Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ-BORDONE
od 11. travnja 2024.(1)
Predmet C-187/23 [Albausy](i)
E. V. G.-T.
uz sudjelovanje:
P. T.-a,
F. T.-a,
G. T.-a
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Amtsgericht Lörrach (Općinski sud u Lörrachu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 650/2012 – Izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju – Prigovor istaknut u postupku izdavanja”
1. Cilj je Uredbe (EU) br. 650/2012(2) ukloniti prepreke slobodnom kretanju osoba koje žele ostvariti svoja prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije.
2. S tim je ciljem Uredbom br. 650/2012 na unutarnjem tržištu uspostavljena Europska potvrda o nasljeđivanju(3) i njome se detaljno uređuje sustav izdavanja te potvrde i njezini učinci. Tom potvrdom nasljednici, legatari, izvršitelji oporuke ili upravitelji ostavinom mogu jednostavno dokazati svoj status, prava ili ovlasti u bilo kojoj državi članici.
3. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku proizlazi iz činjenice da je supruga umrlog, koja sebe smatra jedinom korisnicom oporučnog nasljedstva, zatražila od nadležnog nacionalnog tijela izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju. Pred tim istim tijelom i u istom postupku, sin i unuci umrlog osporavaju valjanost dostavljene oporuke. Raspravlja se kako to osporavanje utječe na izdavanje potvrde.
4. Sud je već odgovorio na druga prethodna pitanja u pogledu te vrste potvrda(4), ali nijedno se nije odnosilo na ovdje iznesene dvojbe koje će trebati ispitati samo ako zahtjev za prethodnu odluku bude smatrao dopuštenim.
I. Pravni okvir: pravo Unije
A. Uredba br. 650/2012
5. Članak 62. („Uspostava Europske potvrde o nasljeđivanju”) stavak 1. glasi:
„1. Ova Uredba uspostavlja Europsku potvrdu o nasljeđivanju (dalje u tekstu: ‚Potvrda’) koja se izdaje za korištenje u drugoj državi članici i stvara učinke navedene u članku 69.”.
6. U članku 63. („Svrha Potvrde”) određuje se:
„1. Potvrdu mogu koristiti nasljednici, legatari koji imaju izravna prava u nasljedstvu i izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici ili legatari i/ili svoje ovlasti kao izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom.
2. Potvrda se može koristiti [osobito] za dokazivanje jedne ili više sljedećih stvari:
(a) status i/ili prava svakog nasljednika ili, ovisno o slučaju, svakog legatara spomenutih u Potvrdi i njihove ostavinske dijelove;
(b) pripadnost određene imovine koja čini dio ostavine nasljednicima ili, ovisno o slučaju, legatarima spomenutima u Potvrdi;
(c) ovlasti osobe spomenute u Potvrdi za izvršavanje oporuke ili upravljanje ostavinom”.
7. U skladu s člankom 64. („Nadležnost za izdavanje Potvrde”):
„Potvrda se izdaje u državi članici čiji sudovi imaju nadležnost po članku 4., članku 7., članku 10. ili članku 11. Tijelo izdavanja je:
(a) sud kako je definiran u članku 3. stavku 2.; ili
(b) drugo tijelo koje po nacionalnom pravu ima nadležnost baviti se nasljednim stvarima”.
8. Članak 65. („Zahtjev za Potvrdu”) stavak 3. točka (l) glasi:
„Zahtjev mora sadržavati podatke navedene u nastavku, u mjeri u kojoj su ti podaci poznati podnositelju zahtjeva i nužni tijelu izdavanja za potvrđivanje elemenata za koje podnositelj zahtjeva želi potvrdu, i moraju joj biti priložene sve relevantne isprave u izvorniku ili preslikama koje ispunjavaju uvjete za utvrđivanje njezine autentičnosti, ne dovodeći u pitanje članak 66. stavak 2.:
[…]
(l) izjavu o tome da prema saznanjima podnositelja zahtjeva nije u tijeku spor o elementima za koje se traži potvrda”.
9. U članku 66. („Razmatranje zahtjeva”) navodi se:
„1. Nakon primitka zahtjeva tijelo izdavanja provjerava podatke i izjave te isprave i druge dokaze koje je dostavio podnositelj zahtjeva. To tijelo provodi ispitivanje potrebno za tu provjeru po službenoj dužnosti ako je to predviđeno ili dopušteno njegovim pravom ili poziva podnositelja zahtjeva na pružanje bilo kakvih dodatnih podataka koje smatra potrebnima.
[…]
4. Tijelo izdavanja poduzima sve potrebne korake u obavješćivanju korisnika o zahtjevu za Potvrdu. Ono saslušava, ako je to potrebno za utvrđivanje elemenata koji se trebaju potvrditi, bilo koju uključenu osobu i bilo kojeg izvršitelja ili upravitelja i vrši javne objave radi davanje prilike drugim mogućim korisnicima za pozivanje na svoja prava.
[…]”.
