PRESUDA SUDA (deveto vijeće)
11. travnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Članak 6. stavak 1. – Područje primjene – Ugovor koji je s bankom sa sjedištem u državi članici sklopio potrošač s državljanstvom treće zemlje – Postupak pokrenut protiv tog potrošača – Sud posljednjeg poznatog domicila navedenog potrošača na području države članice”
U predmetu C‑183/23,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy – Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – Śródmieście, Poljska), odlukom od 27. veljače 2023., koju je Sud zaprimio 22. ožujka 2023., u postupku
Credit Agricole Bank Polska S. A.
protiv
AB
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: O. Spineanu‑Matei (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, J.-C. Bonichot i L. S. Rossi, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Emiliou,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, J. Möller i M. Hellmann, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, J. Hottiaux i S. Noë, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 26. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2012., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Credit Agricole Bank Polska S. A., sa sjedištem u Poljskoj, i osobe AB, potrošača čija trenutačna adresa nije poznata, u vezi s plaćanjem novčanog iznosa koji ta banka potražuje od te osobe na temelju ugovora o potrošačkom kreditu.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 6., 15. i 18. Uredbe br. 1215/2012 glase:
(6) Zbog postizanja cilja slobodnog protoka sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potrebno je i primjereno da pravila koja uređuju nadležnost i priznavanje i izvršenje sudskih odluka budu uređena pravnim instrumentom Unije koji je obvezujući i izravno primjenjiv.
[…]
(15) Pravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. […]
[…]
(18) U pogledu osiguranja, u potrošačkim ugovorima i ugovorima o radu, slabija stranka bi trebala biti zaštićena pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njezine interese od općih pravila.”
4 Člankom 4. stavkom 1. te uredbe određuje se:
„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”
5 U skladu s člankom 5. stavkom 1. navedene uredbe:
„Osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.”
6 U skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe:
„Ako tuženik nema domicil u državi članici, nadležnost sudova države članice [utvrđuje se pravom te države članice, uz iznimku primjene članka 18. stavka 1., članka 21. stavka 2. i članaka 24. i 25.]”.
7 Članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 propisuje:
„U pitanjima u vezi [s ugovorom koji] sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako:
(a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene;
(b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenom za financiranje prodaje robe; ili
(c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, [a] ugovor spada u okvir te djelatnosti.”
8 Članak 18. stavci 1. i 2. te uredbe predviđa:
„1. Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta [u kojem] potrošač ima domicil.
2. Druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.”
9 U skladu s člankom 26. navedene uredbe:
„1. Osim nadležnosti koja proizlazi iz drugih odredaba ove Uredbe, nadležan je sud države članice pred kojim se tuženik upušta u postupak. Ovo se pravilo ne primjenjuje ako se tuženik upustio u postupak kako bi osporavao nadležnost ili ako je drugi sud isključivo nadležan temeljem članka 24.
2. U stvarima iz odjeljaka 3., 4. i 5. u kojima je tuženik ugovaratelj osiguranja, osiguranik, korisnik ugovora o osiguranju, oštećena stranka, potrošač ili zaposlenik, sud, prije utvrđivanja nadležnosti prema stavku 1., osigurava da je tuženik obaviješten o svom pravu osporavanja nadležnosti suda i o posljedicama upuštanja ili neupuštanja u postupak.”
10 U skladu s člankom 28. stavcima 1. i 2. te uredbe:
„1. Ako je tuženik koji ima domicil u državi članici tužen pred sudom druge države članice, te se nije upustio u postupak, sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim, osim ako njegova nadležnost ne proizlazi iz odredaba ove Uredbe.
2. Sud zastaje s postupkom na ono vrijeme koje je potrebno da se utvrdi je li tuženiku bilo omogućeno pravodobno zaprimiti pismeno kojim se pokreće postupak ili slično pismeno kako bi mu se omogućilo pripremiti obranu ili poduzeti potrebne korake u tom smjeru.”
11 Člankom 62. Uredbe br. 1215/2012 određuje se:
„1. Radi utvrđivanja ima li stranka domicil u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutarnje pravo.
2. Ako stranka nema domicil u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, tada, radi utvrđivanja ima li stranka domicil u drugoj državi članici, sud primjenjuje pravo te države članice.”
