MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ANTHONYJA COLLINSA
od 5. svibnja 2022.(1)
Predmet C‑646/20
Senatsverwaltung für Inneres und Sport, Standesamtsaufsicht
protiv
TB,
uz sudjelovanje:
Standesamt Mitte von Berlin,
RD
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Mjere povezane s obiteljskim pravom – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka – Uredba (EZ) br. 2201/2003 – Bračni sporovi i stvari povezane s roditeljskom odgovornošću – Autentične isprave i sporazumi – Prestanak bračnih veza na temelju izjave dane pred talijanskim matičarom”
I. Uvod
1. Mjere namijenjene olakšavanju automatskog priznavanja, u čitavoj Europskoj uniji, promjena u osobnom stanju nedvojbena su dobrobit za građane Unije koji ostvaruju prava slobodnog kretanja koja im Ugovori dodjeljuju. Kako zakonodavac Unije proširuje područja obuhvaćena takvim mjerama, njihovo tumačenje i primjena nailaze na aspekte propisa kojima su osobna stanja uređena u različitim državama članicama. Stoga ne treba iznenađivati činjenica da postoje stvarne razlike u mišljenjima u pogledu toga što jest odnosno nije obuhvaćeno područjem primjene dane mjere. U ovom je predmetu riječ o automatskom priznavanju, u Njemačkoj, sporazumnog razvoda provedenog u izvansudskom postupku na temelju talijanskog prava. Točnije, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) ovim zahtjevom za prethodnu odluku pita Sud obvezuje li Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000(2) države članice da priznaju, bez dodatnih formalnosti, rješenje o razvodu koje je u izvansudskom postupku utemeljenom na sporazumu između bračnih drugova donio matičar druge države članice.
II. Relevantne pravne odredbe
A. Pravo Europske unije
2. Članak 1. Uredbe br. 2201/2003 naslovljen je „Područje primjene”. Tim je člankom u točki (a) predviđeno da se ta uredba primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka.
3. Za potrebe Uredbe br. 2201/2003, u članku 2. točkama 1., 2. i 4. definirani su sljedeći izrazi:
„1. izraz ‚sud’ označava sva tijela u državama članicama nadležna u stvarima koje pripadaju u područje primjene te uredbe(3);
2. izraz ‚sudac’ označava suca ili službenika s ovlastima koje odgovaraju ovlastima suca u stvarima koje pripadaju u područje primjene te uredbe(4);
[…]
4. izraz ‚sudska odluka’ označava razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka te presudu koja se odnosi na roditeljsku odgovornost, koju izriče sud države članice, bez obzira na to kako se naziva takva sudska odluka, uključujući i rješenje, nalog ili odluku(5).
4. U skladu s člankom 21. stavkom 1. Uredbe br. 2201/2003, sudska odluka donesena u državi članici priznaje se u drugim državama članicama bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom. Članak 21. stavak 2. usto predviđa da nije potreban nikakav poseban postupak za ažuriranje registra države članice o osobnom stanju na temelju sudske odluke koja se odnosi na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka koja je donesena u drugoj državi članici, a protiv koje nije moguće korištenje nikakvog pravnog lijeka u skladu s pravom te države članice.
5. Članak 22. točka (a) Uredbe br. 2201/2003 predviđa da se sudska odluka koja se odnosi na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka ne priznaje ako je takvo priznavanje očito u suprotnosti s javnim redom u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje.
6. Naposljetku, prema članku 46. Uredbe br. 2201/2003, naslovljenom „Autentične isprave i sporazumi”, pismena koja su službeno sastavljena ili upisana u registar kao autentične isprave te koja su izvršiva u jednoj državi članici, kao i sporazumi između stranaka koji su izvršivi u državi članici u kojoj su zaključeni, priznaju se i proglašavaju izvršivima pod istim uvjetima kao i sudske odluke.
B. Njemačko pravo
7. Članak 97. stavak 1. druga rečenica Gesetza über das Verfahren in Familiensachen und in den Angelegenheiten der freiwilligen Gerichtsbarkeit od 17. prosinca 2008. (Zakon o postupku u obiteljskim stvarima i o dobrovoljnoj sudskoj nadležnosti; u daljnjem tekstu: FamFG) propisuje:
„Odredbe akata Europske unije ne dovode se u pitanje.”
8. U skladu s člankom 107. stavkom 1. FamFG‑a:
„Odluke donesene u inozemstvu kojima se brak poništava ili razvodi priznaju se samo ako je pokrajinska uprava za pravosuđe utvrdila da su ispunjeni uvjeti za priznavanje. Ako je odluku donio sud ili drugo tijelo države čiji su oba bračna druga bili državljani u vrijeme donošenja odluke, priznavanje ne ovisi o utvrđenju pokrajinske uprave za pravosuđe.”
9. Članak 3. stavak 1. Personenstandsgesetza od 19. veljače 2007. (Zakon o osobnim stanjima; u daljnjem tekstu: PStG) predviđa da matični ured, unutar područja svoje nadležnosti, vodi maticu vjenčanih. Prema članku 5. stavku 1. PStG‑a, upisi u maticu izvršavaju se i ispravljaju u skladu s njegovim odredbama. U skladu s člankom 161. stavkom 3. PStG‑a, u upisu koji se odnosi na brak navode se naknadni akti povezani s poništajem ili razvodom braka.
