Language of document : ECLI:EU:T:2022:454

PRESUDA OPĆEG SUDA(i) (sedmo prošireno vijeće)

13. srpnja 2022.(*)

[tekst ispravljen rješenjem od 3. veljače 2023.]

„Arbitražna klauzula – Član međunarodnog ugovornog osoblja EUCAP‑a Somalia – Misija u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike – Neproduljenje ugovora o radu nakon povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije – Pravo na saslušanje – Jednako postupanje – Nediskriminacija na temelju državljanstva – Prijelazno razdoblje predviđeno Sporazumom o povlačenju Ujedinjene Kraljevine iz Unije – Tužba za poništenje – Tužba za naknadu štete – Akti neodvojivi od ugovora – Nedopuštenost”

U predmetu T‑194/20,

JF, kojeg zastupa A. Kunst, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

EUCAP Somalia, koji zastupa E. Raoult, odvjetnik,

tuženik,

OPĆI SUD (sedmo prošireno vijeće),

u sastavu: R. da Silva Passos (izvjestitelj), predsjednik, V. Valančius, I. Reine, L. Truchot i M. Sampol Pucurull, suci,

tajnik: P. Cullen, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 9. prosinca 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom tužitelj, osoba JF, primarno zahtijeva, s jedne strane, na temelju članka 263. UFEU‑a, poništenje obavijesti EUCAP‑a Somalia od 18. siječnja 2020. (u daljnjem tekstu: obavijest od 18. siječnja 2020.) i dopisa od 29. siječnja 2020. (u daljnjem tekstu: dopis od 29. siječnja 2020.) kojima je odlučio da mu neće produljiti njegov ugovor o radu (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: sporni akti) i, s druge strane, na temelju članka 268. UFEU‑a, naknadu štete koju je zbog tih akata navodno pretrpjela te, podredno, na temelju članka 272. UFEU‑a, da se utvrdi da su sporni akti nezakoniti, uz naknadu štete koju je zbog tih akata navodno pretrpjela.

I.      Okolnosti spora

2        EUCAP Somalia, ranije EUCAP NESTOR, Unijina je misija u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP), stvorena Odlukom Vijeća 2012/389/ZVSP od 16. srpnja 2012. o misiji Europske unije za izgradnju sposobnosti [u Somaliji (EUCAP Somalia)] (SL 2012., L 187, str. 40) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 292. i ispravak SL 2016., L 337., str. 69.), donesenom na temelju poglavlja 2. glave V. UEU‑a o ZVSP‑u. U skladu s člankom 2. Odluke 2012/389, kako je izmijenjena Odlukom Vijeća (ZVSP) 2018/1942 od 10. prosinca 2018. (SL 2018., L 314, str. 56.) misijom EUCAP Somalia pruža se pomoć Somaliji u jačanju njezinih sposobnosti za pomorsku sigurnost kako bi mogla učinkovitije izvršavati pomorsko pravo.

3        U skladu s člankom 7. stavkom 3. Odluke 2012/389, kako je izmijenjena Odlukom 2018/1942, „Misija EUCAP Somalia […] može zapošljavati međunarodno i lokalno osoblje na temelju ugovora ako osoblje koje su uputile države članice ne može osigurati potrebne funkcije”. Ta odredba usto predviđa da „[i]znimno, u opravdanim slučajevima, ako nema kvalificiranih prijava iz država članica, državljani trećih država sudionica mogu se, prema potrebi, zaposliti na temelju ugovora”. U članku 7. stavku 4. Odluke 2012/389, kako je izmijenjena Odlukom 2018/1942, pojašnjava se da se „[u]vjeti zaposlenja te prava i obveze međunarodnog i lokalnog osoblja utvrđuju […] ugovorima koji se trebaju sklopiti između misije EUCAP Somalia i dotičnog člana osoblja”.

4        Prema članku 12.a Odluke 2012/389, kako je izmijenjena Odlukom 2018/1942, „[m]isija EUCAP Somalia može nabavljati usluge i robu, sklapati ugovore i administrativne dogovore, zapošljavati osoblje, imati bankovne račune, stjecati imovinu i raspolagati njome, ispunjavati svoje obveze te biti stranka u pravnom postupku, u mjeri u kojoj je to potrebno radi provedbe ove Odluke”.

5        Između [povjerljivo] i 31. siječnja 2020., odnosno razdoblja tijekom kojeg je potpisao više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme bez prekida, tužitelj je bio međunarodni član ugovornog osoblja EUCAP‑a Somalia, u kojoj je obnašao dužnost [povjerljivo].

6        Članak 17. posljednjeg tužiteljevog ugovora o radu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), naslovljen „Trajanje”, u svojem je stavku 1. predviđao sljedeće:

„Zaposlenik započinje s radom 1. [studenoga] 2019., a radni mu odnos prestaje 31. [siječnja] 2020.”

7        Ugovor o kojem je riječ u članku 22. stavku 1. sadržavao je arbitražnu klauzulu formuliranu na sljedeći način:

„Sporovi koji proizlaze iz tog ugovora ili se na njega odnose podliježu nadležnosti Suda Europske unije u skladu s člankom 272. [UFEU‑a].”

8        Nakon što je Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske 29. ožujka 2017. obavijestila Europsko vijeće o svojoj namjeri povlačenja iz Europske unije na temelju članka 50. stavka 2. UEU‑a, Unija je s tom državom pregovarala o sporazumu kojim se utvrđuju aranžmani takvog povlačenja, u skladu s tom istom odredbom.

9        U tom pogledu, s jedne strane, svaki od četiri posljednja tužiteljeva ugovora o radu, koji su zajedno obuhvaćali razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. siječnja 2020., određivao je rok koji su se poklapao s uzastopno određivanim krajnjim rokovima za dovršetak pregovora o sporazumu o povlačenju, koji su, u slučaju da se ne sklopi takav sporazum ili sporazum o produljenju razdoblja pregovora, postajali datumi bezuvjetnog povlačenja, u skladu s člankom 50. stavkom 3. UEU‑a.

10      S druge strane, dva su posljednja ugovora o radu koja je tužitelj sklopio, odnosno ugovor koji je vrijedio od 13. travnja do 31. listopada 2019. i predmetni ugovor, sadržavali članak 18. naslovljen „Raskid”, koji je glasio kako slijedi:

„18.1.      „Ovaj ugovor mogu raskinuti [p]oslodavac ili [r]adnik, uz rok za raskid od mjesec dana, slanjem obavijest koja uključuje razlog raskida ugovora. Zamjenik voditelja misije mora saslušati [r]adnika prije donošenja takve odluke, pri čemu je voditelj misije u svakom trenutku obaviješten.

[…]

18.3.      Ovaj se ugovor osobito može raskinuti prije njegova isteka ako Ujedinjena Kraljevina prestane biti članica Europske unije. Obveza [p]oslodavca da poštuje rok za raskid od mjesec dana se u tom slučaju ukida. Poslodavac će nastojati poštovati svoju obvezu slanja obavijesti o tom raskidu.

11      Putem obavijesti od 18. siječnja 2020. voditelj misije EUCAP‑a Somalia (u daljnjem tekstu: voditelj misije) informirao je članove međunarodnog ugovornog osoblja te misije, državljane Ujedinjene Kraljevine, da će zbog vjerojatnog povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije 31. siječnja 2020. njihovi ugovori o radu, koji su već predviđali taj datum kao datum njihova isteka, toga dana prestati važiti, pri čemu su kandidati za njihova radna mjesta već odabrani.

12      Predstavnici Ujedinjene Kraljevine potpisali su 24. siječnja 2020. Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 7., u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine).

13      Tužitelj je istog dana uputio internu žalbu izvan stegovnog postupka svojem nadređenom protiv obavijesti od 18. siječnja 2020., na temelju članka 21. predmetnog ugovora, naslovljenog „Nestegovni žalbeni postupak”, koji je glasio kako slijedi:

„1.      Radnik može podnijeti žalbu protiv akta koji negativno utječe na njega protiv poslodavca u roku od mjesec dana od dana donošenja akta. Žalbe se moraju podnijeti [p]oslodavcu putem neposredno nadređenog člana osoblja, osim ako se odnose na tog nadređenog člana osoblja, u kojem se slučaju podnose izravno poslodavcu. Zamjenik voditelja misije mora saslušati radnika prije donošenja bilo kakve odluke, pri čemu je voditelj misije u svakom trenutku obaviješten.