Poljsko pravo
12 U skladu s člankom 144. stavkom 1. ustawe – Kodeks postępowania cywilnego (Zakon o uvođenju Zakonika o građanskom postupku) od 17. studenoga 1964. (Dz. U. br. 43, pozicija 296), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku), određuje se:
„Predsjednik suda imenovat će privremenog zastupnika ako tužitelj dokaže da boravište stranke nije poznato. […]”
13 Na temelju članka 69. stavka 3. Zakonika o građanskom postupku, koji se mutatis mutandis primjenjuje na privremenog zastupnika imenovanog na temelju članka 144. tog zakonika:
„Privremeni zastupnik imenovan u skladu sa stavkom 1. ovlašten je poduzimati sve radnje koje se odnose na dotični slučaj.”
14 Članak 139.1 Zakonika o građanskom postupku predviđa:
„1) Ako, unatoč novoj dostavi u skladu s drugom rečenicom članka 139. stavka 1., tuženik ne preuzme tužbu ili bilo koji drugi postupovni akt kojim se uspostavlja potreba za obranom njegovih prava, i ako mu nikakav akt nije prethodno dostavljen odnosno ako o aktu nije obaviješten na način predviđen u prethodnim člancima te ako se ne primjenjuje članak 139. stavci 2. do 31. ili bilo koja druga posebna odredba kojom se predviđa učinak dostave, predsjednik o tome obavještava tužitelja i upućuje mu primjerak akta namijenjenog tuženiku te mu nalaže da taj akt dostavi tuženiku putem sudskog izvršitelja.
2) Tužitelj mora, u roku od dva mjeseca od dana kada je obaviješten o obvezi iz stavka 1., ili dostaviti u spis potvrdu o tome da je sudski izvršitelj dostavio akt tuženiku, ili vratiti akt i navesti trenutačnu adresu tuženika ili dokazati da tuženik ima boravište na adresi navedenoj u tužbi. Nakon što rok protekne bez učinka, primjenjuje se članak 177. stavak 1. točka 6.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
15 Tužbom od 22. prosinca 2021. podnesenom Sądu Rejonowom dla Warszawy – Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – Śródmieście, Poljska), sudu koji je uputio zahtjev, društvo Credit Agricole Bank Polska nastoji ishoditi da se osobi AB, državljaninu treće zemlje koji ima svojstvo potrošača, naloži plaćanje iznosa od 10 591,64 poljska zlota (otprilike 2250 eura) uvećanog za primjenjive kamate, i plaćanje troškova postupka.
16 Ta se tužba temelji na ugovoru o potrošačkom kreditu koji su tužitelj iz glavnog postupka i tuženik iz glavnog postupka sklopili 16. srpnja 2020. kako bi potonji kupio mobilni telefon. Adresa toga tuženika, navedena u tužbi, odgovarala je adresi navedenoj u tom ugovoru.
17 Dana 30. ožujka 2022. sudski savjetnik pri sudu koji je uputio zahtjev (u daljnjem tekstu: sudski savjetnik) izdao je platni nalog protiv osobe AB kojim je potonjoj naložio da tužitelju iz glavnog postupka isplati iznos od 10 591,64 poljskih zlota, uvećan za ugovorne zatezne kamate, i sudske troškove, uvećane za zakonske zatezne kamate, izračunane od datuma na koji taj platni nalog postane pravomoćan do datuma zahtijevanog plaćanja.
18 Primjerak te tužbe i navedenog platnog naloga, kao i druge informacije za tuženika iz glavnog postupka, poslani su poštom na njegovu adresu naznačenu u navedenoj tužbi. Ta je pošiljka 5. svibnja 2022. vraćena jer je adresat nije preuzeo.
19 Sudski savjetnik zadužio je opunomoćenika tužitelja iz glavnog postupka da tuženiku iz glavnog postupka – posredstvom sudskog izvršitelja, a u skladu s poljskim pravom – dostavi primjerak tužbe i platnog naloga, pod prijetnjom prekida postupka. Dopisom od 15. rujna 2022. taj je opunomoćenik obavijestio sud koji je uputio zahtjev da se predmetna dostava nije mogla izvršiti jer tuženik nije bio poznat na naznačenoj adresi.