C. Talijansko pravo
10. Članak 12. Decreta Legge No 132 – Misure urgenti di degiurisdizionalizzazione ed altri interventi per la definizione dell’arretrato in materia di processo civile, od 12. rujna 2014. (Zakonski dekret br. 132 o hitnim mjerama za izvansudske postupke i druge intervencije namijenjene smanjenju broja neriješenih građanskih predmeta; u daljnjem tekstu: Zakonski dekret br. 132/2014)(6), koji je Leggeom No 162 od 10. studenoga 2014. (Zakon br. 162) preinačen u zakon s izmjenama propisuje:
„1. Bračni drugovi mogu sklopiti, pred gradonačelnikom kao matičarom, u skladu s člankom 1. Dekreta predsjednika republike br. 396 od 3. studenoga 2000., za općinu u kojoj jedan od njih ima prebivalište ili za općinu u kojoj je brak upisan, uz odvjetničku pomoć ili bez nje, sporazum o zakonskoj rastavi ili, u slučajevima iz članka 3. stavka 2. točke (b) prvog ulomka Zakona br. 898 od 1. prosinca 1970., sporazum o prestanku braka ili građanskih učinaka braka ili sporazum o izmjeni uvjeta rastave ili razvoda.
2. Odredbe ovog članka ne primjenjuju se ako bračni drugovi imaju maloljetnu djecu ili odraslu djecu koja su poslovno nesposobna, imaju teški invaliditet u smislu članka 3. stavka 3. Zakona br. 104 od 5. veljače 1992. ili nisu ekonomski samostalna.
3. Matičar od svake od stranaka, koje mogu, ali ne moraju koristiti odvjetničku pomoć, uzima osobnu izjavu o želji za rastavom ili prestankom građanskih učinaka braka ili za prestankom braka u skladu s uvjetima koji su dogovorile. To vrijedi i za svaku izmjenu uvjeta rastave ili razvoda. Sporazumom se ne mogu uređivati imovinski odnosi. Pismeno sa sporazumom sastavlja se i potpisuje odmah nakon uzimanja izjava opisanih u ovom stavku. U slučajevima iz stavka 1., sporazum zamjenjuje sudske naloge kojima se zaključuju postupci zakonske rastave, prestanka građanskih učinaka braka, prestanka braka i izmjene uvjeta rastave ili razvoda.
U slučaju zakonske rastave, prestanka građanskih učinaka braka ili prestanka braka na temelju sporazuma, matičar bračne drugove, nakon što od njih uzme izjave, poziva da pristupe pred njega u roku ne kraćem od 30 dana nakon uzimanja izjava kako bi potvrdili predmetni sporazum, kao i za potrebe dostave sporazumâ iz stavka 5. Ako se ne pojave pred matičarom, sporazum neće biti potvrđen.
[…]”
11. Iz članka 43. stavka 1. i članka 71. stavka 2. Decreta del Presidente della Repubblica No 445/2000 – Testo unico delle disposizioni legislative e regolamentari in materia di documentazione amministrativa (Dekret predsjednika republike br. 445/2000 – pročišćeni tekst zakona i drugih propisa o upravnim pismenima) proizlazi da se matičar mora uvjeriti da su primjenjivi pravni uvjeti ispunjeni.
12. Iz članaka 7. i 95. Decreta del Presidente della Repubblica No 396 – Regolamento per la revisione e la semplificazione dell’ordinamento dello stato civile, a norma dell’articolo 2, comma 12, della legge 15 maggio 1997, No 127 (Dekret predsjednika republike br. 396 – revizija i pojednostavljenje zakona o osobnim stanjima, u skladu s člankom 2. stavkom 12. Zakona br. 127 od 15. svibnja 1997.) proizlazi da matičar odbija provesti razvod ako primjenjivi pravni uvjeti nisu ispunjeni. Bračni drugovi to odbijanje mogu pobijati pred sudom.
13. U skladu s Circolare No° 6/15 – Articoli 6 e 12 del decreto‑legge 12 settembre 2014, N°132 – Chiarimenti applicative (Okružnica br. 6/15 – članci 6. i 12. Zakonskog dekreta br. 132 od 12. rujna 2014.), članak 12. stavak 3. treću rečenicu Zakonskog dekreta br. 132/2014 treba tumačiti na način da mu se protivi to da bračni drugovi u takvom postupku razvoda uređuju svoje međusobne imovinske odnose.
14. Iz navedenog se čini da, prema postupku uspostavljenom člankom 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014, svaki bračni drug pred matičarom osobno izjavljuje da želi razvod. Nakon što se uvjerio da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za prestanak braka, to jest da bračni drugovi nemaju maloljetnu djecu ili odraslu djecu koja su poslovno nesposobna, imaju teški invaliditet ili nisu ekonomski samostalna te da se sporazumom između bračnih drugova ne uređuju njihovi međusobni imovinski odnosi, matičar za najmanje 30 dana potvrđuje taj sporazum. Razvod koji je proveo matičar ima isti pravni učinak kao razvod koji je proveo nadležni sud.
III. Spor u glavnom postupku i zahtjev za prethodnu odluku
15. Osoba TB ima njemačko i talijansko državljanstvo. Dana 20. rujna 2013. u Berlinu je sklopila građanski brak s osobom RD, talijanskim državljaninom. Matični ured u Berlinu upisao je taj brak u maticu vjenčanih.
16. Bračni drugovi su 30. ožujka 2017. u Parmi, Italiji, pred matičarom izrazili želju da se rastave. Izjavili su da nemaju maloljetnu djecu niti odraslu djecu koja su poslovno nesposobna, koja imaju teški invaliditet ili nisu ekonomski samostalna. Dalje su naveli da nisu sklopili nikakav sporazum o uređenju svojih međusobnih imovinskih odnosa u kontekstu svoje rastave. Kasnije su potvrdili svoje izjave pred matičarom.
17. Pozivajući se na svoje izjave od 30. ožujka 2017., bračni drugovi su pred matičarom 15. veljače 2018. izjavili da žele razvod svog braka. Kasnije su potvrdili svoje izjave pred matičarom, koji je 2. srpnja 2018. izdao potvrdu o razvodu braka s učinkom od 15. veljače 2018.