10. U skladu s člankom 67. („Izdavanje Potvrde”):
„1. Tijelo izdavanja izdaje Potvrdu bez odgode u skladu s postupkom utvrđenim u ovom poglavlju kada su elementi koji se trebaju potvrditi utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Tijelo koristi obrazac uspostavljen u skladu sa savjetodavnim postupkom navedenim u članku 81. stavku 2.
Tijelo izdavanja ne izdaje Potvrdu posebno ako:
(a) se elementi koji se trebaju potvrditi osporavaju; ili
(b) Potvrda ne bi bila u skladu s odlukom koja obuhvaća iste elemente.
[…]”.
11. U članku 69. („Učinci Potvrde”) ističe se:
„1. Potvrda proizvodi svoje učinke u svim državama članicama a da nije potreban poseban postupak.
2. Za Potvrdu se predmnijeva da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Za osobu koja je u Potvrdi navedena kao nasljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavinom predmnijeva se da ima status naveden u Potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u Potvrdi, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava ili ovlasti, osim onih navedenih u Potvrdi.
3. Za svaku osobu koja postupajući na temelju podataka potvrđenih u Potvrdi izvrši plaćanja ili prenese imovinu osobi navedenoj u Potvrdi kao ovlaštenoj za prihvat plaćanja ili imovine smatra se da je izvršila transakciju s osobom ovlaštenom za prihvat plaćanja ili imovine, osim ako zna da sadržaj Potvrde nije istinit ili nije svjesna takve neistinitosti zbog krajnje nepažnje.
4. Ako osoba navedena u Potvrdi kao ovlaštena za raspolaganje imovinom za nasljeđivanje raspolaže tom imovinom u korist druge osobe, za tu drugu osobu se smatra, ako postupa na temelju podataka potvrđenih u Potvrdi, da je izvršila transakciju s osobom ovlaštenom za raspolaganje dotičnom imovinom, osim ako zna da sadržaj Potvrde nije istinit ili je nesvjesna te neistinitosti zbog krajnje nepažnje.
5. Potvrda je valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantnom upisniku države članice, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 2. točke (k) i (l)”.
B. Provedbena uredba br. 1329/2014(5)
12. U članku 1. stavku 5. utvrđuje se:
„Za Europsku potvrdu o nasljeđivanju iz članka 67. stavka 1. Uredbe (EU) br. 650/2012 koristi se obrazac određen u Prilogu 5. kao Obrazac V.”.
13. U posljednjem dijelu Obrasca V. iz Priloga 5. navodi se da tijelo potvrđuje „da u trenutku izdavanja Potvrde korisnici nisu osporili nijedan njezin element”.
II. Činjenice, postupak i prethodna pitanja
14. P. T., francuski državljanin s posljednjim domicilom u Njemačkoj, preminuo je 15. rujna 2021.
15. E. V. G.-T., supruga P. T.-a, nakon njegove smrti, 23. studenoga 2021., zatražila je od Amtsgerichta Lörrach (Općinski sud u Lörrachu, Njemačka) Europsku potvrdu o nasljeđivanju, iz koje proizlazi da je jedina nasljednica(6).
16. U tu je svrhu predočila oporuku sljedećeg sadržaja koju su vlastoručno potpisala oba bračna druga:
„Zajednička oporuka
Mi, bračni drugovi E. G.-T., rođena […] i P. T., rođen […]., oboje s domicilom na adresi […], izjavljujemo sljedeće:
1. Nismo obvezani prethodnim oporučnim raspolaganjima i nismo izvršili oporučna raspolaganja. Opreza radi, opozivamo sva postojeća jednostrana ili zajednička raspolaganja.
2. Međusobno se određujemo jedinim nasljednicima. To određivanje nasljednika uzajamno je i obvezujuće. Nadživjeli bračni drug nije ovom odredbom ograničen u pogledu ostalih elemenata. On može samostalno urediti svoje nasljeđivanje, čak i prije smrti bračnog druga koji prvi premine, ali isključivo ako ga nadživi.
3. Oboje imamo domicil u Njemačkoj i odabiremo primjenu njemačkog nasljednog prava, koje u okviru izbora mjerodavnog prava određujemo, u mjeri u kojoj je to dopušteno, primjenjivim pravom. Ta odredba ima uzajaman učinak.
R., 23. srpnja 2020. E. G.-T. To je također moja volja. P. T.”
17. Međutim, postojala je prethodna oporuka koju je ručno napisao i potpisao oporučitelj i u kojoj je utvrđeno:
„Ja, P. M. J. T., rođen […] u A, s domicilom u […] Španjolskoj, opozivam sva prethodna raspolaganja imovinom zbog smrti. Svoj ostavinski dio ostavljam svojim dvama unucima, sinovima P.-a, N. A. J. T.-u, rođenom […] i J. N. J. T.-u, rođenom […]. Udjeli u tom dijelu dijelit će se u jednakom omjeru. Određujem svojeg sina P.-a i isključivo njega za organiziranje mojeg pogrebnog obreda s gregorijanskom misom i pogrebom u […] Španjolskoj. A., 31. svibnja 2001. To je moja oporuka. P. T.”