2.      Prvotni žalbeni postupak nema suspenzivni učinak. [P]oslodavac dostavlja članu osoblja svoju obrazloženu odluku u roku od mjesec dana od datuma podnošenja žalbe […].”

14      Dopisom od 29. siječnja 2020., koji je tužitelju dostavljen 31. siječnja 2020., voditelj misije odbio je tu internu žalbu i potvrdio tužitelju da predmetni ugovor prestaje 31. siječnja 2020. zbog povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije.

15      Europski parlament također je 29. siječnja dao suglasnost za sklapanje Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine.

16      Vijeće Europske unije donijelo je 30. siječnja 2020. Odluku (EU) 2020/135 o sklapanju Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine (SL 2020., L 29., str. 1.). Na temelju članka 1. te odluke Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine odobrava se u ime Unije i Europske zajednice za atomsku energiju.

17      Taj sporazum u članku 126. utvrđuje prijelazno razdoblje koje počinje na dan stupanja na snagu tog sporazuma i završava 31. prosinca 2020. (u daljnjem tekstu: prijelazno razdoblje).

18      Ujedinjena Kraljevina povukla se iz Unije i Europske zajednice za atomsku energiju u ponoć 31. siječnja 2020., a 1. veljače 2020. stupio je na snagu, u skladu sa svojim člankom 185., Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine.

II.    Zahtjevi stranaka

19      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        kao glavno, poništi sporne akte i, podredno, utvrdi da su nezakoniti;

–        kao glavno, naloži EUCAP‑u Somalia da mu na temelju njegove izvanugovorne odgovornosti naknadi imovinsku i neimovinsku štetu koju je pretrpio i, podredno, naloži EUCAP‑u Somalia da mu istu štetu naknadi na temelju njegove ugovorne odgovornosti;

–        naloži EUCAP‑u Somalia snošenje troškova, zajedno s kamatama obračunanim po stopi od 8 %.

20      EUCAP Somalia od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao nedopuštenu ili, u svakom slučaju, očito pravno neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

III. Pravo

21      Ova se tužba ponajprije sastoji od zahtjeva za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a i zahtjeva za naknadu štete na temelju članka 268. UFEU‑a, a podredno od zahtjevâ na temelju članka 272. UFEU‑a.

A.      Glavni zahtjevi na temelju članaka 263. i 268. UFEUa

22      EUCAP Somalia osporava dopuštenost ove tužbe u dijelu u kojem se ona ponajprije temelji na člancima 263. i 268. UFEU‑a, iako je ugovorne prirode, a sporni se akti ne mogu odvojiti od predmetnog ugovora, pri čemu formalno ne ističe prigovor u smislu članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.

23      Tužitelj osporava argumente EUCAP‑a Somalia.

24      Prije svega, tužitelj tvrdi da se sud Unije već proglasio nadležnim na temelju članaka 263. i 268. UFEU‑a u okviru tužbi članova osoblja upućenih u misije u okviru ZVSP‑a, podnesenih protiv akata upravljanja osobljem. Prema tome, na tužbe članova ugovornog osoblja tih istih misija moraju se odnositi te iste odredbe.

25      Tužitelj zatim ističe da je njegov radni odnos s EUCAP‑om Somalia bio uređen javnopravnim dokumentima i da nije slobodno pregovarao o svojim ugovorima o radu s EUCAP‑om Somalia.

26      Naposljetku, tužitelj smatra da su sporni akti upravne odluke odvojive od predmetnog ugovora s obzirom na to da su donesene radi izvršenja različitih uputa koje je zapovjednik civilne operacije uputio voditelju misije.

1.      Dopuštenost zahtjeva za poništenje na temelju članka 263. UFEUa

27      Ponajprije valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je tužba za poništenje, koja se temelji na članku 263. UFEU‑a, dostupna u odnosu na sve akte institucija, neovisno o njihovoj prirodi ili obliku, čija je svrha proizvesti obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na određeni način njegov pravni položaj (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., SC/Eulex Kosovo, C‑730/18 P, EU:C:2020:505, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

28      Osim toga, članak 272. UFEU‑a posebna je odredba koja omogućava pokretanje postupka pred sudom Unije na temelju arbitražne klauzule koju su stranke ugovorile za javnopravne ili privatnopravne ugovore i to bez ograničenja s obzirom na prirodu tužbe koja je podnesena sudu Unije (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., SC/Eulex Kosovo, C‑730/18 P, EU:C:2020:505, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

29      Tako se, u slučaju postojanja ugovora između tužitelja i neke od institucija, može podnijeti tužba sudu Unije na temelju članka 263. UFEU‑a samo kada pobijani akt ima za cilj proizvoditi obvezujuće pravne učinke koji su izvan ugovornih odnosa kojima su stranke vezane i koji uključuju izvršavanje ovlasti javne vlasti koje su dodijeljene instituciji ugovornici kao upravnom tijelu (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., SC/Eulex Kosovo, C‑730/18 P, EU:C:2020:505, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

30      Prema tome, kada su tužitelj i tuženik, kao u ovom slučaju, vezani ugovorom, tada je načelno nadležan sud koji je nadležan za ugovor. Pretpostavka navedena u točki 29. ove presude stoga predstavlja iznimku od tog načela, tako da se uvjeti koji za nju vrijede moraju usko tumačiti.

31      U ovom slučaju valja istaknuti da se ova tužba odnosi na neproduljenje predmetnog ugovora nakon isteka roka na koji je sklopljen, navedeno u obavijesti od 18. siječnja 2020., potvrđenoj dopisom od 29. siječnja 2020.

32      Kao prvo, u skladu s člankom 7. stavkom 4. Odluke 2012/389, kako je izmijenjena Odlukom 2018/1942, uvjeti zapošljavanja kao i prava i obveze međunarodnog osoblja EUCAP‑a Somalia utvrđuju se ugovorom. Prema tome, radni je odnos između tužitelja i EUCAP‑a Somalia, koji je istekao 31. siječnja 2020., bio ugovorne prirode.

33      Kao drugo, dopis od 29. siječnja 2020. uslijedio je nakon što je tužitelj podnio internu žalbu izvan stegovnog postupka na temelju ugovornih odredbi, odnosno na temelju članka 21. stavka 1. predmetnog ugovora (vidjeti točku 13. ove presude).

34      Kao treće, predmet spornih akata bio je neproduljenje predmetnog ugovora nakon povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije.

35      U tom je pogledu, s jedne strane, nesporno između stranaka to da je trajanje četiriju posljednjih tužiteljevih ugovora o radu, koji su zajedno obuhvaćali razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. siječnja 2020., utvrđeno s obzirom na uzastopno određivane rokove za okončanje pregovora o sporazumu o povlačenju, koji su, u slučaju da se ne sklopi takav sporazum ili sporazum o produljenju razdoblja pregovora, postajali datumi bezuvjetnog povlačenja, u skladu s člankom 50. stavkom 3. UEU‑a (vidjeti točku 9. ove presude). Stranke su se tako sporazumjele da se razdoblje zaposlenja tužitelja u EUCAP‑u Somalia načelno ne može nastaviti nakon datuma povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije.

36      S druge strane, oba posljednja tužiteljeva ugovora o radu sadržavala su, u članku 18. stavku 3., ugovornu odredbu u skladu s kojom su se ti ugovori mogli raskinuti prije isteka roka na koji su sklopljeni u slučaju da Ujedinjena Kraljevina postane treća država (vidjeti točku 10. ove presude). Iako, kao što to ističe tužitelj, ta ugovorna odredba nije primijenjena, njezino postojanje ipak pokazuje to da je svojstvo Ujedinjene Kraljevine kao države članice ugovorni uvjet za nastavak tužiteljeva zaposlenja u EUCAP‑u Somalia.

37      Kao četvrto, iz spisa proizlazi da je tužiteljevim uzastopnim ugovorima o radu bio priložen dokument naziva „Opis radnog mjesta”, prema kojem radno mjesto [povjerljivo] na kojem je tužitelj radio nije bilo otvoreno državljanima trećih država.

38      Kao peto, točno je, kao što to ističe tužitelj, da se voditelj misije u dopisu od 29. siječnja 2020. pozvao na uputu zapovjednika civilne operacije od 30. listopada 2019., u skladu s kojom je potonji obavijestio voditelje misija u okviru ZVSP‑a da produljenja ugovora koja oni mogu predložiti članovima svojeg međunarodnog ugovornog osoblja, državljanima Ujedinjene Kraljevine, ne mogu prekoračiti 31. siječnja 2020. Međutim, ta okolnost nije dovoljna da bi se smatralo da se sporni akti, zato što je voditelj misije samo izvršio navedenu uputu, nalaze izvan ugovornog odnosa između stranaka.