18. Osoba TB potom je od matičnog ureda u Berlinu zatražila da taj razvod upiše u maticu vjenčanih. Dvojeći treba li razvod upisati u maticu vjenčanih ili ga podvrgnuti postupku priznavanja u skladu s člankom 107. FamFG‑a, matični ured u Berlinu pokrenuo je postupak pred Amtsgerichtom Berlin (Općinski sud u Berlinu, Njemačka). Amtsgericht Berlin (Općinski sud u Berlinu) presudio je 1. srpnja 2019. da je za upis razvoda u maticu vjenčanih potrebno njegovo priznanje u skladu s postupkom predviđenim u članku 107. stavku 1. FamFG‑a. Međutim, Senatsverwaltung für Justiz, Verbraucherschutz und Antidiskriminierung Berlin (Ministarstvo savezne zemlje Berlin za pravosuđe, zaštitu potrošača i borbu protiv diskriminacije, Njemačka) zauzeo je stav da bi razvod trebao biti automatski priznat. Stoga je odbio primjenu postupka iz članka 107. stavka 1. FamFG‑a(7).
19. Osoba TB podnijela je Kammergerichtu Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka) žalbu protiv rješenja Amstsgerichta Berlin (Općinski sud u Berlinu) od 1. srpnja 2019. Žalbeni je sud prihvatio njezinu žalbu i naložio matičnom uredu u Berlinu da razvod upiše u maticu vjenčanih bez potrebe za provedbom ikakvog dodatnog postupka. Senatsverwaltung für Inneres und Sport (Ministarstvo savezne zemlje Berlin za unutarnje poslove i sport, Njemačka), tijelo nadležno za nadzor matičnih ureda, podnio je Bundesgerichtshofu (Savezni vrhovni sud) žalbu protiv odluke Kammergerichta Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu). Čini se da Ministarstvo savezne zemlje Berlin za pravosuđe, zaštitu potrošača i borbu protiv diskriminacije i Ministarstvo savezne zemlje Berlin za unutarnje poslove i sport imaju različita stajališta o tom pitanju.
20. Kako bi presudio o toj žalbi, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) smatra da mora odlučiti čini li razvod, čije priznavanje traži osoba TB, sudsku odluku u smislu članaka 2. i 21. Uredbe br. 2201/2003, u kojem slučaju članak 97. FamFG‑a ne zahtijeva provedbu nikakvog dodatnog postupka priznavanja da bi se taj razvod upisalo u maticu vjenčanih.
21. Iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da njemački pravni teoretičari imaju različita mišljenja u tom pogledu. Neki smatraju da se Uredba br. 2201/2003 primjenjuje na razvod proveden u Italiji u skladu s postupkom predviđenim u članku 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014 te da matičar čini „suca” u smislu Uredbe br. 2201/2003. Podsjećaju da je cilj te uredbe olakšati uzajamno priznavanje rješenja o razvodu unutar Europske unije te da se u državama članicama sve više koriste postupci razvoda koji ne zahtijevaju sudjelovanje sudskih tijela(8). Drugi pak smatraju da sporazumni razvod pred matičarom, kao što je onaj koji je predmet ovog zahtjeva za prethodnu odluku, nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 2201/2003.
22. Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) priklanja se drugom stajalištu. Navodi da razvod koji je proveo matičar u skladu s člankom 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014 čini privatni razvod koji nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 2201/2003. U prilog tom navodu, sud koji je uputio zahtjev ističe da samo konstitutivno sudjelovanje tijela javne vlasti u razvodu može „slabijeg bračnog druga” zaštititi od štetnih posljedica razvoda, jer se samo u tom slučaju može uskratiti rješenje o razvodu. Puka formalna intervencija matičara koji nije ovlašten izmijeniti uvjete razvoda ne može pružiti takvu zaštitu. Matičarovo rješenje o razvodu stoga nije „sudska odluka” u smislu Uredbe br. 2201/2003.
23. U tim okolnostima, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak. Uputio je Sudu dva prethodna pitanja:
„1. Je li u slučaju prestanka braka na temelju članka 12. [Zakonskog dekreta br. 132/2014] riječ o sudskoj odluci o razvodu braka u smislu [Uredbe br. 2201/2003]?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje: treba li prestanak braka na temelju članka 12. [Zakonskog dekreta br. 132/2014] tretirati u skladu s odredbom o autentičnim ispravama i sporazumima iz članka 46. [Uredbe br. 2201/2003]?”
24. Njemačka, estonska, francuska i talijanska vlada te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Njemačka, francuska i poljska vlada te Komisija iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 8. veljače 2022.
IV. Ocjena
A. Prvo pitanje
25. Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u bitnome pita čini li prestanak braka u skladu sa zakonom predviđenim postupkom u kojem svaki bračni drug pred matičarom osobno izjavljuje da želi razvod, a matičar u njihovoj prisutnosti za najmanje 30 dana potvrđuje taj sporazum nakon što se uvjerio da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za prestanak braka, to jest da bračni drugovi nemaju maloljetnu djecu niti odraslu djecu koja su poslovno nesposobna, koja imaju teški invaliditet ili nisu ekonomski samostalna te da se sporazumom između bračnih drugova ne uređuju njihovi međusobni imovinski odnosi, sudsku odluku o razvodu braka u smislu Uredbe br. 2201/2003.
26. Njemačka vlada, koju je na raspravi podupirala poljska vlada, ističe da na to pitanje treba niječno odgovoriti imajući u vidu tekst, strukturu i svrhu Uredbe br. 2201/2003, kao i namjeru zakonodavca Unije.