18. E. V. G.-T. smatra da je jedina nasljednica P. T.-a na temelju oporuke od 23. srpnja 2020. Suprotno tomu, P. T.-ov sin i unuci osporavaju valjanost te oporuke jer u vrijeme sastavljanja oporuke oporučitelj nije bio sposoban za oporučivanje i tvrde da potpis nije njegov.
19. Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, oporučitelj je još bio sposoban za oporučivanje(7) i na podnesenoj oporuci nalazi se njegov potpis(8).
20. U tim okolnostima, Amtsgericht Lörrach (Općinski sud u Lörrachu) smatra da izdavanje potvrde ovisi o tumačenju Uredbe br. 650/2012 pa je prekinuo postupak(9) i Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 67. stavak 1. drugi podstavak točku (a) Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da se odnosi i na prigovore podnesene u sâmom postupku izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju i da ih sud ne može ispitati te da se stoga ne odnosi samo na prigovore istaknute u drugom postupku?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na [prvo] prethodno pitanje: treba li članak 67. stavak 1. drugi podstavak točku (a) Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da se Europska potvrda o nasljeđivanju ne može izdati čak ni ako su prigovori istaknuti u postupku izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju, ali su već ispitani u postupku izdavanja potvrde o nasljeđivanju na temelju njemačkog prava?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: treba li članak 67. stavak 1. drugi podstavak točku (a) Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da se odnosi na bilo koji prigovor, čak i ako nije potkrijepljen dokazima, o čemu nije potrebno podnijeti formalni dokaz?
4. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje: u kojem obliku sud mora navesti razloge zbog kojih je sud odbio prigovore i izdao Europsku potvrdu o nasljeđivanju?”
III. Postupak pred Sudom
21. Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 23. ožujka 2023.
22. Njemačka i španjolska vlada, kao i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Sv te stranke su, uključujući E. V. G.-T., sudjelovale na raspravi održanoj 31. siječnja 2024.
IV. Analiza
23. Sud koji je uputio zahtjev dvoji o funkciji tijela koje izdaje Europske potvrde o nasljeđivanju te o opsegu nadležnosti tog tijela u okviru članka 67. Uredbe br. 650/2012.
A. Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
24. Španjolska vlada tvrdi da zahtjev za prethodnu odluku nije dopušten jer se izdavanjem Europske potvrde o nasljeđivanju ne podrazumijeva izvršavanje sudske funkcije, kao što se to zahtijeva člankom 267. UFEU-a(10).
25. Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku ovisi o tome je li ga uputio „sud” u smislu članka 267. UFEU-a koji djeluje upravo izvršavanjem svojih sudskih funkcija(11).
26. Kako bi se utvrdilo ispunjava li određeno tijelo taj dvostruki uvjet, Sud ispituje, među ostalim čimbenicima, „posebnu narav funkcija koje ono izvršava unutar određenog pravnog konteksta u kojem je ovlašteno zahtijevati odluku Suda kako bi se provjerilo je li pred takvim tijelom u tijeku spor i treba li potonje odlučiti u postupku s ciljem donošenja odluke sudske naravi”(12).
27. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni ne može se smatrati da tijelo koje je uputilo zahtjev, čak i ako ispunjava ostale uvjete utvrđene u sudskoj praksi Suda, izvršava sudsku funkciju(13).
28. Prigovor nedopuštenosti mogao bi biti opravdan s obzirom na odredbe o Europskoj potvrdi o nasljeđivanju i postupanje koje podrazumijeva njezino izdavanje, koje su predviđene Uredbom br. 650/2012. Iz tih odredbi proizlazi, zbog razloga koje ću iznijeti u nastavku, da odluka tijela koje izdaje potvrdu u skladu s člankom 67. Uredbe br. 650/2012, na kraju postupka koji je okončan, nije sudska odluka, čak i ako je to tijelo sud.
1. Svrha i učinci Europske potvrde o nasljeđivanju
29. Uredbom br. 650/2012 uspostavlja se Europska potvrda o nasljeđivanju kojom se stvara jedinstven i autonomni sustav u odnosu na slične nacionalne potvrde. Taj se sustav razlikuje i od onog predviđenog samom uredbom o priznavanju sudskih odluka i javnih isprava(14).
30. Europskom potvrdom o nasljeđivanju koriste se osobe u svojstvu nasljednika, legatara, izvršitelja oporuke ili upravitelja nasljedstvom koje se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava ili ovlasti koje iz njega proizlaze(15). Njezino korištenje, međutim, nije obvezno(16).
31. Za tu potrebu potvrda proizvodi sljedeće učinke koji su jednaki u cijeloj Uniji(17):
– Služi kao dokaz(18) elemenata koje sadržava(19). Predočenjem potvrde njezin se nositelj može pozvati na svoja prava ili ovlasti u bilo kojoj državi članici, a da se pritom od njega ne traži dodatni dokaz. Polazi se od pretpostavke da su status nositelja, kao i njegova prava ili ovlasti navedene u potvrdi, onakvi kakvi su sadržani u njoj(20).