20 Rješenjem od 4. listopada 2022. sudski savjetnik imenovao je privremenog zastupnika za navedenog tuženika.
21 Taj je privremeni zastupnik 26. listopada 2022. podnio prigovor protiv platnog naloga izdanog 30. ožujka 2022., navodeći da tužitelj iz glavnog postupka nije dokazao da je on vjerovnik u visini iznosa koji se potražuje u njegovim zahtjevima. Navedeni privremeni zastupnik također je naveo da nije u mogućnosti utvrditi boravište tuženika iz glavnog postupka, ali nije istaknuo nikakav prigovor u vezi s međunarodnom nadležnošću suda koji je uputio zahtjev za odlučivanje u glavnom postupku, na temelju članaka 17. i 18. Uredbe br. 1215/2012.
22 Koraci koje su poduzeli taj sud, opunomoćenik tužitelja iz glavnog postupka i privremeni zastupnik tuženika iz glavnog postupka nisu omogućili da se utvrdi boravište ili domicil tuženika. Samo su omogućili da se utvrdi da je taj tuženik 29. rujna 2017. stigao u Poljsku, da je napustio adresu na kojoj je bio registriran u toj državi članici tijekom 2018. i da na dan provedenih provjera nije bio lišen slobode na državnom području navedene države članice.
23 Prema mišljenju navedenog suda, nije isključeno da je tuženik iz glavnog postupka napustio poljsko državno područje, pri čemu se ta okolnost ne može sa sigurnošću utvrditi s obzirom na nepostojanje kontrola na nekima od kopnenih granica Republike Poljske.
24 Sud koji je uputio zahtjev najprije se pita je li, s obzirom na članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012, dužan utvrditi svoju nadležnost u skladu s pravilima svojeg nacionalnog prava ili u skladu s jedinstvenim pravilima o nadležnosti utvrđenima u toj uredbi.
25 Prema mišljenju tog suda, iz sudske prakse koja proizlazi iz presuda od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C‑327/10, EU:C:2011:745), i od 15. ožujka 2012., G (C‑292/10, EU:C:2012:142), proizlazi da je primjena pravila nacionalnog prava umjesto jedinstvenih pravila o nadležnosti moguća samo ako sud pred kojim je pokrenut postupak raspolaže uvjerljivim indicijama koje mu omogućuju da zaključi da tuženik, građanin Unije koji nema domicil u državi članici u kojoj se nalazi taj sud, zapravo ima domicil izvan područja Europske unije.
26 Sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati treba li se ta sudska praksa primjenjivati i na situaciju poput one iz glavnog postupka, u kojoj je dotični tuženik osoba koja nema državljanstvo nijedne države članice, ali vjerojatno ima domicil u nekoj državi članici. Primjećuje da bi poštovanje načela djelotvorne sudske zaštite, koje je utvrđeno u pravu Unije, osobito kad je riječ o potrošačima, moglo ići u prilog potvrdnom odgovoru na to pitanje.
27 Sud koji je uputio zahtjev zatim postavlja pitanje može li se, s obzirom na članak 26. Uredbe br. 1215/2012, smatrati da se tuženik iz glavnog postupka upustio u postupak i, slijedom toga, prihvatio nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak kada se postupak vodi u prisutnosti privremenog zastupnika tog tuženika.
28 Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se institutom curator absentis nastoji zajamčiti pravo na sud tužitelju koji, zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, ne može utvrditi domicil predmetnog tuženika. Ističe da je, kao što to proizlazi iz sudske prakse koja proizlazi iz presuda od 2. travnja 2009., Gambazzi (C‑394/07, EU:C:2009:219), i od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C‑327/10, EU:C:2011:745) – iako mogućnost nastavka postupka bez znanja tuženika uz, kao u glavnom postupku, dostavu tužbe privremenom zastupniku kojeg je odredio sud pred kojim je pokrenut postupak ograničava prava obrane tog tuženika – takvo ograničenje opravdano s obzirom na tužiteljevo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.
29 Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o mogućnosti da privremeni zastupnik odsutnog potrošača, čije boravište nije poznato, prihvati nadležnost suda, koji zapravo nije nadležan s obzirom na Uredbu br. 1215/2012, upuštanjem u postupak pred tim sudom.
30 U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da se glavni predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od 10. listopada 1996., Hendrikman i Feyen (C‑78/95, EU:C:1996:380), a u kojem je Sud presudio da se upuštanje u postupak zastupnika koji je nepravilno imenovan za tuženika ne može smatrati upuštanjem tuženika u postupak. Naime, u ovom je slučaju privremeni zastupnik tuženika iz glavnog postupka imenovan u skladu s poljskim pravom, pri čemu je taj privremeni zastupnik bio ovlašten izvršavati sve radnje u vezi s glavnim postupkom u ime tog tuženika, čije je boravište ostalo nepoznato tijekom postupka.