27. Njemačka vlada prvo ističe da definicija sudske odluke u članku 2. točki 4. Uredbe br. 2201/2003 ne govori precizno ni o prirodi ni o intenzitetu intervencije tijela javne vlasti kada provodi razvod. Međutim, uporaba riječi „izriče sud” za opisivanje načina na koji razvod treba provesti sugerira da intervencija tijela javne vlasti mora imati ono što njemačka vlada naziva konstitutivnim učincima, to jest da se intervencijom tijela javne vlasti mora konstituirati nova pravna situacija. Taj uvjet nije ispunjen kada je uloga tijela javne vlasti u postupku ograničena na potvrđivanje i upis sporazumnog razvoda.
28. Kao drugo, da bi se sudska odluka o razvodu priznala u drugim državama članicama bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom u smislu članka 21. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, ta sudska odluka, kako proizlazi iz strukture te uredbe, mora biti posljedica akta suda ili tijela javne vlasti koji ima konstitutivne učinke. U suprotnom, Uredba br. 2201/2003 zahtijeva od država članica da automatski priznaju privatne sporazume o razvodu koji su u drugim državama članicama sklopljeni bez intervencije tijela javne vlasti.
29. Kada je riječ o svrsi Uredbe br. 2201/2003, njemačka vlada tvrdi, kao treće, da uzajamno priznavanje i uzajamno povjerenje, koji su temelj te uredbe, zahtijevaju da je akt suda ili tijela javne vlasti donesen upotrebom javnih ovlasti te da ima konstitutivne učinke da bi ga se automatski priznalo u drugoj državi članici. Ti uvjeti nisu ispunjeni kada tijelo javne vlasti samo potvrđuje i upisuje privatni sporazum o razvodu.
30. Kao četvrto, zakonodavac Unije nije namjeravao razvod proveden pred matičarom obuhvatiti područjem primjene Uredbe br. 2201/2003 jer, u vrijeme donošenja tog akta, propisi država članica nisu predviđali provedbu razvoda putem izvansudskih postupaka. To stanje stvari potvrđuje činjenica da Uredba Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece(9) izričito predviđa automatsko priznavanje izvansudskih postupaka razvoda. Te izmjene ne bi bile potrebne da je Uredba br. 2201/2003 već predviđala automatsko priznavanje rješenja o razvodu donesenih u takvim postupcima. Međutim, Uredba br. 2019/1111 nije vremenski primjenjiva na činjenično stanje ovog predmeta.
31. Talijanska vlada, uz potporu estonske vlade i Komisije, ističe da na prvo pitanje treba potvrdno odgovoriti jer predmetni razvod, čije se priznavanje zahtijeva u Njemačkoj, nije privatni razvod. Osobito, Komisija ističe da je glavni cilj Uredbe br. 2201/2003 osiguravanje uzajamnog priznavanja sudskih odluka kao kamena temeljca za uspostavu pravog pravosudnog područja. Zbog tog razloga, sve u državama članicama donesene odluke koje su obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 2201/2003 moraju se priznati u čitavoj Uniji bez potrebe za provedbom ikakvog formalnog postupka njihova priznavanja.
32. Ključ za odgovor na prvo pitanje jest značenje koje treba pripisati izrazima „sud”, „sudac” i „sudska odluka” u smislu Uredbe br. 2201/2003, kako su definirani u njezinu članku 2.
33. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u svrhu tumačenja odredbe prava Unije, valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio(10).
34. „Sud” je u članku 2. točki 1. Uredbe br. 2201/2003 definiran na način da uključuje sva tijela u državama članicama nadležna u stvarima koje pripadaju u područje primjene te uredbe. Te riječi praktički znače da je „sud” svako tijelo kojemu propisi države članice daju nadležnost u građanskim stvarima, uključujući razvod, zakonsku rastavu i poništaj braka.
35. To tumačenje potvrđuje definicija „suca” u članku 2. točki 2. Uredbe br. 2201/2003, koja uključuje službenika s ovlastima koje odgovaraju ovlastima suca u građanskim stvarima koje se odnose na razvod. Shodno tomu, ako država članica sucima dodjeljuje ovlasti u stvarima koje su obuhvaćene područjem primjene te uredbe, to jest u građanskim stvarima koje se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, te drugim javnim službenicima dodjeljuje ekvivalentne ovlasti, ti javni službenici ulaze u definiciju „suca” u smislu Uredbe br. 2201/2003.
36. Sliku dopunjava članak 2. točka 4. Uredbe br. 2201/2003, gdje je definiran izraz „sudska odluka”; prema toj odredbi, rješenje, nalog ili odluka tijela koje država članica ovlašćuje da provede razvod čini sudsku odluku donesenu u toj državi članici. U skladu s člankom 21. stavkom 1. Uredbe br. 2201/2003, ta se sudska odluka u drugim državama članicama „priznaje” bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom njezina priznavanja. Stoga, sudske odluke koje se automatski priznaju u čitavoj Europskoj uniji uključuju razvod koji je izrekao službenik kojemu je država članica dodijelila nadležnost u građanskim stvarima koje se odnose na razvod.
37. Područje primjene Uredbe br. 2201/2003, opisano u njezinu članku 1., pruža kontekst u kojem treba tumačiti njezin članak 2. Članak 1. stavak 1. predviđa da se Uredba br. 2201/2003 primjenjuje u građanskim stvarima koje se odnose na, među ostalim, razvod. Budući da je, za te potrebe, „sud” definiran kao što je opisano u članku 2. točki 1. te uredbe, jasno je da se gore navedene definicije primjenjuju u kontekstu priznavanja rješenja, naloga ili odluka o razvodu donesenih u državama članicama različitima od onih u kojima se zahtijeva priznavanje takvih akata.