39      Naime, s jedne strane, uputa zapovjednika civilne operacije od 30. listopada 2019. izdana je nakon što je rok za dovršetak pregovora o sporazumu o povlačenju produljen do 31. siječnja 2020., u skladu s člankom 50. stavkom 3. UEU‑a. U tom je kontekstu zapovjednik civilne operacije obavijestio voditelje misija u okviru ZVSP‑a da ugovori o radu predloženi članovima njihova osoblja, državljanima Ujedinjene Kraljevine, ne mogu trajati dulje od 31. siječnja 2020., a da pritom ipak nije ništa naveo o mogućnosti eventualnih produljenja ugovora nakon tog datuma. S druge strane, u toj je istoj uputi zapovjednik civilne operacije pojasnio da je produljenje ugovora o radu članova međunarodnog ugovornog osoblja, državljana Ujedinjene Kraljevine, uvjetovano time da misija provede ocjenu postojanja interesa službe, ostavljajući tako voditelju misije diskrecijski prostor u pogledu svrsishodnosti takvog produljenja, prema potrebi na temelju pojedinačnih odluka koje ulaze u okvir ugovornih odnosa s dotičnim članovima osoblja.

40      Iz prethodno navedenog proizlazi, kao što to pravilno ističe EUCAP Somalia, da su sporni akti ugovorne prirode. Dakle, cilj takvih akata nije stvaranje obvezujućih pravnih učinaka izvan ugovornog odnosa između tužitelja i EUCAP‑a Somalia i koji podrazumijevaju izvršavanje javnih ovlasti te misije. Prema tome, ne može se smatrati da se protiv tih akata može podnijeti tužba za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a.

41      Zahtjev podnesen na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje spornih akata stoga treba odbaciti kao nedopušten.

2.      Dopuštenost zahtjeva za poništenje na temelju članka 268. UFEUa

42      Prema sudskoj praksi, kako bi se utvrdilo temelji li se tužba za naknadu štete na ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornost Unije, sudovi Unije moraju provjeriti je li predmet te tužbe zahtjev za naknadu štete koji se objektivno i sveobuhvatno temelji na ugovornim ili izvanugovornim pravima i obvezama. U tu svrhu, ti sudovi moraju provjeriti, s obzirom na analizu različitih elemenata spisa, kao što su, među ostalim, navodno povrijeđeno pravno pravilo, priroda štete na koju se poziva, postupanje koje se stavlja na teret i pravni odnosi koji postoje između stranaka o kojima je riječ, postoji li među njima pravi ugovorni kontekst povezan s predmetom spora čije je detaljno ispitivanje neophodno za odlučivanje o navedenoj tužbi (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2013., Komisija/Systran i Systran Luxembourg, C‑103/11 P, EU:C:2013:245, t. 66.).

43      Konkretno, sudovi Unije ne smiju se pozivati samo na pravna pravila koja navode stranke. Stoga, samo pozivanje na pravna pravila koja ne proizlaze iz ugovora koji je u ovom slučaju relevantan, ali obvezuju stranke, ne može dovesti do izmjene ugovorne prirode spora. Kada tomu ne bi bilo tako, tada bi se priroda spora mogla mijenjati ovisno o normama koje su stranke navele (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2013., Komisija/Systran i Systran Luxembourg, C‑103/11 P, EU:C:2013:245, t. 64. i 65. i navedenu sudsku praksu).

44      U ovom slučaju tužitelj svojim zahtjevom za naknadu štete traži naknadu neimovinske i imovinske štete koju je navodno pretrpio zbog spornih akata.

45      Međutim, kao što je zaključeno u točki 40. ove presude, ti su akti ugovorne prirode.

46      K tome, iz teksta tužbe proizlazi da neimovinska šteta čiju naknadu tužitelj traži proizlazi osobito, iz samog obrazloženja navedenih akata i da se također sastoji u ugrožavanju mogućnosti razvoja njegove karijere u vidu nastavka radnog odnosa s EUCAP‑om Somalia, koji je bio ugovorne prirode (vidjeti točku 32. ove presude). Kada je riječ o imovinskoj šteti, čiju naknadu tužitelj traži, ona osobito odgovara plaćama, primicima i pravima koja bi primio da je predmetni ugovor bio produljen tijekom prijelaznog razdoblja.

47      Iz prethodno navedenog proizlazi da je tužiteljev zahtjev za naknadu štete okružen pravim ugovornim kontekstom, u smislu sudske prakse navedene u točki 42. ove presude, tako da je taj zahtjev obuhvaćen ugovornom odgovornosti Unije. Stoga zahtjev za naknadu štete, koji se ponajprije temelji na članku 268. UFEU‑a i koji se odnosi na izvanugovornu odgovornost Unije za djelovanja EUCAP‑a Somalia, treba odbaciti kao nedopušten.

B.      Podredni zahtjevi koji se temelje na članku 272. UFEUa

48      Podredno, tužitelj iznosi zahtjev na temelju članka 272. UFEU‑a kojim, s jedne strane, osporava sporne akte, koje smatra nezakonitima i, s druge strane, traži utvrđivanje ugovorne odgovornosti EUCAP‑a Somalia.

1.      Nadležnost Općeg suda

49      Na temelju članka 272. UFEU‑a, u vezi s člankom 256. UFEU‑a, Opći je sud nadležan za odlučivanje u prvom stupnju na temelju svake arbitražne klauzule sadržane u ugovoru koji je sklopila Unija ili koji je sklopljen u njezino ime, bez obzira na to je li riječ o javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru.

50      U ovom slučaju, uzimajući u obzir odredbe arbitražne klauzule navedene u točki 7. ove presude, Opći sud nadležan je za odlučivanje o tužiteljevim podrednim tužbenim zahtjevima, što EUCAP Somalia uostalom ni ne osporava.

2.      Mjerodavno pravo

51      Valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 340. stavkom 1. UFEU‑a, ugovorna odgovornost Unije uređuje pravom koje je mjerodavno za predmetni ugovor.

52      O sporovima nastalima prilikom izvršenja ugovora u načelu treba odlučiti na temelju ugovornih odredbi (vidjeti presudu od 18. studenoga 2015., Synergy Hellas/Komisija, T‑106/13, EU:T:2015:860, t. 37. i navedenu sudsku praksu). Tumačenje ugovora s obzirom na odredbe nacionalnog prava koje se na njega primjenjuju opravdano je samo u slučaju sumnje o sadržaju ugovora ili o značenju određenih njegovih odredbi ili kada sam ugovor ne omogućava rješavanje svih aspekata spora. Prema tome, osnovanost tužbe valja ocijeniti samo u pogledu ugovornih odredbi, a u pogledu nacionalnog prava mjerodavnog za ugovor samo ako se spor ne može riješiti na temelju ugovornih odredbi (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2017., Talanton/Komisija, T‑65/15, neobjavljenu, EU:T:2017:491, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

53      Međutim, to načelo ne može dovesti do toga da primjena ugovornih odredbi omogućava strankama da onemoguće prisilne norme mjerodavnog nacionalnog prava od kojih se ne može odstupiti i u skladu s kojima obveze koje proizlaze iz navedenog ugovora moraju biti ili jesu izvršene.

54      Osim toga, kada institucije, tijela, uredi ili agencije Unije izvršavaju ugovor, oni i dalje podliježu obvezama koje imaju na temelju Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i općih načela prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., ADR Center/Komisija, C‑584/17 P, EU:C:2020:576, t. 86.). Stoga, ako stranke u svojem ugovoru arbitražnom klauzulom odluče sudu Unije dodijeliti nadležnost za odlučivanje o sporovima u vezi s tim ugovorom, taj će sud biti nadležan, neovisno o primjenjivom pravu navedenom u tom ugovoru, za ispitivanje mogućih povreda Povelje i općih načela prava Unije (presuda od 16. srpnja 2020., Inclusion Alliance for Europe/Komisija, C‑378/16 P, EU:C:2020:575, t. 81.).

55      Ako ugovor o tome ništa ne govori, sud Unije mora, u slučaju potrebe, utvrditi mjerodavno pravo na temelju pravila predviđenih u Uredbi (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177., str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravci SL 2015., L 66., str. 22. i SL 2013., L 149, str. 85.) (vidjeti u tom smislu presudu od 18. veljače 2016., Calberson GE/Komisija, T‑164/14, EU:T:2016:85, t. 25.).