31 Prema mišljenju tog suda, iz članka 26. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da je za pretpostavku da je potrošač prihvatio nadležnost suda koja ne proizlazi iz te uredbe, osobito iz njezina članka 18. stavka 2., potrebno da taj potrošač bude obaviješten o svojem pravu na osporavanje nadležnosti potonjeg suda i o posljedicama njegova upuštanja ili neupuštanja u postupak pred tim sudom. Slijedom navedenog, smatrati da bi se ta informacija mogla zamijeniti informiranjem zastupnika navedenog potrošača u suprotnosti je s temeljnim ciljem koji se želi postići člankom 26. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012, a to je zaštita tog potrošača.
32 U tim je okolnostima Sąd Rejonowy dla Warszawy – Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – Śródmieście) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 6. stavak 1. Uredbe [br. 1215/2012] tumačiti na način da se odredbe te uredbe primjenjuju na utvrđivanje nadležnosti u predmetu protiv potrošača čije je boravište nepoznato, koji nije državljanin nijedne države članice, za kojeg se, s jedne strane, zna da je posljednje poznato boravište imao u državi članici i, s druge strane, postoje vjerodostojni podaci na temelju kojih se može zaključiti da više ne živi na području te države članice, ali nema vjerodostojnih podataka na temelju kojih se može zaključiti da je napustio područje Unije i vratio se u državu čiji je državljanin?
2. Treba li članak 26. stavke 1. i 2. Uredbe [br. 1215/2012] tumačiti na način da upuštanje u spor privremenog zastupnika imenovanog u skladu s nacionalnim pravom države članice radi zastupanja potrošača čije je boravište nepoznato zamjenjuje upuštanje u spor tog potrošača i omogućuje da se smatra da postoji nadležnost suda države članice iako postoje vjerodostojni podaci na temelju kojih se može zaključiti da potrošač više ne boravi na području te države članice?”
O prethodnim pitanjima
Uvodne napomene
33 Kao prvo, valja podsjetiti na to da, s obzirom na to da je Uredba br. 1215/2012 stavila izvan snage i zamijenila Uredbu Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), koja je sama zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena naknadnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji, tumačenje Suda u pogledu odredaba potonjih pravnih instrumenata vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012, kada se te odredbe mogu smatrati „istovjetnima” (presuda od 9. srpnja 2020., Verein für Konsumenteninformation, C‑343/19, EU:C:2020:534, t. 22. i navedena sudska praksa).
34 Kao drugo, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev, kako u obrazloženju zahtjeva za prethodnu odluku tako i u samim upućenim pitanjima, upućuje alternativno na boravište odnosno domicil tuženika iz glavnog postupka.
35 Međutim, valja primijetiti da Uredba br. 1215/2012 upućuje samo na pojam „domicil” tuženika, koji je opća poveznica koja omogućuje utvrđivanje međunarodne nadležnosti suda u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe.
36 U tom pogledu, kao što to izričito proizlazi iz Izvješća P. Jenarda o Konvenciji od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1979., C 59, str. 1.), čiji komentari o utvrđivanju domicila vrijede i za tumačenje Uredbe br. 1215/2012, izbor zakonodavca Unije da primijeni kriterij domicila tuženika, a ne kriterij njegova uobičajenog boravišta ili istodobno ta dva kriterija, bio je motiviran potrebom izbjegavanja povećanja broja nadležnih sudova.
37 Po uzoru na Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena, i na Uredbu br. 44/2001, Uredba br. 1215/2012 ne definira taj pojam „domicil”. Tako članak 62. stavak 1. potonje uredbe upućuje na pravo države članice pred čijim je sudovima pokrenut postupak kako bi se utvrdilo ima li stranka domicil na državnom području te države članice. U skladu s člankom 62. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012, „[a]ko stranka nema domicil u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, tada, radi utvrđivanja ima li stranka domicil u drugoj državi članici, sud primjenjuje pravo te države članice”.
38 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja primijetiti da je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi svoju nadležnost za odlučivanje u glavnom postupku uzimajući u obzir pojam „domicil”, kako je utvrđen poljskim pravom.
Prvo pitanje
39 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da, kada se posljednji poznati domicil tuženika, koji je državljanin treće zemlje i ima svojstvo potrošača, nalazi na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak, i kada taj sud ne može utvrditi trenutačni domicil tog tuženika niti raspolaže uvjerljivim indicijama koje mu omogućuju da zaključi da on zapravo ima domicil na području druge države članice ili izvan područja Unije, nadležnost za odlučivanje u tom sporu utvrđuje se pravom države članice u kojoj se nalazi taj sud.
40 Valja podsjetiti na to da je Uredba br. 1215/2012 namijenjena ujednačavanju pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima pomoću iznimno predvidivih pravila o nadležnosti. Njezin je cilj pravna sigurnost koja se sastoji od pojačane pravne zaštite osoba sa domicilom/sjedištem u Europskoj uniji tako da se istodobno omogući i tužitelju da lako utvrdi sud pred kojim može pokrenuti postupak i tuženiku da razumno predvidi pred kojim sudom može biti tužen (presuda od 4. listopada 2018., Feniks, C‑337/17, EU:C:2018:805, t. 34. i navedena sudska praksa).
41 U skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, ako tuženik nema domicil u državi članici, nadležnost sudova države članice utvrđuje se pravom te države članice, uz iznimku primjene članka 18. stavka 1., članka 21. stavka 2. i članaka 24. i 25. te uredbe.
42 Budući da članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 umjesto jedinstvenih pravila o nadležnosti utvrđenih tom uredbom dopušta primjenu pravnih pravila svake države članice, premisu na kojoj se temelji primjena te odredbe, odnosno nepostojanje tuženikova domicila na državnom području države članice, treba usko tumačiti.
43 Takvo je usko tumačenje to više opravdano ako tuženik ima svojstvo potrošača i stoga uživa, u skladu s člankom 18. Uredbe br. 1215/2012, pojačanu zaštitu uvođenjem pravila o posebnoj nadležnosti u korist sudova države članice na čijem se državnom području nalazi njegov domicil. Naime, ne može se isključiti da bi takav potrošač mogao biti u opasnosti da izgubi tu zaštitu u slučaju primjene pravila o nadležnosti nacionalnog prava.
44 Zbog toga je Sud utvrdio da se – ako je domicil tuženika, državljanina države članice, nepoznat – članak 4. stavak 1. Uredbe br. 44/2001, čiji izričaj, u biti, odgovara tekstu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012 primjenjuje samo ako nacionalni sud raspolaže uvjerljivim indicijama koje mu omogućuju da zaključi da tuženik zapravo ima domicil izvan područja Unije (vidjeti u tom smislu presude od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka, C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 42. i od 15. ožujka 2012., G, C‑292/10, EU:C:2012:142, t. 42.).
45 S druge strane, Sud je smatrao da se, kada nacionalni sud ne raspolaže uvjerljivim indicijama koje mu omogućuju da zaključi da tuženik potrošač zapravo ima domicil izvan područja Unije i ne može utvrditi mjesto u kojem se nalazi domicil tog potrošača, pravilo posebne nadležnosti iz članka 16. stavka 2. Uredbe br. 44/2001, koji je postao članak 18. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012, i na temelju kojeg druga ugovorna stranka mora pokrenuti postupak protiv dotičnog potrošača pred sudovima države članice u kojoj taj potrošač ima domicil, također odnosi na posljednji poznati domicil navedenog potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka, C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 42.).
46 Sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati primjenjuje li se sudska praksa navedena u točkama 44. i 45. ove presude i na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je postupak pokrenut protiv potrošača koji nije državljanin države članice, nego državljanin treće zemlje, i čiji se posljednji poznati domicil nalazi na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak, pri čemu se ne može sa sigurnošću utvrditi je li taj potrošač napustio to područje i otišao u drugu državu članicu ili je napustio područje Unije.
47 U tom pogledu valja primijetiti da se, kao što je to navedeno u točki 35. ove presude, Uredba br. 1215/2012 temelji na kriteriju tuženikova domicila, a ne na kriteriju njegova državljanstva. Naime, članak 4. stavak 1. te uredbe određuje da se osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže pred sudovima te države.
48 Slijedom toga, pravilo o nadležnosti na temelju posljednjeg poznatog domicila tuženika na državnom području države članice, navedeno u točki 45. ove presude, primjenjuje se neovisno o državljanstvu tog potrošača.
49 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da, kada se posljednji poznati domicil tuženika, koji je državljanin treće zemlje i ima svojstvo potrošača, nalazi na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak, i kada taj sud ne može utvrditi trenutačni domicil tog tuženika niti raspolaže uvjerljivim indicijama koje mu omogućuju da zaključi da on zapravo ima domicil na području druge države članice ili izvan područja Europske unije, nadležnost za odlučivanje u tom sporu ne utvrđuje se pravom države članice u kojoj se nalazi taj sud, nego člankom 18. stavkom 2. te uredbe, kojim se nadležnost za odlučivanje u takvom sporu daje sudu na čijem se području nalazi posljednji poznati domicil navedenog tuženika.
Drugo pitanje
50 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 26. stavke 1. i 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da upuštanje u postupak pred sudom privremenog zastupnika kojeg je nacionalni sud imenovao za zastupanje tuženika koji je odsutan i čiji trenutačni domicil nije poznat predstavlja upuštanje tog potrošača u postupak pred tim sudom i na taj način omogućuje pretpostavku da postoji međunarodna nadležnost navedenog suda.
51 Najprije valja podsjetiti na to da se članak 26. Uredbe br. 1215/2012 nalazi u odjeljku 7. njezina poglavlja II., naslovljenom „Prorogacija nadležnosti”.
52 Članak 26. stavak 1. te uredbe predviđa pravilo o nadležnosti utemeljeno na upuštanju tuženika u postupak za sve sporove u kojima nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak ne proizlazi iz drugih odredaba navedene uredbe, osim u sporovima koji su obuhvaćeni pravilom o isključivoj nadležnosti na temelju članka 24. iste uredbe, u kojima upuštanje tuženika u postupak ne dovodi do prorogacije nadležnosti.
53 Članak 26. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 nameće – u području ugovora o osiguranju, potrošačkih ugovora i pojedinačnih ugovora o radu – sudu koji se smatra nadležnim na temelju stavka 1. tog članka obvezu obavještavanja slabije stranke prije utvrđivanja nadležnim. Stoga, kada se potrošač tuženik upusti u postupak pred sudom koji nije sud njegova domicila, a koji je nadležan na temelju članka 18. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012, sud pred kojim je pokrenut postupak mora se uvjeriti da je taj potrošač obaviješten o svojem pravu da ospori nadležnost suda i o posljedicama njegova upuštanja u postupak.
54 Iz prethodno navedenog proizlazi da se pitanje prorogacije nadležnosti na temelju upuštanja tuženika potrošača u postupak ili, ovisno o slučaju, njegova privremenog zastupnika, postavlja samo u situaciji u kojoj sud pred kojim je pokrenut postupak ne temelji svoju nadležnost za odlučivanje u predmetnom sporu na drugim odredbama osim na članku 26. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012.
55 U ovom, pak, slučaju, kao što to proizlazi iz odgovora na prvo pitanje, s obzirom na to da nije mogao utvrditi mjesto u kojem dotični potrošač ima domicil i da nije raspolagao uvjerljivim indicijama da je taj potrošač zapravo napustio područje Unije, sud koji je uputio zahtjev svoju nadležnost temelji na članku 18. stavku 2. Uredbe br. 1215/2012, kao sud posljednjeg poznatog domicila navedenog potrošača.
56 Slijedom navedenog, s obzirom na odgovor na prvo pitanje, ne treba odgovoriti na drugo pitanje.
Troškovi
57 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:
Članak 6. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
treba tumačiti na način da:
kada se posljednji poznati domicil tuženika, koji je državljanin treće zemlje i ima svojstvo potrošača, nalazi na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak, i kada taj sud ne može utvrditi trenutačni domicil tog tuženika niti raspolaže uvjerljivim indicijama koje mu omogućuju da zaključi da on zapravo ima domicil na području druge države članice ili izvan područja Europske unije, nadležnost za odlučivanje u tom sporu ne utvrđuje se pravom države članice u kojoj se nalazi taj sud, nego člankom 18. stavkom 2. te uredbe, kojim se nadležnost za odlučivanje u takvom sporu daje sudu na čijem se području nalazi posljednji poznati domicil navedenog tuženika.
Potpisi