38. Što se tiče ciljeva Uredbe br. 2201/2003, iz njezinih uvodnih izjava proizlazi da se njome nastoji osigurati pravosudna suradnja u građanskim stvarima koje se odnose na razvod, zakonsku rastavu i poništaj braka te da se temelji na načelu uzajamnog priznavanja sudskih odluka kao kamena temeljca za uspostavu pravog pravosudnog područja(11). Kako je Sud presudio, Uredba br. 2201/2003 temelji se na uzajamnom povjerenju, koje zahtijeva uzajamno priznavanje sudskih odluka(12). Osim toga, uzajamno priznavanje je potrebno kako bi se izbjegle prepreke ispravnom djelovanju unutarnjega tržišta(13), s obzirom na to da nepriznavanje sudskih odluka u građanskim stvarima, uključujući razvod, može građanima Unije otežati ostvarivanje prava slobodnog kretanja koja im dodjeljuje pravo Unije ili ih može od toga odvratiti.
39. Posljedično, članak 21. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 predviđa da se sudska odluka donesena u državi članici priznaje u drugim državama članicama bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom njezina priznavanja. Dakle, Uredbom br. 2201/2003 uspostavljen je sustav u kojem države članice automatski priznaju tom uredbom određene akte. Shodno tomu, iako propisi o razvodu nisu usklađeni među državama članicama, Uredba br. 2201/2003 omogućuje da se razvod proveden u državi članici koji spada pod definicije iz te uredbe automatski prizna u svim drugim državama članicama, podložno ograničenom broju iznimaka.
40. Budući da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku čini kao prva prilika koju Sud ima za tumačenje članka 2. Uredbe br. 2201/2003 za potrebe primjene njezina članka 21. stavka 1., valja razmotriti presudu Sahyouni(14). Zahtjev za prethodnu odluku povodom kojeg je donesena ta presuda upućen je u kontekstu priznavanja, u Njemačkoj, razvoda provedenog jednostranom izjavom volje koju je suprug dao pred vjerskim sudom u Siriji(15). Taj je predmet otvarao pitanja u pogledu tumačenja Uredbe (EU) br. 1259/2010 od 20. prosinca 2010. o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu(16), koja se primjenjuje na razvod i zakonsku rastavu u okolnostima sukoba zakona(17). Sud je u svojoj presudi uputio na uvodnu izjavu 10. Uredbe br. 1259/2010, prema kojoj materijalno područje primjene i normativni dio te uredbe trebaju biti u skladu s Uredbom br. 2201/2003(18). Nakon što je analizirao članak 1. stavak 1. točku (a) i članak 2. točku 4. Uredbe br. 2201/2003, Sud je utvrdio da ne bi bilo dosljedno različito definirati isti pojam „razvoda” korišten u tim dvjema uredbama i tako učiniti različitim njihova područja primjene(19). Budući da se pojam razvoda iz Uredbe br. 2201/2003 odnosi na razvode koje izriču nacionalni sudovi ili tijela javne vlasti te na razvode koji se izriču pod kontrolom tijela javne vlasti, Sud je utvrdio da je i područje primjene Uredbe br. 1259/2010 jednako ograničeno, na način da razvodi izrečeni bez sudjelovanja tijela javne vlasti ne spadaju u područje primjene te uredbe(20).
41. Iz presude Sahyouni proizlazi da se sustav automatskog priznavanja uspostavljen Uredbom br. 2201/2003 primjenjuje samo na razvode koje izriču nacionalni sudovi ili tijela javne vlasti te na razvode koji se izriču pod kontrolom tijela javne vlasti. Ona stoga potvrđuje valjanost tvrdnje da se, u skladu s Uredbom br. 2201/2003, u drugoj državi članici i razvodi koje izriču tijela javne vlasti koja nemaju sudske ovlasti odnosno razvodi koji se izriču pod kontrolom takvih tijela mogu automatski priznati. Dodao bih da, prema mojemu mišljenju, Sudu nije iznesen ni jedan argument koji bi opravdao razlikovanje između postupka razvoda koji se provodi pred nacionalnim sudom i postupka razvoda koji se provodi pred javnim službenikom, kao što je matičar, u okolnostima u kojima se bračni drugovi žele sporazumno razvesti. U svim je takvim slučajevima zadaća osobe koja vodi postupak da se uvjeri da su oba bračna druga valjano pristala na prestanak braka te da su ispunjeni svi pravni uvjeti za donošenje rješenja o razvodu.
42. U tom bih kontekstu istaknuo da je postupak pred matičarom u Italiji u skladu s člankom 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014 dostupan u svim situacijama u kojima matičar vjerojatno neće morati provoditi odvagivanje, s obzirom na to da je ovlast izricanja razvoda moguće izvršiti samo ako je utvrđeno da odnosni bračni drugovi nemaju maloljetnu djecu niti odraslu djecu koja su poslovno nesposobna, koja imaju teški invaliditet ili nisu ekonomski samostalna te da se sporazumom između bračnih drugova ne uređuju njihovi međusobni imovinski odnosi. U tim okolnostima, činjenica da matičar nije ovlašten izmijeniti uvjete sporazuma između bračnih drugova nije od velike važnosti zato što, s obzirom na uzajamnost volja bračnih drugova, matičar mora izreći razvod ako su ispunjeni zakonom propisani uvjeti. Iako zaštita „slabijeg bračnog druga” može biti legitiman razlog, kako sud koji je uputio zahtjev navodi, nipošto nije očito da postupak uspostavljen člankom 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014 ne uzima u obzir taj razlog, s obzirom na ograničene okolnosti u kojima je dostupan, zahtjev uzajamnosti volja bračnih drugova i obvezu matičara da se uvjeri u činjenice koje bračni drugovi navode.