– Štiti treće osobe koje imaju odnos s osobama navedenima u potvrdi i koje, ovisno o podacima sadržanima u njoj, izvršavaju plaćanja, prenose imovinu, kupuju ili dobivaju imovinu za nasljeđivanje „osim ako zna[ju] da sadržaj Potvrde nije istinit ili ni[su] svjesn[e] takve neistinitosti zbog krajnje nepažnje”(21).
– Valjana je za upisivanje imovine za nasljeđivanje u upisnik, uz ograničenja navedena u samoj Uredbi br. 650/2012 i koja je protumačio Sud(22).
32. Potvrda samo po sebi nema druge posljedice; konkretno, nema obvezujući pravni učinak svojstven sudskoj odluci(23). U uvodnoj izjavi 71. Uredbe br. 650/2012 pojašnjava se usto da ne vrijedi kao ovršna isprava.
33. Nepostojanje obvezujućeg pravnog učinka očituje se i u sustavu optjecaja potvrde u državama članicama koje nisu država članica izdavanja. Poglavljem VI. Uredbe br. 650/2012 ne propisuje se može li je se ili treba „priznati”(24). U skladu s člankom 69. stavkom 1. „proizvodi svoje učinke” bez ikakvog postupka(25). Zaista nema razloga za osporavanje tog optjecaja(26).
2. Postupanje tijela koje izdaje potvrdu u okviru članka 67. Uredbe br. 650/2012
34. U skladu s člankom 67. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 650/2012, tijelo izdaje potvrdu bez odgode „kada su elementi koji se trebaju potvrditi utvrđeni […]”. Potvrda se izdaje nakon razmatranja (zahtjeva) koje se propisuje samom uredbom u njezinu članku 66.
35. U skladu s potonjom odredbom, tijelo treba provjeriti podatke i izjave te isprave i druge dokaze koje je dostavio podnositelj zahtjeva za potvrdu(27).
36. U tu svrhu, samim člankom 66.: i. upućuje se na ovlasti tog tijela koje su mu dodijeljene njegovim pravom(28); ii. dodjeljuju mu se druge ovlasti(29) i iii. izravno mu se određuje obveza poduzimanja koraka u svrhu obavješćivanja o zahtjevu za potvrdu (koje se ograničava na konkretne primatelje)(30).
37. Kad je riječ o toj obvezi, tijelo „saslušava […] bilo koju uključenu osobu i bilo kojeg izvršitelja ili upravitelja i vrši javne objave radi davanje prilike drugim mogućim korisnicima za pozivanje na svoja prava” ako to smatra potrebnim za utvrđivanje elemenata koji se trebaju potvrditi(31).
38. Ako po završetku ispitivanja svih tih elemenata tijelo smatra da su elementi koji će biti navedeni u potvrdi dokazani, ono je izdaje „bez odgode” u skladu s člankom 67. stavkom 1. Uredbe br. 650/2012.
39. Suprotno tomu, ako dvoji o tim elementima, tijelo izdavanja ne smije izdati potvrdu. Budući da njezin sadržaj nije utvrđen, ona ne može proizvoditi učinke predviđene člankom 69. Uredbe. Do neizdavanja također dolazi, u skladu s člankom 67. stavkom 1. drugim podstavkom točkom (a) Uredbe br. 650/2012, ako se elementi koji se trebaju potvrditi osporavaju(32).
40. Funkcija tijela izdavanja nije samo pasivna; ona se ne sastoji od zaprimanja izjava o činjenicama ili izjavama volje radi njihova mehaničkog prenošenja u ad hoc obrazac. To je tijelo obvezno provjeriti istinitost tvrdnji podnositelja zahtjeva, s obzirom na dokaze koje on podnese i, ovisno o slučaju, druge podatke koje samo tijelo prikupi ili mu ih dostave druge osobe koje imaju interes u nasljeđivanju(33).
41. Međutim, dodjela ili utvrđivanje prava i ovlasti osoba koje žele dobiti nasljedstvo ili osoba uključenih u njega te rješavanje mogućih sporova među njima u pogledu pitanja koja se odnose na meritum, nije na tijelu kojem se podnosi zahtjev za potvrdu.
42. Tomu je tako jer se nacionalnim tijelima izdavanja potvrde poglavljem VI. („Europska potvrda o nasljeđivanju”) Uredbe br. 650/2012 ne dodjeljuje ta nadležnost(34). Usto ne treba smatrati da se, u kontekstu njezina članka 67., nacionalnim pravnim porecima omogućilo da, prilikom dopune te uredbe, tim tijelima dodijele funkciju rješavanja sporova. Ta dodjela, ako nije popraćena postupovnim pravnim pravilima, ne bi bila u skladu s voljom da se uspostavi autonomni i jedinstveni sustav izdavanja potvrde(35).
43. Da tijelo izdavanja ima tu nadležnost (za odlučivanje u sporovima), njegovo postupanje dovelo bi do „odluke” u smislu članka 3. stavka 1. točke (g) i poglavlja IV. Uredbe br. 650/2012. Međutim, zbog namjere europskog zakonodavca, potvrda nema obvezujuće pravne posljedice koje su tipične za sudsku odluku.