56      U ovom slučaju, u predmetnom se ugovoru ne navodi pravo koje bi se na njega primjenjivalo, osim kada je riječ o pitanju socijalne sigurnosti, oporezivanja i mirovina, koja nisu predmet ovog spora.

57      Međutim, u potporu svojim podrednim zahtjevima koji se temelje na članku 272. UFEU‑a, tužitelj se poziva isključivo na tužbene razloge koji se temelje na povredama prava Unije, osobito općih načela tog prava i Povelje. K tome, očito je da za rješavanje ovog spora nije potrebno primijeniti prisilne norme nacionalnog prava.

58      U odgovoru na pitanje koje im je postavljeno na raspravi, stranke su potvrdile da je za ispitivanje moguće ugovorne odgovornosti EUCAP‑a Somalia dovoljno analizirati predmetni ugovor, koji, na temelju njegova članka 1. stavka 1., uključuje, među ostalim, standardne operativne postupke EUCAP Somalia.

59      U tim okolnostima nije potrebno utvrditi koje je nacionalno pravo mjerodavno za ovaj spor, koji se može riješiti na temelju predmetnog ugovora, standardnih operativnih postupaka EUCAP‑a Somalia na koje taj ugovor upućuje, kao i na temelju Povelje te općih načela prava Unije.

3.      Dopuštenost

60      EUCAP Somalia osporava, a da pritom formalno ne ističe prigovor u smislu članka 130. stavka 1. Poslovnika, i dopuštenost ove tužbe, u dijelu u kojem se, podredno, temelji na članku 272. UFEU‑a.

61      Kao prvo, EUCAP Somalia osporava to da tužitelj može podnijeti ovu tužbu na podrednom pravnom temelju. U tom smislu, on s jedne strane ističe da podnošenje iste tužbe na dva pravna temelja, od kojih je jedan glavni, a drugi podredni, zahtijeva od Općeg suda da utvrdi odgovarajuću pravnu osnovu. S druge strane, naglašava da je neizvjesnost u vezi s pravnom osnovom tužbe otežala organizaciju njegove obrane u odgovoru na tužiteljeve podredne zahtjeve, koji se temelje na članku 272. UFEU‑a.

62      Kao drugo, EUCAP Somalia ističe da je preinaka tužbe isključena s obzirom na to da se od pet tužbenih razloga koje je istaknuo tužitelj nijedan dovoljno precizno ne odnosi na povrede pravila kojima se uređuje ugovorni odnos između tužitelja i EUCAP‑a Somalia.

63      Tužitelj osporava argumente EUCAP‑a Somalia.

64      Prvo, točno je, kao što to naglašava EUCAP Somalia, da je na tužitelju da odabere pravnu osnovu tužbe, a nije na sudu Unije da sam odabere najprikladniju pravnu osnovu (vidjeti presudu od 15. ožujka 2005., Španjolska/Eurojust, C‑160/03, EU:C:2005:168, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

65      Međutim, u ovom je slučaju takav izbor izvršio tužitelj, čija tužba, a osobito njezin dio koji se odnosi na tužbene zahtjeve, jasno pokazuje da je odlučio svoju tužbu ponajprije temeljiti na člancima 263. i 268. UFEU‑a, a podredno na članku 272. UFEU‑a.

66      U tom pogledu, suprotno onomu što tvrdi EUCAP Somalia, načelo navedeno u točki 64. ove presude samo po sebi ne zabranjuje tužitelju da podnese svoju tužbu na jednoj pravnoj osnovi, istodobno podnoseći, za slučaj njezine nedopuštenosti, istu tužbu na drugoj pravnoj osnovi (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2007., Citymo/Komisija, T‑271/04, EU:T:2007:128, t. 66. i 67.).

67      Nadalje, treba odbiti argument EUCAP‑a Somalia prema kojem ga je podnošenje podrednih zahtjeva na temelju članka 272. UFEU‑a onemogućilo da organizira svoju obranu. Naime, s jedne strane, sporni akti, na koje se odnosi ova tužba u dijelu u kojem se podredno temelji na članku 272. UFEU‑a, istovjetni su onima na koje se odnosi ta tužba u dijelu u kojem se ona ponajprije temelji na člancima 263. i 268. UFEU‑a. S druge strane, tužitelj je istaknuo da se njegovi tužbeni razlozi koji se temelje na povredama prava Unije, izneseni u potporu njegovim glavnim zahtjevima koji se temelje na člancima 263. i 268. UFEU‑a, trebaju smatrati tužbenim razlozima koji se temelje na ugovornim povredama, u slučaju da se njegova tužba ispituje na temelju podredno odabranog članka 272. UFEU‑a.

68      Uostalom, valja utvrditi da je EUCAP Somalia doista osporavao osnovanost različitih tužbenih razloga koje je tužitelj iznio u prilog svojoj tužbi.

69      Kao drugo, kada je riječ o argumentu EUCAP‑a Somalia navedenog u točki 62. ove presude, koji se temelji na prirodi tužbenih razloga koje je istaknuo tužitelj, valja utvrditi da tužitelj u prilog svojim zahtjevima koji se temelje na članku 272. UFEU‑a ističe tužbene razloge koji se, osobito, temelje na povredama prava na saslušanje, zajamčenog člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, kao i načela jednakog postupanja i načela nediskriminacije, zajamčenih člancima 20. i 21. Povelje. K tome, žalitelj se poziva na tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, što je opće načelo prava Unije (vidjeti presudu od 26. veljače 2016., Šumelj i dr./Komisija, T‑546/13, T‑108/14 i T‑109/14, EU:T:2016:107, t. 72. i navedenu sudsku praksu)

70      Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 54. ove presude, tužitelj se, time što se u prilog svojim zahtjevima koji se temelje na članku 272. UFEU‑a poziva na povredu načela zajamčenih Poveljom i općih načela prava Unije, zapravo poziva na pravila koja su administrativna tijela Unije dužna poštovati u ugovornom okviru. Prema tome, osim na način da se time povrijedi načelo djelotvorne sudske zaštite, zajamčeno člankom 47. Povelje, tužitelja se ne može spriječiti da se pozove na povredu tih načela u potporu svojim zahtjevima koji se temelje na članku 272. UFEU‑a uz opravdanje da se valjano može pozivati samo na neizvršenje odredbi predmetnog ugovora ili na povredu prava mjerodavnog za ugovor (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., ADR Center/Komisija, C‑584/17 P, EU:C:2020:576, t. 85. do 89.).

71      U tim okolnostima ova je tužba dopuštena u dijelu u kojem se temelji na članku 272. UFEU‑a.

4.      Meritum

72      Kao što je navedeno u točki 48. ove presude, tužitelj podnosi podredne zahtjeve, s jedne strane, za osporavanje spornih akata, koje smatra nezakonitima i, s druge strane, za utvrđivanje Unijine ugovorne odgovornosti zbog tih akata.

73      U potporu tim zahtjevima tužitelj u biti ističe četiri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi prava na saslušanje, drugi na povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije, treći na povredi Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine i, četvrti, na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja.

a)      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na saslušanje 

74      Svojim prvim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da ga je trebalo saslušati prije sastavljanja obavijesti od 18. siječnja 2020. U tom smislu, s jedne strane, ističe da je ta obavijest na njega negativno utjecala jer je dovela do naglog prestanka njegova zaposlenja u EUCAP‑u Somalia, koje je trajalo dugi niz godina. U tom pogledu on osporava da je bio saslušan na sastanku održanom 13. siječnja 2020. u nazočnosti cijelog osoblja i na radnom ručku održanom 24. siječnja 2020. te tvrdi da su potvrde voditelja misije u vezi s tim sastankom i tim ručkom nedopuštene jer su nepravodobno podnesene Općem sudu. S druge strane, tvrdi da je člankom 21. predmetnog ugovora bilo propisano da ga je voditelj misije dužan saslušati prije izdavanja obavijesti od 18. siječnja 2020.

75      EUCAP Somalia osporava tu argumentaciju.

76      Kako bi se ispitao prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na saslušanje, ponajprije valja uputiti na ugovorne odredbe te provjeriti jamče li one tužitelju, i u kojoj mjeri, takvo pravo prije sastavljanja obavijesti od 18. siječnja 2020. U svakom slučaju, valja ispitati obavezuje li članak 41. stavak 2. točka (a) Povelje EUCAP Somalia da prije izdavanja te obavijesti sasluša tužitelja.