43. Prema tvrdnji njemačke vlade, čak i ako je razvod koji je izreklo tijelo javne vlasti koje nije sud koji izvršava sudske ovlasti moguće automatski priznati u skladu s Uredbom br. 2201/2003, rješenje o razvodu mora imati ono što ta vlada naziva konstitutivnim učincima. Njemačka vlada smatra da je uloga matičara u prestanku braka sasvim pasivna, svodeći se tek na bilježenje privatnog sporazuma koji su bračni drugovi sklopili kako bi se razveli. Takav slučaj stoga nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 2201/2003, kako je Sud utvrdio, u kontekstu nešto drukčijih činjeničnih okolnosti, u presudi Sahyouni(21).
44. S obzirom na tekst članaka 2. i 21. Uredbe br. 2201/2003 i pristup koji Sud slijedi u pogledu pojma razvoda u kontekstu Uredbe br. 1259/2010, sa sigurnošću se može zaključiti da uloga koju matičar ima u prestanku braka u postupku opisanom u članku 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014 stavlja razvode provedene na temelju tog postupka u područje primjene Uredbe br. 2201/2003.
45. U tom se pogledu može istaknuti da ništa u članku 21. Uredbe br. 2201/2003 ne podupire ideju da presuda, da bi se automatski priznala u drugoj državi članici, mora imati neko obilježje povrh onih koje zahtijeva ta uredba. Kada je riječ o pozivanju njemačke vlade na upotrebu glagola „izreći” u definiciji „sudske odluke” u članku 2. točki 4. Uredbe br. 2201/2003, prikladnim mi se čini jedno od značenja tog glagola, a to je „proglasiti”. Proglasiti postojanje nekog stanja stvari znači priznati njegovo postojanje. Također, prirodi proglasa nije svojstveno to da osoba koja ga daje uvijek mora biti ta koja stvara njegov predmet. Matičarovo potvrđivanje uzajamne želje bračnih drugova o prestanku njihova braka nužno čini, pod uvjetom da su ispunjeni određeni zakonom propisani uvjeti, proglas te stoga i izricanje prestanka braka.
46. U svakom slučaju, da bi matičar donio odluku o prestanku braka u skladu s člankom 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014, on se mora uvjeriti da su ispunjeni uvjeti propisani u tom članku, a ako to nije slučaj, mora odbiti prestanak braka. Kako bi se uvjerio u ispunjenost tih uvjeta, matičar mora utvrditi postoje li zakonski uvjeti na temelju kojih može izvršiti ovlasti koje mu zakon dodjeljuje. Prema mojemu mišljenju, on pritom donosi odluku u pogledu postojanja određenih zakonom propisanih uvjeta koji izazivaju prestanak braka, koja po samoj svojoj prirodi ima konstitutivne učinke za osobno stanje dotičnih pojedinaca.
47. Iz toga proizlazi da rješenje o razvodu doneseno u postupku poput onog opisanog u točki 14. ovog mišljenja nije privatan razvod. Iako se prestanak braka temelji na sporazumu bračnih drugova, brak ne prestaje ako se matičar ne uvjeri da su ispunjeni primjenjivi pravni zahtjevi. Ako se matičar ne uvjeri u njihovu ispunjenost, bračni drugovi u pravnom smislu ostaju u braku bez obzira na sporazum koji su među sobom sklopili. Stoga, potvrda o razvodu koju matičar izdaje ako utvrdi da su primjenjivi uvjeti ispunjeni ima konstitutivne učinke.
48. Osim toga, valja istaknuti to da se u svim državama članicama, uključujući Njemačku, smatra da se brak konstituira aktom kojim matičar potvrđuje da se par želi vjenčati , opet pod uvjetom da su ispunjeni svi potrebni pravni zahtjevi. U biti, brakove gotovo univerzalno potvrđuju i konstituiraju javni službenici kao predstavnici izvršne vlasti države, a ne suci kao predstavnici sudske vlasti. Ako se za akt kojim javni službenik formalno potvrđuje volju stranaka da sklope brak pravno smatra da konstituira brak, ne vidim logičkog razloga zbog kojeg se aktom kojim taj isti službenik formalno potvrđuje sporazum stranaka o prestanku braka ne bi jednako tako mogao konstituirati razvod.
49. Njemačka i poljska vlada u prilog svojim stajalištima povlače usporedbu s presudama Suda u predmetima Mærsk Olie & Gas(22) odnosno Solo Kleinmotoren(23), koja su se oba odnosila na tumačenje Briselske konvencije iz Bruxellesa(24). U predmetu Mærsk Olie & Gas(25) bila je riječ o tužbi za naknadu štete podnesenoj u državi ugovornici, koja se odnosila na predmet privremenog rješenja kojim je sud jedne druge države ugovornice naložio tuženiku da uspostavi fond za ograničenje odgovornosti. Sud je utvrdio da, za potrebe Briselske konvencije iz Bruxellesa, „sudska odluka” mora potjecati od sudskog tijela države ugovornice koje samostalno odlučuje o sporu između stranaka(26). U predmetu Solo Kleinmotoren(27) postavljalo se pitanje može li se trgovačku nagodbu sklopljenu pred sudom države ugovornice smatrati „sudskom odlukom” koju se može priznati u drugoj državi ugovornici. Sud je presudio da nagodba nije sudska odluka, čak i ako je sklopljena pred sudom te se njome okončava sudski postupak, zato što takve nagodbe imaju ugovornu prirodu(28).