3. Usporedba s potvrdama predviđenim u drugim instrumentima za pravosudnu suradnju
44. Europska potvrda o nasljeđivanju ne može se usporediti s potvrdama predviđenim drugim instrumentima za pravosudnu suradnju u građanskim ili trgovačkim stvarima, u odnosu na koje su se Sudu uputili drugi zahtjevi za prethodnu odluku i o kojima je on odučio nakon što je otklonio sve dvojbe u pogledu njihove dopuštenosti.
45. U pogledu europskog naloga za izvršenje(36), Sud je presudio da „postupak potvrđivanja sudske odluke kao europskog naloga za izvršenje izgleda […] ne kao postupak koji je različit od prethodnog sudskog postupka već kao njegova zadnja faza, koja je potrebna za osiguranje njegove pune učinkovitosti, omogućujući vjerovniku da ostvari svoju tražbinu”(37).
46. Potvrđivanje sudske odluke kao europskog naloga za izvršenje predstavlja stoga akt sudske prirode te je nacionalni sud ovlašten uputiti „Sudu zahtjev za prethodnu odluku”(38).
47. Isti je slučaj s potvrdom predviđenom člankom 53. Uredbe (EU) br. 1215/2012(39), kojom se osigurava protok sudske odluke jedne države članice u drugim državama članicama. Zadaća suda koji ju izdaje jest da „provodi nastavak prethodnog sudskog postupka, jamčeći njegovu punu djelotvornost jer se bez potvrde odluka ne može slobodno kretati u europskom pravosudnom prostoru”(40).
48. Postupak za izdavanje potvrde na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012 jest sudske prirode i nacionalni sud pred kojim se vodi takav postupak ovlašten je uputiti Sudu prethodno pitanje(41).
49. Suprotno tomu, izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju, kao što sam to objasnio, ne podrazumijeva izvršavanje sudske ovlasti niti dovodi do takve (sudske) odluke s obvezujućim pravnim učinkom.
50. Ništa se ne mijenja ni kada se u dijelovima potvrde preuzme sadržaj (prethodne) sudske odluke o meritumu nasljeđivanja. Čak ni u tom slučaju potvrda nije jedna faza više u sudskom postupku u kojem je donesena odluka o meritumu.
51. Naposljetku, Europska potvrda o nasljeđivanju nije isprava kojom se prosljeđuje odluka sudova države članice, odnosno nešto poput putovnice za protok u drugim državama članicama radi njezina priznavanja i, ovisno o slučaju, izvršenja. U tu svrhu, europski zakonodavac već je predvidio ovjeru iz članka 46. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 650/2012, u ad hoc obrascu (Obrazac I. utvrđen u Prilogu 1. Provedbenoj uredbi br. 1329/2014)(42).
52. Ukratko, potvrda proizvodi učinke u državama članicama koje nisu država članica izdavanja, a da nije potreban nikakav postupak, te ne pruža mogućnost osporavanja ni nadzora. Kad bi sadržavala odluku donesenu u sporu, na tu bi se odluku, posredstvom potvrde, primjenjivao sustav priznavanja koji ne bi bio samo drukčiji od onog predviđenog u poglavlju IV., nego i povlašten, a njegovo se usporedno postojanje nigdje ne spominje niti je opravdano(43).
4. Utjecaj značajki Europske potvrde o nasljeđivanju na dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
53. Tijelo koje izdaje potvrdu u skladu s člankom 67. Uredbe br. 650/2012, u njoj navodi određene elemente o nasljeđivanju nakon razmatranja samog instrumenta koje je dužno provesti na temelju članka 66.
54. Zaključak tijela izdavanja potvrde temelji se na točnosti podataka koje navede podnositelj zahtjeva i na njihovoj usklađenosti s mjerodavnim pravom za nasljeđivanje. Međutim, to tijelo, kao što sam to već naveo, nema u ovom kontekstu ovlast za odlučivanje o sporovima koji nastaju u pogledu merituma nasljeđivanja(44).
55. Ako tijelo izdavanja potvrde ne može dodijeliti prava ili ovlasti u postupku koji završava odlukom koja ima obvezujući pravni učinak, ono, u tom području, ne izvršava sudsku funkciju(45).
56. Prethodno navedenom ne protivi se to da, kao što je to navedeno u članku 64. Uredbe br. 650/2012, tijelo izdavanja potvrde može biti „sud” u smislu članka 3. stavka 2. te također drugo tijelo koje po nacionalnom pravu ima nadležnost baviti se nasljednim stvarima(46).
57. Činjenica da tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju može biti sud, ne znači da mu se dodjeljuju sudske funkcije kada je izdaje. Neovisno o svojim strogo sudskim funkcijama, sud države članice može izvršavati i druge funkcije koje nisu sudske prirode. U okviru potonjih funkcija, on nije ovlašten Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku(47).
58. Čini mi se da se upućivanjem na to „drugo” tijelo želi upozoriti na to da izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju (u skladu s člankom 67. Uredbe br. 650/2012) ne podrazumijeva izvršavanje sudske ovlasti. U suprotnom bi zasebno spominjanje tog tijela bilo suvišno, s obzirom na to da se u članku 3. stavku 2. navedene uredbe tijela koja formalno nisu dio sudbene vlasti kvalificiraju kao sudovi kada obavljaju sudsku funkciju(48).
59. Činjenica da se u članku 64. („Nadležnost za izdavanje Potvrde”) Uredbe br. 650/2012 upućuje na njezine članke 4., 7., 10 i 11. ne smije dovesti do zabune. Upućivanjem na nadležnost ne definira se (pravosudna ili nepravosudna) priroda intervencije tijela izdavanja(49); samo se pojašnjava gdje i od koga treba zatražiti potvrdu(50).
60. Naposljetku, moje mišljenje potkrijepljeno je presudom od 16. studenoga 2023.(51) u kojoj je Sud odbio argument da španjolski javni bilježnici izvršavaju javne ovlasti u svojstvu sudova jer izdaju Europske potvrde o nasljeđivanju(52).
61. S obzirom na navedeno, smatram da bi zahtjev za prethodnu odluku trebalo proglasiti nedopuštenim. Međutim, za slučaj da se Sud ne složi s tom ocjenom, predložit ću odgovor na pitanja koja su mu upućena.
B. Prvo prethodno pitanje
62. Sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (a) Uredbe br. 650/2012 kako bi se razjasnilo, ukratko, upućuje li se u njemu na prigovore istaknute u postupku koji se razlikuje od postupka izdavanja potvrde ili jesu li njime obuhvaćeni i prigovori koje, na temelju samog zahtjeva za potvrdu, istaknu osobe uključene u nasljeđivanje. U potonjem slučaju, želi znati je li na tijelu izdavanja da ispita te prigovore.
63. Prethodno pitanje upućuje se u predmetu u kojem, kao što je to već navedeno, oporučiteljev sin i unuci osporavaju ključan element nasljeđivanja (valjanost same oporuke). Prema mojem mišljenju, to osporavanje dovodi do primjene članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (a) Uredbe br. 650/2012 i nemogućnosti izdavanja potvrde.
64. Ta nemogućnost potkrijepljena je činjenicom da u obrascu koji se mora koristiti za Europsku potvrdu o nasljeđivanju na temelju Provedbene uredbe br. 1329/2014, tijelo izdavanja obvezno mora navesti da nijedan od njezinih elemenata nije osporen.
65. Priznajem da se na prvo prethodno pitanje ne može nedvojbeno odgovoriti samo s obzirom na tekst navedene odredbe jer se u njoj ne navodi tijelo pred kojim se podnose prigovori protiv elemenata koje treba potvrditi(53), a i jezične verzije omogućavaju različito shvaćanje:
– u jednima se navodi da je prigovor (osporavanje) u tijeku u trenutku podnošenja zahtjeva za potvrdu, što upućuje na to da je istaknut u drugom postupku(54);
– a u drugima se navodi na zaključak da je prigovor istaknut nakon zahtjeva za potvrdu i pred istim tijelom(55).
66. Sustavnom analizom pružaju se određena pojašnjenja. Na temelju zajedničkog tumačenja članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (a) i članka 65. stavka 3. točke (l) Uredbe br. 650/2012 valja zaključiti da prva od tih odredbi automatski obuhvaća sporove na koje se upućuje u navedenom članku 65., odnosno sporove koji se vode pred drugim tijelom(56).
67. Na isto se upućuje i u članku 67. stavku 1. drugom podstavku točki (b) kojim se predviđaju odluke koje se donose izvan postupka izdavanja potvrde. Razumno je smatrati da te odluke mogu uključivati i one koje utječu na same elemente naknadne potvrde o nasljeđivanju.
68. S obzirom na članak 67. stavak 1. prvi podstavak Uredbe br. 650/2012, sklon sam smatrati da drugi podstavak točka (a) tog članka treba uključivati i prigovore istaknute pred tijelom izdavanja jer da tomu nije tako, to bi tijelo moglo izdati potvrdu s elementima „koji nisu utvrđeni”, što je protivno zahtjevima te odredbe(57).
69. Čini mi se da je usporedba teksta članka 65. stavka 3. točke (l) Uredbe br. 650/2012 (u kojem se upućuje na to da „nije u tijeku spor o elementima za koje se traži potvrda”) s tekstom članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (a), u kojem su općenito navedeni širi pojmovi, dodatni argument u istom smislu(58).
70. Općenito svrha Uredbe br. 650/2012 i konkretno svrha Europske potvrde o nasljeđivanju također idu u prilog tumačenju članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (a) kojim se obuhvaćaju prigovori istaknuti tijekom postupka za izdavanje potvrde.
71. Potvrda je uspostavljena kako bi se potaklo to da se „nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama […] riješ[i] brzo, skladno i učinkovito”(59). Njome se na taj način pridonosi uklanjanju „prepreka slobodnom kretanju osoba koje se trenutačno susreću s poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije”(60).
