu, a od 2002. u njegovom 76-postotnom vlasništvu.

7        Resolution Chemicals Ltd je društvo sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini koje se bavi proizvodnjom aktivnih farmaceutskih sastojaka (u daljnjem tekstu: AFS‑ovi) za generičke lijekove. Do rujna 2009. je bilo pod kontrolom društva Arrow Group.

8        Komisija je smatrala da su Arrow Group, Arrow Generics Ltd i Resolution Chemicals Ltd činili jednog poduzetnika (u daljnjem tekstu: Arrow) u vrijeme počinjenja povreda.

9        Alpharma Inc. je bilo društvo sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim državama koje je poslovalo na svjetskom farmaceutskom tržištu, osobito u sektoru generičkih lijekova. Do 2008. je bilo pod kontrolom društva A. L. Industrier AS koje ima sjedište u Norveškoj. Potom ga je kupilo farmaceutsko društvo iz Ujedinjene Kraljevine, kojeg je pak kasnije kupilo farmaceutsko društvo iz SAD‑a. Tijekom tih restrukturiranja, Alpharma Inc. je prvo u travnju 2010. postala Alpharma LLC, a potom, 15. travnja 2013., Zoetis Products LLC.

10      Alpharma ApS je bila društvo na koje se primjenjivalo dansko pravo te je bila u neizravnom stopostotnom vlasništvu Alpharme Inc. Imala je nekoliko društava kćeri u Europskom gospodarskog prostoru (EGP). Nakon nekoliko restrukturiranja, Alpharma ApS je 31. ožujka 2008. postala Axellia Pharmaceuticals ApS, a 2010. je promijenila naziv u Xellia Pharmaceuticals ApS (u daljnjem tekstu: Xellia).

11      Komisija je smatrala da su Alpharma Inc., A. L. Industrier AS i Alpharma ApS činilia jednog poduzetnika (u daljnjem tekstu: Alpharma) u vrijeme počinjenja povreda.

12      Ranbaxy Laboratories Ltd je društvo na koje se primjenjuje indijsko pravo, a bavi se razvojem i proizvodnjom AFS‑ova i generičkih lijekova.

13      Ranbaxy (UK) Ltd je društvo na koje se primjenjuje englesko pravo; ono je društvo kći Ranbaxy Laboratoriesa te prodaje njegove proizvode u Ujedinjenoj Kraljevini.

14      Komisija je smatrala da su Ranbaxy Laboratories Ltd i Ranbaxy (UK) Ltd činili jednog poduzetnika (u daljnjem tekstu: Ranbaxy) u vrijeme počinjenja povreda.

II –  Relevantni proizvod i primjenjivi patenti

15      Relevantni proizvod za potrebe ovog predmeta je antidepresiv koji sadržavaAFS poznat kao citalopram.

16      Godine 1977., Lundbeck je u Danskoj podnio prijavu patenta za AFS citalopram i dva postupka – postupak cijanacije i postupak alkilacije – za proizvodnju tog AFS‑a. Patenti za taj AFS i dva proizvodna postupka (u daljnjem tekstu: izvorni patenti) izdani su u Danskoj i nekoliko zapadnoeuropskih zemalja između 1977. i 1985.

17      Što se tiče Europskog gospodarskog prostora (EGP), zaštita koju su pružali izvorni patenti te, gdje je to bilo primjenjivo, svjedodžbe o dodatnoj zaštiti (u daljnjem tekstu: SDZ‑ovi) predviđene Uredbom Vijeća (EEZ) br. 1768/92 od 18. lipnja 1992. o uvođenju svjedodžbe o dodatnoj zaštiti za lijekove [neslužbeni prijevod] (SL 1992., L 182, str. 1.), istekla je između 1994. (u Njemačkoj) i 2003. (u Austriji). Što se tiče Ujedinjene Kraljevine, izvorni patenti istekli su u siječnju 2002.

18      Lundbeck je s vremenom razvio druge, učinkovitije postupke za proizvodnju citaloprama, za koje je podnio prijave patenta koje mu je odobrilo nekoliko država EGP‑a, kao i Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) i Europski patentni ured (EPO) (u daljnjem tekstu: Lundbeckovi novi patenti).

19      Osobito, Lundbeck je, kao prvo, 1998. i 1999. podnio EPO‑u dvije prijave patenta za dva postupka proizvodnje citaloprama, u jednom su se koristili spojevi joda, a u drugom spojevi amida. EPO je Lundbecku patent za zaštitu postupka sa spojevima amida (u daljnjem tekstu: patent za postupak sa spojevima amida) odobrio 19. rujna 2001., dok mu je patent za zaštitu postupka sa spojevima joda (u daljnjem tekstu: patent za postupak sa spojevima joda) odobrio 26. ožujka 2003.

20      Kao drugo, Lundbeck je 13. ožujka 2000. podnio danskim tijelima prijavu patenta za postupak proizvodnje citaloprama koji se temeljio na purifikaciji korištenih soli putem kristalizacije. Slične je prijave podnio u drugim državama EGP‑a te pri WIPO‑u i EPO‑u. Lundbecku su patenti za postupak kristalizacije odobreni u nekoliko država članica u prvoj polovici 2002.: 30. siječnja 2002. u Ujedinjenoj Kraljevini (u daljnjem tekstu: patent za kristalizaciju). EPO je patent za kristalizaciju odobrio 4. rujna 2002. Osim toga, Lundbecku je u Nizozemskoj, 6. studenoga 2000., korisni model za taj postupak (u daljnjem tekstu: Lundbeckov korisni model), odnosno patent koji traje deset godina, odobren bez potpunog prethodnog ispitivanja prijave.

21      Kao treće, Lundbeck je 12. ožujka 2001. tijelima Ujedinjene Kraljevine podnio prijavu patenta za postupak proizvodnje citaloprama koji se temeljio na postupku purifikacije soli putem destilacije. Tijela Ujedinjene Kraljevine su Lundbecku 3. listopada 2001. odobrile patent za tu metodu destilacije (u daljnjem tekstu: patent za destilaciju). Međutim, taj je patent ukinut 23. lipnja 2004. jer je nije bio dovoljno nov u usporedbi s jednim drugim Lundbeckovim patentom. On je, naime, sličan patent stekao u Danskoj 29. lipnja 2002.

22      Naposljetku, Lundbeck je planirao do kraja 2002. ili početka 2003. u prodaju pustiti novi antidepresiv, Cipralex, koji se temeljio na AFS‑u poznatom kao escitalopram (ili S‑citalopram). Taj je novi lijek bio predviđen za pacijente koji su se liječili Lundbeckovim patentiranim lijekom, Cipramilom, koji se temeljio na AFS‑u citalopramu. AFS escitalopram bio je zaštićen patentima koji su vrijedili najmanje do 2012.

III –  Sporni sporazumi

23      Lundbeck je 2002. sklopio šest sporazuma u vezi s citalopramom (u daljnjem tekstu: sporni sporazumi) s četiri poduzetnika koji su se bavili proizvodnjom i/ili prodajom generičkih lijekova, odnosno s poduzetnicima Merck (GUK), Alpharma, Arrow i Ranbaxy (u daljnjem tekstu: proizvođači generičkih lijekova).

A –  Sporazumi s Merck (GUK)-om

24      Lundbeck je s Merck (GUK)-om sklopio dva sporazuma.

25      Prvi je sporazum, s predviđenim trajanjem od jedne godine, stupio na snagu 24. siječnja 2002. te je obuhvaćao samo područje Ujedinjene Kraljevine (u daljnjem tekstu: sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu). Potpisalo ga je društvo kći Lundbecka A/S, Lundbeck Ltd, koje ima sjedište u Ujedinjenoj Kraljevini. Taj je sporazum kasnije produljen za šest mjeseci, do 31. srpnja 2003. Potom, nakon što je Merck (GUK) nakratko ušao na tržište od 1. do 4. kolovoza 2003., stranke su 6. kolovoza 2003. potpisale drugo produljenje sporazuma, na razdoblje od najviše šest mjeseci, koje se moglo skratiti ako Lundbeck ne bi pokrenuo pravni postupak protiv drugih proizvođača generičkih lijekova koji su pokušavali ući na tržište ili ako bi se okončala parnica između Lundbecka i društva Lagap Pharmaceuticals Ltd, koje je također bilo proizvođač generičkih lijekova (u daljnjem tekstu: parnica Lagap).

26      Stranke su u tom sporazumu osobito utvrdile sljedeće:

–        postojala je opasnost da bi određene GUK‑ove radnje u pogledu stavljanja na tržište, distribucije i prodaje „Proizvodâ” mogle predstavljati povredu Lundbeckovih prava intelektualnog vlasništva te da bi zbog toga Lundbeck mogao podnijeti tužbe (članak 2.1. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu), pri čemu su „Proizvodi” u članku 1.1. tog sporazuma definirani kao „proizvodi s citalopramom koje je društvo GUK razvilo u obliku sirovine, rasutog proizvoda i gotovog pakiranja, kako su određeni u Rasporedu te proizvedeni u skladu sa specifikacijom za Proizvode koju je GUK dostavio na dan potpisivanja. Priložena Rasporedu 2”;

–        Lundbeck se na temelju sporazuma obvezao GUK‑u platiti iznos od 2 milijuna britanskih funti, kao naknadu za dostavu, 31. siječnja 2002., „Proizvodâ” u količinama predviđenima sporazumom (članak 2.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu);

–        GUK se također obvezao, za dodatan iznos od jednog milijuna britanskih funti, 2. travnja 2002. dostaviti „Proizvode” kako je bilo predviđeno u rasporedu (članak 2.3. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu);

–        tim plaćanjima i dostavama „Proizvodâ” na temelju članaka 2.2. i 2.3. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu konačno bi se i potpuno namirile sve tražbine koje je Lundbeck, zbog povrede njegovih prava intelektualnog vlasništva u vezi „Proizvoda” koje je GUK do tada dostavio, imao prema GUK‑u (članak 2.4. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu);

–        Lundbeck se obvezao svoje „Gotove proizvode” prodavati GUK‑u, a GUK se obvezao te „Gotove proizvode” kupovati isključivo od Lundbecka kako bi ih, zajedno sa svojim partnerima, preprodavao u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom trajanja sporazuma i u skladu s uvjetima koji su istim bili predviđeni (članak 3.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu), pri čemu su ti „Gotovi proizvodi” u članku 1.1. tog sporazuma definirani kao „proizvodi s citalopramom u gotovom, pakiranom obliku koje [Lundbeck] isporučuje GUK‑u u skladu s ovim Sporazumom”;

–        Lundbeck se GUK‑u, pod uvjetom da potonji tijekom trajanja sporazuma naruči dogovorenu količinu „Gotovih proizvoda”, obvezao platiti pet milijuna britanskih funti zajamčene neto zarade (ili manji iznos izračunat proporcionalno stvarno naručenoj količini) (članak 6.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu).

27      Prvim produljenjem sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu bilo je, među ostalim, predviđeno da će se GUK‑u plaćati mjesečni iznosi od 400 000 britanskih funti za izvršenje članka 6.2. sporazuma, te je izmijenjena definicija „neto zarade”.

28      Drugim produljenjem sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu bilo je predviđeno, među ostalim, da će se GUK‑u plaćati mjesečni iznosi od 750 000 britanskih funti za izvršenje članka 6.2. sporazuma. 

29      Sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu istekao je 1. rujna 2003. kada je riješena parnica Lagap. Lundbeck je tijekom čitavog trajanja sporazuma GUK‑u prenio ukupan iznos u protuvrijednosti od 19,4 milijuna eura.

30      Lundbeck i GUK su 22. listopada 2002. sklopili drugi međusobni sporazum, koji je obuhvaćao EGP ne uključujući Ujedinjenu Kraljevinu (u daljnjem tekstu: sporazum GUK za EGP). Tim je sporazumom bilo predviđeno da će se GUK‑u platiti 12 milijuna eura, a on se u zamjenu obvezao da lijekove koji sadrže citalopram neće prodavati i isporučivati u EGP‑u (osim u Ujedinjenoj Kraljevini) te da će poduzeti sve razumne mjere kako bi osigurao da društvo Natco Pharma Ltd (u daljnjem tekstu: Natco) – proizvođač generičkog citaloprama (u daljnjem tekstu: Natcov AFS ili Natcov citalopram) – prestane citalopram i proizvode koji sadrže Citalopram isporučivati u EGP‑u tijekom trajanja sporazuma (članci 1.1. i 1.2. sporazuma GUK za EGP). Lundbeck se obvezao da neće pokrenuti pravne postupke protiv GUK‑a, pod uvjetom da potonji ispuni svoje obveze iz članka 1.1. sporazuma (članak 1.3. sporazuma GUK za EGP).

31      Sporazum GUK za EGP istekao je 22. listopada 2003. Lundbeck je tijekom čitavog trajanja tog sporazuma GUK‑u prenio ukupan iznos u protuvrijednosti od 12 milijuna eura.

B –  Sporazumi s Arrowom

32      Lundbeck je s Arrowom potpisao dva sporazuma.

33      Prvi od tih sporazuma, koji se odnosio na područje Ujedinjene Kraljevine, sklopljen je 24. siječnja 2002. između, s jedne strane, Lundbecka te, s druge strane, Arrow Genericsa i Resolution Chemicalsa (zajedničkog naziva: Arrow UK) (u daljnjem tekstu: sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu).

34      Prvotno je bilo predviđeno da sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu traje do 31. prosinca 2002. ili manje – do donošenja konačne odluke u tužbi koju je Lundbeck namjeravao pred sudovima Ujedinjene Kraljevine podnijeti protiv Arrowa UK zbog toga što je potonji navodno povrijedio njegove patente (u daljnjem tekstu: tužba zbog povrede protiv Arrowa ili postupak zbog povrede protiv Arrowa) (članak 4.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu). Taj je sporazum dvaput produljen potpisivanjem prilogâ. Prvo produljenje odnosilo se na razdoblje od 1. siječnja do 1. ožujka 2003. (članak 3.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu),dok se drugim predviđalo da će sporazum isteći ili 31. siječnja 2004. ili sedam dana nakon što sud potpiše odluku u parnici Lagap (članak 4.1. drugog priloga sporazumu Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu). Budući da je ta parnica riješena sklapanjem nagodbe 13. listopada 2003., sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu istekao je 20. listopada 2003. Iz toga slijedi da je taj sporazum ukupno trajao od 24. siječnja 2002. do 20. listopada 2003. (u daljnjem tekstu: trajanje sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu).

35      Što se tiče sadržaja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, treba istaknuti sljedeće:

–        u prvoj uvodnoj izjavi u preambuli tog sporazuma (u daljnjem tekstu: preambula sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu) upućuje se, među ostalim, na činjenicu da je Lundbeck nositelj patenata za postupke kristalizacije i destilacije;

–        u četvrtoj uvodnoj izjavi u preambuli sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu navodi se da je „[…] Arrow [UK] od treće strane dobio dozvolu za uvoz u [Ujedinjenu Kraljevinu] Citaloprama koji nije proizveo Lundbeck niti je proizveden uz njegovu suglasnost (‚navedeni Citalopram’, koji se, da ne bi bilo sumnje, odnosi samo na citalopram namijenjen stavljanju na tržište i prodaji u [Ujedinjenoj Kraljevini] te ne uključuje Citalopram namijenjen stavljanju na tržište i prodaji u drugim državama)”;

–        u šestoj uvodnoj izjavi u preambuli sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu navodi se da je Lundbeck proveo laboratorijsku analizu ‚navedenog Citaloprama’, koja mu je dala opravdane razloge za vjerovanje da su tim citalopramom povrijeđeni, među ostalim, patenti navedeni u prvoj alineji;

–        u sedmoj uvodnoj izjavi u preambuli sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu navodi se da Arrow UK ne smatra da je povrijedio te patente niti da su oni uopće valjani, ali da prihvaća da Lundbeck vjeruje da su valjani i povrijeđeni, što Arrow UK ne može opovrgnuti nepobitnim dokazima;

–        u osmoj uvodnoj izjavi tog sporazuma ističe se da je Lundbeck zaprijetio da će zatražiti donošenje privremenog sudskog naloga te da namjerava protiv Arrowa pokrenuti postupak zbog povrede;

–        u članku 1.1. tog sporazuma predviđeno je da se „Arrow [UK] u svoje ime, te u ime svih pridruženih i povezanih subjekata, obvezuje da tijekom [trajanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu] neće u Ujedinjenoj Kraljevini proizvoditi, isporučivati, nuditi isporuku, koristiti ili, nakon datuma druge dostave, uvoziti ili držati radi isporuke ili bilo koje druge svrhe (1) navedeni Citalopram ili (2) bilo koji drugi Citalopram za koji Lundbeck navodi da povređuje njegova prava [intelektualnog vlasništva] te se ujedno obvezuje da će Lundbecku, kako bi mu omogućio da utvrdi radi li se o povredi, tijekom [trajanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu] pružiti dovoljno uzoraka za analizu najmanje jedan mjesec prije svake prijeteće proizvodnje, uvoza, prodaje ili nuđenja prodaje, do donošenja konačne odluke u [postupku zbog povrede protiv Arrowa] protiv koje nije dopuštena žalba […]”;

–        u članku 1.2. tog sporazuma navodi se da je Arrow UK prihvatio da se obveze koje je preuzeo, navedene u članku 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, mogu tim redoslijedom uključiti u nalog čije bi izdavanje Lundbeck mogao tražiti od sudova Ujedinjene Kraljevine;

–        u članku 2.1. tog sporazuma navedeno je da će Lundbeck postupak zbog povrede protiv Arrowa pokrenuti u što kraćem mogućem roku, a najkasnije do 31. ožujka 2002.;

–        u članku 2.2. tog sporazuma navedeno je da će Lundbeck, kao naknadu za obveze iz članka 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu i za to što Arrow ne traži „protuobvezu u obliku jamstvenog depozita” (odnosno, iznosa koji bi Lundbeck, u skladu sa zakonima Engleske i Walesa, morao položiti kod suda ako bi tražio izdavanje sudskog naloga u postupku zbog povrede protiv Arrowa), Arrowu UK platiti iznos od 5 milijuna britanskih funti, koji je kasnije povećan za 450 000 britanskih funti na temelju članka 2.1. prvog priloga sporazumu Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, te za 1,35 milijuna britanskih funti na temelju članaka 2.1. i 3. drugog priloga sporazumu Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu;

–        u članku 2.3. tog sporazuma predviđeno je da će iznos iz članka 2.2. tog sporazuma, u slučaju da se konačnom odlukom u postupku zbog povrede protiv Arrowa utvrdi da Arrow UK nije povrijedio Lundbeckova prava intelektualnog vlasništva, predstavljati punu i konačnu naknadu koju Arrow može dobiti od Lundbecka za gubitke koji proizađu iz obveza u članku 2.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu;

–        u članku 3.4. tog sporazuma predviđeno je da Arrow UK mora Lundbecku svoje zalihe ‚navedenog Citaloprama’ dostaviti u dvije faze, pri čemu se prva, koja obuhvaća približno 3,975 milijuna pakiranih tableta, mora izvršiti najkasnije do 6. veljače 2002., a druga, koja obuhvaća približno 1,1 milijun nepakiranih tableta, najkasnije do 15. veljače 2002.

36      Osim toga, treba istaknuti da je Lundbeck 6. veljače 2002. ishodio nalog naveden u članku 1.2. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu (u daljnjem tekstu: sporazumni nalog Arrow).

37      Drugi sporazum, koji se odnosio na Dansku, sklopljen je 3. lipnja 2002. između Lundbecka i Arrow Groupa (u daljnjem tekstu: sporazum Arrow za Dansku).

38      Predviđeno trajanje sporazuma Arrow za Dansku bilo je od datuma potpisivanja, 3. lipnja 2002., do 1. travnja 2003. ili manje – do donošenja konačne odluke u postupku zbog povrede protiv Arrowa. Budući da takva odluka nije donesena, sporazum je bio na snazi od 3. lipnja 2002. do 1. travnja 2003. (u daljnjem tekstu: trajanje sporazuma Arrow za Dansku).

39      Što se tiče sadržaja sporazuma Arrow za Dansku, treba istaknuti sljedeće:

–        prva, treća i peta do devete uvodne izjave u njegovoj preambuli odgovaraju, u biti, prvoj, četvrtoj i šestoj do devete uvodne izjave u preambuli sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, pri čemu treba istaknuti da se u devetoj uvodnoj izjavi u preambuli sporazuma Arrow za Dansku upućuje na sporazumni nalog Arrow;

–        u članku 1.1. tog sporazuma predviđeno je da „Arrow [Group] prihvaća tijekom trajanja [sporazuma Arrow za Dansku] zaustaviti, prestati i suzdržati se od svakog uvoza, izrade, proizvodnje, prodaje ili drugih oblika stavljanja na tržište u [Danskoj] proizvoda koji sadrže Citalopram, za koje Lundbeck tvrdi da povređuju njegova prava intelektualnog vlasništva”;

–        u članku 2.1. tog sporazuma navedeno je da će Lundbeck platiti Arrow Groupu, kao naknadu za obveze koje je potonji preuzeo, iznos od 500 000 američkih dolara;

–        u članku 2.2. tog sporazuma predviđeno je da će iznos iz članka 2.1. tog sporazuma, u slučaju da se konačnom odlukom u postupku zbog povrede protiv Arrowa utvrdi da Arrow Group nije povrijedio Lundbeckova prava intelektualnog vlasništva, predstavljati punu i konačnu naknadu koju Arrow Group može dobiti od Lundbecka za gubitke koji proizađu iz obveza u članku 1.1. sporazuma Arrow za Dansku;

–        u članku 3.1. tog sporazuma dodaje se da će Lundbeck kupiti Arrow Groupovu zalihu citaloprama, koju čini približno jedan milijun tableta, za iznos od 147 000 američkih dolara.

C –  Sporazum s Alpharmom

40      Lundbeck je 22. veljače 2002. potpisao sporazum s Alpharmom (u daljnjem tekstu: sporazum Alpharma), za koji je bilo predviđeno da traje do 30. lipnja 2003. (u daljnjem tekstu: trajanje sporazuma Alpharma).

41      Prije sklapanja tog sporazuma, Alpharma je u siječnju 2002. od društva Alfred E. Tiefenbacher GmbH & Co. (u daljnjem tekstu: Tiefenbacher) kupila zalihu generičkih tableta citaloprama koje su razvijene na temelju AFS‑a citaloprama, koji je proizvodilo indijsko društvo Cipla uporabom vlastitih postupaka (u daljnjem tekstu: Ciplin citalopram ili Ciplin AFS), te je naručila daljnje pošiljke.

42      Što se tiče preambule sporazuma Alpharma, osobito treba istaknuti sljedeće:

–        u prvoj uvodnoj izjavi navodi se da je „Lundbeck nositelj pravâ intelektualnog vlasništva, osobito patentnih prava povezanih s proizvodnjom [AFS‑a] ‚Citalopram’ [koji se u čitavom sporazumu piše velikim slovom ‚C’], uključujući patenata navedenih u prilogu A” tom sporazumu (u daljnjem tekstu: prilog A);

–        u drugoj uvodnoj izjavi navodi se da Lundbeck lijekove koji sadrže „Citalopram” proizvodi i prodaje u svim državama članicama, uključujući Norvešku i Švicarsku, koje se zajedno nazivaju „Teritorij”;

–        u trećoj i četvrtoj uvodnoj izjavi spominje se da je Alpharma bez Lundbeckove suglasnosti proizvodila i prodavala lijekove koji sadrže „Citalopram” na „Teritoriju”;

–        u petoj i šestoj uvodnoj izjavi navedeno je da je Lundbeck proveo laboratorijske analize Alpharminih proizvoda, čiji su mu rezultati dali opravdane razloge za vjerovanje da su metode proizvodnje tih proizvoda predstavljale povredu njegovih prava intelektualnog vlasništva;

–        u sedmoj uvodnoj izjavi se podsjeća da je Lundbeck 31. siječnja 2002. podnio tužbu pred sudom Ujedinjene Kraljevine (u daljnjem tekstu: tužba zbog povrede protiv Alpharme ili postupak zbog povrede protiv Alpharme) tražeći izdavanje sudskog naloga kako bi se „Alpharmi, zbog povrede Lundbeckovih prava intelektualnog vlasništva, onemogućila prodaja proizvoda koji sadrže Citalopram”;

–        u osmoj uvodnoj izjavi se navodi da Alpharma priznaje točnost Lundbeckovih zaključaka te da se obvezuje prestati „takve proizvode” stavljati na tržište;

–        U devetoj i desetoj uvodnoj izjavi predviđeno je da je Lundbeck:

–        „pristao Alpharmi platiti naknadu kako bi izbjegao patentnu parnicu”, čiji se ishod nije mogao predvidjeti s potpunom sigurnošću te koja je mogla biti skupa i dugotrajna;

–        „s ciljem rješavanja spora, pristao kupiti sve Alpharmine zalihe proizvoda koji sadrže Citalopram te Alpharmi platiti naknadu za takve proizvode”.

43      Što se tiče sadržaja sporazuma Alpharma, osobito treba istaknuti sljedeće:

–        u članku 1.1 predviđeno je da se Alpharma i njezini partneri „obvezuju tijekom [relevantnog razdoblja] zaustaviti, prestati i suzdržati se od svakog uvoza, […] proizvodnje, […] ili prodaje lijekova koji sadrže Citalopram na Teritoriju […]” te da će Lundbeck povući tužbu zbog povrede protiv Alpharme;

–        u istom je članku navedeno da se taj članak ne primjenjuje na escitalopram;

–        u članku 1.2. predviđeno je da „Alpharma, u slučaju povrede obveze iz članka 1.1. ili na Lundbeckov zahtjev, […] dobrovoljno prihvaća izvršiti nalog koji izda bilo koji sud u bilo kojoj državi na Teritoriju” te da Lundbeck ima pravo takav nalog ishoditi bez davanja ikakvog jamstva;

–        u članku 1.3. je predviđeno da će Lundbeck, kao naknadu za obveze iz tog sporazuma te kako bi izbjegao skupo i dugotrajno parničenje, Alpharmi platiti iznos od 12 milijuna američkih dolara, od čega se 11 milijuna odnosi na Alpharmine proizvode koji sadrže „Citalopram”, u tri obroka od 4 milijuna američkih dolara koji se moraju uplatiti 31. ožujka 2002., 31. prosinca 2002., odnosno 30. rujna 2003.;

–        u članku 2.2. predviđeno je da Alpharma mora Lundbecku najkasnije do 31. ožujka 2002. dostaviti svoju čitavu trenutnu zalihu proizvoda koji sadrže „Citalopram”, odnosno 9,4 milijuna tableta koje je već imala u svojem posjedu u vrijeme sklapanja sporazuma Alpharma i 16 milijuna tableta koje je naručila.

44      Prilog A sadržavapopis 28 prijava za registraciju pravâ intelektualnog vlasništva koje je Lundbeck podnio prije sklapanja tog sporazuma, od čega ih je devet do tada već odobreno. Ta prava intelektualnog vlasništva odnosila su se na postupke za proizvodnju AFS‑a citaloprama koji su bili obuhvaćeni patentima za kristalizaciju i destilaciju.

45      Nadalje, treba istaknuti da je sud Ujedinjene Kraljevine 2. svibnja 2002. izdao sporazumni nalog kojim je prekinut postupak zbog povrede protiv Alpharme, iz razloga što je između Lundbecka i, među ostalim, Alpharme sklopljen sporazum kojim su Alpharma i njezini partneri pristali „do 30. lipnja 2003. zaustaviti, prestati i suzdržati se od svakog uvoza, […] proizvodnje, […] ili prodaje, u [državama članicama], Norveškoj i Švicarskoj (u daljnjem tekstu: Relevantna područja), lijekova koji sadrže citalopram proizveden uporabom postupaka obuhvaćenih [patentima za kristalizaciju i destilaciju koje su priznala tijela Ujedinjene Kraljevine] ili jednakovrijednim patentima koji su priznati ili zatraženi u pogledu Relevantnih područja” (u daljnjem tekstu: sporazumni nalog Alpharma).

D –  Sporazum Ranbaxy

46      Lundbeck je 16. lipnja 2002. potpisao sporazum s Ranbaxy Laboratories (u daljnjem tekstu: sporazum Ranbaxy), na razdoblje od 360 dana. Taj je sporazum prilogom potpisanim 19. veljače 2003. (u daljnjem tekstu: prilog sporazumu Ranbaxy) produljen do 31. prosinca 2003. Dakle, sporazum je ukupno trajao od 16. lipnja 2002. do 31. prosinca 2003. (u daljnjem tekstu: trajanje sporazuma Ranbaxy).

47      U skladu s preambulom sporazuma Ranbaxy (u daljnjem tekstu: preambula sporazuma Ranbaxy):

–        Ranbaxy Laboratories podnio je u Indiji dvije prijave patenta koje su se odnosile na citalopram i proizvedene lijekove koji sadrže citalopram, s namjerom stavljanja takvih proizvoda na tržište, osobito u EGP‑u (druga i treća uvodna izjava u preambuli sporazuma Ranbaxy i prilog A sporazumu Ranbaxy);

–        Lundbeck je proveo laboratorijske analize tog citaloprama i zaključio da su uporabljeni postupci predstavljali povredu patenta za postupak sa spojevima amida i patenta za postupak sa spojevima joda, pri čemu potonji još nije bio priznat (vidjeti točku 19. ove presude), dok je Ranbaxy Laboratories tvrdio da povreda ne postoji (peta do osme uvodne izjave u preambuli);

–        Lundbeck i Ranbaxy Laboratories sklopili su sporazum kako bi izbjegli skupu i dugotrajnu parnicu, čiji se ishod nije mogao predvidjeti s potpunom sigurnošću (deveta uvodna izjava u preambuli Ranbaxy).

48      Što se tiče sadržaja sporazuma Ranbaxy, osobito treba istaknuti sljedeće:

–        „U skladu s odredbama i uvjetima ovog Sporazuma te u zamjenu za plaćanje Nagodbenog iznosa od strane Lundbecka, [Ranbaxy Laboratories] odustaje od prava obuhvaćenih Prijavom patenta [navedenom u preambuli] i svih proizvodnih metoda koje [Ranbaxy Laboratories] koristi, te će tijekom trajanja ovog Sporazuma zaustaviti, prestati i suzdržati se od svake proizvodnje ili prodaje lijekova koji se temelje na tim metodama [osobito u EGP‑u]” (članak 1.1. sporazuma Ranbaxy i članak 1.0. priloga sporazumu Ranbaxy);

–        „U slučaju povrede obveze iz članka 1.1. ili na Lundbeckov zahtjev”, Ranbaxy Laboratories i Ranbaxy (UK) će dobrovoljno prihvatiti izvršenje privremenog naloga koji izda bilo koji nadležni nacionalni sud, pri čemu Lundbeck ima pravo takav nalog ishoditi bez davanja ikakvog jamstva ili preuzimanja bilo kakve obveze pored onih predviđenih sporazumom (članak 1.2. sporazuma Ranbaxy);

–        tim je sporazumom bilo predviđeno da će Lundbeck platiti Ranbaxy Laboratoriesu iznos od 9,5 millijuna američkih dolara, u obrocima tijekom relevantnog razdoblja (članak 1.3. sporazuma Ranbaxy i članak 2.0. priloga sporazumu Ranbaxy);

–        bilo je određeno da Lundbeck Ranbaxy Laboratoriesu ili Ranbaxyju (UK) prodaje tablete citaloprama uz popust od 40 % na tvorničku cijenu, kako bi ih potonji mogli prodavati na tržištu Ujedinjene Kraljevine (članak 1.3. i prilog B sporazuma Ranbaxy);

–        Lundbeck i Ranbaxy Laboratories obvezali su se da neće jedan protiv drugog pokretati pravne postupke u vezi patenata ranije navedenih u samom sporazumu (članak 1.4. sporazuma Ranbaxy).

IV –  Mjere koje je Komisija poduzela u farmaceutskom sektoru i upravni postupak

49      U listopadu 2003., Konkurrence- og Forbrugerstyrelsen (Dansko tijelo za [zaštitu] tržišnog natjecanja i potrošačâ, u daljnjem tekstu: KFST) obavijestilo je Komisiju Europskih zajednica o spornim sporazumima.

50      Budući da se većina tih sporazuma odnosila na čitav EGP ili, u svakom slučaju, na države članice osim Kraljevine Danske, dogovoreno je da će Komisija ispitati njihovu sukladnost s pravom tržišnog natjecanja, a da se KFST neće time baviti.

51      Komisija je između 2003. i 2006. provela pretrage u smislu članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) u prostorima Lundbecka i drugih društava aktivnih u farmaceutskom sektoru. Također je Lundbecku i još jednom društvu podnijela zahtjeve za pružanje informacija u smislu članka 18. stavka 2. te uredbe.

52      Dana 15. siječnja 2008., Komisija je usvojila odluku kojom je započeto istraživanje farmaceutskog sektora, u skladu s člankom 17. Uredbe br. 1/2003 (predmet br. COMP/D2/39514). U jedinom članku te odluke bilo je navedeno da će se istraživanje odnositi na uvođenje inovativnih i generičkih lijekova za ljude na tržište.

53      Dana 8. srpnja 2009., Komisija je usvojila komunikaciju u kojoj je sažela svoje izvješće o istraživanju farmaceutskog sektora. U tehničkom prilogu toj komunikaciji nalazila se puna verzija izvješća o istraživanju koje je imalo oblik radnog dokumenta Komisije te je bilo dostupno samo na engleskom jeziku.

54      Dana 7. siječnja 2010., Komisija je protiv Lundbecka pokrenula službeni postupak.

55      Komisija je 2010. i u prvoj polovici 2011. Lundbecku i drugim društvima koja su bila stranke spornih sporazuma poslala zahtjeve za pružanje informacija.

56      Dana 24. srpnja 2012., Komisija je pokrenula postupke protiv društava koja su bila stranke spornih sporazuma te je istima, kao i Lundbecku, poslala obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.

57      Svi adresati te obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama koji su zatražili saslušanje saslušani su 14. i 15. ožujka 2013.

58      Dana 12. travnja 2013., Komisija je svim adresatima obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama poslala dopis o činjenicama.

59      Službenik za usmene rasprave je 17. lipnja 2013. izdao svoje završno izvješće.

60      Dana 19. lipnja 2013., Komisija je usvojila Odluku C(2013) 3803 final o postupku na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39226 – Lundbeck) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

V –  Pobijana odluka

61      Komisija je u pobijanoj odluci zaključila da sporni sporazumi predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i članka 53. stavka 1. Sporazuma o EGP‑u (članak 1. stavak 1. pobijane odluke).

62      Za dva sporazuma između Merck (GUK)-a i Lundbecka je zaključeno da predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu koja je trajala od 24. siječnja 2002. do 1. studenoga 2003.

63      Kako proizlazi iz sažetka u uvodnim izjavama 824. i 874. pobijane odluke, Komisija se u tom pogledu osobito oslanjala na sljedeće čimbenike:

–        u vrijeme sklapanja tih sporazuma, Lundbeck i Merck (GUK) bili su barem potencijalni konkurenti u Ujedinjenoj Kraljevini i EGP‑u, i stvarni konkurenti u Ujedinjenoj Kraljevini prije drugog produljenja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu;

–        Lundbeck je na temelju tih sporazuma Merck (GUK)-u prenio znatnu vrijednost;

–        taj prijenos vrijednosti bio je povezan s činjenicom da je Merck (GUK) prihvatio ograničenja ulaska na tržište predviđena tim sporazumima, prije svega s njegovom obvezom da tijekom trajanja tih sporazuma ne prodaje Natcov citalopram ili bilo koji drugi generički citalopram u Ujedinjenoj Kraljevini i EGP‑u;

–        ta prenesena vrijednost približno je odgovarala zaradi koju je Merck (GUK) očekivao ako bi uspješno ušao na tržište;

–        Lundbeck ta ograničenja ulaska na tržište ne bi mogao ostvariti provedbom svojih patenata jer su obveze Merck (GUK)-a na temelju tih sporazuma premašivale prava koja se dodjeljuju nositeljima patenata;

–        Lundbeck se tim sporazumima nije obvezao da neće pokrenuti postupak zbog povrede protiv Merck (GUK)-a ako potonji nakon isteka tih sporazuma počne na tržištu nuditi generički citalopram.

64      Za dva sporazuma između Arrowa i Lundbecka je zaključeno da predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu koja je trajala od 24. siječnja 2002. do 20. listopada 2003.

65      Kako proizlazi iz sažetka u uvodnim izjavama 962. i 1013. pobijane odluke, Komisija se u pogledu sporazuma Arrow UK za Ujedinjenu Kraljevinu i sporazuma Arrow za Dansku osobito oslanjala na sljedeće čimbenike:

–        u vrijeme sklapanja tih sporazuma, Lundbeck i Arrow bili su barem potencijalni konkurenti u Ujedinjenoj Kraljevini i Danskoj;

–        Lundbeck je na temelju tih sporazuma Arrowu prenio znatnu vrijednost;

–        taj prijenos vrijednosti bio je povezan s činjenicom da je Arrow prihvatio ograničenja koja su tim sporazumima bila predviđena u pogledu ulaska na tržište citaloprama u Ujedinjenoj Kraljevini i Danskoj, prije svega s njegovom obvezom da tijekom trajanja tih sporazuma ne prodaje generički citalopram, za koji je Lundbeck smatrao da povređuje njegove patente;

–        ta prenesena vrijednost približno je odgovarala zaradi koju je Arrow očekivao ako bi uspješno ušao na tržište;

–        Lundbeck ta ograničenja ne bi mogao ostvariti provedbom svojih novih patenata jer su obveze Arrowa na temelju tih sporazuma premašivale prava koja se dodjeljuju nositeljima patenata;

–        Lundbeck se tim sporazumima nije obvezao da neće pokrenuti postupak zbog povrede protiv Arrowa ako potonji nakon isteka jednog od tih sporazuma počne na tržištu Ujedinjene Kraljevine ili Danske nuditi generički citalopram.

66      Što se tiče sporazuma Alpharma, Komisija se, kako je navedeno u sažetku u uvodnoj izjavi 1087. pobijane odluke, osobito oslanjala na sljedeće čimbenike:

–        u vrijeme sklapanja tog sporazuma, Lundbeck i Alpharma bili su barem potencijalni konkurenti u nekoliko država EGP‑a;

–        Lundbeck je na temelju tog sporazuma Alpharmi prenio znatnu vrijednost;

–        taj prijenos vrijednosti bio je povezan s činjenicom da je Alpharma prihvatila ograničenja ulaska na tržište predviđena tim sporazumom, prije svega s njezinom obvezom da tijekom relevantnog razdoblja ne prodaje generički citalopram u EGP‑u;

–        ta prenesena vrijednost približno je odgovarala zaradi koju je Alpharma očekivala ako bi uspješno ušla na tržište;

–        Lundbeck ta ograničenja ne bi mogao ostvariti primjenom svojih patenata za kristalizaciju i destilaciju jer su obveze Alpharme na temelju tog sporazuma premašivale prava koja se dodjeljuju nositeljima patenata;

–        Lundbeck se tim sporazumom nije obvezao da neće pokrenuti postupak zbog povrede protiv Alpharme ako potonja nakon isteka tog sporazuma počne na tržištu nuditi generički citalopram.

67      Što se tiče sporazuma Ranbaxy, Komisija se, kako proizlazi iz sažetka u uvodnoj izjavi 1174. pobijane odluke, osobito oslanjala na sljedeće čimbenike:

–        u vrijeme sklapanja tog sporazuma, Lundbeck i Ranbaxy bili su barem potencijalni konkurenti u EGP‑u;

–        Lundbeck je na temelju tog sporazuma Ranbaxyju prenio znatnu vrijednost;

–        taj prijenos vrijednosti bio je povezan s činjenicom da je Ranbaxy prihvatio ograničenja ulaska na tržište predviđena tim sporazumom, prije svega s njegovom obvezom da tijekom relevantnog razdoblja ne proizvodi i prodaje generički citalopram u EGP‑u, bilo preko vlastitih društava kćeri, bilo preko trećih strana;

–        ta prenesena vrijednost znatno je premašivala zaradu koju je Ranbaxy mogao očekivati od prodaje generičkog citaloprama koji je do tada proizvodio;

–        Lundbeck ta ograničenja ne bi mogao ostvariti provedbom svojih patenata za postupak jer su obveze Ranbaxyja na temelju tog sporazuma premašivale prava koja se dodjeljuju nositeljima patenata za postupke proizvodnje;

–        Lundbeck se tim sporazumom nije obvezao da neće pokrenuti postupak zbog povrede protiv Ranbaxyja ako potonji nakon isteka tog sporazuma počne na tržištu nuditi svoj generički citalopram.

68      Također, Komisija je svim strankama spornih sporazuma izrekla novčane kazne. Odredila ih je primjenom Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.) (u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.). U pogledu Lundbecka, Komisija je slijedila opću metodologiju opisanu u Smjernicama iz 2006. koja se temeljila na vrijednosti prihoda od prodaje relevantnog proizvoda koje su izvršili pojedini sudionici povrede (uvodne izjave 1316. do 1358. pobijane odlluke). Međutim, u pogledu drugih stranaka tog sporazuma, odnosno proizvođača generičkih lijekova, iskoristila je mogućnost iz točke 37. tih smjernica te odstupila od navedene metodologije jer su njihovi slučajevi imali određene posebnosti (uvodna izjava 1359. pobijane odluke).

69      Dakle, u pogledu svih stranaka spornih sporazuma osim Lundbecka, Komisija je smatrala da je, u svrhu određivanja osnovnog iznosa novčane kazne i osiguravanja dostatnog odvraćajućeg učinka, potrebno uzeti u obzir vrijednost iznosa koje im je Lundbeck prenio na temelju tih sporazuma, pri čemu nije pravila razliku između povreda s obzirom na njihovu narav ili zemljopisni opseg, niti s obzirom na tržišni udio odnosnih poduzetnika, te se na navedene čimbenike osvrnula samo radi cjelovitosti (uvodna izjava 1361. pobijane odluke).

70      Što se tiče Lundbecka, Komisija je primijenila opću metodu opisanu u Smjernicama iz 2006., uzevši kao osnovu vrijednost prihoda od prodaje na relevantnom tržištu. Budući da je vrijednost Lundbeckovih prodaja citaloprama znatno opala tijekom trajanja sporazumâ te da sporazumi nisu pokrivali čitavu poslovnu godinu, Komisija je izračunala prosječnu godišnju vrijednost prihoda od prodaje. U tu je svrhu prvo izračunala prosječnu mjesečnu vrijednost Lundbeckovih prihoda od prodaje citaloprama tijekom trajanja svakog pojedinog spornog sporazuma, nakon čega je tu vrijednost pomnožila s 12 (uvodna izjava 1326. i bilješka br. 2215 pobijane odluke).

71      Komisija je također izrekla Lundbecku četiri zasebne novčane kazne jer se smatralo da je šest spornih sporazuma predstavljalo četiri zasebne povrede, s obzirom na to da su dva sporazuma između Lundbecka i Merck (GUK)-a, kao i dva sporazuma između Lundbecka i Arrowa, predstavljala jedinstvenu i trajnu povredu. Kako novčana kazna ne bi bila neproporcionalna, Komisija je, s obzirom na okolnosti slučaja te na temelju metode koja odražava mjeru u kojoj se pojedine povrede vremenski i zemljopisno preklapaju, primijenila negativan faktor (uvodna izjava 1329. pobijane odluke). Primjena te metode rezultirala je 15-postotnim smanjenjem novčane kazne za sve povrede kod kojih su utvrđena preklapanja (bilješka br. 2218 pobijane odluke).

72      S obzirom na težinu utvrđenih povreda, koje je Komisija opisala kao „ozbiljne” jer su ticale isključivanja s tržišta; velik tržišni udio koji je Lundbeck držao u pogledu proizvoda na koje su se povrede odnosile; širok zemljopisni opseg spornih sporazuma; i činjenicu da su svi sporazumi provedeni, Komisija je smatrala primjerenim da udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se treba primijeniti bude 11 % za povrede čiji je zemljopisni opseg obuhvaćao čitav EGP, odnosno 10 % za ostale povrede (uvodne izjave 1331. i 1332. pobijane odluke).

73      Komisija je taj iznos povećala proporcionalno trajanju povreda (uvodne izjave 1334. do 1337. pobijane odluke), a iznos za prvu počinjenu povredu, odnosno povredu u vezi sporazuma Arrow, je u skladu s točkom 25. Smjernica iz 2006. povećala za 10 % kako bi osigurala da novčane kazne imaju dostatan odvraćajući učinak (uvodna izjava 1340. pobijane odluke).

74      S obzirom na ukupno trajanje istrage, Komisija je iznos svih novčanih kazni adresata pobijane odluke ipak smanjila za 10 % (uvodne izjave 1349. i 1380. pobijane odluke).

75      Na temelju navedenog te uzimajući u obzir činjenicu da je sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu potpisao Lundbeck Ltd, Komisija je Lundbecku A/S izrekla novčanu kaznu u ukupnom iznosu od 93 766 000 eura, od čega je za 5 306 000 eura solidarno odgovarao s Lundbeckom Ltd, pri čemu je ta kazna bila sastavljena od sljedećih iznosa (uvodne izjave 1238. i 1358. te članak 2. pobijane odluke):

–        19 893 000 eura za sporazume sklopljene s Merck (GUK)-om, od čega je za 5 306 000 eura solidarno odgovarao s Lundbeckom Ltd;

–        12 951 000 eura za sporazume sklopljene s Arrowom;

–        31 968 000 za sporazum sklopljen s Alpharmom; i

–        28 954 000 za sporazum sklopljen s Ranbaxyjem.

 Postupak i zahtjevi stranaka

76      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. kolovoza 2013., tužitelji, odnosno Lundbeck A/S i Lundbeck Ltd, pokrenuli su predmetni postupak.

77      Rješenjem predsjednika devetog vijeća od 20. svibnja 2014., Europskoj federaciji farmaceutske industrije i njezinih udruga (u daljnjem tekstu: EFPI ili intervenijent) dopušteno je da intervenira u predmetni postupak, u potporu zahtjevima tužitelja.

78      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., glavne stranke pozvane su da se, u kontekstu EFPIA‑inog intervencijskog podneska, pisano očituju o mogućem utjecaju presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija (C‑67/13 P, Zb., EU:C:2014:2204), na ovaj predmet. 

79      Glavne stranke su svoja očitovanja iznijele u propisanom roku, u podnescima koje je tajništvo Općeg suda zaprimilo 15. siječnja 2015.

80      Istog je dana zaključen pisani dio postupka.

81      Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (deveto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je, putem mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. njegovog poslovnika, strankama postavio niz pitanja na koja su trebale odgovoriti u pisanom obliku.

82      Glavne stranke su na ta pitanja odgovorile u propisanom roku, putem podnesaka koje je tajništvo Općeg suda zaprimilo 30. listopada 2015.

83      Stranke su na raspravi održanoj 26. studenoga 2015. iznijele usmena očitovanja i odgovorile na pitanja koja je Opći sud postavio.

84      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        usvoji mjeru izvođenja dokaza kojom se od Komisije zahtijeva da predoči neizmijenjenu verziju svoje korespondencije s KFST‑om;

–        poništi pobijanu odluku;

–        podredno, poništi novčane kazne koje su tom odlukom izrečene tužiteljima;

–        podredno i tomu, znatno smanji te novčane kazne;

–        u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova postupka koje su tužitelji imali;

–        poduzme bile koje druge mjere koje smatra prikladnima.

85      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova postupka, izuzev troškova intervenijenta;

–        naloži intervenijentu snošenje vlastitih troškova.

86      Intervenijent smatra da Opći sud treba:

–        poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na tužitelje;

–        naložiti Komisiji snošenje troškova postupka koje je intervenijent imao.

87      Što se tiče zahtjeva tužitelja kojim se od Općeg suda traži da usvoji mjeru izvođenja dokaza kojom se od Komisije zahtijeva da predoči neizmijenjenu verziju svoje korespondencije s KFST‑om, treba istaknuti da su tužitelji na raspravi potvrdili, s obzirom na to da je Komisija te dokumente samoinicijativno dostavila u predmetnom postupku, da povlače taj zahtjev.

 Pravo

88      Tužitelji u prilog svojoj tužbi ističu deset tužbenih razloga. Prikladno ih je razmotriti redoslijedom u kojem su ih tužitelji istaknuli.

I –  Prvi tužbeni razlog, kojim se navode pogreške koje se tiču prava i pogreške u ocjeni u smislu da je u pobijanoj odluci zaključeno da su proizvođači generičkih lijekova i Lundbeck bili barem potencijalni konkurenti u vrijeme sklapanja spornih sporazuma

89      Tužitelji ističu da je u pobijanoj odluci pogrešno protumačena sudska praksa koja se odnosi na ocjenu o tome predstavlja li određeni sporazum ograničenje potencijalnog tržišnog natjecanja – a takvo tržišno natjecanje postoji ako bez odnosnog sporazuma postoje stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište – te tvrde da je Komisija zanemarila ključne činjenice u tom pogledu.

90      Prije razmatranja argumenata tužitelja, prikladno je iznijeti sažetak relevantne sudske prakse i pristupa koji je Komisija u pobijanoj odluci koristila u pogledu potencijalnog tržišnog natjecanja između Lundbecka i proizvođačâ generičkih lijekova.

A –  Analiza iz pobijane odluke u vezi potencijalnog tržišnog natjecanja

91      Komisija je u uvodnim izjavama 615. do 620. pobijane odluke razmatrala posebna obilježja farmaceutskog sektora te je odredila dvije faze u kojima može doći do potencijalnog tržišnog natjecanja u tom sektoru.

92      Prva faza može početi nekoliko godina prije isteka patenta za AFS, kada proizvođači generičkih lijekova koji žele ponuditi generičku verziju dotičnog lijeka počnu razvijati izvedive postupke za proizvodnju proizvoda koji zadovoljava normativne zahtjeve. Potom, u drugoj fazi, kako bi se pripremio za sam ulazak na tržište, proizvođač generičkih lijekova mora podnijeti zahtjev za odobrenje za stavljanje lijeka u promet (marketing authorisation, u daljnjem tekstu: MA) u skladu s Direktivom 2001/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. studenoga 2001. o zakoniku Zajednice o lijekovima za humanu primjenu (SL L 311, str. 67.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 56., str. 27.), naručiti tablete od jednog ili više proizvođača generičkih lijekova ili ih sam proizvoditi, te pronaći distributere ili sam uspostaviti vlastitu distribucijsku mrežu, odnosno, mora poduzeti niz prethodnih mjera bez kojih ne bi bilo nikakvog djelotvornog tržišnog natjecanja.

93      Stoga, predstojeći istek patenta za AFS dovodi do dinamičnog natjecateljskog procesa tijekom kojeg se razni poduzetnici koji proizvode generičke lijekove natječu kako bi prvi ušli na tržište. Prvi koji od njih uđe na tržište može ostvariti značajnu zaradu prije nego što se konkurencija zaoštri i cijene drastično padnu. Zato su ti poduzetnici spremni izvršiti znatna ulaganja i preuzeti značajne rizike kako bi prvi ušli na tržište dotičnog proizvoda nakon što istekne patent za dotični AFS.

94      U tim dvjema fazama potencijalnog tržišnog natjecanja, poduzetnici koji proizvode ili namjeravaju prodavati generičke lijekove često se suočavaju s problemima u vezi patentnog prava i prava o intelektualnom vlasništvu. Unatoč tomu, obično pronađu način da ne povrijede postojeće patente, kao što su patenti za postupke. Imaju razne mogućnosti u tom pogledu, primjerice, mogu tražiti da se utvrdi nepostojanje povrede ili si mogu „otvoriti put” tako da izvornog proizvođača lijeka obavijeste o svojoj namjeri ulaska na tržište. Također mogu „uz svjestan rizik” staviti svoje proizvode u promet te se potom braniti od eventualnih navoda o povredi ili podnijeti protutužbu kojom se dovodi u pitanje valjanost patenata na kojima se temelje tužbe za povredu. Naposljetku, mogu i surađivati sa svojim dobavljačem AFS‑a kako bi se izmijenio proizvodni postupak ili smanjio rizik od povrede, ili mogu prijeći drugom proizvođaču AFS‑a kako bi izbjegli takav rizik.

95      Komisija je u uvodnim izjavama 621. do 623. pobijane odluke istaknula da su, u predmetnom slučaju, Lundbeckovi izvorni patenti u većini država EGP‑a istekli do siječnja 2002. To je rezultiralo dinamičkim natjecateljskim procesom, u smislu da je nekoliko poduzetnika koji su proizvodili ili prodavali generičke lijekove poduzelo mjere kako bi prvi ušli na tržište. Lundbeck je te prijetnje bio svjestan od prosinca 1999. kada je u strateškom planu za 2000. naveo da se „očekuje da će generički proizvodi do 2002. preuzeti znatan udio prodaje Cipramila”. Slično tomu, u strateškom planu za 2002., Lundbeck je naveo da će konkurencija u vidu generičkih lijekova ponajviše pogoditi tržište Ujedinjene Kraljevine. S obzirom na te čimbenike, Komisija je zauzela stajalište da su proizvođači generičkih lijekova u vrijeme sklapanja spornih sporazuma vršili konkurentski pritisak na Lundbeck.

96      Osim toga, Komisija je u uvodnim izjavama 624. do 633. pobijane odluke navela da osporavanje patenata predstavlja izraz potencijalnog tržišnog natjecanja u farmaceutskom sektoru. U tom je pogledu istaknula da u EGP‑u poduzetnici koji žele prodavati generičke lijekove nisu obvezni dokazati da njihovi proizvodi ne povređuju nijedan patent kako bi dobili MA ili počeli stavljati te proizvode na tržište. Na izvornom proizvođaču lijeka je da dokaže, kako bi ishodio sudski nalog o zabrani daljnje prodaje tih proizvoda na tržištu, da ti proizvodi, barem naizgled, povređuju jedan od njegovih patenata. Komisija je u predmetnom slučaju, pozivajući se, među ostalim, na ocjene koje su dale stranke spornih sporazuma, zaključila da je postojala 60-postotna mogućnost da sud nevaljanim proglasi patent za kristalizaciju, na koji se Lundbeck uvelike pozivao kako bi blokirao ulazak generičkih proizvoda na tržište Ujedinjene Kraljevine, te je također zaključila da proizvođači generičkih lijekova nisu taj patent smatrali novim. U tim okolnostima, Komisija je zaključila da je mogućnost proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište „uz svjestan rizik” i potencijalno se izlože Lundbeckovim tužbama zbog povrede predstavljala izraz potencijalnog tržišnog natjecanja. U skladu s tim, Komisija je utvrdila da Lundbeckovi patenti za postupak nisu mogli blokirati sve mogućnosti ulaska na tržište koje su proizvođači generičkih lijekova imali.

97      Komisija je u uvodnoj izjavi 635. pobijane odluke odredila osam mogućih načina za ulazak na tržište u predmetnom slučaju:

–        kao prvo, stavljanje proizvoda na tržište „uz svjestan rizik” i izlaganje potencijalnim Lundbeckovim tužbama zbog povrede;

–        kao drugo, nastojanje „otvaranje puta” s izvornim proizvođačem lijeka, prije ulaska na tržište, osobito u Ujedinjenoj Kraljevini;

–        kao treće, podnošenje zahtjeva nacionalnom sudu za utvrđenje nepostojanja povrede prije ulaska na tržište;

–        kao četvrto, osporavanje valjanosti patenta pred nacionalnim sudom, putem protutužbe na tužbu zbog povrede patenta koju podnese izvorni proizvođač lijeka;

–        kao peto, pobijanje patenta pred nadležnim nacionalnim tijelima ili EPO‑om i zahtijevanje njegovog opoziva ili sužavanja opsega zaštite koju pruža;

–        kao šesto, dogovor s trenutnim proizvođačem AFS‑a ili njegovim dobavljačem radi izmjene postupka proizvodnje AFS‑a kako bi se uklonio ili smanjio rizik od povrede patenata za proizvodnju koje drži izvorni proizvođač lijeka;

–        kao sedmo, prelazak na drugog proizvođača AFS‑a u okviru postojećeg ugovora o isporuci;

–        kao osmo, prelazak na drugog proizvođača AFS‑a izvan okvira postojećeg ugovora o isporuci, bilo zato što postojeći ugovor o isporuci to dopušta, bilo zato što bi se ugovor o isključivoj isporuci mogao poništiti ako bi se utvrdilo da isporučeni AFS‑ovi povređuju Lundbeckove patente za postupak.

B –  Primjenjiva načela i sudska praksa

1.     Pojam potencijalnog tržišnog natjecanja

98      Najprije treba istaknuti, kada je riječ o zahtjevima iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a u pogledu utjecaja na trgovinu među državama članicama i posljedica za tržišno natjecanje, da se ta odredba primjenjuje samo na sektore otvorene tržišnom natjecanju (vidjeti presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, Zb., EU:T:2012:332, t. 84. i navedenu sudsku praksu).

99      U skladu sa sudskom praksom, ispitivanje uvjeta tržišnog natjecanja na određenom tržištu mora se temeljiti ne samo na postojećem tržišnom natjecanju među poduzetnicima koji su već prisutni na relevantnom tržištu, nego i na potencijalnom tržišnom natjecanju, kako bi se utvrdilo postoje li, s obzirom na strukturu tržišta te gospodarski i pravni okvir unutar kojeg ono funkcionira, stvarne i konkretne mogućnosti da se dotični poduzetnici međusobno natječu ili da novi konkurent uđe na relevantno tržište i natječe se s postojećim poduzetnicima (presude od 15. rujna 1998., European Night Services i dr./Komisija, T‑374/94, T‑375/94, T‑384/94 i T‑388/94, Zb., EU:T:1998:198, t. 137.; i od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija, T‑461/07, Zb., EU:T:2011:181, t. 68., te presuda E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, točka 98. supra, EU:T:2012:332, t. 85.).

100    Kako bi se utvrdilo je li poduzetnik potencijalni konkurent na tržištu, Komisija mora utvrditi bi li taj poduzetnik, da odnosni sporazum nije sklopljen, imao stvarne i konkretne mogućnosti ući na to tržište i natjecati se s postojećim poduzetnicima. Takav se zaključak ne smije temeljiti na pukoj pretpostavci, već se mora potkrijepiti činjeničnim dokazima ili analizom struktura relevantnog tržišta. U skladu s tim, poduzetnik se ne može smatrati potencijalnim konkurentom ako njegov ulazak na tržište nije gospodarski izvediva strategija (vidjeti presudu E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, točka 98. supra, EU:T:2012:332, t. 86. i navedenu sudsku praksu).

101    Iz toga nužno slijedi da, iako namjera poduzetnika da uđe na tržište može imati određenu važnost u ocjeni može li se on smatrati potencijalnim konkurentom na tom tržištu, ključan čimbenik na kojem se takav zaključak mora temeljiti je pitanje ima li taj poduzetnik mogućnost ući na tržište (vidjeti presudu E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, točka 98. supra, EU:T:2012:332, t. 87. i navedenu sudsku praksu).

102    U tom pogledu, valja podsjetiti da odgovor na pitanje postoji li ograničenje potencijalnog tržišnog natjecanja – a takvo se tržišno natjecanje može sastojati samo u tome da postoji poduzetnik izvan tog tržišta – ne može ovisiti o tome može li se dokazati da taj poduzetnik namjerava u bliskoj budućnosti ući na tržište. Puka činjenica njegovog postojanja može stvoriti pritisak poduzetnicima koji trenutno posluju na tom tržištu, koji se očituje u vjerojatnosti da će novi konkurent ući na tržište ako ono postane privlačnije (presuda Visa Europe i Visa International Service/Komisija, točka 99. supra, EU:T:2011:181, t. 169.).

103    Osim toga, iz sudske prakse također proizlazi da sama činjenica da poduzetnik koji je već prisutan na tržištu nastoji sklopiti sporazume ili uspostaviti mehanizme za razmjenu informacija s drugim poduzetnicima koji na tom tržištu nisu prisutni snažno upućuje na to da odnosno tržište nije neprobojno (u tom pogledu, vidjeti presude od 12. srpnja 2011., Hitachi i dr./Komisija, T‑112/07, Zb., EU:T:2011:342, t. 226., i od 21. svibnja 2014., Toshiba/Komisija, T‑519/09, EU:T:2014:263, t. 231.).

104    Iako iz te sudske prakse proizlazi da se Komisija u ocjeni jesu li drugi poduzetnici potencijalni konkurenti može, među ostalim, oslanjati na percepciju poduzetnika koji je prisutan na tržištu, puka teoretska mogućnost ulaska na tržište nije dovoljna da bi se utvrdilo postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja. Stoga, Komisija mora, putem činjeničnih dokaza ili analizom struktura relevantnog tržišta, dokazati da bi se ulazak na tržište mogao, s obzirom na troškove koji bi bili gospodarski izdrživi, dogoditi dovoljno brzo da bi prijetnja potencijalnog ulaska utjecala na ponašanje sudionikâ tržišta (vidjeti presudu E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, točka 98. supra, EU:T:2012:332, t. 106. i 114.).

2.     Teret dokazivanja

105    Iz ustaljene sudske prakse i članka 2. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da teret dokazivanja postojanja povrede pravila o tržišnom natjecanju snosi stranka ili tijelo koje tu povredu navodi. Dakle, u slučaju spora o postojanju povrede, Komisija mora dokazati povrede koje je utvrdila i predočiti dokaze koji dostatno pravno dokazuju postojanje okolnosti koje predstavljaju povredu (vidjeti presudu od 12. travnja 2013., CISAC/Komisija, T‑442/08, Zb., EU:T:2013:188, t. 91. i navedenu sudsku praksu).

106    U tom kontekstu, ako Opći sud ima ikakve sumnje, on mora odlučiti u korist poduzetnika kojemu je naslovljena odluka kojom se utvrđuje povreda. Stoga, sud ne može zaključiti da je Komisija dostatno pravno dokazala dotičnu povredu ako još ima sumnje u tom pogledu, osobito kada se radi o postupku za poništenje odluke kojom je izrečena novčana kazna (vidjeti presudu CISAC/Komisija, točka 105. supra, EU:T:2013:188, t. 92. i navedenu sudsku praksu).

107    Potrebno je uzeti u obzir načelo o pretpostavci nedužnosti koje osobito proizlazi iz članka 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. S obzirom na narav dotičnih povreda te narav i težinu kazni koje se za iste mogu izreći, pretpostavka nedužnosti primjenjuje se, među ostalim, na postupke protiv poduzetnika koji se odnose na povrede pravila o tržišnom natjecanju te koji mogu dovesti do izricanja novčanih kazni ili periodičnih penala (u tom pogledu, vidjeti presudu CISAC/Komisija, točka 105. supra, EU:T:2013:188, t. 93. i navedenu sudsku praksu).

108    Osim toga, u obzir se mora uzeti nezanemariva stigma koja prati fizičku ili pravnu osobu ako se utvrdi da je sudjelovala u povredi pravila o tržišnom natjecanju (vidjeti presudu CISAC/Komisija, točka 105. supra, EU:T:2013:188, t. 95. i navedenu sudsku praksu).

109    Stoga, Komisija mora pružiti precizne i dosljedne dokaze koji potvrđuju postojanje povrede i podupiru čvrsto uvjerenje da navodna povreda predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti presudu CISAC/Komisija, točka 105. supra, EU:T:2013:188, t. 96. i navedenu sudsku praksu).

110    Međutim, važno je naglasiti da ne moraju svi dokazni elementi koje je Komisija predočila zadovoljavati te kriterije u pogledu svih aspekata povrede. Dovoljno je da indiciji na koje se institucija oslanja, promatrani kao cjelina, zadovoljavaju taj zahtjev (vidjeti presudu CISAC/Komisija, točka 105. supra, EU:T:2013:188, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

111    Naposljetku, kada Komisija dokaže da je dotični poduzetnik sudjelovao u protutržišnoj mjeri, na tom je poduzetniku da, na temelju ne samo neobjavljenih dokumenata, nego i svih drugih sredstava koja ima na raspolaganju, pruži drugačije objašnjenje svojeg ponašanja (u tom pogledu, vidjeti presudu od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., EU:C:2004:6, t. 79. i 132.).

112    Unatoč tomu, ako Komisija ima dokaze u pisanom obliku o protutržišnoj praksi, nije dovoljno da dotični poduzetnik dokaže postojanje okolnosti koje u drugačijem svjetlu prikazuju činjenice koje je Komisija utvrdila te da tako pruži objašnjenje činjenica alternativno Komisijinom. Ako postoje dokazi u pisanom obliku, nije dovoljno da ti poduzetnici samo pruže alternativno objašnjenje činjenica koje je Komisija utvrdila, nego moraju i osporiti njihovo postojanje dokazano na temelju dokumenata koje je Komisija predočila (u tom pogledu, vidjeti presudu CISAC/Komisija, točka 105. supra, EU:T:2013:188, t. 99. te navedenu sudsku praksu).

3.     Opseg ocjene koju Opći sud provodi

113    Mora se imati na umu da članak 263. UFEU‑a daje sudu Unije ovlast da ispituje, kako u činjeničnom tako i u pravnom smislu, argumente koje tužitelji navode protiv sporne odluke, što znači da imaju ovlast ocijeniti dokaze i poništiti tu odluku. Stoga, iako Komisija ima određenu slobodu u područjima u kojima je nužno provoditi složene gospodarske ocjene, to ne znači da se sud Unije mora suzdržavati od preispitivanja Komisijinog tumačenja ekonomskih podataka. Sud Unije ne samo da mora provjeriti materijalnu točnost, pouzdanost i dosljednost iznesenih dokaza, već i to sadržavaju li ti dokazi sve relevantne podatke koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije te jesu li takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni (u tom pogledu, vidjeti presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, Zb., EU:C:2014:2062, t. 53. i 54. te navedenu sudsku praksu).

114    Argumenti tužitelja o tome da između njih i proizvođača generičkih lijekova nije postojalo potencijalno tržišno natjecanje u vrijeme sklapanja relevantnih sporazuma moraju se ispitati u svjetlu tih razmatranja.

C –  Prvi dio, u kojem se navodi da puštanje u prodaju lijekova koji povređuju prava intelektualnog vlasništva trećih strana nije izraz potencijalnog tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a

115    Tužitelji ističu da pobijana odluka sadržavapogrešku koja se tiče prava jer je u njoj zaključeno da puštanje u prodaju lijekova koji povređuju prava intelektualnog vlasništva trećih strana predstavlja izraz potencijalnog tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a. Zaštiti koja se pruža patentima i pravima koja iz njih proizlaze protivno je ako postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja temeljimo na pretpostavci puštanja u prodaju generičkih lijekova, uz rizik da će te treće strane pokrenuti postupak zbog povrede na temelju svojih patenata. Članak 101. UFEU‑a štiti samo zakonito tržišno natjecanje, koje ne može postojati ako isključivo pravo, kao što je patent, sprečava ulazak na tržište, u činjeničnom ili pravnom smislu.

116    Komisija osporava te argumente.

117    Sud ističe da je svrha industrijskog vlasništva, među ostalim, osigurati da nositelj patenta, kako bi se nagradila kreativnost izumitelja, ima isključivo pravo koristiti izum s ciljem proizvodnje industrijskog proizvoda i njegovog prvog stavljanja u promet, izravno ili odobravanjem licenci trećim stranama, kao i pravo suprotstaviti se povredama (presuda od 31. listopada 1974., Centrafarm i de Peijper, 15/74, Zb., EU:C:1974:114, t. 9.).

118    Međutim, sudskom praksom se ni na koji način ne isključuje primjena članka 101. stavka 1. UFEU‑a na sporazume o nagodbi koji se mogu sklopiti u vezi patenata. Naprotiv, u skladu sa sudskom praksom, iako članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne utječe na postojanje prava koja se priznaju u zakonodavstvu države članice o industrijskom vlasništvu, uvjeti pod kojima se ta prava mogu izvršavati ipak mogu biti obuhvaćeni zabranama iz tog članka. To može biti slučaj kada god se čini da izvršenje takvog prava predstavlja cilj, sredstvo ili posljedicu sporazuma, odluke ili usklađenog djelovanja (u tom pogledu, vidjeti presudu Centrafarm i de Peijper, točka 117. supra, EU:C:1974:114, t. 39. i 40.).

119    Isto tako, u skladu sa sudskom praksom, iako Komisija nije nadležna utvrđivati opseg patenta, ne može se suzdržati od svih mjera kada je opseg patenta relevantan za utvrđivanje postojanja povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a (presuda od 25. veljače 1986., Windsurfing International/Komisija, 193/83, Zb., u daljnjem tekstu: Windsurfing, EU:C:1986:75, t. 26.). Sud je također zaključio da se specifična svrha patenta ne može tumačiti na način da pruža i zaštitu od tužbi kojima se osporava valjanost patenta, iz razloga što je u općem interesu da se uklone sve prepreke gospodarskoj aktivnosti koje mogu nastati ako se patent pogrešno prizna (presuda Windsurfing, EU:C:1986:75, t. 92.).

120    U predmetnom slučaju, argument tužitelja temelji se na pogrešnoj pretpostavci da su, kao prvo, proizvođači generičkih lijekova nedvojbeno povrijedili patente tužitelja i, kao drugo, da ti proizvođači u okviru postupaka zbog povrede ne bi uspjeli osporiti te patente navodima o nevaljanosti.

121    Iako je točno da se patenti smatraju valjanima dok ih nadležno tijelo ili sud izričito ne opozove ili poništi, ta pretpostavka valjanosti ne može se smatrati pretpostavkom nezakonitosti generičkih proizvoda za koje nositelj patenta tvrdi da su povređivali patent. 

122    Kako Komisija ispravno ističe, a tužitelji to ne dovode u pitanje, u predmetnom su slučaju tužitelji bili dužni, ako bi generički proizvodi ušli na tržište, pred nacionalnim sudovima dokazati da su ti generički proizvodi povređivali jedan od njihovih patenata za postupak, jer ulazak na tržište „uz svjestan rizik” nije sam po sebi nezakonit. Osim toga, proizvođači generičkih lijekova mogli su valjanost patenta na koji bi se Lundbeck pozivao osporavati protutužbom u okviru postupka zbog povrede koji bi Lunbeck protiv njih pokrenuo. Takve protutužbe su česte u patentnim parnicama te često dovode do proglašenja nevaljanosti patenta za postupak na koji se nositelj poziva (vidjeti uvodne izjave 75. i 76. pobijane odluke). Tako se iz uvodnih izjava 157. i 745. pobijane odluke može vidjeti da je sam Lundbeck smatrao da je postojala vjerojatnost od 50 % do 60 % da bi se njegov patent za kristalizaciju mogao proglasiti nevaljanim.

123    Osim toga, iz pobijane odluke jasno proizlazi da se Komisija, kako bi dokazala postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja u predmetnom slučaju, pozivala na sudsku praksu uspostavljenu presudama European Night Services i dr./Komisija (EU:T:1998:198) i Visa Europe i Visa International Service/Komisija (EU:T:2011:181), točka 99. supra, u skladu s kojom se mora ispitati postoje li, s obzirom na strukturu tržišta te gospodarski i pravni okvir unutar kojeg ono funkcionira, stvarne i konkretne mogućnosti da se dotični poduzetnici međusobno natječu ili da novi konkurent uđe na relevantno tržište i natječe se s postojećim poduzetnicima (uvodne izjave 610. i 611. pobijane odluke).

124    U tom se pogledu mora utvrditi, s obzirom na čimbenike navedene u točki 122. ove presude, da Komisija nije počinila pogrešku zaključivši da Lundbeckovi patenti za postupak nisu nužno predstavljali nepremostive prepreke proizvođačima generičkih lijekova (u tom pogledu, vidjeti presudu Toshiba/Komisija, točka 103. supra, EU:T:2014:263, t. 230.), koji su bili voljni i spremni ući na tržište citaloprama te koji su u vrijeme sklapanja spornih sporazuma već bili izvršili znatna ulaganja s tim ciljem.

125    Doista je moguće da bi tužitelji u određenim slučajevima uspjeli pred nacionalnim sudovima ishoditi naloge protiv proizvođača generičkih lijekova ili naknadu štete od istih. Međutim, iz dokaza u pobijanoj odluci vidljivo je, u pogledu svakog pojedinog proizvođača generičkih lijekova, da se u vrijeme sklapanja spornih sporazuma ta mogućnost nije smatrala dovoljno uvjerljivom prijetnjom. Tako je Merck (GUK), primjerice, nakon objave patenta za kristalizaciju zauzeo stajalište da Natcov citalopram „ne predstavlja povredu”, da „nijedna od objavljenih prijava patenta ne predstavlja problem” te da, s obzirom na stručne izjave, „uopće nije imao problem s patentima” (uvodne izjave 237., 248. i 334. pobijane odluke).

126    Osim toga, uopće nije bilo sigurno da bi tužitelji doista pokrenuli parnice u slučaju ulaska generičkih proizvoda na tržište. Istina, u pobijanoj odluci se priznaje da su tužitelji osmislili opću strategiju kojom su se predviđale prijetnje s tužbama zbog povrede i njihovo podnošenje na temelju odnosnih patenata za postupak. Unatoč tomu, podnošenje tužbi ovisilo je o ocjeni koju bi tužitelji proveli u pogledu vjerojatnosti da će tužba uspjeti i da će se za prodavani generički proizvod utvrditi da predstavlja povredu. Bili su svjesni i da je postojala mogućnost da su „proizvođači generičkih lijekova proizvodili citalopram putem postupka koji su tužitelji opisali u svojem izvornom patentu za kemijski spoj [...] ili da su uložili u stvaranje potpuno novog postupka” (uvodna izjava 150. pobijane odluke). Nadalje, u slučaju mogućih protutužbi, Lundbeck je znao da patent za kristalizaciju nije bio „posebno snažan” te da su ga neki od njegovih rivala smatrali „srednjoškolskom kemijom” (uvodna izjava 149. pobijane odluke).

127    Naposljetku se mora istaknuti da su, u predmetnom slučaju, Lundbeckovi izvorni patenti već bili istekli kada su sporni sporazumi sklopljeni te da patent za kristalizaciju nije još bio definitivno priznat u Ujedinjenoj Kraljevini u smislu članka 25. UK Patents Acta 1977 (Zakon Ujedinjene Kraljevine o patentu iz 1977.) kada su sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu i sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu sklopljeni. Stoga, odobravanje privremenih mjera u Ujedinjenoj Kraljevini, u korist Lundbecka, a protiv Merck (GUK)-a i Arrowa, bilo bi, ako ne nemoguće, onda u najmanju ruku malo vjerojatno da su ti poduzetnici ušli na tržište Ujedinjene Kraljevine prije priznavanja tog patenta. Posljedično, malo je vjerojatno da bi Lundbeck uspio ishoditi sudske naloge protiv svih proizvođača generičkih lijekova, čak i da je sustavno podnio tužbe protiv njih. Isto tako, patent za postupak sa spojevima joda nije priznat do 26. ožujka 2003.

128    Stoga se mora zaključiti, kako je Komisija to učinila u uvodnoj izjavi 635. pobijane odluke, da su, općenito, proizvođači generičkih lijekova imali nekoliko mogućih načina – koji su predstavljali stvarne i konkretne mogućnosti – za ulazak na tržište u vrijeme sklapanja spornih sporazuma (točka 97. ove presude). Ti mogući načini uključivali su, među ostalim, puštanje generičkog proizvoda u promet „uz svjestan rizik” – izlaganje tužbama koje bi Lundbeck možda podnio.

129    Ta mogućnost predstavlja izraz potencijalnog tržišnog natjecanja u okolnostima poput predmetnih u kojima su Lundbeckovi izvorni patenti, kako patent za AFS citalopram tako i patenti za postupke cijanacije i alkilacije, istekli te u kojima su postojali drugi postupci za proizvodnju generičkog citaloprama za koje se nije smatralo da predstavljaju druge Lundbeckove patente, što su sami tužitelji priznali u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama. Osim toga, mjere koje su proizvođači generičkih lijekova poduzeli i ulaganja koja su izvršili prije sklapanja spornih sporazuma kako bi ušli na tržište citaloprama, koje je Komisija u pobijanoj odluci navela za svakog pojedinog tog proizvođača (vidjeti uvodne izjave 738. do 743. i 827. Do 832. u pogledu Merck (GUK)-a, uvodne izjave 877. do 883. i 965. do 969. u pogledu Arrowa, uvodne izjave 1016. do 1018. u pogledu Alpharme te uvodne izjave 1090. do 1102. u pogledu Ranbaxyja), a čije postojanje tužitelji nisu osporavali, pokazuju da su ti proizvođači bili spremni ući na tržište i preuzeti s tim povezane rizike.

130    Naposljetku, i argument tužitelja da bi ulazak proizvođača generičkih lijekova na tržište „uz svjestan rizik” bio nezakonit, odnosno da se ne može smatrati zakonitim oblikom stvarnog ili potencijalnog tržišnog natjecanja, mora se odbiti.

131    Sudska praksa zahtijeva samo da se dokaže da su proizvođači generičkih lijekova imali stvarne i konkretne mogućnosti i sposobnost ulaska na tržište, što zasigurno i jesu s obzirom na to da su izvršili znatna ulaganja kako bi ušli na tržište te da su pribavili MA‑ove ili poduzeli potrebne mjere za njihovo ishođenje u razumnom roku. U tom pogledu, treba imati na umu da su neki od njih doista i ušli na tržište, na vlastiti rizik, prije ili nakon sklapanja spornih sporazuma. Tako je društvo NM Pharma, Merck (GUK)-ov distributer u Švedskoj, prije sklapanja sporazuma za EGP gotovo pet mjeseci ostvarivalo „ohrabrujuće” prodajne rezultate na švedskom tržištu, ne brinući se pritom za Lundbeck (uvodna izjava 837. pobijane odluke). Merck (GUK) je također uspio u Ujedinjenoj Kraljevini, u kolovozu 2003. prije nego što je sklopio drugo, isplativije produljenje sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, prodati generičke tablete citaloprama u iznosu od 3,3 milijuna britanskih funti. Prihvaćanjem argumenta tužitelja prihvatilo bi se da tako uspješan ulazak na tržište ne predstavlja izraz potencijalnog tržišnog natjecanja samo zato što su tužitelji bili uvjereni u nezakonitu narav tog ulaska na tržište te zato što su ga mogli pokušati spriječiti tužbama zbog povrede oslanjajući se na svoje patente za postupak. Ta se argumentacija mora odbiti iz razloga navedenih u točkama 120. do 122. ove presude.

132    U skladu s tim, tužitelji pogrešno tvrde da je Komisija zanemarila pretpostavku valjanosti njihovih patenata i povezanih prava intelektualnog vlasništva time što je u predmetnom slučaju ulazak proizvođača generičkih lijekova na tržište „uz svjestan rizik” smatrala izrazom potencijalnog tržišnog natjecanja između Lundbecka i i tih proizvođača.

133    Stoga se prvi dio mora odbiti.

D –  Drugi dio, u kojem se navodi da se Komisija u zaključku da su proizvođači generičkih lijekova bili Lundbeckovi stvarni ili potencijalni konkurenti oslanjala na subjektivne ocjene

134    Tužitelji navode da se Komisija u pobijanoj odluci, kako bi utvrdila jesu li stranke spornih sporazuma bile potencijalni konkurenti, pogrešno oslanjala na subjektivne ocjene tih stranaka u vezi pitanja je li patent valjan te predstavlja li proizvod povredu ili ne.

135    Kao prvo, tvrde da u pobijanoj odluci nije dostatno pravno dokazano da je subjektivna ocjena proizvođača generičkih lijekova bila da je postojala realna mogućnost da bi sud Lundbeckove patente proglasio nevaljanima i/ili da bi utvrdio da nisu povrijeđeni. U skladu s člankom 2. Uredbe br. 1/2003, Komisija mora dokazati da je ulazak na tržište bez počinjenja povrede bio moguć tijekom razdoblja na koja su se sporni sporazumi odnosili. Osim toga, takva se ocjena temelji na nedostatnim informacijama koje su se mijenjale te se stoga nisu mogle upotrijebiti kao dokaz postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja između stranaka spornih sporazuma.

136    Kao drugo, tvrde da je pobijana odluka manjkava i da ne uzima u obzir objektivne elemente koji potvrđuju probleme koje su proizvođači generičkih lijekova susretali prilikom ulaska na tržište, kao što su znanstveni dokazi koje je Lundbeck predočio, a koji su dokazivali postojanje povrede patenta, činjenicu da su i žalbeno vijeće EPO‑a i Nizozemski ured za patente potvrdili valjanost patenta za kristalizaciju u svim relevantnim aspektima, kao ni činjenicu da je Lundbeck uspio ishoditi prethodne sudske naloge ili druge privremene mjere u više od polovice postupaka koje je pokrenuo 2002. i 2003. Stoga, pobijanom odlukom nije dostatno pravno dokazano da su proizvođači generičkih lijekova mogli ući na tržište, niti je riješeno pitanje jesu li Lundbeckovi patenti bili valjani te jesu li bili povrijeđeni u vrijeme sklapanja spornih sporazuma, što je objektivno pitanje.

137    Komisija osporava te argumente.

138    Uvodno valja istaknuti da Opći sud, kako je vidljivo iz pobijane odluke kao cjeline, potvrđuje Komisijin pristup koji se prije svega temeljio na razmatranju dokazâ iz razdoblja prije ili u vrijeme sklapanja spornih sporazuma (vidjeti, po analogiji, presudu od 11. srpnja 2014., Esso i dr./Komisija, T‑540/08, Zb., EU:T:2014:630, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

139    Kao prvo, Komisija ne može rekonstruirati prošlost tako da pretpostavi događaje do kojih bi došlo, ali u stvarnosti nije zbog tih sporazuma. Kao drugo, u interesu stranaka tih sporazuma je da sada tvrde da nisu imale realnu mogućnost ući na tržište ili da su njihovi proizvodi povređivali jedan od Lundbeckovih patenata. Unatoč tomu, oni su konkretne odluke donijeli i sporne sporazume sklopili isključivo na temelju informacija koje su im u to vrijeme bile dostupne i svoje tadašnje percepcije tržišta.

140    Osim toga, taj je pristup u skladu s presudom Windsurfing, točka 119. supra (EU:C:1986:75, t. 26.), u kojoj je Sud zaključio da Komisija nije nadležna odrediti opseg patenta, ali da se ne može suzdržati od svih mjera kada je opseg patenta relevantan za utvrđivanje postojanja povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a. 

141    Stoga, Komisija nije pogriješila oslonivši se na objektivne dokumente koji su odražavali način na koji su stranke spornih sporazuma u vrijeme njihovog sklapanja percipirale čvrstinu Lundbeckovih patenata za postupak (vidjeti, među ostalim, uvodnu izjavu 669. pobijane odluke) kako bi ocijenila konkurentsku situaciju između tih stranaka, pri čemu treba istaknuti da se i kasniji dokazi mogu uzeti u obzir pod uvjetom da mogu razjasniti položaje tih stranaka u relevantno vrijeme, potvrditi ili opovrgnuti njihove argumente u tom pogledu ili omogućiti bolje razumijevanje odnosnog tržišta. U svakom slučaju, ti kasniji dokazi ne mogu biti odlučujući u ocjeni potencijalnog tržišnog natjecanja između stranaka spornih sporazuma.

142    Osim toga, tužitelji pogrešno navode da se Komisija „gotovo isključivo” oslanjala na takve subjektivne ocjene kako bi u pobijanoj odluci dokazala postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između njih i proizvođača generičkih lijekova. Komisija je zapravo provela detaljnu ocjenu, za svakog pojedinog proizvođača generičkih lijekova, o stvarnim i konkretnim mogućnostima koje su imali za ulazak na tržište, oslanjajući se pritom na objektivne dokaze kao što su već izvršena ulaganja, mjere poduzete radi stjecanja MA‑a te ugovori o isporuci koje su sklopili sa svojim dobavljačima AFS‑ova. Tužitelji su, u pogledu svakog pojedinog proizvođača generičkih lijekova, izričito osporavali i te dokazne elemente, koji će se razmatrati u šestom i devetom dijelu u nastavku.

143    Slično tomu, ne može se prihvatiti argument tužitelja da Komisija nije dostatno uzela u obzir dokaze koje su predočili o tome da su proizvođači generičkih lijekova povrijedili njihove patente te da je njihov patent za kristalizaciju bio valjan, što je, među ostalim, EPO potvrdio 2009. u pogledu svih relevantnih aspekata.

144    Kao prvo, iako druge izjave iz vremena kada su sporni sporazumi sklopljeni možda upućuju na to da proizvođači generičkih lijekova nisu bili sigurni da njihovi proizvodi doista ne predstavljaju povredu, ili na to da je Lundbeck bio uvjeren u valjanost svojih patenata, te izjave nisu dovoljne da u pitanje dovedu zaključak da se proizvođače generičkih lijekova smatralo prijetnjom Lundbecku te da su oni mogli, samim svojim postojanjem, stvarati konkurentski pritisak Lundbecku i poduzetnicima koji su poslovali na istom tržištu (u tom pogledu, vidjeti presudu Visa Europe i Visa International Service/Komisija, točka 99. supra, EU:T:2011:181, t. 169.). Najuvjerljivi dokaz u tom pogledu je sama činjenica da je Lundbeck s proizvođačima generičkih lijekova sklopio sporazume kako bi odgodio njihov ulazak na tržište (u tom pogledu, vidjeti presudu Toshiba/Komisija, točka 103. supra, EU:T:2014:263, t. 231.).

145    Kao drugo, dokazi na koje se tužitelji pozivaju, a koji potječu iz razdoblja nakon sklapanja spornih sporazuma, ne mogu biti odlučujući pri provedbi ocjene postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja u vrijeme sklapanja tih sporazuma. Čak i ako je EPO 2009. potvrdio patent za kristalizaciju u svim relevantnim aspektima (vidjeti uvodnu izjavu 166. pobijane odluke), svejedno ostaje činjenica da su proizvođači generičkih lijekova, kao i sam Lundbeck, u vrijeme sklapanja spornih sporazuma sumnjali u valjanost tog patenta te da je postojala mogućnost da bi ga nacionalni sud proglasio nevaljanim, kako je EPO to prvotno učinio (uvodne izjave 151. i 166. pobijane odluke).

146    Nadalje, kako Komisija ispravno ističe, Lundbeck u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije ishodio nijednu privremenu mjeru, ni protiv proizvođača generičkih lijekova koji su koristili Natcov citalopram, kao što je Merck (GUK), ni protiv onih koji su koristili Ciplin citalopram ili generički citalopram razvijen iz AFS‑a koji je proizvodilo indijsko društvo Matrix (u daljnjem tekstu: Matrixov citalopram ili Matrixov AFS), kao što su Arrow i Alpharma, kao ni protiv onih koji su koristili generički citalopram razvijen iz AFS‑a citaloprama koji je proizvodio Ranbaxy (u daljnjem tekstu: Ranbaxyjev citalopram ili Ranbaxyjev AFS), te nijedan sud u EGP‑u nije utvrdio postojanje povrede patenata za kristalizaciju, postupak sa spojevima amida ili postupak sa spojevima joda.

147    Stoga, tužitelji pogrešno tvrde da se Komisija uglavnom oslanjala na subjektivne ocjene pri donošenju zaključka da su Lundbeck i proizvođači generičkih lijekova bili potencijalni konkurenti u vrijeme sklapanja spornih sporazuma.

148    U skladu s tim, i drugi dio se mora odbiti.

E –  Treći dio, u kojem se navodi da osporavanje patenta ne predstavlja stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na tržište

149    Tužitelji ističu da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava zauzevši stajalište da osporavanje valjanosti patenta predstavlja stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na tržište. Osobito, ne slažu se da su zahtjev za utvrđenje nepostojanja povrede ili za proglašavanje patenta nevaljanim, ili osporavanje patenta pred nacionalnim patentnim tijelima ili EPO‑om, mogli predstavljati prikladan način ulaska proizvođačâ generičkih lijekova na tržište, neovisno o Lundbeckovim patentima za postupak.

150    Kao prvo, tvrde da se u pobijanoj odluci ulazak na tržište miješa s ulaganjima koja omogućuju ulazak na tržište te da se neopravdano proširuju granice onoga što se podrazumijeva pod potencijalnim tržišnim natjecanjem. Sudska praksa zahtijeva da se dokaže postojanje stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska na tržište i da taj ulazak bude dovoljno brz da bi prijetnja od potencijalnog ulaska na tržište predstavljala ograničenje za ponašanje sudionikâ na tržištu. Utvrđenje da postoje stvarne i konkretne mogućnosti ulaganja koja bi, ako su uspješna, omogućila ulazak na tržište ne zadovoljava taj kriterij.

151    Kao drugo, pretpostavka valjanosti koju patenti uživaju znači da se mogućnost osporavanja valjanosti patenta ne može smatrati stvarnom i konkretnom mogućnošću ulaska na tržište. Pristup koji je Komisija u tom pogledu usvojila proturječi presudi od 15. rujna 1998., European Night Services i dr./Komisija, točka 99. supra (EU:T:1998:198, t. 139.).

152    Kao treće, čak i da je osporavanje valjanosti patenata moglo predstavljati stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na tržište, to osporavanje ne bi omogućilo dovoljno brz ulazak na tržište. Kako je Komisija istaknula u svojem istraživanju farmaceutskog sektora, osporavanje patenta u prosjeku traje gotovo tri godine te, stoga, ne bi proizvođačima generičkih lijekova omogućilo dovoljno brz ulazak na tržište. Komisija je u tom pogledu neodređena, ali sporni sporazumi nisu mogli utjecati na tržišno natjecanje ako proizvođači generičkih lijekova nisu mogli zakonito ući na tržište tijekom njihovog trajanja.

153    Kao četvrto, tužitelji tvrde, čak i ako bi se Komisijino stajalište prihvatilo, da se u pobijanoj odluci trebalo barem dokazati da bi proizvođači generičkih lijekova, da nije bilo spornih sporazuma, protiv patenata pokrenuli pravne postupke pred nacionalnim sudovima te da bi vjerojatno u njima uspjeli, ili da bi barem imali šansu uspjeti.

154    Naposljetku, tužitelji ističu da se Komisijino stajalište temelji na neopravdano negativnom stavu prema patentima za postupak, u odnosu na stav prema patentima za kemijske spojeve.

155    I intervenijent tvrdi da je Komisija pogriješila jer je u pobijanoj odluci zauzela stajalište da su Lundbeck i proizvođači generičkih lijekova bili potencijalni konkurenti. Takav zaključak ne uzima dostatno u obzir pretpostavku da su Lundbeckovi patenti bili valjani ili činjenicu da bi privremeni sudski nalozi predstavljali proizvođačima generičkih lijekova nepremostivu prepreku da su pokušali ući na tržište. Intervenijent također odbija argument da je osporavanje valjanosti patenata sastavni dio tržišnog natjecanja.

156    Komisija osporava te argumente.

157    Mora se istaknuti da Komisija u pobijanoj odluci, nasuprot argumentima tužitelja, nije zauzela stajalište da je puka mogućnost osporavanja valjanosti patenta pred sudom ili nadležnim tijelima dovoljna da bi se utvrdilo postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja. Kako bi utvrdila postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između proizvođača generičkih lijekova i Lundbecka u predmetnom slučaju, Komisija je uzela u obzir nekoliko čimbenika, kao što su značajna ulaganja i napori koje su proizvođači generičkih lijekova već izvršili kako bi se pripremili za ulazak na tržište, činjenica da su već dobili MA‑ove ili da su poduzeli potrebne mjere da bi iste dobili u razumnom roku, činjenica da su tužitelji priznali da je postojao određen broj postupaka za proizvodnju citaloprama koji nisu predstavljali povredu njihovih patenata, činjenica da, u vrijeme sklapanja spornih sporazuma, nijedan sud nije utvrdio da generički proizvodi predstavljaju povredu te činjenica da je postojala nezanemariva mogućnost da bi se neki od Lundbeckovih patenata za postupak mogli proglasiti nevaljanima. Osim toga, jedan je proizvođač generičkih lijekova, Merck (GUK), čak i uspio ući na tržište prije i tijekom trajanja spornih sporazuma. Naposljetku, činjenica da su tužitelji proizvođačima generičkih lijekova odlučili platiti značajne novčane iznose kako bi ih tijekom trajanja spornih sporazuma zadržali izvan tržišta također pokazuje da su ti proizvođači bili potencijalni konkurenti, jer su ih tužitelji smatrali prijetnjom koja stvara konkurentski pritisak na njihov položaj na tržištu (točke 103. i 144. ove presude).

158    Nijedan od argumenata koje su tužitelji iznijeli ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

159    Što se tiče, kao prvo, ulaganja koja su proizvođači generičkih lijekova izvršili kako bi se pripremili za ulazak na tržište, dovoljno je istaknuti da Komisija nikada nije smatrala da su ta ulaganja sama po sebi dokazivala postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između tih proizvođača i tužitelja. Naprotiv, Komisija se u tom pogledu oslanjala na nekoliko relevantnih čimbenika, koji su se odnosili na svakog pojedinog od tih proizvođača (vidjeti točku 157. ove presude). Osim toga, kako je Komisija ispravno istaknula, za utvrđivanje postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja nije potrebno sa sigurnošću utvrditi da bi proizvođači generičkih lijekova ušli na tržište i da bi taj ulazak bio uspješan, nego samo da su imali stvarne i konkretne mogućnosti za to. Suprotnim zaključkom bi se negirala svaka razlika između stvarnog i potencijalnog tržišnog natjecanja.

160    Sudska praksa doista upućuje na to da puka teoretska mogućnost ulaska na tržište nije dovoljna da bi se utvrdilo postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja te na to da Komisija mora dokazati, na temelju činjeničnih dokaza ili analize struktura relevantnog tržišta, da se ulazak na tržište, s obzirom na troškove koji bi bili gospodarski izdrživi, mogao dovoljno brzo dogoditi da bi prijetnja potencijalnog ulaska utjecala na ponašanje sudionikâ tržišta (točka 104. ove presude).

161    Međutim, ne čini se da je Komisija u predmetnom slučaju zanemarila tu sudsku praksu jer analiza farmaceutskog sektora koju je Komisija provela u pobijanoj odluci, kao i konkretan položaj pojedinih proizvođača generičkih lijekova u vrijeme sklapanja spornih sporazuma (točka  129. ove presude), dostatno dokazuju da ulazak tih proizvođača na tržište citaloprama nije bio tek teoretska mogućnost, nego da su ti proizvođači imali stvarne i konkretne mogućnosti za to, kako je vidljivo iz ocjene šestog i devetog dijela prvog tužbenog razloga u nastavku. Osim toga, bilo bi iznenađujuće da je poduzetnik iskusan kao Lundbeck odlučio proizvođačima generičkih lijekova platiti nekoliko milijuna eura, u zamjenu za njihovu obvezu neulaska na tržište tijekom određenog razdoblja, ako je mogućnost ulaska proizvođača generičkih lijekova na tržište bila tek teoretska.

162    Kao drugo, Komisijin pristup u predmetnom slučaju nije protivan presudi European Night Services i dr./Komisija, točka 99. supra (EU:T:1998:198, t. 139.), na koju se tužitelji pozivaju. Iako je Opći sud u toj presudi razmatrao postojanje isključivih prava koja su, de jure ili de facto, prije usvajanja Direktive Vijeća 91/440/EEZ od 29. srpnja 1991. o razvoju željeznica Zajednice (SL 1991., L 237, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 4., str. 3.) onemogućavala i pružanje međunarodnih putničkih usluga i korištenje infrastruktre, ta se situacija ne može prenijeti na predmetni slučaj zato što Lundbeckovi patenti za postupak nisu ni na koji način usporedivi s isključivim pravima koja su željeznički prijevoznici imali prije usvajanja te direktive i zato što postoje značajne razlike između odnosnih tržišta. Osim toga, kako Komisija ispravno ističe, Opći sud je u predmetu u kojem je donesena ta presuda kritizirao Komisiju zato što nije provela detaljnu analizu tržišta kako bi utvrdila postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja i zato što se oslanjala na hipotezu koja nije bila potkrijepljena nikakvim dokazima ili analizama struktura relevantnog tržišta. Međutim, u predmetnom slučaju, tužitelji ne mogu valjano tvrditi da sve relevantne okolnosti vezane za pojedine proizvođače generičkih lijekova, koje su sažete u točki 157. ove presude i detaljno navedene u pobijanoj odluci, predstavljaju tek teoretska nagađanja koja nisu potkrijepljena detaljnom analizom obilježja relevantnog tržišta.

163    Kao treće, valja podsjetiti da sudska praksa za utvrđenje postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja zahtijeva samo da do tog ulaska na tržište dođe u razumnom roku, ali ne predviđa konkretan rok u tom pogledu. Stoga, kako bi utvrdila postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja u predmetnom slučaju, Komisija ne mora sa sigurnošću dokazati da bi proizvođači generičkih lijekova na tržište ušli prije isteka spornih sporazuma, osobito iz razloga što, kako je Sud već zaključio, postojanje tržišnog natjecanja može postojati i puno prije isteka patenta (u tom pogledu, vidjeti presudu od 6. prosinca 2012., AstraZeneca/Komisija, C‑457/10 P, Zb., EU:C:2012:770, t. 108.).

164    U tom pogledu, treba istaknuti da je navod Suda o tome da potencijalno tržišno natjecanje može postojati i prije isteka patenta neovisan o činjenici da su SDZ‑ovi koji su se razmatrali u toj presudi stečeni prijevarno ili nepropisno. Predmet u kojem je donesena presuda AstraZeneca/Komisija, točka 163. supra (EU:C:2012:770, t. 108.), odnosio se, među ostalim, na zloporabu vladajućeg položaja koju je počinio poduzetnik koji je iznio zavaravajuće navode kako bi mu nadležna tijela odobrila SDZ‑ove na temelju kojih je mogao spriječiti da generičke verzije njegovog lijeka uđu na tržište, čak i nakon budućeg isteka patenata koji su štitili taj proizvod. Sud je u tom kontekstu zaključio, u biti, da protutržišnu narav tih zavaravajućih navoda nije dovodila u pitanje činjenica da su ti SDZ‑ovi zatraženi pet do šest godina prije njihovog izdavanja i da su prava žaliteljâ do tada bila zaštićena redovitim patentima. Sud je istaknuo da ti nezakoniti SDZ‑ovi nisu imali samo značajan isključujući učinak nakon isteka osnovnih patenata, nego su čak i prije tog isteka mogli promijeniti strukturu tržišta svojim nepovoljnim utjecajem na potencijalno tržišno natjecanje. U skladu s tim, ta sudska praksa potvrđuje da potencijalno tržišno natjecanje postoji i prije isteka patenata koji štite lijek te da su mjere poduzete prije tog isteka relevantne u ocjeni je li to tržišno natjecanje bilo ograničeno.

165    Kao četvrto, tužitelji pogrešno tvrde da je Komisija trebala dokazati da bi proizvođači generičkih lijekova pokrenuli pravne postupke pred nadležnim nacionalnim sudovima i da bi u njima uspjeli. Iz uvodne izjave 624. i pratećih uvodnih izjava pobijane odluke vidljivo je da proizvođači generičkih lijekova, kako bi dobili MA i prodavali svoje proizvode na tržištu, nisu morali dokazati da njihovi generički proizvodi nisu povređivali nijedan patent što, uostalom, tužitelji ne dovode u pitanje. Tako je Merck (GUK) u svibnju 2002. uspio putem svojeg distributera NM Pharme ući na švedsko tržište, a da pritom nije ishodio utvrđenje o nepostojanju povrede te da Lundbeck nije pokrenuo pravne postupke protiv njega. Izvorni proizvođač lijeka, odnosno Lundbeck u predmetnom slučaju, bio je obvezan dokazati da su ti proizvodi povređivali jedan od njegovih patenata, što je, po njegovoj vlastitoj ocjeni, bilo osobito teško dokazati u pogledu patenata za postupak (vidjeti uvodnu izjavu 629. pobijane odluke). Osim toga, kako Komisija ističe, nije sigurno da bi Lundbeck doista pokrenuo pravne postupke protiv proizvođača generičkih lijekova u slučaju njihovog ulaska na tržište (vidjeti točku 126. ove presude). Još je manje sigurno da bi Lundbeck u njima uspio da ih je odlučio pokrenuti (vidjeti točku 122. ove presude te uvodne izjave 75. i 76. pobijane odluke).

166    Naposljetku, valja podsjetiti da Komisija nije zanemarila pretpostavku valjanosti koju su uživali Lundbeckovi patenti za postupak (točke 121. do 132. ove presude). Stoga, tužitelji ne mogu tvrditi da se pobijana odluka temelji na negativnom stavu prema takvim patentima. Komisija je uzela u obzir postojanje tih patenata, ali je zaključila, ne počinivši pritom pogrešku u ocjeni u tom pogledu, da ti patenti ni na koji način nisu mogli spriječiti ulazak proizvođačâ generičkih lijekova na tržište u vrijeme sklapanja spornih sporazuma.

167    Stoga se treći dio mora odbiti.

F –  Četvrti dio, u kojem se navodi da izostanak MA‑a znači da stvarno ili potencijalno tržišno natjecanje ne postoji

168    S obzirom na to da neki od proizvođača generičkih lijekova nisu imali MA, tužitelji ističu da je Komisija pogrešno zaključila, na temelju puke činjenice da su ti proizvođači pokušali pribaviti MA prije sklapanja spornih sporazuma, da je potencijalno tržišno natjecanje postojalo (uvodna izjava 620. pobijane odluke). Taj zaključak nije u skladu s određenim odlomcima pobijane odluke (osobito uvodnom izjavom 85.) kao ni sa zaključcima iz istraživanja farmaceutskog sektora i pojedinačnim očitovanjima dotičnih stranaka o vremenu potrebnom za dobivanje MA‑a, koje je iznosilo najmanje 14 mjeseci, a u određenim državama EGP‑a je moglo doseći i 25 mjeseci. Tužitelji smatraju da bi bilo bolje da se u pobijanoj odluci konkretno ocijenilo je li svaki pojedini proizvođač generičkih lijekova imao stvarne i konkretne mogućnosti dobivanja MA‑a tijekom trajanja spornih sporazuma, i to da ih dobije u svakoj pojedinoj od odnosnih država, jer je svaka država predstavljala zasebno zemljopisno tržište te su se određeni sporazumi odnosili na pojedinačne države. U svakom slučaju, MA ne bi omogućio trenutan ulazak na tržište jer su za to potrebne dodatne faze pripreme.

169    Komisija osporava te argumente.

170    U tom se pogledu mora istaknuti, kao prvo, da je Komisija, nasuprot argumentima tužitelja, za svakog pojedinog proizvođača generičkih lijekova ispitala je li imao MA u vrijeme sklapanja spornih sporazuma ili mogućnost da ga pribavi u dovoljno bliskoj budućnosti.

171    Također se mora istaknuti da potencijalno tržišno natjecanje obuhvaća, među ostalim, aktivnosti proizvođača generičkih lijekova koji nastoje pribaviti potrebne MA‑ove, kao i upravne i poslovne mjere koje su potrebne za pripremu za ulazak na tržište (vidjeti točke 91. do 94. ove presude). To potencijalno tržišno natjecanje zaštićeno je člankom 101. UFEU‑a. Ako bi poduzetnicima koji vrše potrebne pripremne mjere za puštanje generičkog lijeka u prodaju, koje uključuju i pribavljanje MA‑a, i koji su s tim ciljem izvršili značajna ulaganja, bilo moguće bez povrede prava o tržišnom natjecanju platiti određeni iznos kako bi se taj proces zaustavio ili samo usporio, stvarno tržišno natjecanje ne bi nikada zaživjelo ili bi se moglo značajno odgoditi, na štetu potrošačâ, odnosno, u predmetnom slučaju, pacijenata ili nacionalnih sustava zdravstvenog osiguranja.

172    Tako je Komisija utvrdila da je Merck (GUK) 9. siječnja 2002. dobio MA u Ujedinjenoj Kraljevini te da je i njegov distributer NM Pharma imao MA u Švedskoj od svibnja 2002. Merck (GUK) i NM Pharma namjeravali su iskoristiti rok od 90 dana za uzajamno priznavanje predviđen člankom 18. Direktive 2001/83 kako bi pribavili MA‑ove u drugim državama EGP‑a (uvodna izjava 326. pobijane odluke).

173    Što se tiče Arrowovog položaja u Ujedinjenoj Kraljevini, Komisija je u uvodnim izjavama 878. do 881. istaknula da je taj poduzetnik sklopio sporazum s Tiefenbacherom, kako bi iskoristio MA koji je Tiefenbacher, na temelju MA‑a koji je je već imao u Nizozemskoj, zatražio u Ujedinjenoj Kraljevini. Komisija je također istaknula da se, u fazi koja je neposredno prethodila sklapanju sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, očekivalo da će tijela Ujedinjene Kraljevine izdati taj MA u veoma bliskoj budućnosti te da je odugovlačenje do kojeg je kasnije došlo bilo posljedica činjenice da su tužitelji osporili MA izdan u Nizozemskoj.

174    Što se tiče Arrowovog položaja u Danskoj, Komisija je u uvodnim izjavama 967. i 968. pobijane odluke naglasila da se u preambuli sporazuma Arrow za Dansku spominjalo da će Arrow uskoro steći „dozvolu” od treće strane te da je kopija MA‑a odobrenog toj trećoj strani bila priložena tom sporazumu. Kako Komisija ispravno ističe, činjenica da Arrow u konačnici nije kupio taj MA ne znači da nije imao stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na tržište u vrijeme sklapanja tog sporazuma.

175    Što se tiče Alpharme, iz uvodnih izjava 476., 485., 520. i 530. pobijane odluke vidljivo je da je mogla iskoristiti MA‑ove odobrene Tiefenbacheru, na temelju ugovora o isporuci koji je s njim sklopila, barem u pogledu Nizozemske i Njemačke, te da je mogla ili sama zatražiti MA za ostale države EGP‑a ili od Tiefenbachera zatražiti da postupak uzajamnog priznavanja proširi na te ostale države.

176    Osim toga, Alpharma je u listopadu 2001. namjeravala pribaviti MA‑ove te, na različite datume, pustiti u prodaju generički citalopram u Austriji, Danskoj, Finskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Švedskoj i Ujedinjenoj Kraljevini. Slično tomu, u vrijeme sklapanja sporazuma Alpharma, četiri MA‑a su već bila izdana (u Danskoj, Finskoj, Nizozemskoj i Švedskoj) te se očekivalo da će MA za Ujedinjenu Kraljevinu biti izdan u veoma bliskoj budućnosti (vidjeti točku 281. u nastavku). Osim toga, Alpharma je tijekom trajanja tog sporazuma dobila MA‑ove za još četiri druge države EGP‑a (Norvešku, Njemačku, Austriju i Ujedinjenu Kraljevinu).

177    Što se tiče Ranbaxyja, Komisija je u uvodnoj izjavi 1094. pobijane odluke u biti istaknula da je taj poduzetnik u lipnju 2002. nadležnom tijelu Ujedinjene Kraljevine podnio Drug Master File (glavnu dokumentaciju o djelatnoj tvari, u daljnjem tekstu: DMF) za svoj AFS citalopram. Taj korak, iako nije potreban za dobivanje MA‑a, ubrzao je postupak omogućivši proizvođaču generičkih lijekova koji je već imao MA za tablete generičkog citaloprama, za čiju se proizvodnju koristio drugačiji postupak od Ranbaxyjevog, da zatraži izmjenu svog MA‑a tako da obuhvaća i Ranbaxyjev citalopram. Podnošenje DMF‑a nadležnom tijelu omogućuje proizvođaču AFS‑a da sakrije povjerljive informacije od proizvođača generičkih lijekova koji kupuju njegov AFS i žele podnijeti zahtjev za MA u pogledu lijekova koje proizvode uporabom tog AFS‑a. 

178    Osim toga, Komisija se u uvodnoj izjavi 1095. pobijane odluke pozvala na činjenicu da je Ranbaxy, na sastanku održanom u travnju 2002., obavijestio Lundbeck da može u roku od osam mjeseci pribaviti MA te da je vodio pregovore s potencijalnim kupcem njegovog citaloprama, kupcem koji je s tim citalopramom mogao u roku od tri do četiri mjeseca ući na tržište nakon izmjene MA‑a koji je već imao. Argumenti tužitelja da su takve izjave bilo puko „zavaravanje” detaljnije će se razmotriti u nastavku, u devetom dijelu predmetnog tužbenog razloga.

179    Ti elementi pokazuju da su odnosni proizvođači generičkih lijekova ili već posjedovali MA u vrijeme sklapanja spornih sporazuma, ili da su poduzimali potrebne mjere kako bi ih pribavili u kratkom ili srednje dugom roku, ili da su mogli drugim MA‑ovima obuhvatiti svoje proizvode. Iako bi u određenim slučajevima za stjecanje MA‑a trebalo više vremena od predviđenog, ipak se može zaključiti da su proizvođači generičkih lijekova u vrijeme sklapanja spornih sporazuma imali stvarne i konkretne mogućnosti da, na temelju postupka uzajamnog priznavanja iz članka 18. Direktive 2001/83, pribave te MA‑ove u dovoljno kratkom roku i da uđu na tržište citaloprama u nekoliko država EGP‑a, što znači da su Lundbecku stvarali konkurentski pritisak. Osim toga, valja podsjetiti da su se proizvođači generičkih lijekova u predmetnom slučaju jednu do tri godine prije isteka izvornih Lundbeckovih patenata počeli pripremati za ulazak na tržište citaloprama (vidjeti uvodne izjave 219., 373., 476. i 549. pobijane odluke), te da su vodili intenzivnu utrku kako bi prvi ušli na tržište nakon isteka tih patenata (vidjeti uvodne izjave 622. pobijane odluke).

180    Stoga, Komisija nije pogriješila zaključivši, u uvodnoj izjavi 620. pobijane odluke, da nedostatak MA‑ova nije značio da generički lijekovi nisu mogli ući na tržište u bliskoj budućnosti, s obzirom na to da su proizvođači generičkih lijekova prije sklapanja spornih sporazuma nastavili poduzimati mjere kako bi dobili potrebna odobrenja u tom pogledu.

181    Osim toga, valja podsjetiti da se Komisija, kako bi u pobijanoj odluci utvrdila postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između proizvođača generičkih lijekova i Lundbecka, nije oslanjala isključivo na mogućnost tih proizvođača da pribave MA, iako to jest važan čimbenik u tom pogledu, nego na skup čimbenika uzimajući u obzir poseban položaj svakog od tih proizvođača u vrijeme sklapanja spornih sporazuma, kao i posebna obilježja farmaceutskog sektora (vidjeti točke 91. do 96. i 157. ove presude). Osim toga, valja podsjetiti da sama činjenica da je Lundbeck odlučio sklopiti sporazume s proizvođačima generičkih lijekova snažno upućuje na to da je te proizvođače smatrao potencijalnom prijetnjom u vrijeme sklapanja spornih sporazuma (u tom pogledu, vidjeti presudu Toshiba/Komisija, točka 103. supra, EU:T:2014:263, t. 231.).

182    Stoga se i četvrti dio mora odbiti.

G –  Peti dio, u kojem se navodi da proizvođači generičkih lijekova tijekom trajanja spornih sporazuma nisu mogli koristiti druge postupke i/ili druge proizvođače AFS‑ova

183    Tužitelji osporavaju zaključak u pobijanoj odluci da su neki od načina na koji su proizvođači generičkih lijekova mogli ući na tržište (uvodna izjava 635. pobijane odluke) bili, osobito, da se dogovore sa svojim proizvođačima AFS‑a kako bi potonji promijenili svoj proizvodni postupak ili da pređu na drugog proizvođača AFS‑a. Tvrde da su to bile samo teoretske alternativne mogućnosti zato što, kao prvo, nije postojala nijedna druga komercijalno isplativa metoda proizvodnje citaloprama koja bi omogućila da se 2002. ili 2003. zakonito uđe na tržište te zato što, kao drugo, proizvođači generičkih lijekova ne bi imali dovoljno vremena da prije isteka spornih sporazuma prijeđu na drugog proizvođača AFS‑a.

184    Kao prvo, tužitelji smatraju da ne postoje uvjerljivi dokazi koji pobijaju Lundbeckove dokaze o tome da nijedan komercijalno isplativ postupak, koji ne predstavlja povredu, ne bi omogućio da se 2002. ili 2003. uđe na tržište. Nijedan od dokaza koji je podnesen u vezi Merck (GUK)-a, Alpharme, Arrowa i Ranbaxyja nije dovoljan da dokaže suprotno.

185    Nadalje, pobijana odluka se pogrešno oslanja na Lundbeckove izjave kao dokaz o tome da su u vrijeme sklapanja spornih sporazuma postojali drugi postupci koji nisu predstavljali povredu (uvodna izjava 634. pobijane odluke). Komisija je pogrešno pretpostavila da nijedan od postupaka koje je Lundbeck naveo u jednoj od svojih izjava nije predstavljao povredu, da je bio komercijalno isplativ i sukladan regulatornim zahtjevima EGP‑a, s obzirom na to da nijedan od njih nije mogao omogućiti da pouzdani lijekovi, koji nisu predstavljali povredu, uđu na tržište tijekom 2002‑2003. Tužitelji smatraju da su u pobijanoj odluci zanemareni opsežni dokazi o tome da se citalopram nije mogao isplativo proizvesti putem izvornih postupaka cijanacije i alkilacije.

186    Kao drugo, po mišljenju tužitelja, čak i da je tijekom trajanja spornih sporazuma postojao komercijalno isplativ postupak proizvodnje generičkog citaloprama, koji nije predstavljao povredu (što nije bio slučaj), proizvođači generičkih lijekova ne bi bili u stanju na taj postupak prijeći tijekom mjeseci obuhvaćenih spornim sporazumima ili, u najmanju ruku, ne bi bili u stanju to učiniti „dovoljno brzo” da bi prijetnja potencijalnog ulaska na tržište tijekom trajanja tih sporazuma predstavljala djelotvorno konkurentsko ograničenje.

187    Za takav prelazak morala bi se tražiti veća izmjena, poznata kao „tip II”, u smislu članka 3. Uredbe Komisije (EZ) br. 541/95 od 10. ožujka 1995. o razmatranju izmjena uvjeta odobrenja za stavljanje u promet koje dodjeljuje nadležno tijelo države članice [neslužbeni prijevod] (SL 1995., L 55, str. 7.), a to je postupak koji se, u slučaju promjene proizvođača AFS‑a, koristi za izmjenu postojećeg MA‑a. Izmjenu tipa II je najteže pribaviti; mora se provesti postupak ekvivalentan onome koji se primjenjuje u pogledu novog zahtjeva za MA. Taj postupak može ukupno trajati i do 19 mjeseci. Nadalje, osim vremena potrebnog za pribavljanje takve izmjene, tu je i vrijeme potrebno za istraživanje i razvoj novog postupka, podnošenje zahtjeva za registraciju lijeka među one za koje se dobiva povrat troškova, stjecanje takve registracije te vrijeme potrebno kako bi se lijek proizveo i počeo prodavati.

188    Komisija osporava te argumente.

189    Kao prvo, tužitelji pogrešno tvrde da nijedan komercijalno isplativ postupak koji ne predstavlja povredu ne bi omogućio ulazak na tržište tijekom trajanja spornih sporazuma.

190    Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 150. pobijane odluke, i sam je Lundbeck prvotno izjavio, u odgovoru na Komisijine zahtjeve za pružanje informacija koji su prethodili obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, da su proizvođači generičkih lijekova mogli generički citalopram proizvesti uporabom postupaka opisanih u izvornim patentima (odnosno, postupcima cijanacije i alkilacije) ili osmišljavanjem nove vrste postupka, što je značilo da njegovi patenti nisu mogli u potpunosti spriječiti tržišno natjecanje s proizvođačima generičkih lijekova.

191    Osim toga, sam je Lundbeck potvrdio da njegovi novi patenti za postupak nisu mogli blokirati sve mogućnosti ulaska na tržište, iako se čini da su se postupci temeljeni na kristalizaciji činili najučinkovitijima. Tako je Komisija u uvodnoj izjavi 163. pobijane odluke istaknula, kao primjer, da je društvo Niche Generics Ltd ušlo na tržište tako što je ishodilo utvrđenje da generički citalopram koji je isporučivao drugi indijski proizvođač AFS‑a, Sekhsaria, nije predstavljao povredu. Također, iz dokaza koji se spominju u uvodnoj izjavi 634. pobijane odluke vidljivo je da su u ožujku 2002. Lunbeckovi stručnjaci za patente izjavili da „je [bilo] moguće proizvesti [AFS] koji vrlo vjerojatno ne bi zahtijevao kristalizaciju slobodne baze”, odnosno, koji se ne bi temeljio na Lundbeckovom patentu za kristalizaciju. Potpredsjednik Lundbecka je u medijskoj objavi od 9. studenoga 2002. izjavio da „bi bilo naivno misliti da proizvođači generičkih lijekova ne mogu proizvesti Cipramil bez povrede našeg patenta” (uvodna izjava 634. pobijane odluke).

192    Unatoč tomu, tužitelji navode da nikada nisu priznali da bi se za ulazak na tržište citaloprama mogli upotrijebiti drugi postupci, bez povrede njihovih patenata ili sa sigurnim lijekovima proizvedenima na industrijskoj razini.

193    Međutim, valja podsjetiti, kao prvo, da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nijedan sud u EGP‑u nije donio odluku o povređujućoj naravi proizvoda koje su razvili proizvođači generičkih lijekova (vidjeti točku 146. ove presude). Stoga, tužitelji ne mogu valjano tvrditi da su generički lijekovi koje su razvili proizvođači generičkih lijekova povređivali njihove patente za postupak, s obzirom na to da su u vrijeme sklapanja spornih sporazuma predstavljali, u najgorem slučaju, potencijalnu povredu.

194    Kao drugo, kako Komisija ističe, tvrdnja da nije bilo moguće na industrijskoj razini razviti nepovređujuću verziju generičkog citaloprama nije potkrijepljena činjenicama. Mora se imati na umu da je bilo koji proizvođač AFS‑a mogao upotrijebiti izvorne postupke cijanacije i alkilacije, objavljene s patentom za Lundbeckov AFS citalopram koji je istekao (točka 16. ove presude). Tako se iz uvodne izjave 158. pobijane odluke može vidjeti da je Lundbeckov zastupnik, u okviru parnice Lagap kojase odnosila na Matrixov citalopram, priznao da se postupci iz izvornih patenata mogu gospodarski razviti, pri čemu nije naveo nikakve rokove u tom pogledu, da to ovisi o načinu na koji se cijanacija vršila te da je Matrix cijanaciju „vršio učinkovitije nego što smo očekivali”, što pokazuje da je bilo moguće generički citalopram proizvesti na industrijskoj razini upotrebom Lundbeckovih izvornih patenata.

195    U svakom slučaju, u pobijanoj odluci je dostatno dokazano da je svaki od proizvođača generičkih lijekova imao, ili je mogao u dovoljno kratkom roku osigurati, generičku verziju citaloprama dobivenu postupcima za koje se u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije smatralo da povređuju ijedan Lundbeckov patent. 

196    Tako se Natcov citalopram, koji je koristio Merck (GUK), dobivao postupcima obuhvaćenima Lundbeckovim izvornim patentima, koji su bili istekli, ili drugim postupcima obuhvaćenima patentima koji su također bili istekli (uvodne izjave 228. i 281. pobijane odluke). Ugovorom o isporuci sklopljenom između Merck (GUK)-a i Schweizerhalla bilo je izričito predviđeno da Natcov AFS, prema njihovim saznanjima, nije predstavljao povredu (uvodna izjava 235. pobijane odluke). Osim toga, mora se istaknuti da u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, 24. siječnja 2002., patent za kristalizaciju još nije bio priznat, ni u Ujedinjenoj Kraljevini niti igdje drugdje u EGP‑u (vidjeti točku 20. ove presude). Stoga, pitanje je li Natcov postupak predstavljao povredu patenta za kristalizaciju bilo je samo hipotetsko u vrijeme sklapanja tog sporazuma. Točno je da je EPO, u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za EGP, već bio priznao Lundbeckov patent za kristalizaciju, ali nipošto nije bilo sigurno da je Natcov AFS predstavljao povredu ili da bi se valjanost patenta potvrdila u slučaju parnice (vidjeti točku 122. ove presude).

197    Osim toga, čak i da je Lundbeck podnio tužbe zbog povrede protiv Merck (GUK)-a i da se za proizvode potonjeg utvrdilo da predstavljaju povredu, Merck (GUK) bi svejedno bio u mogućnosti iz drugih izvora u razumnom roku nabaviti citalopram za koji se nije smatralo da predstavlja povredu. Iako je Merck (GUK) sklopio sa Schweizerhallom ugovor o isporuci za razdoblje od osam godina, taj se ugovor temeljio na pretpostavci da Natcov proizvod nije predstavljao povredu (uvodna izjava 235. pobijane odluke), što znači da bi Merck (GUK) vjerojatno bio u mogućnosti raskinuti taj ugovor u slučaju povrede, bilo na temelju izričitih odredbi tog ugovora, bilo na temelju njemačkog prava, koje se primjenjivalo na taj ugovor. Vidljivo je, među ostalim iz uvodnih izjava 248. i 351. pobijane odluke, da su na tržištu postojali drugi izvori generičkog citaloprama, kojih je Merck (GUK) bio svjestan zahvaljujući, među ostalim, Mercku dura GmbH, Merckovom društvu kćeri sa sjedištem u Njemačkoj. U svakom slučaju, čak i da je Merck (GUK) na temelju ugovora sa Schweizerhallom bio obvezan koristiti Natca kao svojeg isključivog dobavljača i da je generički citalopram koji je potonji proizvodio predstavljao povredu patenta za kristalizaciju, moguće je da bi Natco bio u stanju proizvesti AFS citalopram putem drugih postupaka, koji nisu predstavljali povredu, kako je Komisija ispravno istaknula u uvodnoj izjavi 746. pobijane odluke.

198    Što se tiče generičkog citaloprama koji je Tiefenbacher isporučivao Arrowu i Alpharmi, mora se istaknuti da je Tiefenbacher, iako se taj generički citalopram prvotno proizvodio uporabom Ciplinog prvotnog postupka (u daljnjem tekstu: Ciplin postupak I.), u vezi kojeg je postojao rizik od povrede, lako mogao prijeći na Matrixov citalopram, koji se prvotno proizvodio na temelju Matrixovog prvotnog postupka (u daljnjem tekstu: Matrixov postupak I.), a kasnije na temelju Matrixovog novog postupka (u daljnjem tekstu: Matrixov postupak II.). Valja podsjetiti da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nijedan sud u EGP‑u nije za Ciplin postupak I. i Matrixov postupak I. utvrdio da predstavljaju povredu (točka 146. ove presude).

199    Što se tiče Matrixovog postupka II., koji se koristio za proizvodnju generičkog citaloprama koji su Arrow i Alpharma mogli nabaviti i od Tiefenbachera, iz uvodnih izjava 154., 155., 421. i 674. te iz bilješke br. 1828 pobijane odluke proizlazi da je taj postupak razvijen još u svibnju 2002. kako bi se smanjio rizik od mogućnosti da Matrixov citalopram povrijedi patent za kristalizaciju. Lundbeck je u okviru parnice Lagap, nakon što su izvršene pretrage Matrixovih prostora u Indiji, priznao da Matrixov postupak II. nije povređivao njegove patente. U skladu s tim, kako Komisija ispravno ističe, bespredmetno je da su neki nacionalni sudovi prije tog priznanja uvažili Lundbeckove zahtjeve za privremene mjere u vezi tog postupka. Isto tako, nikakav se zaključak ne može izvesti iz činjenice da je Tiefenbacheru, kako bi osigurao da njegov MA obuhvaća i Matrixov postupak II., bilo dovoljno da podnese zahtjev za manju izmjenu (tip 1), u smislu članka 3. Uredbe br. 541/95 (u daljnjem tekstu: izmjena tipa I), a takvi se zahtjevi podnose, među ostalim, radi izmjene postojećeg MA‑a ako dođe do promjene postupka istog proizvođača AFS‑a. Ta okolnost ne dovodi u pitanje Lundbeckovo priznanje, u parnici Lagap, da taj postupak, kojeg je, uostalom, nekoliko proizvođača generičkih lijekova kasnije koristilo bez Lundbeckove reakcije, nije predstavljao povredu.

200    Slično vrijedi i u pogledu novog postupka koji je Cipla koristila za proizvodnju generičkog citaloprama (u daljnjem tekstu: Ciplin postupak II.), koji se također, načelno, mogao nabaviti od Tiefenbachera. Komisija je, osobito u uvodnoj izjavi 898. pobijane odluke, pokazala da je taj postupak, razvijen tijekom trajanja spornih sporazuma, bio potencijalno nepovređujuć te da je bio predmet zahtjeva za izmjenu MA‑a tipa I iz rujna 2002. Stoga su se Arrow i Alpharma mogli odlučiti prodavati citalopram proizveden tim postupkom, kao što je to društvo Neolab učinilo, čemu se Lundbeck ne bi mogao učinkovito suprotstaviti, kako je Komisija istaknula u bilješci br. 1671 pobijane odluke.

201    Naposljetku, što se tiče postupka koji je Ranbaxy koristio, treba istaknuti da je Lundbeck, čak i nakon što je promotrio Ranbaxyjeve prikaze kemijskih reakcija, htio s njim sklopiti sporazum o plaćanjima u zamjenu za neulazak na tržište, umjesto da od nacionalnih sudova traži izdavanje sudskih naloga. Iz toga proizlazi, kako je vidljivo iz uvodnih izjava 564. i 1109. pobijane odluke, da Lundbeck nije bio siguran je li AFS proizveden tim postupkom predstavljao povredu. Osim toga, kako je Komisija istaknula, među ostalim u uvodnoj izjavi 1105. pobijane odluke, Ranbaxy je tvrdio, i u pogledu Lundbecka i u pogledu proizvođača generičkih lijekova koji su bili potencijalno zainteresirani za kupnju Ranbaxyjevog AFS‑a, da taj AFS nije predstavljao povredu.

202    Nadalje, valja podsjetiti da bi proizvođači generičkih lijekova, čak i da su proizvodi koje su ti proizvođači prodavali povređivali neki od Lundbeckovih patenata, što u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije bilo utvrđeno, imali i mogućnost osporiti valjanost tih patenata pred nadležnim sudovima (vidjeti točku 122. ove presude).

203    Kao drugo, mora se odbiti argument tužitelja da je Komisija trebala dokazati da bi do prelaska na drugi proizvodni postupak ili na drugog proizvođača AFS‑a doista došlo tijekom trajanja spornih sporazuma. Kako bi utvrdila postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između proizvođača generičkih lijekova i Lundbecka, Komisija je samo morala dokazati da su ti proizvođači u vrijeme sklapanja spornih sporazuma imali stvarne i konkretne mogućnosti da na tržište uđu u dovoljno kratkom roku kako bi stvorili djelotvoran konkurentski pritisak na Lundbecka. Komisija nije morala dokazati da bi ti proizvođači tijekom trajanja spornih sporazuma nedvojbeno osigurali gospodarski isplativ i nepovređujuć postupak, već samo da su u vrijeme njihovog sklapanja imali stvarne i konkretne mogućnosti u tom pogledu i da te mogućnosti nisu bile samo teoretske.

204    Tužitelji ne osporavaju da su proizvođači generičkih lijekova u slučaju povećanog rizika od povrede mogli izmijeniti postojeći MA ili prijeći na drugog proizvođača AFS‑a, ali ističu da je to moglo trajati nekoliko mjeseci, ili čak i dulje od trajanja spornih sporazuma. Međutim, tužitelji ne mogu od Komisije zahtijevati da dokaže što bi se dogodilo da nije bilo spornih sporazuma, s obzirom na to da su proizvođači generičkih lijekova, u vrijeme sklapanja tim sporazuma, imali na raspolaganju brojne mogućnosti ulaska na tržište. Mogućnost izmjene postojećeg MA‑a ili nabave AFS‑a od drugog dobavljača nije bila samo teoretska, kako u pogledu svakog pojedinog proizvođača generičkih lijekova potvrđuju dokazi navedeni u pobijanoj odluci (vidjeti šesti do devetog dijela u nastavku). I sami su tužitelji priznali, primjerice, da je Tiefenbacher, djelujući u svojstvu posrednika za Arrow i Alpharmu, za samo dva i pol mjeseca u Nizozemskoj ishodio izmjenu svojeg MA‑a izdanog za Matrixov citalopram (uvodna izjava 418. pobijane odluke).

205    U svakom slučaju, ta mogućnost vjerojatno nije ni bila potrebna većini proizvođača generičkih lijekova za ulazak na tržište, a još manje za stvaranje Lundbecku konkurentskog pritiska, s obzirom na to da su u vrijeme sklapanja spornih sporazuma već poduzimali potrebne mjere te da su, u određenim slučajevima, već imali MA za ulazak na tržište s generičkim citalopramom svojeg dobavljača (ili vlastitim citalopramom, kada je riječ o Ranbaxyju), koji nijedan sud do tada nije proglasio povređujućim. Osim toga, kako je već navedeno u točki 181. ove presude, sama činjenica da je Lundbeck odlučio sklopiti sporazume s proizvođačima generičkih lijekova predstavlja važnu naznaku o tome da je te proizvođače smatrao potencijalnom prijetnjom koja stvara konkurentski pritisak na njegov položaj na tržištu.

206    Stoga se i peti dio mora odbiti.

H –  Šesti dio, u kojem se navodi da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije postojalo potencijalno tržšno natjecanje između Lundbecka i Merck (GUK)-a

207    Tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno da je Merck (GUK) u vrijeme navodne povrede bio Lundbeckov potencijalni konkurent u Ujedinjenoj Kraljevini i, mutatis mutandis, u EGP‑u.

208    Po njihovom mišljenju, iako namjera GUK‑a da uđe na tržište može biti relevantna, ključan kriterij je pitanje je li on doista mogao ući na tržište. U pobijanoj se odluci zanemaruje činjenica da je Merck (GUK) imao pristup samo Natcovom citalopramu, koji je predstavljao povredu Lundbeckovog patenta za kristalizaciju, što znači da nije mogao zakonito ući na tržište.

209    Osim toga, u uvodnoj izjavi 754. pobijane odluke pogrešno je zaključeno, na temelju dokumenata iz razdoblja kada su sporni sporazumi sklopljeni, da je Merck (GUK) bio veoma siguran u svoj položaj u pogledu patenta. Tužitelji tvrde da je Komisija selektivno citirala navedene dokumente te ih izvlačila izvan konteksta.

210    Nadalje, tužitelji tvrde da Merck (GUK) nije bio Lundbeckov potencijalni konkurent, jer tijekom trajanja spornih sporazuma nije mogao prijeći na druge AFS‑ove proizvedene putem postupaka koji nisu predstavljali povredu. Nijedan drugi komercijalno isplativ i nepovređujući generički proizvod nije postojao 2003. U svakom slučaju, da je Merck (GUK) nabavio citalopram od trećih strana, pod pretpostavkom da je mogao prijeći na druge proizvođače nepovređujućeg AFS‑a, povrijedio bi članak 1.3. svojeg ugovora sa Schweizerhallom, u kojem je bilo predviđeno da će Merck (GUK) sve svoje godišnje potrebe za AFS‑om citalopramom zadovoljavati kod Schweizerhalla (uvodna izjava 235. pobijane odluke).

211    Naposljetku, tužitelji navode da u pobijanoj odluci nisu navedeni razlozi na temelju kojih je u istoj zaključeno da je Merck (GUK) u vrijeme navodne povrede bio Lundbeckov potencijalni konkurent u EGP‑u (isključujući Ujedinjenu Kraljevinu). Budući da je Komisija u pobijanoj odluci iznos novčane kazne izračunala na temelju prodaja citaloprama ostvarenih u čitavom EGP‑u, taj je čimbenik sam po sebi dovoljan da pobijanu odluku učini nevaljanom.

212    Što se tiče prodaja citaloprama ostvarenih u Švedskoj preko NM Pharme (uvodne izjave 836. do 838. pobijane odluke), na temelju kojih je Komisija zaključila da je Merck (GUK) bio ozbiljan potencijalni konkurent, uključujući i na drugim tržištima u EGP‑u (uvodna izjava 840.), tužitelji tvrde da činjenica da su odlučili selektivno pokrenuti parnice u Švedskoj, ne pokrenuvši pritom postupak protiv NM Pharme, ne dokazuje da je Merck (GUK) bio u stanju ući na druga tržišta u EGP‑u ili da je imao stvarne i konkretne mogućnosti da to učini. U pobijanoj odluci nije dostatno pravno dokazano da je Merck (GUK) bio Lundbeckov stvarni ili potencijalni konkurent u svim državama EGP‑a, s obzirom na to da je prije sklapanja sporazuma GUK za EGP samo u Švedskoj imao MA. Merck (GUK) je MA u Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Španjolskoj pribavio tek nakon isteka sporazuma GUK za EGP, a drugdje je to uspio dok je taj sporazum bio na snazi.

213    Komisija osporava te argumente.

214    Prije razmatranja argumenata tužitelja prikladno je kratko se podsjetiti na ocjenu koju je Komisija u pobijanoj odluci provela u pogledu potencijalnog tržišnog natjecanja između Merck (GUK)-a i Lundbecka. Komisija je u tom pogledu pravila razliku između, s jedne strane, prevladavajuće situacije u Ujedinjenoj Kraljevini u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu te, s druge strane, prevladavajuće situacije u EGP‑u u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za EGP.

1.     Situacija u Ujedinjenoj Kraljevini

215    Što se tiče, kao prvo, situacije s tržišnim natjecanjem u Ujedinjenoj Kraljevini, Komisija je zaključila da je do 24. siječnja 2002., datuma na koji je potpisan sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, Lundbeck bio jedini poduzetnik koji je prodavao citalopram u Ujedinjenoj Kraljevini. Lundbeckovi izvorni patenti istekli su 5. siječnja 2002. u Ujedinjenoj Kraljevini. Stoga je tržište citaloprama u Ujedinjenoj Kraljevini otada bilo načelno otvoreno generičkim proizvodima, pod uvjetom da su ispunjavali zakonske zahtjeve u pogledu kvalitete, sigurnosti i djelotvornosti, što se potvrđuje s MA‑om. U skladu s tim, poduzetnike koji su proizvodili ili namjeravali prodavati generičke proizvode s citalopramom u Ujedinjenoj Kraljevini, te koji su imali realnu šansu nabave generičkog citaloprama i dobivanja MA‑a u bliskoj budućnosti, moglo se smatrati Lundbeckovim potencijalnim konkurentima. Ulazak generičkih proizvoda na tržište, osobito od strane nekoliko proizvođača generičkih lijekova istovremeno, vjerojatno bi rezultiralo intenzivnim natjecanjem u cijenama koje bi brzo i značajno smanjilo cijene citaloprama (uvodna izjava 738. pobijane odluke).

216    Merck (GUK), nakon što je obavijestio Lundbeck o svojoj namjeri ulaska na tržište citaloprama, bio je prvi proizvođač generičkih lijekova koji je dobio MA za tržište Ujedinjene Kraljevine, 9. siječnja 2002. Merck (GUK) je tijekom tog razdoblja stvorio zalihu od 8 milijuna tableta citaloprama proizvedenih od Natcovog AFS‑a, koje su bile spremne za prodaju u Ujedinjenoj Kraljevini (uvodna izjava 741. pobijane odluke).

217    Nakon što je 24. siječnja 2002. s Lundbeckom sklopio sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, Merck (GUK) je odustao od stavljanja generičkog citaloprama na tržište do isteka trajanja tog sporazuma, a njegov je istek prvotno bio planiran za srpanj 2003. Unatoč tomu, Merck (GUK) je između 1. i 4. kolovoza 2003., prije nego što je sporazum 6. kolovoza 2003. drugi put produljen, ipak prodavao generički citalopram u Ujedinjenoj Kraljevini, a vrijednost tih prodaja iznosila je 3,3 milijuna britanskih funti (uvodna izjava 742. pobijane odluke).

218    Komisija je u uvodnoj izjavi 743. pobijane odluke zaključila da su te činjenice predstavljale dostatan dokaz da je Merck (GUK) imao stvarne i konkretne mogućnosti da u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu uđe na tržište citaloprama u Ujedinjenoj Kraljevini. Osim toga, po mišljenju Komisije, činjenica da je Merck (GUK) nakratko, u kolovozu 2003., doista ušao na tržište predstavljala je dostatan dokaz da su Merck (GUK) i Lundbeck bili potencijalni konkurenti u vrijeme kada su, u siječnju 2002., sporni sporazumi sklopljeni. Nadalje, sama činjenica da je Lundbeck na temelju tih sporazuma odlučio Merck (GUK)-u prenijeti značajnu vrijednost predstavljala je dostatan dokaz da je Lundbeck smatrao Merck (GUK) potencijalnim konkurentom, koji je u vrijeme sklapanja spornih sporazuma imao mogućnost ulaska na tržište te je predstavljao prijetnju njegovom tržišnom položaju.

219    Unatoč tomu, tužitelji ne smatraju da su ti čimbenici dostatan dokaz postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja između njih i Merck (GUK)-a te tvrde da je Komisija prije svega trebala dokazati sposobnost Merck (GUK)-a da uđe na tržište, a ne uzimati u obzir njegove namjere u tom pogledu. Također dovode u pitanje različite navode koje je Komisija koristila u pobijanoj odluci koji su, po njihovom mišljenju, izvučeni izvan konteksta te koji nisu mogli dokazati da Natcov AFS nije povređivao nijedan Lundbeckov patent, a osobito patent za kristalizaciju.

220    Međutim, dovoljno je navesti da se Komisija za utvrđivanje potencijalnog tržišnog natjecanja između Merck (GUK)-a i Lundbecka nije oslanjala isključivo na njihove subjektivne ocjene, već se pozivala i na objektivne elemente, kao što je činjenica da je Merck (GUK), u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, već bio sklopio ugovor o isporuci sa Schweizerhallom, kako bi nabavio Natcov citalopram, da je već stvorio veliku zalihu generičkog citaloprama te da je 9. siječnja 2002. pribavio MA u Ujedinjenoj Kraljevini.

221    Kao prvo, tužitelji ipak tvrde da Merck (GUK) ne bi bio u stanju bez povrede njihovih patenata staviti svoje generičke proizvode na tržište. Međutim, to je ponovno njihova subjektivna ocjena, s obzirom na to da u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu nijedan sud u EGP‑u nije bio utvrdio da je Natcov AFS, koji je Merck (GUK) koristio za proizvodnju svojeg generičkog citaloprama, povređivao Lundbeckove patente. Osim toga, Lundbeckov patent još nije bio priznat u Ujedinjenoj Kraljevini u vrijeme sklapanja tog sporazuma. Naposljetku, valja podsjetiti da Merck (GUK) nije morao dokazati da njegovi proizvodi nisu predstavljali povredu kako bi ih mogao prodavati u Ujedinjenoj Kraljevini (vidjeti točku 122. ove presude). U najgorem slučaju, preuzimao je rizik od mogućih Lundbeckovih zahtjeva za sudske naloge ili tužbi zbog povrede, pri čemu, međutim, nipošto nije bio siguran da će potonji s njima uspjeti, s obzirom na to da je povrede patenata za postupak bilo, prema Lundbeckovim vlastitim procjenama, izrazito teško dokazati (uvodna izjava 629. pobijane odluke). Osim toga, u slučaju parnice, mogao je protutužbom osporiti valjanost Lundbeckovih patenata (vidjeti točku 122. ove presude).

222    Nasuprot tvrdnjama tužitelja, Komisija nije bila dužna sa sigurnošću dokazati da bi Merck (GUK) tijekom trajanja sporazuma ušao na tržište s AFS‑om koji nije povređivao nijedan Lundbeckov patent. Komisija je morala dokazati samo da je Merck (GUK) u vrijeme sklapanja spornih sporazuma imao stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište i da te mogućnosti nisu bile samo teoretske, nego da su pokazivale stvarnu sposobnost ulaska u dovoljno kratkom roku čime bi se Lundbecku stvorio konkurentski pritisak.

223    S obzirom na čimbenike navedene u uvodnoj izjavi 738. i pratećim uvodnim izjavama pobijane odluke, koji su sažeti u točkama 215. do 218. ove presude, tužitelji ne mogu valjano tvrditi da Komisija to nije uspjela. Činjenica da je Merck (GUK) u kolovozu 2003., smatrajući da uvjeti njegovog sporazuma s Lundbeckom više nisu bili dovoljno dobri, nakratko ušao na tržište sa svojim generičkim proizvodima (uvodna izjava 755. pobijane odluke) jasno pokazuje da je Merck (GUK) bio u najmanju ruku Lundbeckov potencijalni konkurent u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu. Ako bi se argument tužitelja prihvatio, to bi značilo da se Merck (GUK), čak ni tada, nije mogao smatrati Lundbeckovim potencijalnim konkurentom jer nije bilo utvrđeno da njegovi proizvodi nisu povređivali nijedan Lundbeckov patent, iako je u Ujedinjenoj Kraljevini prodao tablete u iznosu od 3,3 milijuna britanskih funti. Jasno je da se takvi argumenti ne mogu prihvatiti. Naposljetku, činjenica da je Lundbeck odlučio sklopiti sporazum s Merck (GUK)-om, kako bi odgodio ulazak potonjeg na tržište, također pokazuje da je Merck (GUK) smatrao prijetnjom koja je u vrijeme sklapanja tog sporazuma mogla stvoriti konkurentski pritisak na tržištu citaloprama (vidjeti točku 103. ove presude).

224    Kao drugo, što se tiče argumenata tužitelja da Merck (GUK) tijekom trajanja spornih sporazuma ne bi mogao prijeći na drugog proizvođača AFS‑a, mora se istaknuti da su takvi argumenti, s obzirom na navedeno, bespredmetni, iz razloga što Komisija nije bila obvezna sa sigurnošću dokazati da bi Merck (GUK) ušao na tržište s nepovređujućim AFS‑om kako bi ga smatrala Lundbeckovim potencijalnim konkurentom u vrijeme sklapanja tih sporazuma. U svakom slučaju, kako Komisija ispravno ističe, ugovor o isporuci koji je Merck (GUK) sklopio sa Schweizerhallom temeljio se na pretpostavci da Natcov AFS nije povređivao nijedan Lundbeckov patent nakon isteka njegovih izvornih patenata. Stoga, u slučaju da se za proizvode Merck (GUK)-a, koji su se temeljili na Natcovom AFS‑u, utvrdilo da predstavljaju povredu, vrlo je vjerojatno da bi Merck (GUK) mogao raskinuti taj ugovor i nabaviti generički citalopram od nekog drugog dobavljača ili se dogovoriti sa Schweizerhallom kako bi nabavio generički citalopram koji nije proizveden povređujućim postupkom (točka 197. ove presude).

225    U skladu s tim, Komisija nije pogriješila zaključivši u pobijanoj odluci da je Merck (GUK) u vrijeme potpisivanja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu imao stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište citaloprama u Ujedinjenoj Kraljevini te da je, stoga, u to vrijeme bio, u najmanju ruku, Lundbeckov potencijalni konkurent. 

2.     Situacija u EGP‑u

226    Dalje, što se tiče situacije s tržišnim natjecanjem u EGP‑u, Komisija je u uvodnoj izjavi 827. i pratećim uvodnim izjavama iznijela razloge zbog kojih je zaključila da se Merck (GUK) mogao smatrati Lundbeckovim potencijalnim konkurentom u većini država EGP‑a. U vrijeme potpisivanja sporazuma, Merck (GUK) je sa Schweizerhallom sklopio ugovor o isključivoj isporuci koji se odnosio na Natcov AFS. Schweizerhall je na temelju tog ugovora postao glavni dobavljač Natcovog AFS‑a za nekoliko država EGP‑a (konkretno, za Belgiju, Njemačku, Španjolsku, Francusku, Italiju, Nizozemsku, Finsku, Švedsku i Norvešku), a Merck (GUK) je postao njegov „glavni klijent”, što znači da su potrebe Merck (GUK)-a za citalopramom imale prioritet (uvodna izjava 235. pobijane odluke).

227    U svibnju 2002., NM Pharma, Merck (GUK)-ov distributer za Švedsku, dobila je MA i ušla na švedsko tržište. NM Pharma je i u Norveškoj imala snažnu distribucijsku mrežu te je namjeravala svoj švedski MA upotrijebiti za stjecenje MA‑ova u Belgiji, Danskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Finskoj i Norveškoj, na temelju postupka uzajamnog priznavanja predviđenog Direktivom 2001/83. Merck (GUK) je pak, na temelju svojeg MA‑a za Ujedinjenu Kraljevinu, namjeravao slične MA‑ove pribaviti za Njemačku, Irsku, Grčku, Francusku, Italiju, Austriju i Portugal (uvodne izjave 829. i 830. pobijane odluke). Osim toga, u točki D preambule sporazuma GUK za EGP priznata je uloga Merck (GUK)-a kao potencijalnog konkurenta u EGP‑u (uvodna izjava 831. pobijane odluke).

228    Ti su čimbenici Komisiji omogućili da zaključi da su Merck (GUK) i Lundbeck bili u najmanju ruku potencijalni konkurenti u vrijeme kada je, u listopadu 2002., sporazum GUK za EGP potpisan. Merck (GUK) je nekoliko mjeseci prije potpisivanja sporazuma čak bio i Lundeckov stvarni konkurent preko svojeg distributera, NM Pharme. Osim toga, sama činjenica da je Lundbeck na temelju tog sporazuma pristao Merck (GUK)-u prenijeti značajnu vrijednost predstavlja dostatan dokaz da je Lundbeck smatrao Merck (GUK) potencijalnim konkurentom, koji je u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za EGP imao mogućnost ulaska na tržište te je predstavljao prijetnju Lundbeckovom tržišnom položaju (uvodna izjava 832. pobijane odluke).

229    Međutim, tužitelji ističu da su tržišta proizvoda poput citaloprama nacionalna po svojem opsegu te da je Komisija, stoga, trebala utvrditi jesu li Merck (GUK) i Lundbeck bili potencijalni konkurenti u svakoj pojedinoj državi EGP‑a, a ne proevesti jedinstvenu ocjenu za cijeli EGP. 

230    Međutim, mora se istaknuti da analiza koju je Komisija provela u uvodnim izjavama 827. do 840. pobijane odluke (vidjeti točke 226. do 228. ove presude) dovoljno uvjerljivo pokazuje da su se Merck (GUK) i Lundbeck u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu mogli smatrati potencijalnim konkurentima u cijelom EGP‑u. Činjenica da Merck (GUK) vrijeme sklapanja sporazuma GUK za EGP nije imao MA‑ove u svim državama EGP‑a, te da ih nije pribavio tijekom trajanja tog sporazuma, ne znači da u vrijeme njegovog sklapanja nije imao stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište u pojedinim državama EGP‑a.

231    Kako je Komisija pokazala u uvodnoj izjavi 827. i pratećim uvodnim izjavama pobijane odluke, Merck (GUK) je namjeravao iskoristiti postupak uzajamnog priznavanja iz Direktive 2001/83 kako bi, na temelju MA‑a koji je već imao u Ujedinjenoj Kraljevini i MA‑a svojeg distributera, NM Pharme, pribavio MA u Švedskoj (vidjeti točku 227. ove presude).

232    Nadalje, činjenica da se sporazum GUK za EGP odnosio na čitavo područje EGP‑a (uz iznimku Ujedinjene Kraljevine) predstavlja dostatan dokaz da je Lundbeck smatrao Merck (GUK) potencijalnom prijetnjom u pogledu čitavog tog područja te da je potonji imao stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište citaloprama, ako ne u svim državama EGP‑a, onda barem u većini njih (vidjeti uvodnu izjavu 827. i pratećim uvodnim izjavama pobijane odluke). Kako je Komisija navela u bilješci br. 1540 pobijane odluke, ona nije bila obvezna dokazati da bi Merck (GUK) tijekom trajanja sporazuma GUK za EGP nedvojbeno ušao na tržište u svakoj državi EGP‑a da tog sporazuma nije bilo. Nije moguće naknadno utvrditi datum na koji bi Merck (GUK) ušao na tržište u svakoj državi EGP‑a, s obzirom na to da je svrha i učinak sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu bio upravo prekid napora koje je Merck (GUK) ulagao u tom pogledu.

233    Osim toga, tim se argumentom ponovno zanemaruje razlika između stvarnog i potencijalnog tržišnog natjecanja; za potonje nije potrebno dokazati siguran ulazak na tržište, nego samo postojanje stvarnih i konkretnih mogućnosti u tom pogledu. Iz uvodnih izjava 328. i 347. pobijane odluke vidljivo je, među ostalim, da je Merck (GUK) u vrijeme sklapanja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu imao namjeru i sposobnost početi u dovoljno kratkom roku prodavati citalopram u EGP‑u te da je time stvarao Lundbecku konkurentski pritisak.

234    U svakom slučaju, iz pobijane odluke je vidljivo da je Komisija razlike između država EGP‑a uzela u obzir kada su one bile relevantne za ocjenu postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja na tom području. Tako je Komisija u uvodnoj izjavi 827. pobijane odluke spomenula, među ostalim, da je Lundbeckov patent za AFS samo u Austriji istekao u travnju 2003., što nije bio slučaj u drugim državama EGP‑a. Komisija je, u uvodnim izjavama 326., 347. i 827. do 830. pobijane odluke, razmotrila i situacije u pogledu MA‑ova u različitim državama EGP‑a.

235    Što se tiče argumenta tužitelja da bi oni protiv NM Pharme zasigurno pokrenuli parnicu, dovoljno je reći da ta tvrdnja nije potkrijepljena činjenicama, s obzirom na to da je NM Pharma gotovo pet mjeseci već bila na švedskom tržištu te je na istom ostvarivala „vrlo ohrabrujuće” prodaje (uvodna izjava 325. pobijane odluke), a da Lundbeck pritom nije protiv nje pokrenuo nikakvu parnicu.

236    Stoga, šesti dio se mora odbiti.

I –  Sedmi dio, u kojem se navodi da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije postojalo potencijalno tržišno natjecanje između Lundbecka i Arrowa

237    Tužitelji tvrde da Arrow u vrijeme sklapanja sporazumâ Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu i Dansku nije bio potencijalni konkurent tužiteljima.

238    Što se tiče Ujedinjene Kraljevine, tužitelji navode, kao prvo, da Arrow do srpnja 2002. nije imao MA te da se, osim toga, taj MA odnosio na Ciplin i Matrixov AFS, koji se dobivao putem izvornih proizvodnih postupaka, Ciplinog postupka I. i Matrixovog postupka I., koji su, po mišljenju tužitelja, povređivali patent za kristalizaciju. Nema dokaza da je Arrow imao realnu šansu ishoditi proglašenje tog patenta nevaljanim. Nadalje, Arrow se nije mogao pozivati na Ciplinu suradnju kako bi dokazao da povrede nije bilo.

239    Osim toga, Arrow nije imao stvarne i konkretne mogućnosti prelaska na AFS‑ove koji su se proizvodili putem Ciplinog postupka II. i Matrixovog postupka II, niti mogućnost prelaska na Ranbaxyjev citalopram koji, osim što je povređivao patente za postupke sa spojevima amida, odnosno joda, nije bio obuhvaćen MA‑om.

240    Kao treće, tužitelji se pozivaju na presudu koju je 23. listopada 2001. donio High Court of England and Wales, Chancery Division (Visoki sud Engleske i Walesa, odjel za imovinskopravne sporove) u predmetu Smithkline Beecham Plc/Generics (UK) Ltd (25(1) I. P. D. 25005; u daljnjem tekstu: presuda Paroxetine), iz koje, po njihovom mišljenju, proizlazi da proizvođač generičkih lijekova ne može ući na tržište prije nego što dokaže da njegov proizvod ne predstavlja povredu, što Arrow nije dokazao.

241    Kao četvrto, činjenica da su tužitelji pristali sklopiti sporazume s Arrowom, na temelju kojih su se obvezali Arrowu izvršiti plaćanja, ne znači da su Arrow smatrali potencijalnim konkurentom, nego da su se bojali da će povrijediti njihove patente.

242    Što se tiče Danske, tužitelji upućuju na većinu argumenata iznesenih u vezi Ujedinjene Kraljevine, dodajući da je Arrow na dansko tržište ušao tek 2005. te da su tijekom trajanja sporazuma Arrow za Dansku izdani sudski nalozi protiv nekoliko proizvođača generičkih lijekova koji su pokušali u toj državi članici prodavati generički citalopram.

243    Komisija osporava sve navedene argumente.

1.     Situacija u Ujedinjenoj Kraljevini

244    Prikladno je najprije razmotriti argument tužitelja koji se odnosi na navodno nepostojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između njih i Arrowa u vrijeme sklapanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu.

245    Što se tiče argumenata tužitelja o tome da Arrow navodno nije mogao na tržište ući s Ciplinim ili Matrixovim citalopramom potrebno je istaknuti sljedeće.

246    Kao prvo, Komisija je u uvodnim izjavama 375. i 878. pobijane odluke zaključila da je Arrow 22. svibnja 2001. sklopio sporazum s Tiefenbacherom kako bi kupio, s jedne strane, MA‑ove koje je Tiefenbacher u pogledu generičkog citaloprama zatražio u nekoliko država EGP‑a te, s druge strane, tablete tog lijeka koji se proizvodio iz Ciplinog ili Matrixovog AFS‑a. 

247    Kao drugo, Komisija je u uvodnim izjavama 379. i 878. pobijane odluke istaknula da je Arrow 10. rujna 2001. od Tiefenbachera naručio tablete citaloprama u vrijednosti od 2,8 milijuna njemačkih maraka, dio kojih je primio u studenome 2001., a dio u drugom tjednu siječnja 2002. Te su tablete razvijene na temelju Ciplinog AFS‑a, proizvedenog putem Ciplinog postupka I.

248    Kao treće, iz uvodne izjave 382. pobijane odluke vidljivo je da je 14. prosinca 2001. održan sastanak između Arrowa i Tiefenbachera. Iz bilješki s tog sastanka, koje su tužitelji predočili Općem sudu, proizlazi da je Tiefenbacher smatrao da bi citalopram proizveden na temelju Ciplinog postupka I. mogao povrijediti patent za kristalizaciju, ako bi se isti priznao u Ujedinjenoj Kraljevini, iako je Cipla tvrdila da je njezin postupak bio jedan od onih na koje su se odnosili izvorni patenti. Te bilješke također pokazuju da je Arrow htio pripremiti strategiju obrane u pogledu zahtjeva za sudske naloge koje bi Lundbeck podnio pred nadležnim sudovima kako bi se suprotstavio ulasku Arrowa na tržište Ujedinjene Kraljevine. Osim toga, u poruci elektroničke pošte koja je priložena tim bilješkama spominje se činjenica da je zaposlenik Arrowa proučio Ciplin postupak I. i Matrixov postupak I. te da je zaključio da, kako se činilo, nisu povređivali patent za kristalizaciju.

249    Kao četvrto, u skladu s uvodnom izjavom 383. pobijane odluke, Arrow je 21. prosinca 2001. od Tiefenbachera kupio zahtjev za MA koji je Tiefenbacher ranije podnio nadležnim tijelima u Ujedinjenoj Kraljevini. Taj je zahtjev, koji se, u skladu s postupkom uzajamnog priznavanja iz članka 18. Direktive 2001/83, temeljio na MA‑u koji je Tiefenbacher već pribavio u Nizozemskoj, odobren u srpnju 2002., nakon što je odbijena tužba koju je Lundbeck protiv tog MA‑a podnio u Nizozemskoj. U tom se pogledu mora istaknuti, kako je Komisija spomenula u uvodnoj izjavi 882. pobijane odluke, da potencijalno tržišno natjecanje počinje prije izdavanja MA‑a (točke 92. do 94. ove presude) te da je taj MA, u svakom slučaju, izdan tijekom trajanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu.

250    Kao peto, Komisija je u uvodnoj izjavi 387. pobijane odluke naglasila činjenicu da je Cipla, u poruci elektroničke pošte koju je 15. siječnja 2002. poslala Arrowu, navela da je bila spremna Arrowu pružiti potporu u bilo kojoj potencijalnoj parnici s Lundbeckom, iako je htjela potrebne informacije pružiti izravno nadležnim tijelima, a ne prvo Arrowu ili Tiefenbacheru. Stoga je nevažno da Cipla, kako je navedeno u poruci elektroničke pošte od 11. siječnja 2002., spomenutoj u uvodnoj izjavi 385. pobijane odluke, nije htjela pružiti dodatne informacije o svojem postupku.

251    Kao šesto, iz uvodne izjave 389. pobijane odluke vidljivo je da je Arrow porukom elektroničke pošte od 22. siječnja obavijestio tužitelje, kao odgovor na upozorenje koje je dan prije primio od njih primio, da smatra da ne povređuje njihove patente.

252    Kao sedmo, društvo kći Arrowa, Resolution Chemicals, je u poruci elektroničke pošte od 23. siječnja 2002., koja je navedena u uvodnim izjavama 390., 880. i 887. te koja je bila poslana jednom trećem proizvođaču AFS‑a citaloprama, navelo da će „[sljedeći] tjedan pustiti [svoj proizvod] u prodaju u Ujedinjenoj Kraljevini”. Resolution Chemicals je u toj poruci elektroničke pošte ujedno izrazio interes za AFS tog dobavljača, kao drugog izvora AFS‑a.

253    Kao osmo, valja podsjetiti da Arrow u sedmoj uvodnoj izjavi u preambuli sporazuma Arrow UK nije naveo da je povrijedio Lundbeckove nove patente, već je samo istaknuo da tu optužbu ne može opovrgnuti nijednim „čvrstim nepobitnim dokazom”.

254    Kao deveto, vidljivo je, među ostalim iz uvodnih izjava 157., 627., 669. i 745. te bilješke br. 322 pobijane odluke, da su drugi proizvođači generičkih lijekova, pa čak i sam Lundbeck, imali sumnje u pogledu valjanosti patenta za kristalizaciju. Osobito treba istaknuti da je Lundbeck procijenio da je postojala vjerojatnost od 50 % do 60 % da bi se taj patent mogao proglasiti nevaljanim. Točno je da dokazi u pogledu te procjene potječu iz razdoblja nakon sklapanja spornih sporazuma. Međutim, tužitelji nisu pružili nikakve dokaze koji bi mogli objasniti na koji bi način, prije toga, njihova ocjena tog pitanja bila drugačija. Nadalje, u obzir se moraju uzeti i razmatranja iz točke 122. ove presude u vezi proglašenja patenata za postupak nevaljanima. Da je patent za kristalizaciju proglašen nevaljanim, eventualne povrede tog patenta koje bi Arrow počinio ne bi imale posljedica.

255    Ti su dokazni elementi dovoljni za zaključak da je Arrow, u vrijeme sklapanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, bio Lundbeckov potencijalni konkurent na temelju činjenice da je imao stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište s Ciplinim citalopramom, koji se proizvodio uporabom Ciplinog postupka I.

256    Što se tiče mogućnosti da Arrow promijeni proizvođača AFS‑a i koristi Matrixov AFS, koji se proizvodio putem Matrixovog postupka I. te kojeg je mogao nabaviti od Tiefenbachera, mora se istaknuti da je Arrow, kako proizlazi iz poruke elektroničke pošte priložene bilješkama sa sastanka održanog 14. prosinca 2001. (vidjeti točku 248. ove presude), smatrao da postupak koji je Matrix koristio za proizvodnju tog AFS‑a vjerojatno nije povređivao patent za kristalizaciju. U tim se bilješkama također spominje i mogućnost Arrowa da prijeđe na Matrixov AFS, pri čemu se pretpostavljalo da to ne bilo moguće u toj fazi. U tom se pogledu mora navesti, kako je Komisija ispravno istaknula u uvodnim izjavama 885., 886., 889. i 895. te u bilješci br. 1636 pobijane odluke, da je Arrowov sporazum s Tiefenbacherom dopuštao takav prelazak, tako da činjenica da ta opcija nije za Arrow bila jednako povoljna kao sklapanje sporazuma s Lundbeckom ne mijenja zaključak da je Arrow imao stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na tržište s citalopramom proizvedenim na temelju tog AFS‑a.

257    Što se tiče argumenata tužitelja u pogledu Matrixovog postupka II. i Ciplinog postupka II., potrebno je uputiti na točke 198. do 200. ove presude.

258    Što se tiče argumenata tužitelja koji se temelji na presudi Paroxetine, točka 240. supra, mora se imati na umu da pitanje koje se odnosi na tumačenje nacionalnog prava države članice predstavlja činjenično pitanje (u tom pogledu i po analogiji, vidjeti presude od 21. prosinca 2011., A2A/Komisija, C‑318/09 P, EU:C:2011:856, t. 125. i navedenu sudsku praksu, i od 16. srpnja 2014., Zweckverband Tierkörperbeseitigung/Komisija, T‑309/12, EU:T:2014:676, t. 222. i navedenu sudsku praksu) koje Opći sud načelno mora temeljito ispitati (točka 113. ove presude).

259    U predmetu u kojem je donesena presuda Paroxetine, navedena u točki 240. ove presude, odnosni sud je primijenio načela kojima je u engleskom pravu bilo uređeno izdavanje privremenih sudskih naloga te je zaključio da je, od odnosnih suprostavljenih interesa, važniji bio onaj izvornog proizvođača lijeka, s obzirom na konkretne okolnosti slučaja te osobito na činjenicu da si odnosni proizvođač generičkog lijeka nije „otvorio put” jer nije izvornog proizvođača obavijestio o svojoj čvrstoj namjeri stavljanja svojeg generičkog proizvoda na tržište, iako se za taj ulazak na tržište pripremao četiri godine te unatoč činjenici da je znao da je izvorni proizvođač lijeka imao patente na temelju kojih je mogao protiv njega podnijeti tužbu zbog povrede.

260    Unatoč tomu, mora se istaknuti, bez potrebe za tumačenjem i određivanjem točnog dosega presude Paroxetine, navedene u točki 240. ove presude, da postoji nekoliko razlika između ovog predmeta i onog u kojem je donesena ta presuda.

261    Kao prvo, iz uvodne izjave 374. pobijane odluke vidljivo je da su se tužitelji i Arrow kontaktirali još 15. prosinca 2000. kako bi porazgovarali o izdavanju generičkog citaloprama. Osim toga, Komisija je u uvodnoj izjavi 389. pobijane odluke istaknula da je Arrow u siječnju 2002. tužiteljima potvrdio da se pripremao za ulazak na tržište u Ujedinjenoj Kraljevini.

262    Osim toga, dok je u predmetu u kojem je donesena presuda Paroxetine, navedena u točki 240. ove presude, patent koji je odnosni proizvođač generičkog lijeka navodno povrijedio već postojao tijekom čitavog razdoblja u kojem se taj proizvođač pripremao ući na tržište, u predmetnom slučaju, Lundbeck je svoju prijavu patenta za kristalizaciju u Ujedinjenoj Kraljevini podnio tek 12. ožujka 2001. te ta prijava nije objavljena do 4. srpnja 2001, a patent je konačno priznat, u smislu članka 25. UK Patents Acta, tek 30. siječnja 2002., nakon što je sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu sklopljen.

263    Nadalje, tužitelji nisu dali nikakvo objašnjenje, osim što su isticali nesavršenu narav patentnog sustava u Europi i posljedične asimetrije u rizicima, o tome zašto je poduzetnik čiji su bili sastavni dio – a to je iskusan poduzetnik kojeg su savjetovali specijalizirani odvjetnici – odlučio sklopiti skup sporazum poput sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, koji mu je omogućio tek da odgodi ulazak Arrowa na tržište Ujedinjene Kraljevine. Ako su njihovo tumačenje presude Paroxetine, navedene u točki 240. ove presude, i njihovo uvjerenje da bi provedbom svojih patenata mogli blokirati ulazak generičkih proizvoda na tržište bili ispravni, privremene mjere protiv Arrowa bi se zasigurno bile izrekle u Ujedinjenoj Kraljevine da je Arrow pokušao sa svojim generičkim lijekovima ući na to tržište, čime bi blokirao taj ulazak do donošenja presude o meritumu koja bi išla u njihovu korist. 

264    U dijelu u kojem tužitelji navode, u biti, da je između njih i Arrowa postojala asimetrija u rizicima, mora se istaknuti da taj argument ne može sam po sebi dovesti u pitanje zaključak da su Arrow smatrali prijetnjom na tržištu citaloprama u vrijeme sklapanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu.

265    Što se tiče argumenata tužitelja u pogledu činjenice da oni Arrow nisu smatrali potencijalnim konkurentom, nego poduzetnikom koji bi mogao povrijediti njihove patente, mora se istaknuti da sama činjenica da su sklopili sporazum s Arrowom snažno upućuje na to da su Arrow smatrali potencijalnim konkurentom (vidjeti točku 181. ove presude). Osim toga, mora se imati na umu da Arrow nije dijelio Lundbeckovo uvjerenje da su patenti potonjeg povrijeđeni (vidjeti sedmu uvodnu izjavu u preambuli sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu i točku 35. ove presude) te to nijedan sud u vrijeme sklapanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu nije bio potvrdio.

266    Stoga se mora zaključiti da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku u ocjeni time što je u pobijanoj odluci zaključila da je Arrow bio Lundbeckov potencijalni konkurent u Ujedinjenoj Kraljevini.

2.     Situacija u Danskoj

267    Kao drugo, što se tiče potencijalnog tržišnog natjecanja u Danskoj, prikladno je prvo odbiti argument tužitelja u pogledu činjenice da Arrow nije na tržište ušao netom nakon isteka sporazuma Arrow za Dansku, u travnju 2003., nego tek 2005. U tom se pogledu mora istaknuti, kao prvo, da se taj argument odnosi na dokaze ex post te na stvarno tržišno natjecanje, a ne na potencijalno tržišno natjecanje. Osim toga, mora se istaknuti da situacija koja je postojala nakon isteka tog sporazuma nije bila usporediva s onom koja mu je prethodila, jer su se uvjeti na tržištu u međuvremenu promijenili.

268    Kao drugo, što se tiče činjenice da su tužitelji ishodili nekoliko sudskih naloga u Danskoj, mora se istaknuti da su ti sudski nalozi izdani nakon sklapanja sporazuma Arrow za Dansku, što je značilo da ih Komisija nije morala uzeti u obzir u okviru ocjene je li Arrow imao stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište u vrijeme sklapanja tog sporazuma. Čak i da su se ti sudski nalozi mogli uzeti u obzir, to bi vrijedilo i za odluke u žalbenim postupcima kojima se povuklo nekoliko sudskih naloga izdanih u prvom stupnju, kako je Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 185. pobijane odluke.

269    Kao treće, iako je točno da je Arrow u vrijeme sklapanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu znao da Ciplin postupak I. vjerojatno predstavlja povredu, svejedno ostaje činjenica da je mogao tražiti da se patent za kristalizaciju proglasi nevaljanim te da je, osim toga, mogao prvo pribaviti Matrixov citalopram, koji se proizvodio na temelju Matrixovog postupka I., a potom citalopram koji se proizvodio na temelju Ciplinog postupka II. ili Matrixovog postupka II, pa čak i Ranbaxyjev citalopram (vidjeti točke 198. do 201. i 256. ove presude). U tom se pogledu mora istaknuti da je Arrow, čak i nakon što je Lundbecku priznat patent za kristalizaciju u Danskoj, nastavio poduzimati mjere kako bi u razumnom roku pribavio MA, da bi mogao na danskom tržištu prodavati generički citalopram koji mu je Tiefenbacher isporučivao, a koji se proizvodio iz Ciplinog ili iz Matrixovog AFS‑a (vidjeti uvodne izjave 450., 454., 967. i 968. pobijane odluke, kao i treću uvodnu izjavu u preambuli sporazuma Arrow za Dansku).

270    Iz toga slijedi da je Komisija ispravno zaključila da je Arrow i u Danskoj bio Lundbeckov potencijalni konkurent.

271    Posljedično, sedmi dio predmetnog tužbenog razloga mora se odbiti.

J –  Osmi dio, u kojem se navodi da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije postojalo potencijalno tržišno natjecanje između Lundbecka i Alpharme

272    Tužitelji navode da Alpharma nije bila potencijalni konkurent tužitelja u vrijeme sklapanja sporazuma Alpharma.

273    Tvrde, kao prvo, da Alpharma nije imala pristup citalopramu koji nije povređivao njihove patente, s obzirom na to da je morala svoje proizvode kupovati od Tiefenbachera. Tiefenbacher je Alpharmi isporučivao citalopram koji se proizvodio na temelju Ciplinog postupka I., koji je očito predstavljao povredu, te joj je, osim toga, mogao isporučivati samo druge povređujuće proizvode koji su se proizvodili na temelju Matrixovog postupka I. ili, kasnije, na temelju Ciplinog postupka II. i Matrixovog postupka II. Nadalje, činjenica da je Alpharma imala sumnje u pogledu valjanosti patenta za kristalizaciju ne znači da je bila potencijalni konkurent, osobito zato što su se te sumnje temeljile na subjektivnim ocjenama.

274    Kao drugo, tužitelji ističu da je Alpharma imala MA samo za osam država EGP‑a, uključujući MA za Ujedinjenu Kraljevinu, koji nije odobren do srpnja 2002.

275    Komisija osporava te argumente.

276    U tom se pogledu mora podsjetiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 1035. pobijane odluke istaknula da je grupa Alpharma, kako proizlazi iz poruke elektroničke pošte od 19. veljače 2002. koju je poslao Alpharmin glavni direktor odgovoran za odnosni dosje, mogla, umjesto sklapanja sporazuma Alpharma, ući na tržište s tabletama citaloprama koje je već nabavila ili naručila, a koje su bile proizvedene na temelju Ciplinog postupka I., te je mogla tvrditi da je patent za kristalizaciju kojeg je taj postupak povređivao bio nevaljan, u skladu s informacijama koje su grupi Alpharma i Lundbecku bile u to vrijeme dostupne.

277    Kao prvo, mora se istaknuti da je činjenica da Alpharma nije ni na koji način isključivala mogućnost ulaska na tržište s tabletama koje je već nabavila ili naručila vidljiva i iz interne poruke elektroničke pošte od 14. veljače 2002., navedene u uvodnoj izjavi 516. pobijane odluke, koju je poslao isti glavni direktor. On je u toj poruci elektroničke pošte jednom od svojih kolega objasnio da je Alpharma u to vrijeme primjenjivala dvojnu strategiju, što pokazuje izraz „jašemo dva konja”, koje su se sastojale, s jedne strane, od plana stavljanja citaloprama na tržište u nekoliko država EGP‑a te, s druge strane, od pregovaranja s Lundbeckom, te je naveo da će se sljedećeg tjedna morati izabrati jedna od te dvije opcije. U tom je pogledu naveo da mu je, kako bi donio najbolju moguću odluku, bio potreban opis pravne situacije u svakoj od tih država i rizika kojima je Alpharma bila izložena.

278    Stoga, iz poruka elektroničke pošte od 14. i 19. veljače 2002. proizlazi da Alpharma, iako svjesna rizika koji su pratili ulazak na tržište, ne bi odustala od svojih planova da nije sklopila dovoljno povoljan sporazum s Lundbeckom. Budući da su te poruke elektroničke pošte bile interne, teško je tvrditi da se stajalištima koja su u njima iznesena nastojalo „zavarati” Lundbeck. Nadalje, Lundbeck je bio iskusan poduzetnik koji je dugo vremena pratio mjere koje je Alpharma poduzimala, što osobito pokazuju dopisi navedeni u uvodnim izjavama 477. i 496. pobijane odluke. U tim se dopisima govorilo, među ostalim, o Lundbeckovom korisnom modelu kao i o patentu za kristalizaciju, što znači da se ne može smatrati da su stajališta iz tih poruka elektroničke pošte iznesena bez svijesti o rizicima za ta prava intelektualnog vlasništva.

279    Osim toga, mora se imati na umu navod iz točaka 122. do 254. ove presude u vezi potencijalne nevaljanosti patenta za kristalizaciju.

280    Izjave u gore navedenim porukama elektroničke pošte moraju se promatrati u svjetlu mjera koje je Alpharma do tada poduzela kako bi se pripremila za ulazak na tržište.

281    U tom pogledu, vidljivo je, među ostalim, iz uvodnih izjava 476., 486., 490., 516. i 1017. pobijane odluke da je Alpharma u vrijeme sklapanja sporazuma Alpharma:

–        već bila sklopila, 25. lipnja 2001., ugovor s Tiefenbacherom o isporuci generičkog citaloprama koji se proizvodio iz Ciplinog ili iz Matrixovog AFS‑a;

–        mogla, u skladu s tim ugovorom i ranijim ugovorom s Tiefenbacherom, sklopljenog 31. srpnja 2000., pribaviti MA u Nizozemskoj, na temelju MA‑a koji su Tiefenbacheru 31. kolovoza 2001. izdala tijela te države članice te da je mogla, na temelju postupka uzajamnog priznavanja predviđenog Direktivom 2001/83, pribaviti MA‑ove u drugim državama EGP‑a;

–        već imala zalihu od 9,4 milijuna tableta citaloprama te da ih je naručila još 16 milijuna;

–        već imala MA‑ove u Nizozemskoj, Finskoj i Švedskoj te da je 9. siječnja 2002. dobila jamstva da će joj se MA u veoma bliskoj budućnosti odobriti i u Ujedinjenoj Kraljevini;

–        već bila objavila popis cijena svojeg citaloprama u Ujedinjenoj Kraljevini.

282    Kao drugo, mora se istaknuti da iz poruke elektroničke pošte od 19. siječnja 2002., kako je Komisija navela u uvodnoj izjavi 1035. pobijane odluke, proizlazi da je Alpharma, umjesto sklapanja sporazuma Alpharma, također mogla svoj ulazak na tržište odgoditi do proljeća ili ljeta te godine i prijeći na Matrixov citalopram, koji se nije smatrao problematičnim u pogledu patenta za kristalizaciju.

283    Doista je točno da je prelazak na Matrixov citalopram, kako proizlazi iz poruke elektroničke pošte od 19. veljače 2002., imao ozbiljne nedostatke. Međutim, mora se istaknuti, kao prvo, da je ugovor između Tiefenbachera i Alpharme potonjoj omogućavao nabavu i Ciplinog i Matrixovog citaloprama (vidjeti uvodnu izjavu 480. pobijane odluke).

284    Kao drugo, iako je u poruci elektroničke pošte od 19. veljače 2002. bilo navedeno da bi se ulazak na tržište morao odgoditi zbog prelaska na Matrixov AFS, što bi smanjilo očekivanu zaradu, ta se nepovoljnost mora odvagnuti u odnosu na prednost koju bi predstavljalo smanjenje rizika od povrede patenta za kristalizaciju. U svakom slučaju, ta poruka elektroničke pošte ne mijenja činjenicu da je prelazak na Matrixov AFS, unatoč odgodi i njezinin posljedicama, predstavljao izvedivu poslovnu opciju. Nepovoljnosti povezane s prelaskom na Matrixov AFS bile su samo jedan od čimbenika zbog kojeg je bilo financijski isplativije sklopiti povoljan sporazum s Lundbeckom. To je pitanje nevažno za ocjenu je li Alpharma imala stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište.

285    Kao treće, činjenica da je Matrix nakon sklapanja sporazuma Alpharma promijenio postupak koji je koristio za proizvodnju AFS‑a citaloprama, kako je vidljivo iz bilješke br. 155. pobijane odluke, nije dokaz da je do tada dostupan postupak povređivao patent za kristalizaciju, nego samo pokazuje napore koje je Matrix kasnije uložio kako bi izbjegao svaki rizik od povrede. Osim toga, ta se promjena dogodila tijekom trajanja tog sporazuma, što znači da je Alpharma, da joj nije plaćeno da ne uđe na tržište, mogla upotrijebiti novi Matrixov AFS, proizveden na temelju Matrixovog postupka II. U svakom slučaju, grupa Alpharma je 19. veljače 2002. zauzela stajalište da joj je Matrixov AFS, koji se proizvodio na temelju Matrixovog postupka I. koji je Matrix u to vrijeme koristio, mogao omogućiti da na tržište uđe bez da povrijedi patent za kristalizaciju.

286    Iz toga slijedi da je Alpharma, u vrijeme sklapanja sporazuma Alpharma, imala stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište s generičkim citalopramom koji se proizvodio na temelju Ciplinog postupka I. ili Matrixovog postupka I. Osim toga, kako se razmatralo u točkama 198. i 200. ove presude, tijekom trajanja sporazuma pojavio se i generički citalopram koji se proizvodio na temelju Matrixovog postupka II. i Ciplinog postupka II.

287    Zaključak da je Alpharma bila potencijalni konkurent tužitelja ne dovodi u pitanje medijska objava koju je Alpharma izdala 28. veljače 2002., a na koju se tužitelji pozivaju. Alpharma je u toj medijskoj objavi u biti navela da će puštanje svog citaloprama u prodaju odgoditi najmanje do kraja ljetnih praznika te da će, ako bude potrebno, možda u potpunosti odustati od planiranog puštanja u prodaju, iz razloga što je njezina zaliha bila problematična s obzirom na patente tužitelja. Dodala je da mora potražiti novog proizvođača AFS‑a te pribaviti potrebna odobrenja.

288    U tom se pogledu mora istaknuti, kako je Komisija navela u uvodnoj izjavi 1055. pobijane odluke, da ta medijska objava predstavlja promjenu Alpharminih planova na temelju njezine jednostrane odluke. U njoj se sporazum Alpharma, s obzirom na njegovu povjerljivu narav, utvrđenu u njegovoj točki 3.1., uopće ne spominje. Osim toga, mora se uzeti u obzir činjenica da je ta medijska objava bila namijenjena kao objašenjenje Alpharminim potencijalnim klijentima.

289    Stoga, ta medijska objava ne dovodi u pitanje Komisijinu tezu – koja se temelji, među ostalim, na porukama elektroničke pošte od 14. i 19. veljače 2002. i na mjerama koje je Alpharma do tada poduzela – da bi Alpharma, da nije sklopila sporazum Alpharma, imala stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište.

290    Što se tiče argumenta tužitelja u pogledu činjenice da Alpharma nije imala MA u svim državama EGP‑a, dovoljno je istaknuti da je već imala nekoliko MA‑ova i da je imala stvarne i konkretne mogućnosti da, na temelju postupka uzajamnog priznavanja iz članka 18. Direktive 2001/83, pribavi i ostale. Osim toga, s obzirom na razmatranja iz točaka 163. i 171. ove presude, takve mogućnosti doista predstavljaju potencijalno tržišno natjecanje.

291    S obzirom na navedeno, osmi dio tužbenog razloga mora se odbiti.

K –  Deveti dio, u kojem se navodi da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije postojalo potencijalno tržišno natjecanje između Lundbecka i Ranbaxyja

292    Tužitelji tvrde da Ranbaxy nije bio potencijalni konkurent tužitelja u vrijeme sklapanja sporazuma Ranbaxy.

293    Kao prvo, tužitelji ističu da ih je Ranbaxy, iako ih je na sastanku održanom 17. travnja 2002. obavijestio da raspolaže postupkom koji ne povređuje nijedan patent, da namjerava pribaviti MA u roku od osam mjeseci te da će uskoro sklopiti sporazum s jednim trećim proizvođačem generičkih lijekova koji može kupovati njegov AFS i za najviše četiri mjeseca ući na tržište s citalopramom proizvedenim na temelju tog AFS‑a, samo „zavaravao” kako bi ih naveo na sklapanje sporazuma povoljnog za Ranbaxy. Također, činjenica da je Ranbaxy slične izjave dao drugim proizvođačima generičkih lijekova koji su bili potencijalni kupci njegovog AFS‑a nema nikakvu dokaznu vrijednost. Osobito, izjava koju je Ranbaxy dao Alpharmi prethodila je analizi Ranbaxyjevih prikaza kemijskih reakcija koju je Lundbeck proveo, koja je pokazala da je Ranbaxyjev postupak povređivao patente za postupak sa spojevima amida i postupak sa spojevima joda.

294    Kao drugo, tužitelji ističu da Ranbaxy nije imao stvarne i konkretne mogućnosti da pribavi MA tijekom trajanja sporazuma Ranbaxy. Ranbaxy je tijekom upravnog postupka priznao sve probleme povezane s postupkom uzajamnog priznavanja iz članka 18. Direktive 2001/83.

295    Kao treće, tužitelji naglašavaju da je Ranbaxy u listopadu 2002. naveo da nakon lipnja 2002. nije prodavao nikakav citalopram, ne samo u Europi nego u čitavom svijetu, što je dokaz da nije to mogao, neovisno o sporazumu Ranbaxy, koji se odnosio samo na EGP. 

296    Kao četvrto, tužitelji ističu da je Ranbaxy, nakon što je sporazum Ranbaxy istekao, od njih zatražio da mu izdaju licencu za patent za postupak s kemijskim spojevima joda, umjesto da je jednostavno počeo primjenjivati svoj postupak, što potvrđuje da je taj postupak povređivao taj patent.

297    Kao peto, u pobijanoj odluci nisu izneseni nikakvi dokazi o tome da su tužitelji ili Ranbaxy imali ikakve sumnje u pogledu valjanosti patenata za postupak sa spojevima amida ili postupak sa spojevima joda, s obzirom na to da se navodi izneseni u pobijanoj odluci odnose samo na patent za kristalizaciju.

298    Komisija osporava te argumente.

299    Kao prvo, što se tiče argumenta tužitelja o tome da ih je Ranbaxy navodno zavaravao, mora se istaknuti, kako je Komisija naglasila, među ostalim u uvodnim izjavama 1095. i 1096. pobijane odluke, da je iz zapisnika sa sastanka koji je 17. travnja 2002. održan između njih i Ranbaxyja vidljivo da je potonji na tom sastanku naveo sljedeće:

–        koristio je postupak koji nije povređivao Lundbeckove patente;

–        Lundbeck je znao za taj postupak;

–        namjeravao je podnijeti zahtjeve za MA u Ujedinjenoj Kraljevini i Njemačkoj, te je očekivao da će mu isti biti odobreni u roku od osam mjeseci;

–        bližio se sklapanju ugovora s jednim trećim proizvođačem generičkih lijekova – kojeg nije identificirao, ali je Lundbeck smatrao da se radi o Tiefenbacheru ili o društvu u grupi Merck – na temelju kojeg bi u roku od tri do četiri mjeseca mogao svoj AFS unijeti na sjevernoeuropsko tržište;

–        njegov proizvodni kapacitet iznosio je 4,5 tona AFS‑a godišnje na svjetskoj razini;

–        bio je spreman sklopiti sporazum s Lundbeckom.

300    Isto tako, mora se istaknuti da je Lundbeck, kako je navedeno u tom zapisniku, znao da bi takav sporazum mogao biti skup i problematičan, osobito iz perspektive prava tržišnog natjecanja (vidjeti uvodne izjave 188. i 1095. pobijane odluke).

301    Unatoč tomu, Lundbeck je odlučio sklopiti sporazum Ranbaxy, što znači da je ozbiljno shvatio prijetnju koju je Ranbaxy predstavljao.

302    U tom kontekstu, mora se istaknuti da način na koji je Lundbeck percipirao Ranbaxyja predstavlja, u skladu sa sudskom praksom (vidjeti točke 101. i 104. ove presude), čimbenik koji se može uzeti u obzir, iako sam po sebi nije dovoljan da se dokaže postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja.

303    Što se tiče mogućnosti da je percepcija tužitelja bila posljedica Ranbaxyjevog „zavaravanja”, mora se istaknuti, kao prvo, da su tužitelji iskusan poduzetnik koji je dugo vremena pratio mjere koje su proizvođači generičkih lijekova poduzimali u vezi citaloprama (vidjeti, među ostalim, uvodne izjave 172. do 183. pobijane odluke).

304    Tužitelji su Ranbaxyja osobito pozorno pratili jer su s njim, između siječnja i srpnja 2001. imali česte kontakte, pri čemu je navodni cilj tih kontakata bio da istraže mogućnost korištenja Ranbaxyjevog citaloprama, a u stvarnosti je to bila samo taktika kojom su nastojali odgoditi njegov ulazak na tržište (vidjeti uvodne izjave 549. do 552. pobijane odluke). Osim toga, tužitelji su u svibnju 2002. doznali da je Ranbaxy podnio dvije prijave patenta u Indiji te da su, nakon što su proveli analizu Ranbaxyjevih prikaza kemijskih reakcija, smatrali da bi te prijeve mogle biti u suprotnosti s patentima za postupak sa spojevima amida i postupak sa spojevima joda (vidjeti uvodne izjave 560. do 564. pobijane odluke).

305    Tužitelji čak ni nakon potpisivanja sporazuma Ranbaxy nijednom nisu prigovorili da su bili žrtve zavaravanja; umjesto toga, kako je vidljivo iz uvodne izjave 206. pobijane odluke, bili su oduševljeni, u prosincu 2002., jer su uspjeli odgoditi ulazak generičkog citaloprama na tržište, za koji se očekivalo da će se dogoditi u prvom tromjesečju 2002., a ta će odgoda imati pozitivan učinak na prodaju njihovog novog lijeka, Cipralexa (vidjeti točku 22. ove presude). Čak su htjeli taj sporazum produljiti do 31. prosinca 2003. U nedostatku bilo kakvih dokaza u tom pogledu, teško je povjerovati da je Ranbaxy mogao dvaput zavarati Lundbecka, tijekom tako dugog vremenskog razdoblja.

306    Osim toga, vidljivo je, među ostalim iz uvodne izjave 1105. pobijane odluke, da je Ranbaxy, prije i nakon sklapanja sporazuma Ranbaxy, trećim stranama rekao da njegovi postupci nisu povređivali Lundbeckove nove patente. Osobito, Komisija je u uvodnim izjavama 554., 557. i 1093. pobijane odluke istaknula da je Ranbaxy bio u kontaktima s Arrowom, prvo u siječnju te potom u travnju 2002., koji su rezultirali konkretnom ponudom koju je Lunbdeck potonjem izložio u pogledu prodaje 500 do 1000 kilograma AFS‑a. Teško je povjerovati da bi Ranbaxy svojim potencijalnim klijentima dao lažne informacije kako bi ih uvjerio da kupe njegov AFS. Takvo bi ga ponašanje izložilo tužbama za naknadu štete koje bi ti klijenti podnijeli. Osim toga, jedan od tih klijenata dobio je od Ranbaxyja svu dokumentaciju potrebnu za potvrdu činjenice da njegovi postupci nisu predstavljali povredu.

307    Činjenicu da Ranbaxy nije „zavaravao” tužitelje potvrđuju i drugi dokazi koje je Komisija iznijela u pobijanoj odluci.

308    Kao prvo, valja podsjetiti da je Ranbaxy, kako je Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 1091. pobijane odluke, već u siječnju 2001. počeo razvijati postupak za proizvodnju citaloprama. Iz dokumenta navedenog u uvodnim izjavama 552. i 1091. vidljivo je da je Ranbaxy, kada ga je Lundbeck u srpnju 2001. obavijestio da ne želi kupiti 400 kilograma AFS‑a koji je Ranbaxy nudio, bio izrazito razočaran jer je u razdoblju koje je tomu prethodilo, tijekom kojeg ga je Lundbeck naveo da pomisli da je zainteresiran za Ranbaxyjev AFS, namjerno propustio druge prilike.

309    Kao drugo, Komisija je u uvodnim izjavama 566. i 1092. pobijane odluke zaključila, prije svega, da je Ranbaxy u prosincu 2001. potencijalnom klijentu u Italiji poslao tehničke podatke u vezi svojeg AFS‑a, nakon čega mu je, u prvoj polovici 2002., poslao 16 kilograma AFS‑a. Dalje, u siječnju 2002., tehničke je podatke dobio i potencijalni klijent u Francuskoj. Ranbaxy je kasnije u 2002. poslao malo količinu AFS‑a potencijalnom klijentu u Švedskoj.

310    Kao treće, mora se navesti, kako je Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 584. pobijane odluke, da je Ranbaxy u srpnju 2002. malu količinu svojeg AFS‑a prodao talijanskom klijentu s kojim je bio u kontaktu nekoliko mjeseci ranije. Ako je Ranbaxy bio u mogućnosti malu količinu AFS‑a prodati netom nakon sklapanja sporazuma Ranbaxy, zasigurno je, u najmanju ruku, imao stvarne i konkretne mogućnosti to učiniti i prije toga.

311    Naposljetku, mora se istaknuti da je Ranbaxy, čak i nakon što su tužitelji analizirali njegove prikaze kemijskih reakcija, odlučio podnijeti svoj DMF nadležnim tijelima Ujedinjene Kraljevine te je potom zatražio MA. On to ne bi bio učinio da se nakon te analize zaključilo da je postupak koji je Ranbaxy koristio za proizvodnju svojeg AFS povređivao patente za postupak sa spojevima amida i postupak sa spojevima joda.

312    Kao drugo, što se tiče argumenta tužitelja u pogledu vremena potrebnog za dobivanje MA‑a, potrebno je podsjetiti na razmatranja navedena u točkama 171., 177. i 178. ove presude kao i na dokaze u pogledu rokova koje je Ranbaxy naveo na sastanku održanom 17. travnja 2002. (vidjeti treću i četvrtu alineju točke 299. ove presude).

313    Budući da su mjere koje je proizvođač generičkih lijekova, kao što je Ranbaxy, poduzeo kako bi se pripremio da s generičkim citalopramom uđe na tržište, uključujući i mjere koje su se odnosile na postupke potrebne za dobivanje MA‑ova, relevantne za ocjenu potencijalnog tržišnog natjecanja te da je, osim toga, Lundbeck te mjere ozbiljno shvatio, nevažno je bi li se postupci za dobivanje tih MA‑ova uspješno završili unutar rokova koje je Ranbaxy predvidio, ili kasnije.

314    Iako je uspjeh postupka za dobivanje MA‑a nužan preduvjet postojanja djelotvornog tržišnog natjecanja, mora se istaknuti da odluka o pribavljanju MA‑a, kada ju donese poduzetnik koji je dugo vremena ozbiljno pripremao svoj ulazak na tržište, predstavlja potencijalno tržišno natjecanje, iako postupak za njegovo dobivanje zapravo može trajati dulje nego što su zainteresirane stranke predvidjele.

315    U tom pogledu, čak i ako je Ranbaxy podcijenio vrijeme koje će biti potrebno za dobivanje MA‑a, mora se istaknuti, kao prvo, da je Lundbeck ipak osjećao konkurentski pritisak, do te mjere da je smatrao kako je u njegovom interesu da Ranbaxyju plati određeni iznos, s ciljem da ograniči, ili čak spriječi, njegov ulazak na tržište tijekom trajanja sporazuma Ranbaxy.

316    Kao drugo, Ranbaxyju je zbog tog plaćanja potreba da što više ubrza postupak izdavanja MA‑a postala manje hitnom jer si je, sklapanjem sporazuma Ranbaxy, u zamjenu za to ograničenje ili sprečavanje, osigurao značajnu zaradu s obzirom na svoju veličinu. Činjenica da je zbog „reformatiranja” dosjea svoj zahtjev za MA podnio u kolovozu 2002., iako su, u skladu s Komisijinim zaključcima u bilješci br. 1887. pobijane odluke, svi relevantni rezultati testova u lipnju poslani iz Indije, potvrđuje da se nije osobito žurio pribaviti MA nakon što je sklopio sporazum s Lundbeckom.

317    U svakom slučaju, mora se istaknuti, prije svega, da države članice, u skladu s člankom 17. stavkom 1. Direktive 2001/83, moraju poduzeti sve odgovarajuće mjere kojima se osigurava da se postupak izdavanja MA‑a za lijekove provede u roku od 210 dana od dana dostave valjanog zahtjeva. Stoga, da je Ranbaxy podnio zahtjev sa svim potrebnim informacijama, nadležna tijela bi ga obradila čak i u roku kraćem od osam mjeseci koji se spominje u zapisniku sa sastanka održanog 17. travnja 2002.

318    Točno je da se taj rok od 210 dana predviđen člankom 17. stavkom 1. Direktive 2001/83 obustavlja ako nadležno tijelo smatra da zahtjev nije valjan te od dotičnog poduzetnika zatraži da mu pruži dodatne informacije.

319    Međutim, Lundbeck prilikom sastavljanja zapisnika sa sastanka održanog 17. travnja 2002. nije ubacio napomenu o tome da je rok od osam mjeseci koji je Ranbaxy predvidio bio nerealan, nego je samo naveo da bi sporazum mogao koštati 10 do 20 milijuna američkih dolara ili više (uvodna izjava 1095. pobijane odluke).

320    Iz toga slijedi da je Ranbaxy imao stvarnu i konkretnu mogućnost pribaviti MA tijekom trajanja sporazuma Ranbaxy, što je, u okolnostima predmetnog slučaja, bilo dovoljno da Lundbecku stvori konkurentski pritisak.

321    Dalje, potrebno je podsjetiti da je Ranabaxy, kako proizlazi iz zapisnika sa sastanka održanog 17. travnja 2002., imao mogućnost kupiti postojeći MA ili prodati svoj AFS proizvođaču generičkih lijekova koji je već imao MA. Međutim, bilo je potrebno provesti izmjenu tipa II kako bi se te opcije mogle upotrijebiti.

322    Mora se istaknuti da je Ranbaxy, kako je navedeno u točkama 306. i 309. ove presude, prije sklapanja sporazuma s Lundbeckom poduzeo nekoliko mjera kako bi prodavao svoj AFS, a ne gotove proizvode proizvedene iz tog AFS‑a. Činjenica da bi prodaja gotovih proizvoda možda bila isplativija ne sprečava da se za prodaju njegovog AFS‑a smatra da je predstavljala stvarnu i konkretnu Ranbaxyjevu mogućnost da se natječe s Lundbeckom, kako je spomenuto u zapisniku sa sastanka održanog 17. travnja 2002.

323    Naposljetku, kako je Komisija istaknula u bilješci br. 1885 pobijane odluke, razdoblje od tri do četiri mjeseca spomenuto u zapisniku sa sastanka održanog 17. travnja 2002. u skladu je sa statistikama nadležnog tijela Ujedinjene Kraljevine o trajanju postupka u pogledu izmjena tipa II, koje je Komisija predočila Općem sudu te iz kojih proizlazi da je, u razdoblju od ožujka 2001. do veljače 2002., većina tih postupaka dovršena u roku od 90 dana.

324    U tom pogledu, točno je da je trajanje tih postupaka, kako je vidljivo iz uvodnih objašnjenja u tim statistikama, izračunato na temelju podnošenja potpunog zahtjeva, pri čemu se nisu uzimale u obzir obustave do kojih je dolazi zbog zahtjeva za dodatne informacije. Međutim, kako je Komisija navela u svojem odgovoru na pitanje Općeg suda, nadležno tijelo Ujedinjene Kraljevine potvrdilo je da je, tijekom razdoblja na koje su se odnosile te statistike, 50 % podnesenih zahtjeva za izmjene tipa II obrađeno za najviše 90 dana. U 40 % slučajeva nisu podneseni zahtjevi za dodatne informacije, a u 10 % slučajeva njihovo podnošenje nije imalo za posljedicu da su odnosni postupci trajali više od 90 dana.

325    Stoga, te statistike potvrđuju da je postojala stvarna i konkretna mogućnost da se postojeći MA izmijeni tako da se odnosi na citalopram proizveden na temelju Ranbaxyjevih postupaka i da se to učini u roku predviđenom u zapisniku sa sastanka održanog 17. travnja 2002., jer je zahtjev za izmjenu mogao spadati pod jedan od slučajeva navedenih u prethodnoj točki.

326    Osim toga, mora se istaknuti da se objašnjenja koja je pružilo nadležno tijelo Ujedinjene Kraljevine, iako potječu iz razdoblja nakon sklapanja sporazuma Ranbaxy, te čak i nakon usvajanja pobijane odluke, jer su pružena za potrebe postupka pred Općim sudom, odnose na prevladavajuću situaciju koja je postojala u vrijeme kada se pregovaralo o sporazumu Ranbaxy te sadrže pojedinosti koje su korisne pri tumačenju čimbenika iznesenih u pobijanoj odluci. Stoga se ta objašnjenja mogu uzeti u obzir pod uvjetima navedenima u točkama 138. do 141. ove presude.

327    Kao treće, što se tiče činjenice koju je Ranbaxy naveo da, tijekom trajanja sporazuma Ranbaxy, nije prodavao nikakav citalopram u Europi niti u ostatku svijeta nakon lipnja 2002. (vidjeti uvodnu izjavu 577. pobijane odluke), mora se istaknuti da ona nije relevantna za ocjenu potencijalnog tržišnog natjecanja u EGP‑u u vrijeme sklapanja tog sporazuma. Činjenica da Ranbaxy nije ni izvan EGP‑a ostvario nikakve prodaje pokazuje, u najboljem slučaju, da taj poduzetnik nije bio Lundbeckov stvarni konkurent izvan EGP‑a, ali nema utjecaj na postojanje odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja, bilo u EGP‑u ili izvan njega. Osim toga, mora se istaknuti da Komisija nije ni u kojem smislu bila obvezna razmatrati potencijalno tržišno natjecanje izvan EGP‑a. 

328    Kao četvrto, što se tiče argumenta tužitelja u pogledu činjenice da je Ranbaxy u siječnju 2004. od njih zatražio licencu koja bi obuhvaćala patent za postupak sa spojevima joda, priznat 23. ožujka 2003., mora se istaknuti da to ne znači da nije imao stvarne i konkretne mogućnosti da prije 2004. uđe na tržište sa svojim proizvodima. Licenca se može tražiti zbog različitih razloga, primjerice, kako bi se izbjegla tužba zbog povrede. Ranbaxy je možda smatrao da će mu tužitelji izdati licencu po sniženoj cijeni, što bi mu omogućilo da se jeftino zaštiti od rizika da eventualno povrijedi patent za postupak sa spojevima joda. Stoga, ugovor o licenci na koji se tužitelji pozivaju nije presudan za odgovor na pitanje jesu li bili Ranbaxyjevi potencijalni konkurenti u vrijeme sklapanja sporazuma Ranbaxy.

329    Kao peto, mora se istaknuti, kako tužitelji navode, da se čini da se u pobijanoj odluci ne spominju nikakve sumnje u pogledu valjanosti patenata za postupak sa spojevima amida i postupak sa spojevima joda. Međutim, osim činjenice da patent sa spojevima joda nije bio priznat kada je sporazum Ranbaxy sklopljen, što je značilo da nije mogao biti osnova tužbe zbog povrede, mora se istaknuti da se ocjena potencijalnog tržišnog natjecanja između Lundbecka i Ranbaxyja, provedena u pobijanoj odluci, temelji na dokazima koji pokazuju da se Ranbaxy pripremao ući na tržište jer je smatrao da njegov postupak ne predstavlja povredu, a ne zato što je mislio da može ishoditi poništenje tih Lundbeckovih patenata koje bi mogao povrijediti.

330    S obzirom na navedeno, deveti dio prvog tužbenog razloga mora se odbiti, kao i prvi tužbeni razlog u cijelosti.

II –  Drugi, treći, četvrti, peti i šesti tužbeni razlog, kojima se navodi, u biti, povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a

331    Prije razmatranja argumenata tužitelja koji se odnose na sadržaj, svrhu i kontekst spornih sporazuma, prikladno je ukratko prikazati pristup koji je Komisija u pobijanoj odluci koristila pri zaključku da su sporni sporazumi u predmetnom slučaju ograničavali tržišno natjecanje „s obzirom na cilj”, i relevantnu sudsku praksu.

A –  Analiza iz pobijane odluke u vezi postojanja ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj”

332    Komisija je u pobijanoj odluci zaključila da su sporni sporazumi predstavljali ograničenje tržišnog natjecanja „ s obzirom na cilj”, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, pozivajući se u tom pogledu na niz čimbenika koji se odnose na sadržaj, svrhu i kontekst tih sporazuma (točke 61. do 67. ove presude).

333    Stoga je utvrdila da je činjenica da su Lundbeckovi izvorni patenti istekli prije sklapanja spornih sporazuma, ali da mu je, u vrijeme sklapanja tih sporazuma, već bilo priznato – ili mu je uskoro trebalo biti priznato – nekoliko patenata za postupak, uključujući patent za kristalizaciju, bila značajan element gospodarskog i pravnog konteksta u kojem su sporni sporazumi sklopljeni. Međutim, Komisija je zauzela stajalište da patent ne daje pravo da se ograniči poslovna autonomija stranaka (uvodna izjava 638. pobijane odluke).

334    Tako je zaključila da su patentne nagodbe, iako nisu svi takvi sporazumi nužno problematični iz perspektive prava tržišnog natjecanja, problematične ako predviđaju da se jedna od stranaka, koja je u najmanju ruku potencijalni konkurent druge stranke, isključi s tržišta na određeno vrijeme, te ako uključuju prijenos vrijednosti s nositelja patenta na proizvođača generičkih lijekova koji bi mogao povrijediti taj patent (u daljnjem tekstu: obrnuta plaćanja) (uvodne izjave 639. i 640. pobijane odluke).

335    Iz pobijane odluke je vidljivo i da bi ograničenja predviđena spornim sporazumima, čak i ako su spadala u opseg Lunbeckovih patenata – odnosno ako sporazumi nisu sprečavali sve vrste generičkog citaloprama da uđu na tržište, nego samo generički citalopram stranaka tih sporazuma za koji se smatralo da potencijalno povređuje patente – svejedno predstavljala ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” jer su, među ostalim, sprečavala bilo kakvo osporavanje Lundbeckovih patenata pred nacionalnim sudovima, ili su takvo što činila besmislenim, a Komisija smatra da su takva osporavanja dio uobičajenog tržišnog natjecanja u vezi patenata (uvodne izjave 603. do 605., 625., 641. i 674. pobijane odluke).

336    Drugim riječima, po mišljenju Komisije, sporni sporazumi su nesigurnost u pogledu ishoda takvih parnica pretvorili u sigurnost da generički proizvodi neće ući na tržište, što također može predstavljati ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” kada stranke takva ograničenja nisu odredile na temelju vlastite ocjene objektivnih značajki dotičnog isključivog prava, nego na temelju veličine obrnutog plaćanja koja, u takvom slučaju, nadvladava takvu ocjenu te potiče proizvođača generičkih lijekova da ne uđe na tržište (uvodna izjava 641. pobijane odluke).

337    Argumenti tužitelja kojima se postojanje ograničenja „s obzirom na cilj” u predmetnom slučaju pokušava dovesti u pitanje moraju se ispitati s obzirom na ta razmatranja.

B –  Primjenjiva načela i sudska praksa

338    Valja podsjetiti da članak 101. stavak 1. UFEU‑a predviđa sljedeće: „Budući da su nespojivi s unutarnjim tržištem, zabranjuju se: svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje [...] koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, a osobito oni kojima se:

(a)       neposredno ili posredno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene ili drugi trgovinski uvjeti;

(b)       ograničuju ili nadziru proizvodnja, tržišta, tehnički razvoj ili ulaganja;

(c)       vrši podjela tržišta ili izvora nabave;

(d)       primjenjuju nejednaki uvjeti na istovrsne poslove s ostalim trgovinskim partnerima, čime ih se stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju;

(e)       sklapanje ugovorâ uvjetuje preuzimanjem dodatnih obveza od strane drugih stranaka koje, po svojoj naravi ili prema običajima u trgovini, nisu ni u kakvoj vezi s predmetom tih ugovora.”

339    U tom smislu, iz sudske prakse proizlazi da su neke vrste koordinacije između poduzetnika toliko štetne za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih posljedica nije potrebno (presuda CB/Komisija, točka 78. supra, EU:C:2014:2204, t. 49.; u tom pogledu, također vidjeti presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, Zb., EU:C:1966:38, str. 359. i 360., i od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, Zb., EU:C:2013:160, t. 34.).

340    Ta sudska praksa proizlazi iz činjenice da se određeni oblici koordinacije između poduzetnika mogu smatrati po svojoj naravi štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja (presuda CB/Komisija, točka 78. supra, EU:C:2014:2204, t. 50.; u tom pogledu, također vidjeti presudu Allianz Hungária Biztosító i dr., točka 339. supra, EU:C:2013:160, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

341    Stoga je utvrđeno da se za određena koluzivna ponašanja, koja vode do toga da karteli horizontalno određuju cijene, može smatrati toliko vjerojatnim da će imati negativne učinke, osobito na cijenu, količinu ili kvalitetu proizvoda i usluga, da se može smatrati nepotrebnim, u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dokazivati da imaju konkretan učinak na tržište. Naime, iskustvo pokazuje da takvo ponašanje uzrokuje smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava, osobito na štetu potrošačâ (vidjeti presudu CB/Komisija, točka 78. supra, EU:C:2014:2204, t. 51. i navedenu sudsku praksu; u tom pogledu, također vidjeti presudu od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, Zb., u daljnjem tekstu: presuda BIDS, EU:C:2008:643, t. 33. i 34.).

342    Međutim, u slučaju da analiza neke vrste koordinacije između poduzetnika ne pokaže dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, treba ispitati njezine posljedice i, kako bi ih se zabranilo, zahtijevati ispunjenje svih elemenata koji dokazuju da je tržišno natjecanje doista bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno (presuda Allianz Hungária Biztosító i dr., točka 339. supra, EU:C:2013:160, t. 34., i presuda CB/Komisija, točka 78. supra, EU:C:2014:2204, t. 52.).

343    Kako bi se dokazala protutržišna narav sporazuma te procijenilo sadržava li dovoljan stupanj štetnosti da se smatra ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koje želi postići te gospodarski i pravni kontekst u koji je smješten. U okviru procjene navedenog konteksta valja također uzeti u obzir narav obuhvaćene robe i usluga kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta u pitanju (presuda Allianz Hungária Biztosító i dr., točka 339. supra, EU:C:2013:160, t. 36., i presuda CB/Komisija, točka 78. supra, EU:C:2014:2204, t. 53.).

344    Osim toga, iako namjera stranaka ne čini element potreban za određivanje ograničavajućeg karaktera sporazuma među poduzetnicima, ništa ne brani tijelima nadležnima za zaštitu tržišnog natjecanja, nacionalnim sudovima ili sudovima Unije da to uzmu u obzir (presuda Allianz Hungária Biztosító i dr., točka 339. supra, EU:C:2013:160, t. 37., i presuda CB/Komisija, točka 78. supra, EU:C:2014:2204, t. 54. i navedena sudska praksa).

C –  Drugi tužbeni razlog, kojim se navodi da je u ocjeni uloge prijenosa vrijednosti predviđenih spornim sporazumima počinjena očita pogreška koja se tiče prava i činjenica te povreda obveze obrazlaganja

345    Tužitelji smatraju da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno da činjenica da su spornim sporazumima bila predviđena plaćanja od strane Lundbecka znači da su ti sporazumi, s obzirom na to da su odnosna plaćanja pokazivala da ograničenja iz pojedinih sporazuma nisu odgovarala načinu na koji su stranke ocjenjivale snagu relevantnih patenata i njihove povrede, imali protutržišni cilj (prvi dio). Osim toga, u odluci je pogrešno zaključeno da su ograničenja iz spornih sporazuma smanjila ili ugasila motivaciju proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište, čak i ako nisu premašivala ograničenja koja su proizlazila iz samih Lundbeckovih patenata. U pobijanoj odluci nije dokazano da su Lundbeckova plaćanja imala taj učinak niti da odnosna ograničenja nisu odgovarala ocjenama koje su stranke provele (drugi dio). Argument na koji se Komisija u tom pogledu pozivala u pobijanoj odluci nedosljedan je i nerealan te se temelji na neprimjenjivom pravnom kriteriju (treći dio).

1.     Prvi dio

346    Tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci počinjena pogreška koja se tiče prava i činjenica zaključkom da sporni sporazumi nisu odgovarali načinu na koji su stranke ocjenjivale snagu patenata.

347    Ističu da se u pobijanoj odluci navodi da je sporazum o nagodbi vjerojatno zakonit ako je „sklopljen [na temelju] suprotstavljenih ocjena svake od njegovih stranaka u pogledu postojeće situacije u vezi patenta” (uvodna izjava 604.), ali da će ograničenja predviđena nagodbom „vjerojatno povrijediti članak 101. [UFEU‑a] ako ih ne opravdava ocjena stranaka u pogledu objektivnih značajki samog isključivog prava, ili ako se ne temelje na toj ocjeni” (uvodna izjava 641.). Međutim, zaključak iz pobijane odluke da sporni sporazumi nisu odgovarali načinu na koji su stranke ocjenjivale snagu patenata, s jedne strane, nije potkrijepljen nikakvim pisanim dokazima koji bi pokazivali da stranke nisu bile uvjerene u snagu patenata te se, s druge strane, temelji na neopravdanoj pretpostavci da su prijenosi vrijednosti značili da ograničenja iz tih sporazuma nisu odgovarala načinu na koji su stranke ocjenjivale snagu patenata.

348    Komisija osporava te argumente.

349    Valja podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci zaključila da je za pravnu ocjenu spornih sporazuma ključna bila činjenica da su ograničenja iz tih sporazuma dogovorena zahvaljujući značajnim obrnutim plaćanjima (uvodna izjava 660. pobijane odluke).

350    Unatoč tomu, u pobijanoj odluci se priznaje da postojanje obrnutih plaćanja u okviru patentne nagodbe nije uvijek problematično, osobito kada je to plaćanje povezano sa snagom patenta, kako ju svaka od stranaka doživljava, to potrebno kako bi se pronašlo rješenje koje je prihvatljivo i zakonito za obje stranke te kada ga ne prate ograničenja kojima je cilj odgoditi ulazak generičkih proizvoda na tržište (uvodne izjave 638. i 639. pobijane odluke). Tako je u pobijanoj odluci kao primjer uzeto društvo Neolab, s kojim je Lundbeck također sklopio sporazum o nagodbi, ali koji se nije smatrao problematičnim – iako je predviđao obrnuto plaćanje – zato što je to plaćanje Neolabu izvršeno u zamjenu za njegovu obvezu da neće pred nadležnim sudovima tražiti naknadu štete te zato što je Lundbeck pristao da tijekom određenog razdoblja neće podizati nikakve tužbe na temelju svojih patenata (uvodne izjave 164. i 639. pobijane odluke). U tom je slučaju stvarni cilj obrnutog plaćanja bio rješavanje spora između stranaka, a ulazak generičkih proizvoda na tržište pritom se nije odgađao.

351    Iako je točno da je u slučaju Neolaba, kako tužitelji ističu, postojao raniji sporazum o nagodbi između stranaka u kojem se predviđalo da će se Neolabov ulazak na tržište odgoditi do završetka parnice Lagap, taj sporazum o nagodbi nije uključivao prijenos vrijednosti te je bio uvjetovan time da Lundbeck plati naknadu štete Neolabu u slučaju nepovoljne presude u toj parnici. Nakon što je Lundbeck u konačnici odlučio sporazumno riješiti spor s Lagapom, Neolab je i dalje bio zainteresiran da se Lundbeckov patent proglasi nevaljanim. U tom kontekstu, Lundbeck je smatrao da mu je pametnije da riješi i svoj spor s Neolabom, tako da prihvati platiti mu naknadu štete nastalu u pogledu godine kada se Neolab povukao s tržišta, i da se obveže ne podizati nikakve patentne tužbe ako bi Neolab ušao na tržište (uvodna izjava 164. pobijane odluke). Stoga, ključna je ta potonja obveza jer, za razliku od spornih sporazuma iz predmetnog slučaja, plaćanje koje je Lundbeck izvršio nije bilo zamjena za isključenje s tržišta, već ga je pratila Lundbeckova obveza da će prihvatiti da Neolabovi generički lijekovi ne predstavljaju povredu i da neće otežavati Neolabov ulazak na tržište s tim proizvodima.

352    Međutim, kada se uz obrnuto plaćanje predviđa isključenje konkurenata s tržišta ili ograničenje razloga za ulazak na tržište, Komisija je s pravom zauzela stajalište da je moguće smatrati da takvo ograničenje ne proizlazi isključivo iz načina na koji su stranke ocjenjivale snagu patenata, nego da je dogovoreno zahvaljujući tom plaćanju (uvodna izjava 604. pobijane odluke), što znači da se radi o otkupljivanju konkurenta.

353    Veličina obrnutog plaćanja može upućivati na snagu patenta, odnosno načina na koji su ju stranke sporazuma doživljavale u vrijeme njihovog sklapanja, te na činjenicu da izvorni proizvođač lijeka u početku nije bio uvjeren u šanse da se eventualna parnica riješi u njegovu korist. Slično tomu, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država također je zaključio da postojanje velikog obrnutog plaćanja u sporazumu o nagodbi u vezi patenta može dostatno ukazivati na malu snagu patenta, pri čemu sud ne mora provoditi detaljnu analizu valjanosti tog patenta (presuda Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država od 17. lipnja 2013., Federal Trade Commission/Actavis, 570 U. S. (2013), u daljnjem tekstu: presuda Actavis). Osim toga, čini se da tužitelji, navodeći uvodnu izjavu 640. u svojim pisanim očitovanjima, priznaju da što izvorni proizvođač lijeka većom smatra vjerojatnost da će se njegov patent proglasiti nevaljanim ili nepovrijeđenim i što je veća šteta koja će mu nastati u slučaju uspješnog ulaska generičkih lijekova na tržište, to će veći biti i iznos novca koji će on biti spreman platiti proizvođaču generičkih lijekova kako bi izbjegao taj rizik.

354    U tom pogledu, mora se istaknuti da Komisija u pobijanoj odluci nije zaključila da su svi sporazumi o nagodbi u vezi patenta kojima su predviđena obrnuta plaćanja protivni članku 101. stavku 1. UFEU‑a; samo je zaključila da je neproporcionalna narav takvih plaćanja, zajedno s nekim drugim čimbenicima – kao što je činjenica da se činilo da iznosi tih plaćanja odgovaraju, u najmanju ruku, zaradi koju su proizvođači generičkih lijekova očekivali ako bi ušli na tržište, nepostojanje odredbi kojima bi se proizvođačima generičkih lijekova dopuštalo da nakon isteka sporazuma stave svoj proizvod na tržište bez da se moraju bojati Lundbeckovih tužbi zbog povrede, ili postojanje, u tim sporazumima, ograničenja koja su premašivala ona koja proizlaze iz Lundbeckovih patenata – dovela do zaključka da je cilj spornih sporazuma iz predmetnog slučaja bilo ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (uvodne izjave 661. i 662. pobijane odluke).

355    Stoga se mora utvrditi da Komisija nije pogriješila time što je u pobijanoj odluci zaključila da su samô postojanje obrnutih plaćanja i njihova neproporcionalna narav bili relevantni čimbenici u ocjeni jesu li sporni sporazumi predstavljali ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u skladu s člankom 101. UFEU‑a, u smislu da je izvorni proizvođač lijeka tim plaćanjima dao proizvođačima generičkih lijekova razlog da ne uđu na tržište.

356    Nijedan od argumenata tužitelja ne može taj zaključak dovesti u pitanje.

357    Kao prvo, tužitelji ističu da u pobijanoj odluci nije dokazano da sporni sporazumi nisu odražavali način na koji su stranke ocjenjivale snagu patenata. U pobijanoj se odluci upućuje na doslovno tumačenje pojedinih odredbi spornih sporazuma i na izolirane izjave Lundbecka i proizvođačâ generičkih lijekova u pogledu moguće nevaljanosti patenta za kristalizaciju ili činjenice da se možda nije radilo o njegovoj povredi, te se zaključuje da stranke sporazum nisu sklopile na temelju snage patenata. Međutim, te odredbe i izjave, koje predstavljaju jedine dokaze u pisanom obliku u odluci, ne pokazuju da su stranke imale ikakve sumnje u pogledu snage Lundbeckovih patenata.

358    Međutim, tužitelji ne osporavaju da su plaćanja predviđena spornim sporazumima predstavljala „naknadu za”, i da su se „odnosile na”, obveze proizvođača generičkih lijekova da se suzdrže od puštanja u prodaju citaloprama koji je povređivao Lundbeckove patente. Ne osporavaju ni da plaćanja možda doista jesu predstavljala dodatan poticaj proizvođačima generičkih lijekova da pristanu na nagodbu. Unatoč tomu, smatraju da puka „naknada” ili „odnos” ne dokazuje da su plaćanja „nadvladala” ocjenu stranaka u pogledu objektivnih značajki patenata na takav način da je „isključenje s tržišta ostvareno na temelju iznosa prijenosa vrijednosti, a ne na temelju snage patenta” (uvodne izjave 604. i 641. pobijane odluke).

359    Dovoljno je reći da je taj argument bespredmetan, jer se temelji na pogrešnom tumačenju pobijane odluke.

360    Komisija u pobijanoj odluci nije zaključila da samo nagodbe koje se temelje „isključivo” na ocjeni stranaka u pogledu snage patenata ne spadaju u područje primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Umjesto toga, zauzela je stajalište, uzimajući u obzir niz čimbenika u tom pogledu (vidjeti točku 354. ove presude), da takvi sporazumi, ako predviđaju značajna obrnuta plaćanja koja smanjuju ili gase svaku motivaciju proizvođačâ generičkih lijekova za ulaskom na tržište tijekom određenog razdoblja, a da pritom ne rješavaju pozadinski patentni spor, spadaju u područje primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a (uvodna izjava 604. pobijane odluke). U takvim slučajevima, prijenos vrijednosti zamjenjuje samostalnu ocjenu stranaka u pogledu snage patenata izvornog proizvođača lijeka i u pogledu šansi da uspiju u eventualnim parnicama koje se temelje na tim patentima ili se odnose na njihovu valjanost (vidjeti točku 353. ove presude).

361    Kao prvo, u predmetnom je slučaju potrebno podsjetiti, kako Komisija ističe, da su stranke spornih sporazuma dijelile različita stajališta o tome jesu li Lundbeckovi patenti bili dovoljno snažni da spriječe ulazak generičkog citaloprama na tržište, te da ti patenti nisu mogli biti presudan razlog na temelju kojeg su se proizvođači generičkih lijekova obvezali da neće ući na tržište. Stoga, dogovor je konačno postignut zahvaljujući plaćanjima te su ona bila presudan čimbenik na temelju kojih se proizvođače generičkih lijekova uvjerilo da ne uđu na tržište.

362    Kao drugo, tužitelji ne osporavaju da je moguće da su iznosi koje su platili proizvođačima generičkih lijekova izračunati uzimanjem u obzir zarade ili prihoda koji su ti proizvođači očekivali ostvariti tijekom trajanja spornih sporazuma ako bi ušli na tržište, što je značajan čimbenik u tom pogledu. Tužitelji su na raspravi naveli da su takav izračun mogli izvršiti samo proizvođači generičkih lijekova, a ne oni sami, što ni na koji način ne mijenja taj zaključak.

363    Kao treće, dokazi koji se odnose na razdoblje koje je prethodilo sklapanju spornih sporazuma pokazuju da su proizvođači generičkih lijekova uložili značajne napore kako bi se pripremili za ulazak na tržište te da od tih napora nisu odustali zbog Lundbeckovih patenata. Točno je da je postojala nesigurnost u pogledu toga bi li nadležni sud za njihove proizvode u konačnici utvrdio da predstavljaju povredu. Međutim, u pobijanoj odluci je dokazano da su proizvođači generičkih lijekova imali stvarnu mogućnost da se takva eventualna parnica riješi u njihovu korist (vidjeti točku 122. ove presude i uvodne izjave 75. i 76. pobijane odluke). Stoga, tužitelji su, sklopivši sporne sporazume, tu nesigurnost zamijenili sa sigurnošću da proizvođači generičkih lijekova, u zamjenu za značajno obrnuto plaćanje, neće ući na tržište (uvodna izjava 604. pobijane odluke), čime su tijekom trajanja tih sporazuma uklonili svako tržišno natjecanje, čak i potencijalno.

364    Kao drugo, tužitelji tvrde da u pobijanoj odluci nije dokazano na koji način prijenos vrijednosti upućuje na to da ograničenja nisu odgovarala ocjenama stanaka u pogledu snage dotičnih patenata. Oni smatraju da se činjenica da su tužitelji izvršili plaćanja proizvođačima generičkih lijekova u pobijanoj odluci koristi kao temelj za pretpostavku da su stranke imale sumnje u pogledu valjanosti relevantnih patenata ili njihove povrede. Pogrešan je zaključak u skladu s kojim „što izvorni proizvođač lijeka većom smatra vjerojatnost da će se njegov patent proglasiti nevaljanim ili nepovrijeđenim [...], to će veći biti i iznos novca koji će biti spreman platiti proizvođaču generičkih lijekova kako bi izbjegao taj rizik” (uvodna izjava 640. pobijane odluke). Stoga, u pobijanoj odluci su povrijeđena primjenjiva pravila dokazivanja, koja nalažu da Komisija mora opovrgnuti sva objašnjenja prijenosa vrijednosti, osim protutržišne koluzije.

365    Tužitelji tvrde da se gospodarska pretpostavka, poput one na koju se Komisija oslanja u pobijanoj odluci, može prihvatiti samo ako se temelji na čvrstim empirijskim i teorijskim osnovama, te da se Komisija na nedovoljno jasnu pretpostavku može oslanjati samo ako je dokazala da je to jedino moguće objašnjenje. Taj se standard mora po analogiji primjenjivati na zaključak da obrnuto plaćanje na temelju nagodbe znači da stranke nisu uvjerene u snagu relevantnog patenta.

366    U tom se pogledu mora istaknuti da se Komisija, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 105. do 112. ove presude, u pobijanoj odluci oslanjala na skup dokaza kako bi pokazala da je proizvođače generičkih lijekova upravo veličina obrnutih plaćanja, a ne postojanje Lundbeckovih patenata za postupak pa čak ni želja da izbjegnu troškove koje bi imali u slučaju parnice, potaknula da prihvate ograničenja svojeg ponašanja, (vidjeti, među ostalim, uvodne izjave 255. i 748. pobijane odluke i točke 354. i 363. ove presude). Što se tiče Merck (GUK)-a, primjerice, pobijana odluka pokazuje da su ti iznosi odgovarali zaradi koju je mogao očekivati u slučaju ulaska na tržište, pri čemu ne bi morao nastaviti s naporima povezanima s pripremom ulaska na tržište niti snositi rizike takvog ulaska (uvodne izjave 350., 809. i 862. pobijane odluke). Slična su razmatranja iznesena u uvodnim izjavama 398., 460., 107. i 1157. pobijane odluke u pogledu Arrowa, Alpharme i Ranbaxyja.

367    Osim toga, sami tužitelji u svojim očitovanjima citiraju uvodnu izjavu 640. pobijane odluke (točka 353. ove presude), u kojoj je Komisija zaključila da je veličina obrnutog plaćanja često povezana s rizikom, kako ga percipira izvorni proizvođač lijeka, da bi se presudom moglo proglasiti da je njegov patent nevaljan ili da generički proizvodi ne predstavljaju povredu, kao i sa štetom koja bi izvornom proizvođaču lijeka mogla nastati ako generički proizvodi uđu na tržište. Tužitelji ne osporavaju ni da obrnuta plaćanja predstavljaju naknadu za obveze koje su proizvođači generičkih lijekova preuzeli da neće ući na tržište s generičkim citalopramom za koji su tužitelji smatrali da povređuje njihove patente, niti da su ta plaćanja mogla predstavljati dodatan poticaj kako bi se sporni sporazumi sklopili.

368    Osim toga, dokazi koji potječu iz razdoblja kada su sporni sporazumi sklopljeni pokazuju da su tužitelji namjeravali upotrijebiti „veliku gomilu [američkih dolara]” kako bi isključili generičke proizvode s tržišta (uvodna izjava 131. pobijane odluke), jer su sumnjali u valjanost svojih patenata i u svoje šanse da uspiju u eventualnom sudskom postupku (uvodna izjava 149. pobijane odluke i točka 126. ove presude).

369    U svakom slučaju, Komisija nije bila obvezna nepobitno dokazati da su tužitelji sumnjali u valjanost svojih patenata kako bi u predmetnom slučaju dokazala postojanje povrede s obzirom na cilj, iz razloga što dokazi navedeni u pobijanoj odluci pokazuju da su proizvođači generičkih lijekova bili uvjereni u svoje šanse da u dovoljno kratkom roku uđu na tržište, na način da, u slučaju spora, ili opovrgnu navode tužitelja o postojanju povrede ili ospore valjanost njihovih patenata (vidjeti prvi tužbeni razlog). Stoga, ono što je bitno jest da je u vrijeme sklapanja spornih sporazuma postojala nesigurnost u pogledu mogućnosti proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište bez da se protiv njih izdaju sudski nalozi ili podignu tužbe zbog povrede, ili u pogledu uspješnog osporavanja patenata tužitelja, te da su ti sporazumi, na temelju značajnih obrnutih plaćanja, navedenu nesigurnost zamijenili sa sigurnošću da proizvođači generičkih lijekova neće ući na tržište tijekom trajanja spornih sporazuma (točke 336. i 363. ove presude).

370    Kao treće, tužitelji tvrde da u pobijanoj odluci nisu opovrgnuta alternativna objašnjenja prijenosa vrijednosti te ističu da su u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama navodili da su sporna plaćanja bila dokaz pritiska koji su proizvođači generičkih lijekova vršili zahvaljujući asimetriji u rizicima koje su snosili tužitelji, s jedne strane, odnosno ti proizvođači, s druge. Tužiteljima je prijetio rizik od značajne i nepopravljive štete koju bi im nanijela povreda od strane proizvođača generičkih lijekova, dok su potonji snosili malen ili nikakav rizik. Ta asimetrija objašnjava zašto su tužitelji pristali izvršiti obrnuta plaćanja predviđena spornim sporazumima. Taj problem koji proizlazi iz neizvjesnosti rizika prisutan je u svim sporazumima koji su navedeni u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

371    Tužitelji smatraju da se u pobijanoj odluci, osobito u uvodnoj izjavi 644., priznaje da postoji asimetrija u rizicima, time što se navodi da bi zarada koju bi proizvođač generičkih lijekova ostvario ulaskom na tržište bila manja, u biti znatno manja, od gubitaka koje bi izvorni proizvođač lijeka vjerojatno pretrpio ako bi generički lijekovi ušli na tržište. Osim toga, naknada štete koju bi proizvođač generičkih lijekova eventualno bio obvezan platiti predstavljala bi samo dio potencijalne štete koju bi nezakonit ulazak proizvođačâ generičkih lijekova na tržište vjerojatno nanio izvornom proizvođaču lijeka. U nekim slučajevima proizvođači generičkih lijekova ne bi morali platiti nikakvu odštetu za nepopravljivu štetu nastalu njihovim nezakonitim ulaskom na tržište. Nadalje, javna tijela bi nakon ulaska generičkih lijekova na tržište mogla automatski smanjiti visine cijena lijekova ili iznosa kojeg pokriva zdravstveno osiguranje, neovisno o tome povređuju li ti generički lijekovi valjane patente. Troškovi vođenja višestrukih patentnih sporova također bi bili iznimno visoki.

372    Stoga, tužitelji tvrde da su proizvođači generičkih lijekova iskoristili tu asimetriju u rizicima tako što su dali lažan dojam da će uskoro početi prodavati svoje povređujuće proizvode, što im je omogućilo da izvuku novac iz Lundbecka. U skladu i s ekonomskom literaturom i s pobijanom odlukom, osobito uvodnom izjavom 640., što je veća šteta koju će izvorni proizvođač lijeka, po svojoj procjeni, pretrpiti zbog ulaska proizvođača generičkih lijekova na tržište, to će veći biti iznos novca koji će biti spreman tim proizvođačima platiti kako bi izbjegao taj rizik.

373    U skladu s tim, tužitelji smatraju da je Komisija u pobijanoj odluci pogriješila pretpostavivši da je način na koji proizvođač generičkih lijekova ocjenjuje snagu patenta jedini čimbenik koji uvjetuje njegovu odluku da stavi lijek na tržište, a to je u biti samo jedan od mnoštva kriterija koji su relevantni za tu odluku te ne mora biti relevantan ako proizvođači generičkih lijekova očekuju da će zaraditi od povrede.

374    Posljedično, u nedostatku veze između plaćanja i subjektivnih ocjena stranaka spornih sporazuma u pogledu položaja u kojem su bile s obzirom na patente, neutemeljen je zaključak iz pobijane odluke da su plaćanja potaknula proizvođače generičkih lijekova da prihvate ograničenja koja inače ne bi prihvatili na temelju vlastite ocjene snage patenata. Stoga, po mišljenju tužitelja, prva uzročno‑posljedična veza na kojoj pobijana odluka temelji svoju teoriju pada u vodu, te zaključak da sporni sporazumi povređuju članak 101. stavak 1. UFEU‑a nije osnovan.

375    Intervenijent također tvrdi da je Komisija trebala dokazati da nije postojalo nijedno drugo zakonito objašnjenje prijenosa vrijednosti, uzimajući u obzir, kao prvo, rizik od nepopravljive štete koji nositelju patenta prijeti u slučaju nezakonitog ulaska generičkih proizvoda na tržište; kao drugo, vjerojatnost da će moći ostvariti adekvatnu kompenzaciju u obliku naknade štete ili ishodavati privremene mjere; kao treće, troškove povezane s pokretanjem postupaka pred različitim sudovima, uključujući rizik od mogućnosti da različiti sudovi donesu različite odluke. Komisija je stoga obvezna dokazati zašto postojanje prijenosa vrijednosti pretvara zakoniti sporazum o nagodbi u protutržišni horizontalni sporazum.

376    Mora se istaknuti, nasuprot tvrdnjama tužitelja, da je Komisija u pobijanoj odluci opovrgnula alternativna objašnjenja koja su tužitelji iznijeli u pogledu postojanja obrnutih plaćanja u spornim sporazumima, osobito ona koja su se odnosila na „teoriju o zavaravanju” i asimetriju u rizicima.

377    Komisija je tako u pobijanoj odluci priznala da bi iz poslovne perspektive moglo imati smisla da izvorni proizvođač lijeka izvrši plaćanje proizvođačima generičkih lijekova kako bi spriječio njihov ulazak na tržište, imajući u vidu gubitke koje bi mogao pretrpjeti u slučaju takvog ulaska. Osim toga, ti bi gubici vjerojatno premašili zaradu koju bi proizvođači generičkih lijekova ostvarili takvim ulaskom ako se ne bi utvrdilo da njihovi proizvodi predstavljaju povredu ili ako bi ti proizvođači uspjeli proglasiti dotične patente nevaljanima. Međutim, Komisija je zaključila da bi u tom slučaju potrošači bili oštećeni, jer bi im bila uskraćena mogućnost da zahvaljujući ulasku generičkih proizvoda na tržište plaćaju niže cijene (uvodna izjava 640. pobijane odluke).

378    Tužitelji u tom pogledu ističu da su, u određenim slučajevima, rizici povezani s ulaskom na tržište vrlo mali, ako uopće i postoje, za male proizvođače generičkih lijekova, koji mogu izbjeći sudske naloge o zabrani ulaska na tržište ili obvezu plaćanja naknade štete u slučaju nezakonitog ulaska, osobito putem neprirodnih dogovora kao što je prijenos zarade između različitih pravnih subjekata. Osim toga, u pobijanoj se odluci priznaje da su naknade štete, koje bi mogli biti obvezani platiti, često znatno manje od štete koju bi izvorni proizvođač lijeka pretrpio zbog nezakonitog ulaska na tržište, a razlog tomu je snižavanje cijena do kojeg dolazi u slučaju takvog ulaska (uvodne izjave 93. i 645. pobijane odluke).

379    Točno je da asimetrija u rizicima kojima su bili izloženi proizvođači generičkih lijekova, odnosno izvorni proizvođač lijeka, djelomično objašnjava zašto je potonji odlučio izvršiti značajna obrnuta plaćanja kako bi izbjegao svaki rizik, čak i mali, od ulaska generičkih proizvoda na tržište. To osobito vrijedi kada je patentirani lijek, kao Cipramil u predmetnom slučaju, najvažniji proizvod izvornog proizvođača lijeka te mu donosi većinu njegovih prihoda (uvodne izjave 26. i 120. pobijane odluke).

380    Međutim, valja podsjetiti da činjenica da je proizvođaču generičkih lijekova protutržišno ponašanje najjeftinija ili najmanje riskantna opcija ni na koji način ne isključuje primjenu članka 101. UFEU‑a (u tom pogledu, vidjeti presude od 8. srpnja 2004., Corus UK/Komisija, T‑48/00, Zb., EU:T:2004:219, t. 73., i Dalmine/Komisija, T‑50/00, Zb., EU:T:2004:220, t. 211.), osobito ako to ponašanje uključuje plaćanja stvarnim ili potencijalnim konkurentima kako ne bi ušli na tržište i podjelu s tim konkurentima zarade koja proizađe iz nepostojanja generičkih lijekova na tom tržištu, na štetu potrošačâ, kakav je bio slučaj u ovom predmetu.

381    Tužitelji tvrde da je asimetrija u rizicima omogućila proizvođačima generičkih lijekova da „zavaraju” tužitelje kako bi osigurali značajne količine novca, a to su učinili tako što su se pretvarali da se pripremaju ući na tržište s proizvodima koji ne predstavljaju povredu.

382    Međutim, to samo potvrđuje Komisijinu teoriju da je u vrijeme sklapanja spornih sporazuma postojala značajna nesigurnost u pogledu ishoda potencijalnih patentnih parnica te da je ta nesigurnost uklonjena i zamijenjena sa sigurnošću da proizvođači generičkih lijekova neće ući na tržište tijekom trajanja tih sporazuma.

383    Nadalje, činjenica da obrnuto plaćanje može predstavljati jedino sredstvo na temelju kojeg stranke mogu „premostiti svoje razlike” i sklopiti sporazum ne znači da takvo plaćanje predstavlja zakonito sredstvo sklapanja sporazuma ili da se na isti ne primjenjuje pravo tržišnog natjecanja, osobito ako se čini da je iznos tog plaćanja povezan sa zaradom koju su proizvođači generičkih lijekova očekivali ako bi ušli na tržište, ako sporazum ne omogućuje rješavanje pozadinskog patentnog spora i ako sadržava ograničenja koja premašuju ona koja proizlaze iz patenata izvornog proizvođača lijeka (vidjeti točku 354. ove presude i uvodne izjave 661. i 622. pobijane odluke).

384    Osim toga, ako su tužitelji bili tako uvjereni u valjanost svojih patenata i u činjenicu da su proizvodi koje su proizvođači generičkih lijekova namjeravali prodavati povređivali te patente, mogli su od nadležnih nacionalnih sudova ishoditi naloge radi sprečavanja ulaska proizvođača generičkih lijekova na tržište ili naknadu štete od tih proizvođača u slučaju njihovog nezakonitog ulaska na tržište. Također su mogli, kako su to učinili s Neolabom (točka 350. ove presude), sklopiti nagodbu s istinskom namjerom rješavanja pozadinskog patentnog spora, bez ograničenja poslovne autonomije proizvođačâ generičkih lijekova koju je moguće postići kada je sklapanje takvog sporazuma motivirano obrnutim plaćanjem.

385    Iako je moguće, kako Komisija priznaje, da je izvorni proizvođač lijeka mogao pretrpiti nepopravljivu štetu u slučaju nezakonitog ulaska proizvođačâ generičkih lijekova na tržište, zbog nepovratnog pada cijena kojeg bi takav ulazak uzrokovao, činjenica da regulatorna tijela smanjuju cijene nakon isteka patenta za AFS značajka je farmaceutskog sektora koja je tužiteljima poznata te stoga predstavlja uobičajen poslovni rizik koji ne može opravdati sklapanje protutržišnih sporazuma. Nadalje, takva smanjenja cijena koja su posljedica intervencije regulatornih tijela, u slučaju kada je patent za AFS već istekao, ilustriraju ravnotežu koju su države članice odredile između zaštite koju uživa patent izvornog proizvođača lijeka, s jedne strane, i uštede za državni proračun i potrošače koja se ostvaruje ulaskom generičkih proizvoda na tržište i učincima tržišnog natjecanja, s druge.

386    Stoga, ako bi prihvatili argument tužitelja u pogledu asimetrije u rizicima, to bi u konačnici značilo da smatramo da su mogli – sklapanjem sporazuma poput spornih s proizvođačima generičkih lijekova – zaštititi se od nepovratnog pada cijena koji se, prema njihovim vlastitim navodima, nije mogao izbjeći čak i ako bi uspjeli u svojim tužbama zbog povrede pred nacionalnim sudovima. Stoga su, sklapanjem takvih sporazuma, mogli održati više cijene, na štetu potrošačâ i proračuna država za zdravstvo, iako takav ishod ne bi uspjeli ostvariti ako bi nacionalni sudovi potvrdili valjanost njihovih patenata i ako bi se za proizvode proizvođača generičkih lijekova utvrdilo da predstavljaju povredu. Takav ishod bi bio u očitoj suprotnosti s ciljevima odredaba Ugovorâ o tržišnom natjecanju, čiji je cilj, među ostalim, zaštiti potrošače od neopravdanih povećanja cijena koja su posljedica koluzije između konkurenata (u tom pogledu, vidjeti presude od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, Zb., EU:C:2015:184, t. 115. i navedenu sudsku praksu, i od 9. srpnja 2015., InnoLux/Komisija, C‑231/14 P, Zb., EU:C:2015:451, t. 61.). Nema razloga pretpostaviti da bi takva koluzija, temeljena na izgovoru da su određeni patenti za postupak bili sporni, bila zakonita u predmetnom slučaju, s obzirom na to da uspješna obrana tih patenata pred nacionalnim sudovima ne bi, čak ni u najpovoljnijem mogućem scenariju za tužitelje, imala jednake negativne posljedice za tržišno natjecanje te osobito za potrošače.

387    Valja podsjetiti da je doista neprihvatljivo da poduzetnici učinke pravnih pravila koja smatraju pretjerano nepovoljnima pokušaju, na temelju izgovora da su ta pravila stvarala za njih štetnu neravnotežu, ublažiti sklapanjem ograničavajućih sporazuma kojima je cilj neutralizirati te nepovoljnosti (vidjeti presudu od 27. sprnja 2005., Brasserie nationale i dr./Komisija, T‑49/02 do T‑51/02, Zb., EU:T:2005:298, t. 81. i navedenu sudsku praksu).

388    Naposljetku, u dijelu u kojem tužitelji, uz potporu intervenijenta, tvrde da bi im sporni sporazumi omogućili da izbjegnu značajne troškove koje bi iziskivalo vođenje parnica u različitim državama članicama, kao i rizik od međusobno suprotstavljenih odluka sudova tih država, mora se istaknuti, kao prvo, da se u većini tih sporazuma troškovi parnica koji bi se izbjegli ne spominju konkretno, niti se daje njihova minimalna procjena. Nadalje, tužitelji nisu pružili nikakvo objašnjenje u pogledu načina na koji su iznosi obrnutih plaćanja izračunati, osim da su proizašli iz pregovora koje su vodili s proizvođačima generičkih lijekova, dok pobijana odluka sadržava brojne dokaze koji pokazuju da su ti iznosi približno odgovarali zaradi koju su proizvođači generičkih lijekova očekivali ako bi ušli na tržište ili naknadi štete koju bi ostvarili ako bi uspjeli u parnicama protiv Lundbecka (vidjeti, među ostalim, uvodne izjave 398., 460., 809., 862., 1071. i 1157. pobijane odluke).

389    U svakom slučaju, nasuprot tvrdnjama tužitelja, malo je vjerojatno da bi parnični troškovi u ijednoj državi EGP‑a bili veći od plaćanja koja su proizvođači generičkih lijekova u predmetnom slučaju dobili na temelju spornih sporazuma, a koje su iznosile nekoliko milijuna eura. Farmaceutski poduzetnici rijetko pokreću parnice u svim državama članicama istovremeno. Kada se radi o istim pitanjima, obično se, kako pokazuje predmet Lagap u Ujedinjenoj Kraljevini (uvodna izjava 63. pobijane odluke), odlučuju pokrenuti nekoliko probnih predmeta, umjesto da istovremeno podnose nekoliko tužbi pred različitim sudovima. Međutim, tužitelji su se u predmetu Lagap u konačnici odlučili nagoditi kako bi izbjegli neuspjeh u parnici koji bi se protiv njih koristio pred drugim sudovima (uvodna izjava 160. pobijane odluke).

390    Osim toga, u pobijanoj odluci se ističe da postoje načini sporazumnog rješavanja sporova koji su prihvatljivi iz perspektive prava tržišnog natjecanja te se ne sastoje u odgađanju ulaska potencijalnih konkurenata na tržište putem obrnutih plaćanja, kako je to učinjeno u predmetnom slučaju (točka 354. ove presude). U skladu sa sudskom praksom, specifična svrha patenta ne može se tumačiti na način da pruža i zaštitu od tužbi kojima se osporava valjanost patenta, s obzirom na to da je u javnom interesu da se uklone sve prepreke gospodarskoj aktivnosti koje su moguće kada je patent pogrešno priznat (u tom pogledu, vidjeti presudu Windsurfing, točka 119. supra, EU:C:1986:75, t. 92.). Iako su tužitelji imali pravo sklopiti nagodbe s proizvođačima generičkih lijekova kako bi izbjegli troškove potencijalnih parnica, nisu mogli, na temelju tog razloga, vlastitom ocjenom valjanosti svojih patenata i povređujuće naravi proizvoda proizvođača generičkih lijekova zamijeniti ocjenu neovisnog suca, te pritom platiti tim proizvođačima kako bi prihvatili tu ocjenu i suzdržali se od ulaska na tržište tijekom određenog razdoblja.

391    U skladu s tim, u pobijanoj odluci je ispravno zaključeno da su obrnuta plaćanja potaknula proizvođače generičkih lijekova da prihvate ograničenja svoje poslovne autonomije predviđena u spornim sporazumima, pri čemu alternativna objašnjenja koja su tužitelji pružili kako bi opravdali ta plaćanja ne mogu taj zaključak dovesti u pitanje.

392    Stoga se prvi dio mora odbiti.

2.     Drugi dio

393    Tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno da su ugovorna ograničenja nametnuta spornim sporazumima uklonila ostalu motivaciju za ulazak na tržište.

394    Ističu, kao prvo, da ograničenja koja proizlaze iz opsega patenata ne smanjuju ili uklanjaju motivaciju za ulazak na tržište. Stoga je moguće da će proizvođači generičkih lijekova koji prihvate, u zamjenu za prijenos vrijednosti, suzdržati se od ulaska na tržište s povređujućim lijekovima i dalje htjeti da se donese presuda kojom se utvrđuje da njihovi lijekovi nisu povređujući ili da patent koji je navodno povrijeđen nije valjan. Također, nema razloga za zaključak da će plaćanje u zamjenu za nestavljanje povređujućih lijekova na tržište smanjiti motivaciju proizvođača generičkih lijekova da nastavi sa svojim naporima kako bi ušao na tržište s nepovređujućim lijekovima. Činjenica da je proizvođač generičkih lijekova zadovoljan s vrijednošću koju mu je izvorni proizvođač lijeka prenio i da ne želi osporiti relevantni patent, unatoč tome da u sporazumu ne postoji odredba koja ga u tome onemogućava, govori samo da taj poduzetnik nije uvjeren u svoje šanse da će uspjeti patent proglasiti nevaljanim.

395    Stoga, tužitelji tvrde da pravna pretpostavka u skladu s kojom isključenje s tržišta u zamjenu za plaćanje predstavlja ograničenje s obzirom na cilj, time što smanjuje ili uklanja motivaciju proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište, vrijedi samo ako ugovorna ograničenja nisu obuhvaćena opsegom relevantnog patenta.

396    Kao drugo, tužitelji navode da u pobijanoj odluci nije dostatno obrazložen zaključak da prijenosi vrijednosti nesporno smanjuju motivaciju proizvođačâ generičkih lijekova za pokretanje parnica. U pobijanoj odluci se priznaje da mogućnost sklapanja sporazuma o nagodbi nakon pokretanja postupka protiv izvornog proizvođača lijeka može proizvođača generičkih lijekova motivirati da pokrene takav postupak (uvodna izjava 711.). To priznanje proturječi zaključku iz pobijane odluke da bi obrnuta plaćanja vjerojatno odvratila samo proizvođače generičkih lijekova da pokrenu postupak (uvodna izjava 966.). Ta unutarnja nedosljednost pokazuje da pobijana odluka nema čvrst ekonomski temelj te dovodi u pitanje zaključak da su „značajna” obrnuta plaćanja nužno loša za potrošače (uvodna izjava 646.).

397    Komisija osporava te argumente.

398    Što se tiče argumenta tužitelja da sporni sporazumi nisu sadržavali nijednu odredbu kojom se proizvođače generičkih lijekova sprečavalo da osporavaju valjanost njihovih patenata, što znači da ti sporazumi nisu odnosnim proizvođačima uklonili svu motivaciju za ulazak na tržište, mora se istaknuti, kao prvo, da je taj argument bespredmetan jer se u pobijanoj odluci samo navodi da su obrnuta plaćanja predviđena spornim sporazumima ohrabrila ili potaknula proizvođače generičkih lijekova da prihvate ograničenja svoje poslovne autonomije koja ne bi prihvatili bez tih plaćanja, a ne da su isti izgubili svu motivaciju u tom pogledu (uvodne izjave 604. i 659. do 661. pobijane odluke).

399    U svakom slučaju, iako sporni sporazumi nisu sadržavali odredbu kojom se onemogućuje osporavanje patenata, proizvođači generičkih lijekova nakon sklapanja spornih sporazuma nisu imali razloga osporavati Lundbeckove patente, zato što su obrnuta plaćanja približno odgovarala zaradi koju su proizvođači generičkih lijekova očekivali ako bi ušli na tržište ili naknadi štete koju bi ostvarili ako bi uspjeli u parnicama protiv Lundbecka (vidjeti točku 388. ove presude). Čak i ako su ta plaćanja bila manja od očekivane zarade, svejedno su predstavljala sigurnu i trenutnu zaradu, koja nije uključivala rizike koji bi pratili ulazak na tržište. Osim toga, događaji u predmetnom slučaju podupiru to tumačenje, s obzirom na to da nijedan proizvođač generičkih lijekova nije osporavao Lundbeckove patente niti je ušao na tržište tijekom trajanja spornih sporazuma. Iako je Merck (GUK) doista ušao na tržište citaloprama u Ujedinjenoj Kraljevini na nekoliko dana, nakon isteka sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, to je učinio iz razloga što uvjete koje mu je Lundbeck ponudio za produljenje tog sporazuma nije smatrao dovoljno povoljnima te je htio izdašniju naknadu u zamjenu za drugo produljenje tog sporazuma (uvodna izjava 299. pobijane odluke).

400    Dalje, u dijelu u kojem tužitelji tvrde da su proizvođači generičkih lijekova mogli ući na tržište s nepovređujućim generičkim proizvodima, potrebno je uputiti na analizu šestog tužbenog razloga u nastavku, koji se odnosi na ocjenu sadržaja i opsega spornih sporazuma.

401    U svakom slučaju, čak i ako su ograničenja predviđena spornim sporazumima eventualno spadala u opseg Lundbeckovih patenata, u smislu da ih se moglo ostvariti i na temelju parnice, u pobijanoj odluci se ispravno zaključuje da je to bila tek mogućnost u vrijeme sklapanja spornih sporazuma. Zamjena te nesigurnosti, odnosno nesigurnosti u pogledu toga jesu li proizvođači generičkih lijekova vršili povredu te jesu li patenti bili valjani, sa sigurnošću da ti proizvođači neće ući na tržište tijekom trajanja spornih sporazuma u predmetnom slučaju predstavlja, kao takva, ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, jer je ostvarena na temelju obrnutog plaćanja (vidjeti točke 336. i 363. ove presude).

402    Naposljetku, ne može se prihvatiti argument tužitelja da pobijana odluka ne pruža dostatno obrazloženje u tom pogledu. Brojni odlomci u pobijanoj odluci koji se odnose na obrnuta plaćanja, na koje sami tužitelji upućuju, pokazuju da su shvaćali Komisijino stajalište u vezi tog pitanja, iako se nisu s njim slagali. Osim toga, činjenica da se u pobijanoj odluci priznaje, s jedne strane, da mogućnost dobivanja obrnutih plaćanja od izvornog proizvođača lijeka može potaknuti proizvođače generičkih lijekova da pokrenu pravne postupke, a, s druge strane, da bi obrnuta plaćanja dobivena na temelju spornih sporazuma odvratila proizvođače generičkih lijekova od pokretanja takvih postupaka u predmetnom slučaju, ne predstavlja proturječje. Kako Komisija u biti ističe, među ostalim u uvodnim izjavama 639. i 660. pobijane odluke, nagodbe kojima se predviđaju plaćanja – pa čak i obrnuta plaćanja – nisu uvijek problematične iz perspektive prava tržišnog natjecanja, osobito kada ih ne prate nikakva ograničenja ulaska generičkih proizvoda na tržište, nego su, naprotiv, namijenjene kao kompenzacija proizvođačima generičkih lijekova za izgubljenu zaradu nakon što izvorni proizvođač lijeka prizna da njihovi generički proizvodi ne povređuju nikakav patent. 

403    Posljedično, mora se zaključiti da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku u ocjeni zaključivši, u pobijanoj odluci, da su ograničenja predviđena spornim sporazumima – ostvarena u zamjenu za značajna obrnuta plaćanja – smanjila motivaciju proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište.

404    U skladu s tim, i drugi dio se mora odbiti.

3.     Treći dio

405    Tužitelji tvrde da standard koji je primijenjen u pobijanoj odluci, odnosno da sporazumi o nagodbi u vezi patenta koji su zaključeni zahvaljujući ponudi prijenosa vrijednosti predstavljaju ograničenja s obzirom na cilj, nije upotrebljiv.

406    Kao prvo, tvrde da je taj standard sam po sebi nedosljedan i da ima odvraćajući učinak na sklapanje sporazuma kojima se predviđa raniji ulazak na tržište, koji je u interesu potrošačâ, jer dovodi do različitih rezultata ovisno o tome ima li prijenos vrijednosti oblik gotovinskog plaćanja ili brzog ulaska na tržište.

407    Kao drugo, navode da se sporazum ne može temeljiti „isključivo” na ocjeni stranaka u pogledu snage patenta te da standard koji je Komisija primijenila zabranjuje, u praksi, sva obrnuta plaćanja. Nijedan se sporazum o nagodbi ne može temeljiti „isključivo” na ocjeni stranaka u pogledu snage patenta, iz jednostavnog razloga što „snaga” patenta nije jasno određen pojam. Ako bi se sporazumi o nagodbi morali temeljiti „isključivo” na ocjeni stranaka u pogledu snage patenta, time bi se od stranaka zapravo zahtijevalo da pokrenu parnice. Pobijana odluka ne ostavlja strankama nikakvu slobodu da obrnuto plaćanje upotrijebe kako bi se proizvođač generičkih lijeka odvratio od povrede patenata izvornog proizvođača lijeka.

408    Kao treće, tužitelji ističu da pravni kriterij koji se temelji na iznosu plaćanja nije upotrebljiv u praksi, jer u pobijanoj odluci nije utvrđen jasan prag na temelju kojeg bi se ocijenilo je li plaćanje prihvatljivo ili protutržišno.

409    Komisija osporava te argumente.

410    Kao prvo, Opći sud smatra da je argument tužitelja da će pobijana odluka imati odvraćajući učinak na sklapanje sporazuma kojima se predviđa raniji ulazak generičkih proizvoda na tržište očito neosnovan, jer je Komisija zaključila upravo suprotno – da su sporni sporazumi iz perspektive prava tržišnog natjecanja bili problematični jer je njihov cilj bio da se ulazak generičkih proizvoda na tržište odgodi, a ne da se olakša. Osim toga, valja podsjetiti da je Komisija u obzir uzela i činjenicu da spornim sporazumima nije bila predviđena Lundbeckova obveza da protiv proizvođača generičkih lijekova ne pokreće postupak zbog povrede ako potonji s generičkim citalopramom uđu na tržište nakon isteka sporazuma (uvodna izjava 662. pobijane odluke).

411    Nadalje, u pobijanoj odluci se priznaje da, u određenim slučajevima, nagodbe nisu problematične, čak i ako predviđaju obrnuta plaćanja, pod uvjetom da istodobno predviđaju i trenutan ulazak generičkih proizvoda na tržište (vidjeti primjer Neolaba, naveden u točki 350. ove presude). Činjenica da Komisija sporazume koje prati obrnuto plaćanje tretira drugačije od onih koji takva plaćanja ne predviđaju u potpunosti je opravdana, s obzirom na poticaj koji takvo plaćanje predstavlja proizvođačima generičkih lijekova kako bi prihvatili ograničenja koja bez tog poticaja ne bi prihvatili (vidjeti točku 349. i prateće točke ove presude). Osim toga, sporazum koji omogućuje brz ulazak na tržište očito nije problematičan iz perspektive prava tržišnog natjecanja, što znači da pružanje takve naknade u zamjenu za druge obveze iz nagodbe nije usporedivo s obrnutim plaćanjem kojem je cilj odgoditi takav ulazak na tržište.

412    Kao drugo, potrebno je podsjetiti da se u pobijanoj odluci ne navodi da se sporazum mora temeljiti isključivo na ocjeni stranaka u pogledu snage patenata kako se članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne bi primjenjivao (točka 360. ove presude). Stoga, tužitelji pogrešno tvrde da pobijana odluka uklanja sve razloge za sklapanje nagodbi o patentima te da time rezultira lavinom parnica diljem EGP‑a. Komisija je kritizirala samo sporazume sklopljene u obliku nagodbi čija stvarna svrha, kao u predmetnom slučaju, nije riješiti pozadinski patentni spor između stranaka tog sporazuma te kojima se predviđaju obrnuta plaćanja u zamjenu za obvezu proizvođača generičkih lijekova da neće ući na tržište. Osim toga, iako je točno da je Komisija takve sporazume smatrala protutržišnima, izvorni proizvođač lijeka nije obvezan pokrenuti parnicu u svakoj državi EGP‑a kako bi zaštitio svoje patente, s obzirom na to da je i dalje moguće, primjerice, sklopiti nagodbe koje ne sadrže nikakva obrnuta plaćanja ili nagodbe koje, iako predviđaju obrnuta plaćanja, nisu popraćene nikakvim ograničenjem ulaska generičkih lijekova na tržište (vidjeti primjer Neolaba, naveden u točki 350. ove presude).

413    Naposljetku, argument tužitelja da im pobijana odluka nije priznala slobodu da upotrijebe obrnuta plaćanja kako bi proizvođače generičkih lijekova odvratili od povrede njihovih patenata temelji se na pogrešnoj pretpostavci da su proizvodi proizvođačâ generičkih lijekova povređivali njihove patente, a to nije bilo utvrđeno u vrijeme sklapanja spornih sporazuma.

414    Kao treće, Komisija je u pobijanoj odluci objasnila da su obrnuta plaćanja u predmetnom slučaju bila osobito problematična jer su iznosi predviđeni u spornim sporazumima približno odgovarali zaradi koju su proizvođači generičkih lijekova očekivali ako bi ušli na tržište ili naknadi štete koju bi ostvarili ako bi uspjeli u parnicama protiv Lundbecka (točka 388. ove presude). U takvom slučaju, svaka motivacija proizvođačâ generičkih lijekova značajno se smanjuje, a možda i potpuno gasi. Stoga, ono što je važno jest da su u predmetnom slučaju iznosi obrnutih plaćanja predviđenih u svakom od spornih sporazuma bili dovoljno visoki da proizvođači generičkih lijekova odluče prihvatiti ograničenja svoje poslovne autonomije i da smanje njihovu motivaciju da uđu na tržište sa svojim generičkim proizvodima (vidjeti, među ostalim, uvodnu izjavu 644. pobijane odluke).

415    Točno je da se Komisija oslanjala na niz čimbenika kako bi dokazala postojanje ograničenja s obzirom na cilj u predmetnom slučaju (vidjeti točku 354. ove presude i uvodne izjave 661. i 662. pobijane odluke). Međutim, ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da Komisija u pobijanoj odluci nije dostatno pojasnila značaj koji je pripisala činjenici da su obrnuta plaćanja približno odgovarala zaradi koju su proizvođači generičkih lijekova očekivali. U svakom slučaju, Komisija u svojim odlukama, kako naglašava, nije obvezna odrediti općeprimjenjiva pravna pravila, nego samo utvrditi, u svakom pojedinom slučaju, jesu li sporazumi koje razmatra sukladni odredbama Ugovorâ o tržišnom natjecanju, pri čemu mora navesti dovoljno jasne i uvjerljive razloge u tom pogledu. S obzirom na prethodno navedeno, mora se zaključiti da je Komisija u predmetnom slučaju zadovoljila te zahtjeve.

416    U skladu s tim, treći dio tužbenog razloga mora se odbiti, kao i drugi tužbeni razlog u cijelosti.

D –  Treći tužbeni razlog, kojim se navodi da je u primjeni načela povezanih s pojmom ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj počinjena očita pogreška koja se tiče prava

417    Tužitelji tvrde da pobijana odluka sadržava pogrešku koja se tiče prava jer je u njoj, na temelju primjene ustaljenih načela koja se primjenjuju na tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU‑a, zaključeno da sporni sporazumi predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Osobito, u pobijanoj je odluci počinjena pogreška, kao prvo, time što su se sporni sporazumi iz predmetnog slučaja tretirali kao usporedivi sa sporazumima koji su se razmatrali u predmetu u kojem je donesena presuda BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), i u drugim klasičnim predmetima o podjeli tržišta koji se nisu odnosili na provedbu patenta; kao drugo, time što je zaključeno da je prijenos vrijednosti sam po sebi dovoljan da bi sporazum o nagodbi u vezi patenta predstavljao ograničenje s obzirom na cilj; kao treće, time što nije utvrđeno da cilj spornih sporazuma u predmetnom slučaju, odnosno poštivanje Lundbeckovih patenata, onemogućuje zaključak da se radi o ograničenju s obzirom na cilj; i, kao četvrto, time što nije utvrđeno da situacija koja bi prevladala da sporni sporazumi nisu sklopljeni (u daljnjem tekstu: scenarij bez spornih sporazuma) onemogućuje zaključak da se u predmetnom slučaju radi o ograničenju s obzirom na cilj.

1.     Prvi dio

418    Tužitelji ističu da je Komisija u pobijanoj odluci pogriješila jer je sporne sporazume tretirala kao ekvivalentne sporazumima o podjeli tržišta, kao što su oni koji su se razmatrali u presudi BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643).

419    U tom pogledu, kao prvo, tužitelji tvrde da, za razliku od situacije u predmetnom slučaju, cilj sporazuma koji su se razmatrali u presudi BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), nije bio da se očuva patent koji je svojem nositelju davao pravo da spriječi ulazak povređujućih proizvoda na tržište i nepopravljivu štetu koju bi takav ulazak uzrokovao.

420    Kao drugo, za razliku od situacije u predmetnom slučaju, poduzetnici koji su napustili relevantno tržište na temelju sporazuma koji su se razmatrali u presudi BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), zasigurno bi se natjecali na tržištu s poduzetnicima koji su na njemu ostali da ti sporazumi nisu sklopljeni.

421    Kao treće, za razliku od pristupa u predmetnom slučaju, sporazumi koji su se razmatrali u presudi BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), smatrali bi se ograničenjem tržišnog natjecanja i da nije bilo nikakvog plaćanja. Činjenica da su u tom slučaju izvršena kompenzacijska plaćanja nije bila presudna za zaključak da je cilj tih sporazuma bio ograničenje tržišnog natjecanja.

422    Komisija osporava te argumente.

423    Kao prvo, mora se istaknuti da analogija koju je Komisija u uvodnim izjavama 657. i 658. pobijane odluke povukla između sporazuma koji su se razmatrali u presudi BIDS, točka 341. supra. (EU:C:2008:643), i spornih sporazuma u predmetnom slučaju, ne predstavlja pogrešku koja se tiče prava.

424    Kako je vidljivo iz, među ostalim, točke 8. te presude, u tom predmetu, poduzetnici koji su poslovali na tržištu prerade goveđeg mesa u Irskoj uspostavili su mehanizam na temelju kojeg su neki poduzetnici pristali dvije godine ne ulaziti na tržište u zamjenu za plaćanja od strane poduzetnika koji su ostali na tom tržištu. Slična je situacija nastala i u predmetnom slučaju zbog sklapanja spornih sporazuma, na temelju kojih je Lundbeck, koji je bio glavni, a možda i jedini poduzetnik prisutan na tržištu u državama na koje su se ti sporazumi odnosili, platio proizvođačima generičkih lijekova, koji su mu bili potencijalni konkurenti, da tijekom određenog razdoblja ne ulaze na tržište.

425    Iz toga slijedi da se i predmet u kojem je donesena presuda BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), i predmetni slučaj odnose na sporazume koji su ograničavali mogućnost konkurentskih gospodarskih subjekata da samostalno odrede politiku kojom su se namjeravali voditi na tržištu, na način da su spriječili normalno funkcioniranje procesa tržišnog natjecanja (u tom pogledu, vidjeti presudu BIDS, točka 341. supra, EU:C:2008:643, t. 33. do 35.).

426    Što se tiče argumenta tužitelja da je, za razliku od predmeta u kojem je donesena presuda BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), kontekst u kojem su sporni sporazumi sklopljeni u predmetnom slučaju bio takav da su tužitelji imali patente koji su im omogućavali da spriječe ulazak povređujućih proizvoda na tržište, mora se istaknuti, kao prvo, da u predmetnom slučaju postojanje Lundbeckovih novih patenata za postupak nije značilo da se proizvođači generičkih lijekova nisu mogli smatrati Lundbeckovim potencijalnim konkurentima, kako je vidljivo iz analize prvog tužbenog razloga. Članak 101. UFEU‑a štiti i potencijalno i stvarno tržišno natjecanje (vidjeti točku 99. ove presude).

427    Osim toga, mora se istaknuti da se, u skladu sa sudskom praksom, sporazum ne može iz prava tržišnog natjecanja izuzeti samo zato što se odnosi na patent ili je namijenjen rješavanju patentnog spora (u tom pogledu, vidjeti presudu od 27. rujna 1988., Bayer i Maschinenfabrik Hennecke, 65/86, Zb., EU:C:1988:448, t. 15.). Nadalje, za sporazum se može smatrati da ima ograničavajući cilj čak i ako mu ograničenje tržišnog natjecanja nije jedina svrha, nego ima i druge legitimne ciljeve (vidjeti presudu BIDS, točka 341. supra, EU:C:2008:643, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

428    Kao drugo, iako je točno da su, u predmetu u kojem je donesena presuda BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), odnosni poduzetnici bili stvarni konkurenti, jer je cilj sporazumâ u tom predmetu bio s tržišta ukloniti poduzetnike koji su na istom već bili prisutni, dok su u predmetnom slučaju Lundbeck i proizvođači generičkih lijekova bili samo potencijalni konkurenti, svejedno ostaje činjenica da Sud u presudi BIDS nije od Komisije zahtijevao da dokaže da bi poduzetnici, bez tih sporazuma, ostali na tržištu. U kontekstu ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, nije potrebno razmatrati učinke sporazuma (vidjeti točku 341. ove presude). Sud je u tom predmetu jednostavno zaključio da su odnosni sporazumi bili namijenjeni provedbi zajedničke politike čiji je cilj bio neke od poduzetnika potaknuti da se povuku s tržišta i, posljedično, smanjiti prenapučenost tržišta koja je utjecala na njihovu zaradu jer im je onemogućavala do ostvare ekonomiju razmjera. Sud je stoga zaključio da je takva vrsta sporazuma bila u očitoj suprotnosti s konceptom na kojem se temelje odredbe Ugovorâ o tržišnom natjecanju, u skladu s kojim svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku kojom se namjerava voditi na zajedničkom tržištu, istaknuvši da je cilj članka 101. stavka 1. UFEU‑a da se zabrane svi oblici koordinacije kojima se rizici tržišnog natjecanja namjerno zamjenjuju praktičnom suradnjom među poduzetnicima (vidjeti presudu BIDS, točka 341. supra, EU:C:2008:643, t. 33. i 34.).

429    U predmetnom slučaju, stranke spornih sporazuma smatrale su da im se isplati rizike svojstvene normalnom procesu tržišnog natjecanja, te nesigurnost u pogledu valjanosti Lundbeckovih patenata za postupak i pitanja jesu li proizvodi koje su proizvođači generičkih lijekova namjeravali prodavati povređivale te patente, zamijeniti sa sigurnošću da ti proizvođači neće ući na tržište tijekom trajanja tih sporazuma, u zamjenu za značajna obrnuta plaćanja koja su približno odgovarala zaradi koju bi ti proizvođači ostvarili da su ušli na tržište. Stoga, nevažno je bi li ti proizvođači nedvojbeno ušli na tržište tijekom trajanja spornih sporazuma, jer su ti sporazumi uklanjali samu tu mogućnost, zamijenivši je sa sigurnošću da navedeni proizvođači neće tijekom tog razdoblja ući na tržište sa svojim proizvodima. Stranke spornih sporazuma su na taj način mogle dijeliti dio zarade koju je Lundbeck nastavi ostvarivati, na štetu potrošačâ koji su nastavili plaćati više cijene nego što bi ih plaćali da su generički proizvodi ušli na tržište (vidjeti uvodne izjave 644. do 646. pobijane odluke).

430    Kao treće, Opći sud mora odbiti i argument tužitelja da bi sporazumi koji su se razmatrali u presudi BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), za razliku od spornih sporazuma u predmetnom slučaju, bili protutržišni čak i da nisu predviđali plaćanja. Kako je Komisija istaknula, plaćanja su u oba predmeta igrala ključnu ulogu u smislu da su potaknula poduzetnike da se povuku s tržišta. Naime, malo je vjerojatno da bi, u predmetu u kojem je donesena presuda BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), poduzetnici koji su „otišli” pristali povući se s tržišta da im poduzetnici koji su „ostali” nisu ponudili plaćanja. Isto tako, u predmetnom slučaju je vidljivo iz spisa da proizvođači generičkih lijekova bez tih plaćanja ne bi pristali ulaziti na tržište, s obzirom na to da su poduzeli značajne mjere i izvršili značajna ulaganja.

431    Komisija je doista priznala da, u određenim slučajevima, sklapanje sporazuma o nagodbi nije protivno tržišnom natjecanju, osobito ako se temelji na ocjeni koju je svaka pojedina stranka sporazuma provela u pogledu snage patenata, ili ako takav sporazum predviđa obrnuto plaćanje bez da pritom odgađa ulazak generičkih proizvoda na tržište (uvodne izjave 638. do 639. pobijane odluke). Međutim, Komisija je u predmetnom slučaju ispravno zaključila da su obrnuta plaćanja imala ključnu ulogu, u smislu da su Lundbecku omogućila da mu se proizvođači generičkih lijekova obvežu, što ne bi učinili bez tih plaćanja, čime je odgođen ulazak tih proizvođača na tržište.

432    U odgovoru na pitanje Općeg suda o značaju presude CB/Komisija, točka 78. supra (EU:C:2014:2204), tužitelji su tvrdili da ta presuda ide u prilog njihovom stajalištu da je Komisija pogriješila odredivši da sporni sporazumi predstavljaju ograničenje s obzirom na cilj. Kao prvo, Sud je zaključio da se pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj treba usko tumačiti. Kao drugo, ograničenje s obzirom na cilj postoji samo ako sporazum sam po sebi pokaže dovoljan stupanj štetnosti. Međutim, u skladu s pobijanom odlukom, odgovor na pitanje je li sporazum o nagodbi sukladan tržišnom natjecanju zahtijeva detaljnu analizu konkretnog sporazuma, s obzirom na njegov činjenični, gospodarski i pravni kontekst. Također, iz internog KFST‑ovog memoranduma proizlazi da Komisija nije smatrala da iznos plaćanja u Lundbeckovom slučaju predstavlja tipičan primjer društva koje svojim konkurentima plaća da ne uđu na tržište. Stoga, tužitelji tvrde da Komisija svojim pristupom u stvarnosti nastoji izbjeći činjeničnu analizu i teret dokazivanja koji snosi kada mora utvrditi postojanje ograničenja tržišnog natjecanja koje proizlazi iz učinaka sporazuma. Kao treće, ne može se zanemariti kontekst u kojem su sporni sporazumi sklopljeni, odnosno postojanje valjanih patenata za postupak, ograničeno trajanje sporazumâ, poseban regulatorni okvir u EGP‑u i činjenicu da nepovređujući proizvodi nisu bili dostupni u dovoljno kratkom roku. Kao četvrto, ranija iskustva su važna za ocjenu je li određenom postupanju cilj ograničiti tržišno natjecanje. Pod ranijim se iskustvima mora podrazumijevati ono što obično proizlazi iz ekonomske analize, koju potvrđuju tijela nadležna za zaštitu tržišnog natjecanja i, po potrebi, sudska praksa. Nijedno takvo iskustvo nije postojalo u predmetnom slučaju.

433    Komisija je objasnila da je primijenila ustaljenu sudsku praksu u tom području, koju je Sud iznio u presudi CB/Komisija, točka 78. supra (EU:C:2014:2204).

434    Mora se istaknuti da Sud u presudi CB/Komisija, točka 78. supra (EU:C:2014:2204), nije dovodio u pitanje osnovna načela koja se odnose na pojam ograničenja „s obzirom na cilj” utvrđena u ranijoj sudskoj praksi. Točno je da je Sud u svojoj presudi odbio analizu koju je Opći sud proveo u presudi od 29. studenoga 2012., CB/Komisija (T‑491/07, EU:T:2012:633), u skladu s kojom se pojam ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” ne treba tumačiti „restriktivno”. Sud je istaknuo da se pojam ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” može primijeniti samo na određene vrste koordinacije između poduzetnika koje pokazuju takav stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih učinaka nije potrebno, u protivnom bi Komisija bila oslobođena obveze da dokaže konkretne učinke koje su sporazumi, za koje nije dokazano da su po svojoj naravi štetni za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja, imali na tržište (presuda CB/Komisija, točka 78. supra, EU:C:2014:2204, t. 58.).

435    Iz opće strukture pobijane odluke te osobito iz uvodnih izjava 802. i 1338. proizlazi da su sporni sporazumi usporedivi sa sporazumima o isključenju s tržišta, koji spadaju među najozbiljnija ograničenja tržišnog natjecanja. Isključenje konkurenata s tržišta predstavlja ekstreman oblik podjele tržišta i ograničenja proizvodnje. Tužitelji ne mogu tvrditi da Komisija postojanje njihovih patenata za postupak ili specifičan pravni kontekst EGP‑a nije uzela u obzir kao relevantne čimbenike u tom pogledu. Iz uvodnih izjava 666. do 671. pobijane odluke vidljivo je da je Komisija uzela u obzir patente za postupak tužitelja, ali je zauzela stajalište da ti patenti, čak i ako bi se pretpostavilo da su valjani, nisu omogućavali potpuno isključenje tržišnog natjecanja u pogledu AFS‑a citaloprama. Osim toga, Komisija je uzela u obzir i činjenicu da je u vrijeme sklapanja spornih sporazuma postojala nesigurnost u pogledu valjanosti patenata tužitelja, osobito patenta za kristalizaciju, te da do sklapanja tih sporazuma nijedan sud u EGP‑u nije odlučio o tom pitanju.

436    U skladu s tim, mora se zaključiti da je Komisija ispravno primijenila sudsku praksu navedenu u točkama 338. do 344. ove presude, koja se odnosi na utvrđivanje može li se za sporazum smatrati da, po samoj svojoj naravi, ograničava tržišno natjecanje na dovoljno ozbiljan način da ga se u predmetnom slučaju može klasificirati kao ograničenje „s obzirom na cilj” (vidjeti, među ostalim, uvodnu izjavu 651. pobijane odluke).

437    U skladu s tim, Komisija, kako bi utvrdila postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, nije bila obvezna razmatrati i konkretne učinke koje su sporni sporazumi imali na tržišno natjecanje te, osobito, bi li proizvođači generičkih lijekova, da nije bilo tih sporazuma, ušli na tržište, s obzirom na to da su proizvođači generičkih lijekova imali stvarne i konkretne mogućnosti u tom pogledu te da su bili Lundbeckovi potencijalni konkurenti u vrijeme sklapanja spornih sporazuma (vidjeti prvi tužbeni razlog).

438    Osim toga, nasuprot tvrdnjama tužitelja, sporazum može predstavljati ograničenje s obzirom na cilj čak i ako Komisija nije ranije već osudila takvu vrstu sporazuma. Uloga iskustva, koju Sud spominje u točki 51. presude CB /Komisija (točka 78. supra, EU:C:2014:2204), ne odnosi se na posebnu kategoriju sporazuma u određenom sektoru, nego na činjenicu da je ustaljeno da za određene oblike koluzije, općenito te s obzirom na stečeno iskustvo, postoji tolika vjerojatnost da će imati negativne učinke na tržišno natjecanje da nije potrebno dokazivati da su imali takve učinke u konkretnom slučaju. Stoga, činjenica da Komisija nije u prošlosti utvrđivala da određene vrste sporazuma predstavljaju, po samom svojem cilju, ograničenje tržišnog natjecanja ne sprečava ju, sama po sebi, da to utvrđuje u budućnosti na temelju pojedinačne i detaljne ocjene dotičnih mjera, vodeći računa o njihovom sadržaju, svrsi i kontekstu (u tom pogledu, vidjeti presudu CB/Komisija, točka 78. supra, EU:C:2014:2204, t. 51.; mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu CB/Komisija, C‑67/13 P, Zb., EU:C:2014:1958, t. 142., i mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Watheleta u predmetu Toshiba Corporation/Komisija, C‑373/14 P, Zb., EU:C:2015:427, t. 74.).

439    Stoga, tužitelji pogrešno tvrde da Komisija nije dostatno dokazala da se sporazumi, po svojem sadržaju i ciljevima te promatrani u svojem gospodarskom i pravnom kontekstu, mogu smatrati dovoljno štetnima za tržišno natjecanje (vidjeti točku 343. ove presude).

440    Stoga, prvi dio se mora odbiti.

2.     Drugi dio

441    Tužitelji tvrde da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava zaključivši u pobijanoj odluci da je prijenos vrijednosti sam po sebi dovoljan da bi sporazum o nagodbi u vezi patenta predstavljao ograničenje s obzirom na cilj.

442    Ističu da se u pobijanoj odluci navodi da je „bitno na koji način nositelji patenta brane svoja prava” (uvodna izjava 641.), što znači da sporazum može predstavljati ograničenje s obzirom na cilj već na temelju samog „načina”. Međutim, nema presedana koji bi ukazivao na to da izvanjski poticaj, bilo u obliku financijskih pogodnosti bilo u obliku fizičkog ili psihološkog pritiska, može sam po sebi inače zakonit sporazum učiniti protutržišnim. Nadalje, ako postojanje izvanjskog poticaja ne može opravdati inače protutržišni sporazum, isto tako ne može inače zakonit sporazum učiniti protutržišnim. Naposljetku, sudska praksa Suda potvrđuje da se protutržišni cilj sporazuma mora dokazati neovisno o tome postoje li kakvi financijski poticaji stranaka. Pobijana odluka pogrešno pridaje presudnu važnost plaćanju, s obzirom na to da plaćanje ima neutralan značaj u pravu tržišnog natjecanja.

443    Komisija osporava te argumente.

444    Što se tiče tvrdnji kojima, u ovom dijelu, tužitelji dovode u pitanje Komisijinu ocjenu iz pobijane odluke u pogledu obrnutih plaćanja, potrebno je uputiti na razmatranja tog pitanja iznesena u kontekstu drugog tužbenog razloga (vidjeti točke 345. do 416. ove presude).

445    Osim toga, mora se dodati da sudska praksa na koju se tužitelji pozivaju, u skladu s kojom, kada je riječ o postojanju povrede, nije bitno je li sklapanje sporazuma bilo u poslovnom interesu stranaka koje su taj sporazum sklopile (u tom pogledu, vidjeti presudu od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, C‑403/04 P i C‑405/04 P, Zb., EU:C:2007:52, t. 44. i 45. i navedenu sudsku praksu), znači samo da se stranke sporazuma, kako bi zaobišle zabranu iz članka 101. UFEU‑a, ne mogu pozivati na činjenicu da je taj sporazum bio najisplativija opcija (vidjeti točku 380. ove presude). Međutim, ta sudska praksa ne sprečava Komisiju da uzme u obzir sadržaj sporazuma, kao i njegovu svrhu i kontekst u kojem je sklopljen – kao što je, u predmetnom slučaju, postojanje značajnih obrnutih plaćanja – kako bi dokazala postojanje ograničenja s obzirom na cilj.

446    U skladu s tim, i drugi dio se mora odbiti.

3.     Treći dio

447    Tužitelji ističu da je u pobijanoj odluci počinjena pogreška koja se tiče prava jer, kao prvo, u njoj nije utvrđeno da su sporni sporazumi bili potrebni kako bi se ostvario legitiman cilj, odnosno kako bi se patent zaštitio i proveo, te, kao drugo, jer je u toj odluci pogrešno primijenjena sudska praksa o „drugim legitimnim ciljevima”.

448    Kao prvo, tužitelji se pozivaju na dosljedne odluke sudova Europske unije u kojima je zaključeno da ograničenje slobode djelovanja koju stranke uživaju ne ograničava automatski tržišno natjecanje, osobito ako je to ograničenje potrebno za ostvarenje glavnog cilja koji je neutralan za tržišno natjecanje ili ga potiče. Tužitelji tvrde da zaštita ulaganja koje je izvršio nositelj pravâ intelektualnog vlasništva može predstavljati takav legitiman cilj.

449    U predmetnom slučaju, legitiman cilj spornih sporazuma bila je zaštita i primjena Lundbeckovih patenata za postupak te time i zaštita Lundbeckovog ulaganja na način da se spriječi nepopravljiva šteta koja bi nastala ulaskom generičkih lijekova na tržište. Sporazumi su također proizvođačima generičkih lijekova dali potrebno vrijeme kako bi utvrdili jesu li Lundbeckovi patenti bili povrijeđeni, a da pritom nisu morali snositi troškove ili druge terete niti gubiti vrijeme, što parnice nužno iziskuju. Osim toga, opseg i trajanje spornih sporazuma bili su proporcionalni, jer je njihova isključiva namjena bila spriječiti proizvođače generičkih lijekova da prodaju citalopram koji je povređivao Lundbeckove patente, a njihovo je trajanje u konačnici bilo povezano s ishodom parnice Lagap u Ujedinjenoj Kraljevini, čiji je cilj bio riješiti pozadinske sporove i utvrditi bi li Lundbeck i dalje imao razloga provoditi svoje patente za postupak.

450    Komisija osporava te argumente.

451    Valja podsjetiti da, u skladu sa sudskom praksom, ako neki poduhvat ili djelatnost ne potpada pod načelo zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, bilo zbog svoje neutralnosti bilo zbog svojeg pozitivnog učinka na tržišno natjecanje, ograničenje poslovne autonomije jednog ili više sudionika u tom poduhvatu također ne potpada pod navedeno načelo zabrane ako je to ograničenje objektivno neophodno za ostvarenje poduhvata ili djelatnosti te proporcionalno ciljevima jednog ili drugog (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, Zb., EU:C:2014:2201, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

452    Kada takvo ograničenje nije moguće razlučiti od glavnog poduhvata ili djelatnosti bez da se pritom ugroze samo njihovo postojanje ili ciljevi, treba ispitati sukladnost tog ograničenja s člankom 101. UFEU‑a zajedno sa sukladnošću glavnog poduhvata ili djelatnosti kojima je ono akcesorno, i to iako se – odvojeno gledano – na prvi pogled može činiti da se na takvo ograničenje primjenjuje načelo zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a (presuda MasterCard i dr./Komisija, točka 451. supra, EU:C:2014:2201, t. 90.).

453    Kada je potrebno utvrditi ulazi li neko protutržišno ograničenje pod zabranu iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a iz razloga što je akcesorno glavnom poduhvatu koji sam nema takav protutržišni karakter, treba ispitati bi li ostvarenje tog poduhvata bez postojanja predmetnog ograničenja bilo nemoguće. Ne može se smatrati da činjenica da bi bez predmetnog ograničenja taj poduhvat bilo teže ostvariti, ili bi ga bilo manje profitabilno ostvariti, istog čini „objektivno neophodnim”, što je preduvjet da ga se može kvalificirati akcesornim. Naime, takvo bi tumačenje dovelo do proširenja navedenog pojma na ograničenja koja nisu strogo nužna za ostvarenje glavnog poduhvata. Takav bi rezultat ugrozio učinkovitost zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a (presuda MasterCard i dr./Komisija, točka 451. supra, EU:C:2014:2201, t. 91.).

454    Stoga, uvjet da ograničenje mora biti neophodno zahtijeva dvostruku analizu. Potrebno je utvrditi, kao prvo, je li ograničenje objektivno neophodno za provedbu glavnog poduhvata te, kao drugo, je li mu proporcionalno (vidjeti presudu E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, točka 98. supra, EU:T:2012:332, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

455    Osim toga, mora se naglasiti da bi prilikom klasifikacije akcesornih ograničenja bilo pogrešno zahtjev objektivne neophodnosti protumačiti na način da iziskuje usporedbu pozitivnih i negativnih učinaka sporazuma na tržišno natjecanje, iz razloga što se postojanje pravila razumne ocjene u pravu Unije o tržišnom natjecanju ne može dopustiti (u tom pogledu, vidjeti presudu E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, točka 98. supra, EU:T:2012:332, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

456    Tužitelji u predmetnom slučaju ističu da su ograničenja poslovne autonomije proizvođača generičkih lijekova bila akcesorna ostvarenju glavnog cilja, a to je bila zaštita prava intelektualnog vlasništva.

457    Taj se argument ne može prihvatiti.

458    Kao prvo, tužitelji nisu dokazali da su ograničenja predviđena spornim sporazumima bila objektivno neophodna kako bi zaštitili svoja prava intelektualnog vlasništva, u smislu gore navedene sudske prakse. Ta su prava mogli zaštititi podnošenjem tužbi nadležnim nacionalnim sudovima ako bi njihovi patenti bili povrijeđeni. Nadalje, kako je Komisija navela u uvodnoj izjavi 638. pratećim uvodnim izjavama pobijane odluke, postoje brojni načini rješavanja patentnog spora koji ne uključuju ograničenja ulaska proizvođača generičkih lijekova na tržište u zamjenu za obrnuta plaćanja koja približno odgovaraju zaradi koju su ti proizvođači očekivali ako bi ušli na tržište (vidjeti točke 334. i 411. ove presude). Stoga, tužitelji nisu dokazali da su ta ograničenja bila objektivno neophodna za ostvarenje navodnog cilja, odnosno zaštite njihovih prava intelektualnog vlasništva.

459    Kao drugo, valja podsjetiti da se sporazum, u skladu sa sudskom praksom, ne može iz prava tržišnog natjecanja izuzeti samo zato što se odnosi na patent ili je namijenjen rješavanju patentnog spora, te se može smatrati da ima ograničavajući cilj čak i ako mu ograničenje tržišnog natjecanja nije jedina svrha, nego ima i druge legitimne ciljeve (vidjeti točku 427. ove presude i navedenu sudsku praksu). Činjenica da je takav sporazum najjeftinija ili najmanje riskantna opcija iz poslovne perspektive ni na koji način ne isključuje primjenu članka 101. UFEU‑a (točka 380. ove presude).

460    Kao treće, čak i ako bi se ograničenja dogovorena spornim sporazumima mogla smatrati objektivno neophodnima za ostvarenje glavnog cilja koji tužitelji navode, a to je zaštita njihovih prava intelektualnog vlasništva, ona su svejedno neproporcionalna ostvarenju tog cilja. Nasuprot navodima tužitelja, sporni sporazumi nisu rješavali nikakav patentni spor, jer su predviđali samo da proizvođači generičkih lijekova određeno razdoblje neće ulaziti na tržište citaloprama, u zamjenu za plaćanje, pri čemu čak nisu predviđali da nakon isteka odnosnog razdoblja ti proizvođači mogu ući na to tržište te da Lundbeck u tom slučaju protiv njih neće podnijeti tužbe zbog povrede. Osim toga, opseg ograničenja iz tih sporazuma često je premašivao opseg Lundbeckovih patenata (vidjeti šesti tužbeni razlog u nastavku). Naposljetku, tužitelji pogrešno tvrde da je predmet Lagap u Ujedinjenoj Kraljevini bio ključan predmet koji im je omogućavao rješavanje sporova s proizvođačima generičkih lijekova, iz razloga što su, kako Komisija ističe u uvodnim izjavama 683. pratećim uvodnim izjavama pobijane odluke, sporazumi GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, Arrow za Dansku, Alpharma i Ranbaxy sklopljeni prije nego što je Lundbeck protiv Lagapa podnio tužbu zbog povrede u Ujedinjenoj Kraljevini, 14. listopada 2002. Što se tiče jedinog sporazuma koji je sklopljen nakon toga, odnosno sporazuma GUK za EGP, parnica Lagap zapravo nije bila relevantna, zato što se AFS koji se razmatrao u parnici Lagap, temeljen na Matrixovom postupku II., razlikovao od Natcovog AFS‑a na temelju kojeg se proizvodio generički citalopram koji je Merck (GUK) namjeravao prodavati (uvodna izjava 687. pobijane odluke).

461    Stoga, pogrešna je tvrdnja tužitelja da su ograničenja predviđena spornim sporazumima bila objektivno neophodna i proporcionalna kako bi se zaštitila njihova prava intelektualnog vlasništva.

462    Kao drugo, tužitelji tvrde da je Komisija u pobijanoj odluci pogrešno primijenila sudsku praksu o „drugim legitimnim ciljevima”. Komisija u pobijanoj odluci navodi da činjenica da sporazum ima i druge, potpuno legitimne ciljeve ne onemogućuje da se utvrdi postojanje ograničenja s obzirom na cilj. Međutim, po mišljenju tužitelja, predmeti na koje se Komisija pozivala u prilog tom navodu odnose se na situacije u kojima se legitimni cilj mogao ostvariti bez ograničenja tržišnog natjecanja, dok su u predmetnom slučaju sporni sporazumi bili neophodni kako bi se osiguralo poštivanje Lundbeckovih patenata.

463    Intervenijent podupire argumente tužitelja te ujedno navodi da je Komisija pogrešno primijenila pravni kriterij za primjenu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. On tvrdi da se sudska praksa Suda temelji na kriteriju „objektivne neophodnosti” koji se koristi kako bi se utvrdilo je li članak 101. stavak 1. UFEU‑a primjenjiv. Komisija je, stoga, trebala ispitati je li sporazum o nagodbi sklopljen u dobroj vjeri kako bi se riješio stvaran patentni spor te jesu li dogovorena ograničenja bila neophodna i proporcionalna tom legitimnom cilju.

464    U tom se pogledu mora istaknuti da, nasuprot tvrdnjama tužitelja i intervenijenta, Komisija u predmetnom slučaju nije počinila pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene sudske prakse o drugim legitimnim ciljevima (vidjeti točku 427. ove presude i navedenu sudsku praksu) niti je takvu pogrešku počinila odbivši, u uvodnoj izjavi 653. pobijane odluke, argumente tužitelja u tom pogledu, jer su se i ti argumenti temeljili na pogrešnoj pretpostavci da se legitiman cilj koji su tužitelji navodili, odnosno zaštita njihovih prava intelektualnog vlasništva, nije mogao ostvariti bez ograničenja tržišnog natjecanja (vidjeti točke 458. do 461. ove presude).

465    U skladu s tim, treći dio se mora odbiti.

4.     Četvrti dio

466    Tužitelji navode da je u pobijanoj odluci počinjena pogreška koja se tiče prava jer nije utvrđeno da scenarij bez spornih sporazuma onemogućuje zaključak da se u predmetnom slučaju radi o ograničenju s obzirom na cilj.

467    Ističu da je u pobijanoj odluci zanemarena činjenica da proizvođači ne bi prodavali nepovređujući citalopram čak i da sporni sporazumi nisu sklopljeni. Više je puta zaključeno da se u ocjeni ima li određeni sporazum za cilj ili posljedicu ograničavanje tržišnog natjecanja kao opći kriterij koristi pitanje na koji bi način natjecanje na odnosnom tržištu funkcioniralo da nije bilo tog sporazuma. Ako postoji i najmanja sumnja da bi tržišno natjecanje postojalo u tom slučaju, to je dovoljno za zaključak da se ne radi o povredi članka 101. UFEU‑a. Nadalje, uklanjanje nesigurnosti svojstveno je svim sporazumima o nagodbi te se u pobijanoj odluci priznaje da sporazumi o nagodbi kojima se odgađa ulazak na tržište ne povređuju članak 101. UFEU‑a u određenim slučajevima.

468    Realne šanse za ulazak na jedno ili više tržišta u EGP‑u tijekom trajanja spornih sporazuma, o kojima se govori u pobijanoj odluci, neosnovane su te su, u svakom slučaju, predstavljale tek mogućnosti, što znači da, u najmanju ruku, nije bilo sigurno da bi proizvođači generičkih lijekova prodavali nepovređujući citalopram da nije bilo tih sporazuma. U biti, tužitelji navode da proizvođači generičkih lijekova nisu imali MA te da bi, pod pretpostavkom da su mogli staviti svoje povređujuće generičke proizvode na tržište, bili izloženi sudskim nalozima čije bi izdavanje tužitelji tražili. Osim toga, ti su proizvođači mogli odlučiti ne ulaziti na tržište ili izaći s tržišta kako bi izbjegli parnice s Lundbeckom. Nadalje, nekoliko se proizvođača generičkih lijekova nastavilo pripremati za svoj ulazak na tržište, osobito na način da su nastavili svoja istraživanja nepovređujućeg citaloprama, te ih, osim toga, sporni sporazumi nisu sprečavali da ospore valjanost Lundbeckovih patenata.

469    Komisija osporava te argumente.

470    Kao prvo, u dijelu u kojem tužitelji svojim argumentima, kako se čini, nastoje dovesti u pitanje zaključak da su proizvođači generičkih lijekova bili Lundbeckovi potencijalni konkurenti u vrijeme sklapanja spornih sporazuma, ti su argumenti već odbijeni u okviru prvog tužbenog razloga te je potrebno uputiti na razmatranja koja su u tom pogledu iznesena.

471    Osim toga, valja podsjetiti da je članak 101. UFEU‑a namijenjen zaštiti i potencijalnog i stvarnog tržišnog natjecanja među poduzetnicima (vidjeti točku 99. ove presude). Stoga je nebitna tvrdnja tužitelja da nije sigurno da bi proizvođači generičkih lijekova tijekom trajanja spornih sporazuma doista ušli na tržište, jer taj argument zanemaruje razliku između stvarnog i potencijalnog tržišnog natjecanja.

472    Kao drugo, u dijelu u kojem tužitelji ističu da je Komisija u predmetnom slučaju trebala razmotriti scenarij bez spornih sporazuma, valja podsjetiti da je Komisija, u pogledu ograničenjâ tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, morala dokazati samo da su sporni sporazumi, s obzirom na sadržaj njihovih odredbi, ciljeve koje su željeli postići te gospodarski i pravni kontekst u koji su bili smješteni, pokazivali dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, pri čemu nije morala ispitivati njihove učinke (točka 341. ove presude).

473    Razmatranje hipotetskog scenarija bez spornih sporazuma – osim što je nepraktično jer od Komisije zahtijeva da rekonstruira događaje koji bi se dogodili da sporni sporazumi nisu sklopljeni, a sama svrha tih sporazuma bila je odgoditi ulazak proizvođača generičkih lijekova na tržište (vidjeti točke 138. i 139. ove presude) – više predstavlja ispitivanje učinaka spornih sporazuma na tržište nego objektivno ispitivanje jesu li dovoljno štetni za tržišno natjecanje. Takvo ispitivanje učinaka nije obvezno u okviru analize koja se temelji na postojanju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (točka 341. ove presude).

474    Stoga, čak i ako neki od proizvođača generičkih lijekova, zbog Lundbeckovih tužbi zbog povrede ili zbog toga što nisu mogli dobiti MA u dovoljno kratkom roku, ne bi ušli na tržište tijekom trajanja spornih sporazuma, bitno je to da su ti proizvođači u vrijeme sklapanja sporazuma s Lundbeckom imali stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište, što znači da su stvarali Lundbecku konkurentski pritisak. Taj je konkuretski pritisak uklonjen tijekom trajanja spornih sporazuma što samo po sebi predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

475    Iako je točno da su sporazumi o nagodbi često namijenjeni smanjenju nesigurnosti koja prati parnice, takve nagodbe nisu izuzete iz primjene prava tržišnog natjecanja (vidjeti točku 427. ove presude). Osim toga, kako je Komisija zaključila u pobijanoj odluci, nagodbe su osobito problematične kada predviđaju plaćanja potencijalnim konkurentima kako ne bi ulazili na tržište tijekom određenog razdoblja, a da pritom, kao u predmetnom slučaju, ne rješavaju pozadinski patentni spor.

476    U skladu s tim, Komisija je ispravno zaključila da su sporni sporazumi usporedivi sa sporazumima o isključenju s tržišta koje konkurenti međusobno sklapaju te da su mogli imati negativne učinke na tržišno natjecanje, pri čemu, za potrebe članka 101. stavka 1. UFEU‑a, nije bilo potrebno dokazati da su doista imali takve učinke.

477    Posljedično, i četvrti dio se mora odbiti te, stoga, i treći tužbeni razlog u cijelosti.

E –  Četvrti tužbeni razlog, kojim se navodi pogreška koja se tiče prava i povreda obveze obrazloganja iz razloga što je kriterij „opsega patenta” odbijen kao ključan standard u ocjeni sporazumâ o nagodbi s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a

478    Tužitelji tvrde da je Komisija pogriješila time što nije zaključila da se članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne odnosi na sporazume o ograničenjima koja odgovaraju onima koja su svojstvena izvršavanju prava koja patent pruža svojem nositelju te što navodi da se ta odredba vjerojatno primjenjuje na sporazume o ograničenjima koja premašuju opseg patenta. Oni navode, kao prvo, da je u pobijanoj odluci počinjena pogreška koja se tiče prava jer je kriterij „opsega patenta” odbijen kao relevantan standard u ocjeni sporazumâ o nagodbi s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a te, kao drugo, da je argument kojim je Komisija u pobijanoj odluci opravdala odbijanje tog kriterija nelogičan i da mu proturječe ključni zaključci na kojima se temelji ostatak odluke.

1.     Prvi dio

479    Kao prvo, tužitelji tvrde da ugovorna ograničenja koja spadaju u okvir vremenskih, teritorijalnih i materijalnih prava koja patent pruža svojem nositelju ne povređuju pravo tržišnog natjecanja, jer ta ograničenja odgovaraju ograničenjima koja proizlaze iz samog patenta, neovisno o tome je li sporazumom o nagodbi predviđeno da izvorni proizvođač lijeka prenese određenu vrijednost proizvođaču generičkog lijeka.

480    Takav uvjet sukladan je načelu da se patenti smatraju valjanima dok se izričito ne proglase nevaljanima. Sud je u presudi Windsurfing, točka 119. supra (EU:C:1986:75), prihvatio da su sve klauzule koje se odnose na proizvode obuvaćene patentom opravdane, iz razloga što štite pravo intelektualnog vlasništva. Stoga, opseg patenta je relevantan pri utvrđivanju radi li se o povredi članka 101. UFEU‑a.

481    Kao drugo, tužitelji tvrde da svi sporazumi o nagodbi moraju biti povezani sa sporom između stranaka sporazuma, a taj spor mora biti stvaran te se odnositi na valjanost i/ili povredu patenta. Takvi sporazumi su u svojoj biti zakoniti i korisni te se njihova sukladnost s pravilima tržišnog natjecanja ispituje samo ako je pozadinski spor fiktivan.

482    Što se tiče sporazumâ o nagodbi u vezi patenata i generičkih lijekova, spor se smatra autentičnim ako, kao prvo, nije utvrđeno da je nositelj patenta znao ili bio čvrsto uvjeren da je patent nevaljan te, kao drugo, ako je nositelj patenta imao dovoljno dokaza za tvrdnju da generički lijekovi povređuju njegov patent. Ako je nositelj patenta ima samo sumnje u pogledu valjanosti patenta, te sumnje, koje odražavaju nesigurnost koja postoji u pogledu ishoda svakog spora, nisu dovoljne da utječu na autentičnost spora i da sporazum o nagodbi učine nevaljanim. U skladu s tim, ne može se smatrati da navodi poput onih koji se opetovano ističu u pobijanoj odluci, izneseni više od jedne i pol godine nakon sklapanja spornih sporazuma te prema kojima je Lundbeckov zaposlenik procijenio da postoji 60-postotna vjerojatnost da će sudovi Ujedinjene Kraljevine patent za kristalizaciju proglasiti nevaljanim, upućuju na to da je Lundbeck vjerovao da je patent za kristalizaciju bio nevaljan ili da se nije mogao provesti sudskim putem.

483    Kao treće, tužitelji stoga tvrde da je kriterij „opsega patenta” jedini prikladan standard. Prije svega, tim se kriterijem postiže razumna ravnoteža između prava tržišnog natjecanja i patentnog prava. Nadalje, taj kriterij odgovara na Komisijinu zabrinutost u pogledu sporazumâ o nagodbi u vezi patenata, jer proizvođač generičkog lijeka koji sklapa takav sporazum može, osobito, ući na tržište na način koji ne povređuje materijalni, vremenski ili teritorijalni opseg odnosnog patenta. Naposljetku, nema mane koje ima kriterij primijenjen u pobijanoj odluci.

484    Kao četvrto, tužitelji smatraju da nijedan od sporazuma ne povređuje članak 101. UFEU‑a jer svi ispunjavaju uvjet „opsega patenta”, zato što su se ugovorna ograničenja odnosila samo na povređujuće lijekove te nisu premašivala teritorijalni i vremenski opseg Lundbeckovih patenata za postupak, te ujedno ispunjavaju uvjet „autentičnog spora”, zato što nema dokaza koji bi upućivali na to da je Lundbeck svoje patente smatrao nevaljanima te zato što je Lundbeck imao znanstvene dokaze da su proizvođači generičkih lijekova povrijedili njegove patente za postupak.

485    Komisija osporava te argumente.

486    Valja podsjetiti, kao prvo, da članak 101. stavak 1. UFEU‑a, u skladu sa sudskom praksom, ne pravi nikakvu razliku između sporazumâ čiji je cilj okončati parnicu i onih koji imaju druge ciljeve (presuda Bayer i Maschinenfabrik Hennecke, točka 427. supra, EU:C:1988:448, t. 15.). Iako članak 101. UFEU‑a ne utječe na prava koja priznaju zakonodavstva država članica o industrijskom vlasništvu, okolnosti u kojima se ta prava izvršavaju ipak mogu biti obuhvaćena zabranama iz tog članka. To je moguće svaki put kada se čini da izvršavanje takvog prava predstavlja cilj, sredstvo ili posljedicu sporazuma (presuda Centrafarm i de Peijper, točka 117. supra, EU:C:1974:114, t. 39. i 40.).

487    U skladu s tim, iako je specifična svrha industrijskog vlasništva, među ostalim, osigurati da nositelj patenta, kako bi se nagradila kreativnost izumitelja, ima isključivo pravo koristiti izum s ciljem proizvodnje industrijskog proizvoda i njegovog prvog stavljanja u promet, izravno ili odobravanjem licenci trećim stranama, kao i pravo suprotstaviti se povredama (presuda Centrafarm i de Peijper, točka 117. supra, EU:C:1974:115, t. 9.), to se pravo ne može tumačiti na način da pruža i zaštitu od tužbi kojima se osporava valjanost patenta, s obzirom na to da je u općem interesu da se uklone sve prepreke gospodarskoj aktivnosti koje mogu nastati ako se patent pogrešno prizna (presuda Windsurfing, točka 119. supra, EU:C:1986:75, t. 92.).

488    U tom se pogledu mora istaknuti da se razmatranja iz točke 92. presude Windsurfing, točka 119. supra (EU:C:1986:75), nasuprot tvrdnjama tužitelja, ne primjenjuju samo na klauzule koje očito ne ulaze u opseg patenta. Sud je u točki 46. te presude zaključio da se nije moglo prihvatiti da je odnosna klauzula bila sukladna članku 101. UFEU‑a, čak ni pod pretpostavkom da se njemački patent odnosio na čitavu dasku za jedrenje, te stoga i na samu dasku, što bi značilo da je ta klauzula ulazila u opseg patenta.

489    Osim toga, u skladu sa sudskom praksom, Komisija nije nadležna utvrđivati opseg patenta, iako se ne može suzdržati od svih mjera kada je opseg patenta relevantan za utvrđivanje postojanja povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a, (presuda Windsurfing International/Komisija, točka 119. supra, EU:C:1986:75, t. 26.).

490    S obzirom na tu sudsku praksu i ciljeve članka 101. UFEU‑a, koji zahtijevaju, među ostalim, da svaki gospodarski subjekt samostalno određuje politiku kojom se namjerava voditi na tržištu (u tom pogledu, vidjeti presudu BIDS, točka 341. supra, EU:C:2008:643, t. 33. i 34.) kako bi se potrošači zaštitili od povećanja cijena koje je rezultat koluzije između konkurenata (vidjeti točku 386. ove presude), Komisija je prilikom ocjene spornih sporazuma s obzirom na članak 101. UFEU‑a imala pravo u predmetnom slučaju odbiti kriterij „opsega patenta”.

491    Kako je Komisija ispravno istaknula u uvodnoj izjavi 698. pobijane odluke, taj je kriterij zbog nekoliko razloga problematičan iz perspektive prava tržišnog natjecanja. Kao prvo, dovodi do pretpostavke da generički lijek povređuje patent izvornog proizvođača lijeka te time omogućuje da se generički lijekovi na toj osnovi isključe, a pitanje povređuje li taj generički lijek ijedan patent nije riješeno. Kao drugo, temelji se na pretpostavci da će se svaki patent s kojim je sporazum o nagodbi povezan u slučaju osporavanja njegove valjanosti smatrati valjanim, iako u pravu ili praksi za to nema osnove (točka 122. ove presude). Stoga, kriterij „opsega patenta” temelji se na subjektivnoj ocjeni tužitelja u pogledu opsega i valjanosti njihovih patenata, dok su nacionalni sud ili nadležno tijelo mogli zauzeti drugačije stajalište o tim aspektima.

492    Osim toga, Vrhovni sud SAD‑a je u presudi Actavis, navedenoj u točki 353. ove presude, nakon intenzivne rasprave o tom pitanju usvojio isti pristup odbivši kriterij „opsega patenta” koji su primijenili neki niži sudovi, zaključivši da se sporazum ne može izuzeti od tužbi za zaštitu prava tržišnog natjecanja na temelju činjenice da je obuhvaćen opsegom patenta.

493    Zaključak o tome je li ograničenje obuhvaćeno opsegom patenta može se donijeti samo na temelju analize opsega i valjanosti patenta, a ne, kako tužitelji sugeriraju, na temelju polazne točke takve analize (vidjeti točku 353. ove presude u vezi presude Actavis).

494    Stoga, argumenti tužitelja da su proizvodi koje su proizvođači generičih lijekova namjeravali staviti na tržište povređivali njihove patente, ili da su bili obuhvaćeni materijalnim, vremenskim ili teritorijalnim opsegom tih patenata, predstavljaju puka nagađanja koja se temelje na njihovim vlastitim ocjenama, jer tužitelji ne osporavaju da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nijedan nacionalni sud ili nadležno tijelo nije utvrdio da su ti proizvodi povređivali neki od njihovih patenata za postupak (točka 145. ove presude). Osim toga, kako Komisija naglašava, patent za kristalizaciju nije još bio ni izdan u vrijeme sklapanja većine spornih sporazuma (točka 127. ove presude), što znači da opseg patenata tužitelja nije točno poznat, za razliku od opsega ograničenja predviđenih tim sporazumima.

495    Osim toga, činjenica da je Komisija za neka od ograničenja predviđena spornim sporazumima smatrala da potencijalno ulaze u opseg Lundbeckovih patenata znači samo da su tužitelji slična ograničenja mogli osigurati sudskom provedbom svojih patenata, pod pretpostavkom da bi uspjeli u tužbama podnesenima nadležnim nacionalnim sudovima. U tom pogledu, sporni su sporazumi, čak i ako su sadržavali ograničenja koja su potencijalno ulazila u opseg patenata tužitelja, premašivali specifičnu svrhu njihovih prava intelektualnog vlasništva, koja jesu uključivala pravo suprotstavljanja povredama, ali ne i pravo sklapanja sporazuma kojima su se predviđala plaćanja stvarnim ili potencijalnim konkurentima kako ne bi ušli na tržište (vidjeti točku 487. ove presude i uvodnu izjavu 698. pobijane odluke).

496    Tužitelji svejedno ističu da su između stranaka spornih sporazuma postojali stvarni patentni sporovi, što znači da su te sporove mogli riješiti bez da povrijede članak 101. UFEU‑a. 

497    Međutim, dvojbeno je jesu li spornim sporazumima doista riješeni pozadinski patentni sporovi između tužitelja i proizvođača generičkih lijekova, jer tim sporazumima nije predviđen ulazak generičkih proizvoda netom nakon isteka tih sporazuma niti prateća obveza tužitelja da u tom slučaju ne pokreću postupke zbog povrede patenta (vidjeti točku 354. ove presude i uvodnu izjavu 662. pobijane odluke).

498    Osim toga, čak i da je spornim sporazumima riješen spor između stranaka, valja podsjetiti da članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne pravi nikakvu razliku između sporazuma čija je svrha okončati parnicu i onih koji imaju druge ciljeve (u tom pogledu, vidjeti presudu Bayer i Maschinenfabrik Hennecke, točka 427. supra, EU:C:1988:448, t. 15.). Budući da je dostatno dokazano da su ti sporazumi imali protutržišni cilj – s obzirom na to da predstavljaju sporazume kojima su se potencijalni konkurenti isključivali s tržišta u zamjenu za plaćanje – čak i ako su ujedno i pogodovali tržišnom natjecanju i potrošačima, tužitelji moraju te učinke dokazati, a Komisija ih mora ispitati s obzirom na članak 101. stavak 3. UFEU‑a (vidjeti analizu sedmog tužbenog razloga u nastavku), a ne u kontekstu prvog stavka tog članka (u tom pogledu, vidjeti presudu od 27. srpnja 2005., Brasserie nationale i dr./Komisija, točka 387. supra, EU:T:2005:298, t. 85.).

499    U skladu s tim, tužitelji pogrešno tvrde da se pravni kriterij koji je Komisija primijenila nije temeljio na sudskoj praksi te da je izvršavanje prava intelektualnog vlasništva obuhvaćeno zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a samo u iznimnim okolnostima. Komisija nije počinila nikakvu pogrešku koja se tiče prava odbivši kriterij „opsega patenta” kao relevantan za ispitivanje spornih sporazuma s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a. Kako Komisija ističe, relevantan kriterij u predmetnom slučaju bio je pojam ograničenja s obzirom na cilj, kako je razvijen u sudskoj praksi sudova Europske unije (točke 338. do 344. ove presude).

500    Posljedično, Komisija je u predmetnom slučaju imala pravo koristiti niz čimbenika kao kontekstualne elemente – kao što su postojanje obrnutog plaćanja, veličina tog plaćanja i činjenica da je, kako se činilo, odgovaralo zaradi koju su proizvođači generičkih lijekova očekivali ako bi ušli na tržište, kao i nepostojanje klauzule koja bi tim proizvođačima omogućavala da uđu na tržište nakon isteka spornih sporazuma i prisutnost ograničenja koja su premašivala opseg patenata tužitelja – kako bi zaključila da je cilj tih sporazuma bilo ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a (vidjeti uvodne izjave 661. i 662. pobijane odluke).

501    Stoga, prvi dio četvrtog tužbenog razloga mora se odbiti.

2.     Drugi dio

502    Tužitelji tvrde, kao prvo, da su razlozi odbijanja kriterija „opsega patenta” navedeni samo u uvodnoj izjavi 698. pobijane odluke, koja, osim toga, sadržavanelogično obrazloženje jer, po njihovom mišljenju, taj kriterij ne potiče proizvođače generičkih lijekova da odustanu od svojih nastojanja za ulazak na tržište, nego samo od nastojanja da prodaju povređujuće proizvode.

503    Osim toga, pravo na suprotstavljanje povredama podrazumijeva i da se nositelj patenta povredama može suprotstaviti tako da sklopi sporazum o nagodbi. Takvo pravo proizlazi i iz specifične svrhe patenta, suprotno onomu što pobijana odluka sugerira. Na presudu Windsurfing, točka 119. supra (EU:C:1986:75), koja se ističe u pobijanoj odluci, moguće je pozivati se samo u prilog tvrdnji da Lundbeck nema pravo odlučiti o sukobu između proizvodâ dva treća proizvođača, što se u ovom predmetu ne razmatra. Nadalje, argument istaknut u pobijanoj odluci, u skladu s kojim su sporazumi o nagodbi dopušteni samo ako se temelje na subjektivnoj ocjeni stranaka u pogledu snage patenta, proturječi tvrdnji da nositelji patenta ne bi trebali moći sami ocjenjivati povređuje li generički lijek njihov patent. Pored toga, u pobijanoj odluci nije objašnjeno zašto se kriterij „opsega patenta”, koji postoji u pravu Sjedinjenih Američkih Država, ne može prenijeti u pravo Unije.

504    Tužitelji navode, kao drugo, da Komisijino odbijanje kriterija „opsega patenta” nije u skladu s temeljnim zaključcima iz pobijane odluke, koji predstavljaju bit Komisijine ocjene spornih sporazuma. Komisija je svoj zaključak da je cilj sporazuma bio ograničenje tržišnog natjecanja temeljila na tvrdnji da su sadržavali ograničenja koja su premašivala opseg Lundbeckovih patenata, jer im je namjena bila spriječiti ulazak bilo kakvog generičkog citaloprama na tržište, neovisno o tome je li predstavljao povredu. Međutim, Komisija je na drugim mjestima navela da su obrnuta plaćanja sama po sebi upućivala da je cilj spornih sporazuma bio obvezati proizvođače generičkih lijekova da tijekom trajanja tih sporazuma ne ulaze ne tržište generičkog citaloprama, neovisno o tome jesu li lijekovi koje bi ti proizvođači možda mogli prodavati predstavljali povredu.

505    To pokazuje da je kriterij „opsega patenta” imao ključnu ulogu u Komisijinoj analizi, što je u suprotnosti s njezinom tvrdnjom da pitanje jesu li sporni sporazumi bili unutar opsega Lundbeckovih patenata ne bi bitno promijenilo Komisijinu analizu tih ograničenja.

506    Komisija osporava te argumente.

507    Kao prvo, treba imati na umu da obrazloženje mjere obvezno na temelju članka 296. UFEU‑a mora odgovarati njezinoj prirodi i da mora na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela mjeru, na način koji zainteresiranim osobama omogućuje upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., EU:C:2011:620, t. 147. i navedenu sudsku praksu).

508    Stoga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je svrha navođenja razloga na kojima se pojedinačna odluka temelji, osim omogućiti sudski nadzor, pružiti zainteresiranoj osobi dovoljno informacija kako bi utvrdila sadržavali ta odluka pogrešku koja se tiče prava, na temelju čega bi se njezina valjanost mogla osporiti. Međutim, treba imati na umu da obveza dostatnog obrazlaganja predviđena člankom 296. UFEU‑a predstavlja bitno postupovno pravilo koje se mora razlikovati od pitanja je li obrazloženje osnovano, koje se odnosi na sadržajnu zakonitost dotične mjere (presuda Elf Aquitaine/Komisija, točka 507. supra, EU:C:2011:620, t. 146. i 148. i navedena sudska praksa).

509    U predmetnom se slučaju, u vezi obrazloženja koje pobijana odluka pruža u pogledu odbijanja kriterija „opsega patenta”, mora istaknuti da je Komisija na argumente tužitelja u vezi tog pitanja izričito odgovorila u uvodnoj izjavi 698. pobijane odluke. Osobito, Komisija je u toj uvodnoj izjavi objasnila zašto taj kriterij nije rješavao probleme koje su sporni sporazumi otvarali iz perspektive prava tržišnog natjecanja (vidjeti točku 491. ove presude). Osim toga, iz šire logike pobijane odluke vidljivo je da je Komisija na sporne sporazume primijenila pojam ograničenja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, uzimajući u obzir gospodarski i pravni kontekst u kojem su sklopljeni te čitav niz čimbenika u tom pogledu (vidjeti točku 354. ove presude), čime je kriterij „opsega patenta” nužno isključila kao relevantan pravni kriterij u ocjeni tih sporazuma iz perspektive članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

510    Stoga, tužitelji ne mogu tvrditi da Komisija u pobijanoj odluci nije dostatno obrazložila odbijanje kriterija „opsega patenta” ili pitanje imaju li nositelji patenata pravo suprotstaviti se povredama na način da svoje sporove riješe nagodbom, koje se odnosi na sadržaj pobijane odluke te je razmatrano u okviru drugog i trećeg tužbenog razloga.

511    Osim toga, ne mogu se prihvatiti tvrdnje tužitelja da je Komisija pobijanu odluku trebala obrazložiti pozivanjem na pravne kriterije koji se primjenjuju u pravu SAD‑a. Već je utvrđeno da pravni pristup koji se koristi u pravu treće zemlje ne može imati prednost pred onim koji se koristi u pravu Unije te da činjenica da je u odluci usvojenoj na temelju prava Unije povrijeđeno pravo treće zemlje ne može za posljedicu imati nezakonitost te odluke (u tom pogledu, vidjeti presudu od 30. rujna 2003., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑191/98 i T‑212/98 do T‑214/98, Zb., EU:T:2003:245, t. 1406. i 1407. i navedenu sudsku praksu).

512    U svakom slučaju, dovoljno je reći da je većinskim mišljenjem u presudi Actavis, navedenoj u točki 353. ove presude – a ne suprotstavljenim mišljenjem suca Robertsa – jasno utvrđeno da se sporazum ne može izuzeti od tužbi za zaštitu tržišnog natjecanja na temelju činjenice da ulazi u opseg patenta, čime je kriterij „opsega patenta” odbijen kao relevantno pravilo u ocjeni protutržišne naravi sporazuma o nagodbi u vezi patenta kojima se predviđaju obrnuta plaćanja (koji su poznati kao nagodbe o „plaćanjima za odgodu”), kao što su sporazumi iz predmetnog slučaja.

513    Točno je da je prevladavajući regulatorni okvir u SAD‑u, kako su tužitelji istaknuli na raspravi, drugačiji od onog u državama članicama EU‑a. Komisija je, stoga, opravdano odbila dalje razmatrati, za potrebe ocjene spornih sporazuma s obzirom na članak 101. UFEU‑a, argumente tužitelja u pogledu primjene kriterija „opsega patenta”, koji su neki niži sudovi u SAD‑u primjenjivali prije presude Actavis, navedene u točki 353. ove presude.

514    Kao drugo, tužitelji pogrešno ističu da je pobijana odluka proturječna zato što se u njoj navodi, s jedne strane, da su sporni sporazumi bili protutržišni, neovisno o tome jesu li sadržavali ograničenja koja su premašivala opseg patenata tužitelja te, s druge strane, da su ti sporazumi sadržavali ograničenja koja su premašivala opseg patenata tužitelja jer im je cilj bio spriječiti proizvođače generičkih lijekova da prodaju bilo koje vrste generičkog citaloprama.

515    Komisija je u uvodnim izjavama 661. i 662. pobijane odluke objasnila, među ostalim, da je činjenica da Lundbeck provedbom svojih patenata nije mogao ostvariti jednaka ograničenja ulaska generičkih proizvoda na tržište snažno upućivala, među ostalim, na to da su sporni sporazumi bili protivni članku 101. stavku 1. UFEU‑a. Drugim riječima, pitanje jesu li ograničenja iz spornih sporazuma spadala izvan opsega patenata tužitelja smatralo se relevantnim, ali ne i presudnim čimbenikom za utvrđivanje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu te odredbe, što proizlazi i iz uvodne izjave 641. pobijane odluke (točke 335., 336. i 354. ove presude). Stoga, pobijana odluka nije proturječna u pogledu tog pitanja.

516    U skladu s navedenim, četvrti dio se mora odbiti.

F –  Peti tužbeni razlog, kojim se navodi da je zaključkom da su Lundbeckove radnje predstavljale opću strategiju usmjerenu sprečavanju ulaska generičkih proizvoda na tržište, koja je relevantna za ocjenu spornih sporazuma s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a, počinjena očita pogreška u ocjeni činjenica, povreda obveze dužne pažnje i povreda obveze obrazlaganja

517    Tužitelji tvrde da Komisija pobijanu odluku nije dostatno obrazložila, da je u njoj počinila očite pogreške u ocjeni činjenica te da je povrijedila svoju obvezu dužne pažnje, zato što se usredotočila na nekoliko probranih navoda i zanemarila ključne činjenice pri donošenju zaključka da su tužitelji provodili „opću strategiju” protiv generičkih verzija citaloprama te se na tu navodnu strategiju oslanjala u ocjeni spornih sporazuma s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a. 

518    Kao prvo, tužitelji tvrde da se njihova opća strategija sastojala od jednostranih radnji koje nisu bile povezane sa spornim sporazumima te koje, u svakom slučaju, nisu bile nezakonite. Navode da je Komisija počinila nekoliko ozbiljnih pogrešaka zaključivši u pobijanoj odluci da su tužitelji provodili nekoliko politika koje su bile dio navodne opće strategije usmjerene sprečavanju ulaska generičkih lijekova na tržište citaloprama, odnosno, kao prvo, da su si stvarali priliku kako bi na tržište stavili escitalopram, kao drugo, da su podnosili patente za postupke proizvodnje citaloprama, kao treće da su intervenirali u postupke izdavanja MA‑ova za generičke verzije citaloprama, kao četvrto, da su uklanjali konkurentsku prijetnju budućih proizvođača AFS‑a citaloprama, te da su, kao peto, poticali proizvođače generičkih lijekova da odustanu od svojih nastojanja da uđu na tržište citaloprama.

519    Kao drugo, tužitelji ističu da u pobijanoj odluci nije objašnjeno na koji su način njihove radnje relevantne za utvrđenje postojanja povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Tvrde da namjera stranaka ne može inače zakonite sporazume učiniti protivnima pravu tržišnog natjecanja. Subjektivna namjera stranaka sporedna je u odnosu na glavno pitanje, odnosno pitanje predstavljaju li ti sporazumi, s obzirom na kontekst u koji su smješteni, ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na objektivne ciljeve koje žele postići. Pobijana odluka se pogrešno usredotočuje na Lundeckove jednostrane radnje te ne obrazlaže na koji su način proizvođači generičih lijekova dijelili Lundbeckovu navodnu namjeru niti jesu li bili svjesni te namjere. Posljedično, Komisija se na te radnje ne može oslanjati kako bi utvrdila postojanje suglasnosti volja između Lundbecka i proizvođačâ generičkih lijekova usmjerene ograničavanju tržišnog natjecanja koje bi uzrokovale generičke verzije citaloprama.

520    Kao treće, tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila svoju obvezu dužne pažnje, koja od nje zahtijeva da pažljivo i nepristrano razmotri sve relevantne aspekte slučaja, zato što nije uzela u obzir sve ostale relevantne činjenice koje su upućivale na to da su njihove radnje bile namijenjene ostvarenju legitimnih ciljeva, kao što su provedba valjanog patenta radi sprečavanja povređujućeg ulaska na tržište, puštanje u prodaju inovativnog proizvoda u korist potrošačâ, informiranje zdrastvenih tijela o potencijalnim sigurnosnim rizicima ili stvaranje dodatnog proizvodnog kapaciteta.

521    Kao četvrto, tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci počinjena pogreška time što su neke od njihovih radnji, poput preusmjeravanja poslovnih napora na novi, učinkovitiji proizvod, Cipralex, podnošenja nekoliko prijava patenta za postupke proizvodnje citaloprama, njihove intervencije u postupke izdavanja MA‑ova ili dogovora s proizvođačima AFS‑ova, određene kao nezakonite. Tužitelji također navode da se u pobijanoj odluci pogrešno sugerira da su oni tijekom parnice Lagap prihvatili da generički proizvodi dobiveni postupkom koji je Matrix koristio nisu bili povređujući, s obzirom na to da MA za lijekove dobivene Matrixovim postupkom II., koji je uključivao „fazu pranja”, u Ujedinjenoj Kraljevini nije odobren do 4. lipnja 2003. Osim toga, Lundbeck nikada nije prihvatio da je Matrix koristio postupak koji je bio i komericijalno isplativ i nepovređujuć, a da se primjenjivao na komercijalnoj razini.

522    Komisija osporava te argumente.

523    Valja podsjetiti, kao prvo, da je Komisija imala puno pravo uzeti u obzir namjeru tužitelja u vrijeme sklapanja spornih sporazuma, s obzirom na to da je u sudskoj praksi utvrđeno da namjera stranaka može biti relevantan čimbenik pri utvrđivanju postojanja ograničenja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (točka 344. ove presude).

524    Dalje, u dijelu u kojem tužitelji ističu da njihova strategija nije bila nezakonita, u smislu da se sastojala, među ostalim, od razvoja novog patentiranog proizvoda, escitaloprama, registracije patenata za postupke proizvodnje citaloprama, ili od obrane tih patenata za postupak putem intervencije u postupke izdavanja MA‑ova proizvođačima generičkih lijekova, mora se zaključiti da u pobijanoj odluci nije utvrđeno da su te radnje bile same po sebi nezakonite. Komisija je samo uzela u obzir čimbenike, kao relevantne činjenične dokaze, koji su omogućavali uvid u širi kontekst spornih sporazuma te koji su dokazivali da su tužitelji nastojali odgoditi ulazak generičkih proizvoda na tržište kako bi si, bilo kojim sredstvima, zakonitima i nezakonitima, stvorili odgovarajuću priliku da na tržište stave escitalopram (uvodne izjave 123. i prateće uvodne izjave pobijane odluke). Stoga su ti argumenti uvelike bespredmetni.

525    Unatoč tomu, s obzirom na to da se može smatrati da tužitelji svojim argumentima ujedno i osporavaju činjenične ocjene koje je Komisija provela u pobijanoj odluci, u smislu da navode da su dokazi bili iskrivljeni u tom pogledu, potrebno je istaknuti sljedeće.

526    Kao prvo, što se tiče navodâ tužitelja da je za njihove patente za postupak vrijedila pretpostavka valjanosti i da nijedan sud u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije bio utvrdio da generički lijekovi nisu predstavljali povredu, mora se istaknuti da Komisija u pobijanoj odluci nigdje nije utvrdila da patenti za postupak tužitelja nisu bili valjani ili da se na temelju njih ne bi moglo suprotstaviti ulasku proizvođača generičkih lijekova na tržište da su potonji na isto ušli „uz svjestan rizik”, nego je samo zaključila da je u tom pogledu postojala nesigurnost, koju su sporni sporazumi značajno smanjili ili uklonili (točke 336., 363. i 429. ove presude).

527    Osim toga, Komisija je u pobijanoj odluci Lundbeckove interne procjene vjerojatnosti da će se patent za kristalizaciju proglasiti nevaljanim upotrijebila, prije svega, kako bi dokazala da su Lundbeck i proizvođači generičkih lijekova bili potencijalni konkurenti u vrijeme sklapanja spornih sporazuma (vidjeti točku 96. ove presude i uvodnu izjavu 627. pobijane odluke). Neovisno o tome kada je navod o toj vjerojatnosti iznesen te tko je bio njegov autor, iz njega jasno proizlazi da je, kako je Komisija istaknula u pobijanoj odluci, postojala nesigurnost u vezi toga bi li Lundbecku njegovi patenti omogućili da svim proizvođačima generičkih lijekova spriječi ulazak na tržište, te da su ti proizvođači u vrijeme sklapanja spornih sporazuma imali stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište. Tužitelji također priznaju da je u nacionalnim postupcima za proglašavanje patenata nevaljanima bilo mnogo nepoznanica.

528    Kao drugo, tužitelji pogrešno ističu da se Komisija u pobijanoj odluci ne oslanja na nijedan konkretan dokument kako bi dokazala vezu između spornih sporazuma i stavljanja escitaloprama na tržište. Pobijana odluka se u tom pogledu temelji na, među ostalim, Lundbeckovom strateškom planu za 1993. (uvodna izjava 135.), na dokumentu pripremljenom za sastanak uprave Lundbecka A/S održan 24. travnja 1998. (uvodna izjava 136.), na Lundbeckovom dokumentu od 24. rujna 1999. (uvodna izjava 138), na Lundbeckovom planu proračuna i aktivnosti za 1999. (uvodna izjava 137.), 2001. (uvodna izjava 139) i 2002. (uvodna izjava 140.), te na rukom napisane bilješke sa Lundbeckovog strateškog sastanka održanog početkom 2003. (uvodna izjava 141.). Taj posljednji dokument, primjerice, pokazuje da je Lundbeck razmišljao o sprečavanju ulaska generičkih proizvoda na tržište kako bi si stvorio priliku da se prebaci na escitalopram. Osim toga, Lundbeck je u svojem planu proračuna i aktivnosti za 2003. zaključio da je ulazak generičkih proizvoda na tržište, koji je prvotno bio očekivan za prvo tromjesečje 2002., vrlo učinkovito odgođen do listopada 2002. te da je bilo očito da je to imalo pozitivan učinak na prodaju Cipralexa (escitaloprama) u 2003. (uvodna izjava 206. pobijane odluke).

529    Kao treće, ne može se prihvatiti ni tvrdnja tužitelja da su u pobijenoj odluci navodno iskrivljene pojedinosti o parnici Lagap u Ujedinjenoj Kraljevini. Iz dokaza koje je Komisija iznijela, a koje tužitelji ne dovode u pitanje, vidljivo je da su navodi tužitelja u parnici Lagap o tome da je Matrixov citalopram povređivao patent za kristalizaciju predstavljali njihovu subjektivnu ocjenu, jer sud koji je tu parnicu vodio nikad nije te navode potvrdio zato što su tužitelji odlučili sklopiti nagodbu s Lagapom kako bi izbjegli neuspjeh u parnici koji bi, prema njihovim riječima, bio „ponižavajuć” te bi se „protiv njih koristio pred drugim sudovima” (uvodna izjava 160. pobijane odluke). Tužitelji nisu dokazali na koji je način Komisija iskrivila dokaze navedene u pobijanoj odluci.

530    Tužitelji ipak tvrde da MA u pogledu dodatne „faze pranja” (odnosno Matrixovog postupka II.) nije do 3. prosinca 2003. priznat u Ujedinjenoj Kraljevini, što znači da se generički citalopram koji je prije toga prodavan u Ujedinjenoj Kraljevini temeljio na Matrixovom postupku I. koji je, kako tužitelji navode, povređivao njihove patente jer se temeljio na falsificiranim podacima. Međutim, to nikad nije dokazano; naprotiv, iz uvodne izjave 155. pobijane odluke vidljivo je da je sud Ujedinjene Kraljevine, u privremenoj presudi od 14. veljače 2003. povodom tužbe protiv Lagapa, naveo da „Lundbeck sada mora priznati [...] da je njegovo čvrsto i nepokolebljivo uvjerenje o tome da Lagap i njegovi dobavljači nisu raspolagali nepovređujućim proizvodnim postupkom bilo neosnovano”, što znači da tužitelji ne mogu navoditi da su dokazi u tom pogledu iskrivljeni.

531    Kao četvrto, što se tiče navoda tužitelja da je isključiva svrha njihovih dogovora s proizvođačima AFS‑a bila pronalazak rješenja za probleme s proizvodnim kapacitetom s kojima su se suočavali, mora se istaknuti da to objašnjenje nije uvjerljivo imajući u vidu dokaze koje je Komisija navela u uvodnoj izjavi 172. i pratećim uvodnim izjavama pobijane odluke. Osobito, teško je razumjeti zašto je za Lundbeck bilo ključno, a uopće i korisno, da radi rješavanja tih problema s kapacitetom preuzme talijansko društvo VIS Farmaceutici S.p.A (u daljnjem tekstu: VIS) i povuče njegov DMF iz Tiefenbacherovog MA‑a, čiji je postupak izdavanja bio u tijeku pred nizozemskim tijelima (uvodna izjava 176. pobijane odluke).

532    Naposljetku, netočna je tvrdnja tužitelja da je u pobijanoj odluci utvrđeno da njihove tužbe zbog povrede nisu uspjele. Naprotiv, u pobijanoj se odluci priznaje da su tužitelji, prvotno, uspjeli ishoditi sudske naloge od određenih sudova ili naloge o zapljeni u određenim državama, ali da su isti povučeni ili uskraćeni nakon što su brojni proizvođači generičkih lijekova prešli na Matrixov postupak II., ili su pak rezultirali nagodbama. U pobijanoj odluci samo se zaključuje da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nijedan sud u EGP‑u nije bio utvrdio da je patent za kristalizaciju bio i valjan i povrijeđen (uvodna izjava 185. pobijane odluke), što, uostalom, tužitelji ne osporavaju (točka 145. ove presude).

533    S obzirom na sve navedeno, peti tužbeni razlog mora se odbiti kao bespredmetan ili, u svakom slučaju, kao neosnovan.

G –  Šesti tužbeni razlog, kojim se navodi da je u pobijanoj odluci počinjena očita pogreška u ocjeni činjenica zaključkom da su sporni sporazumi sadržavali ograničenja koja su premašivala ograničenja svojstvena izvršavanju prava koja su proizlazila iz Lundbeckovih patenata

534    Tužitelji tvrde da je Komisija u pobijanoj odluci počinila očitu pogrešku u ocjeni zato što nije razmotrila sve okolnosti spornih sporazuma te zato što je pogrešno zaključila da su sporni sporazumi sadržavali ograničenja koja su premašivala ograničenja svojstvena izvršavanju prava koja su im pružali njihovi patenti. Tvrde da su svi sporazumi bili unutar opsega njihovih patenata te da su onemogućavali samo prodaju povređujućeg citaloprama.

535    Kao prvo, tužitelji navode da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno da su sporni sporazumi sprečavali proizvođače generičkih lijekova da prodaju citalopram, uključujući nepovređujući citalopram, i da su zato premašivali prava koja su tužitelji imali na temelju svojih patenata.

536    Da su htjeli proizvođače generičkih lijekova spriječiti da prodaju ikakav citalopram, tvrde da bi morali sklopiti sporazume sa svim proizvođačima generičkih lijekova koji su mogli ući na tržište, a u vrijeme sklapanja spornih sporazuma postojalo je više od 300 proizvođača generičkih lijekova koji su prodavali antidepresive u EGP‑u. Lundbeck nije imao nikakve smislene razloge za to da samo četiri proizvođača generičkih lijekova spriječi da prodaju nepovređujuće lijekove.

537    Kao drugo, tužitelji tvrde da se u pobijanoj odluci, u pogledu svakog pojedinog spornog sporazuma, pri donošenju zaključka da su ti sporazumi premašivali opseg patenata tužitelja nisu uzele u obzir sve relevantne okolnosti te da nije razmotren izraz namjere stranaka, koja može proizlaziti i iz odredbi ugovora i iz ponašanja dotičnih poduzetnika.

538    Komisija osporava te argumente.

539    Uvodno treba istaknuti da bi sporni sporazumi, kako Komisija navodi, predstavljali ograničenja s obzirom na cilj u smislu članka 101. UFEU‑a čak i da nisu premašivali opseg patenata tužitelja, iz razloga što im je cilj bio odgoditi ulazak proizvođačâ generičkih lijekova na tržište u zamjenu za značajna obrnuta plaćanja (vidjeti drugi, treći i četvrti tužbeni razlog), čime je nesigurnost u pogledu ulaska na tržište pretvorena u sigurnost da do toga neće doći tijekom trajanja spornih sporazuma (točka 363. ove presude).

540    Stoga, ovaj tužbeni razlog je bespredmetan.

541    Unatoč tomu, prikladno je, radi cjelovitosti, razmotriti argumente tužitelja u tom pogledu, utoliko što Komisija tvrdi da tužitelji ne ispunjavaju uvjete koje su sami postavili zato što se ugovorna ograničenja predviđena spornim sporazumima ne odnose samo na povređujuće proizvode te zato što premašuju opseg predmetnih patenata.

1.     Sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu

542    Tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno, kao prvo, da se obveza Merck (GUK)-a da neće na tržište staviti citalopram koji se temelji samo na Natcovom AFS‑u primjenjivala neovisno o tome je li Natcov AFS predstavljao povredu te, kao drugo, da je obveza isključive opskrbe predviđena tim sporazumom sprečavala Merck (GUK) da prodaje ijednu drugu generičku verziju citaloprama.

543    Komisija osporava te argumente.

544    Kao prvo, tužitelji navode da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno da je sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu sprečavao prodaju Natcovog citaloprama, neovisno o tome je li predstavljao povredu. Ističu da se taj sporazum odnosi na samo jedan proizvod, odnosno na Natcov citalopram, koji je Lundbeck testirao i zaključio da povređuje njegove patente.

545    Komisija se u pobijanoj odluci pogrešno oslanja na navode iz dvije interne poruke elektroničke pošte Merck (GUK)-a pri donošenju zaključka da Lundbeckovi patenti, odnosno patent za kristalizaciju, nisu bili ni valjani ni povrijeđeni te da nijedna od objavljenih prijava patenta nije predstavljala problem. Nadalje, u pobijanoj odluci nisu uzeti u obzir drugi dokumenti Merck (GUK)-a koji potječu iz vremena nastanka činjeničnog stanja, a koji pokazuju da je Merck (GUK) bio ozbiljno zabrinut da je Natcov AFS povređivao Lundbeckove patente, kao ni činjenica da je Merck (GUK) tijekom upravnog postupka priznao da nije bio uvjeren da Natcovi proizvodni postupci nisu povređivali Lundbeckove patente za postupak.

546    Osim toga, tužitelji tvrde da sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu ionako nije mogao obuhvaćati citalopram proizveden putem drugačijih nepovređujućih postupaka, s obzirom na to da su Natco i Merck (GUK) tijekom kratkog trajanja tog sporazuma mogli prijeći na novi lijek.

547    U tom se pogledu mora imati na umu da iz točke C preambule sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu jasno proizlazi da Merck (GUK) nije prihvatio da njegov proizvod predstavlja povredu, nego je priznao da je postojao rizik od patentne parnice koja bi mogla uzrokovati kašnjenja i nepovoljnosti.

548    Osim toga, mora se istaknuti da u sporazumu GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, kako je Komisija navela u uvodnoj izjavi 768. pobijane odluke, uopće nije precizirano koji su od patenata tužitelja bili povrijeđeni.

549    Stoga, tužitelji ponovno pogrešno tvrde da su generički proizvodi Merck (GUK)-a predstavljali povredu, što temelje samo na vlastitoj subjektivnoj ocjeni (točka 221. ove presude). Činjenica da je Merck (GUK) možda imao sumnje u vezi toga jesu li njegovi proizvodi predstavljali povredu samo potvrđuje nesigurnost koju su i tužitelji i proizvođači generičkih lijekova imali u vrijeme sklapanja spornih sporazma, ali ni na koji način ne dokazuje da je Natcov AFS predstavljao povredu. Osim toga, objektivni dokazi na koje se Komisija pozivala u pobijanoj odluci pokazuju da je Merck (GUK) zapravo smatrao da ima izgledne šanse uspjeti u eventualnoj parnici s Lundbeckom (točka 125. ove presude).

550    Budući da su ostali argumenti tužitelja već odbijeni u okviru analize prvog tužbenog razloga u vezi potencijalnog tržišnog natjecanja, potrebno je uputiti na analizu tog tužbenog razloga te, u pogledu situacije Merck (GUK)-a konkretno, na točke 207. do 236. ove presude.

551    U skladu s tim, argument tužitelja da je Komisija pogrešno zaključila da je sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu ograničio prodaju Natcovog citaloprama, neovisno o tome je li taj citalopram predstavljao povredu ili ne, mora se odbiti.

552    Kao drugo, tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno da je klauzula o isključivosti iz članka 3.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu sprečavala Merck (GUK) da uđe na tržište s drugom generičkom verzijom citaloprama, bio on u obliku gotovog proizvoda ili u obliku AFS‑a. Navode da je članak 3.2. predviđao samo obvezu Merck (GUK)-a da isključivo od Lundbecka kupuje blister pakiranja s 28 tableta Cipramila od 20 mg, te da nije ograničavao GUK‑ovu slobodu da kupuje ili gotove lijekove s citalopramom koje nije proizvodio Lundbeck ili da od bilo kojih trećih strana kupuje citalopram u bilo kojem drugom obliku, primjerice, u obliku AFS‑a citaloprama.

553    Nasuprot Komisijinoj tvrdnji iz pobijane odluke, takvo je tumačenje logično, zato što bi Merck (GUK), da takva klauzula nije postojala, mogao Lundbeckov Cipramil kupovati od trećih strana, kao što su trgovci na veliko, što bi bilo u suprotnosti s Lundbeckovim ciljem da poveća ukupnu prodaju tog lijeka u Ujedinjenoj Kraljevini.

554    Osim toga, u pobijanoj se odluci priznaje da je „moguće da članak 3.2., ako se tekst te odredbe doslovno tumači, doista nije onemogućavao Merck (GUK)-u da kupuje AFS citalopram od trećih strana” (uvodna izjava 781.). Međutim, u pobijanoj odluci je pogrešno zaključeno da Merck (GUK) nije mogao kupovati AFS citalopram od trećih strana zato što nije imao razloga za to. U biti, Merck (GUK) je slobodno mogao prodavati citalopram u obliku gotovog proizvoda koji nije proizvodio Lundbeck, uz iznimku Natcovog povređujućeg citaloprama, te, osim toga, čak i ako je Merck (GUK) kupnjom AFS‑a citaloprama od trećih strana povrijedio članak 1.3. sporazuma koji je sklopio sa Schweizerhallom, a na temelju kojeg se Merck (GUK) obvezao sve svoje godišnje potrebe za citalopramom zadovoljavati kod Schweizerhalla (uvodna izjava 783.), Lundbeck nije znao za tu odredbu te stoga nije mogao znati da Merck (GUK) nije imao razloga kupovati AFS od trećih strana. U svakom slučaju, nedostatak takvih razloga nije bio posljedica sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu te se stoga ne može koristiti kako bi se definirao opseg tog sporazuma.

555    Komisija osporava te argumente te ističe da se u članku 3.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu navodi da „GUK prihvaća da će Gotove proizvode kupovati isključivo od [Lundbecka] kako bi ih preprodavao zajedno sa svojim partnerima”. Ta odredba, u svojem uobičajenom smislu, znači da je Merck (GUK) gotove proizvode mogao nabavljati samo od Lundbecka, ne i od drugih dobavljača. To tumačenje potvrđuje uvodna izjava D preambule tog sporazuma, u kojoj je predviđeno da su se „stranke dalje složile da GUK kod [Lundbecka] zadovoljava svoje potrebe za Gotovim proizvodima”. Tužitelji su čak priznali i da je Merck (GUK) tijekom upravnog postupka „prihvatio da svoje potrebe za citalopramom, radi preprodaje u [Ujedinjenoj Kraljevini], zadovoljava isključivo kod Lundbecka”. Te obveze očito premašuju opseg Ludbeckovih patenata.

556    Komisija odbija tumačenje koje tužitelji predlažu, a u skladu s kojim se izraz „gotov proizvod” odnosi samo na Lundbeckov Cipramil. U biti, taj je izraz u članku 1.1. sporazuma definiran kao „proizvodi s citalopramom u obliku gotovih pakiranja koje [Lundbeck] isporučuje GUK‑u na temelju ovog Sporazuma”. Tumačenje koje tužitelji predlažu čini riječ „isključivo” suvišnom, jer je očito da je Merck (GUK) mogao Lundbeckov Cipramil kupovati samo od Lundbecka. Stoga, riječ „isključivo” znači da je Merck (GUK) bio obvezan sve svoje potrebe za citalopramom u obliku gotovog proizvoda zadovoljavati kod Lundbecka. Nadalje, ta se odredba treba tumačiti s obzirom na namjeru stranaka, a ta je namjera bila izbjeći samostalnu prisutnost proizvođačâ generičkih lijekova na tržištu.

557    Što se tiče kupovanja AFS‑a citaloprama od trećih strana, u pobijanoj se odluci priznaje da Merck (GUK) definitivno nije bio spriječen kupovati AFS od trećih strana ako se članak 3.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu doslovno tumači. Međutim, u pobijanoj se odluci zaključuje da Merck (GUK), s obzirom na ugovor o isporuci koji je u svibnju 2011. sklopio sa Schweizerhallom, čije su odredbe podupirale uvjete sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, nije imao razloga AFS kupovati od trećih strana. Čak i da je Merck (GUK) kupovao AFS koji nije Natcov kako bi sam proizvodio i prodavao gotov proizvod, izlagao bi se riziku da povrijedi svoju obvezu iz sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, na temelju koje je „svoje potrebe” za citalopramom u obliku gotovog proizvoda morao zadovoljavati isključivo kod Lundbecka.

558    U tom se pogledu mora istaknuti da se, kako tužitelji navode, ne može prihvatiti Komisijino tumačenje članka 3.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu iz pobijane odluke, u skladu s kojim se Merck (GUK) obvezao citalopram od Lundbecka kupovati isključivo u obliku gotovog proizvoda kako bi ga prodavao u Ujedinjenoj Kraljevini, isključujući sav ostali citalopram.

559    Iz definicije „Gotovih proizvoda” u članku 1.1. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu (točka 26. ove presude) jasno proizlazi da se isti odnose na Lundbeckove gotove proizvode, odnosno na Cipramil. Stoga, Merck (GUK) se u tom članku obvezao tablete Cipramila kupovati samo od Lundbecka, kako bi ih na temelju ugovora o distribuciji preprodavao u Ujedinjenoj Kraljevini. Izraz „isključivo” iz te odredbe, nasuprot Komisijinom navodu, ne znači da se Merck (GUK) obvezao kupovati i prodavati isključivo Lundbeckov citalopram u obliku gotovog proizvoda, isključujući sav ostali citalopram, nego da se obvezao Cipramil, radi preprodaje u Ujedinjenoj Kraljevini, kupovati samo od Lundbecka, isključujući druge dobavljače. Nasuprot Komisijinoj tvrdnji u uvodnoj izjavi 779. pobijane odluke, to tumačenje nije apsurdno jer je svrha izraza „isključivo” u članku 3.2. mogla biti da se Merck (GUK) spriječi da Cipramil kupuje od trgovaca na veliko ili od drugih dobavljača, što je u skladu s Lundbeckovim ciljem povećanja prodaje Cipramila.

560    Nadalje, Komisija je pogriješila pozivajući se, u prilog svojem tumačenju, na točku D preambule sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, čiji je tekst praktički identičan članku 3.2. tog sporazuma, jer se i u tom članku spominju „Gotovi proizvodi” – s velikim početnim slovom – koji su jasno definirani u članku 1.1. tog sporazuma.

561    Osim toga, kako sama Komisija priznaje u uvodnoj izjavi 781. pobijane odluke, ako se članak 3.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu doslovno tumači, dolazi se do zaključka da ta odredba nije sprečavala Merck (GUK) da od trećih strana nabavlja citalopram u obliku AFS‑a.

562    Mora se istaknuti da je člankom 3.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu predviđeno samo da se Merck (GUK) obvezuje Lundbecku dostaviti sve svoje „Proizvode”, koji su u članku 1.1. sporazuma definirani kao „proizvodi s citalopramom […] u obliku sirovine, rasutog proizvoda i gotovog pakiranja, kako su određeni u Rasporedu te proizvedeni u skladu sa specifikacijom za Proizvode koju je GUK dostavio na dan potpisivanja [sporazuma]. Priložena Rasporedu 2”. Taj se raspored zapravo odnosi na Natcov AFS. To znači da je Merck (GUK) na temelju te odredbe bio obvezan dostaviti samo svoju postojeću zalihu citaloprama, koja je već postojala u vrijeme potpisivanja sporazuma, a ne ikoje druge vrste generičkog citaloprama, koje je Merck (GUK) mogao naknadno nabaviti od proizvođača različitih od Natca. Komisija također priznaje, među ostalim u uvodnoj izjavi 763. pobijane odluke, da se ta obveza odnosila samo na Natcov AFS.

563    Unatoč tomu, Komisija je u uvodnoj izjavi 783. pobijane odluke zaključila da bi Merck (GUK), da je citalopram u obliku AFS‑a kupovao od trećih strana, povrijedio članak 1.3. ugovora o isporuci koji je sklopio sa Schweizerhallom, u kojem je bilo predviđeno da će Merck (GUK) sve svoje godišnje potrebe za generičkim citalopramom zadovoljavati kod Schweizerhalla (vidjeti točku 210. ove presude). Komisija je stoga, u bilješci br. 1435 pobijane odluke, zauzela stajalište da Merck (GUK) zbog ugovora sa Schweizerhallom nije mogao ući na tržište s generičkim citalopramom nabavljenim iz drugih izvora, a ne od Natca, čak i da je na temelju sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu formalno mogao to učiniti. Komisija tvrdi da su se ta dva sporazuma međusobno podupirala i da se stoga moraju zajedno tumačiti.

564    Međutim, mora se istaknuti, kako tužitelji navode, da obveza Merck (GUK)-a da generički citalopram nabavlja isključivo od Natca, predviđena ugovorom o isporuci koji je Merck (GUK) sklopio sa Schweizerhallom, čak i da su znali za nju, ne proizlazi iz odredbi sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, nego iz ugovora sa Schweizerhallom.

565    Komisija se ne može pozivati na odredbe drugog ugovora koji se ne odnosi na iste stranke kako bi odredila sadržaj članaka sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu te, osobito, kako bi utvrdila sadrže li ti članci ograničenja koja premašuju opseg Lundbeckovih patenata. Takvo bi tumačenje dovelo do zaključka da su sve vrste ugovora koje je Merck (GUK) sklopio te koji sadrže ograničenja u pogledu Natcovog AFS‑a, za koji su stranke sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu ipak zaključile da potencijalno predstavlja povredu, premašivale opseg Lundbeckovih patenata zbog postojanja obveze o isključivoj isporuci predviđene ugovorom Schweizerhall, koji je ranije sklopljen i to između različitih stranaka.

566    U skladu s tim, čak i ako je Lundbeck znao za postojanje ugovora Schweizerhall, Komisija se ne može na tu činjenicu pozivati kako bi zaključila da je sam cilj članka 3.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu bio spriječiti Merck (GUK) da uđe na tržište s bilo kojom vrstom citaloprama, neovisno o tome je li bio Natcov ili ne te jesu li ga stranke smatrale povređujućim.

567    Točno je da je prilikom tumačenja spornih sporazuma, kako Komisija ističe, potrebno uzeti u obzir ne samo njihov tekst, nego i njihov kontekst i ciljeve. Međutim, Komisija ne može na temelju te metode zanemariti tekst odredbi sporazuma ako je taj tekst dovoljno jasan.

568    Osim toga, u tom se pogledu mora istaknuti da je Komisija sama navela, u uvodnoj izjavi 635. i bilješci br. 1562 pobijane odluke te u odgovoru na pitanje koje je postavio Opći sud, da se ugovor Schweizerhall mogao raskinuti u slučaju povrede Lundbeckovih patenata (vidjeti točku 224. ove presude). To tumačenje ugovora Schweizerhall teško je pomiriti s tumačenjem sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu koje je Komisija predložila u pobijanoj odluci, u skladu s kojim su ograničenja premašivala opseg Lundbeckovih patenata zbog obveze Merck (GUK)-a da, na temelju ugovora Schweizerhall, generički citalopram kupuje isključivo od Schweizerhalla. Činjenica da Merck (GUK) možda nije namjeravao kupovati citalopram koji nije proizveo Natco ne znači da sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu sadržavaograničenja koja premašuju opseg Lundbeckovih patenata.

569    U skladu s tim, mora se zaključiti da Komisija, koja snosi teret dokazivanja u tom pogledu (točke 105. do 112. ove presude), u pobijanoj odluci nije dostatno pravno dokazala da su ograničenja iz sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu premašivala opseg Lundbeckovih patenata, odnosno da Lundbeck takva ograničenja nije mogao ishoditi od suda nadležnog za pitanja u području patenta da se za generičke proizvode temeljene na Natcovom AFS‑u, koje je Merck (GUK) namjeravao staviti na tržište, zaključilo da predstavljaju povredu te da su se odbile eventualne protutužbe za osporavanje valjanosti tih patenata.

570    Međutim, taj zaključak ne može utjecati na ocjenu zakonitosti pobijane odluke, jer je prigovor koji tužitelji iznose bespredmetan, iz razloga navedenih u nastavku.

571    Kao prvo, mora se istaknuti da tužitelji ne osporavaju da se Merck (GUK) u članku 1.1. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu obvezao da neće ući na tržište sa svojim generičkim proizvodima temeljenima na Natcovom AFS‑u te da se u člancima 2.2. i 2.3. tog sporazuma obvezao da će čitavu svoju zalihu citaloprama dostaviti tužiteljima (uvodne izjave 771. i 772. pobijane odluke), kao što ne osporavaju ni činjenicu da su Merck (GUK)-u platili 3 milijuna britanskih funti u zamjenu za tu obvezu (točka 26. ove presude). Slično tomu, tužitelji ne osporavaju da se Merck (GUK) u članku 2.7. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu obvezao da neće dodijeliti ili izdati licencu, tijekom trajanja tog sporazuma, za kopiju MA‑ova koje je već pribavio u Ujedinjenoj Kraljevini.

572    Kako Komisija ističe, takve su obveze, u svakom slučaju, protutržišne s obzirom na svoj cilj, neovisno o tome jesu li premašivale opseg Lundbeckovih patenata, jer nisu rješavale nikakve patentne sporove između stranaka sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, nego su bile predviđene u zamjenu za značajna obrnuta plaćanja te im je namjena bila da spriječe Merck (GUK) – i sve druge poduzetnike koji su htjeli koristiti njegov MA – da tijekom trajanja tog sporazuma uđe na tržište sa svojim generičkim proizvodima, temeljenima na Natcovom AFS‑u, na kojima je do tada zasnivao čitavu svoju strategiju ulaska na tržište.

573    Kako je Komisija naglasila u uvodnim izjavama 641. i 820. pobijane odluke, ono što je u tom pogledu važno jest da je sporazumom GUK za Ujedinjenu Kraljevinu nesigurnost u pogledu ishoda eventualnih tužbi zbog povrede pretvorena u sigurnost da Merck (GUK) tijekom trajanja tog sporazuma neće ući na tržište sa svojim generičkim proizvodima, te da ograničenja poslovne autonomije Merck (GUK) nisu dogovorena isključivo na temelju ocjene stranaka sporazuma u pogledu Lundbeckovih patenata, nego na temelju veličine obrnutih plaćanja koja su, u tom slučaju, nadvladala tu ocjenu te su potaknula proizvođače generičkih lijekova da ne ulaze na tržište.

574    Kao drugo, radi cjelovitosti treba istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 784. pobijane odluke ispravno zaključila, među ostalim, da Merck (GUK) zbog odredbi sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, promatranih u kontekstu, više nije imao nikakvih razloga kupovati citalopram u obliku AFS‑a od trećih strana, ili prodavati ijedan drugi citalopram u obliku gotovih proizvoda osim Lundbeckovog, iako je načelno to mogao u skladu s tim sporazumom.

575    Mora se imati na umu, kao prvo, da se Merck (GUK) u članku 3.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu obvezao prodavati Lundbeckov Cipramil u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom trajanja tog sporazuma te da je, u skladu s njegovim člankom 6.2., plaćanje od 5 milijuna eura, opisano kao „neto zarada”, bilo uvjetovano prodajom određene količine tih lijekova u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom trajanja tog sporazuma. Također se mora istaknuti da se navedeni iznos trebao platiti u nekoliko obroka, čime si je Lundbeck osiguravao pravilno izvršenje sporazuma.

576    U skladu s tim, iako je Merck (GUK) teoretski mogao generički citalopram u obliku AFS‑a kupovati od trećih strana te prodavati i druge vrste gotovih proizvoda osim Lundbeckovih, nije imao razloga to činiti, jer mu je na temelju članka 6.2. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu bila, bez ikakvih rizika, zajamčena zarada od 5 milijuna eura ako bi prodavao Cipramil, dok bi se, ako bi pokušao ući na tržište s drugim generičkim proizvodima, mogao izložiti Lundbeckovim tužbama zbog povrede i tužbama za naknadu štete. Nadalje, kako Komisija ističe u uvodnoj izjavi 784. pobijane odluke, nema očitog razloga zašto bi treće strane generički citalopram u obliku AFS‑a kupovale od Merck (GUK)-a, s ciljem preprodaje u Ujedinjenoj Kraljevini kao gotovog proizvoda, ako su ga mogle kupovati izravno od proizvođača AFS‑a ili od svojeg izabranog dobavljača.

577    U skladu s tim, argument tužitelja da je Komisija pogrešno zaključila da je sporazumom GUK za Ujedinjenu Kraljevinu ograničena prodaja citaloprama, osim onog koji se proizvodio na temelju Natcovog AFS‑a, mora se odbiti kao bespredmetan.

2.     Sporazum GUK za EGP

578    Što se tiče sporazuma GUK za EGP, tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno da je opseg tog sporazuma obuhvaćao nepovređujući citalopram te da mu je namjena bila ukloniti Natca kao dobavljača AFS‑a.

579    Kao prvo, tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno da se sporazum GUK za EGP odnosio na sve vrste citaloprama. U pobijanoj odluci počinjena je pogreška time što se članak 1.1. sporazuma GUK za EGP, u kojem je bilo navedeno da će GUK „prestati s prodajom i isporukom lijekova koji sadrže Citalopram”, doslovno tumačio, dok se u danskom pravu, koje je mjerodavno za taj sporazum, predviđa da se tumačenje sporazuma mora temeljiti na zajedničkoj namjeri stranaka. Namjera stranaka, kako potvrđuju uvodne izjave D, F i G u preambuli tog sporazuma, bila je da se isti primjenjuje samo na citalopram dobiven iz Natcovog AFS‑a. Osim toga, taj se sporazum treba tumačiti u vezi te u skladu sa sporazumom GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, s obzirom na to da ta dva sporazuma, po mišljenju Komisije, predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu.

580    Pored toga, Komisijino tumačenje članka 1.1. sporazuma GUK za EGP ne uzima uzima u obzir da je Merck dura, Merckovo njemačko društvo kći, nastavio prodavati Tiefenbacherov citalopram u Njemačkoj od 15. travnja 2002. te tijekom čitavog trajanja sporazuma GUK za EGP, te da je Lundbeck protiv Mercka dura pokrenuo postupke zbog povrede umjesto da je tražio da se taj sporazum izvrši. Iz članka 1.1. tog sporazuma, kojim se Merck (GUK)-u zabranjivalo da prodaje ili isporučuje proizvode koji sadrže citalopram, proizlazi da je Merck dura bio Merck (GUK)-ov „partner” u smislu te odredbe, što znači da se izraz „proizvodi koji sadrže citalopram” odnosio samo na Natcov citalopram, a ne na sve vrste citaloprama.

581    Naposljetku, tužitelji kritiziraju Komisijino utvrđenje u uvodnoj izjavi 845. pobijane odluke da se, na temelju puke činjenice da je Merck (GUK) s Natcom sklopio ugovor da do 2008. sve svoje potrebe zadovoljava kod njega, ne može logično zaključiti da se i obveza Merck (GUK)-a da ne prodaje citalopram tijekom trajanja sporazuma GUK za EGP treba ograničiti na Natcov citalopram. Takav zaključak očito proturječi zaključcima koje je Komisija u pobijanoj odluci donijela u pogledu sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, u skladu s kojima ugovorna obveza Merck (GUK)-a da sve svoje potrebe zadovoljava kod Natca pokazuje da Merck (GUK) nije imao razloga prodavati AFS ili gotove proizvode koji su na toj osnovi nabavljeni od trećih strana.

582    Kao drugo, tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci pogrešno zaključeno da je namjena sporazuma GUK za EGP bila ukloniti Natca kao dobavljača AFS‑a. 

583    Tužitelji osporavaju da je namjena članka 1.1. sporazuma GUK za EGP, u skladu s kojim se Merck (GUK) obvezao da će „poduzeti sve razumne mjere kako bi osigurao da Natco prestane Citalopram i proizvode koji sadrže Citalopram isporučivati na Teritoriju”, bila ukloniti Natca kao dobavljača AFS‑a. Ta je odredba bila samo sredstvo kojom se osiguravalo da Merck (GUK) ne može zaobići sporazum i prodavati povređujući citalopram dobiven iz Natcovog AFS‑a preko, primjerice, drugog društva. Temelji se na činjenici da je Lundbeck najmanje do lipnja 2002. vjerovao – pogrešno – da je Merck (GUK) bio Natcov isključivi distributer. Nadalje, ako Komisija u pogledu sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu priznaje da ograničenja nametnuta Natcovom AFS‑u nisu premašivala opseg Lundbeckovih patenata, isti zaključak mora vrijediti i za ugovorna ograničenja iz sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu.

584    Komisija osporava te argumente.

585    U tom se pogledu mora istaknuti da je u tekstu prve rečenice članka 1.1. sporazuma GUK za EGP predviđeno da Merck (GUK) „tijekom trajanja ovog Sporazuma prestaje lijekove koji sadrže Citalopram prodavati i isporučivati u [EGP‑u] [...] (što uključuje, bez ograničenja, prestanak prodaje i isporuke NM Pharmi AB)”, pri čemu se ne navode nikakve dodatne pojedinosti.

586    U točkama D i E preambule tog sporazuma doista se spominje činjenica da je Merck (GUK) bio distributer proizvoda koji su sadržavali citalopram koji je Natco proizvodio ili isporučivao, te činjenica da je Merck (GUK) u Ujedinjenoj Kraljevini prodavao i isporučivao proizvode koji su sadržavali citalopram, a da mu Lundbeck nije dao licencu za to.

587    Međutim, to nije potvrda tumačenja članka 1.1. sporazuma GUK za EGP koje tužitelji predlažu, u skladu s kojim se sporazum GUK za EGP odnosio samo na Natcov citalopram.

588    Kako Komisija ispravno ističe, da su stranke sporazuma GUK za EGP htjele obuhvatiti samo Natcov citalopram, u članku 1.1. i u preambuli tog sporazuma izričito bi govorili o tom citalopramu, a ne o „proizvodima koji sadrže citalopram” općenito. Također su mogle pojam „citalopram” definirati na način da se odnosi samo na određene vrste citaloprama, proizvedene određenim metodama, kao u sporazumu GUK za Ujedinjenu Kraljevinu (vidjeti točku 562. ove presude).

589    Osim toga, tumačenje koje tužitelji predlažu nije razumno ako se usporedi s tekstom članka 1.3. sporazuma GUK za EGP, u kojem se Lundbeck obvezao da neće pokretati pravne postupke protiv Merck (GUK)-a ako potonji bude poštovao članak 1.1. tog sporazuma. Ako bi se tumačenje koje tužitelji predlažu prihvatilo, to bi značilo da se Lundbeck obvezao da neće pokretati pravne postupke protiv Merck (GUK)-a ako potonji ne bude prodavao ili isporučivao Natcov citalopram u EGP‑u, čak i ako bi prodavao drugu verziju citaloprama od drugog proizvođača. To je teško pomiriti s kontekstom u kojem su sporni sporazumi sklopljeni, koji pokazuje, među ostalim, da je Lundbeck imao čvrstu namjeru spriječiti svaki ulazak generičkih proizvoda na tržište.

590    Tužitelji ipak ističu da je Merck dura, njemačko društvo kći Merck (GUK), uspio ući na tržište citaloprama u Njemačkoj, iako je bio partner u smislu članka 1.1. Sporazuma GUK za EGP, što znači da se izraz „proizvodi koji sadrže citalopram” iz tog članka odnosio samo na Natcov citalopram, a ne na sve vrste citaloprama.

591    Međutim, mora se istaknuti, kako Komisija navodi, da se članak 1.1. sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, kao i ostatak tog sporazuma, odnosi samo na Merck (GUK), sukladno načelu da ugovori proizvode učinke samo na svoje stranke, posljedica čega je da obveza Merck (GUK)-a da ne prodaje generički citalopram svojim partnerima ne znači da ti partneri, kao što je Merck dura, nisu mogli generički citalopram nabavljati iz drugih izvora te ga sami prodavati, što je Merck dura činio u predmetnom slučaju kupujući generički citalopram od Tiefenbachera. Stoga, iz činjenice da je Merck dura ušao na njemačko tržište tijekom trajanja sporazuma GUK za EGP, kao ni iz činjenice da su tužitelji protiv njega pokrenuli postupke zbog povrede, nije moguće zaključiti da se izraz „proizvodi koji sadrže citalopram” u članku 1.1. tog sporazuma nije odnosio na sve vrste citaloprama, nego samo na Natcov citalopram.

592    U skladu s tim, obveza Merck (GUK)-a iz članka 1.1. sporazuma GUK za EGP da tijekom trajanja tog sporazuma proizvode koji sadrže citalopram ne prodaje ili isporučuje tim partnerima, ili bilo kojoj trećoj strani (uključujući NM Pharmi koja je u Švedskoj počela prodavati svoj citalopram), predstavljala je ograničenje koje je premašivalo opseg Lundbeckovih patenata, jer ta obveza nije bila ograničena na citalopram koji su stranke tog sporazuma smatrale potencijalno povređujućim.

593    Nadalje, valja podsjetiti da članak 1.1. sporazuma GUK za EGP nije sadržavao samo obvezu Merck (GUK)-a da tjekom trajanja tog sporazuma ne prodaje ili isporučuje proizvode koji sadrže citalopram, nego je i predviđao da poduzme sve razumne mjere kako bi Natco tijekom trajanja tog sporazuma prestao u EGP‑u isporučivati citalopram i proizvode koji sadrže citalopram.

594    Ništa ne upućuje na to da je ta obveza bila beznačajna, ili čak nepostojeća, ili da se temeljila na pogrešnom vjerovanju tužitelja da je Merck (GUK) bio Natcov isključivi distributer. Kako Komisija ističe, stranke su tu odredbu smatrale dovoljno važnom da njome uvjetuju plaćanje od 11 milijuna eura. Osim toga, u članku 1.2. sporazuma GUK za EGP izričito je predviđeno da Lundbeck neće vršiti nikakva još nedospjela plaćanja ako Natco bude Citalopram ili proizvode koji sadrže citalopram isporučivao u EGP‑u tijekom trajanja sporazuma.

595    Stoga, čak i ako Merck (GUK) nije imao mogućnost spriječiti Natco da isporučuje citalopram u EGP‑u, kako tužitelji tvrde, članak 1.1. sporazuma GUK za EGP svejedno je predstavljao snažan poticaj Merck (GUK)-u da poduzme sve potrebne korake i „razumne mjere” u tom pogledu, ili da riskira gubitak značajnog dijela plaćanja koja je Lundbeck obećao tim sporazumom.

596    To pokazuje, kako je Komisija ispravno zaključila u uvodnoj izjavi 848. pobijane odluke, da objektivan cilj sporazuma GUK za EGP nije bilo samo uklanjanje Merck (GUK)-a s tržišta EGP‑a, kao prodavatelja generičkih proizvoda temeljenih na Natcovom citalopramu, nego i uklanjanje Natca kao proizvođača generičkog citaloprama na tom području.

597    Stoga se mora zaključiti da iz sadržaja sporazuma GUK za EGP, promatranog u kontekstu, dovoljno jasno proizlazi da je Merck (GUK), na temelju odredbi tog sporazuma, odustao od svih mogućnosti prodaje svoje generičke verzije citaloprama, neovisno o tome je li bio Natcov ili ne te je li potencijalno povređivao Lundbeckove patente ili nije.

598    U skladu s tim, Komisija nije pogriješila zaključivši u uvodnoj izjavi 846. pobijane odluke da se sporazum GUK za EGP, a osobito članak 1.1. tog sporazuma, moraju tumačiti na način da su obvezivali Merck (GUK) da tijekom trajanja tog sporazuma prestane prodavati i isporučivati sve vrste citaloprama u EGP‑u, što je premašivalo opseg Lundbeckovih patenata.

599    U svakom slučaju, kako god se taj sporazum tumačio te neovisno o tome spadaju li ograničenja nametnuta Merck (GUK)-u u opseg Lundbeckovih patenata, ta su ograničenja svejedno bila protutržišna s obzirom na cilj, jer nije bilo dokazano da je Natcov citalopram povređivao jedan od tih patenata. Merck (GUK) je izričito osporavao da su njegovi generički proizvodi bili povređujući (vidjeti točku C preambule sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu i točku G preambule sporazuma GUK za EGP) te su ograničenja njegove poslovne autonomije dogovorena zahvaljujući značajnim obrnutim plaćanjima, koje su predstavljale naknadu za ta ograničenja (vidjeti točke 572. i 573. ove presude).

600    Osim toga, kako je Komisija zaključila u uvodnoj izjavi 847. pobijane odluke, spornim sporazumima nije bila predviđena nikakva protučinidba za predmetna ograničenja – poput mogućnosti Merck (GUK)-a da na tržište uđe odmah nakon isteka tih sporazuma bez straha od Lundbeckovih tužbi zbog povrede – osim obrnutih plaćanja koja je Lundbeck obećao, što znači da ti sporazumi nisu bili namijenjeni rješavanju nikakvih patentnih sporova.

601    U skladu s tim, navod tužitelja da sporazum GUK za EGP nije sadržavao nikakva ograničenja koja su premašivala opseg Lundbeckovih patenata mora se odbiti kao bespredmetan te, u svakom slučaju, kao neosnovan.

3.     Sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu

602    Tužitelji tvrde da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu protumačila na način da je sprečavao Arrow da prodaje generički citalopram u bilo kojem obliku tijekom trajanja tog sporazuma, koji se primjenjivao samo na citalopram koji je povređivao patente tužitelja. To proizlazi iz teksta tog sporazuma i okolnosti njegovog sklapanja, uključujući, osobito, iz patentnog spora s Arrowom i parnice Lagap.

603    Komisija osporava te argumente.

604    Kao prvo, tužitelji osporavaju da se izraz „navedeni Citalopram”, definiran u četvrtoj uvodnoj izjavi preambule sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu i upotrijebljen u članku 1.1. tog sporazuma (vidjeti drugu i treću alineju točke 35. ove presude), odnosi na sve vrste citaloprama koje je Arrow mogao kupovati od Tiefenbachera. Tužitelji smatraju da se taj izraz odnosi samo na citalopram koji je Arrow već kupio ili naručio od Tiefenbachera te koji je povređivao njihove patente.

605    Po mišljenju tužitelja, tumačenje izraza koje predlažu potvrđuje činjenica, navedena u šestoj uvodnoj izjavi preambule sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu (vidjeti treću alineju točke 35. ove presude), da su na „navedenom Citalopramu” provedeni laboratorijski testovi, te navedeno tumačenje ne dovodi u pitanje činjenica da se u članku 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu navodi zabrana uvoza, osobito „navedenog Citaloprama”, nakon datuma druge dostave određenog u članku 3.4. sproazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu (vidjeti zadnju alineju točke 35. ove presude) (u daljnjem tekstu: datum druge dostave). Taj se navod odnosi samo na izraz „drugi citalopram” iz članka 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu. U svakom slučaju, Arrow je čak i nakon datuma druge dostave posjedovao tablete citaloprama naručene od Tiefenbachera koje nisu bile dostavljene tužiteljima.

606    Mora se istaknuti da je u članku 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu predviđeno sljedeće:

„Arrow [UK] se u svoje ime, te u ime svih pridruženih i povezanih subjekata, obvezuje da tijekom [trajanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu] neće u Ujedinjenoj Kraljevini proizvoditi, isporučivati, nuditi isporuku, koristiti ili, nakon datuma druge dostave, uvoziti ili držati radi isporuke ili bilo koje druge svrhe (1) navedeni Citalopram ili (2) bilo koji drugi Citalopram za koji Lundbeck navodi da povređuje njegova prava [intelektualnog vlasništva] te se ujedno obvezuje da će Lundbecku, kako bi mu omogućio da utvrdi radi li se o povredi, tijekom [trajanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu] pružiti dovoljno uzoraka za analizu najmanje jedan mjesec prije svake prijeteće proizvodnje, uvoza, prodaje ili nuđenja prodaje, do donošenja konačne odluke u [postupku zbog povrede protiv Arrowa] protiv koje nije dopuštena žalba”.

607    Kako bi se protumačilo značenje izraza „navedeni Citalopram” iz članka 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, mora se istaknuti sljedeće:

–        taj izraz je definiran pojam koji se koristi u četvrtoj uvodnoj izjavi preambule sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, koja glasi: „Arrow [UK] je od treće strane dobio dozvolu za uvoz u [Ujedinjenu Kraljevinu] Citaloprama koji nije proizveo Lundbeck niti je proizveden uz njegovu suglasnost (‚navedeni Citalopram’, čija se definicija, da ne bi bilo sumnje, odnosi samo na citalopram namijenjen stavljanju na tržište i prodaji u [Ujedinjenoj Kraljevini] te ne uključuje Citalopram namijenjen stavljanju na tržište i prodaji u drugim državama)”;

–        iz članka 3.4. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu jasno proizlazi da se „datum druge dostave”, na koji se upućuje u članku 1.1. tog sporazuma, odnosi na datum na koji je Arrow morao Lundbecku dostaviti drugi dio svoje zalihe „navedenog Citaloprama”, te da se ta dostava morala izvršiti najkasnije do 15. veljače 2002.

608    Komisija je u uvodnim izjavama 905., 910. do 913. i 916. pobijane odluke zaključila da se izraz „navedeni Citalopram” treba tumačiti na način da ne obuhvaća samo citalopram koji je Arrow već kupio od Tiefenbachera, nego i sav drugi citalopram koji je mogao u budućnosti kupovati od tog poduzetnika, čak i ako se korišteni AFS kasnije proizvodio na temelju Ciplinog postupka II. ili Matrixovog postupka II. Komisija se u tu svrhu pozivala na činjenicu da se u članku 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu upućuje na razdoblje nakon „datuma druge dostave”, navedenog u članku 3.4. tog sporazuma, koja, po mišljenju Komisije, onemogućuje da se pojam „navedeni Citalopram” ograniči samo na zalihu koju je Arrow već držao, te se pozivala na tekst četvrte uvodne izjave u preambuli tog sporazuma, iz koje jasno proizlazi da se „navedeni Citalopram” odnosi na svaki citalopram koji je Tiefenbacher proizvodio te koji je bio obuhvaćem njegovim MA‑om.

609    S obzirom na gore navedene čimbenike, mora se istaknuti da jedna od obveza predviđenih u članku 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu uključuje zabranu Arrowu da uvozi ili posjeduje „navedeni Citalopram” nakon datuma druge dostave određenog u članku 3.4. tog sporazuma. Ta obveza ima smisao i učinak samo ako se taj izraz odnosi i na citalopram koji je Tiefenbacher proizvodio, ali koji je Arrow naručio nakon te dostave. U pogledu tog pitanja, mora se istaknuti da ništa u tekst te odredbe ne omogućuje zaključak da se gore navedena obveza ne odnosi na „navedeni Citalopram”, nego da se odnosi samo na „bilo koji drugi Citalopram za koji Lundbeck navodi da povređuje njegova prava [intelektualnog vlasništva]”.

610    Isto tako, definicija „navedenog Citaloprama” u četvrtoj uvodnoj izjavi preambule sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu sročena je tako da ju se ne može protumačiti na način da se odnosi samo na citalopram koji je Arrow već kupio od Tiefenbachera. Ta uvodna izjava znači da se definicija „navedenog Citaloprama” odnosila na sav citalopram obuhvaćen Tiefenbacherovim MA‑om. Taj se MA odnosio na citalopram proizveden na temelju Ciplinog postupka I. i Matrixovog postupka I., neovisno o činjenici da su tablete koje je Arrow imao u zalihi bile proizvedene samo na temelju Ciplinog postupka I.

611    Iako je točno da podnositelj zahtjeva za MA ili njegov nositelj može tijelu koje treba izdati ili je izdalo taj MA podnijeti zahtjev za izmjene kako bi se opseg tog MA‑a proširio na druge postupke, tužitelji svejedno opravdano tvrde da u navedenoj uvodnoj izjavi nema ničega što bi dokazivalo da su stranke sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu namjeravale da definicijom „navedenog Citaloprama” bude obuhvaćen i AFS citalopram proizveden na temelju Ciplinog postupka II. i Matrixovog postupka II., koji nisu bili dio „licence” navedene u toj uvodnoj izjavi. Ti su postupci mogli biti obuhvaćeni Tiefenbacherovim MA‑om samo da je taj MA izmijenjen.

612    Naposljetku, to tumačenje ne dovodi u pitanje činjenica, na koju se Komisija poziva, da je u sporazumnom nalogu Arrow (točka 36. ove presude) izraz „navedeni Citalopram” zamijenjen izrazom „Citalopram koji nije proizveo Lundbeck niti je proizveden uz njegovu suglasnost”. Sporazumni nalog, iako je usvojen nakon sklapanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, predstavlja pravni instrument koji je zaseban od tog sporazuma.

613    Posljedično, pod izrazom „navedeni Citalopram” mora se podrazumijevati svaki citalopram koji je Tiefenbacher proizvodio na temelju Ciplinih ili Matrixovih postupaka, koji je Arrow kupio prije datuma potpisivanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu ili je mogao kupiti nakon toga, a koji je bio obuhvaćen Tiefenbacherovim MA‑om.

614    Kao drugo, tužitelji tvrde da im izraz „bilo koji drugi Citalopram za koji Lundbeck navodi da povređuje njegova prava [intelektualnog vlasništva]”, koji se koristi u članku 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, nije davao pravo na veto, jer se nisu mogli pozivati na povređujuću narav citaloprama koji bi Arrow mogao nastojati upotrijebiti, nego su, putem mehanizma uzorkovanja predviđenog u toj odredbi, morali dokazati da su njihovi patenti bili povrijeđeni, što nije u skladu s presudom Paroxetine, navedenom u točki 240. ove presude. U tom pogledu, tužitelji naglašavaju da sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu nije sprečavao Arrow da pred nadležnim sudovima osporava bilo koje navode tužitelja o tome da je citalopram koji je Arrow mogao nastojati upotrijebiti povređivao njihove patente.

615    Valja podsjetiti da je Komisija, među ostalim u uvodnim izjavama 917. i 922. do 924. pobijane odluke, zaključila da je predmetni izraz omogućavao Lundbecku da Arrowu zabrani uvoz ili prodaju citaloprama proizvedenog na temelju bilo kojeg postupka, jer je bilo dovoljno da Lundbeck izjavi da smatra da je određeni postupak povređivao njegova prava intelektualnog vlasništva. Komisija je također istaknula da mehanizam uzorkovanja predviđen u članku 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu nikada nije upotrijebljen, jer Arrow nije imao razloga osporavati Lundbeckove tvrdnje u pogledu ishoda mogućih testova, pa čak ni podvrgavati AFS‑ove testiranju sve dok je Lundbeck izvršavao dogovorena plaćanja.

616    U tom se pogledu mora naglasiti, kako je Komisija ispravno navela, da je Arrow u odgovoru na Komisijin zahtjev za pružanje informacija od 18. prosinca 2008., koji su sami tužitelji izložili u prilogu tužbi te o kojem se raspravljalo na raspravi, istaknuo sljedeće:

„Test predviđen člankom [1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu] predstavlja subjektivan test navodne povrede, a ne stvarne povrede. Stoga je moguće da se taj [taj članak] primjenjivao na proizvode s citalopramom za koje sud nije utvrdio da ne predstavljaju povredu [Lundbeckovih prava intelektualnog vlasništva], ali koji u stvarnosti nisu povređivali [ta prava], ali to je sasvim uobičajeno za sporazum takve naravi”.

617    Taj navod potvrđuje Komisijino stajalište da je Lundbeck u biti imao pravo na veto. Nasuprot tvrdnjama tužitelja, takvo se pravo ne može izjednačiti sa situacijom koja je navodno stvorena presudom Paroxetine, navedenom u točki 240. ove presude. Pored razmatranja navedenih u točkama 258. do 263. ove presude, mora se istaknuti da mehanizam predviđen člankom 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, za razliku od scenarija iz te presude, nije uključivao intervenciju suda, pri čemu je nezamislivo da bi sud izdao privremenu mjeru na temelju pukih navoda nositelja patenta za koji se navodi da je povrijeđen.

618    Osim toga, treba istaknuti da postojanje prava na veto ne čini suvišnim dio članka 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu u kojem se govori o „navedenom Citalopramu”, s obzirom na to da, u pogledu tog citaloprama, Lundbeck nije ni morao iskoristiti svoje pravo na veto, zato što su se zabrane nametnute Arrowu u vezi tog citaloprama primjenjivale bez da je Lundbeck morao išta činiti osim izvršiti predviđena plaćanja.

619    Stajalištu da je test predviđen člankom 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu imao, zbog svoje subjektivne naravi, svrhu da se Lundbecku osigura pravo na veto u prilog ide činjenica da taj test nije nijednom upotrijebljen tijekom trajanja tog sporazuma. Iako je Arrow tijekom trajanja tog sporazuma nastavio tražiti druge izvore AFS‑a, nijednom nije Lundbecku predao uzorke radi analize.

620    Što se tiče tog pitanja, najprije se mora istaknuti da se Arrowove potrage za drugim izvorima AFS‑a mogu objasniti njegovom namjerom da uđe na tržišta izvan Ujedinjene Kraljevine. S jedne strane, Arrow je do sklapanja sporazuma Arrow za Dansku pripremao svoj ulazak na dansko tržište, a isti je sklopljen nekoliko mjeseci nakon sklapanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu. S druge strane, kako je Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 931. pobijane odluke, Arrow je bio zainteresiran i za švedsko tržište. Kao drugo, Arrowu je bila potrebna alternativa za Tiefenbacher kako bi dovršio svoj plan da jednog dana može sam proizvoditi tablete generičkog citaloprama, tako da AFS kupuje izravno od proizvođačâ bez korištenja posrednika poput Tiefenbachera koji su taj AFS pretvarali u tablete (vidjeti bilješku br. 1935 pobijane odluke).

621    Osim toga, ta se potraga mogla odnositi na mjere poduzete radi pripreme za razdoblje nakon isteka sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, koji je prvotno sklopljen na razdoblje kraće od jedne godine, a kasnije je dva puta produljen. Ta razmatranja vrijede i za činjenicu da je Arrow tijekom trajanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu podnio zahtjev za izmjenu MA‑a u pogledu Ciplinog i Matrixovog AFS‑a, kako bi taj MA obuhvaćao i Ciplin postupak II. i Matrixov postupak II.

622    Ti zaključci također omogućuju da se odbije argument tužitelja da činjenica da je Arrow UK, čak i nakon sklapanja sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, nastavio tražiti dobavljače koji bi mu mogli isporučivati AFS koji nije povređivao Lundbeckove patente potvrđuje da se taj sporazum odnosio samo na citalopram koji nije povređivao te patente.

623    Kao treće, tužitelji ističu da se sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu prema engleskom pravu, koje je mjerodavno za taj sporazum, mora tumačiti prije svega s obzirom na njegovu poslovnu svrhu, a ona je bila da posluži kao alternativa podnošenju zahtjeva nacionalnom sudu za izdavanje privremenog sudskog naloga. Takav se sudski nalog mogao odnositi samo na generički citalopram koji je povređivao Lundbeckove patente.

624    Međutim, mora se istaknuti da pozivanje tužitelja na engleskog pravo u vezi tumačenja ugovorâ ne dovodi u pitanje Komisijino tumačenje.

625    Točno je da pitanje koje se odnosi na tumačenje nacionalnog prava države članice predstavlja činjenično pitanje, koje Opći sud načelno mora temeljito ispitati (točka 258. ove presude).

626    Međutim, Lundbeckov poslovni cilj, kojeg je Arrow morao biti svjestan, bio je da spriječi Arrow da uđe na tržište s generičkim citalopramom. Zato je Lunbeck platio Arrowu iznose koji su odgovarali zaradi kojima se Arrow nadao ako bi ušao na tržište. S obzirom na te okolnosti, nije iznenađujuće da su stranke sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu pristale Lundbecku dati pravo na veto, koje se moglo iskoristiti i protiv citaloprama proizvedenog na temelju Ciplinog postupka II. i Matrixovog postupka II.

627    U biti, s obzirom na takvo plaćanje, teško je vjerovati da je Arrow imao slobodu prodavati citalopram koji nije bio „navedeni Citalopram”, odnosno onaj koji se proizvodio na temelju Ciplinog postupka I. ili Matrixovog postupka I. U suprotnom, Arrow bi dobivao plaćanja te bi istovremeno ostvarivao koristi od ulaska na tržište, primjerice, s generičkim citalopramom proizvedenim na temelju Ciplinog postupka II. ili Matrixovog postupka II, dok bi Lundbeck morao snositi i plaćanja i gubitke koji bi mu nastali zbog tog ulaska.

628    Kao četvrto, tužitelji tvrde da Komisija ne može na temelju članka 3. drugog priloga sporazumu Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, u skladu s kojim su Arrowu morali platiti 750 000 britanskih funti za njegovu preostalu zalihu tableta ako bi se u parnici Lagap utvrdilo da je patent za kristalizaciju nevaljan, donositi nikakve zaključke u pogledu opsega tog sporazuma. To je plaćanje opravdavala činjenica da je valjanost tih tableta istekla u listopadu 2003., tako da ih Arrow ne bi mogao prodati na tržištu. Nadalje, tužitelji tvrde da Komisijin prigovor nije dopušten, jer nije iznesen ni u pobijanoj odluci ni u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

629    U tom pogledu, mora se istaknuti da je taj argument bespredmetan jer se tumačenje opsega sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu koje je usvojeno u pobijanoj odluci ni na koji način ne temelji na članku 3. drugog priloga tom sporazumu. Komisija se tek pred Općim sudom pozvala na taj članak, koji je u uvodnoj izjavi 441. pobijane odluke tek spomenula ne izvodeći iz njega nikakve zaključke.

630    Iz navedenog slijedi da Komisija nije pogriješila protumačivši članak 1.1. sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu na način da se njime nastojalo spriječiti Arrow da tijekom trajanja tog sporazuma uđe na tržište Ujedinjene Kraljevine, i to ne samo s generičkim citalopramom koji je već naručio ili kupio od Tiefenbachera, nego i s bilo kojim drugim generičkim citalopramom koji je mogao kasnije nabaviti, uključujući generički citalopram proizveden na temelju Ciplinog postupka II. i Matrixovog postupka II.

631    U skladu s tim, predmetni prigovor mora se odbiti.

4.     Sporazum Arrow za Dansku

632    Tužitelji tvrde da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je sporazum Arrow za Dansku protumačila na način da je sprečavao Arrow da prodaje generički citalopram u bilo kojem obliku tijekom trajanja tog sporazuma, koji se odnosio samo na citalopram koji je povređivao njihove patente.

633    Kao prvo, članak 1.1. sporazuma Arrow za Dansku (vidjeti drugu alineju točke 39. ove presude), tumačen s obzirom na preambulu i opći kontekst tog sporazuma, odnosi se samo na citalopram koji je Arrow već uvezao te koji su tužitelji podvrgnuli laboratorijskim testovima. Dakle, odnosi se na Tiefenbacherov citalopram, koji je povređivao njihove patente.

634    Kao drugo, tužitelji ističu da se, u skladu s danskim pravom, koje je mjerodavno za taj sporazum, osobita važnost mora pridati zajedničkoj namjeri stranaka, a njihova namjera bila je osigurati poštivanje patenata tužitelja. Stoga, Komisijino preširoko tumačenje u suprotnosti je s danskim pravom.

635    Kao treće, tužitelji iznose argumente slične onima koje su isticali u pogledu sporazuma Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu, osobito u vezi činjenice da je Arrow nastavio tražiti druge izvore AFS‑a te da je mogao od nacionalnog suda tražiti da utvrdi da patenti tužitelja nisu povrijeđeni.

636    Kao četvrto, ako sporazum Arrow za Dansku i sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu, kako se navodi u pobijanoj odluci, tužitelji tvrde da je nezamislivo da se prvonavedeni odnosi i na nepovređujući citalopram, a potonji ne.

637    Komisija osporava te argumente.

638    Mora se istaknuti da je u članku 1.1. sporazuma Arrow za Dansku predviđeno sljedeće:

„Arrow [Group] prihvaća tijekom trajanja [sporazuma Arrow za Dansku] zaustaviti, prestati i suzdržati se od svakog uvoza, izrade, proizvodnje, prodaje ili drugih oblika stavljanja na tržište u [Danskoj] proizvoda koji sadrže Citalopram, za koje Lundbeck tvrdi da povređuju njegova prava intelektualnog vlasništva”.

639    Tužitelji navode da preambula sporazuma Arrow za Dansku pokazuje da se ta odredba mora tumačiti na način da se odnosi samo na citalopram koji je Arrow već kupio od Tiefenbachera.

640    Treba istaknuti da je točno da se u trećoj i petoj uvodnoj izjavi u preambuli sporazuma Arrow za Dansku, tumačenima s obzirom na njihova pojašnjenja u uvodnoj izjavi 986. pobijane odluke, koja tužitelji nisu dovodili u pitanje, navodilo da će Arrow uskoro kupiti MA koji bi mu omogućio da u Danskoj prodaje generički citalopram koji se proizvodio iz Ciplinog ili Matrixovog AFS‑a te koji je Lundbeck podvrgnuo laboratorijskim testovima. U četvrtoj uvodnoj izjavi te preambule navodi se i Arrowova namjera da Tiefenbacherov rasuti citalopram izvozi iz Njemačke u Dansku.

641    Međutim, ti navodi, iako objašnjavaju kontekst sklapanja sporazuma Arrow za Dansku, nisu dovoljni da dovedu u pitanje jasan tekst članka 1.1., čiji se opseg ne može smanjiti na razinu koju tužitelji predlažu.

642    Da su stranke tog sporazuma htjele opseg njime predviđenih obveza ograničiti na citalopram koji je Arrow imao u zalihi, mogle su koristiti za to prikladne izraze, umjesto vrlo širokih izraza čiji se opseg morao sužavati tumačenjem s obzirom na uvodne izjave u preambuli, koje zapravo nisu izražavale jasnu namjeru uvođenja ograničenjâ.

643    Što se tiče, konkretno, navoda tužitelja o važnosti zajedničke namjere stranaka, u skladu s danskim pravom, mora se istaknuti da tužitelji nisu pružili nikakve dokaze da se ta namjera razlikovala od namjere koja je jasno proizlazila iz teksta sporazuma te koju uvodne izjave nisu dovodile u pitanje.

644    Osim toga, ne može se prihvatiti ni argument tužitelja da se, s obzirom na to da oba sporazuma koja su sklopili s Arrowom predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu, opseg sporazuma Arrow za Dansku treba smatrati ograničenim iz razloga dosljednosti sa sporazumom Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu. Naime, taj sporazum nema ograničen opseg koji mu tužitelji pripisuju, kako jasno proizlazi iz analize u točkama 604. do 629. ove presude.

645    U skladu s tim, mora se zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni zaključivši da se članak 1.1. sporazuma Arrow za Dansku treba tumačiti na način da se Arrow obvezao da tijekom trajanja tog sporazuma neće s nikakvim generičkim citalopramom ući na dansko tržište.

646    S obzirom na prethodna razmatranja, četvrti dio mora se odbiti.

5.     Sporazum Alpharma

647    Tužitelji tvrde da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni zauzevši stajalište da je sporazum Alpharma zabranjivao Alpharmi da prodaje generički citalopram u bilo kojem obliku tijekom trajanja tog sporazuma, koji se odnosio samo na generički citalopram proizveden u suprotnosti s Lundbeckovim patentima, uključujući one navedene u prilogu A. 

648    Komisija osporava te argumente.

649    Mora se istaknuti da je Komisija, među ostalim u uvodnim izjavama 1042., 1059. i 1061. pobijane odluke, protumačila članak 1.1. sporazuma Alpharma na način da je Alpharma tim sporazumom pristala da tijekom relevantnog razdoblja neće prodavati nikakav citalopram ili da je, u najmanju ruku, prihvatila ograničenja svoje mogućnosti prodaje citaloprama koja su bila znatno veća od onih koja je Lundbeck mogao ostvariti provodeći svoje nove patente putem parnica.

650    Tužitelji tvrde, kao prvo, da se tekst članka 1.1. sporazuma Alpharma mora tumačiti s obzirom na njegov kontekst i dostupne dokaze, iz kojih se može zaključiti da se riječ „Citalopram” iz tog članka odnosi samo na citalopram koji povređuje njihove patente. To tumačenje proizlazi iz tumačenja preambule sporazuma Alpharma i priloga A, koji pokazuju da je to bila namjera stranaka tog sporazuma.

651    U članku 1.1. sporazuma Alpharma predviđeno je da se Alpharma i njezini „partneri obvezuju tijekom [relevantnog razdoblja] zaustaviti, prestati i suzdržati se od svakog uvoza, […] proizvodnje, […] ili prodaje lijekova koji sadrže Citalopram na Teritoriju […]” te da će Lundbeck povući tužbu zbog povrede protiv Alpharme. Također je navedeno da se taj članak ne primjenjuje na „nijedan proizvod koji sadržavaescitalopram”.

652    Mora se istaknuti da se u sporazumu Alpharma, uključujući u članku 1.1., stalno koristi izraz „Citalopram” s velikim početnim slovom. Isto tako, u tom se sporazumu riječi pišu velikim početnim slovima kada se radi o definiranim izrazima, kao što je slučaj s riječju „Teritorij” u drugoj uvodnoj izjavi preambule i riječju „Društva kćeri” u gore navedenom članku 1.1. Međutim, ti definirani izrazi izričito su navedeni, pri čemu se njihov opseg precizno definira kada se prvi put javljaju. Stoga je jasno da se izraz „Teritorij” odnosi na skupinu država koju čine države članice Unije, Norveška i Švicarska, a da se izraz „Partneri” odnosi na svako društvo koje, izravno ili neizravno, kontrolira Alpharmu ApS, ili je pod njezinom isključivom ili dijeljenom kontrolom.

653    Nasuprot tomu, kako Komisija ističe, sporazum Alpharma ne sadržavanikakvu definiciju izraza „Citalopram” na temelju koje bi se tom izrazu moglo pripisati uže značenje od onog koje ima njegovo međunarodno nezaštićeno ime, citalopram, koji predstavlja AFS koji priznaje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).

654    Osim toga, kako je Komisija ispravno istaknula u uvodnoj izjavi 1050. pobijane odluke, činjenica da se u članku 1.1. sporazuma Alpharma predviđa, na samom kraju, da se taj članak ne primjenjuje na escitalopram potvrđuje da su stranke, kada su to htjele, izričito ograničile opseg obveza iz tog članka.

655    U tom pogledu, iako činjenica, koju tužitelji naglašavaju, da riječ „escitalopram” nije napisana velikim početnim slovom pokazuje nedosljednost u načinu na koji su se riječi koje se odnose na AFS‑ove pisale u sporazumu Alpharma, mora se istaknuti da ta činjenica nije dovoljna da bi se zaključilo da su stranke tog sporazuma htjele ograničiti opseg riječi „Citalopram”.

656    Dalje, što se tiče preambule sporazuma Alpharma, treba istaknuti da je u prvoj uvodnoj izjavi te preambule navedeno da je „Lundbeck nositelj pravâ intelektualnog vlasništva, osobito patentnih prava povezanih s izradom i proizvodnjom aktivne kemijske tvari Citaloprama, uključujući patenata navedenih u prilogu A ovom Sporazumu”.

657    Iz sedme uvodne izjave u preambuli sporazuma Alpharma proizlazi da je Lundbeck podnio tužbu protiv Alpharme „tražeći izdavanje sudskog naloga kako bi se [grupi Alpharma], zbog povrede Lundbeckovih prava intelektualnog vlasništva, onemogućila prodaja proizvoda koji sadrže Citalopram”.

658    Naposljetku, u skladu s osmom uvodnom izjavom u preambuli, Alpharma je priznala točnost Lundbeckovih zaključaka u pogledu povrede njegovih patenata te se obvezala prestati „takve proizvode” stavljati na tržište.

659    U tom se pogledu mora istaknuti, kako je Komisija u biti navela u uvodnoj izjavi 1047. pobijane odluke, da se na temelju pukog spominjanja, u prvoj uvodnoj izjavi preambule, činjenice da je Lundbeck bio nositelj patenata u pogledu „Citaloprama”, koji su navedeni u prilogu A, ne može zaključiti da su stranke sporazuma Alpharma namjeravale, makar implicitno, riječ „Citalopram” definirati na način koji ne odgovara uobičajenoj definiciji citaloprama napisanog malim početnim slovom, odnosno AFS‑a citaloprama, neovisno o postupku koji se koristio za njegovu proizvodnju.

660    Nadalje, kako je Komisija istaknula u uvodnim izjavama 1047. do 1049. pobijane odluke, u sedmoj i osmoj uvodnoj izjavi preambule doista se govori o kontekstu u kojem je sporazum Alpharma sklopljen, ali se na temelju njih ne može riječi „Citalopram” pripisati usko značenje. Kao prvo, tekst sedme uvodne izjave nije sročen kao definicija te riječi, nego se odnosi na tužbu za izdavanje sudskog naloga o zabrani prodaje proizvoda koji sadrže „Citalopram”, koja je podnesena zbog povrede Lundbeckovih patenata. Kao drugo, čak i ako, u osmoj uvodnoj izjavi, izraz „takvi proizvodi”, obuhvaća samo proizvode koji sadrže citalopram dobiven na temelju postupaka na koje se odnosila tužba za sudski nalog te čiju je povređujuću narav Alpharma priznala, iz te se činjenice ne može zaključiti da se riječ „Citalopram” u čitavom sporazumu Alpharma, uključujući u njegovom članku 1.1., odnosila samo na te proizvode.

661    U skladu s tim, s obzirom na to da iz preambule ne proizlaze jasna ograničenja značenja riječi „Citalopram”, ne može se zaključiti, na temelju samog konteksta sklapanja sporazuma Alpharma, da su stranke tog sporazuma namjeravale opseg Alpharminih obveza ograničiti samo na citalopram za koji je Alpharma priznala da se proizvodio u suprotnosti s Lundbeckovim novim patentima.

662    Kao drugo, tužitelji se pozivaju na činjenicu da se tim sporazumom namjeravao riješiti spor između njih i Alpharme koji se odnosio na povredu njihovih patenata koju je Alpharma počinila. Također upućuju na važnost parnice Lagap.

663    U tom se pogledu mora istaknuti, kao prvo, da činjenica da je sporazum Alpharma sklopljen nakon što su tužitelji protiv Alpharme podnijeli tužbu zbog povrede, koja se konkretno odnosila na tablete koje je Alpharma već dobila ili naručila, ne znači da se obveze iz članka 1.1. tog sporazuma, unatoč njihovoj širokoj formulaciji, moraju protumačiti na način da su ograničene na ono što su tužitelji mogli ostvariti tom tužbom. Kao drugo, sporazumom Alpharma nije riješen postupak povodom te tužbe, nego je on samo prekinut tijekom trajanja tog sporazuma, bez jamstva da će se nakon njegovog isteka ta tužba povući. U tom sporazumu nije predviđeno da Lundbeck protiv grupe Alpharma neće više podnositi tužbe zbog povrede njegovih patenata. Osim toga, iz Lundbeckove izjave navedene u uvodnoj izjavi 80. pobijane odluke proizlazi da Lundbeck za sporne sporazume, uključujući sporazum Alpharma, nije smatrao da rješavaju ikakve sporove. Kao treće, iz uvodne izjave 63. pobijane odluke jasno proizlazi da parnica Lagap, koja je počela u listopadu 2002., ne može utjecati na opseg obveza predviđenih člankom 1.1. sporazuma Alpharma.

664    Kao treće, tužitelji se pozivaju na izjavu koju je direktor Alpharme odgovoran za relevantni spis dao medijima 28. veljače 2002. (u daljnjem tekstu: izjava od 28. veljače 2002.), u kojoj se spominje da je puštanje generičkog citaloprama u prodaju odgođeno, ali da bi do istog moglo doći nakon ljetnih praznika ako se problemi u vezi Lundbeckovih novih patenata u međuvremenu riješe. S obzirom na trajanje sporazuma Alpharma, tužitelji tvrde da ta izjava potvrđuje da se članak 1.1. sporazuma Alpharma nije odnosio na sve vrste citaloprama.

665    Mora se istaknuti da je Alpharma, izjavom od 28. veljače 2002., u biti objavila da će puštanje citaloprama u prodaju odgoditi najmanje do kraja ljetnih praznika te da će, po potrebi, u potpunosti od toga odustati, iz razloga što je postojao problem s njezinom zalihom s obzirom na Lundbeckove patente. Dodala je da mora potražiti novog proizvođača AFS‑a i pribaviti potrebna odobrenja.

666    U tom se pogledu mora istaknuti, kako je Komisija navela u uvodnoj izjavi 1055. pobijane odluke, da ta izjava, koja je dana nakon sklapanja sporazuma Alpharma, pokazuje da je Alpharmina promjena plana bila posljedica njezine jednostrane odluke, koju je donijela neovisno o plaćanjima predviđenima sporazumom Alpharma. U skladu s tim, s obzirom na razmatranja iz točaka 138. i 139. ove presude, takva medijska objava ne može imati značajnu dokaznu vrijednost, osobito iz razloga što je Alpharma, koja je u zamjenu za plaćanja u tajnosti prihvatila ograničenja svoje poslovne neovisnosti predviđena sporazumom Alpharma, morala opravdati, barem svojim potencijalnim klijentima, promjene planova koje je ranije objavila. Iz toga slijedi da izjava od 28. veljače 2002. ne predstavlja značajan kontekstualni element za tumačenje opsega sporazuma Alpharma.

667    U svakom slučaju, mora se istaknuti da je Alpharma, iako je spomenula mogućnost ulaska na tržište nakon ljeta, također spomenula i mogućnost potpunog napuštanja projekta, mogućnost koja je sukladna Komisijinom tumačenju sporazuma Alpharma.

668    S obzirom na te okolnosti, nije moguće na temelju te medijske objave zaključiti da se članak 1.1. sporazuma Alpharma odnosio samo na citalopram proizveden u skladu s postupcima za koje je priznato da su povređujući.

669    Kao četvrto, tužitelji upućuju na sporazumni nalog Alpharma (vidjeti točku 45. ove presude), čije su odredbe relevantne za tumačenje članka 1.1. sporazuma Alpharma, utoliko što je taj nalog izdan kako bi se okončao postupak zbog povrede protiv Alpharme. U tom pogledu, tužitelji tvrde da je u tom nalogu navedeno da opseg ograničenja nametnutih Alpharmi obuhvaća samo citalopram koji je povređivao njihove patente. Nadalje, tužitelji osporavaju argument iz pobijane odluke da je sporazumni nalog Alpharma restriktivnije sročen od članka 1.1. sporazuma Alpharma iz razloga što bi sud taj nalog inače teško mogao odobriti. Također ističu da bi sudu bilo teško osigurati poštivanje tog članka, kako ga je Komisija protumačila.

670    U tom pogledu, doista je točno da je sporazumni nalog Alpharma od 2. svibnja 2002. sročen na način koji tužitelji navode (točka 45. ove presude), odnosno da ograničenja Alpharminog ponašanja iz tog naloga nisu široka poput onih iz članka 1.1. sporazuma Alpharma, kako ga je Komisija protumačila u pobijanoj odluci.

671    Također je točno da postoji veza između tog naloga i sporazuma Alpharma. Taj je nalog izdan kako bi se postupak zbog povrede protiv Alpharme prekinuo upravo zato što je sklopljen sporazum Alpharma.

672    Unatoč tomu, ti čimbenici nisu dovoljni da se članak 1.1. sporazuma Alpharma protumači na način da odgovara opsegu sporazumnog naloga Alpharma.

673    Kako je Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 1054. pobijane odluke, to su dva odvojena pravna instrumenta. Ono što je bilo bitno kako bi se na temelju sporazuma Alpharma mogao donijeti sporazumni nalog Alpharma jest da su obveze na koje je Alpharma pristala u tom sporazumu bile dovoljne da Lundbeck nije više imao razloga voditi postupak zbog povrede protiv Alpharme, koji je bio ograničen na pitanje je li Alpharma već povređivala Lundbeckove nove patente. Taj je uvjet ispunjen, iako je opseg sporazuma Alpharma širi od opsega tog naloga.

674    Osim toga, s obzirom na to da pred nacionalnim sudom koji je izdao sporazumni nalog Alpharma nije bilo potrebno odrediti točan opseg sporazuma Alpharma, sasvim je razumljivo da su stranke tog sporazuma tek ponovile, u tekstu naloga predloženog tom sudu, obveze predviđene tim sporazumom koje su bile relevantne za postupak zbog povrede protiv Alpharme. Nadalje, nepostojanje izravne veze između sporazuma Alpharma i tog naloga potvrđuje činjenica da se u potonjem ne spominje činjenica da je u tom sporazumu bilo predviđeno obrnuto plaćanje Alpharmi, iako je to bio ključan element njegovog sklapanja.

675    Iz toga slijedi da članak 1.1. sporazuma Alpharma nije moguće na temelju sporazumnog naloga Alpharma protumačiti na način koji tužitelji predlažu.

676    Kao peto, tužitelji upućuju na poruku elektroničke pošte koju je 12. ožujka 2002. poslao jedan od njihovih rukovoditelja odgovornih za spis (u daljnjem tekstu: poruka elektroničke pošte od 12. ožujka 2002.), u kojoj je naveo da ne vjeruje da će Alpharma u skoroj budućnosti ući na tržište Ujedinjene Kraljevine, iako je postojala značajna nesigurnost u tom pogledu. Tužitelji tvrde da nikakva nesigurnost ne bi postojala da je članak 1.1. tog sporazuma imao opseg koji mu Komisija pripisuje.

677    U tom se pogledu mora istaknuti da je ta poruka elektroničke pošte odgovor na drugu poruku elektroničke pošte koja je sadržavala Alpharmin popis cijena u vezi citaloprama te kojom se od njezinog primatelja tražilo da kontaktira Alpharmu radi provjere situacije. Komisija ističe da u potonjoj poruci, s obzirom na to da je autor poruke elektroničke pošte od 12. ožujka 2002. naveo da je to vjerojatno stari popis cijena te da nije kontaktirao Alpharmu u vezi tog pitanja, nema ničega što može dovesti u pitanje tumačenje opsega sporazuma Alpharma iz pobijane odluke.

678    Da je, kako tužitelji tvrde, sporazum Alpharma bio ograničen na citalopram proizveden na temelju Ciplinog postupka I., koji je Alpharma već nabavila ili naručila, oni bi bili zabrinuti zbog tog popisa cijena pa bi autor poruke elektroničke pošte od 12. ožujka 2002. vjerojatno poduzeo mjere kako bi utvrdio je li Alpharma bila u stanju nabaviti citalopram proizveden na temelju drugih postupaka koji nisu bili obuhvaćeni tako protumačenim obvezama iz sporazuma Alpharma. Stoga, činjenica da autor te poruke elektroničke pošte nije postupio po zahtjevu svojeg kolege, navevši da ne vjeruje da će Alpharma u skoroj budućnosti ući na tržište, znači da je smatrao da se sporazum Alpharma nije odnosio samo na citalopram proizveden na temelju Ciplinog postupka I.

679    Međutim, budući da su to samo pretpostavke, mora se istaknuti da na temelju poruke elektroničke pošte od 12. ožujka 2002. nije moguće donijeti čvrste zaključke u pogledu opsega sporazuma Alpharma. U tom se pogledu mora istaknuti da se Komisija na tu poruku elektroničke pošte nije pozivala u prilog svojem tumačenju sporazuma Alpharma, nego ju je samo spomenula u pobijanoj odluci kako bi odbila jedan od argumenata kojima su tužitelji podupirali svoje tumačenje tog sporazuma.

680    S obzirom na sva prethodna razmatranja, mora se utvrditi da je Komisija dostatno pravno dokazala da se na temelju doslovnog, kontekstualnog i teleološkog tumačenja sporazuma Alpharma može zaključiti da obveze koje je Alpharma preuzela člankom 1.1. tog sporazuma nisu bile ograničene na citalopram proizveden na temelju postupaka za koje su Alpharma i Lundbeck utvrdili da povređuju Lundbeckove nove patente. Te se obveze nisu odnosile samo na citalopram koji je Alpharma već imala u zalihi, proizveden na temelju Ciplinog postupka I., nego i na citalopram koji je naručila ili bi u budućnosti naručila od Tiefenbachera, neovisno o postupku koji je koristio proizvođač AFS‑a koji je opskrbljivao Tiefenbacher.

681    Na temelju tog tumačenja članka 1.1. sporazuma Alpharma moguće je zaključiti da su obveze koje je Alpharma preuzela tim sporazumom premašivale ograničenja koja je Lundbeck mogao ostvariti provedbom svojih patenata.

682    Budući da tužitelji nisu uspjeli opovrgnuti dokaze kojima je Komisija dokazala da je sporazum Alpharma sadržavao ograničenja koja su premašivala ona koja su mogli ostvariti primjenom svojih novih patenata i naknadom štete koju bi u tom slučaju dobili u parnici, predmetni dio mora se odbiti.

6.     Sporazum Ranbaxy

683    Tužitelji tvrde da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni zaključivši da je sporazum Ranbaxy zabranjivao Ranbaxyju da prodaje ne samo citalopram proizveden na temelju postupaka koji su već bili u uporabi, nego i citalopram proizveden na temelju postupaka koje bi Ranbaxy mogao razviti tijekom trajanja tog sporazuma.

684    Komisija osporava to tumačenje.

685    Kao prvo, tužitelji u tom pogledu tvrde da se članak 1.1. sporazuma Ranbaxy (vidjeti prvu alineju točke 48. ove presude), u kojem se spominju „sve proizvodne metode koje [Ranbaxy] koristi”, ne odnosi na metode koje bi Ranbaxy mogao razviti nakon sklapanja sporazuma Ranbaxy i koje ne bi povređivale njihove patente, a ta mogućnost, uostalom, nije ni postojala. Tužitelji ističu da Komisijino tumačenje nije u skladu s uvodnim izjavama u preambuli sporazuma Ranbaxy niti s okolnostima sklapanja tog sporazuma.

686    Valja podsjetiti da su obveze koje je Ranbaxy preuzeo sporazumom Ranbaxy navedene u članku 1.1. tog sporazuma, u kojemu je predviđeno sljedeće:

„U skladu s odredbama i uvjetima ovog Sporazuma te u zamjenu za plaćanje Nagodbenog iznosa od strane Lundbecka, [Ranbaxy Laboratories] odustaje od prava obuhvaćenih prijavom patenta [navedenom u preambuli] i svih proizvodnih metoda koje [Ranbaxy Laboratories] koristi, te će tijekom trajanja ovog Sporazuma zaustaviti, prestati i suzdržati se od svake proizvodnje ili prodaje lijekova koji se temelje na tim metodama, [osobito u EGP‑u] […]”.

687    Mora se istaknuti da je Komisija zauzela stajalište, među ostalim u uvodnim izjavama 1131. do 1137. pobijane odluke, da se izraz „sve proizvodne metode koje Ranbaxy koristi” ne odnosi samo na postupak koji je Ranbaxy već koristio u vrijeme sklapanja sporazuma Ranbaxy, nego i na one koje bi mogao razviti u budućnosti, tijekom trajanja tog sporazuma.

688    Tužitelji osporavaju to tumačenje te tvrde da se taj izraz odnosi samo na postupke koje je Ranbaxy već koristio u vrijeme sklapanja sporazuma Ranbaxy.

689    Što se tiče teksta tog članka, mora se istaknuti da se na temelju same uporabe izraza „sve [...] metode” može zaključiti da se nije odnosio samo na metode koje je Ranbaxy već koristio u vrijeme sklapanja tog sporazuma, nego i na metode koje bi mogao razviti u budućnosti, kako je Komisija navela u pobijanoj odluci.

690    Međutim, potrebno je potvrditi dovode li to tumačenje u pitanje drugi čimbenici koji proizlaze iz samog sporazuma Ranbaxy ili iz konteksta u kojem je sklopljen.

691    U tom pogledu, tužitelji, kao prvo, ističu da se u petoj i šestoj uvodnoj izjavi u preambuli sporazuma Ranbaxy spominju prijave patenata koje je Ranbaxy podnio u Indiji (treća uvodna izjava) i koje su se, po njihovom mišljenju te s obzirom na rezultate laboratorijskih analiza, odnosile na postupke koji su povređivali njihove patente za postupak sa spojevima amida i postupak sa spojevima joda.

692    Međutim, ti čimbenici objašnjavaju kontekst u kojima je sporazum Ranbaxy sklopljen, ali nisu dovoljni da bi se dovela u pitanje činjenica da članak 1.1. sporazuma Ranbaxy, s obzirom na njegov jasan tekst, ne sadržavaograničenja u pogledu postupaka na koje su se odnosile obveze koje je Ranbaxy preuzeo. Da su stranke tog sporazuma htjele opseg tih obveza ograničiti na postupke obuhvaćene Ranbaxyjevim prijavama patenata, mogli su izabrati za to prikladne izraze, umjesto širokih izraza čiji se opseg mora ograničavati konstruktivnim tumačenjima s obzirom na preambulu tog sporazuma.

693    Kao drugo, kontekst u kojem je sporazum Ranbaxy sklopljen potvrđuje tumačenje članka 1.1. tog sporazuma, navedeno u točki 689. ove presude. Kako je Komisija u biti istaknula, među ostalim u uvodnim izjavama 130. do 132., 140., 204. i 206. pobijane odluke, Lundbeck je htio odgoditi ulazak generičkog citaloprama na tržište kako bi stvorio što bolje uvjete da u prodaju pusti svoj novi lijek, Cipralex, koji je bio zaštićen patentom (vidjeti točku 22. ove presude).

694    S obzirom na taj cilj, nezamislivo je da bi tužitelji pristali Ranbaxyju platiti iznose predviđene sporazumom Ranbaxy i pritom mu dopustiti da proizvodi i prodaje generički citalopram putem postupaka koji nisu obuhvaćeni prijavama patenata koje su podnesene u Indiji. U stvarnosti, malo je vjerojatno da bi Lundbeck sklopio skup sporazum ako njime ne bi uspio osigurati da Ranbaxy tijekom trajanja tog sporazuma, kada je Lundbeck planirao početi s prodajom Cipralexa, neće ući na tržište sa svojim generičkim citalopramom.

695    Iako je točno da Ranbaxy nije imao isti cilj kao tužitelji u pogledu Cipralexa, svejedno ga je morao biti svjestan, osobito iz razloga što mu je interesu bilo da ostvari sigurnu zaradu, umjesto da preuzima rizike koji bi pratili njegov ulazak na tržište.

696    S obzirom na ta razmatranja, Opći sud može odbiti i argument tužitelja da je Komisija, u skladu sa švedskim pravom, koje je mjerodavno za sporazum Ranbaxy, trebala uzeti u obzir i zajedničku namjeru stranaka tog sporazuma.

697    Iz navedenog proizlazi da Komisija nije pogriješila zaključivši, među ostalim u uvodnim izjavama 1137. i 1172. pobijane odluke, da obveze koje je Ranbaxy preuzeo u članku 1.1. sporazuma Ranbaxy, promatranom i s obzirom na kontekst, nisu bile ograničene na citalopram proizveden na temelju postupaka koje je koristio u vrijeme potpisivanja tog sporazuma, što znači da su premašivale opseg Lundbeckovih patenata.

698    Kao drugo, tužitelji ističu da se Komisijino tumačenje ne može pomiriti s tim da ona prihvaća činjenicu da je Ranbaxy mogao slobodno prodavati citalopram koji je povređivao njihove patente, pod uvjetom da se AFS nabavljao od trećih strana.

699    U tom pogledu, kako Komisija ispravno ističe, nevažno je to što je Komisija u uvodnoj izjavi 694. pobijane odluke priznala da sporazum Ranbaxy nije to društvo sprečavao da prodaje lijekove s citalopramom, pod uvjetom da se AFS nabavljao od trećih strana. Obveze koje je Ranbaxy preuzeo, u skladu s Komisijinim tumačenjem članka 1.1. sporazuma Ranbaxy, a koje se odnose na prodaju citaloprama koji je taj poduzetnik sam proizvodio, nisu povezane s pukom teoretskom mogućnošću da je Ranbaxy mogao prodavati proizvode s citalopramom drugih proizvođača AFS‑a. U tom se pogledu mora istaknuti da je Ranbaxy u biti bio proizvođač AFS‑a te stoga nije imao interes od drugih proizvođača nabavljati AFS kako bi proizvodio citalopram u obliku gotovih proizvoda.

700    Kao treće, tužitelji tvrde da članak 1.4. sporazuma Ranbaxy (vidjeti zadnju alineju točke 48. ove presude) nije sprečavao Ranbaxy da ospori valjanost njihovih patenata. Pravno sredstvo za proglašenje patenta nevaljanim ne „temelji” se na patentima navedenima u sporazumu Ranbaxy. Ranbaxy je bio spriječen samo u tome da protiv tužitelja pokrene postupak zbog povrede patenata za koje je podnio prijavu u Indiji.

701    U tom se pogledu treba istaknuti, prije svega, da su ti argumenti bespredmetni jer, kako jasno proizlazi iz točaka 398. i 399. ove presude, klasifikacija spornih sporazuma kao ograničenjâ s obzirom na cilj ne temelji se na postojanju odredbi u sporazumu kojima se sprečavalo osporavanje patenata tužitelja. Osim toga, iz uvodne izjave 1174. pobijane odluke jasno proizlazi da se Komisija na postojanje takve odredbe u sporazumu Ranbaxy nije pozivala kao na jedan od relevantnih čimbenika za zaključak da se radilo o povredi s obzirom na cilj.

702    U svakom slučaju, mora se istaknuti da je izraz „obvezuju se da [...] neće pokretati pravne postupke u vezi gore navedenih patenata”, iz članka 1.4. sporazuma Ranbaxy, dovoljno fleksibilan da obuhvaća tužbe kojima se osporava valjanost patenata tužitelja. Nadalje, mora se istaknuti da Ranbaxy tijekom trajanja sporazuma Ranbaxy nije osporavao valjanost tih patenata.

703    Kao četvrto, tužitelji navode da je prigovor u pogledu članka 1.4. sporazuma Ranbaxy istaknut samo u dopisu o činjenicama, a ne u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, što je predstavljalo povredu pravâ obrane tužitelja.

704    U tom je pogledu dovoljno istaknuti da tužitelji priznaju da su ta odredba i Komisijino tumačenje iste spomenuti u dopisu o činjenicama, na koji su oni, i u vezi tog pitanja, odgovorili. Iz toga proizlazi da su imali priliku izraziti svoja stajališta u tom pogledu, što znači da njihova prava obrane nisu povrijeđena (u tom pogledu, vidjeti presudu od 20. ožujka 2002., LR AF 1998/Komisija, T‑23/99, Zb., EU:T:2002:75, t. 190. i navedenu sudsku praksu).

705    Stoga se predmetni dio mora odbiti, kao i šesti tužbeni razlog u cijelosti.

III –  Sedmi tužbeni razlog, kojim se navodi očita pogreška u ocjeni iz razloga što pozitivni aspekti spornih sporazuma nisu pravilno razmotreni

706    Tužitelji ističu da su u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama navodili da su sporni sporazumi pogodovali tržišnom natjecanju, jer sporazumi o nagodbi održavaju motivaciju za razvoj inovacija te mogu omogućiti raniji ulazak na tržište. Komisija te argumente nije dostatno pravno razmotrila. Osim toga, objašnjenja koja je Komisija u svoju obranu iznijela ex post nisu dopuštena.

707    Komisija osporava te argumente.

708    Mora se istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 1212. i pratećim uvodnim izjavama pobijane odluke razmatrala moguću primjenu članka 101. stavka 3. UFEU‑a na sporne sporazume.

709    Komisija je stoga ispravno istaknula da članak 101. stavak 3. UFEU‑a omogućuje poduzetnicima da se od utvrđenja povrede članka 101. UFEU‑a brane tako da dokažu da su ispunjena četiri uvjeta:

–        kao prvo, dotični sporazum mora doprinositi poboljšanju proizvodnje ili distribucije ili promicanju tehničkog ili gospodarskog napretka;

–        kao drugo, dotični sporazum ne smije nametati ograničenja koja nisu nužna za postizanje tih ciljeva;

–        kao treće, mora potrošačima dati pravedan udio u koristi koja iz njih proizlazi;

–        kao četvrto, ne smije poduzetnicima omogućiti da s tržišta dotičnog proizvoda isključe svu konkurenciju ili njezin znatan dio.

710    U članku 2. Uredbe br. 1/2003, kao i u sudskoj praksi (u tom pogledu, vidjeti presudu od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija, C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, Zb., EU:C:2009:610, t. 82.), predviđeno je da stranka koja se poziva na primjenu članka 101. stavka 3. UFEU‑a mora dokazati, putem uvjerljivih dokaza i argumenata, da su uvjeti za ostvarenje izuzeća ispunjeni.

711    Stoga, teret dokazivanja snosi poduzetnik koji traži izuzeće na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a. Međutim, činjenice na koje se taj poduzetnik pozove mogu biti takve da obvežu drugu stranku da pruži objašnjenje ili opravdanje, a ako to ne učini, moguće je zaključiti da su dokazni standardi zadovoljeni (u tom pogledu, vidjeti presudu GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija, točka 710. supra, t. 83. i navedenu sudsku praksu).

712    Nasuprot tvrdnji tužitelja, Komisija je u pobijanoj odluci dostatno razmotrila različite argumente na koje su se proizvođači generičkih lijekova i tužitelji pozivali tijekom upravnog postupka.

713    Kao prvo, što se tiče argumenta da su sporni sporazumi potaknuli motivaciju tužitelja da razvijaju inovacije, iako je točno da Komisija taj argument nije posebno razmotrila u dijelu pobijane odluke koji se odnosi na ocjenu primjenjivosti članka 101. stavka 3. UFEU‑a, mora se istaknuti, kako Komisija navodi, da su tužitelji u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama samo općenito izjavili, pozivajući se na jedno ekonomsko istraživanje, da sporazumi o nagodbi u vezi patenata održavaju motivaciju za razvoj inovacija, ali da pritom nisu objasnili kako su sporni sporazumi doprinijeli stvaranju takve motivacije u predmetnom slučaju, u većoj mjeri nego što to omogućuje regulatorna zaštita koja se osigurava za patente, niti su objasnili na koji su način četiri uvjeta za primjenu članka 101. stavka 3. UFEU‑a bila ispunjena u predmetnom slučaju. Istraživanje na koje su se tužitelji pozivali zapravo je dovodilo u pitanje primjenu samog članka 101. stavka 1. UFEU‑a, jer je osporavalo da sporazumi o nagodbi u vezi patenata, poput spornih sporazuma, mogu imati negativan utjecaj na potrošače. Stoga, budući da je Komisija taj argument već odbila u okviru ocjene ograničenja s obzirom na cilj (uvodne izjave 710. do 713. pobijane odluke), nije ga morala ponovno razmatrati u svjetlu članka 101. stavka 3. UFEU‑a, s obzirom na to da u tom pogledu nisu izneseni utemeljeniji argumenti.

714    U svakom slučaju, u ovom je predmetu jasno da sporni sporazumi, kojima se putem obrnutih plaćanja nastojao odgoditi ulazak generičkih proizvoda na tržište, nisu bili ključni za održavanje motivacije tužitelja da razvijaju inovacije. Nadalje, teško je uvidjeti kakve koristi potrošači imaju od takvih sporazuma. Naposljetku, u predmetnom slučaju nije ispunjen ni uvjet da ne bude isključena sva konkurencija, s obzirom na to da su proizvođači generičkih lijekova doista bili potencijalni konkurenti u vrijeme sklapanja spornih sporazuma te da su pristali, za plaćanje, ne ulaziti na tržište tijekom trajanja tih sporazuma.

715    Stoga se mora zaključiti da Komisija nije pogriješila time što u pobijanoj odluci nije, s obzirom na članak 101. stavak 3. UFEU‑a, dodatno razmotrila argumente tužitelja u pogledu motivacije za razvoj inovacija koju su sporni sporazumi navodno poticali.

716    Kao drugo, Komisija je u uvodnim izjavama 1228. do 1230. pobijane odluke potpuno opravdano odbila tvrdnju da su sporni sporazumi mogli osigurati raniji ulazak generičkih proizvoda na tržište, zato što nije bila potkrijepljena činjenicama, s obzirom na to da sporni sporazumi nisu sadržavali apsolutno nikakvu Lundbeckovu obvezu da će dozvoliti ulazak generičkih proizvoda na tržište nakon što ti sporazumi isteknu te da su u biti sprečavali potencijalno trenutan ulazak na tržište.

717    Iz dokaza u spisu, te osobito iz sadržaja spornih sporazuma, jasno proizlazi da ti sporazumi nisu sadržavali točan datum na koji su proizvođači generičkih lijekova mogli ući na tržište prije isteka Lundbeckovih patenata. Kako je Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 662. pobijane odluke, Lundbeck se u spornim sporazumima nije obvezao da neće pokretati postupke zbog povrede ako generički proizvodi uđu na tržište nakon isteka tih sporazuma. Stoga, nasuprot tvrdnjama tužitelja, spornim sporazumima nije istinski riješen nikakav patentni spor niti je omogućen raniji ulazak generičkih proizvoda na tržište, nego je samo Lundbecku omogućeno da putem odgode ulaska generičkih proizvoda na tržište, u zamjenu za plaćanje značajnih novčanih iznosa proizvođačima generičkih lijekova, dobije na vremenu.

718    Kao treće, tvrdnja da su zahvaljujući spornim sporazumima izbjegnuti veliki troškovi parničenja ili međusobno različite sudske presude također nije potkrijepljena činjenicama, jer ti sporazumi nisu omogućili rješavanje pozadinskog spora među strankama tih sporazuma, s obzirom na to da Lundbecka ništa nije sprečavalo da nakon njihovog isteka protiv proizvođačâ generičkih lijekova pokrene pravni postupak zbog povrede, i to pred različitim sudovima iz različitih država EGP‑a. Stoga, brojke koje tužitelji navode, a smatraju da se radi o nekoliko milijuna eura pravnih troškova koji su izbjegnuti na razini čitavog EGP‑a, nisu relevantne, jer se ne čini da bi ti troškovi nedvojbeno nastali da sporni sporazumi nisu sklopljeni. Iako je točno da Lundbeck u konačnici nije pokrenuo nijedan postupak nakon isteka tih sporazuma, glavni razlog tomu je bio da Lundbeck nije više imao interesa za tim, zato što su drugi proizvođači generičkih lijekova, poput Lagapa u Ujedinjenoj Kraljevini, tada već bili na tržištu.

719    U svakom slučaju, čak i da su sporni sporazumi omogućili izbjegavanje određenih troškova povezanih s potencijalnim postupcima pred različitim sudovima, tužitelji nisu dokazali zašto su ograničenja tržišnog natjecanja predviđena tim sporazumima bila neophodna za ostvarenje tog cilja, s obzirom na to da su se mogle sklopiti druge vrste sporazuma o nagodbi, koji ne bi imali protutržišni učinak (vidjeti točke 350. i 529. ove presude). Nadalje, nisu objasnili na koji su način ti sporazumi osigurali potrošačima pravedan udio u navodnoj koristi koja je iz njih proizašla.

720    Stoga se mora utvrditi da Komisija nije pogriješila niti je povrijedila pravila o teretu dokazivanja zaključivši da uvjeti iz članka 101. stavka 3. UFEU‑a nisu bili ispunjeni u predmetnom slučaju.

721    Stoga, sedmi tužbeni razlog mora se odbiti.

IV –  Osmi tužbeni razlog, kojim se navodi povreda pravâ obrane

722    Tužitelji tvrde da su pobijanom odlukom povrijeđena njihova prava obrane jer je Komisija izmijenila sastavne elemente povrede koju je navodila u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, a da nije prvo saslušala tužitelje. Nije im pružena prilika da opovrgnu Komisijine tvrdnje o tome da su im proizvođači generičkih lijekova bili potencijalni konkurenti, unatoč mogućnosti ili vjerojatnosti da su im patenti bili povrijeđeni, kao ni Komisijino stajalište da su sporni sporazumi predstavljali povrede s obzirom na cilj. Također, Komisija je tužiteljima trebala omogućiti uvid u svoju korespondenciju s KFST‑om, jer je ona moglo sadržavati dokaze koji bi im išli u prilog.

A –  Prvi dio

723    Tužitelji tvrde da potpuna izmjena Komisijine teorije predstavlja povredu njihovog prava na saslušanje. Ističu da, u skladu sa sudskom praksom, njihova prava obrane nisu poštovana jer su činjenični elementi na koje se Komisija pozivala u pobijanoj odluci, iako su se svi već nalazili u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, bili istaknuti na različitim mjestima u toj obavijesti, pri čemu Komisija nije utvrdila nikakvu vezu između njih niti ih je okarakterizirala na bilo koji poseban način.

724    Kao prvo, tužitelji tvrde da se u pobijanoj odluci u pogledu pitanja potencijalnog tržišnog natjecanja, koje je ključan sastavni element navodne povrede, znatno odstupilo od stajališta iz obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama. Primjerice, Komisija je u pobijanoj odluci, kao prvo, znatno izmijenila svoje stajalište navevši da su se čak i proizvođači generičkih lijekova koji nisu imali pristup nepovređujućem citalopramu morali smatrati Lundbeckovim potencijalnim konkurentima, kao drugo, razlikovala dvije faze u kojima je potencijalno tržišno natjecanje postojalo, te je, kao treće, dodala da se potencijalno tržišno natjecanje očitovalo u tužbama kojima se osporavala valjanost patenata, pokušajima razvoja inovacija na temelju patenata za postupak, ili u postupcima radi utvrđenja nepostojanja povrede, te čak i u ulasku na tržište „uz svjestan rizik”, za što se navodi da predstavlja bit tržišnog natjecanja u farmaceutskom sektoru.

725    Komisija osporava te argumente.

726    Valja podsjetiti da je poštivanje pravâ obrane temeljno pravo Unije, predviđeno u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u kojem se zahtijeva da se ta prava poštuju u svim postupcima.

727    Poštivanje pravâ obrane tako zahtijeva da se svim zainteresiranim poduzetnicima pruži prilika da tijekom upravnog postupka izraze svoja stajališta o istinitosti i relavantnosti navedenih činjenica i okolnosti te dokumenata na koje se Komisija poziva u prilog svojoj tvrdnji da je došlo do povrede Ugovora (u tom pogledu, vidjeti presudu Aalborg Portland i dr./Komisija, točka 111. supra, EU:C:2004:6, t. 66.; također vidjeti, u tom pogledu, presudu od 13. veljače 1979., Hoffmann‑La Roche/Komisija, 85/76, Zb., EU:C:1979:36, t. 9.)

728    U vezi toga, člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 predviđeno je, s jedne strane, da Komisija poduzetnicima ili udruženjima poduzetnika protiv kojih vodi postupak, pruža priliku da budu saslušani u vezi preliminarno utvrđenih činjenica u postupku Komisije te, s druge strane, da Komisija svoje odluke temelji samo na činjenicama za koje je strankama omogućeno da se izjasne.

729    Taj se zahtjev mora tumačiti s obzirom na sudsku praksu na način da se u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama moraju jasno navesti svi ključni elementi na koje se Komisija oslanja u ovoj fazi postupka. Međutim, ti se elementi mogu sažeto navesti te odluka ne mora biti identična Komisijinoj obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, jer ta obavijest predstavlja pripremni dokument koji sadržavačinjenične i pravne ocjene koje imaju tek privremenu narav (vidjeti presudu Aalborg Portland i dr./Komisija, točka 111. supra, EU:C:2004:6, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

730    Kao prvo, što se tiče argumenta da je stajalište Komisije u pobijanoj odluci o pitanju potencijalnog tržišnog natjecanja znatno drugačije od onog iz obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, mora se istaknuti, kao prvo, da Komisija, nasuprot tvrdnjama tužitelja, nije smatrala da su se samo proizvođači generičkih lijekova koji su imali pristup nepovređujućem citalopramu mogli smatrati Lundbeckovim potencijalnim konkurentima. Iz uvodnih izjava 468. i 469. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama jasno proizlazi, među ostalim, da je Komisija smatrala da se proizvođači generičkih lijekova i izvorni proizvođač lijeka mogu smatrati potencijalnim konkurentima, neovisno o tome jesu li generički proizvodi koje su prvonavedeni namjeravali staviti na tržište mogli povrijediti patente za postupak. Osim toga, iz uvodnih izjava 519., 550., 586., 612., 645. i 683. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama jasno proizlazi da se Komisija oslanjala na niz čimbenika, uključujući na činjenicu da su proizvođači generičkih lijekova već uložili značajne napore kako bi pripremili svoj ulazak na tržište te da su, u nekim slučajevima, već pribavili potrebne MA‑ove ili stvorili veliku zalihu generičkog citaloprama, kako bi zaključila da je između njih i Lundbecka postojalo barem potencijalno tržišno natjecanje.

731    Kao drugo, iako je Komisija u pobijanoj odluci razlikovala dvije faze potencijalnog tržišnog natjecanja u farmaceutskom sektoru (točka 91. ove presude), mora se istaknuti da se stranke u predmetnom slučaju slažu da su Lundbeckovi izvorni patenti u vrijeme sklapanja spornih sporazuma već bili istekli u gotovo svim državama EGP‑a, što znači da su svi proizvođači generičkih lijekova bili u završnim fazama svojih priprema za ulazak na tržište. Činjenica da je Komisija u uvodnoj izjavi 616. pobijane odluke zaključila da je potencijalno tržišno natjecanje moglo započeti godinama prije isteka patenata za AFS nije bila odlučujuća, pa čak ni relevantna, u ocjeni potencijalnog tržišnog natjecanja između tužitelja i proizvođačâ generičkih lijekova u predmetnom slučaju. Stoga, a fortiori, takva ocjena u tom pogledu nije mogla utjecati na prava obrane tužitelja.

732    Kao treće, iz obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama proizlazi i da se ulazak proizvođača generičkih lijekova na tržište „uz svjestan rizik” smatrao dijelom tržišnog natjecanja između tih proizvođača i Lundbecka (osobito vidjeti uvodne izjave 29., 488., 528., 562., 594., 621. i 656. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama). Iako je točno da pobijana odluka sadržava dodatne zaključke u tom pogledu, mora se istaknuti da odluka ne mora nužno biti identična obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama (točka 729. ove presude) te da Komisija može uzeti u obzir odgovore poduzetnika na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, i sukladno njima dopuniti, doraditi ili preformulirati argumente radi potpore činjenicama koje je utvrdila (u tom pogledu, vidjeti presude od 10. svibnja 2007., SGL Carbon/Komisija, C‑328/05 P, Zb., EU:C:2007:277, t. 62., i od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, Zb., EU:T:2006:74, t. 93. i navedenu sudsku praksu).

733    Kao četvrto, tužitelji pogrešno tvrde da je Komisija istaknula, u pobijanoj odluci, da je mogućnost pokretanja patentne parnice dovoljna da se utvrdi postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između njih i proizvođačâ generičkih lijekova. Pobijana odluka, kao i obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, temelji se na nizu čimbenika u tom pogledu, uključujući na činjenici da su ti proizvođači poduzeli značajne mjere kako bi pripremili svoj ulazak na tržište (točke 96. i 730. ove presude). Nadalje, u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama također se upućuje na činjenicu da su patentni sporovi sastavni dio tržišnog natjecanja u farmaceutskom sektoru (osobito vidjeti uvodnu izjavu 27. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama).

734    Stoga, tužitelji pogrešno tvrde da je Komisijino stajalište o potencijalnom tržišnom natjecanju znatno drugačije od onog u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

735    Kao drugo, tužitelji ističu da u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama nije određen jasan i razumljiv pravni standard, s obzirom na pravo Unije o tržišnom natjecanju, za ocjenu obrnutih plaćanja u sporazumima o nagodbi u vezi patenata.

736    Isto tako, tužitelji tvrde da se u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ništa ne govori o tome koji se prag mora preći da bi se iznos novca smatrao „znatnim”, pri čemu jedinu smjernicu predstavlja navod da je proizvođačima generičkih lijekova „ponuđeno više novca nego što bi vjerojatno mogli zaraditi prodajom generičkog citaloprama na tržištu”, što ih je, kako se navodi, „potaknulo da odustanu od tržišnog natjecanja s Lundbeckom” (uvodna izjava 710. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama).

737    Tužitelji tvrde da ih je nepostojanje jasnog standarda za ocjenu spriječilo da iznesu svoja stajališta, što predstavlja izrazito ozbiljnu pravnu nepravilnost s obzirom na to da predmetni slučaj otvara složena i nova pravna pitanja te da se iz ranije sudske prakse, osim kriterija „opsega patenta”, koji je odbijen u pobijanoj odluci, ne mogu izvući nikakve smjernice.

738    U tom se pogledu, nasuprot tvrdnjama tužitelja, mora zaključiti da se u uvodnoj izjavi 480. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama izričito navodi, istim riječima kao i u uvodnoj izjavi 660. pobijane odluke, da je postojanje obrnutih plaćanja odlučujuće u pravnoj ocjeni spornih sporazuma. Nadalje, pobijana odluka, kao i obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, također se temelji na argumentu da postojanje obrnutih plaćanja u spornim sporazumima predstavlja jedan od relevantnih čimbenika za zaključak da se radi o ograničenju s obzirom na cilj (vidjeti uvodne izjave 661. i 662. pobijane odluke). Osim toga, u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama se navodi, kao i u pobijanoj odluci, da su iznosi obrnutih plaćanja bili problematični jer su se temeljili na zaradi ili prihodu koji bi proizvođači generičkih lijekova ostvarili da su ušli na tržište, što im je smanjilo motivaciju za ulaganje napora u taj ulazak (osobito vidjeti uvodne izjave 469., 496., 543., 588., 638., 687. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i točku 366. ove presude).

739    Stoga, i drugi prigovor tužitelja mora se odbiti.

740    Kao treće, tužitelji navode da pobijana odluka i dopis o činjenicama sadrže nekoliko elemenata kojih nije bilo u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, kao što su Lundbeckovi udjeli na tržištu antidepresiva u EGP‑u (uvodna izjava 215. pobijane odluke i točka 17. dopisa o činjenicama). Metoda koju je Komisija koristila za određivanje tih tržišnih udjela i točna definicija tržišta i dalje su nejasni i neobjašnjeni, te se ne navode u dopisu o činjenicama.

741    Što se tiče tržišnih udjela koje je Komisija istaknula u dopisu o činjenicama od 12. ožujka 2013. radi potpore svojem zaključku da su sporni sporazumi narušili tržišno natjecanje, mora se istaknuti, kao prvo, da sporazum koji može utjecati na trgovinu među državama članicama te koji ima protutržišni cilj predstavlja, po svojoj naravi te neovisno o bilo kojem konkretnom učinku koji proizvodi, značajno ograničenje tržišnog natjecanja (presuda od 13. prosinca 2012., Expedia, C‑226/11, Zb., EU:C:2012:795, t. 37.). Stoga, Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama nije morala detaljno dokazati postojanje značajnog ograničenja tržišnog natjecanja, jer je dokazala da su ti sporazumi imali protutržišni cilj te da su mogli utjecati na trgovinu među državama članicama (vidjeti, među ostalim, uvodne izjave 196., 197., 209. do 213., 724. i 726. pobijane odluke). U svakom slučaju, tužitelji su imali priliku izraziti svoje stajalište nakon što im je dostavljen dopis o činjenicama, što znači da ne mogu u tom pogledu tvrditi da su njihova prava obrane povrijeđena (vidjeti točku 704. ove presude).

742    Stoga, prvi dio se mora u cijelosti odbiti.

B –  Drugi dio

743    Tužitelji navode da je Komisija pogriješila odbivši im omogućiti uvid u svoju korespondenciju s KFST‑om. Iako prihvaćaju da je u Obavijesti Komisije o pravilima uvida u spis Komisije u predmetima koji se vode prema člancima [101. i 102. UFEU‑a], člancima 53., 54. i 57. Sporazuma o EGP‑u i Uredbi Vijeća (EZ) br. 139/2004 (SL 2005., C 325, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 49.) korespondencija između Komisije i nacionalnih tijela za zaštitu tržišnog natjecanja isključena iz prava na uvid u spis, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da stranke mogu dobiti uvid u Komisijine interne dokumente ako to zahtijevaju iznimne okolnosti slučaja. Dovoljno je da tužitelji dokažu da je postojala makar minimalna šansa da su dokumenti koji nisu objavljeni tijekom upravnog postupka mogli biti korisni za njihovu obranu. To ovdje i jest slučaj, jer korespondencija s KFST‑om sadržava dokaze koji ih potencijalno mogu osloboditi krivnje jer mogu, iz činjeničnog aspekta te u suprotnosti s Komisijinim tvrdnjama, dokazati da u pravu tržišnog natjecanja, u vrijeme kada su tužitelji sklopili sporne sporazume, nije postojao jasan stav u vezi sporazuma o nagodbi kojima se predviđaju obrnuta plaćanja. U svakom slučaju, činjenica da je Komisija kasnije objavila te dokumente pokazuje da nisu sadržavali nikakve povjerljive informacije te da je, stoga, morala od početka omogućiti pristup istima. To je dovoljan razlog za poništenje pobijane odluke.

744    Komisija osporava te argumente.

745    U skladu sa sudskom praksom, ako je Komisija tijekom upravnog postupka odbila zahtjev tužitelja za uvid u dokumente koji nisu dio spisa istrage, to predstavlja povredu pravâ obrane samo ako se dokaže da bi ishod upravnog postupka bio drugačiji da je tužitelj tijekom tog postupka dobio uvid u odnosne dokumente (vidjeti presudu od 16. lipnja 2011., Solvay/Komisija, T‑186/06, Zb., EU:T:2011:276, t. 227. i navedenu sudsku praksu).

746    Također se mora podsjetiti da povreda pravâ obrane sama po sebi ionako ne može utjecati na valjanost pobijane odluke kao cjeline ako se ta odluka ne temelji isključivo na informacijama iz dokumenata u koje nije omogućen uvid. Umjesto toga, Opći Sud u takvom slučaju treba zanemariti sadržaj tih dokumenata kada razmatra valjanost odluke (u tom pogledu, vidjeti presude od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, Zb., EU:C:1983:158, t. 30., i od 14. svibnja 1998., Mo och Domsjö/Komisija, T‑352/94, Zb., EU:T:1998:103, t. 74.).

747    U predmetnom slučaju, valja podsjetiti, u pogledu ta dva dokumenta koja su sadržavala korespondenciju između Komisije i KFST‑a, da ih je Komisija, povodom zahtjeva tužitelja, dobrovoljno dostavila kao priloge svojem odgovoru na tužbu. Prvi od njih je izvješće KFST‑a od 7. listopada 2003. o istrazi koju je to tijelo provelo u pogledu Lundbeckovih aktivnosti i sporazuma koje je to društvo sklopilo na tržištu antidepresiva, dok je drugi dopis KFST‑a od 10. lipnja 2005. u kojem su bili ukratko navedeni zaključci tog tijela na temelju ocjene tih sporazuma s obzirom na odredbe Ugovora o EZ‑u o slobodnom tržišnom natjecanju.

748    Mora se zaključiti, kao prvo, da to nisu dokumenti koje su Komisija ili njezini odjeli izravno izdali, nego su to priopćenja nacionalnog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja. U skladu sa sudskom praksom, nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja ne mogu kod poduzetnikâ stvoriti legitimno očekivanje da njihovo ponašanje ne povređuje članak 101. UFEU‑a, jer ona nisu ovlaštena donijeti negativnu odluku, odnosno odluku da se ne radi o povredi članka 101. UFEU‑a (u tom pogledu, vidjeti presudu od 18. lipnja 2013., Schenker & Co. i dr., C‑681/11, Zb., EU:C:2013:404, t. 42. i navedenu sudsku praksu). Stoga, čak i da je u tim dokumentima utvrđeno da se nije radilo o povredi i da su dovodili u pitanje Komisijinu teoriju iz pobijane odluke, tužitelji ih nisu mogli valjano isticati kao dokaz koji bi ih oslobodio krivnje, zato što ishod postupka ne bi bio drugačiji čak i da su u iste dobili uvid tijekom upravnog postupka.

749    U svakom slučaju, ti dokumenti ne dovode u pitanje Komisijinu ocjenu spornih sporazuma iz pobijane odluke, nego ju podupiru, s obzirom na to da je KFST u svojem izvješću od 7. listopada 2003. izrazio stajalište da su ti sporazumi mogli utjecati na tržišno natjecanje, iz razloga što je Lundbeck konkurentima platio da ne ulaze na tržište, što je nedvojbeno rezultiralo višim cijenama. Komisija je stoga zaključila da su ti sporazumi predstavljali vrlo ozbiljne povrede članka 101. UFEU‑a. 

750    Iako je točno da iz KFST‑ovog dopisa od 10. lipnja 2005. proizlazi i da je, po mišljenju Komisije, postojala sumnja u vezi toga jesu li ti sporazumi bili protutržišni ili ne, osobito s obzirom na iznos novca koji je Lundbeck platio proizvođačima generičkih lijekova, mora se zaključiti da je to bila tek Komisijina preliminarna ocjena te da je Komisija, na temelju tih informacija, odlučila pokrenuti širu istragu o tim vrstama sporazuma u farmaceutskom sektoru kako bi mogla oblikovati točnije mišljenje o funkcioniranju tog sektora i sukladnosti takvih sporazuma s člancima 101. i 102. UFEU‑a. Nakon te istrage, Komisija je na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a pokrenula postupak protiv Lundbecka i proizvođačâ generičkih lijekova.

751    Nadalje, iz tog KFST‑ovog dopisa proizlazi i da je Komisija veliku važnost pripisala činjenici da veliko obrnuto plaćanje može upućivati na to da je izvorni proizvođač lijeka platio proizvođačima generičkih lijekova kako ne bi ulazili na tržište. Iz tog dopisa proizlazi da „opravdanost sporazuma [...] ovisi, među ostalim, o veličini plaćanja”, da „se članci [101. i 102. UFEU‑a] možda ne primjenjuju na sporazum ako njime predviđeno plaćanje pokriva samo troškove koji se mogu očekivati u slučaju pokretanja sudskog postupka”, te da se „plaćanje, ako je veće od iznosa tih mogućih troškova, može smatrati načinom potkupljivanja konkurenata kako ne bi ušli na tržište te time i povredom članaka [101. i 102. UFEU‑a]”. Iz pobijane odluke također proizlazi da je za donošenje zaključka da se radilo o povredi članka 101. stavka 1. UFEU‑a ključan čimbenik bila činjenica da su obrnuta plaćanja iz spornih sporazuma bila značajna te da su približno odgovarala zaradi koju su proizvođači generičkih lijekova mogli očekivati ako bi ušli na tržište, a ne troškovima potencijalne parnice koja je izbjegnuta (točke 354., 414. i 415. ove presude).

752    Stoga, tužitelji pogrešno navode da su im ti dokumenti mogli koristiti u obrani da su ih dobili tijekom upravnog postupka, jer je na temelju njih moguće tvrditi samo da je u to vrijeme postojala sumnja o tome jesu li se ti sporazumi mogli trenutno, bez detaljnog razmatranja, klasificirati kao ograničenja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Međutim, sudska praksa ne zahtijeva da se sporazum prima facie ili nedvojbeno, bez detaljne ocjene njegovog sadržaja, svrhe, pravnog i gospodarskog konteksta u koji je smješten, smatra dovoljno štetnim za tržišno natjecanje kako bi se okvalificirao kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu te odredbe (točke 338. do 344. i 438. ove presude).

753    Stoga se mora zaključiti da prava obrane tužitelja nisu povrijeđena u predmetnom slučaju, jer se ne čini da bi upravni postupak imao drugačiji ishod da su tijekom tog postupka imali uvid u dotične dokumente (točka 745. ove presude).

754    U skladu s tim, drugi dio osmog tužbenog razloga i sam taj tužbeni razlog moraju se u cijelosti odbiti.

V –  Deveti tužbeni razlog, kojim se navodi, podredno, da je izricanje novčanih kazni Lundbecku predstavljalo očitu pogrešku koja se tiče prava

755    Tužitelji tvrde, kao prvo, da ne postoje raniji predmeti u kojima su se razmatrali sporazumi o nagodbi u vezi patenata te, kao drugo, da se presuda od 1. srpnja 2010., AstraZeneca/Komisija (T‑321/05, Zb., EU:T:2010:266), ne može primijeniti na sporazume o nagodbi u vezi patenata, što znači da je izricanje novčanih kazni u pogledu takvih sporazuma bilo pravno neosnovano te suprotno načelu pravne sigurnosti.

756    Komisija osporava te argumente.

A –  Prvi dio

757    Tužitelji tvrde, kao prvo, pod pretpostavkom da je Komisija ispravno zaključila da su sporni sporazumi predstavljali povredu članka 101. UFEU‑a, da nije postojala valjana osnova da im se u ovom predmetu izreknu novčane kazne, s obzirom na to da su činjenična i pravna pitanja na koja se odnosi nova i složena, što Komisija, uostalom, i priznaje. Izricanje novčanih kazni u takvom slučaju protivno je načelu pravne sigurnosti i načelu da kaznena djela i kazne moraju imati valjanu pravnu osnovu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Nadalje, obrana priznaje da je ovo prva Komisijina odluka kojom je utvrđeno postojanje povrede u pogledu sporazuma o „plaćanjima za odgodu” (odnosno, sporazuma na temelju kojih se ulazak generičkih proizvoda na tržište nastoji odgoditi putem plaćanja).

758    Postojeća sudska praksa, osobito presuda BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), nije pružala nikakve smjernice na temelju kojih su obrnuta plaćanja predviđena spornim sporazumima mogla poslužiti kao presudan element za Komisijin zaključak da su sporazumi predstavljali povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Doista, Komisija je istaknula da bi sporazumi načelno bili zakonita sredstva za provedbu Lundbeckovih patenata da nisu predviđali obrnuta plaćanja. Osim toga, tužitelji tvrde da presuda BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), nije još bila donesena u vrijeme sklapanja spornih sporazuma.

759    Osim toga, KFST je početkom 2004. iznio ključne navode koji potvrđuju pravnu nesigurnost koja je postojala u vezi nagodbi s obrnutim plaćanjima. Osobito, KFST‑ova medijska objava od 28. siječnja 2004. pokazuje da je Komisija u to vrijeme smatrala da se na temelju iznosa plaćanja koja je Lundbeck izvršio nije moglo valjano dokazati da su predstavljali naknadu kojoj je cilj bio spriječiti ulazak konkurenata na tržište. Nadalje, činjenica da je Komisiji trebalo više od desetljeća da oblikuje svoje stajalište o pravnoj klasifikaciji sporazuma kojima se predviđaju obrnuta plaćanja upućuje na iznimno složenu i novu narav pitanja na koje se odnosi ovaj predmet.

760    Komisija osporava te argumente.

761    Načelo pravne sigurnosti zahtijeva da pravila Unije omogućuju zainteresiranim osobama da znaju točan opseg obveza koje im ta pravila nameću i da mogu nedvojbeno znati svoja prava i obveze te da se posljedično mogu ponašati u skladu s njima (vidjeti presudu od 29. ožujka 2011., ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., C‑201/09 P i C‑216/09 P, Zb., EU:C:2011:190, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

762    Međutim, u pogledu pitanja je li kazneno djelo počinjeno namjerno ili zbog nepažnje te može li se, stoga, za isto izreći novčana kazna u skladu s člankom 23. stavkom 2. prvim podstavkom Uredbe br. 1/2003., iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je taj uvjet ispunjen ako dotični poduzetnik nije mogao biti nesvjestan protutržišne naravi svojeg postupanja, neovisno o tome je li bio svjestan da povređuje pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora (vidjeti presudu Schenker & Co. i dr., točka 748. supra, EU:C:2013:404, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

763    Dalje, mora se istaknuti da se načelo pravne sigurnosti i načelo da kazne moraju imati valjanu pravnu osnovu, koja su predviđena člankom 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., i člankom 49. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ne mogu protumačiti na način da zabranjuju postupno pojašnjavanje pravila o kaznenopravnoj odgovornosti, ali mogu sprečavati retroaktivnu primjenu novog tumačenja na pravilo kojim se neko djelo određuje kao kazneno (u tom pogledu, vidjeti presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, točka 113. supra, EU:C:2014:2062, t. 148. i navedenu sudsku praksu).

764    U predmetnom slučaju, nasuprot tvrdnjama tužitelja, nije bilo nepredvidivo da bi sporazumi kojima je izvorni proizvođač lijeka uspio na određeno razdoblje ukloniti potencijalne konkurente s tržišta značajnim obrnutim plaćanjima mogli biti protivni članku 101. stavku 1. UFEU‑a, neovisno o tome jesu li premašivali opseg patenata tog proizvođača (vidjeti točke 486. do 490. ove presude).

765    Kako je Komisija ispravno istaknula u uvodnim izjavama 1312. i 1313. pobijane odluke, iz doslovnog tumačenja članka 101. stavka 1. UFEU‑a jasno proizlazi da su sporazumi između konkurenata, čiji je cilj bio neke od njih isključiti s tržišta, bili nezakoniti. Podjela tržišta ili sporazumi s ciljem isključivanja konkurenata s tržišta spadaju među najozbiljnija ograničenja tržišnog natjecanja koja se izričito navode u članku 101. stavku 1. UFEU‑a (točka 338. ove presude).

766    Činjenica da su sporni sporazumi u predmetnom slučaju sklopljeni u obliku sporazumâ o nagodbi u vezi pravâ intelektualnog vlasništva ne omogućuje tužiteljima da zaključe da je njihova nezakonitost bila potpuno nova ili nepredvidiva prema pravu tržišnog natjecanja.

767    Opseg pojma nepredvidivosti uvelike ovisi o sadržaju dotičnog teksta, područja na koje se odnosi te o broju i statusu onih kojima je upućen. Zakon se može smatrati predvidivim čak i ako dotična osoba mora potražiti odgovarajuće pravne savjete kako bi ocijenila, u razumnoj mjeri s obzirom na okolnosti, posljedice koje određena radnja može izazvati. To osobito vrijedi u pogledu osoba koje obavljaju profesionalnu djelatnost, koje su naviknute na to da moraju postupati s velikom dozom opreza pri obavljanju svojih zanimanja. Stoga se od takvih osoba može očekivati da će s osobitom pažnjom ocjenjivati rizike koje takva djelatnost podrazumijeva (presuda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., EU:C:2005:408, t. 219. i navedena sudska praksa).

768    Nijedan od argumenata koje su tužitelji iznijeli ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

769    Kao prvo, iako je točno da je presuda BIDS, točka 341. supra (EU:C:2008:643), na koju se Komisija poziva u pobijanoj odluci, donesena nakon sklapanja spornih sporazuma, u ranijoj se sudskoj praksi objašnjava da se sporazum ne može iz prava tržišnog natjecanja izuzeti samo zato što se odnosi na patent ili zato što je namijenjen rješavanju patentnog spora (u tom pogledu, vidjeti presudu Bayer i Maschinenfabrik Hennecke, točka 427. supra, EU:C:1988:448, t. 15.), te da se zamjenjivanje odluka nacionalnih sudova s voljom jedne od stranaka kako bi se utvrdila povreda patenta očito ne odnosi na specifičnu svrhu patenta te predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja (u tom pogledu, vidjeti presudu Windsurfing, točka 119. supra, EU:C:1986:75, t. 52. i 92.).

770    I u presudi Centrafarm i de Peijper, točka 117. supra (EU:C:1974:114, t. 39. i 40.), također se navodi da se zabrane i iz članka 101. UFEU‑a mogu odnositi na uvjete pod kojima se prava intelektualnog vlasništva mogu izvršavati, te da to može biti slučaj kada god se čini da izvršavanje takvog prava predstavlja cilj, sredstvo ili posljedicu ograničavajućeg sporazuma.

771    Kao drugo, što se tiče KFST‑ovih dokumenata, osobito medijske objave od 28. siječnja 2004., mora se istaknuti, prije svega, da to nije Komisijin dokument te da kao takav nije mogao kod tužitelja stvoriti legitimna očekivanja. Osim toga, mora se istaknuti da nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja nemaju ovlast usvajati negativne odluke, odnosno odluke kojima se utvrđuje da ne postoji povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a (točka 748. ove presude).

772    Nadalje, iz KFST‑ove medijske objave jasno proizlazi da su sporazumi čiji je cilj isključiti konkurente s tržišta protivni tržišnom natjecanju. Provedba detaljne istrage farmaceutskog sektora Komisiji je omogućila da doradi svoj pristup te u potpunosti uvidi protutržišnu narav određenih sporazuma, osobito ako su ti sporazumi predviđali obrnuta plaćanja kao u predmetnom slučaju (točke 349. do 403. ove presude).

773    Kao treće, u pogledu činjenice da se tužitelji pozivaju na raniju Komisijinu praksu u prilog svojoj tvrdnji da je povreda utvrđena u predmetnom slučaju bila nova te da je iziskivala samo simboličnu novčanu kaznu, mora se istaknuti da, u skladu sa sudskom praksom, Komisija ima određenu marginu prosudbe prilikom određivanja iznosa novčanih kazni kako bi mogla na taj način osigurati da poduzetnici poštuju pravila tržišnog natjecanja. Činjenica da je Komisija u prošlosti izricala novčane kazne određene visine za određene vrste povreda ne znači da ne može, unutar granica predviđenih Uredbom br. 1/2003, izreći i više kazne ako je to potrebno da se osigura provedba politike Europske unije o tržišnom natjecanju. U biti, pravilna primjena pravilâ Europske unije o tržišnom natjecanju zahtijeva da Komisija ima mogućnost visinu novčanih kazni u bilo kojem trenutku prilagoditi potrebama te politike (vidjeti presudu od 25. listopada 2011., Aragonesas Industrias y Energía/Komisija, T‑348/08, Zb., EU:T:2011:621, t. 293. i navedenu sudsku praksu).

774    Nadalje, činjenica da Komisija u prošlosti nije za određene sporazume smatrala da su, po samom svojem cilju, ograničavali tržišno natjecanje ne znači, sama po sebi, da ih takvima, nakon što provede pojedinačnu, detaljnu ocjenu dotičnih mjera s obzirom na njihov, sadržaj, svrhu i kontekst, ne može smatrati u budućnosti. Stoga, da bi Komisija za određeni sporazum smatrala da po svojem cilju ograničava tržišno natjecanje, nije potrebno da je za takvu vrstu sporazuma ranije utvrdila da su nezakoniti (točka 438. ove presude).

775    Osim toga, sudska praksa ne zahtijeva da se sporazum prima facie ili nedvojbeno, bez detaljne ocjene njegovog sadržaja, svrhe, pravnog i gospodarskog konteksta u koji je smješten, smatra dovoljno štetnim za tržišno natjecanje kako bi se klasificirao kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (točka 752. ove presude).

776    Naposljetku, iz pobijane odluke proizlazi da su proizvođači generičkih lijekova bili svjesni povređujuće naravi sporazuma sličnih spornim sporazumima te su odbijali takve sporazume sklapati upravo iz tog razloga (vidjeti uvodnu izjavu 190. pobijane odluke). Slično tomu, zaposlenik Lundbecka reagirao je na određene poruke elektroničke pošte u kojima je bila određena cijena i količina citaloprama koji bi Merck (GUK) kupio od Lundbecka na temelju spornih sporazuma, navevši da se „nikako ne slaže sa sadržajem tih poruka elektroničke pošte” te da se „neće i ne mogu dogovarati o prodajnim cijenama” jer je „to nezakonito” (uvodna izjava 265. pobijane odluke). Što se tiče sporazuma Ranbaxy, Lundbeck je tijekom pregovora o tom sporazumu naveo da će isti biti skup i problematičan, osobito iz perspektive prava tržišnog natjecanja (vidjeti uvodnu izjavu 188. pobijane odluke).

777    Ti čimbenici pokazuju da su stranke u vrijeme sklapanja spornih sporazuma razumno mogle predvidjeti da su ograničenja tržišnog natjecanja iz tih sporazuma bila protivna članku 101. stavku 1. UFEU‑a. 

778    Posljedično, tužitelji pogrešno tvrde da je Komisija u predmetnom slučaju povrijedila načelo pravne sigurnosti i načelo da kazne moraju imati valjanu pravnu osnovu.

779    Stoga, prvi dio se mora odbiti.

B –  Drugi dio

780    Po mišljenju tužitelja, iz presude AstraZeneca/Komisija, točka 755. supra (EU:T:2010:266), proizlazi da izricanje novčanih kazni u predmetu koji se odnosi na nova pitanja nije opravdano ako, s jedne strane, ne postoji ranija sudska praksa u kojoj se razmatrala dotična vrsta postupanja i, s druge strane, ako to postupanje nije izrazito protutržišno, tako da dotični poduzetnik nije mogao očekivati da će biti nezakonito. Tužitelji tvrde da se u uvodnoj izjavi 1300. pobijane odluke priznaje da je prvi uvjet ispunjen u predmetnom slučaju, dok, što se tiče drugog uvjeta, sporni sporazumi ne predstavljaju zloporabu, kao što je bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda AstraZeneca/Komisija, točka 755. supra (EU:T:2010:266). Osim toga, poduzetnici koji nisu u vladajućem položaju, poput Lundbecka, nemaju nikakvu posebnu odgovornost. Stoga, Komisija u istrazi na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a ne može koristiti standarde utvrđene u predmetu koji se odnosio na zloporabu vladajućeg položaja.

781    Komisija osporava te argumente.

782    U tom se pogledu mora navesti, kako je Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 1300. pobijane odluke, da je Sud u presudi AstraZeneca/Komisija, točka 162. supra (EU:C:2012:770), zaključio, kao odgovor na sličan argument koji je tužitelj iznio u tom predmetu, da je „[AstraZeneca], iako Komisija i sudovi Europske unije nisu još imali priliku odlučivati o postupanju poput onog koji je obilježavao odnosne zloporabe, bila svjesna izrazite protutržišne naravi svojeg postupanja te je trebala očekivati da će biti protivno pravilima Unije o tržišnom natjecanju”. Stoga, tužitelji na temelju te presude pogrešno zaključuju da Komisija ne može izreći novčanu kaznu ako u ranijoj sudskoj praksi sudova Europske unije ne postoje slični presedani (točke 438. i 774. ove presude).

783    Nadalje, kao i u predmetu u kojem je donesena presuda AstraZeneca, točka 755. supra (EU:T:2010:266), postupanje tužitelja u predmetnom slučaju očito nije predstavljalo uobičajeno tržišno natjecanje, jer mu je cilj bio isključiti potencijalne konkurente s tržišta putem značajnih obrnutih plaćanja. Činjenica da određeni sporazumi o nagodbi u vezi patenata mogu biti zakoniti i da ne povređuju odredbe Ugovora o tržišnom natjecanju ne mijenja činjenicu da su sporni sporazumi koje su tužitelji sklopili u predmetnom slučaju bili protutržišni, iz razloga koje je Komisija navela u pobijanoj odluci (vidjeti točku 354. ove presude i uvodne izjave 661. i 662. pobijane odluke).

784    Naposljetku, iako je točno da poduzetnici u vladajućem položaju imaju, u skladu s člankom 102. UFEU‑a, posebnu odgovornost da se suzdržavaju od određenih jednostranih postupanja koja ograničavaju tržišno natjecanje, kao što su ona koja su se razmatrala u presudi AstraZeneca, točka 755. supra (EU:T:2010:266), članak 101. UFEU‑a jednako se primjenjuje na sve poduzetnike, bili oni u vladajućem položaju ili ne, ako su uvjeti za njegovu primjenu ispunjeni, te se svim poduzetnicima mogu izreći novčane kazne u tom slučaju. Komisija je u predmetnom slučaju primijenila tu odredbu, a ne članak 102. UFEU‑a.

785    Stoga, drugi dio se mora odbiti, kao i deveti tužbeni razlog u cijelosti.

VI –  Deseti tužbeni razlog, kojim se navodi, podredno i prethodnom tužbenom razlogu, da su pri izračunavanju novčanih kazni počinjene očite pogreške koje se tiču prava i činjenica

786    Tužitelji tvrde da je Komisija pri izračunu novčanih kazni u pobijanoj odluci trebala, kao prvo, upotrijebiti manju stopu za težinu povrede; kao drugo, uzeti u obzir činjenicu da je navodna povreda kratko trajala; kao treće, da nije trebala izreći dodatan iznos; te, kao četvrto, da je trebala uvažiti olakotne okolnosti.

787    Komisija osporava te argumente.

788    Uvodno treba podsjetiti da je Komisija, u pogledu tužitelja, slijedila opću metodologiju opisanu u Smjernicama iz 2006., koja se temelji na vrijednosti prihoda od prodaje relevantnog proizvoda na koji se povreda izravno ili neizravno odnosi, koji su ostvareni na relevantnom zemljopisnom području unutar EGP‑a (točke 13. i 19. tih smjernica). Koristila je brojku od 10 % ili 11 %, ovisno o zemljopisnom opsegu spornih sporazuma (vidjeti točke 68. do 75. ove presude i uvodne izjave 1316. do 1358. pobijane odluke).

789    Također se mora podsjetiti da je pri određivanju iznosa novčanih kazni za povrede pravilâ tržišnog natjecanja potrebno, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, uzeti u obzir trajanje povreda te sve čimbenike koji mogu utjecati na ocjenu njihove težine, kao što je postupanje svakog pojedinog poduzetnika, uloga koju je svaki od njih imao u uspostavi usklađenih djelovanja, zaradu koju su ostvarili na temelju tih djelovanja, vrijednost dotičnih proizvoda i prijetnju koju povrede takve vrste predstavljaju (vidjeti presudu od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑272/09 P, Zb., EU:C:2011:810, t. 96. i navedenu sudsku praksu).

790    Sud je naveo da se u obzir moraju uzeti i objektivni čimbenici kao što su sadržaj i trajanje protutržišnog postupanja, broj incidenata i njihova težina, dio tržišta koji je pogođen i šteta gospodarskom javnom poretku (vidjeti presudu KME Germany i dr./Komisija, točka 789. supra, EU:C:2011:810, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

791    U tom pogledu, treba istaknuti da obveza obrazlaganja ima posebnu važnost. Komisija mora obrazložiti svoju odluku te, osobito, objasniti način na koji je odvagivala i ocjenjivala čimbenike koje je uzela u obzir. Sud mora po službenoj dužnosti utvrditi da obrazloženje postoji (u tom pogledu, vidjeti presudu KME Germany i dr./Komisija, točka 789. supra, EU:C:2011:810, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

792    Nadalje, sudac mora nadzor zakonitosti provesti na temelju dokaza koje je tužitelj podnio u prilog svojim tužbenim razlozima. Pri provedbi tog nadzora, sudac se ne može oslanjati na Komisijinu marginu prosudbe – niti u pogledu čimbenika koji su uzeti u obzir, niti u pogledu ocjene tih čimbenika – kako bi obavio detaljan nadzor prava i činjenica (presuda KME Germany i dr./Komisija, točka 789. supra, EU:C:2011:810, t. 102.).

793    Neograničena nadležnost koju sudac, u skladu s člankom 261. UFEU‑a, uživa na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2003 dopunjava taj nadzor zakonitosti. Sud Europske unije na temelju te nadležnosti može, osim provesti nadzor zakonitosti kazne, svojom ocjenom zamijeniti Komisijinu te, posljedično, poništiti, smanjiti ili povećati novčanu ili drugu kaznu koja je izrečena (u tom pogledu, vidjeti presudu KME Germany i dr./Komisija, točka 789. supra, EU:C:2011:810, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

794    Međutim, mora se istaknuti da Sud Europske unije neograničenu nadležnost ne izvršava po službenoj dužnosti te da je postupak pred njim kontradiktoran. Uz iznimku pitanja javne politike, kao što je nepostojanje obrazloženja pobijane odluke, koja je Sud Europske unije obvezan ocijeniti po službenoj dužnosti, tužitelj je taj koji mora iznijeti tužbene razloge protiv te odluke i podnijeti dokaze koji ih podupiru (presuda KME Germany i dr./Komisija, točka 789. supra, EU:C:2011:810, t. 104).

795    Argumenti tužitelja moraju se ocijeniti s obzirom na ta razmatranja.

A –  Prvi dio

796    Tužitelji tvrde da su stope za težinu povrede – 11 % od vrijednosti prihoda od prodaje za sporazume s Merck (GUK)-om, Alpharmom i Ranbaxyjem, te 10 % za sporazume s Arrowom – bile previsoke. Navode, kao prvo, da u pobijanoj odluci nije uzeta u obzir činjenica da su ograničenja iz spornih sporazuma, koja su barem djelomično bila obuhvaćena opsegom Lundbeckovih patenata, imala malen opseg. Lundbeckov tržišni udio iznosio je manje od 19 % u većini država EGP‑a te je zemljopisni opseg sporazumâ trebao biti ograničen na države EGP‑a u kojima su proizvođači generičkih lijekova imali realne šanse za ulazak na tržište.

797    Kao drugo, u pobijanoj odluci nije uzeta u obzir činjenica da sporni sporazumi nisu bili tajni te da su sadržavali standardne odredbe za takve vrste sporazuma, zbog čega je stopa za težinu povrede, u skladu s Komisijinom praksom prilikom donošenja odluka, trebala biti niža. Kao treće, sporni sporazumi nisu koluzivni po naravi što se, uostalom, i priznaje u pobijanoj odluci. Komisija u prošlosti za takve vrste nekoluzivnih sporazuma ili nije izricala novčane kazne, ili je izricala vrlo niske novčane kazne ili je stopu za težinu povrede određivala u najmanjoj mogućoj visini. Stoga, u pobijanoj odluci je pogrešno zaključeno da sporni sporazumi predstavljaju ozbiljne povrede članka 101. UFEU‑a. Naime, načelo proporcionalnosti zahtijeva da visina stope za težinu povrede bude najmanja moguća u predmetnom slučaju.

798    Komisija osporava te argumente.

799    U tom se pogledu mora istaknuti da, u skladu s točkom 21. Smjernica iz 2006., udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir prilikom određivanja osnovnog iznosa novčane kazne može iznositi najviše 30 %. U točki 22. tih smjernica navedeno je da Komisija, pri odlučivanju treba li udio vrijednosti prihoda od prodaje, koji se u danom slučaju treba razmotriti, biti na donjem ili na gornjem dijelu tog raspona, uzima u obzir niz čimbenika kao što je narav povreda, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne.

800    Kao prvo, mora se istaknuti da je Komisija povrede u predmetnom slučaju pravilno klasificirala kao „ozbiljne”, zato što su se odnosile na ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, koja su imala oblik plaćanja konkurentima kako ne bi ulazili na tržište tijekom određenog razdoblja, a čiji je štetni učinak na tržišno natjecanje dostatno dokazan (uvodna izjava 1331. pobijane odluke).

801    Činjenica da su neka od ograničenja iz spornih sporazuma bila obuhvaćena opsegom Lundbeckovih patenata (kako je definiran u točkama 335. i 569. ove presude) ne može dovesti u pitanje taj zaključak jer je to bio samo jedan od mnoštva čimbenika koje je Komisija uzela u obzir kako bi utvrdila postojanje ograničenja s obzirom na cilj u predmetnom slučaju (točka 354. ove presude). Stoga, nije relevantno da su ti sporazumi sadržavali i ograničenja obuhvaćena opsegom Lundbeckovih patenata, s obzirom na to da presudan čimbenik, kako je Komisija ispravno istaknula u pobijanoj odluci, predstavlja činjenica da je u vrijeme sklapanja spornih sporazuma postojala nesigurnost u vezi toga jesu li proizvodi koje su proizvođači generičkih lijekova namjeravali prodavati povređivali Lundbeckove patente, da se njihova valjanost mogla osporiti pred sudom te da su tužitelji zahvaljujući značajnim obrnutim plaćanjima stekli sigurnost da proizvođači generičkih lijekova neće ući na tržište tijekom trajanja spornih sporazuma (točke 363. i 429. ove presude). U svakom slučaju, Komisija je ispravno zaključila da su sporni sporazumi, u velikoj većini slučajeva, sadržavali ograničenja koja su premašivala opseg Lundbeckovih patenata (vidjeti šesti tužbeni razlog).

802    Kao drugo, Komisija nije pogriješila zauzevši stajalište da je Lundbeck na zemljopisnim područjima koja su bila pogođena spornim sporazumima držao veoma velik udio tržišta proizvoda na koji su se predmetne povrede odnosile. Doista, iz pobijane odluke proizlazi, barem posredno, da je Lundbeck u vrijeme sklapanja spornih sporazuma imao monopol u pogledu citaloprama, jer su njegovi izvorni patenti u vezi AFS‑a citaloprama tek bili istekli te nijedan poduzetnik još nije bio ušao na tržište s generičkim proizvodima. Nadalje, čak i da je relevantno tržište bilo veće i da je uključivalo sve antidepresive, Komisija je u uvodnoj izjavi 215. pobijane odluke istaknula da je Lundbeck držao znatan udio tog tržišta u većini država EGP‑a.

803    Kao treće, Komisija je ispravno zaključila da su predmetne povrede imale velik zemljopisni opseg, jer su, uz iznimku povrede s Arrowom, obuhvaćale čitavo područje EGP‑a.

804    Nasuprot onomu što tužitelji tvrde u tom pogledu, Komisija nije bila obvezna osnovni iznos novčane kazne smanjiti kako bi u obzir uzela samo vrijednost prihoda od prodaje u zemljama u kojima su proizvođači generičkih lijekova bili u kasnim fazama svojih priprema za ulazak na tržište. Budući da se radilo o povredama s obzirom na cilj te da je zemljopisni opseg spornih sporazuma (uz iznimku sporazuma sklopljenih s Arrowom) obuhvaćao čitav EGP, Komisija je imala pravo taj opseg uzeti u obzir, bez da provodi detaljnu ocjenu mogućnosti proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržišta pojedinih država EGP‑a. Stranke spornih sporazuma su te koje su odredile njihov zemljopisni opseg, te time i opseg predmetnih povreda, jer su odlučile da će obuhvaćati čitavo područje EGP‑a (uz iznimku povrede s Arrowom).

805    Također, Komisija nije pogriješila uzevši u obzir činjenicu da su svi sporni sporazumi provedeni, što tužitelji ne osporavaju, s obzirom na to da proizvođači generičkih lijekova nisu ušli na tržište tijekom njihovog trajanja, uz iznimku Merck (GUK)-a prije drugog produljenja sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu (točke 28., 131. i 399. ove presude).

806    Stoga, s obzirom na sve navedene okolnosti, mora se zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava time što je odredila da se za izračunavanje osnovnog iznosa Lundbeckove novčane kazne treba uzeti u obzir 11 % ili 10 % od vrijednosti prihoda od prodaje, ovisno o tome je li zemljopisni opseg povreda iz sporazumâ obuhvaćao čitav EGP ili ne. Osim toga, s obzirom na prethodno navedeno, takve stope za težinu povrede, koje su na donjem dijelu raspona predviđenog u točki 21. smjernica iz 2006., ne mogu se smatrati neproporcionalnima.

807    Tužitelj također neopravdano tvrdi da je Komisija prilikom izračunavanja novčane kazne trebala odrediti nižu stopu za težinu povrede zbog činjenice da sporni sporazumi nisu bili tajni.

808    U točki 23. Smjernica iz 2006. predviđeno je da su „[h]orizontalni sporazumi o određivanju cijena, podjeli tržišta te ograničenju proizvodnje, koji su obično tajni, po svojoj [...] naravi među najtežim oblicima ograničavanja tržišnog natjecanja”, da se „[s]a stajališta politike tržišnog natjecanja, njih [...] kažnjava visokim novčanim kaznama” te da je „[s]toga [...] udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir u takvim slučajevima povreda u pravilu u gornjem dijelu tog raspona”.

809    Dovoljno je istaknuti da, iako sporni sporazumi nisu bili tajni, udio vrijednosti prihoda od prodaje od 10 %, odnosno 11 %, koji je Komisija uzela u obzir pri izračunavanju osnovnog iznosa novčane kazne u predmetnom slučaju, nije bio u gornjem dijelu raspona predviđenog u točki 21. Smjernica iz 2006., koji je mogao iznositi do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje.

810    Osim toga, iako je Komisija u nekim slučajevima, zbog različitih razloga, smatrala da nije bilo potrebno izreći novčanu kaznu ili je u obzir uzela udio vrijednosti prihoda od prodaje iz donjeg dijela raspona s obzirom na težinu povrede, valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, ranije Komisijine prakse pri donošenju odluka ne mogu same po sebi predstavljati pravni okvir za izricanje novčanih kazni u predmetima koji se odnose na tržišno natjecanje, jer je taj okvir određen isključivo u Uredbi br. 1/2003 i Smjernicama iz 2006. Posljedično, odluke u drugim predmetima mogu poslužiti samo kao smjernice pri ocjeni radi li se o nejednakom postupanju, iz razloga što činjenično stanje iz tih predmeta, u pogledu, primjerice, odnosnih tržišta, proizvoda, poduzetnika ili razdoblja, vjerojatno nije jednako (u tom pogledu, vidjeti presudu E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, točka 98. supra, EU:T:2012:332, t. 260. do 262. i navedenu sudsku praksu). Činjenično stanje iz ranijih predmeta na koje se tužitelji pozivaju, u pogledu, primjerice, odnosnih tržišta, proizvoda, država, poduzetnika ili razdoblja, nije usporedivo s činjeničnim stanjem iz predmetnog slučaja, što znači da te odluke, u skladu s gore navedenom sudskom praksom, nisu relevantne iz perspektive poštivanja načela jednakog postupanja.

811    Naposljetku, tužitelji pogrešno navode da je u predmetnom slučaju povrijeđeno načelo proporcionalnosti. U predmetnom kontekstu, to načelo zahtijeva samo da Komisija novčanu kaznu odredi proporcionalno čimbenicima koji su uzeti u obzir u ocjeni težine povrede te da te čimbenike primijeni na dosljedan i objektivno opravdan način (vidjeti presudu od 27. rujna 2006., Jungbunzlauer/Komisija, T‑43/02, Zb., EU:T:2006:270, t. 228. i navedenu sudsku praksu). Iz uvodnih izjava 1330. do 1333. pobijane odluke jasno proizlazi da je Komisija načela navedena u točki 22. Smjernica iz 2006. u predmetnom slučaju primijenila na dosljedan i objektivno opravdan način.

812    Stoga se prvi dio mora odbiti.

B –  Drugi dio

813    Tužitelji tvrde da je Komisija u pobijanoj odluci, u uvodnoj izjavi 1335., pogriješila time što je odbila prihvatiti da su povrede bile kraćeg trajanja. Trajanje se trebalo ograničiti na razdoblje tijekom kojeg su proizvođači generičkih lijekova doista bili spremni ući na tržište, što znači da su morali imati barem jedan MA u relevantnim državama. U Austriji, primjerice, patent za AFS nije istekao do travnja 2003. te, stoga, povrede koje su počinjene s GUK‑om, Alpharmom i Ranbaxyjem nisu mogle tržišno natjecanje u Austriji ograničavati prije tog datuma. Taj je pristup sličan onom koji je Komisija zauzela u Odluci C(2009) 5355 final od 8. srpnja 2009. o postupku na temelju članka [101. UFEU‑a] (predmet COMP/39.401 – E.ON/GDF) (sažetak objavljen u SL 2009., C 248, str. 5.; u daljnjem tekstu: odluka E.ON/GDF), u kojoj je pri izračunavanju iznosa novčane kazne u obzir uzela samo razdoblje nakon 1998.

814    Komisija osporava te argumente.

815    U tom se pogledu mora istaknuti, kako Komisija navodi, da se takvim argumentom zapravo negira razlika između stvarnog i potencijalnog tržišnog natjecanja i činjenica da članak 101. UFEU‑a štiti i potonje (točka 99. ove presude). Komisija je dostatno dokazala, u pogledu svih proizvođača generičkih lijekova, da su imali stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište i da su, stoga, bili Lundbeckovi potencijalni konkurenti u vrijeme sklapanja spornih sporazuma (vidjeti prvi tužbeni razlog).

816    Predmet u kojem je donesena presuda E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, točka 98. supra (EU:T:2012:332), nije od pomoći tužiteljima jer u tom predmetu, kako tužitelji priznaju, nikakvo tržišno natjecanje nije bilo moguće tijekom jednog dijela razdoblja povrede, čak i da protutržišni sporazum nije bio sklopljen, iz razloga što je tržišno natjecanje bilo nezakonito zaštićeno na temelju nacionalnog zakonodavstva koje se primjenjivalo tijekom tog razdoblja te je, de facto, stvaralo monopol. Iz tog je razloga Opći sud djelomično poništio Komisijinu odluku, s obzirom na to da postojanje ograničenja tržišnog natjecanja na njemačkom tržištu plina nije bilo dostatno dokazano u pogledu tog razdoblja (presuda E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, točka 98. supra, EU:T:2012:332, t. 105. i 155.). Nasuprot tomu, Komisija je u pobijanoj odluci dostatno pravno dokazala da su sporni sporazumi ograničavali tržišno natjecanje tijekom čitavog svojeg trajanja. Tužitelji nisu uspjeli dokazati da bi tržišno natjecanje – čak i potencijalno – između njih i proizvođačâ generičkih lijekova bilo nemoguće ili nepostojeće bez spornih sporazuma, niti da ti sporazumi nisu ograničavali tržišno natjecanje.

817    Stoga, drugi dio se mora odbiti.

C –  Treći dio

818    Tužitelji tvrde da im se nije trebao izreći dodatan iznos novčane kazne, čak ni za sporazume koje su sklopili s Arrowom (vidjeti točku 73. ove presude), iz razloga što navodne povrede ne odgovaraju nijednom od primjera na koje je, sukladno Smjernicama iz 2006., preporučljivo primijeniti dodatan iznos (ti primjeri su „horizontalni sporazumi o određivanju cijena, podjeli tržišta te ograničenju proizvodnje”) te što nije potreban povećan odvraćajući učinak kada se radi povredama koje su počele prije više od deset godina te koje nisu ponovljene.

819    Komisija osporava te argumente.

820    Kao prvo, mora se istaknuti da je u točki 25. Smjernica iz 2006., u kojoj se predviđa uključivanje dodatnog iznosa u osnovni iznos novčane kazne, navedeno sljedeće:

„[B]ez obzira na trajanje sudjelovanja poduzetnika u povredi, Komisija u osnovni iznos uključuje iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prihoda od prodaje […] kako bi odvratila poduzetnike od samog sklapanja horizontalnih sporazuma o određivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje. Takav dodatni iznos Komisija može primijeniti i u slučaju drugih povreda. U svrhu odlučivanja o udjelu vrijednosti prihoda prodaje koji se treba razmotriti u pojedinom slučaju, Komisija uzima u obzir niz čimbenika, a posebno one spomenute u točki 22. [odnosno, narav povrede, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povrede te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne].”

821    Tužitelji tvrde, u biti, da Komisija nije smjela taj dodatni iznos uključiti u novčanu kaznu koju im je izrekla, s ciljem odvraćanja, iz razloga što navodne povrede nisu odgovarale nijednom od primjera na koje je, sukladno Smjernicama iz 2006., preporučljivo primijeniti dodatan iznos te što povrede, koje su počele prije više od deset godina, nisu ponovljene.

822    Međutim, mora se istaknuti da je Komisija, u okviru svoje zadaće nadzora koju joj u području prava tržišnog natjecanja dodjeljuje pravo Unije, dužna istraživati i kažnjavati pojedinačne povrede, kao i ostvarivati opću politiku koja je namijenjena primjeni, u pitanjima tržišnog natjecanja, načela predviđenih Ugovorom te usmjeravati ponašanje poduzetnikâ s obzirom na ta načela. Iz toga proizlazi da Komisija mora osigurati da novčane kazne imaju odvraćajući učinak (u tom pogledu, vidjeti presudu od 17. prosinca 2014., Pilkington Group i dr./Komisija, T‑72/09, EU:T:2014:1094, t. 302. i navedenu sudsku praksu).

823    U skladu s tim, svrha odvraćajućeg učinka novčane kazne nije samo da se dotični poduzetnik odvrati od ponavljanja povrede. Komisija je ovlaštena novčane kazne odrediti u visini koja osigurava opći odvraćajući učinak, osobito ako su povrede određene vrste još uvijek relativno česte ili se smatraju ozbiljnima (vidjeti presudu Pilkington Group i dr./Komisija, točka 822. supra, EU:T:2014:1094, t. 303. i navedenu sudsku praksu).

824    Nadalje, kako Komisija navodi, sporni sporazumi iz predmetnog slučaja bili su iznimno bliski sporazumima o podjeli tržišta ili ograničenju proizvodnje, koji se izričito spominju u točki 25. Smjernica iz 2006. (točka 820. ove presude). U svakom slučaju, ta točka navedenih smjernica ovlašćuje Komisiju, u skladu sa sudskom praksom, da dodatni iznos primijeni kako bi osigurala da novčana kazna ima odvraćajući učinak i u pogledu drugih vrsta povreda.

825    Stoga se mora zaključiti da Komisija nije prekoračila svoje diskrecijske ovlasti pri izricanju novčanih kazni, niti je povrijedila Smjernice iz 2006., time što je u pogledu prve povrede počinjene s Arrowom primijenila dodatni iznos od 10 % vrijednosti prihoda od prodaje kako bi osigurala da novčana kazna izrečena tužiteljima ima dostatan odvraćajući učinak (uvodna izjava 1340. pobijane odluke).

826    U skladu s tim, i treći dio se mora odbiti.

D –  Četvrti dio

827    Tužitelji tvrde, kao prvo, da je Komisija pogriješila time što u korist Lundbecka nije kao olakotnu uvažila okolnost da je imao opravdanu sumnju u vezi toga je li ograničavajuće postupanje zaista predstavljalo povredu. Argument iz pobijane odluke da olakotna okolnost koja se temelji na opravdanoj sumnji u vezi postojanja povrede nije navedena u Smjernicama iz 2006. (uvodna izjava 1343. pobijane odluke) nije valjan razlog da se ta okolnost ne primijeni, iz razloga što i te smjernice i Opći sud ističu da popis olakotnih okolnosti nije iscrpan. Osim toga, tužitelji tvrde da iz korespondencije između KFST‑a i Komisije jasno proizlazi da, po mišljenju Komisije, pravni standard nije bio jasan u to vrijeme te stoga nije mogao biti jasan ni Lundbecku.

828    Kao drugo, tužitelji tvrde da je neopravdano zanemarena olakotna okolnost da su navodne povrede počinjene zbog nepažnje, s obzirom na to da su sporne sporazume sklopili u dobroj vjeri kako bi spriječili da proizvođači generičkih lijekova povrede njihove patente, da su opseg tih sporazuma ograničili samo na proizvode koji su povređivali te patente te da nisu pokušavali držati te ugovore u tajnosti, što bi bili učinili da su namjeravali povrijediti pravo Europske unije o tržišnom natjecanju.

829    Komisija osporava te argumente.

830    Kao prvo, mora se istaknuti, kako tužitelji navode, da Komisija ne može postojanje opravdane sumnje u pogledu postojanja povrede automatski odbiti primijeniti kao olakotnu okolnost na temelju činjenice da ta okolnost u Smjernicama iz 2006. nije izričito navedena kao olakotna. U sudskoj praksi je u tom pogledu predviđeno da Komisija, ako Smjernice ne sadrže izričit popis olakotnih okolnosti koje se mogu uzeti u obzir, ima određenu diskreciju u općoj procjeni iznosa za koji će eventualno smanjiti novčanu kaznu s obzirom na olakotne okolnosti (u tom pogledu, vidjeti presudu od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, točka 380. supra, EU:T:2004:220, t. 326. i navedenu sudsku praksu).

831    Međutim, činjenica da odluka Komisije predstavlja prvu primjenu pravila tržišnog natjecanja na određeni gospodarski sektor ne može se smatrati olakotnim čimbenikom ako je počinitelj znao ili morao biti svjestan da će njegovo postupanje rezultirati ograničenjem tržišnog natjecanja i da će biti problematično iz perspektive prava tržišnog natjecanja (u tom pogledu, vidjeti presudu od 8. ožujka 2011., World Wide Tobacco España/Komisija, T‑37/05, EU:T:2011:76, t. 160.).

832    U predmetnom slučaju, tužitelji su morali biti svjesni da su sporni sporazumi mogli povrijediti članak 101. UFEU‑a. Ti su sporazumi bili namijenjeni isključivanju potencijalnih konkurenata s tržišta tijekom njihovog trajanja, u zamjenu za plaćanje, što spada u ozbiljne povrede izričito navedene u članku 101. stavku 1. UFEU‑a. 

833    Nadalje, iz pobijane odluke jasno proizlazi da je Lundbeck bio svjestan potencijalno povređujuće naravi tih sporazuma (vidjeti točku 776. ove presude).

834    Osim toga, što se tiče KFST‑ovih medijskih objava na koje se tužitelji pozivaju, mora se istaknuti da poduzetnik koji je povrijedio članak 101. UFEU‑a ne može izbjeći novčanu kaznu ako je zakonitost svojeg postupanja pogrešno procijenio zbog pravnih savjeta odvjetnika ili odredbi odluke nacionalnog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja (vidjeti presudu Schenker & Co. i dr., točka 748. supra, EU:C:2013:404, t. 43.). Nadalje, te medijske objave nisu dovodile u pitanje primjenu članka 101. UFEU‑a na sporne sporazume, nego su, dapače, navodile da sporni sporazumi mogu utjecati na tržišno natjecanje ako se utvrdi da je Lundbeck platio konkurentima da ne ulaze na tržište.

835    U svakom slučaju, čak i da je u vrijeme sklapanja spornih sporazuma mogla postojati opravdana sumnja u pogledu čimbenika koji se moraju uzeti u obzir prilikom utvrđivanja postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u predmetnom slučaju, u okolnostima gdje su tužitelji bili nositelji patenata za postupak koji su mogli spriječiti ulazak proizvođačâ generičkih lijekova na tržište, svejedno ostaje činjenica da u to vrijeme nije moglo biti sumnje da sporazumi poput spornih, kojima se predviđaju plaćanja potencijalnim konkurentima kako tijekom određenog razdoblja ne bi ulazili na tržište, nisu mogli biti sukladni članku 101. stavku 1. UFEU‑a, jer nisu ni na koji način olakšavali ulazak generičkih proizvoda na tržište, čak ni nakon što su istekli, niti su rješavali pozadinski patentni spor između stranaka (točke 475. i 497. ove presude).

836    Nadalje, kako je utvrđeno u okviru analize šestog tužbenog razloga, sporni sporazumi, uz iznimku sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, predviđali su ograničenja koja su premašivala opseg Lundbeckovih patenata, što znači da ti sporazumi, čak i da je kriterij opsega patenta bio relevantan pravni kriterij za ocjenu njihove zakonitosti s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a, ne bi zadovoljili taj kriterij te bi, stoga, predstavljali ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu te odredbe. Što se tiče sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, mora se istaknuti da je on, zajedno sa sporazumom GUK za EGP, dio jedinstvene i trajne povrede koju su Lundbeck i Merck (GUK) počinili. Kako je gore navedeno, Komisija je dostatno dokazala da je sporazum GUK za EGP sadržavao ograničenja koja su premašivala opseg Lundbeckovih patenata.

837    Kao drugo, tužitelji tvrde da su povrede u predmetnom slučaju počinjene zbog nepažnje, što također predstavlja olakotnu okolnost na temelju koje novčanu kaznu treba smanjiti.

838    U točki 29. Smjernica iz 2006. predviđeno je da se osnovni iznos novčane kazne može sniziti ako Komisija utvrdi postojanje olakotnih okolnosti, primjerice, u slučaju da dotični poduzetnik dokaže da je povreda nastupila nepažnjom.

839    Međutim, mora se istaknuti da su sporni sporazumi u predmetnom slučaju namjerno sklopljeni te da su bili dio ciljane strategije da se spriječi potencijalno trenutan ulazak generičkih proizvoda na tržište (točke 126. i 528. ove presude).

840    Argument tužitelja ponovno se temelji na pretpostavci da su sporni sporazumi sprečavali ulazak na tržište samo onih generičkih proizvoda koji su potencijalno povređivali njihove patente. Kako je dokazano u okviru analize šestog tužbenog razloga, to nije točno. U svakom slučaju, postojala je nesigurnost u pogledu valjanosti Lundbeckovih patenata te u pogledu toga jesu li ih povređivali proizvodi koje su proizvođači generičkih lijekova namjeravali prodavati u vrijeme sklapanja spornih sporazuma (vidjeti drugi tužbeni razlog), nesigurnost koja je uklonjena tim sporazumima. Tužitelji su stoga pogrešno tvrdili da su povrede u predmetnom slučaju nastale zbog nepažnje te da im je Komisija trebala uvažiti tu olakotnu okolnost.

841    Nadalje, čak i da su povrede u predmetnom slučaju nastale zbog nepažnje, Komisija nije bila obvezna smanjiti novčanu kaznu koju je izrekla tužiteljima. Kako potvrđuje tekst točke 29. Smjernica iz 2006., Komisija, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, uživa diskreciju u tom pogledu. U skladu s tim, iako Komisija u konkretnom slučaju svakako može uzeti u obzir okolnosti navedene u tim smjernicama, nije obvezna automatski, bez provedbe cjelokupne analize, dodatno smanjiti novčanu kaznu na temelju činjenice da je poduzetnik iznio dokaze koji mogu ukazivati na postojanje neke od tih okolnosti. Prikladnost bilo kojeg smanjenja novčane kazne zbog olakotnih okolnosti mora se sveobuhvatno ocijeniti na temelju svih relevantnih okolnosti (u tom pogledu, vidjeti presudu od 5. prosinca 2013., Caffaro/Komisija, C‑447/11 P, EU:C:2013:797, t. 103.).

842    S obzirom na sve okolnosti predmeta te, osobito, na činjenicu da je Komisija u odluci da za 10 % smanji osnovni iznos novčane kazne izrečene tužiteljima u obzir uzela trajanje postupka, Opći sud zaključuje, vršeći svoju neograničenu nadležnost koja mu je, u skladu s člankom 261. UFEU‑a, dodijeljena člankom 31. Uredbe br. 1/2003 (točka 793. ove presude), da u predmetnom slučaju nije potrebno uvažiti olakotne okolnosti te da se novčana kazna koja je pobijanom odlukom izrečena tužiteljima mora potvrditi.

843    Što se tiče, konkretno, sporazuma GUK za Ujedinjenu Kraljevinu, mora se naglasiti da se prigovor u vezi činjenice da Komisija u pobijanoj odluci nije dostatno dokazala da je taj sporazum sadržavao ograničenja koja su premašivala opseg Lundbeckovih patenata, iako je u analizi šestog tužbenog razloga to potvrđeno, smatrao bespredmetnim, iz razloga navedenih u točkama 539. i 570. do 577. ove presude. Stoga, nema potrebe da Opći sud smanji iznos novčane kazne koja je u pogledu tog sporazuma izrečena tužiteljima.

844    U skladu s tim, četvrti dio mora se odbiti, kao i deseti tužbeni razlog u cijelosti.

845    Budući da nijedan od tužbenih razloga koje tužitelji ističu u prilog svojoj tužbi za poništenje nije osnovan ili valjan, te da analiza argumenata koje su iznijeli u prilog svojem zahtjevu za smanjenje iznosa novčane kazne nije otkrila nikakve neprikladne elemente u Komisijinom izračunu iznosa te novčane kazne, tužba se mora u cijelosti odbiti.

 Troškovi

846    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, moraju snositi troškove, u skladu sa zahtjevom Komisije.

847    U skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika i zahtjevom Komisije, intervenijent mora snositi troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

odlučuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      H. Lundbecku A/S i Lundbecku Ltd nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova Europske komisije.

3.      Europskoj federaciji farmaceutske industrije i njezinih udruga (EFPIA) nalaže se snošenje vlastiti troškova.

Berardis Czúcz Popescu

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 8. rujna 2016.

Potpisi

Sadržaj

Sažetak činjeničnog stanja i pozadina spora

I –  Trgovačka društva na koja se odnosi ovaj predmet

II –  Relevantni proizvod i primjenjivi patenti

III –  Sporni sporazumi

A –  Sporazumi s Merck (GUK)-om

B –  Sporazumi s Arrowom

C –  Sporazum s Alpharmom

D –  Sporazum Ranbaxy

IV –  Mjere koje je Komisija poduzela u farmaceutskom sektoru i upravni postupak

V –  Pobijana odluka

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

I –  Prvi tužbeni razlog, kojim se navode pogreške koje se tiču prava i pogreške u ocjeni u smislu da je u pobijanoj odluci zaključeno da su proizvođači generičkih lijekova i Lundbeck bili barem potencijalni konkurenti u vrijeme sklapanja spornih sporazuma

A –  Analiza iz pobijane odluke u vezi potencijalnog tržišnog natjecanja

B –  Primjenjiva načela i sudska praksa

1.  Pojam potencijalnog tržišnog natjecanja

2.  Teret dokazivanja

3.  Opseg ocjene koju Opći sud provodi

C –  Prvi dio, u kojem se navodi da puštanje u prodaju lijekova koji povređuju prava intelektualnog vlasništva trećih strana nije izraz potencijalnog tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a

D –  Drugi dio, u kojem se navodi da se Komisija u zaključku da su proizvođači generičkih lijekova bili Lundbeckovi stvarni ili potencijalni konkurenti oslanjala na subjektivne ocjene

E –  Treći dio, u kojem se navodi da osporavanje patenta ne predstavlja stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na tržište

F –  Četvrti dio, u kojem se navodi da izostanak MA‑a znači da stvarno ili potencijalno tržišno natjecanje ne postoji

G –  Peti dio, u kojem se navodi da proizvođači generičkih lijekova tijekom trajanja spornih sporazuma nisu mogli koristiti druge postupke i/ili druge proizvođače AFS‑ova

H –  Šesti dio, u kojem se navodi da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije postojalo potencijalno tržšno natjecanje između Lundbecka i Merck (GUK)-a

1.  Situacija u Ujedinjenoj Kraljevini

2.  Situacija u EGP‑u

I –  Sedmi dio, u kojem se navodi da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije postojalo potencijalno tržišno natjecanje između Lundbecka i Arrowa

1.  Situacija u Ujedinjenoj Kraljevini

2.  Situacija u Danskoj

J –  Osmi dio, u kojem se navodi da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije postojalo potencijalno tržišno natjecanje između Lundbecka i Alpharme

K –  Deveti dio, u kojem se navodi da u vrijeme sklapanja spornih sporazuma nije postojalo potencijalno tržišno natjecanje između Lundbecka i Ranbaxyja

II –  Drugi, treći, četvrti, peti i šesti tužbeni razlog, kojima se navodi, u biti, povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a

A –  Analiza iz pobijane odluke u vezi postojanja ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj”

B –  Primjenjiva načela i sudska praksa

C –  Drugi tužbeni razlog, kojim se navodi da je u ocjeni uloge prijenosa vrijednosti predviđenih spornim sporazumima počinjena očita pogreška koja se tiče prava i činjenica te povreda obveze obrazlaganja

1.  Prvi dio

2.  Drugi dio

3.  Treći dio

D –  Treći tužbeni razlog, kojim se navodi da je u primjeni načela povezanih s pojmom ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj počinjena očita pogreška koja se tiče prava

1.  Prvi dio

2.  Drugi dio

3.  Treći dio

4.  Četvrti dio

E –  Četvrti tužbeni razlog, kojim se navodi pogreška koja se tiče prava i povreda obveze obrazloganja iz razloga što je kriterij „opsega patenta” odbijen kao ključan standard u ocjeni sporazumâ o nagodbi s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a

1.  Prvi dio

2.  Drugi dio

F –  Peti tužbeni razlog, kojim se navodi da je zaključkom da su Lundbeckove radnje predstavljale opću strategiju usmjerenu sprečavanju ulaska generičkih proizvoda na tržište, koja je relevantna za ocjenu spornih sporazuma s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a, počinjena očita pogreška u ocjeni činjenica, povreda obveze dužne pažnje i povreda obveze obrazlaganja

G –  Šesti tužbeni razlog, kojim se navodi da je u pobijanoj odluci počinjena očita pogreška u ocjeni činjenica zaključkom da su sporni sporazumi sadržavali ograničenja koja su premašivala ograničenja svojstvena izvršavanju prava koja su proizlazila iz Lundbeckovih patenata

1.  Sporazum GUK za Ujedinjenu Kraljevinu

2.  Sporazum GUK za EGP

3.  Sporazum Arrow za Ujedinjenu Kraljevinu

4.  Sporazum Arrow za Dansku

5.  Sporazum Alpharma

6.  Sporazum Ranbaxy

III –  Sedmi tužbeni razlog, kojim se navodi očita pogreška u ocjeni iz razloga što pozitivni aspekti spornih sporazuma nisu pravilno razmotreni

IV –  Osmi tužbeni razlog, kojim se navodi povreda pravâ obrane

A –  Prvi dio

B –  Drugi dio

V –  Deveti tužbeni razlog, kojim se navodi, podredno, da je izricanje novčanih kazni Lundbecku predstavljalo očitu pogrešku koja se tiče prava

A –  Prvi dio

B –  Drugi dio

VI –  Deseti tužbeni razlog, kojim se navodi, podredno i prethodnom tužbenom razlogu, da su pri izračunavanju novčanih kazni počinjene očite pogreške koje se tiču prava i činjenica

A –  Prvi dio

B –  Drugi dio

C –  Treći dio

D –  Četvrti dio

Troškovi

* Izvorni jezik: engleski