50. Ni činjenično stanje ni pravni okvir koji su relevantni u postupku pred sudom koji je uputio zahtjev nisu usporedivi s činjeničnim stanjem i pravnim okvirom koji su se razmatrali u navedenim presudama. Što se tiče predmeta Mærsk Olie & Gas(29), izričito je određeno da su akti koji se mogu priznati u skladu s Uredbom br. 2201/2003 šireg opsega u usporedbi s onima koji se mogu priznati u skladu s Briselskom konvencijom. Što se tiče predmeta Solo Kleinmotoren(30), sporazumni razvod ne može se izjednačiti s nagodbom sklopljenom u kontekstu sudskog postupka. U potonjem slučaju, sporazumom između stranaka zaključuje se sudski postupak, a sud samo bilježi taj pravno obvezujući sporazum u svrhu okončanja spora koji se pred njim vodi. Nasuprot tomu, bračnim drugovima koji se žele sporazumno razvesti potreban je akt tijela javne vlasti da bi taj razvod bio pravno obvezujuć.
51. Poljska se vlada poziva i na presudu WB(31), u kojoj je Sud presudio da javni bilježnici nisu „suci” u smislu Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju(32). Odredbe u pogledu kojih je u presudi WB upućen zahtjev za prethodnu odluku materijalno su drukčije od onih čije se tumačenje od Suda zahtijeva u ovom predmetu. Kao prvo, članak 3. stavak 1. točka (g) i stavak 2. Uredbe br. 650/2012 zahtijevaju da nadležna tijela jamče svoju nepristranost i pravo na saslušanje te da njihove odluke mogu biti predmet žalbe ili revizije. Uredba br. 2201/2003 ne propisuje nikakve zahtjeve slične tima, od kojih bi neke ionako bilo teško primijeniti na okolnosti sporazumnog razvoda. Kao drugo, u predmetu WB bila je riječ o javnobilježničkoj potvrdi o nasljeđivanju, koja se i po svojoj prirodi i po svojim učincima razlikuje od matičarova akta o razvodu. Kao treće, Sud je u toj presudi istaknuo da javni bilježnici obavljaju slobodno zanimanje koje obuhvaća pružanje više različitih usluga uz naknadu(33), dok je u ovom predmetu riječ o javnim službenicima koji izvršavaju ovlasti koje odgovaraju ovlastima sudaca.
52. Njemačka vlada ističe i da Uredba br. 2201/2003 ne obuhvaća postupak razvoda kakav je predviđen člankom 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014 zato što, u vrijeme usvajanja Uredbe br. 2201/2003, propisi država članica nisu dopuštali takve izvansudske postupke. Kako točke 32. do 38. ovog mišljenja pokazuju, ništa u tekstu, kontekstu niti ciljevima Uredbe br. 2201/2003 ne podupire zaključak da je zakonodavac Unije htio takve postupke isključiti iz sustava automatskog priznavanja uspostavljenog Uredbom br. 2201/2003: u biti, svi ti elementi sugeriraju suprotno.
53. U istom smislu, njemačka vlada navodi da, s obzirom na to da su izmjene Uredbe br. 2201/2003 koje su uvedene Uredbom br. 2019/1111 bile potrebne kako bi se izvansudski postupci razvoda podveli u područje primjene prvonavedene uredbe te da se primjenjuju od 1. kolovoza 2022., one nisu vremenski primjenjive na činjenično stanje predmeta koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev.
54. Imam tri zapažanja u pogledu tih argumenata. Kao prvo, zakonodavac govori kroz tekstove koje usvaja. Ako formulacije koje koristi očito prizivaju određeno tumačenje, zadaća je sudske vlasti da ih provodi u skladu s tim tumačenjem. Kao drugo, uopće nije neobično da se od sudova Unije traži da određeno zakonodavstvo tumače u kontekstu činjeničnih ili pravnih okolnosti koje su se pojavile nakon usvajanja tog zakonodavstva. Kako je nezavisni odvjetnik M. Wathelet, oslanjanjući se na mišljenja nekoliko svojih prethodnika, podsjetio, pravo Unije treba tumačiti s obzirom na današnje okolnosti. Pravo ne može biti izolirano od društvene stvarnosti niti može biti izuzeto od što je moguće brže prilagodbe toj stvarnosti, jer inače postoji opasnost od nametanja zastarjelih gledišta, a time i preuzimanja statične uloge(34). Sukladno tom stajalištu, pravo Unije treba dinamično tumačiti, kako bi se izbjegla njegova „fosilizacija”. Kao treće, odredbe prava Unije nije moguće tumačiti s obzirom na izmjene uvedene kasnije usvojenim zakonodavstvom(35). Kako sama njemačka vlada priznaje, Uredba br. 2019/1111 nije vremenski primjenjiva na ovaj predmet. Iz nje stoga nije moguće izvući nikakve zaključke za potrebe tumačenja Uredbe br. 2201/2003.
55. Radi cjelovitosti ću se osvrnuti na iznimku od automatskog priznavanja akata o razvodu donesenih u drugim državama članicama i uređenih Uredbom br. 2201/2003 koja se temelji na javnom redu, a na koju se poljska vlada pozivala na raspravi. Članak 22. Uredbe br. 2201/2003 sadržava taksativan popis iznimaka od načela uzajamnog priznavanja uspostavljenog člankom 21. Prema članku 22. točki (a) Uredbe br. 2201/2003, sudska odluka koja se odnosi na razvod ne priznaje se ako je takvo priznavanje očito u suprotnosti s javnim redom u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje.