72. Za postizanje tih ciljeva, europski je zakonodavac potvrdi dodijelio ranije opisane pravne učinke koje ona proizvodi u državama članicama koje nisu država članica izdavanja, a da se pritom ne primjenjuju nikakav postupak ili nadzor.
73. Prema mojem mišljenju, priroda tih učinaka, koji se ne odnose samo na omogućavanje izravno uključenim osobama da poduzmu radnje povezane s prekograničnim nasljeđivanjem, nego i na zaštitu trećih osoba te sigurnost pravnog prometa u cijeloj Uniji, protivi se tumačenju članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (a) Uredbe br. 650/2012 kojim se ograničava na sporove koji se vode neovisno o pokrenutom postupku za izdavanje potvrde.
74. Polazeći od te pretpostavke, problem više nije mogućnost tijela koje je dužno primijeniti članak 67. Uredbe br. 650/2012 da ispita prigovore koje su istaknuli drugi mogući korisnici nasljedstva(61), nego u tome što ono mora učiniti kada je priroda tih prigovora takva da se zapravo njima dovode u pitanje bitni elementi nasljeđivanja (kao što je to ovdje slučaj, s obzirom na to da drugi mogući nasljednici osporavaju valjanost vlastoručne oporuke na kojoj se temelji zahtjev za potvrdu).
75. Kao što sam to već istaknuo, u tom slučaju nacionalno tijelo jednostavno ne može izdati potvrdu(62). Do istog se zaključka dolazi, ponavljam, uzimajući u obzir sadržaj Obrasca V. iz Priloga 5. Provedbenoj uredbi br. 1329/2014, u kojem tijelo izdavanja mora utvrditi da nijedan od elemenata potvrde nije osporen.
76. Člankom 66. Uredbe br. 650/2012 određuje se da u okviru provjere prije izdavanja potvrde, tijelo koje je nadležno za njezino izdavanje obavještava određene osobe o zahtjevu i saslušava ih ako to smatra potrebnim za utvrđivanje onoga što se od njega traži da potvrdi.
77. Ako mogućnost saslušanja tih uključenih osoba dovede do toga da one odbiju valjanost osnovnog elementa potvrde (kao što je to slučaj u ovom predmetu), tijelo izdavanja neće moći izdati potvrdu. Logično je da to odbijanje, kao što ću to iznijeti u analizi trećeg prethodnog pitanja, mora imati određenu osnovu kako bi moglo proizvesti isključujući učinak iz članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (a) Uredbe br. 650/2012(63).
C. Drugo prethodno pitanje
78. Sud koji je uputio zahtjev želi znati može li tijelo izdavanja izdati Europsku potvrdu o nasljeđivanju „čak [i] ako su prigovori istaknuti u postupku izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju, ali su već ispitani u postupku izdavanja potvrde o nasljeđivanju na temelju njemačkog prava”.
79. Prema mojem mišljenju, odgovor proizlazi iz članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Uredbe br. 650/2012 kojim se zabranjuje izdavanje potvrde ako ona „ne bi bila u skladu s odlukom koja obuhvaća iste elemente [koji se trebaju potvrditi]”.
80. Na temelju te odredbe nadležno tijelo odbija zahtjev za potvrdu ako ona sadržava tvrdnje koje nisu u skladnu s onim što se odlučilo ili utvrdilo prethodnom odlukom. A contrario, ako nema te neusklađenosti, prethodna odluka nije prepreka izdavanju potvrde(64).
81. Uzimajući u obzir izričitost pravila, kao i njegov sustavni položaj, „odluka” na koju se upućuje u članku 67. stavku 1. drugom podstavku točki (b) Uredbe br. 650/2012 akt je čiji je sadržaj obvezujuć za to tijelo(65). Drugim riječima, tijelo izdavanja ne može postupati protivno elementima koji se odnose na sadržaj potvrde i o kojima se već odlučilo u prethodnoj odluci koja utječe na njih.
82. Stoga je odluka na koju se odnosi ta odredba nadređena prosudbi tijela izdavanja u pogledu elemenata koje treba uključiti u potvrdu.
83. U svojim pisanim očitovanjima Sudu njemačka vlada i Komisija naglašavaju da odluka iz članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Uredbe br. 650/2012 mora biti pravomoćna u skladu s nacionalnim pravom(66).
84. Neophodnost pravomoćnosti nije izričito navedena u spomenutoj odredbi. Međutim, smatram da bi se ona mogla izvesti iz drugih podataka:
– iz točke (a) istog članka kojom se zabranjuje izdavanje potvrde na temelju elemenata koji se osporavaju; i
– zahtjeva, predviđenog člankom 65. stavkom 3. točkom (l), da se prilikom podnošenja zahtjeva za potvrdu naznači da nije u tijeku spor o elementima za koje se traži potvrda.
85. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da utvrdi može li u ovom predmetu postupak izdavanja nacionalne potvrde o nasljeđivanju dovesti do „odluke” za potrebe članka 67. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Uredbe br. 650/2012(67).
D. Treće prethodno pitanje
86. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje, sud koji je uputio zahtjev pita Sud opravdava li se odbijanje izdavanja potvrde u skladu s člankom 67. stavkom 1. drugim podstavkom točkom (a) Uredbe br. 650/2012 bilo kojim prigovorom, čak i ako nije potkrijepljen dokazima.
87. U toj se odredbi ništa ne navodi u pogledu prirode tih prigovora. Iz tog dakle proizlazi da bi tijelo izdavanja načelno trebalo ocijeniti bilo koji prigovor uključenih osoba ili korisnika nasljedstva podnesen protiv elemenata potvrde.
88. Međutim, ako prigovor nema nikakvu ozbiljnu osnovu, a time u skladu s mjerodavnim pravom uopće nije ni uvjerljiv, teško da bi se tim prigovorom tijelo izdavanja spriječilo u tome da elemente koje treba potvrditi smatra utvrđenima u smislu članka 67. stavka 1. Uredbe br. 650/2012.
89. Odbijanje izdavanja isprave jer se bez ikakve argumentacije osporava bitni element potvrde moglo bi ugroziti postupak bez stvarnog razloga i time neopravdano lišiti nasljednike, legatare, izvršitelje oporuka ili upravitelje ostavinom učinkovitog instrumenta u postupcima nasljeđivanja s prekograničnim implikacijama.
90. Suprotno tomu, prigovor treba moći navesti to tijelo da provede dodatna ispitivanja u skladu s člankom 66. stavkom 1. iste uredbe kako bi moglo potvrditi podatke i izjave podnositelja zahtjeva. Na pitanje je li tomu tako može se odgovoriti samo s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja.
E. Četvrto prethodno pitanje
91. Sud koji je uputio zahtjev upućuje svoje četvrto prethodno pitanje u slučaju niječnog odgovora na prvo prethodno pitanje. Ako Sud, u skladu s onime što predlažem, potvrdno odgovori na prvo prethodno pitanje, ne bi trebao odlučivati o četvrtom prethodnom pitanju. U svakom slučaju, analizirat ću to pitanje.
92. Sud koji je uputio zahtjev želi doznati u kojem obliku mora navesti razloge zbog kojih je odbio prigovore i izdao Europsku potvrdu o nasljeđivanju.
93. Podsjećam na to da se tijelo izdavanja mora obavezno koristiti Obrascem V. iz Priloga 5. Provedbenoj uredbi br. 1329/2014(68). Korištenjem tog obrasca omogućava se da se Europska potvrda o nasljeđivanju koja je sastavljena u jednoj državi članici odmah prepozna kao takva u bilo kojoj drugoj državi članici.
94. U članku 68. Uredbe br. 650/2012 utvrđuju se podaci koji se, osim što se prenose u odgovarajuće dijelove obrasca, moraju nalaziti u samoj potvrdi. Njezin sadržaj može se razlikovati ovisno o svrhama za koje se izdaje(69).
95. Obrascem V. ne predviđa se navođenje obrazloženja na temelju kojeg tijelo izdavanja smatra dokazanim ono što potvrđuje. Europski zakonodavac nije smatrao da je nužno da potvrda za postizanje svojeg cilja sadržava to obrazloženje(70).
96. Nasljednik, legatar, upravitelj ostavinom ili izvršitelj oporuke koji se koriste potvrdom ne smiju (niti, zapravo, mogu)(71) obrascu priložiti nikakve druge isprave(72).
97. Taj je sustav u skladu s postupanjem prije izdavanja potvrde i s učincima koje ona proizvodi u okviru upravljanja nasljeđivanjem s prekograničnim implikacijama. U skladu s člancima 66. i 67. Uredbe br. 650/2012, tijelo izdavanja ne odlučuje o meritumu nasljeđivanja donošenjem obrazložene odluke koju uključuje u Europsku potvrdu o nasljeđivanju radi priznavanja te odluke u drugim državama članicama(73).
V. Zaključak
98. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da proglasi nedopuštenim zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Amtsgericht Lörrach (Općinski sud u Lörrachu, Njemačka).
Podredno, predlažem da tom sudu odgovori na sljedeći način:
„Članak 67. stavak 1. drugi podstavak točku (a) Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju,
treba tumačiti na način da:
tijelo nadležno za izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju treba ocijeniti prigovore koje su osobe uključene u nasljeđivanje istaknule u postupku izdavanja potvrde kako bi utvrdilo elemente koje treba potvrditi;
Europska potvrda o nasljeđivanju ne može se izdati ako sadržava elemente za koje se utvrdilo da nisu u skladu s prethodnom pravomoćnom presudom;
Europska potvrda o nasljeđivanju ne može se izdati kada je u postupku izdavanja potvrde osporen ključan element samog nasljeđivanja, poput valjanosti oporuke, ako je to osporavanje barem minimalno osnovano prema mjerodavnom pravu;
Tijelo izdavanja nije obvezno u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju navesti razloge zbog kojih ju je izdalo.”