77      U ovom slučaju valja istaknuti da su tužitelj i EUCAP Somalia bili u ugovornom radnom odnosu te su, u skladu s člankom 7. stavkom 4. Odluke 2012/389, kako je izmijenjena Odlukom 2018/1942, uvjeti zapošljavanja kao i tužiteljeva prava i obveze bili utvrđeni u predmetnom ugovoru (vidjeti točku 32. ove presude).

78      U tom pogledu, prije svega, članak 17. predmetnog ugovora predviđao je njegovo trajanje od 1. studenoga 2019. do 31. siječnja 2020. Nijedna druga odredba tog ugovora nije se odnosila na njegovo trajanje niti je predviđala mogućnost njegova produljenja.

79      Zatim valja istaknuti da je točno da je cilj standardnih operativnih postupaka broj 4.4 EUCAP‑a Somalia, koji su dio predmetnog ugovora, bio „standardizirati postupke […] produljenja ugovora o radu članova ugovornog osoblja”, kako bi se „osiguralo da se postupak […] produljenja ugovora provede na transparentan i odgovoran način, u skladu s najboljim praksama”. U njima je među ostalim bilo predviđeno da postupak produljenja ugovora pokreće služba ljudskih resursa, pri čemu ta služba mora pokrenuti pregovore s članovima ugovornog osoblja čiji ugovor upravo istječe, pozivajući ih da započnu s izradom svojeg „izvješća o ocjeni radnog učinka”.

80      Međutim, među strankama je nesporno to da se taj postupak provodi samo kada odluka o produljenju ugovora ovisi o ocjeni učinkovitosti rada člana ugovornog osoblja. To nije slučaj u pogledu spornih akata, koji su doneseni zbog povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije i koji su se odnosili na cjelokupno ugovorno osoblje EUCAP‑a Somalia koji su državljani Ujedinjene Kraljevine. Iz toga proizlazi da tužitelj nije imao pravo biti saslušan u okviru tog postupka.

81      Osim toga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, članak 21. stavak 1. predmetnog ugovora ne nalaže voditelju misije da ga sasluša prije izrade obavijesti od 18. siječnja 2020. Naime, ta se ugovorna odredba odnosila na interne žalbe izvan stegovnog postupka protiv akata koji negativno utječu te je predviđala razgovor sa zamjenikom voditelja misije, ali tek nakon podnošenja takve žalbe.

82      Naposljetku, ni iz članka 18. stavka 1. predmetnog ugovora, čiji je tekst naveden u točki 10. ove presude, ne proizlazi da je voditelj misije bio dužan saslušati tužitelja prije nego što je sastavio obavijest od 18. siječnja 2020. Naime, ta ugovorna odredba nalaže EUCAP‑u Somalia da sasluša tužitelja i da poštuje rok od mjesec dana u slučaju da se predmetni ugovor raskida prije njegova isteka, što ovdje nije bio slučaj.

83      Stoga ni iz odredbi predmetnog ugovora ni iz standardnih operativnih postupaka EUCAP‑a Somalia, na koje upućuje taj ugovor, ne proizlazi to da je voditelj misije bio dužan saslušati tužitelja prije nego što je sastavio obavijest od 18. siječnja 2020.

84      Kada je riječ o pravu na saslušanje, kako je zajamčeno Poveljom, njezin članak 41. stavak 2. točka (a), koji ima opću primjenu, potvrđuje „pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno djelovati”. Stoga poštovanje prava na saslušanje, koje mora biti zajamčeno, čak i u slučaju nepostojanja bilo kakvog primjenjivog propisa, zahtijeva da se osobi o kojoj je riječ prethodno omogući da učinkovito iznese svoje stajalište o dokazima u odnosu za njezin položaj, na kojima će se temeljiti budući akt (vidjeti u tom smislu presude od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 51. i od 19. prosinca 2019., Probelte/Komisija, T‑67/18, EU:T:2019:873, t. 86.).

85      U ovom slučaju valja odmah istaknuti da EUCAP‑a Somalia nije tužitelju spornim aktima uskratio pravo da se predmetni ugovor produlji, kao što to proizlazi iz točke 78. ove presude. Isto tako, kao što to proizlazi iz točaka 79. i 80. ove presude, iako je za produljenje ugovora o radu međunarodnog ugovornog osoblja postojao poseban interni postupak pri EUCAP‑u Somalia, takav postupak nije bio relevantan u okviru donošenja spornih akata.

86      Konkretnije, kada je riječ o obavijesti od 18. siječnja 2020., a prije čijeg donošenja tužitelj tvrdi da ga je trebalo saslušati, voditelj misije njome je obavijestio članove međunarodnog ugovornog osoblja EUCAP‑a Somalia, državljane Ujedinjene Kraljevine, uključujući i tužitelja, da će njihovi ugovori o radu isteći u skladu s rokom koji je tim ugovorima utvrđen, a koji je tužitelju poznat od trenutka njegova potpisivanja predmetnog ugovora. Voditelj misije također je pojasnio da su kandidati za njihova radna mjesta već odabrani.

87      Usto valja primijetiti da su uvjeti za zadržavanje tužitelja na radnom mjestu bili usko povezani s aranžmanima povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije. Naime, kao što on to sam priznaje u okviru ove tužbe, trajanje njegovih četiriju posljednjih ugovora o radu bilo je usklađeno s rasporedom pregovora o tom povlačenju (vidjeti točku 9. ove presude). U tom je kontekstu tužitelj mogao očekivati da će tijek i ishod pregovora između Unije i Ujedinjene Kraljevine – čiji je rok za dovršetak bio 31. siječnja 2020., do kada je predmetni ugovor trajao – utjecati na odluku EUCAP‑a Somalije o produljenju ili neproduljenju tog ugovora.

88      Štoviše, u trenutku sastavljanja obavijesti od 18. siječnja 2020., odnosno manje od dva tjedna do isteka predmetnog ugovora, tužitelj se nije očitovao o produljenju tog ugovora, kao što je to priznao u odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi. Iz spisa također ne proizlazi niti da je tužitelj od početka predmetnog ugovora, odnosno 1. studenoga 2019., do obavijesti od 18. siječnja 2020. zatražio od voditelja misije informacije o eventualnom produljenju predmetnog ugovora nakon njegova isteka.

89      Iz toga proizlazi da je voditelj misije u obavijesti od 18. siječnja 2020. samo podsjetio na odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na datum isteka i da ona ne sadržava nijedan novi element u odnosu na navedene odredbe. Stoga odluka EUCAP‑a Somalia o neproduljenju predmetnog ugovora, kako je navedena u obavijesti od 18. siječnja 2020. i potvrđena u dopisu od 29. siječnja 2020., nije bila, u smislu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje, mjera koja bi na tužitelja mogla nepovoljno djelovati.

90      Slijedom toga, članak 41. stavak 2. točka (a) Povelje ne nalaže EUCAP‑u Somalia da sasluša tužitelja prije izdavanja obavijesti od 18. siječnja 2020. EUCAP Somalia stoga je mogao dopustiti istek predmetnog ugovora na datum koji je s tužiteljem ugovorio.

91      U svakom slučaju, valja podsjetiti na to da se na temelju povrede prava na saslušanje može poništiti akt samo ako se utvrdi da bi postupak mogao imati drukčiji ishod da nije bilo takve povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 9. prosinca 2020., Adraces/Komisija, T‑714/18, neobjavljenu, EU:T:2020:591, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

92      U ovom je slučaju točno da se tužitelj, da je bio saslušan prije izdavanja obavijesti od 18. siječnja 2020., mogao pozvati na argumente povezane s mogućnošću zadržavanja članova osoblja, državljana Ujedinjene Kraljevine, na radnom mjestu tijekom prijelaznog razdoblja, u skladu sa Sporazumom o povlačenju iz Ujedinjene Kraljevine.

93      Međutim, sama ta okolnost nije dovoljna kako bi se utvrdilo da je postupak mogao imati drukčiji ishod.

94      Naime, kao prvo, kao što je to utvrđeno u točkama 78. i 85. ove presude, tužitelj nije imao nikakvo stečeno pravo na produljenje predmetnog ugovora. Kao drugo, prije izdavanja obavijesti od 18. siječnja 2020. još nije bilo sigurno stupa li na snagu Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine, s obzirom na to da ga je Vijeće sklopilo tek 30. siječnja 2020. (vidjeti točku 16. ove presude). Stoga se tek dan prije isteka predmetnog ugovora konkretizirala njegova pravna mogućnost da mu se predloži njegovo produljenje. Kao treće, iz spisa proizlazi da je EUCAP Somalia, prije izdavanja obavijesti od 18. siječnja 2020., već zaposlio građanina Unije koji će naslijediti tužitelja na njegovu radnom mjestu u slučaju povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije.

95      U tim okolnostima Opći sud smatra da, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj raspolagao pravom na saslušanje prije izdavanja obavijesti od 18. siječnja 2020., postupak ne bi mogao imati drukčiji ishod da je on ostvario to pravo.

96      Imajući navedeno u vidu, prvi tužbeni razlog treba odbiti. Budući da se taj zaključak ne temelji na potvrdama voditelja misije o sastanku od 13. siječnja 2020. i radnom ručku od 24. siječnja 2020., nije potrebno odlučiti o dopuštenosti tih dokumenata, koju tužitelj osporava.

b)      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije

97      U okviru drugog tužbenog razloga tužitelj, kao prvo, tvrdi da sporni akti predstavljaju diskriminaciju jer se njima predmetni ugovor ne produljuje zbog toga što je on državljanin Ujedinjene Kraljevine, dok su njegovi kolege drugih državljanstava zadržani na svojim radnim mjestima. Dodaje da Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine učinkovito ne podupire sporne akte, s obzirom na to da se, u skladu s njime, prema Ujedinjenoj Kraljevini do kraja prijelaznog razdoblja treba postupati kao prema državi članici, tako da je tijekom tog razdoblja položaj osoblja, državljana Ujedinjene Kraljevine i osoblja, državljana drugih država članica, bio usporediv.

98      Kao drugo, tužitelj tvrdi da se spornim aktima krši načelo jednakog postupanja s obzirom na to da su dvadesetorici članova međunarodnog ugovornog osoblja u misijama u okviru ZVSP‑a, koje nisu EUCAP Somalia, također državljanima Ujedinjene Kraljevine, tijekom prijelaznog razdoblja produljeni njihovi ugovori o radu.

99      Kao treće, tužitelj osporava to da se EUCAP Somalia prvi put u sudskoj fazi postupka može osloniti na posebnost njegovih dužnosti [povjerljivo] i na odstupanje predviđeno u članku 127. stavku 7. točki (b) Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine, a da se na takve razloge nije pozvao u spornim aktima.

100    EUCAP Somalia osporava tužiteljevu argumentaciju ističući osobito da se tužitelj nalazi u posebnoj situaciji zbog osjetljive prirode svojih dužnosti [povjerljivo], koja je spriječila produljenje njegova ugovora, u skladu s člankom 127. stavkom 7. točkom (b) Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine. U tom pogledu, EUCAP Somalia ističe da upućivanje na taj članak čini samo dopunu obrazloženja za neproduljenje predmetnog ugovora, koja se već nalazi u spornim aktima.

101    Uvodno, kada je riječ o dodatnom obrazloženju koje je EUCAP Somalia iznio tijekom postupka, valja utvrditi da članak 21. stavak 2. predmetnog ugovora, čiji je tekst naveden u točki 13. ove presude, nalaže EUCAP‑u Somalia da obrazloži svoj odgovor na internu žalbu koju je tužitelj podnio na temelju stavka 1. istog članka.

102    K tome valja podsjetiti na to da je obveza administrativnih tijela Unije da obrazlažu svoje odluke predviđena, među ostalim, u članku 41. stavku 2. točki (c) Povelje te vrijedi za to administrativno tijelo i kada ono djeluje u ugovornom okviru, kao što je to istaknuto u točki 54. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 24. veljače 2021., Universität Koblenz‑Landau/EACEA, T‑606/18, neobjavljenu, EU:T:2021:105, t. 27. do 32.).

103    U tom pogledu, svrha obveze obrazlaganja jest omogućiti sudu Unije da izvrši nadzor zakonitosti odluke, a pojedincu pružiti dovoljno informacija da zaključi je li odluka osnovana ili možda sadrži pogrešku na temelju koje se može osporavati njezina zakonitost (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2020., Komisija/Di Bernardo, C‑114/19 P, EU:C:2020:457, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Stoga, u skladu sa sudskom praksom ustanovljenom u okviru tužbe za poništenje, koja se može prenijeti u ugovorni okvir predmetnog slučaja, obvezi obrazlaganja protivi se to da tužena institucija u sudskom postupku zamijeni prvotno obrazloženje osporavane odluke potpuno novim obrazloženjem (vidjeti u tom smislu presude od 7. veljače 1990., Culin/Komisija, C‑343/87, EU:C:1990:49, t. 15.; od 21. ožujka 1996., Farrugia/Komisija, T‑230/94, EU:T:1996:40, t. 36. i od 22. travnja 2015., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, T‑190/12, EU:T:2015:222, t. 151. i navedenu sudsku praksu).

104    U ovom slučaju Opći sud smatra svrsishodnim ispitati drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije s obzirom na razloge iznesene u spornim aktima, prije nego što će, u slučaju potrebe, ispitati je li potrebno uzeti u obzir dodatno obrazloženje koje je iznio EUCAP Somalia tijekom postupka i stoga utvrditi može li se takvo obrazloženje uzeti u obzir ili ga treba odbiti jer je potpuno novo.

105    U tom pogledu valja podsjetiti na to da su, u obavijesti od 18. siječnja 2020., članovi međunarodnog ugovornog osoblja EUCAP‑a Somalia, državljani Ujedinjene Kraljevine obaviješteni, neovisno o funkcijama koje su imali, da njihovi ugovori o radu neće biti produljeni i da će prestati istekom roka koji je u njima utvrđen, odnosno 31. siječnja 2020. U toj je obavijesti voditelj misije najprije smatrao da će Ujedinjena Kraljevina postati treća zemlja počevši od 1. veljače 2020. i da je, u skladu s Odlukom 2012/389, zapošljavanje državljana trećih država kao članova međunarodnog ugovornog osoblja dopušteno samo iznimno, kada nijedan kandidat koji je državljanin države članice ne može biti odabran. Zatim je naveo da je sporazumom o povlačenju Ujedinjene Kraljevine predviđeno prijelazno razdoblje tijekom kojeg bi se između Unije i te države mogao sklopiti okvirni sporazum o sudjelovanju njezinih državljana u misijama u okviru ZVSP‑a, vjerojatno nakon razdoblja pregovora. Naposljetku, obavijestio je dotične članove osoblja da su odabrani kandidati za njihova radna mjesta.

106    Voditelj misije u dopisu od 29. siječnja 2020., nakon što je ponovio razloge iz obavijesti od 18. siječnja 2020., pojasnio je tužitelju da se neproduljenje predmetnog ugovora temelji na operativnoj procjeni misije u interesu službe u pogledu naknadnih produljenja ugovora, u skladu s uputama zapovjednika civilnih operacija od 30. listopada 2019. i u skladu s preporukama Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD). Voditelj misije u tom je dopisu zaključio da je obavijest od 18. siječnja 2020. bila donijeta „uzimajući u obzir rizike i nesigurnosti u pogledu pregovora između [Ujedinjene Kraljevine] i [Unije], njihov raspored i mogućnost tvrdog Brexita, uzimajući u obzir poteškoće povezane sa sklapanjem uzastopnih ugovora kratkog trajanja zbog nesigurnosti i rasporeda razvoja Brexita, uzimajući u obzir [tužiteljev] staž u službi i potrebe službe da se osigura kontinuitet operacija”.

107    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja i načelo nediskriminacije dva su naziva istog općeg načela prava kojim se zabranjuje, s jedne strane, različito postupanje sa sličnim situacijama i, s druge strane, da se na isti način postupa u različitim situacijama, osim ako objektivni razlozi opravdavaju takvo postupanje (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 2005., Europe Chemi‑Con (Deutschland)/Vijeće, C‑422/02 P, EU:C:2005:56, t. 33. i od 20. studenoga 2017., Voigt/Parlament, T‑618/15, EU:T:2017:821, t. 98.).

108    Konkretno, člankom 21. stavkom 2. Povelje zabranjuje se svaka diskriminacija na osnovi državljanstva. Ta se odredba, koja se odnosi na situacije koje ulaze u područje primjene prava Unije, u kojima državljanin jedne države članice trpi diskriminirajuće postupanje u usporedbi s državljanima druge države članice samo na temelju svojeg državljanstva, ne primjenjuje u slučaju eventualne razlike u postupanju između državljana država članica i državljana trećih država (vidjeti u tom smislu presudu od 20. studenoga 2017., Petrov i dr./Parlament, T‑452/15, EU:T:2017:822, t. 39. i 40. i navedenu sudsku praksu).

109    Upravo s obzirom na ta razmatranja valja ispitati predstavljaju li, s obzirom na razloge opisane u točkama 105. i 106. ove presude, sporni akti, s jedne strane, diskriminaciju na temelju tužiteljeva državljanstva i, s druge strane, podrazumijevaju nejednako postupanje prema službenicima koji su državljani Ujedinjene Kraljevine u različitim misijama u okviru ZVSP‑a.

1)      Diskriminacija na temelju državljanstva

110    Najprije valja utvrditi da se Ujedinjena Kraljevina tek 1. veljače 2020. povukla iz Unije, čime je postala treća država (presuda od 15. srpnja 2021., The Department for Communities in Northern Ireland, C‑709/20, EU:C:2021:602, t. 47.).

111    Stoga je tužitelj u trenutku donošenja spornih akata, odnosno 18. i 29. siječnja 2020., još uvijek bio državljanin države članice Unije, tako da se u potporu svojem osporavanju osnovanosti tih akata može pozivati na načelo nediskriminacije na temelju državljanstva.

112    Nadalje, kao što to proizlazi iz točaka 105. i 106. ove presude, sporni akti doneseni su zbog toga što je tužitelj državljanin Ujedinjene Kraljevine.

113    Međutim, okolnost da je voditelj misije donio te akte uzimajući u obzir tužiteljevo državljanstvo ne znači nužno da oni čine diskriminaciju na temelju državljanstva.

114    Naime, budući da tužitelj smatra da se prema njemu različito postupa u odnosu na službenike EUCAP‑a Somalia koji su državljani drugih država članica, valja još provjeriti može li se smatrati da se tužitelj nalazi u situaciji koja je usporediva s onom tih drugih službenika.

115    Žalitelj je bio državljanin države članice koja je pokrenula postupak povlačenja iz Unije na temelju članka 50. UEU‑a, što ga može objektivno staviti u položaj različit od položaja državljana drugih država članica.

116    Naime, Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine potpisale su Unija i ta država 24. siječnja 2020. (vidjeti točku 12. ove presude), prije nego što ga je Vijeće sklopilo 30. siječnja 2020. (vidjeti točku 16. ove presude). Tako sve do dana isteka predmetnog ugovora, koji je utvrđen na dan 31. siječnja 2020., nije bilo isključeno to da do povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije dođe bez sklapanja sporazuma, što bi, osim u iznimnim slučajevima, isključilo mogućnost da se tužitelju ponudi produljenje predmetnog ugovora, u skladu s člankom 7. stavkom 3. Odluke 2012/389 (vidjeti točku 3. ove presude).

117    Stoga tužitelj, koji je kao državljanin Ujedinjene Kraljevine bio član ugovornog osoblja EUCAP‑a Somalia, objektivno nije bio u situaciji koja je usporediva s onom državljana drugih država, članova međunarodnog ugovornog osoblja u okviru te misije, tako da je voditelj misije mogao odlučiti da neće produljiti tužiteljev ugovor o radu nakon 31. siječnja 2020., a da to ne predstavlja diskriminaciju na temelju državljanstva.

118    Osim toga, među strankama je nesporno to da je svim državljanima Ujedinjene Kraljevine, članovima osoblja EUCAP‑a Somalia, čija je situacija u tom pogledu bila usporediva sa situacijom tužitelja, ugovor bez produljenja istekao 31. siječnja 2020.

119    [ispravljeno rješenjem od 3. veljače 2023.] S obzirom na prethodno navedeno, donoseći sporne akte voditelj misije nije povrijedio načelo nediskriminacije na osnovi državljanstva.

2)      Navodna povreda načela jednakog postupanja u odnosu na državljane Ujedinjene Kraljevine, članove osoblja drugih misija u okviru ZVSPa

120    Kada je riječ o tužiteljevom argumentu koji se temelji na zadržavanju članova međunarodnog ugovornog osoblja, državljana Ujedinjene Kraljevine u okviru drugih misija ZVSP‑a, na njihovim radnim mjestima tijekom prijelaznog razdoblja, valja provjeriti nalazi li se tužitelj u situaciji koja je usporediva s onom tih drugih službenika u pogledu takvog zadržavanja.

121    U tom pogledu, s jedne strane, valja istaknuti da Unija nije donijela nijedan pravni akt, u smislu članka 288. UFEU‑a, radi utvrđivanja jedinstvenog statusa ugovornog osoblja misija u okviru ZVSP‑a, poput EUCAP‑a Somalia.

122    S druge strane, kao što je to u biti pravilno istaknuo EUCAP Somalia, misije u okviru ZVSP‑a predmet su odluke Vijeća donesene na temelju članka 43. stavka 2. UEU‑a, kojom se, u skladu s tom odredbom, utvrđuju „njihovi ciljevi i opseg te opći uvjeti njihove provedbe”.

123    U slučaju EUCAP‑a Somalia, članci 7. i 12.a Odluke 2012/389, kako je izmijenjena Odlukom 2018/1942. daju mu poslovnu sposobnost za sklapanje ugovorâ radi zapošljavanja osoblja (vidjeti točke 3. i 4. ove presude). Nadalje, iz članka 6. iste odluke proizlazi da voditelj misije ima opću nadležnost u području upravljanja osobljem.

124    Međutim, tužitelj ni na koji način nije dokazao na koji su način unutarnja situacija i potrebe tih misija u području osoblja, s obzirom na postojanje posebnih odredbi za svaku misiju Unije i autonomiju tih misija u zapošljavanju i upravljanju njihovim ugovornim osobljem, usporedivi s onima EUCAP‑a Somalia. Pristup u vezi sa zadržavanjem u službi službenika koji su državljani Ujedinjene Kraljevine tijekom prijelaznog razdoblja stoga se mogao razlikovati od jedne misije u okviru ZVSP‑a do druge.

125    U tim se okolnostima tužitelj u prilog navodnoj povredi načela jednakog postupanja nije mogao pozivati na mjere donesene u drugim misijama Unije, različitim od EUCAP‑a Somalia, u pogledu članova njihova međunarodnog ugovornog osoblja koji su državljani Ujedinjene Kraljevine.

126    S obzirom na prethodno navedeno, a s obzirom na razloge iznesene u spornim aktima, drugi tužbeni razlog treba odbiti. Stoga nije potrebno utvrditi može li se razmotriti dodatno obrazloženje koje je iznio EUCAP Somalia tijekom postupka, koje se temelji na osjetljivoj prirodi tužiteljevih funkcija i primjeni članka 127. stavka 7. točke (b) Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine.

c)      Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine

127    Tužitelj smatra da je u spornim aktima EUCAP Somalia povrijedio Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine time što je zanemario mogućnost, predviđenu tim sporazumom, da nastavi zapošljavati državljane Ujedinjene Kraljevine tijekom prijelaznog razdoblja. S jedne strane, tvrdi da se, u skladu sa zajedničkim tumačenjem stavaka 2. i 6. članka 127. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine, državljani te države tijekom prijelaznog razdoblja trebaju smatrati državljanima država članica, osobito kada je riječ o odredbi prava Unije o ZVSP‑u. S druge strane, tužitelj naglašava da je članak 129. stavak 7. istog sporazuma tijekom prijelaznog razdoblja isključivao samo mogućnost da Ujedinjena Kraljevina stavi na raspolaganje svoje državljane za popunjavanje određenih zapovjednih mjesta u misijama u okviru ZVSP‑a, ali nije isključivao mogućnost da te misije tijekom tog razdoblja zadrže članove svojeg međunarodnog ugovornog osoblja, državljane Ujedinjene Kraljevine, na drugim radnim mjestima.

128    EUCAP Somalia osporava tužiteljevu argumentaciju.

129    U tom pogledu valja podsjetiti na to da su, na temelju članka 216. stavka 2. UFEU‑a, međunarodni sporazumi koje sklapa Unija obvezujući za institucije Unije.

130    Međutim, u ovom je slučaju Vijeće tek 30. siječnja 2020. sklopilo Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine (vidjeti točku 16. ove presude). Stoga na dan donošenja spornih akata, 18. i 29. siječnja 2020., taj sporazum još nije obvezivao EUCAP Somalia, tako da mu se ne može prigovoriti da ga je povrijedio.

131    U svakom slučaju, kad je riječ o vremenskom području primjene novih pravila, postoji razlikovanje je li riječ o postupovnim ili materijalnim pravilima. Prva se općenito primjenjuju na sve sporove koji su u tijeku u trenutku njihova stupanja na snagu, za razliku od drugih, koja se obično tumače na način da se primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih tijekom važenja ranijeg zakona kao i na nove pravne situacije, ali ne i na situacije okončane prije stupanja na snagu tih pravila, osim ako iz formulacije, svrhe ili strukture navedenih pravila jasno proizlazi da im valja priznati takav učinak (vidjeti presudu od 21. listopada 2021., Beeren-, Wild-, Feinfrucht, C‑825/19, EU:C:2021:869, t. 31. i navedenu sudsku praksu; vidjeti i, u tom smislu, presudu od 12. svibnja 2005., Komisija/Huhtamaki Dourdan, C‑315/03, neobljavljenu, EU:C:2005:284, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

132    Kad je riječ, u ovom slučaju, o odredbama Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine na koje se poziva tužitelj, s jedne strane valja utvrditi da članak 127. tog sporazuma, naslovljen „Područje primjene prijelaznog razdoblja”, predviđa sljedeće:

„1.      Ako ovim Sporazumom nije predviđeno drukčije, tijekom prijelaznog razdoblja na Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini primjenjuje se pravo Unije.

[…]

2.      Ako Unija i Ujedinjena Kraljevina postignu sporazum kojim se uređuje njihov budući odnos u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike i zajedničke sigurnosne i obrambene politike i koji se počne primjenjivati tijekom prijelaznog razdoblja, glava V. poglavlje 2. UEU‑a i akti doneseni na temelju tih odredaba prestaju se primjenjivati na Ujedinjenu Kraljevinu od datuma primjene tog sporazuma.

[…]

6.      Ako ovim Sporazumom nije predviđeno drukčije, podrazumijeva se da tijekom prijelaznog razdoblja sva upućivanja na države članice u pravu Unije koje se primjenjuje u skladu sa stavkom 1. i kako ga provode i primjenjuju države članice uključuju Ujedinjenu Kraljevinu.”

133    S druge strane, članak 129. stavak 7. tog sporazuma, naslovljen „Posebni aranžmani koji se odnose na vanjsko djelovanje Unije”, predviđa sljedeće:

„Tijekom prijelaznog razdoblja Ujedinjena Kraljevina ne daje zapovjednike civilnih operacija, voditelje misija, zapovjednike operacija ili zapovjednike snaga za misije ili operacije koje se provode na temelju članaka 42., 43. i 44. UEU‑a, ne pruža operativna zapovjedništva za takve misije ili operacije niti služi kao vodeća država za borbene skupine Unije. Ujedinjena Kraljevina tijekom prijelaznog razdoblja ne daje voditelje operativnih djelovanja na temelju članka 28. UEU‑a.”

134    Prema tome, članak 127. stavci 2. i 6. i članak 129. stavak 7. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine uređuju uvjete pod kojima se pravo Unije primjenjuje na Ujedinjenu Kraljevinu tijekom prijelaznog razdoblja i stoga su materijalna pravila. Osim toga, ni iz formulacije, svrhe i strukture tih odredaba ne proizlazi da bi se one trebale primjenjivati na pravne situacije okončane prije stupanja na snagu Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine. Naprotiv, navedene odredbe odnose se na prijelazno razdoblje koje prema članku 126. tog sporazuma počinje na dan njegova stupanja na snagu (vidjeti točku 17. ove presude).

135    Iz toga slijedi da su, na temelju načela navedenog u točki 131. ove presude, članak 127. stavci 2. i 6. te članak 129. stavak 7. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine postali primjenjivi u trenutku stupanja na snagu tog sporazuma, odnosno 1. veljače 2020. (vidjeti točku 18. ove presude). Stoga se, u skladu s istim načelom, na povredu tih odredaba ne može pozvati u potporu tužbi koja se odnosi na akt koji je prethodio tom datumu.

136    U ovom slučaju sporni akti, nastali 18. siječnja 2020. i 29. siječnja 2020., i koji se odnose na neproduljenje predmetnog ugovora koji je, u skladu s njegovim člankom 17., istekao 31. siječnja iste godine, prethode stupanju na snagu Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine, 1. veljače 2020. Stoga se ne može utvrditi povreda tog sporazuma na temelju spornih akata.

137    Prema tome, treći tužbeni razlog u svakom slučaju treba odbiti, pri čemu nije potrebno odlučiti o pitanju može li se u okviru tužbe koja se temelji na članku 272. UFEU‑a pozvati na povredu Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine.

d)      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja

138    Tužitelj tvrdi da je EUCAP Somalia, time što donošenjem spornih akata nije produljio njegov ugovor, povrijedio načelo zaštite legitimnih očekivanja. S jedne strane, on je od rujna 2016. do rujna 2019. dobio precizna jamstva u pogledu zadržavanja članova međunarodnog osoblja, državljana Ujedinjene Kraljevine, na funkciji tijekom prijelaznog razdoblja u slučaju sklapanja sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine. S druge strane, imajući u vidu različita produljenja njegova ugovora o radu s obzirom na rokove za dovršetak pregovora o takvom sporazumu koji su uzastopno određivani, kao i na njegov radni staž u EUCAP‑u Somalia, tužitelj je mogao legitimno očekivati da će se navedeni ugovor produljiti tijekom prijelaznog razdoblja.

139    EUCAP Somalia osporava tužiteljeve argumente.

140    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo pozivanja na načelo zaštite legitimnih očekivanja pretpostavlja da su nadležna tijela Unije zainteresiranoj osobi dala precizna, bezuvjetna i usklađena jamstva koja potječu iz ovlaštenih i pouzdanih izvora. Nasuprot tomu, nitko se ne može pozvati na povredu tog načela ako ne postoje ta jamstva (vidjeti presudu od 16. srpnja 2020., ADR Center/Komisija, C‑584/17 P, EU:C:2020:576, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

141    U ovom slučaju, ni radni staž tužitelja u EUCAP‑u Somalia ni okolnost da je njegov ugovor o radu produljivan tijekom uzastopnih razdoblja pregovora o sporazumu o povlačenju između Ujedinjene Kraljevine i Unije, ne mogu se izjednačiti s preciznim, bezuvjetnim i usklađenim jamstvima u smislu sudske prakse navedene u točki 140. ove presude. K tome, iako tužitelj tvrdi da je bivši voditelj misije EUCAP Somalia članovima međunarodnog ugovornog osoblja, državljanima Ujedinjene Kraljevine, zajamčio da će se njihovi ugovori o radu biti produljeni tijekom prijelaznog razdoblja, on svoje tvrdnje nije potkrijepio dokazima.

142    Jedini konkretan element na koji se tužitelj poziva je poruka elektroničke pošte načelnika odjela ESVD‑a za osoblje misija u okviru ZVSP‑a. Međutim, s jedne strane, odluka kojom se tužitelju predlaže produljenje predmetnog ugovora tijekom prijelaznog razdoblja bila je u nadležnosti voditelja misije, a ne u nadležnost načelnika odjela ESVD‑a. S druge strane, na temelju te poruke ne može se zaključiti da je tužitelj primio precizna jamstva da će se predmetni ugovor produljiti tijekom prijelaznog razdoblja. Naprotiv, načelnik odjela ESVD‑a u navedenoj je poruci elektroničke pošte za osoblje misija u okviru ZVSP‑a jasno naveo da zadržavanje osoblja, državljana Ujedinjene Kraljevine, upućenog ili ugovornog, u takvim misijama, ovisi o ocjeni interesa službe koju provodi voditelj misije. Stoga se ne može smatrati da je tužitelj primio precizna jamstva, u smislu sudske prakse navedene u točki 140. ove presude, da će mu se predmetni ugovor produljiti tijekom prijelaznog razdoblja.

143    Slijedom toga, četvrti tužbeni razlog treba odbiti.

5.      Zaključak

144    Budući da su odbijeni svi tužbeni razlozi koje je tužitelj iznio u potporu svojim zahtjevima na temelju članka 272. UFEU‑a, tužbu treba odbiti.

 IV.      Troškovi

145    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova postupka u skladu sa zahtjevom EUCAP‑a Somalia.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (sedmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Osobi JF nalaže se snošenje troškova.

da Silva Passos

Valančius

Reine

Truchot

 

      Sampol Pucurull

Objavljena na javnoj raspravi u Luxembourgu 13. srpnja 2022.

Potpisi


Sadržaj




i Nakon prvotne objave ovog teksta u Zborniku, u njegovu točku 119. unesena je jezična izmjena.


*      Jezik postupka: engleski