56. Sud je istaknuo da Uredba br. 2201/2003 počiva na konceptu da se priznavanje i izvršenje sudskih odluka država članica temelji na načelu uzajamnog povjerenja(36). Posljedično, razlozi za nepriznavanje trebaju biti svedeni na najmanju moguću mjeru(37). Javni red kao razlog za nepriznavanje sudske odluke stoga treba usko tumačiti, jer takvo nepriznavanje čini zapreku ostvarenju jednog od temeljnih ciljeva Uredbe br. 2201/2003(38). Shodno tomu, javni red samo u iznimnim slučajevima može poslužiti kao razlog za nepriznavanje sudske odluke(39).
57. Iako su države članice načelno slobodne odrediti sadržaj pojma javnog reda, granice tog pojma uvjetovane su člankom 22. točkom (a) Uredbe br. 2201/2003(40). Sud stoga može kontrolirati granice u okviru kojih tijela države članice mogu primijeniti taj pojam radi odbijanja priznanja sudske odluke nadležnog suda ili tijela druge države članice(41). Stoga je pozivanje na javni red moguće samo kada bi priznanje sudske odluke donesene u drugoj državi članici činilo neprihvatljivu povredu pravnog poretka u državi članici u kojoj se traži priznanje odnosno, drugim riječima, ako bi činilo očitu povredu pravnog pravila za koje se u pravnom poretku države u kojoj se traži priznanje smatra da ima ključni značaj(42). Opseg iznimke koja se temelji na javnom redu usto je ograničen člankom 25. Uredbe br. 2201/2003, prema kojem priznavanje sudske odluke ne može biti odbijeno zato što pravo države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ne dopušta razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka na temelju istog činjeničnog stanja.
58. U tom je kontekstu možda prikladno uputiti na presudu Suda u predmetu Coman(43). Obveza države članice da prizna istospolni brak koji je zakonito sklopljen u drugoj državi članici kako bi državljaninu treće zemlje odobrila pravo na boravak ne utječe na instituciju braka u prvonavedenoj državi članici jer ne zahtijeva od nje da omogući sklapanje istospolnih brakova. Obveza priznavanja brakova koji su zakonito sklopljeni u drugim državama članicama postoji kako bi pojedinci mogli ostvarivati prava koja imaju na temelju prava Unije(44). Obveza države članice da prizna takve brakove stoga ne može činiti prijetnju javnom poretku predmetne države članice, čak i ako njezino pravo zabranjuje istospolne brakove(45).
59. Stoga se čini da se država članica ne može pozivati na iznimku utemeljenu na javnom redu koja je predviđena u članku 22. Uredbe br. 2201/2003 kako bi nepriznavanje rješenja o razvodu donesenog u drugoj državi članici opravdala činjenicom da u pravnom sustavu države u kojoj se priznavanje zahtijeva nije predviđen, u sličnom ili istom obliku, postupak donošenja takvog rješenja.
60. Naposljetku, treba naglasiti da navedeno ne znači da države članice imaju ikakvu obvezu omogućiti provedbu razvoda putem izvansudskih postupaka.
61. Shodno tomu, predlažem da Sud na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev odgovori na način da prestanak braka u skladu sa zakonom predviđenim postupkom u kojem svaki bračni drug pred matičarom osobno izjavljuje da želi razvod, a matičar u njihovoj prisutnosti za najmanje 30 dana potvrđuje taj sporazum nakon što se uvjerio da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za prestanak braka, to jest da bračni drugovi nemaju maloljetnu djecu niti odraslu djecu koja su poslovno nesposobna, koja imaju teški invaliditet ili nisu ekonomski nesamostalna te da se sporazumom između bračnih drugova ne uređuju njihovi međusobni imovinski odnosi, čini sudsku odluku o razvodu braka u smislu Uredbe br. 2201/2003.
B. Drugo pitanje
62. Za slučaj da Sud na prvo pitanje odgovori niječno, sud koji je uputio zahtjev pita je li odredba o autentičnim ispravama i sporazumima iz članka 46. Uredbe br. 2201/2003 primjenjiva na rješenje o razvodu doneseno u skladu s postupkom opisanim u točki 14. ovog mišljenja.
63. Njemačka vlada smatra da na to pitanje treba niječno odgovoriti jer sporazum o razvodu između bračnih drugova nije izvršivi sporazum prema talijanskom pravu, kako zahtijeva članak 46. Uredbe br. 2201/2003, da bi podlijegao sustavu automatskog priznavanja uspostavljenog tom uredbom.
64. Francuska vlada, koja je svoja očitovanja ograničila na drugo pitanje, uz potporu estonske vlade navodi da predmetni sporazum čini autentičnu ispravu odnosno sporazum između stranaka koji bi, pod uvjetom da je izvršiv prema talijanskom pravu, trebalo kao takvog priznati. S obzirom na predloženi odgovor na prvo pitanje, Komisija smatra da na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.
65. U skladu s predloženim odgovorom na prvo pitanje, smatram da rješenje o razvodu doneseno u postupku opisanom u točki 14. ovog mišljenja čini sudsku odluku o razvodu braka u smislu Uredbe br. 2201/2003. Iz toga proizlazi da rješenje o razvodu braka koje je predmet zahtjeva za prethodnu odluku nije ni autentična isprava ni sporazum između stranaka u smislu članka 46. Uredbe br. 2201/2003.
V. Zaključak
66. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Prestanak braka u skladu sa zakonom predviđenim postupkom u kojem svaki bračni drug pred matičarom osobno izjavljuje da želi razvod, a matičar u njihovoj prisutnosti za najmanje 30 dana potvrđuje taj sporazum nakon što se uvjerio da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za prestanak braka, to jest da bračni drugovi nemaju maloljetnu djecu niti odraslu djecu koja su poslovno nesposobna, koja imaju teški invaliditet ili nisu ekonomski samostalna te da se sporazumom između bračnih drugova ne uređuju njihovi međusobni imovinski odnosi, čini sudsku odluku o razvodu braka u smislu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću.